književnost.1veca,
Ukoliko ste ljubitelj lepe pisane reči i želite da svoje
impresije podelite sa nama, ovo je pravo mesto za vas i vašu
kreativnost. Sve ono što ste pročitali ili sami napisali, ono o
čemu želite da polemišete, da kritikujete, hvalite i/ili
promovišete, počev od poezije, proze, romana... ukratko, sve ono
što zaokuplja vaš duh i pričinjava vam zadovoljstvo, naići će sa
ove strane ekrana na dobar prijem.
književnost.2miobrado,
Donedavno je, svakog šesneaestog u mesecu, u ovoj temi kačeno
elektronsko izdanje časopisa "Reč".
Poslednji put sam dl. junski broj.
Da li je nekome poznato, zašto se isto više ne kači?
književnost.3dr.grba,
>> Da li je nekome poznato, zašto se isto više ne kači?
Zvanična verzija je da Novica Milić (novim na SezamNetu), koji je
urednik elektronskog izdanja časopisa, ima problema sa konekcijom
ovde. Nazvanično, razlozi za prestanak slanja Reči mi nisu poznati.
Veco, znaš li ti možda išta više o ovome?
književnost.4olio,
> Ukoliko ste ljubitelj lepe pisane reci i zelite da svoje
Pitanje:
Da li se ovde jos kaci REC od user-a NOVIM-a u
izdanju B-92. Ako ne zasto? Vec dva meseca a mozda i vise
ni traga ni glasa, a tako je dobar list.
Pozdrav Oliver.
književnost.5veca,
>> Da li se ovde jos kaci REC od user-a NOVIM-a u
>> izdanju B-92. Ako ne zasto? Vec dva meseca a mozda i vise
>> ni traga ni glasa, a tako je dobar list.
Pitala sam, još letos, Novicu zašto nije poslao Reč na net, rekao
mi je da nije stigao i da će poslati i to i još neke lepe
priloge. Zašto to nije uradio ne znam, retko ga srećem, pa
zaključujem da nema previše vremena, s obzirom kolike šlajfne
piše... :)
U julu je izašao dvobroj, a pre 20-ak dana i septembarski broj,
tako da nam duguje dva komada :)
Časopis ne da je dobar, nego je fenomenalan :) i u mojoj
biblioteci nedostaju samo prva dva broja, koja se ne mogu naći ni
u redakciji, pa evo koristim priliku da upitam da ako ih neko
poseduje i želi da mi ustupi/proda, bila bih mu veoma zahvalna.
književnost.6veca,
>> Zvanična verzija je da Novica Milić (novim na SezamNetu), koji je
>> Veco, znaš li ti možda išta više o ovome?
Kao što rekoh ne znam, ali ću obavestiti Novicu da nam nedostaje.
književnost.7novim,
Ko to kaže, ko to... :)
Evo Reči, brojevi od marta do septembra, u HTML (Web) formatu.
Fajl treba raspakovati (unzipovati) uz opciju -d kako bi se
lepo napravili svi direktorijumu. Onda treba početi čitanje
od rindex.htm datoteke, a odatle idu linkovi za sve ostalo.
Nov (oktobraski) broj izlazi 16. oktobra i biće ovde okačen. :)
PS: Format fajlova je i za stare i za nove Windowse. Ko nema neki
Web browser za čitanje, može da upotrebi neku noviju verziju
VIEW programa. CP je 1250. - Prijatan download. :)
rec-web.zipknjiževnost.8darone,
>> Da li je nekome poznato, zašto se isto više ne kači?
Ima ga na Prou, novim ga još uvek radi. Pretpostavljam da se ovde više
ne javlja (?).
književnost.9dr.grba,
>> Evo Reči, brojevi od marta do septembra, u HTML (Web) formatu.
Nekoliko dana sam bio manje-više odsutan zbog nekog posla i tek sad
sam uočio prilog. Veliko hvala!
>> Nov (oktobraski) broj izlazi 16. oktobra i biće ovde okačen. :)
Radujem se unapred. Ako treba da podsećamo, da cimamo za rukav, da
vičemo "k-hm!" i slično, tu smo (:
književnost.10hercog,
STIDLJIV ČOVEK
Ja sam stidljiv,
lako je to reći,
samo reći i nista više.
Ćutati samo po dan celi,
pogled si kriti unutra u sebi,
u mašti graditi snove svoje,
o pustoj sreći i ženskoj puti.
Ja sam stidljiv,
ne znam šta ću.
Ne smem da krenem,
plašim se pašću,
ne mogu reći
ono što znam,
boleće to što tada će doći.
Neka boli!
živeti se dalje mora.
Volim da padam,
ustaću jednom
posle hiljadu puta.
Idemo dalje!
Što se nema,
izgubiti ne možeš.
Sale
književnost.11jevta,
Ima li neko nešto od Dučića (preferiram delove "Blago cara Radovana" ili
"Jutra sa Leutara" u elektronskoj formi. Potrebno je jednoj devojci u
USA.
književnost.12staos,
Pesma "Stidljiv covek" podsetila me...
" Najmanje stvarnog osnova imaju i najvise nam stete nanose osecanja
bilo gordosti bilo manje vrednosti i stida zbog toga sto smo takvi
kakvi jesmo,bolje receno kakvi mislimo da jesmo.
U onom sto mi o sebi mislimo ima vrlo malo od onog sto stvarno jesmo,
a mnogo svega drugog,narocito onog sto bismo zeleli da budemo ili
sto se bojimo da ne budemo.Zbog toga predstava koju imamo o sebi
nikad nije tacna; cesto se menja,a ponekad je potpuno neverna.
I covek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni narocito
ponosan ni preterano postidjen."
Ivo Andric
P.S. Lepo je kada svojim recima podstaknes drugoga na razmisljanje,
ja mislim da je Andric ovo rekao mnogo lepse nego sto bih ja umela...
zato i pisem !
književnost.13veca,
>> Radujem se unapred. Ako treba da podsećamo, da cimamo za rukav, da
>> vičemo "k-hm!" i slično, tu smo (:
:) Kao što rekoh, pretpostavila sam da je Novica (pre)zauzet i da
je to bio razlog kašnjenja :)
Veliko hvala i sa moje strane.
književnost.14vukan,
Jedna stvar me mnogo zanima: Da li neko zna gde mogu (ako uopšte i
mogu) da se nađu sabrana dela Vaska Pope? Nolit ih je izdao 1980.
godine (koliko znam). Na moje pismo stigao mi je odgovor da toga
više nema i da se obratim knjižarama. Od tada tražim...
književnost.15miobrado,
IZVEŠTAJ SRBA
Da bi nasrnuo na svoje komšije,
Moraš imati nafte, razbojniče.
A mi živimo kraj druma
Što vodi do nafte.
Kad si promolio nos iz tenka
Da bi nanjušio naftu
Ugledao si našu malu zemlju.
Pozvao si naše glavešine k sebi
Posle dvosatnog pogađanja
Prodali su nas tebi
Za jednu šivaću mašinu i nešto bakšiša.
Ali kad su se vratili
Bacili smo ih u tamnicu.
Jednog jutra začusmo tutnjavu nad glavama
Nebo se smrači od tvojih aviona
Tutnjava beše tako snažna
Da ne čusmo jedni druge dok se opraštasmo.
Onda stigoše tvoje bombe, i rupe u zemlji
Behu veće no što su nam bile kuće.
Naše žene i deca pobegoše,
Ali se tvoji avioni
Spustiše iz vazduha i pojuriše ih
I do sumraka ih pokosiše.
Čitavu si našu zemlju
S njenim planinama i rekama
Odjednom strpao u usta
I brda ti probiše kožu na obrazima
I reke ti iscuriše iz usta
Ali ih ti tad sažvaka
svojim očnjacima divlje zveri
BERTOLD BREHT
(u prevodu Olivere Durbabe,
a iz knjge koja uskoro izlazi u
izdanju novosadskih Svetova)
Izvor: "Književna reč", br.425/426, april 1996. god.
književnost.16novim,
Časopis Reč, broj za oktobar, u elektronskom (html) obliku.
U ovom broju: portert pesnika Duška Novakovića, poezija
Milovana Danojlića, proza Nemanje Mitrovića, redovni
prilozi u rubrikama književne kritike, osvrti na pozorište,
arhitekturu, umetnost...
Fajl uz poruku je sadrži HTM datoteke. Za one koji su skoro
podigli paket sa nekliko brojeva elek. Reči, ovaj ZIP fajl
treba raspakovati u početnom direktorijumu u kojem su
rasoakovali prethodni paket, uz opcije -d -o. Ostali neka
upotrebe samo opciju -d (neće pogrešiti ni ako dodaju -o).
Kodni raspored HTM (Web) izdanja je CP 1250.
Prijan download! :)
rec9610h.zipknjiževnost.17novim,
> Ako treba da podsećamo, da cimamo za rukav, da
> vičemo "k-hm!" i slično, tu smo (:
K-hm, jock. :) Nego sam u ssptembru bio smetnuo s uma
Reč, bilo je to poslednji dan pre nego što sam krenuo
u Grčku na brčku... Još jednom moje izvinjenje, Reči
će ovde uvek biti, svakog 16. u mesecu.
(Ako bude dan ili dva kasnije od tog datuma, onda je to
samo zato što zbog loše veze nisam uspeo da prebacim
fajl.)
književnost.19veca,
Odlomak iz ronama CINK
Stan se ubrzo ispunio ljudima: žene su spremale u kuhinji,
muškarci su pili u trpezariji. Ništa nije trebalo govoriti; svi
su već sve znali. Tada je neko zazvonio, a kada sam otvorio,
devojka pred vratima upitala me je da li želim da osiguram život.
Imala je svetlu kosu i svetle oči; zapazio sam i oblinu kolena.
Odmahnuo sam glavom i zatvorio vrata. Anđeli uvek dolaze
prekasno.
David Albahari
književnost.20vukan,
Dobro, evo vam i jedne pesme Vaska Pope:
PRIČA O JEDNOJ PRIČI
Bila jednom jedna priča
Završavala se
Pre svoga početka
I počinjala
Posle svog završetka
Junaci su njeni u nju ulazili
Posle svoje smrti
I iz nje izlazili
Pre svoga rođenja
Junaci su njeni govorili
O nekoj zemlji o nekom nebu
Govorili su svašta
Jedino nisu govorili
Ono što ni sami nisu znali
Da su samo junaci iz priče
Iz jedne priče koja se završavala
Pre svoga početka
I koja počinje
Posle svog završetka
književnost.21ilazarevic,
Pošto je modulator izrazio želju da se priča o Tolkinovom svetu prebaci u
književnost, eto nas ovde.
Pre svega, da uputim zainteresovane na literaturu. Pored "Gospodara
prstenova" i "Hobita", dosta podataka o svetu možete naći u "Silmarilionu",
"Unfinished Tales" i "The Book of Lost Tales". Poslednja dva izdanja nisu
prevedena na srpski, zato navodim naslove u originalu. Takođe, postoji gomila
Internet adresa na kojima možete iskopati svašta. Čim budem u prilici,
sastaviću tačan spisak adresa.
Mislio sam da prvo pišem o stvaranju sveta, zatim o rasama, geografiji,
računanju vremena, pismima, poznatim porodicama... Podsetite me :)
Takođe, voleo bih da se Corto nadoveže na ovu priču, mogla bi da nam da
paralelu sa mitologijom Kelta, njihovim običajima i jezikom. Verujem da o
ovome malo ko zna nešto - ja sam prva zainteresovana neznalica na spisku :)
STVARANJE SVETA
Mit o stvaranju detaljno je izložen u spisu Ainulindalë (Muzika Ainura).
Iluvatar, ili Eru, prvo je stvorio Ainure kao proizvod svoje misli. Dakle,
Ainuri su, kao i Iluvatar, u početku bili čisto duhovna bića. Iluvatar ih je
prizvao sebi, i svakome saopštio temu koju će pevati. Svaki od njih razumeo
je samo svoju temu. Svaki Ainu dobio je melodiju koja je stvorena u istom
delu Eruovog uma iz kojeg je i sam Ainu potekao. Tako je svaki radio na
svojoj temi, ulepšavao je, ali nije mogao da dodaje nove ideje, jer je pesmu,
kao i njih, stvorio Iluvatarov um. Jedan od Ainura, Melkor, odvažio se da u
temu umeša svoje ideje. Melkor je bio nestrpljiv zbog Praznine u kojoj su se
nalazili. Hteo je da izmeni nešto, da učini svoju pesmu moćnijom. Lutao je
Prazninom, provodio je vreme odvojen od ostalih Ainura. Melkor je bio moćniji
od ostalih, imao je dara za sve. Želeo je da otelotvori svoje misli, da
ispuni Prazninu. Izmenivši svoju temu, Melkor je izazvao disharmoniju u pesmi
Ainura. Iluvatar se nije naljutio, nego je dozvao Ainure i otkrio im tri
nove teme. Ainuri su opet prionuli na stvaranje velike harmonije na osnovu
novih tema. Kada su završili, Iluvatar im je pokazao šta su stvorili - novi
Svet usred Praznine, sferu koja je sjala u tmini.
Iluvatar im je tada ispričao mnoge priče o tom svetu, a Ainuri su slušali
zadivljeno. Eru im nije otkrio sve. Ainuri nikada i nisu mogli da saznaju
više od onoga što im Eru saopšti, jer je neke ideje zadržao za sebe, da bi ih
otkrio kasnije. Melkoru je Iluvatar rekao da su njegove misli, koje je dodao
u svoju pesmu, u stvari sadržane u Iluvatarovim novim temama, koje im nisu
bile otkrivene u prvom trenutku.
Iluvatar je odredio da će Ainuri obitavati na svetu nazvanom Arda ili Zemlja,
i da će upravljati njime u njegovo ime. Melkor je poželeo da bude jedini
Gospodar, da potčini Ljude i Vilovnjake koji će doći. Isprva, krio je tu
želju i od samog sebe, pretvarajući se da želi da pomogne Deci Iluvatara.
Mnogi od Ainura su ostali izvan granica Sveta sa Iluvatarom. Oni koji su
prešli na Ardu dobili su ime Valari.
Kada su Valari stigli na Svet, videli su da od vizije koju im je Iluvatar
prikazao još uvek ništa nije stvoreno. Zato su prionuli na veliki posao, koji
je trajao godinama bez broja. Melkor se mešao u sve što su stvarali, i
pokušavao da okrene stvaranje u svoju korist. Kada je svet stvoren, Melkor je
stao pred ostale Valare i izjavio da je ovaj svet njegov, a da je on jedini
gospodar. Manwë, njegov brat po misli Iluvatara, suprotstavio mu se rekavši
da on neće biti gospodar, jer su svi zajedno radili i stvorili svet. Došlo je
do sukoba, i Melkor je otišao u neznanom pravcu.
Valari su u to doba uzeli telesne oblike, neki muškarca, neki žene. Ipak,
kada god su poželeli, mogli su da odbace telesnost i hodaju svetom neviđeni.
** Toliko o samom stvaranju. O podeli dužnosti među Valarima, u sledećoj
** poruci.
književnost.22corto,
> Takode, voleo bih da se Corto nadoveze na ovu pricu, mogla bi
> da nam da paralelu sa mitologijom Kelta, njihovim obicajima i
> jezikom.
Cim pre :) Mislim da zaista malo znamo o Keltima kao prvim
Pan-Evropljanima, a legende su im predivne (i pomalo krvozedne ;). Ako
nista drugo, neke njihove reci su opstale u prezimenima vrlo poznatih
ljudi: Dilan npr. znaci jelen na keltskom, a Hajdn potok, recicu :)))
književnost.23vlafam,
>VF> Takođe, voleo bih da se Corto nadoveže na ovu priču, mogla bi da nam
>VF> da paralelu sa mitologijom Kelta, njihovim običajima i jezikom.
>VF> Verujem da o ovome malo ko zna nešto - ja sam prva zainteresovana
>VF> neznalica na spisku :)
I ja sam jedan od neznalica željan znanja ove vrste. Moje želje se pridružuju
tvojim.
književnost.24dr.grba,
>> Mislio sam da prvo pišem o stvaranju sveta, zatim o rasama, geografiji,
>> računanju vremena, pismima, poznatim porodicama... Podsetite me :)
Ja ljudima obično dajem "Hobita" pa "Gospodara prstenova". Ako mi
vrate "Hobita" sa gađenjem i kažu "Pa ovo je dečja knjiga", drugo ni
ne dobijaju.
književnost.25lexus,
=> ljudi: Dilan npr. znaci jelen na keltskom, a Hajdn potok, recicu
=> :)))
Dylan Dog = Jelen Pas ;)
književnost.26lexus,
=> Ja ljudima obično dajem "Hobita" pa "Gospodara prstenova". Ako mi
Ja ljudima obično ne dajem ni jedno ni drugo ;)
Samo ja smem da dodirujem dotične knjige! :)
književnost.27ilazarevic,
Nastavljamo... Kad počnete da bivate plavi oko vrata, prekinuću ;)
VALARI
Vala, Valar - the Power of the World
Reč "Vala" pripada kvenijskom jeziku (jezik Vilovnjaka koji su živeli u
Valinoru, zemlji Valara) i znači ovo što gore piše. Ne znam kako bih engleski
prevod preveo na srpski, a da ne postane besmislen. Zbog toga ću, kao i u
ostatku priče koristiti originalna imena (kvenijska, sindarinska ili
adunajska, u zavisnosti od teme). Takođe, zadržaću kvenijske oblike za
nominativ jednine i množine, pa ću ih u ostalim padežima menjati onako kako
bi se to izvelo u našem jeziku. Možda rešenje nije najsrećnije, ali ja ne
umem bolje.
Valara ima četrnaest. Sedam ih je muških (Valar), a sedam ženskih (Valier).
Melkor, koji se odmetnuo od Iluvatara i okrenuo zlu, ne računa se u Valare,
iako je poreklom Ainu. Većina ih živi u Valinoru, besmrtnoj zemlji na zapadu
sveta. Manwë je najmoćniji, i najbliži Iluvatarovom umu. On je gospodar
vetra i zaštitnik velikih i brzih ptica (osobito orlova). Njegova supruga je
Varda, gospodarica neba i zvezda. Vilovnjaci je zovu i Elbereth.
Sledeći po moći je Ulmo, gospodar svih voda na zemlji. On nije oženjen, i ne
obitava u Valinoru, nego luta morima.
Aulë je gospodar zemlje, kamena i gvožđa. On je zemljama dao oblik kada su
Valari stvarali svet. Aulë je najveštiji kovač na svetu. Izvor zadovoljstva
za njega je u stvaranju zlata i dragulja, a ne u posedovanju. Njegova supruga
je Yavanna, gospodarica prirode. Vilovnjaci je zovu Kementári, Kraljica
Zemlje. Ona je ljubitelj i stvaralac svega što raste.
Sledeća su braća Fëanturi, Gospodari duha, Námo i Irmo. Námo je čuvar Kuća
mrtvih u Mandosu, zato ga često zovu Mandos. Njegov brat je Irmo, gospodar
vizija i snova. On obitava u Lórienu. Námoova supruga je Vairë, Pletilja
priča. Irmova supruga je Estë, koja leči rane sveta.
Nienna je sestra Fëanturija. Ona živi sama, i oplakuje rane ovoga sveta. Oni
koji slušaju njen lament, stiču sažaljenje i istrajnost u nadi.
Tulkas je heroj Valara. On je na svet došao naknadno, da pomogne Valarima u
prvom ratu protiv Melkora. Kosa i brada su mu zlatne, a ruke su mu oružje.
Neumoran je i najbrži trkač na svetu. Uživa u nadmetanjima u snazi i rvanju.
Njegova supruga je Nessa. Ona je ljubitelj jelena, i rado trči sa njima u
divljini. Takođe, Nessa je najbolja plesačica Valinora.
Oromë je Nessin brat, on je bog lova. Malo je slabiji od Tulkasa, ali je
užasniji u besu. On lovi čudovišta i zle zveri, a uživa u konjima i lovačkim
psima. Vilovnjaci ga zovu Aldaron, Gospodar drveća. Valaróma je njegov rog,
a njegov zvuk je zvuk izlaska Sunca i groma koji cepa oblake. Njegova supruga
je Vána, Večno Mlada. Ona je mlađa sestra Yavanne. Kuda ona prođe, niče
cveće. Ako ga pogleda, ono procveta, a ptice pevaju kada je vide.
Ovo je spisak Gospodara Sveta. U nastavku sledi priča o geografiji Arde i
računanju vremena.
književnost.28hercog,
** Internet adresa na kojima možete iskopati svašta. Čim budem u prilici,
** sastaviću tačan spisak adresa.
Aj, požuri, molim te :)
Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na prstenove?
Dexy
p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je mala )?
književnost.29lexus,
=> Aj, požuri, molim te :)
=> Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na
=> prstenove?
Hronološki? Prvo Hobit, pa onda Gospodar. Silmarilion nisam čitao ;(
=> p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je
=> mala )?
:) Kad ju je napisao ;)
književnost.30guta,
#> p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list'
#> (vrlo je mala )?
Novu? :) Uf, ja sam do sada bio vrlo skeptičan po pitanju zagrobnog
života, ali vidim da me nova događanja demantuju ;)
Sad ozbiljno: Pošto pisac (na žalost) više nije među živima, teško
da je nova, biće da je u pitanju nešto što nije objavljivano kod
nas do sada.
#> Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu
#> na prstenove?
Silmarilion, Hobit, Gospodar Prstenova.
književnost.31dr.grba,
>> Nastavljamo... Kad počnete da bivate plavi oko vrata, prekinuću ;)
Ne, nisi dobro razumeo: ako prestaneš, ti ćeš biti plav oko vrata (:
književnost.32dr.grba,
>> p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je mala )?
Videh je jednom, bila je nedelja popodne, i ja sam osetio nezadrživ
nagon da razbijem izlog knjižare na Spensu u Novom Sadu. Sledeći put,
o sveti Marfi, nije je bilo...
književnost.33ilazarevic,
> Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na
> prstenove?
Ako misliš na Quenta Silmarilion (Priču o Silmarilima), nju treba smestiti
pre Hobita, a Hobita pre Gospodara prstenova. Međutim, u knjizi naslovljenoj
Silmarilion nalazi se i deo Of the Rings of Power, u kojem je sadržana priča
iz Gospodara prstenova.
> p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je
> mala )?
"Drvo i list" je delo u kojem Tolkin u tri oblika iznosi svoju poetiku (kako
to vole da kažu kritičari). Prvi oblik je esej, druga je pripovetka, a treća
je poema. Vredi pročitati, pogotovo esej, u njemu ima sjajnih misli.
Preporučujem je svima koji više vole brest ili hrast od fabričkog dimnjaka -
shvatiće da nisu usamljeni, i da su u pravu.
književnost.34corto,
Za sve one koji nisu gledali sjajnu seriju BBC-ja o Keltima, evo sta o
njihovim mitovima kaze autor serije, Frank Delaney. On je podelio
legende u cetiri grupe, prvu obuhvataju price iz Irske, koje su
kaludjeri zapisali negde od 8. pa do 10. veka. Drugu grupu cini samo
jedan veliki ep, "Tain Bo Cuailgne", treci deo je vezan za Vels, a u
cetvrtom je prica o Tristanu i Izoldi. Dakle, o pricama iz prvog dela
kaze:
"Irska, koja nikada nije bila romanizovana i koja je samim tim bila
postedjena velikih kulturnih promena stotinama godina, sacuvala je
mnostvo ranih keltskih legendi. secanje na Irsku pre Kelta sacuvali su
sami Kelti, pokusavajuci da sebi stvore geneologiju, istoriju i
nacionalni moral.
Dolazak Kelta u Irsku neki naucnici okvirno stavljaju negde u 4.-3. vek
pre n. ere. Neki od prethodnih osvajaca, ciji poraz od strane Kelta cini
najraniju ostrvsku "istoriju", verovatno, sudeci po njihovim imenima,
pripadaju nekim keltskim plemenima koji su stigli sa teritorija
kontinentalne Evrope. Prethodnici Kelta ukljucuju "osnivace" Irske kao
sto su narod Fir Bolga (za koje se pretpostavlja da su keltsko pleme
Belga) i magijski narod boginje Danu. Zatim dolazi Alsterski ciklus,
koji obuhvata negde vek ispred i iza Hrista, koji predstavljaju ratnici
kao Cuchulainn i Vitezovi Crvene Grupe na dvoru Conor MacNessa u Emhain
Macha. Na kraju dolaze price o Finn MacCool-u i Fianna-ima, ratnicima iz
Fenijanskog ciklusa.
književnost.35djcorto,
> Hronoloski? Prvo Hobit, pa onda Gospodar. Silmarilion nisam
> citao ;(
Silmarilion je povest zbivanja iz Prvog doba, a Gospodar
Prstenova iz Treceg doba. Dakle, hrolonoski, Silmarilion, pa
Hobit, pa Gospodar Prstenova.
Simlarilion je sada izasao u drugom izdanju, na Sajmu se moze
naci za oko 90 din, inace je 180, u BIGZovim knjizarama 144.
> :) Kad ju je napisao ;)
Posthumno ? ;)
Mislio je covek da je knjiga izasla kod nas ...
književnost.36lexus,
=> Simlarilion je sada izasao u drugom izdanju, na Sajmu se moze
=> naci za oko 90 din, inace je 180, u BIGZovim knjizarama 144.
85 ;)
=> Posthumno ? ;)
Javiše mu da je dosadno bez njegovih knjiga, pa je odlučio
da nešto promeni ;)
književnost.37spantic,
> Aj, požuri, molim te :)
> Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na prstenove?
Silmarilion je opšti spev, u kome je epoha Rata za Prsten samo
jedan fragment.
Hobit je zapravo uvod u zbivanja u Ratu za Prsten, jer sa njim
Prsten ponovo ulazi u Srednji svet.
> p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je mala )?
O poeta, kakva crna nova?
Prvo, objavljeno je na engleskom prvi put 1964. godine, a kod nas
ih je Srpska književna zadruga izdala 1993.
književnost.38veca,
F. M. Dostojevski
STOGODIŠNJA BAKA
Tog jutra sam mnogo zakasnila", pričala mi je ovih dana
jedna dama, "i izašla sam iz kuće gotovo u podne, a kao za inat
nakupilo se mnogo poslova. U Nikolajevskoj ulici trebalo je da
svratim na dva mesta, nedaleko jedno od drugog. Pre svega, u
kancelariju, i pred samom kapijom srela sam jednu staricu -
učinila mi se tako stara, pogrbljena, sa štapom, ali ipak nisam
pogodila njene godine; došla je do kapije i tu, u uglu pored
kapije, prisela na vratarevu klupicu da se odmori. Istina, ja sam
prošla pored nje i samo mi je promakla pred očima.
Posle desetak minuta, izašla sam iz kancelarije; nedaleko,
dve zgrade dalje, nalazila se radnja u kojoj sam još prošle
nedelje naručila cipelice za Sonju i pošla sam da ih uzgred uzmem
- pogledam, a ona starica sada sedi ispred te zgrade, i opet na
klupici pred kapijom, sedi i gleda me. Osmehnula sam joj se,
svratila i uzela cipele. Za to vreme su prošla tri-četiri minuta
i ja sam pošla dalje prema Nevskom prospektu, i vidim - moja
starica je već kod treće kuće, isto pred kapijom, samo nije bila
na klupici, već prisela na kameni banak, jer klupice pred tom
kapijom nije bilo.
Odjednom sam se i nehotice zaustavila pred njom; zašto
ona, mislim, seda kraj svake kuće?
- Umorila si, bako - kažem joj.
- Umaram se, draga, stalno se umaram. Eto, mislim, toplo
je, sunce greje, daj da odem kod unuka na ručak.
- A ti, bako, to idš na ručak?
- Da ručam, mila moja, da ručam.
- Pa ti tako nećeš stići.
- A stići ću, sad ću malo ići pa ću se odmoriti, a onda
ću opet ustati i poći.
Gledam je, strašno me zainteresovala. Malena i čista
starica, verovatno iz zanatlijskog staleža, sa štapom u ruci,
odeća iznošena, lice bledo, žuto, kost i koža, usne bezbojne -
mumija neka - a sedi, osmehuje se, sunčevi zraci padaju pravo na
nju.
- Verovatno si, bako, mnogo stara - pitam je, naravno u
šali.
- Sto četiri godine, draga, imam, sto četiri godinice
samo (i ona se našalila)... A ti, kuda ideš?
I gleda me, smeje se, obradovala se, valjda, što može da
porazgovara sa nekim, samo bilo mi je čudno zašto se stogodišnja
starica brine - kuda ja idem, kao da joj je to potrebno da zna.
- Ja sam, eto, bako - i ja se osmehnem - devojčici mojoj
cipele uzela u radnji i nosim ih kući.
- Gle, kako su majušne cipelice... imaš malu devojčicu?
To je dobro. Imaš li još dece?
I opet se osmehuje i gleda me. Oči mutne, gotovo mrtve, a
kao da neki topao zrak iz njih svetli.
- Bako, uzmi od mene pet kopejki i kupi sebi zemičku,
hoćeš li - pružim joj pet kopejki.
- Zašto mi daješ petak? Pa dobro, hvala, uzeću tvoj petak.
- Evo uzmi, bako, i ne zameri.
Uzela je. Očevidno ne moli za pomoć, nije došla dotle,
ali je uzela od mene novčić tako lepo, ne kao milostinju, već kao
iz učtivosti i od dobrote svog srca. Uostalom, možda joj se to
mnogo svidelo, jer ko će sa njom, staricom, da razgovara, a ovde
ne samo što razovaraju sa njom nego se o njoj i brinu sa
ljubavlju.
- E pa, zbogom, bako - kažem. - Da zdravo stigneš!
- Stići ću, draga, stići. Ja ću stići. A ti idi svojoj
unučici - pogreši baka, zaboravila je da imam ćerku, a ne unuku,
očevidno je mislila da svi imaju unuke.
Pošla sam i okrenula se poslednji put; vidim - ustala je
polako, teško, lupnula štapom i, jedva se vukući, pošla ulicom.
Možda će se još desetak puta odmarati u putu, dok ne stigne kod
svojih 'da ruča'. I kuda to ona ide da ruča? Čudna neka starica."
Saslušao sam tog jutra ovu priču - istina, ne priču, već
izvestan utisak od susreta sa stogodišnjom staricom (i zaista,
kada će čovek sresti stogodišnju staricu i još tako punu duševne
snage?) - i sasvim sam zaboravio na nju, ali kasno noću, pošto
sam pročitao jedan članak u časopisu i ostavio časopis, odjednom
sam se setio starice i za tren oka doslikao nastavak, kako je
došla kod svojih da ruča; nastala je druga, možda, veoma
uverljiva mala slika.
Njeni unuci, a možda i praunuci, samo ih ona sve zove
unucima, verovatno su neke zanatlije, naravno porodični ljudi,
inače ona ne bi išla k njima na ručak, žive u suturenu, a možda i
neku frizersku radnju iznajmljuju, siromašni su, naravno, ali se
hrane i poštuju red u kući. Domilela je do njih verovatno, tek
oko dva sata. Nisu je očekivali, ali su je dočekali, možda, dosta
ljubazno.
- A, evo i nje, uđi, uđi, Marija Maksimovna, izvoli, rabe
božji!
Starica ulazi osmehujući se, zvonce na ulazu još dugo,
oštro i sitno zvoni. Njena unuka je verovatno žena tog frizera;
on je još mlad čovek, ima oko trideset pet godina, ozbiljan za
svoj zanat, mada je zanat lakomislen, ima na sebi umašćen i
flekav kaput, valjda od pomade, ne znam, ali drugačije nikada
frizera nisam video, i jaka na pukutu im je uvek kao da je
valjana u brašnu. Troje male dece - dečak i dve devojčice - odmah
su potrčali prababi. Obično se tako veoma stare bake uvek lako
sprijatelje sa decom: i same duševno postaju veoma slične deci,
ponekad čak sasvim.
Starica je sela. Kod domaćina je njegov poznanik, ili kao
gost ili nekim poslom, čovek četrdesetih godina - već se spremao
da ide. I sestrić mu je u gostima, mladić od sedamnaestak godina,
hoće da uči tipografski zanat. Starica se prekrstila i sela;
gleda u gosta.
- Oh, umorila sam se! A ko je to kod vas?
- Je li ja? - odgovara gost smeškajući se - šta vam je,
Marija Maksimovna, zar me niste poznali? Pre tri godine smo se
spremali da zajedno idemo u šumu po pečurke.
- Oh, to si ti, znam te, podsmevalo jedno! Sećam te se,
samo se ne sećam kako se zoveš, i ko si, a sećam se. Oh, nešto
sam se umorila.
- A što vi, Marija Maksimovna, poštovana bako, nimalo ne
rastete, eto šta sam hteo da te pitam - šali se gost.
- Ah, đavo te odneo - smeje se baka, očevidno zadovoljna.
- Ja sam, Marija Maksimovna, dobar čovek.
- Pa sa dobrim je zanimljivo i porazgovarati. Oh, stalno
se gušim, majko moja. A Serjoški ste, vidim, već sašili kaputić.
I pokazuje na sestrića.
Sestrić, bucmast i zdrav momčić, slatko se smeje i
prilazi bliže; na njemu je novi, siv kaputić, i on još ne može da
ga oblači ravnodušno. Ravnodušnost će doći tek kroz nedelju dana,
a sada on svaki čas gleda rukave, revere, ogleda se i oseća prema
sebi izuzetno poštovanje.
- De, okreni se ti - trešti frizerova žena. - Gledaj,
Maksimovna, kako smo sašili. Otišlo je šest rubalja kao kopejka,
jeftinije sada ne vredi ni počinjati, kažu nam kod Prohoriča, jer
ćete kasnije suze prolivati, a ovo se ne može derati. Vidiš kakav
je štof! Ama, okreni se! Gledaj kakva je postava, kako je čvrsta,
jaka, de, okreni se ti! Eto tako i odlaze pare, Maksimovna, a
znojem se zarađuje naša kopejka.
- Ah, majko, kako je sada sve poskupelo na svetu, to ni
na šta ne liči; bolje je da mi ne govoriš i da me ne sekiraš -
ganuto kaže Maksimovna, i još uvek ne može da odahne.
- Pa da, dosta, ženo - kaže domaćin - treba da jedemo. A
ti si se, vidim, po svoj prilici, mnogo umorila, Marija
Maksimovna.
- Oh, pametni moj, umorila sam se, dan je topao, sunce
greje: daj, mislim, da ih posetim... zašto da ležim. Oh! A u putu
sam srela jednu gospođu, mladu, cipelice dečici kupila: "Ti se
se, bako, umorila", kaže mi, "evo ti pet kopejki... kupi sebi
zemičku..." I ja sam, znate, uzela petak...
- A ti, bako, prvo i prvo, ipak malo odahni... što se to
danas nešto gušiš? - odjednom nekako brižno reče domaćin.
Svi u nju gledaju: odjednom je strašno pobledela, usne su
joj sasvim pobelele. I ona sve njih gleda, ali nekako mutno.
- Eto, mislim... kolačića dečaci... za petak...
I ponovo je zastala, da predahne.
Svi su zaćutali, jedno pet sekundi.
- Šta ti je, bako? - nagnu se ka njoj domaćin.
Ali baka nije odgovorila. I opet ćutanje, jedno pet
sekundi. Starica kao da je još više pobledela i lice joj odjednom
omršavilo. Oči se ukočile, osmeh se zaledio na usnama; gleda
pravo, a kao da već ne vidi.
- Trebalo bi pozvati popa!... - iznenada, žurno i tiho
reče gost otpozadi.
- Da nije... kasno... - promuca domaćin.
- Bako, ej, bako! - doziva staricu frizerova žena, sva
uznemirena; ali baka je nepomična, samo joj glava polako pada na
stranu; u desnoj ruci što leži na stolu drži pet kopejki, a leva
je tako i ostala na ramenu najstarijeg praunuka, šestogodišnjeg
Miše. On stoji nepomičan i krupnim, začuđenim očima gleda
prababu.
- Umrla je! - kaže odmereno i značajno nagnuti domaćin i
lagano se krsti.
- Gle ti ovo! Vidim ja ona se naginje - ganuto i odsečno
reče gost. On je strašno iznenađen i gleda sve redom.
- Ah, gospode bože! Eto ti! Šta ćemo sada, Makariču? Da
je nosimo tamo, je li? - cvrkuće domaćica brzo, i sva zbunjena.
- Kuda tamo? - dostojanstveno odgovara domaćin - ovde
ćemo je sami sahraniti; jesi li joj rod ili nisi? A treba otići i
izvestiti.
- Sto četiri godine, a! - vrti se gost u mestu, još
dublje dirnut. Čak je sav nekako pocrveneo.
- Da, počela je da zaboravlja poslednjih godina - još
ozbiljnije i značajnije reče domaćin, tražeći kapu i skidajući
kaput.
- A samo minut pre smrti smejala se, i kako se veselila!
Gle, petak drži u ruci! Kolačića kaže. o-oh, to ti je naš život!
- Pa da pođemo Petre Stepaniču - prekida domaćin gosta i
obojica izlaze.
Za ovakvim pokojnicima, naravno, ne plaču. Sto četiri
godine, "umrla bez bolesti i časno". Domaćica je poslala po
susede da pomognu. Oni su odmah dotrčali, gotovo sa zadovoljstvom
saslušali vest, izražavali saosećanje i čuđenje.
Pre svega su, naravno, stavili samovar. Začuđena deca su
se povukla u kutak i izdalje gledala mrtvu baku. Ma koliko živeo,
Miša će uvek pamtiti staricu, kako je umrla sa rukom na njegovom
ramenu; a kada on umre - iako se na celom svetu neće setiti i
neće znati da je živela neka starica i proživela sto četiri
godine, zašto i kako - ne zna se. A i zašto da se seća - zar nije
svejedno? Tako umiru milioni ljudi: žive nezapaženi i umiru
nezapaženi. Samo što sam trenutak smrti tih stogodišnjih staraca
i starica nosi u sebi nešto mirno i dirljivo, nešto čak važno i
umirujuće: sve dosad sto godina nekako čudno deluje na čoveka.
Blagoslovi gospode, život i smrt običnih dobrih ljudi!
Uostalom, ovo je laka i beznačajna sličica. I doista,
odabereš da ispričaš nešto interesantnije od onog što si čuo za
mesec dana, a kad počneš - onda ili se ne može, ili nije
aktuelno, ili "ne govori sve što znaš", i tako, na kraju krajeva,
ostaju jedino same beznačajne stvari.
književnost.39ilazarevic,
> Ne, nisi dobro razumeo: ako prestaneš, ti ćeš biti plav oko vrata (:
:)) Ok, nastavljam pod pretnjom ;)
GEOGRAFIJA
Pre svega, treba znati da je svet u početku bio ravan. Valari su stvorili
kopna i mora na osnovu vizije koju im je Iluvatar prikazao. Izgled sveta
menjao se više puta, u velikim ratovima protiv Melkora.
Postojala su tri kontinenta - Endor (Srednji Svet), Aman (Blaženo
kraljevstvo) i Mórenorë (Mračna Zemlja). Aman se nalazio na dalekom zapadu
Arde, a Mórenorë na jugu, nedaleko od južne obale Endora. O Mračnoj Zemlji ne
zna se praktično ništa, sem da postoji. Civilizovana bića koja znamo na Ardi
žive u Srednjem Svetu ili Amanu. Takođe, tri okeana su zapljuskivala obale
zemalja - Belegaer (More razdvajanja, Zapadno more), Haragaer (Južno more) i
Ekkaia (Spoljašnje more).
Endor je najstariji kontinent, a Aman najmlađi. Događaji o kojima je Tolkin
pisao odigravali su se na severozapadu Endora i u Amanu, tako da o ovim
delovima Arde znamo najviše. Jug i istok Endora su neistraženi, zna se
ponešto o tamošnjim narodima, ali su to više legende nego pouzdani podaci.
Mórenorë je navodno naseljen zverima, čudovištima i divljim plemenima.
Oblik svih zemalja menjao se kroz teške ratove između Valara i Melkora.
Čitalac Tolkinovih istorija mora da shvati da to nisu bili ratovi vojski i
ljudi, nego ratovi prirodnih sila, koje Valari predstavljaju. Manwëov bes je
uragan, Aulëov udarac sravnjuje stare planine i uzdiže nove, a Tulkasov
grohot nad poraženim neprijateljem je zemljotres.
književnost.40ilazarevic,
O VILOVNJACIMA
Vilovnjaci su prvi došli na ovaj svet. Od Valara, prvi ih je ugledao Oromë i
nazvao ih Eldar, Deca zvezda. Vilovnjaci su se pojavili negde na istoku
Srednjeg Sveta, pored jezera Cuivienen. Same sebe su nazvali Quendi, oni koji
govore. Na nebu su bile zvezde, a prvi Vilovnjaci su bili preplašeni. Svuda
oko njih bio je mrak. To je bilo doba kada je Melkor nesmetano vladao
Srednjim Svetom, posle rata u kojem je porazio Valare. Valari su se povukli
na Aman, i odvojili se od ostatka sveta. Ipak, Varda je pre samog dolaska
Vilovnjaka stvorila zvezde, da svetle nad Vilovnjacima i barem im malo
pomognu. Zbog toga su Vilovnjaci uvek, od svih Valara, najviše cenili Vardu i
nazivali je Elbereth. Oromë im nije prilazio, da ih ne bi preplašio. Samo ih
je posmatrao i čuvao. Ipak, Melkorove sluge su svojim tajnim načinima uspele
da usade u srca Vilovnjaka strah od Oromëa. Vilovnjaci su povremeno viđali
kako senka prođe kroz grmlje oko njih, a ponekad bi neko od njih nestao i
nije se vraćao. Nestanke su pripisali Oromëu, koga su zvali Lovac ili Jahač.
Za to vreme, Oromë je javio vesti Valarima, i Manwë je odlučio da povedu rat
protiv Melkora, kako bi spasli Vilovnjake. Melkor je poražen, a severozapadni
deo Srednjeg Sveta promenjen. Melkor nikada nije zaboravio da je rat vođen
zbog dolaska Vilovnjaka. Oromë je uspeo da ubedi Vilovnjake da ga zavole, i
poveo ih je na put za Aman. Mnogi nisu želeli da krenu, i ostali su zauvek u
Srednjem Svetu. Oni se zovu Avari (Nevoljni). Od tada, ime Eldar odnosi se
samo na one Vilovnjake koji su krenuli na put. Tri su plemena Eldara -
Vanyar, Noldor i Teleri. Poglavar Vanyara bio je Ingwë, Noldora Finwë, dok su
Telerima vladali braća Olwë i Elwë. Vanyari i Noldori su svi stigli do Amana.
Teleri su bili poslednja grupa, koja je stalno zaostajala. Prva velika grupa
Telera koja je odustala od putovanja bili su Nandor, koji su odbili da pređu
Maglene planine. Oni i Avari ubrajaju se u Moriquendi - Mračne Vilovnjake.
Deo Nandora je kasnije stigao do Ossirianda, odmah pored Belerianda - to su
Zeleni Vilovnjaci. Drugi rascep među Telerima nastupio je pri prelasku Plavih
planina. Kada su prešli Ered Luin i stigli u Beleriand, Elwë je negde nestao.
Njegov brat Olwë poveo je deo Telera na zapad, preko mora, dok je deo ostao u
jadu zbog nestanka vođe. Elwë je, u stvari, u šumama Doriatha, u Beleriandu,
sreo Melian, i zaljubio se. Kada se konačno trgao iz tog stanja, i vratio
svom narodu, oni su rešili da ostanu u Doriathu i tu stvore svoje
kraljevstvo. Elwë je dobio nadimak Singollo - Sivi Plašt. Sindarinsko ime mu
je Elu Thingol (po tome imenu ga zna većina čitalaca Gospodara Prstenova i
Hobita). Ovaj deo Telera, koji je ostao, dobio je ime Sindar - Sivi
Vilovnjaci.
književnost.41djcorto,
> Postojala su tri kontinenta - Endor (Srednji Svet), Aman
> (Blazeno
E, sad, ovo bi moglo i u SF - da nije mozda Endor i mesec koji
nastanjuju Evoksi u Star Wars serijalu ?
Bug or feature ? :)
književnost.42nenad,
> Ja ljudima obično dajem "Hobita" pa "Gospodara prstenova". Ako mi
> vrate "Hobita" sa gađenjem i kažu "Pa ovo je dečja knjiga", drugo ni
> ne dobijaju.
Moj utisak posle čitanja Hobita i jeste bio da je u pitanju, ne
dečija, ali knjiga za decu. Sjajna knjiga, avanturistička,
zanimljiva, ali ipak za decu. Bez gađenja, bilo je interesantno,
ali stvarno bih voleo da znam šta Hobita čini "knjigom za
odrasle".
Za "Gospodara prstena" kažu da je ozbiljniji, ali nisam ga čitao.
Zaista bih voleo da čujem razložno i argumentovano obrazloženje
"veličine" Hobita (pa i "Prstena", na neviđeno), ali da to ne bude
ono "ako sam nisi uvideo, ne vredi objašnjavati".
književnost.43lexus,
=> E, sad, ovo bi moglo i u SF - da nije mozda Endor i mesec koji
=> nastanjuju Evoksi u Star Wars serijalu ?
Endor jeste mesec koji nastanjuju Evoksi :)
književnost.44mikis,
+> Pre svega, da uputim zainteresovane na literaturu. Pored "Gospodara
+> prstenova" i "Hobita", dosta podataka o svetu možete naći u
+> "Silmarilionu", "Unfinished Tales" i "The Book of Lost Tales". Poslednja
+> dva izdanja nisu prevedena na srpski, zato navodim naslove u originalu.
Na sajmu knjiga moglo se videti novo izdanje "Gospodara prstenova"
(izdavač Esotheria, sajamska cena 200 din). Knjige su u mekom povezu, nema
"fancy" kutije i mape, grafički su solidno obrađene ali kvalitet štampe je
nešto lošiji (bleda slova, bar na primercima koje sam video). Ista kuća je
izdala i "Silmarilion", a najavljuju prevode i ostalih Tolkinovih izdanja.
književnost.45ilazarevic,
> E, sad, ovo bi moglo i u SF - da nije mozda Endor i mesec koji
> nastanjuju Evoksi u Star Wars serijalu ?
To ne znam, ali Srednji Svet iliti Middle-earth se na kvenijskom zove Endor.
Ostale jezike ne priznajem.
književnost.46ilazarevic,
> Zaista bih voleo da čujem razložno i argumentovano obrazloženje
> "veličine" Hobita (pa i "Prstena", na neviđeno), ali da to ne bude
U prvom nivou (dakle, posle prvog brzog čitanja), i jedno i drugo su sjajne
avanture. Takođe, ono što prvo pada u oči je da ne postoji idealizovani sukob
dobra i zla, nego uvek postoji nešto sreće u nesreći, i zla u dobrome.
Tolkinov svet je realan koliko i svet većine klasičnih dela, ako ga prihvatiš
kao takvog, bez razmišljanja šta je on tu hteo da kaže.
Koji je moj osnovni razlog što Hobita i Gospodara prstenova cenim više od
bilo koje knjige? Ja delim Tolkinovu fasciniranost prirodom, čistom i
netaknutom. Volim da šetam po šumama, da kradem kukuruze ;), da pecam, da
pravim roštilj u prirodi, da ležim pod hrastom na sred livade i gledam u
oblake. U ovom našem gradu za takvu razonodu nema se ni prilike ni vremena.
Sama pomisao na takav svet, u kojem su šume guste i ogromne, ljudi retko
naseljeni, gde je hrana zdrava, a pivo najbolje "Ye Green Dragon", olakšava mi
svakodnevno maltretiranje. U tome je za mene veličina Tolkinovog dela. On ti
daje sliku jednog jednostavnog, ali lepog života - na tebi je samo da uživaš.
Verovatno su moji razlozi detinjasti, ali šta ja tu mogu - takvi su, kakvi
su. Kažu da bežanje od stvarnosti nije dobro; ne znam za druge, ja bih teško
opstao da povremeno ne pobegnem.
književnost.47dr.grba,
>> U prvom nivou (dakle, posle prvog brzog čitanja), i jedno i drugo su
>> sjajne avanture. Takođe, ono što prvo pada u oči je da ne postoji
>> idealizovani sukob dobra i zla, nego uvek postoji nešto sreće u nesreći, i
>> zla u dobrome.
Posle pet čitanja Gospodara prstenova i posle gotovo svakog detalja
koji prepoznam čim ga pročita, osećam se kao da knjigu čitam prvi put.
Kažu ljudi da dobrih knjiga ima toliko mnogo da je institucija
ponovnog čitanja neke knjige, u najmanju ruku, čista šteta. Neka je,
ne marim, odlučio sam da takvu štetu pričinjavam sebi dok sam živ.
Motiviše me hrabrost čistoga srca kakvu ima Semvajs. Uzbuđuju me
herojska dela koja prepričava Aragorn. Ostajem bez reči pred
Galadrijelom. Imam utisak da osećam miris Masločvorovog piva.
Osećam nostalgiju za Rivendalom. A kada Gandalf izvede dvojicu
Nosilaca Prstena pred silnu vojsku, i kada kralj Elesar klekne
pred njima i pred svom tom vojskom, osetim nagon da plačem.
Meni više od nekog književnog dela ne treba. Analize i razne umne
konstrukcije koje saopštavaju uzroke i posledice ću prepustiti nekome
drugom.
književnost.48stameni,
Da li bi neko bio ljubazan da konvertuje brojeve 7, 8, 9 i 10
časopisa "Reč" iz HTML formata u ASCII (kao što su bili i raniji
brojevi)? Hvala...
književnost.49basrak,
> Da li bi neko bio ljubazan da konvertuje brojeve 7, 8, 9 i 10
> časopisa "Reč" iz HTML formata u ASCII
A u čemu je problem? Skineš najnoviju verziju view-a i nemaš frke. A ima i neko
malo programče, tu negde, za konvertovanje, ako baš želiš da konvertuješ...
književnost.50miobrado,
* * *
U zasedi vrebam, ležeći na travi,
ja dečici otac, građanin državi.
Stežem bombe, pušku koja otima se,
i pratim dušmane dušmanske nam rase.
Ukopali su se iza one strane,
jedini san im je - da nas potamane.
Al cenim svoj život, i još sam mu odan,
u mom organizmu teče krv, ne voda.
Sve ću učiniti da izbegnem metak,
da, još, grobnoj ploči ne budem imetak.
Da još otadžbini-majci živ poslužim,
da zbog moje smrti ne počne da tuži.
I da moja žena u najboljem dobu,
ne zajeca mlada, na mom svežem grobu.
Zato oštro motrim napred, jedno s tminom,
gde se krije mrski narod Arapinov.
Spreman sam da bacam bombe. Već nišanim
tamo, gde u rovu leže muslimani.
Želim da dušmani naši omraženi
što pre od nas milost traže, poraženi.
Mihail Grobman,
u prepevu Vladimira Jagličića
("Književna reč", za juli-avgust 1996., str. 7)
književnost.51corto,
Posle duzeg razmisljanja, zakljucila sam da je keltskim legendama ipak
mesto u knjizevnosti :) Evo dakle pocetka, prica se zove "In the
Beginning", a preuzeta je iz knjige "Legends of the Celts" frank
Delaney-a, izdate 1989, Hodder & Stoughton, pp. 3-15. Na engleskom je,
zaista nisam imala snage da je celu prevodim, sorry.
Da napomenem da je prica vezana za irske Kelte, da govori o stanovnicima
ostrva pre dolaska Kelta, a posebno o junacima vilinskog naroda :)
celts.txtknjiževnost.52ilazarevic,
Ne, još uvek se nisam umorio ;) Bila je mala pauza, ovi mitinzi i utakmice
oduzimaju dosta vremena. Sada, nastavljamo. Ako bude sreće, negde oko 5.11.
biće specijalno izdanje posvećeno aktuelnim događajima na srpskog političkoj
sceni. Prepričaću vam kako su Valari srušili Tangorodrim, Morgotovu tvrđavu,
i Morgota zauvek izgnali van granica ovoga sveta...
No, dok ne dođemo do priče o velikoj pobedi, izložiću vam ponešto o drugim
inteligentnim bićima koja naseljavaju Ardu.
PATULJCI
Patuljci su, u stvari, nastali prvi. Stvorio ih je Aulë, od žarke želje da
stvori živa bića i da se brine o njima. Iluvatar je, naravno, to video, i
razljutio se. Njegov plan bio je da Vilovnjaci budu Prvorođeni, a Aulë je to
prekršio. Aulë je, kajući se zbog greha prema Jedinom, podigao čekić da ih
zdrobi. Sedam očeva Patuljaka drhtalo je od straha pred svojim tvorcem. Ipak,
Eru se u poslednjem trenutku sažalio na jadna stvorenja, i oprostio njima i
Valaru koji ih je stvorio. Postavio je samo jedan uslov - da Patuljci ne
ožive pre Vilovnjaka. Tako je i bilo. Aulë je uspavao svoju "decu" duboko pod
zemljom, i probudio ih kada su Vilovnjaci došli na svet. Tačan trenutak
drugog buđenja nije poznat, jer Patuljci ne pričaju svoje legende strancima.
Sedam očeva Patuljaka razišlo se po svetu i zasnovalo svoje narode. Od njih,
za našu priču najbitniji je Durin, čiji je rod živeo na zapadu Srednjeg
Sveta. Njegovi potomci, koji su poznati svim čitaocima Hobita i Gospodara
prstenova, bili su Tror, Train, Torin, Dain itd. Durinova rasa naseljavala je
planine na Zapadu - najmoćnije kraljevstvo bio je Khazad-dum (sind. Moria) u
Maglenim planinama. Vilovnjaci su održavali veze sa Patuljcima Plavih
planina (Ered Luin). Patuljci se nisu mešali u rat za Silmarile, ali su
mrzeli Orke iznad svega, i uništavali su ih u svakoj prilici.
Patuljci su ponosna rasa. Morgot i Sauron mogli su samo da ih unište, ali ne
i da ih porobe. Mnogi hrabri Patuljci nestali su u jamama Dol Guldura,
Tangorodrima, Mordora i sličnih zlih mesta kojima je gospodarila Senka.
Patuljci i Vilovnjaci su često poslovali, ali se nikada nisu voleli. Mržnja
među njima produbila se kasnije, tokom rata za Silmarile. Noldori su jedini
bili naklonjeni Patuljcima, zbog zajedničke strasti - dragulja.
književnost.53mmtosic,
U ``Politici'' od 13. septembra 1996. godine pojavio se sledeći
prilog koji se, čini mi se, uklapa u razgovor koji se vodio u temi
licni.stav. Pa reko' da ga prenesem `ovdi'. :)
============================= (pošetak)
Nadnaslov: Ova situacija
Naslov: Neću u Ameriku
Podnaslov: Siroče prema njoj gaji podeljena osećanja: mrzi je i
dodvorava joj se
Neću da idem u Ameriku. Zbog čega bih išao?
Ako bih da gledam njihove filmove, zatrpali su me i ovde, samo mi nos
viri iznad. Tako je i sa televizijom.
Ako ću da kupim američke farmerke, patike, krofne, upaljače, majice,
frižider, automobil, sigurnosni uređaj, servis za ručavanje, prsluk,
kapu, knjige, gaće, novine - ima i ovde.
Ako ću da jedem u američkom restoranu, otići ću u beogradski
``Hajat'', ``Interkontinental'' ili u ``Mek Donalds''.
Ako ću da slušam američku muziku, na svakom koraku je mogu čuti. Ako
ću da slušam američki engleski... ima. Mnogo je teže naći kutak gde ga
nema. Ako ću da gledam Amerikance uživo, ako ću da razgovaram s
njima, eno ih šetaju po Beogradu, u uniformama i bez njih. Ako mi ih
je malo u Beogradu, skoknuću do Bosne, bliže mi je.
Dolari
------
Ako poželim da vidim prosjake, klošare, gladne ili prebogate, ne
treba da putujem. Ni zbog kriminala, prevara, narkomana, prostitutki,
ulične jurnjave bandi i policije, ni zbog doživljaja straha za
sopstvenu sigurnost u kući, ne moram da mrdam odavde.
Gotovo svi nazivi radnji, preduzeća, velikih firmi, kafana,
kompanija, poslastičarnica, onakvi su kakvi su tamo.
Programi na kompjuterima, igrice, Internet...
Ako ću da plaćam u dolarima, niko se neće buniti.
Ako mi treba nešto u porno šopu, skoknem i kupim u Beogradu, ne moram
da prelećem okean.
Ako mi se razgovara sa nekim iz Amerike, okrenem broj telefona pa
pričam.
Ovde imam i japije i gubitnike, i crnce i žute, i debele i usukane, i
koncerte na stadionima i golf i tenis na prostranim zelenim
travnjacima, igre na sreću, samoubice, kuće s bazenima, manijake,
televizijske i ostale reklame, berze, brokere, biznismene, menadžere,
političke partije, kockarnice, privatne i državne škole, proroke,
dečake na rolšuama s kapama natraške okrenutim, sekte, pratimo NBA
ligu, pušimo američke cigarete, nije da ne pušimo. Imamo, što je
najvažnije, i koka-kolu i žvake.
I ovo je Amerika.
Zbog čega da idem u onu Ameriku, tamo daleko?
Folklor
-------
I ovde mogu u svojoj kući da govorim svojim jezikom, da nosim narodnu
nošnju i igram u folkloru, da jedem pasulj, sarmu, beli luk, da slušam
guslare na audio i video kaseti, čitam srpske novine, sve kao da sam u
Americi.
Šta tamo mogu da vidim i da doživim a da ovde ne mogu?
Ako ću da pijem američku kafu, mogu je i ovde piti. I viski. Ima i
leda.
Tamo je samo sve veće. I gradovi i prostranstva i dodeljivanje
``Oskara''.
Nije baš sve. Ovde je veća neizvesnost.
Tamo su bolji putevi ali su ovde manje palte.
Ima sigurno ovde nečeg boljeg, samo ne mogu trenutno da se setim šta.
Teško je u stvari, naći razliku. Toliko je sve postalo isto da me
čudi da nam niko nije rekao da živimo u Americi. Zašto onda ići u
Ameriku, kad smo u Americi?
Jedino zbog nekog posla. Kao što bi se otišlo u Vranje, Suboticu,
Milano, Minhen. Da se sklopi neka pogodba, kupi, proda. Ili da se
radi u rudniku, čeličani, kafani, bolnici, na ulici, na fakultetu,
filmu, farmi - ako prime.
Ako smo već na izvestan način u Americi, ovo je njen privredno
siromašniji deo. Neki njen obod, budžak kakvih ima sijaset na svetu,
siroče koje maćeha ne prihvata rado, iskorišćava ga, ali se ono nada
da će joj jednog dana dorasti. Siroče prema njoj gaji podeljena
osećanja: mrzi je i dodvorava joj se.
Krv
---
Ona prihvata samo najbolje od onih koji joj se nude. Prima lepotice,
one koje su pobedile na takmičenjima u lepoti. Najlepša tela i
najlepša lica. Zdravu krv, mladu. Najbolje lekare, inženjere,
studente. One koji su najpametniji. Poput janičara nekada, neki od
ovih mladića, imaće šansu da se uzdignu u same vrhove najvećeg
svetskog carstva. Možda će u domovini svojih predaka graditi mostove
na Drini, gradove, ili za odmazdu, sprovodeći volju vrhovnika, na
čelu savremenih centuriona, sravnjivati ih sa zemljom.
Starija smo mi nacija od američke, ali na mlađima svet ostaje.
(Slobodan Stojićević)
============================= (kraj)
književnost.54veca,
F. M. Dostojevski
MALIŠAN KOD HRISTA
NA BOŽIĆNOJ JELKI
1.
Deca su čudni svet - ona se priviđaju i sanjaju. Uoči
kićenja jelke i na samo veče uoči Božića, stalno sam sretao na
ulici, na istom ćošku, jednog mališana koji nije imao više od
šest-sedam godina. Po strašnom mrazu bio je odeven gotovo kao
leti, samo mu je grlo bilo umotano nekim starim šalom - znači,
neko ga je ipak spremao i slao. On je išao "sa spruženom rukom";
to je tehnički termin - koji znači prositi milostinju. Taj izraz
su izmislili sami mališani. A takvih kao on ima mnogo. Motaju se
po vašem putu i plačno govore neke naučene reči. Ovaj, međutim,
nije kukao, već je govorio nekako naivno i nevično mi gledajući
sa poverenjem u oči - a to znači tek je počinjao da se bavi
prošenjem. Na moje pitanje rekao mi je da mu sestra leži bolesna
i bez posla; možda je istina, ali ja sam kasnije doznao da ovih
mališana ima bezbroj: šalju ih da prose i po nastrašnijoj
hladnoći i, ako ništa ne sakupe, sigurno ih čekaju batine.
Kad nakupi nešto kopejki, mališan se pomodrelih i
skočanjenih ruku vraća u neki ćumez, gde pijanči banda neradnika,
od onih koji "počinju štrajk u fabrici u subotu i ne vraćaju se
na posao pre srede uveče". Tamo, u ćumezima podruma, s njima
pijanče njihove gladne i istučene žene, tamo pište njihova gladna
mala deca. Votka, prljavština i razvrat, ali glavno je votka.
Mališana sa isprošenim kopejkama odmah šalju u krčmu, i
on donosi još pića. Radi zabave i njemu ponekad naliju u usta
čokanj votke i kikoću se kad on, gubeći dah, pada na pod, gotovo
bez svesti,
"i u usta mi je votku odvratnu
nemilosrdno sipao..."
Kad poodraste, što pre mogu gurnu ga nekud u fabriku, ali
sve što zaradi, i dalje je dužan donositi neradnicima, a oni opet
to propiju. Ali i pre no što stupe u fabriku, ova deca postaju
pravi prestupnici. Oni skitaju po gradu i znaju u podrumima
takvih mesta kroz koja se može proći i gde se može neprimetno
prenoćiti. Jedan od njih je spavao nekoliko noći uzastopno u
korpi kod nekog vratara koji ga nije primetio.
Oni, naravno, postaju i sitni lopovi. Krađa postaje
strast čak kod osmogodišnje dece, koja ponekad nisu svesna svojih
prestupa. Na kraju podnose sve - glad, hladnoću, batine - samo
radi slobode, i beže od svojih neradnika da skitaju po svojoj
volji. Ponekad to divlje stvorenje ništa ne shvata, ni gde živi,
ni koje je narodnosti, ima li boga, postoji li car; pričaju o
njima čak takve stvari, da čovek ne veruje svojim ušima, a,
međutim, to su činjenice.
2.
Ali ja sam romansijer i čini mi se da sam jednu "priču"
sam izmislio. Zašto pišem "čini mi se", kada sigurno znam da sam
je izmislio, ali meni izgleda da se to negde i nekada desilo i da
se desilo upravo uoči Božića u nekom ogromnom gradu i po strašnoj
hladnoći. Pričinjava mi se da je živeo u podrumu mališan, ali još
sasvim mali, kome je jedno šest godina ili još manje. Taj mališan
se probudio jednog jutra u vlažnom i hladnom suterenu. Bio je
odeven u nekakav kaputić i drhtao je. Dah mu je izletao kao bela
para, i, sedeći u kutu na nekom sanduku, on je iz dosade
hotimično puštao tu paru iz usta i zabavljao se gledajući kako
izlazi.
Bio je veoma gladan. Nekoliko puta od zore prilazio je
drvenom ležaju, gde je na prostirci i sa nekakvim zavežljajem pod
glavom ležala bolesna njegova majka.
Kako se ona ovde našla?
Mora da je doputovala sa svojim mališanom iz drugog grada
i razbolela se iznenada. Vlasnicu prenoćišta su još pre dva dana
odveli u policiju. Stanari su se razišli uoči praznika - a jedini
koji je ostao, ležao je već dan i noć mrtav pijan - i nije mogao
dočekati praznik"
U drugom uglu sobe ječala je od reumatizma neka
osamdesetogodišnja starica koja je nekada i negde živela kao
dadilja, a sada je umirala samotna, jaučući i gunđajući na
mališana, tako da se već počeo bojati da priđe njenoj postelji u
uglu.
Vode da se napije našao je negde u hodniku, ali korice
hleba nigde nije našao, i već je deseti put prilazio da probudi
svoju mamu. Strašno mu je, najzad, bilo u mraku; odavno je već
pao mrak, a lampu nisu upalili.
Opipao je mamino lice i začudio se što se ona uopšte ne
miče i što je hladna kao zid.
"Mnogo je ovde hladno", pomislio je, postojao je malo, i
nesvesno zaboravivši svoju ruku na ramenu pokojnice. Zatim je
duhnuo u svoje prstiće da ih ogreje i, odjednom, napipavši na
ležaju svoju staru kapu, polako, pipajući po mraku, izašao iz
suterena. On bi i ranije pošao, ali se stalno bojao nekog velikog
psa koji je, gore, na stepenicama, ceo dan zavijao pred susednim
vratima. Ali psa sada nije bilo, i on je odjednom izašao na
ulicu.
Gospode bože, kakav grad! Nikada tako nešto nije video.
Tamo, odakle je došao, noću je crna pomrčina - jedan fenjer na
celu ulicu. Prozori niskih, drvenih kućica zatvaraju se kapcima;
na ulici, čim se smrkne, nigde nikoga - svi se zatvaraju po
kućama, i samo zavijaju čitavi čopori pasa, stotine i hiljade ih
zavijaju i laju svu noć.
Ali je zato tamo bilo tako toplo, i davali su mu da jede,
a ovde - ah, Gospode, da mu je sad da jede!... I kakva je ovde
vreva i tutnjava, kakva svetlost, i ljudi, i konji, i kočije, i
zima, i mraz!
Ledena para dizala se od premorenih konja, iz njegovih
zadihanih vrelih njuški; kroz sipkav sneg odzvanjaju o kamenje
potkovice, i svi se tako guraju, i, bože... tako mu se jelo,
makar neki komadić hleba, i tako mu je odjednom hladno za
prstiće. Pored njega je prošao čuvar reda, ali se okrenuo da ne
vidi mališana.
Evo opet jedna ulica - oh, kako je široka! Ovde će me
sigurno pregaziti! I kako svi viču, trče i jure kočijama, a
svetlosti, koliko svetlosti!
A šta je ovo? Uh, kakvo veliko staklo, a iza stakla soba,
a u sobi neko drvo do tavanice. To je jelka, a na jelci koliko
svećica, koliko zlatnih hartijica i jabuka, a svuda oko nje
lutkice i mali konjići; po sobi trče deca, lepo odevena, čista,
smeju se i igraju se, i nešto jedu i piju.
Eto, ona devojčica počela je da igra sa dečakom - kako je
lepa devojčica! Evo, i muzika se čuje kroz prozor.
Mališan gleda, čudi se, već se i smeje, ali sad ga bole
prstići i na nožicama, i na ručicama su mu već sasvim pomodreli,
već ne mogu da se saviju, i bole kad miče njima. I odjednom
mališan oseti da ga mnogo bole prstići, zaplaka se i potrča
dalje... i, evo, ponovo je video proz drugo staklo sobu, i tamo
je drveće, a na stolovima razni kolači: od badema, crveni, žuti,
i sede tamo četiri bogate gospođe, pa ko dođe, one mu daju
kolača, a vrata se otvaraju svaki čas, sa ulice ulazi mnogo
gospode.
Mališan se prikrade brzo, otvori vrata i uđe... Uh, kako
su počeli da viču na njega i da mašu rukama! Jedna gospođa brzo
mu je prišla i tutnula u ruku kopejku, pa mu je otvorila vrata -
na ulicu! Kako se uplašio! A kopejka mu je odmah ispala i zvečeći
otkotrljala se po stepenicama: nije mogao da savije svoje
pomodrele prstiće i da pridrži kopejku.
Istrčao je mališan na ulicu i pošao brže-brže, a kuda -
ni sam nije znao... Opet bi se zaplakao, ali se bojao, trčao je,
trčao i hukao u ručice. Obuzimala ga tuga, jer se odjednom osetio
tako usamljen, i bilo mu je užasno... odjednom... o, bože! Šta je
ovo opet? Stoji masa ljudi i divi se - iza stakla prozorskog bile
su tri lutke, male, odevene u crvene i zelene haljinice, kao da
su žive! Neki starčić sedi, i kao da svira violinu, još druga dva
takođe stoje tu, sviraju u male violinice, i po taktu mašu
glavama, jedan u drugoga gledaju, a usne im se miču, govore,
stvarno govore - samo se zbog stakla ništa ne čuje...
Mališan je u prvi mah pomislio da su oni živi, a kad se
dosetio da su to lutke - iznenada se nasmejao. Nikad nije video
takve lutke, i nije znao ni da postoje! I hteo bi da zaplače,
ali su mu te lutkice tako smešne.
Odjednom mu se učini da ga je neko otpozadi zagrabio za
kaputić: veliki i zao dečak stajao je pored njega, i odjednom ga
udario po glavi, zbacio mu kapu, i udario ga nogom ispod kolena.
Mališan se prevrnuo na zemlju; tada ljudi povikaše, on pretrnu od
straha i poče bežati, bežati, i odjednom je utrčao - ni sam ne
zna kuda - ispod neke kapije, u tuđe dvorište - i čučnuo iza
naslaganih drva: "Ovde me neće naći, a i mrak je."
Čučnuo je i zgurio se, a nikako nije mogao da odahne od
straha, i odjednom, sasvim iznenada, bilo mu je tako prijatno:
ručice i nožice su najednom prestale da ga bole i bilo mu je tako
toplo, kao na peći!... Trgao se i sav uzdrhatao: ah, on je to
ovde bio zaspao! Kako je dobro tu spavati!
"Posedeću ovde, pa ću opet poći da pogledam one lutke",
pomislio je mališan i osmehnuo se kada se setio lutaka, "stvarno
su kao žive!"... I odjednom mu se priču da je nad njim njegova
mama zapevala pesmicu. "Mama, ja spavam, ah, kako je ovde lepo
spavati!"
- Hajdemo k meni, mališane, da kitimo jelku - prošapta
nad njim odjednom neko tihim glasom.
Pomislio je da je i to govorila njegova mama, ali ne,
nije ona; ko ga je to zvao on nije video, ali neko se sagnuo
prema njemu, zagrlio ga u tami, a on mu je pružio ruku i... i
odjednom... o, kakva svetlost! O, kakva jelka! Kao da i nije
jelka - on još takvog drveta video nije! Gde je on to sad: sve
blista, sve se sija, a svuda oko njega lutke - ali ne, to su sve
dečaci i devojčice, samo tako sjajni, svi se oni viju oko njega,
lete, svi ga ljube, uzimaju ga, nose sa sobom, i on sam leti, i
vidi: gleda ga njegova mama, i smeje mu se radosno.
- Mama! Mama! Ah, kako je lepo ovde, mama! - dovikuje joj
mališan, i opet se ljubi sa decom, i želi da im što pre ispriča o
onim lutkicama iza stakla. Ko ste vi, dečaci? Ko ste vi,
devojčice? - pita ih on, smešeći se i ljubeći ih.
- Ovo je Hristova jelka - odgovaraju mu oni. - Kod Hrista
je uvek na ovaj dan jelka za malu decu koja tamo dole nemaju
svoje jelke...
I doznao je da su ovi dečaci i devojčice svi bili isto
takva deca kao i on - ali jedni su se posmrzavali još u svojim
kotaricama, u kojima su ih ostavili na stepenicama pred vratima
petrogradskih činovnika; druga su se utopila kod čunonki*)
dojkinja - koje je iznajmio dom za siročad; treća su umrla na
sasušenim grudima svojih majki (za vreme samarske gladne godine),
četvrta su se pogušila od smrada u vagonima treće klase - i svi
su oni sada ovde, sva su ona kao anđeli, sva su kod Hrista, i On
je lično među njima, i pruža im ruke, i blagosilja njih i njihove
majke grešnice...
A majke ove dece stoje tu, sa strane, i plaču; svaka
poznaje svog dečaka ili devojčicu, a oni doleću i ljube ih, utiru
im suze svojim ručicama i mole ih da ne plaču, jer je njima ovde
tako lepo...
A vratari ujutru našli dole iza složenih drva mali leš
zalutalog i smrznutog dečaka... Pronašli su i njegovu majku...
Ona je još pre njega umrla - sreli su se kod Gospoda na nebu.
A zašto sam izmislio ovakvu priču, koja ne ide u obični
dnevnik, i to piščev dnevnik? A obećao sam priče pretežno o
stvarnim događajima! Ali u tom i jeste stvar što se meni stalno
čini da se sve ovo stvarno moglo desiti - naime, ono što se
odigralo u podrumu i iza složenih drva; a ono o jelci Hristovoj -
to ne znam šta da vam kažem, da li se moglo desiti ili nije. Ali
ja sam zato romansijer da izmišljam.
------------------
*) Pogrdan naziv za Fince.
književnost.55miobrado,
>> U žžPolitici'' od 13. septembra 1996. godine pojavio se
>> sledeći prilog koji se, čini mi se, uklapa u razgovor koji se
>> vodio u temi licni.stav. ...
A u časopisu "Umetnost" (br. 3,4,5 za '87, str. 69.) objavljena je
reprodukcija slike - ili deo iste - pod nazivom "Dživdžani", Miodraga -
Miće Popovića. S obzirom da isto nisam u prilici da skeniram i okačim ovde
- potrudiću se da ga opišem. Koliko ću u tome uspeti - prosudite sami.
Dakle, na pedmetnom delu predstavljen je deo vagona - nekog voza. Na
predstavljenom delu istog uočavamo prozor kupea - koji je otvoren, a u
unutrašnjosti kupea - tri figure. Posmatrajući - s leva na desno - prva
figura predstavlja mlađeg muškarca glave, isturene iz okvira prozora kupea
i naslonjene na skrštene ruke - odsutnog pogleda; druga figura, naslikana
iza i udesno od prve je muškarac tridesetih godina, koji se samo nazire, a
dominantan motiv je njegov lik - zabrinutog pogleda; treća, pak, figura,
naslikana pored prve, predstavlja muškarca, takođe tridesetih godina,
nadlakćenog na okvir prozora kupea - zamišljenog pogleda. Vidljivi delovi
figura ukazuju na to da su iste (prva i treća) ljudi krupne spoljašnosti
(telesnosti), izrazito krupnih nadlaktica i šaka. Prva figura je sa
šeširom, a ostale dve sa šajkačama. Ispod okvira prozora kupea uočavaju se
sledeća slova (reči):
(MÜ)NCHEN - ZAGREB - BEOGRAD.
Unutrašnjost kupea je mračna, dok na krovu vagona uočavamo nekolicinu
ptica, a kada malo bolje pogledama sa sigurnošću možemo da tvrdimo da su
iste - vrapčići.
Eto, toliko!
A, o "plavom vozu" i salon - vagonima, nekom drugom prilikom.
književnost.56miobrado,
>> U žžPolitici'' ...
"... Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u
Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom
arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam
gde sam; čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim
prozorom sa kasetofona trešti harmonika."
Danilo Kiš,
"Izvod iz knjige rođenih"
(kratka biografija)
("NIN", br. 2025, od 22.10.1989. god., str. 38.-39.)
književnost.57corto,
Postovani publikume :)
Imam cast da obavestim ljubitelje lepe i otrovne reci da u "Radovim"
knjizarama mogu naci zbirku aforizama "Svet ne moze propasti bez nas",
iz tastature Vesne Dencic poznatije kao Veca :))) Toplo preporucujemo, a
evo i zasto:
Nije to glupi Avgust,
nego ona nasa budala!
Zar je za ovo bio potreban voda?!
Vratite jednopartijski sistem,
hocu da se pomirim sa roditeljima!
Kupila sam oruzje.
Sada sam jaci pol!
Uzivajte u citanju i sve cestitke Veci :))
književnost.58dr.grba,
>> Uzivajte u citanju i sve cestitke Veci :))
Pridružujem se čestitkama. Umal' da zdipim knjigu na Sajmu (:
Ali, neću knjigu bez Vecine posvete (:
književnost.59veca,
PRIČE DREVNE KINE
Zhuang Zi
UČENJE POGREŠNIH STVARI
Xi Shi, slavna lepotica, često se mrštila pred komšijama
jer je mučila gorušica.
Jedna ružna devojka iz istog sela to je primetila i,
pošto joj je Xi Shi izgledala vrlo šarmantno, i sama je počela da
stavlja ruke na prsa i da se mršti pred svakim. Videvši je,
bogataši su zatvarali vrata a siromasi su bežali i vukli za sobom
svoje žene i decu.
Jadnica! Umela je da se divi grimasama Xi Shi, ali nije
znala zašto su divne.
književnost.60veca,
U ovogodišnjem izdanju edicija Pegaz (edicija za prvu knjigu)
objavila je između ostalih i knjigu aforizama, Dejana Milojevića,
GREŠITI JE PATRIOTSKI.
===============================================================
Komunisti se dižu iz mrtvih.
I ustupaju nam mesta.
Čim su nam pali šaka,
izlečili smo ih od paranoje.
On će biti doživotni predsednik.
U pitanju je hronična bolest.
U ustavu ne piše da će vođa vladati večno.
To se podrazumeva.
Odziv dobrovoljaca je mogao da bude i veći,
ali policija nije uspela više da ih uhapsi.
Komunizam je srušen, Srbija nije u ratu...
Sve maler do malera!
===============================================================
književnost.61miobrado,
"Duša, ako je to duša, kod mene se pojavila u I razredu
osmogodišnje škole kada mi je učiteljica priljepila šamarčinu."
"Moja majka otišla je u partizane, jer zaista
drugi izlaz sem smrti nije postojao."
"U to vrijeme pisala sam jedan dnevnik o mojoj biografiji u životu".
"Ako drvo padne u šumi, a niko ga nije čuo, postavlja
se pitanje da li ono uopšte pravi buku?"
("Grimase po vazduhu;
iz đačkih pismenih zadataka", 1983., Miladin Ćulafić)
književnost.62vdjole,
Nisam baš siguran da pripada u ovu temu, ali verujem da će ovde najpre
nekome da prija: za ljubitelje Tolkina i druge (ako imaju TeX i METAFONT),
evo arhive sa izvornim kodovima fontova sa pismima tengwar (od dva autora)
i cirth. Interesantno je da je su ubačeni i karakteri za brojeve kojih nema
u knjizi "Gospodar prstenova". Navodno je autor tih karaktera sam pisac
a objavio ih je njegov sin.
Pored ova tri fonta u arhivi su i font "bard" sa keltskim i saksonskim
runama i grupa fontova "knot" za formiranje ornamenata sa karakteristič-
nim keltskim prepletima.
olde.zipknjiževnost.63miobrado,
Subject: Ćeraćemo se još
U novembru se: slave - krsne slave; proslavljaju - razni istorijski i
pseudoistorijski događaji; prigodno obeležavaju - ini datumi.
O godišnjici jednog istorijskog događaja - 25.11. - gost, naše male
varoši biće: književnik - Matija Bećković.
Dakle, pozivam sve one kojima Vrbas nije daleko, a književno delo
narečenog - blisko, da dođu u ponedeljak, u bisokop "Jugoslavija", u 18žžč.
Iako na propratnom plakatu (fotografija: Branko Belić; dizajn:
Momčilo Rajin; sponzor: MARKEL, Novi Sad) uz ovo događanje, nije
eksplicitno naveden vid - pretpostavljam da isto predstavlja književno veče,
odnosno promociju poeme, "Ćeraćemo se još".
Prilog - za poštovaoce i ljubitelje književnog dela narečenog:
"Rečenica kojom me je kroz život pratila mati bila je:
Nisi ti više mali!
I kad bih trebao da se odlučim za reč koju sam najpre čuo bila bi njena:
Nisi ti više mali! ...
... Kažu da majka nema godina i da nema jače škole od majčine reči. I da
je svaki čovek dete dok mu je živa majka.
I naslov mog životopisa mogao bi biti refren sa kojim me je mati zalud
opominjala:
Nisi ti više mali!"
("Nisi ti više mali";
"Sveske", br. 2., decembar 1989., str. 17. i 18.)
književnost.64miobrado,
"... U toj zbrci mnome je počela da struji vrelina, i osetio sam da
sam i sâm uzbuđen. Tada mi je, kao više puta već u sličnim prilikama,
iskrsla pred oči slika mog starog učitelja - oružara van Krekovena. Taj
mali riđobradi Flamanac, koji me obučavao u pešadiji, govorio je da
jedno dobro usmereno zrno vredi više nego deset drugih koja se prebrzo
ispaljuju. Naučio me takođe da u onim trenucima borbe kada groza uzima
maha kažiprst držim opružen i mirno dišem - jer je najjači onaj koji je
najbolje disao. ..."
Ernst Jinger
("Na meremernim liticama"; u prevodu Božidara Zeca;
"Pismo", br. 7., jesen 1986., str. 55.)
književnost.65veca,
Demonstrantima je dozvoljeno da psuju vladu,
ali ne može se nekažnjeno ometati saobraćaj.
Vesna Denčić
književnost.66veca,
Nije on komunista.
I ne slutite kakav je to degenerik.
Slobodan Simić
književnost.67madamov,
> O godišnjici jednog istorijskog događaja - 25.11. - gost, naše male
> varoši biće: književnik - Matija Bećković.
>
> Dakle, pozivam sve one kojima Vrbas nije daleko, a književno delo
> narečenog - blisko, da dođu u ponedeljak, u bisokop "Jugoslavija", u 18žžč.
U Beogradu je promocija knjige "Ćeraćemo se još" 28.11.1996. u 18 časova u
Narodnoj biblioteci Srbije.
P.S. Kupite što više knjiga na promociji da mi sestra zaradi što više para. B)
književnost.68dr.grba,
>> P.S. Kupite što više knjiga na promociji da mi sestra zaradi što više
>> para. B)
Je l' ti znaš da su komercijalštine na mom spisku za brisanje? <:
književnost.69msp.,
Izvinjavam se, ostavio sam poruku za dr.grbu ali je otišla u civ.savet pa ako
nekoga zanima neka gvirne tamo
književnost.70veca,
Oni koji se bore da prežive,
ne znaju u kakvu nevolju se uvaljuju.
Dejan Milojević
književnost.71mcar,
Da li neko zna nesto o novoj knjizi Milete Prodanovica koja bi trebalo da se
zove: "Igraj cudoviste na moju tihu muziku" ili nekako slicno.
Marko
književnost.72hercog,
Kako ide ciklus Ninja od Lustbadera i koje sve knjige spadaju
tu?
The on
književnost.73miobrado,
Subject: "Vreme beščašća", Laslo sekelj
Nedavno sam saznao za ovu knjigu, a s obzirom da u poslednje vreme
ređe obilazim knjižare, intertesuje me: da li je nekom poznato, gde se, i
po kojoj ceni ista može pronaći?
književnost.74intex,
Kupujem knjigu DJAVOLI IZ LUDONA (Oldos Haksli).
Ponude i (dobrodosle) informacije na MAIL INTEX.
književnost.75velicko,
│ Kupujem knjigu DJAVOLI IZ LUDONA (Oldos Haksli).
└───────────────────────────────────────
Šta je sve napisao Aldous Huksley ?
( valjda se ovako piše )
književnost.76balsa,
:: Šta je sve napisao Aldous Huksley ?
Huxley, Aldous (Leonard)
(b. July 26, 1894, Godalming, Surrey, Eng.--d. Nov. 22, 1963, Los
Angeles), English novelist and critic gifted with an acute and
far-ranging intelligence. His works were notable for their elegance,
wit, and pessimistic satire.
Aldous Huxley was a grandson of the prominent biologist T.H. Huxley
and was the third child of the biographer and man of letters Leonard
Huxley. He was educated at Eton, during which time he became partially
blind owing to keratitis. He retained enough eyesight to read with
difficulty, and he graduated from Balliol College, Oxford, in 1916. He
published his first book in 1916 and worked on the periodical
Athenaeum from 1919 to 1921. Thereafter he devoted himself largely to
his own writing and spent much of his time in Italy until the late
1930s, when he settled in California.
Huxley established himself as a major author in his first two
published novels, Crome Yellow (1921) and Antic Hay (1923); these are
witty and malicious satires on the pretensions of the English literary
and intellectual coteries of his day. Those Barren Leaves (1925) and
Point Counter Point (1928) are works in a similar vein. Huxley's deep
distrust of 20th-century trends in both politics and technology found
expression in Brave New World (1932), a nightmarish vision of a future
society in which psychological conditioning forms the basis for a
scientifically determined and immutable caste system. The novel
Eyeless in Gaza (1936) continues to shoot barbs at the emptiness and
aimlessness experienced in contemporary society, but it also shows
Huxley's growing interest in Hindu philosophy and mysticism as a
viable alternative. Many of his subsequent works reflect this
preoccupation, notably The Perennial Philosophy (1946).
Huxley's most important later works are The Devils of Loudun (1952), a
brilliantly detailed psychological study of a historical incident in
which a group of 17th-century French nuns were allegedly the victims
of demonic possession; and The Doors of Perception (1954), a book
about Huxley's experiences with the hallucinogenic drug mescaline.
MAJOR WORKS. The Defeat of Youth (1918); Limbo (1920); Crome Yellow
(1921); Antic Hay (1923); Jesting Pilate (1926); Point Counter Point
(1928); Brave New World (1932); Eyeless in Gaza (1936); Grey Eminence
(1941); The Perennial Philosophy (1946); Ape and Essence (1949); The
Doors of Perception (1954); Collected Essays (1958); Literature and
Science (1963).
književnost.77hercog,
Da li neko zna koje je sve knjige napisao Alan Watts?
književnost.78veca,
Imamo nezavisno sudstvo,
sudi se nezavisno od zakona.
Vesna Denčić
književnost.79terminali,
U vezi sa Tolkinom, ciji sam obozavalac...
Znate li da postoji parodija na "Gospodara prstenova", takozvani
lampoon, i da se zove "Bored of the rings", i da je stvarno
fantastican??
P.S. slazem se da ces da poplavis oko vrata ako ne nastavis sa
"predavanjima" iz Tolkinijade, mislim da su super...
književnost.80velicko,
│ Huxley, Aldous (Leonard)
└───────────────────────────────────────
Thanx :)
│ of demonic possession; and The Doors of Perception (1954), a book
│ about Huxley's experiences with the hallucinogenic drug mescaline.
└───────────────────────────────────────
Zanimljiva je opsesija drogama pedesetih i šezdesetih godina.
Ovo je otprilike u istom periodu kao i Kastanedin opus.. :)
│ MAJOR WORKS. The Defeat of Youth (1918); Limbo (1920); Crome Yellow
│ (1921); Antic Hay (1923); Jesting Pilate (1926); Point Counter Point
│ (1928); Brave New World (1932); Eyeless in Gaza (1936); Grey Eminence
│ (1941); The Perennial Philosophy (1946); Ape and Essence (1949); The
│ Doors of Perception (1954); Collected Essays (1958); Literature and
│ Science (1963).
└───────────────────────────────────────
Lepe informacije. :)
Jel ovo sa nekog CD roma?
Još malo da gnjavim, O:)
osim Brave New World i Point Counter Point
šta je izdato kod nas?
književnost.81vdjole,
> šta je izdato kod nas?
Koliko se sećam, roman "Island" (1962) je izdat sa prevedeniom naslovom "Otok".
književnost.82balsa,
:: Lepe informacije. :)
:: Jel ovo sa nekog CD roma?
Jest, iz Britanike. :)
:: Još malo da gnjavim, O:)
:: osim Brave New World i Point Counter Point
:: šta je izdato kod nas?
Npr. "Setni Krom" ("Crome Yellow"), u izdanju SKZ, 1974.
književnost.83zuleika,
>│ of demonic possession; and The Doors of Perception (1954), a book
>│ about Huxley's experiences with the hallucinogenic drug mescaline.
>└───────────────────────────────────────
> Zanimljiva je opsesija drogama pedesetih i sezdesetih godina.
I zanimljivo je da je bas po ovoj knjizi Jim Morrison nazvao
svoju grupu.
književnost.84carrier,
Jel zeli neko da proda neku knjigu Karlosa Kastanede!
književnost.85terminali,
ima li neko knjige od Roberta Asprina? Ja imam neke, i jako mi se
dopadaju, pa bih volela da citam dalje, npr "Phule's company" treci
deo, i nastavak "Myth" serijala.
književnost.86velicko,
│ Jel zeli neko da proda neku knjigu Karlosa Kastanede!
└───────────────────────────────────────
Obiđi knjižare koje drže komisionu robu.
Ja sam našao Kastanedin komplet u knjižari Bata.
Neko je ustupio na komisionu prodaju komplet
(tvrdi povez) za samo 220 din. :)) (: :)
Mene zanima dal' bi se neko odrekao Huksleya? O:)
književnost.87miobrado,
_Daleko od rodnog kraja
u tuđini radim,
znoj prolivam, zdravlje gubim,
i za tobom žudim_
_Sa granice kroz nišanske sprave
ko da gledam te oči garave
što ostaše u mom rodnom kraju
i, nadam se, verno me čekaju.
Spavaj, draga, tobdžija te čuva..._
_Nismo više tako mladi,
šta je život, sada znamo,
pruži ruku pomirenja,
da jkoš jednom pokušamo_
_... Igra čoček još u Vranju,
igra noću, igra danju,
Alal Koštan, džanum gidi,
Sve što imaš sve se vidi._
_Maro, Maro,
ime sam ti na štapu išaro.
Kuća mi je planina,
jasen hladovina,
Dođi kod svog čobanina._
_Opijaš me kao vino,
čuj, lijepa Anđelijo.
Blistava si ko zrak zore,
kćeri dične Crne Gore._
_Naše bratstvo i jedinstvo, druže,
to su prve partizanske ruže,
a slobodu koja zlatom sija
kovali su Tito i Partija._
_Oj sudbino ti bez sreće bila, što si N. od nas razdvojila, zašto
nisi uzela po redu, oca , majku, babu ili dedu. Što mi uze koga sam
voleo, mesto da idem na svadbu - veselje, ja na groblje - to svake
nedelje, mesto da ja lumpujem i pijem, ja na groblju gorke suze
lijem._
Izvor: "Divlja književnost", I. Čolović
(etnolingvističko proučavanje paraliterature)
NOLIT, biblioteka "Sazvežđa", Knjiga 93.
književnost.88msp.,
Upravo sam stavio tačku na jednu dužu pripovetku (oko 80 kb). Ptareći temu
književnost zaključio sam da ima korisnika koji bi mogli meritorno da sude o
vrednosti književnog teksta. Vratiću se na Sezam za jedan sat. Ako neko ima
želju da priču pročita, potom da sugestije, primedbe i sl. (pohvale nisu
bitne) rado ću je prikačiti.
književnost.89mcar,
Da li je pripovetkaiz 5.88 prikacena?
Marko
književnost.90msp.,
m> Da li je pripovetkaiz 5.88 prikacena?
Od ovog časa bi trebalo da bude. Očekivao sam veće
interesovanje ali nisam razočaran. Najbolja je reklama -
usmena. Mišljenje i sugestije uputno je hitnuti u e-sanduče.
Bude li, kasnije, više čitalaca možemo o priči da razgovaramo
u ovoj temi.
zrtva.txtknjiževnost.92hercog,
Deo mog romana "Bio jednom jedan čovek" (tačnije početak)
Sale
p.s. mišljenja dobrodošla
roman.zipknjiževnost.94mcar,
U datoteci je prica koju sam napisao pre nekoliko godina. MC
apk.zipknjiževnost.95carrier,
Jel ima neko na prodaju neku knjigu od Karlosa Kastanede?
Ponude na mail!
književnost.96miobrado,
Visokomoralni ubica
".... Ja nisam ubijao niti iz koristoljublja, niti iz mržnje ili
osvete, niti bilo zbog čega sličnog. Ne! Ja sam ubijao iz ljubavi prema
čoveku i vascelom čovečanstvu. To je bio moj hobi, moj odmor od dnevnih
užasa sa kojima čovek provodi svoj ništavni vek. U ovom svetu uvek će biti
ubica. Svet ih se nikada neće rešiti, i to je saznanje navelo mene na
jedini pravi odnos prema čoveku: ubijati! Ubijati iz čistog ubeđenja, iz
hobija. Usavršiti svoj zanat do savršenstva, kao što nas i istorija uči: da
samo takve ubice opstaju i zaslužuju naše poštovanje. A i zbog samog
poštovanja prema čoveku i ljubavi prema njemu treba usavršiti ubijanje.
Zamislite čoveka koji ubija po prvi put u svom životu drugog čoveka. To je
strašno. Ja to najbolje znam. Prvi put ne može da bude dobro. Čovek je
naivan i gadi se nad samim sobom i svojim delom i ako je u pitanju prvi put,
za prvi put jedino i priznajem da sam kriv, s tim što mi se mora priznati
pravo da je po našim zakonima taj zločin zastareo. A posle? Posle je bilo
sve bolje i bolje, tako da mi je to predstavljalo pravo zadovoljstvo. Ubijao
sam redom: starce, žene, decu, sve! Čak sam po nekad kasapio i poneku
životinju. Sedim tako kući, napolju kiša, ne izlazi mi se da tražim žrtvu
jer je moguće pokisla pa će mi isprljati parket, uhvatim mačku i celu noć je
lagano kasapim pored kamina. Samo to nije ni približno zadovoljstvo kao kod
čoveka. Čovek je nešto drugo. To je neopisivo. Evo, dragi gospodine, ja već
drhtim od uzbuđenja kad pomislim na taj veličanstveni trenutak umiranja. Ne,
ne! Nikad vam to niko neće moći verno da opiše i do tančina da reprodukuje
događaj. Ljudsko biće zanemi pred tim veličanstvenim trenutkom. To je
neopisivo. To je prosto neverovatno kako čovek nestaje. U ovom trenutku ja
se sećam jednog slučaja. Mislim da je to bio Turčin ili Jevrejin ... Ne! Ne,
gospodine, to je bio Grk. Sećam se: to je bio moj divni, moj veličanstveni
Grk. Prvi i poslednji Grk u mojoj karijeri, i strahovito mi je žao što to sa
njim nije duže trajalo. Evo, ja ću vam ukratko ispričati kako je to bilo sa
njim, sa napomenom da ja neobično volim veliki grčki narod i sve što su dali
našoj civilizaciji.
Grka sam našao na stanici. ...."
("Ljudi jači od vremena i sudbine", Dušan Jaglikin;
1985., biblioteka prosveta/41, str. 177. i 178.)
književnost.97miobrado,
Gerga
".... A kad smo već kod ove teme, hteo bih veoma ozbiljno ja tebe
nešto da pitam: šta je to starenje?
E nije to taj proces na koji ti misliš! To je jedan drugi proces.
Starenje je, dragi moj prijatelju, o t v a r a nj e o č i j u! Ja sam
stariji i ti zbog toga nisi u stanju da prihvatiš moju filozofiju. Meni su
se više otvorile oči. Bilo bi bolje da mi veruješ, bilo bi bolje! Vidiš, ja
sad sve gledam drugim očima, mnogo otvorenijim nego, na primer, pre
sedamnaest godina. Kako sam stario, tako su mi se oči otvarale. To se događa
sa svakim čovekom i to je sam život. Otvaraš, otvaraš oči i sve bolje i sve
jasnije vidiš. I na kraju života ih potpuno otvoriš, valjda zato da vidiš
ono tako dugo očekivano čudo: gde je istina? I vidiš prazno. Nema je. Ja sam
video mnoge ljude kako umiru i moram da ti kažem da je velika laž ona
pesnička pretpostavka da sa ovoga sveta odlazimo "sklopljenih očiju". Otvore
ih najviše što mogu kao da poslednji put kažu: "Tih što sam se zajebo!" Eto,
to ti je život i njegov prvi i poslednji zakon. Jedini. Otvaraš oči, otvaraš
- i kad ih jednom potpuno otvoriš, onda dođu grobari i kažu: "E, sve si
video i sada - a u pičku materinu!"
Ceo život ti je takav. To je njegov zakon. Manjina krije istinu od
većine, a većina diže bune i revolucije kako bi bar nešto izvukla na videlo
dana i kako bi bar nešto videla od života. Eto, razlika je kod mene u tome
što ja nisam hteo da vidim ideju nego pare. Ja sam se borio za njih. Teško
mi je padalo što ih kriju od mene. Eto, barem sam na neki način bio na
strani života!
C - c - c ... Tupamarosi!!!
("Ljudi jači od vremena i sudbine", Dušan Jaglikin;
1985., biblioteka prosveta / 41, str. 54. i 55.)
književnost.98msp.,
m> ("Ljudi jači od vremena i sudbine", Dušan Jaglikin;
m> 1985., biblioteka prosveta/41, str. 177. i 178.)
Možda znate pa je suvišno što ću napisati. Dušan Jaglikin je
objavio dve knjige. Citirana je druga. Prva je kseroks
izdanje. Pravo ime autora je Dušan Kokotović (Jaglikin je po
majci). Pisao je i pod pseudonimom Dušan Kec i Veber. Najčešće
je objavljivao aforizme i dokumentarne tekstove poput onih iz
knjige "Ljudi jači..." Tekstovi iz te knjige prethodno su
objavljeni u više svezaka časopisa Delo.
Autor je umro pre neku godinu.
književnost.99hercog,
Razmišlja li naš dragi savet civilizacije da pokrene neki
SezamNet-ov nagradni konkurs za kratku priču, pesmu isl. pa ako se
sakupi dovoljan broj kvalitetnih priča i pesama da odštampamo
neku manju knjižicu?
Sale
književnost.100dr.grba,
>> Razmišlja li naš dragi savet civilizacije da pokrene neki
>> SezamNet-ov nagradni konkurs za kratku priču, pesmu isl. pa ako se
>> sakupi dovoljan broj kvalitetnih priča i pesama da odštampamo
>> neku manju knjižicu?
Ideja, rekoh odavno, nije loša, ali nemamo uslova da valjano obavimo
taj posao. Potrebno je formirati kompetentni žiri, pronaći sponzore za
nagrade, vreme za takav projekat je vrlo zahtevno, a niko nije spreman
da ga plati ili barem podrži. Onog trenutka kad se takvi uslovi
steknu, možda će takav projekat biti pokrenut. U međuvremenu, pokušaj
da ponudiš svoje radove nekom književnom časopisu. (:
književnost.101miobrado,
>> Možda znate ...
Delimično, odnosno, nedavno sam saznao za prezime, a o fizičkom
nestanku istog nisam ništa, do sada znao.
Hvala, i za ovo.
književnost.102miobrado,
O eksodusu
Očigledno, iseljavanje je započelo iz političkih razloga. Novinari u
inostranstvu počeli su da pišu kako je, u ovoj malenoj zemlji, vazduh
postao isuviše težak. I zaista, bilo je teško disati. Strani novinari su
nastavili da izveštavaju kako je tamo pritisak nepodnošljiv. I uistinu, bio
je nepodnošljiv. Pošto su baš inostrani novinari bili ti koji su prihvatili
i širili te vesti, vlasti su se vatreno oglasile pokušavajući da probude
nacionalni ponos. Možda je greška u tome što je poziv potekao iz usta
predsednika, jer u poslednje vreme čim bi se na radio-prijemnicima i
televizijskim ekranima začuo glas (ili ukazala slika Prvog Zapovednika),
ljudi su smesta gasili svoje aparate. Tako stanovništvo nikada nije saznalo
za poziv na buđenje nacionalnog ponosa koji je uputila vlada. I iseljavanje
se nastavilo.
Prvo su otišli osumnjičeni, koji su još bili na slobodi. Zatim su
počeli da odlaze rođaci i prijatelji osumnjičenih (uhapšenih i slobodnih).
U početku, iako je bilo mnogo onih koji su napustili zemlju, uvek je bilo
više onih koji su se s njima opraštali u lukama i na aerodromima. Ali došao
je dan kada je isplovio brod sa hiljadu izbeglica koje su ispratile svega
24 osobe; taj neobičan događaj zabeležila je indiskretna kamera jednog
stranog foto-reportera; fotografija je objavljena u nedeljniku međunarodnog
ugleda što je bio povod da Predsednik još jednom uputi poziv naciji; ...
Mario Benedeti
LA MUERTE Y OTRAS SORPRESAS
("Smrt i druga iznenađenja", 1982., u
prevodu Ksenije Bilbije i Milene Trobozić,
biblioteka prosveta / 24, str. 5. - 9.)
književnost.103miobrado,
Nameštaljka
Nek se nose u majčinu. Platiće mi svi zajedno. Ne mari što mi se baš
sad, kad hoću da potpišem osamnaesti nalog za hapšenje, slomila olovka.
Serem se na kurveštinu. I ova budala što pita: "Da vam donesem drugu,
gospodine pukovniče?" Za danas je dosta i sedamnaest. Juče je oslobođen
Veles, pretvoren je u krasnu olupinu: bubrezi su mu se rastočili, jedna
ruka slomljena, natečeno oko, napuklo rame. Već sam, naravno, naredio
istragu, da se utvrde netačnosti koje su objavili neki organi nacionalne
štampe. Moraće da shvate da pukovnik Korales nije peder kao njegovi
prethodnici, nego sposoban šef policije. ...
... Fresnedo širom otvara oči, kao da će mu to odjednom pomoći da bolje
čuje. U stvari, graja je započela kao udaljeno mumlanje. Zatim je počela
polako da se uvlači u nepristupačnu kancelariju. Pukonik ustaje i pokušava
da razazna šta to viču. Ali jedino što se jasno čuje jeste glas nekoga s
ulice, pored vrata. To je verovatno oficir, možda stražar na ulazu: "Ne
pucajte, to su deca." Prvi pucanj odjekuje iz neočekivane blizine. Pukovnik
otvara usta da nešto kaže, možda neku naredbu. Prozorsko staklo se
rasprslo. Treći metak pogađa pukovnika u vrat. Fresendo uspeva da se skloni
iza stola koji je pretrpan dokumentima, i tek u tom trenutku može da
razazna šta viču oni napolju, šta viču ti balavci, čija bezazlena i
nemilosrdna, odlučna i nevina lica već nadiru u kancelariju: "Dase
zaleeeeeeeče rane, danama siiiiiiiine životasjaj, namada zooooooooora
svane, nekakoraleeeeeeesu budekraj."
Mario Benedeti
LA MUERTE Y OTRAS SORPRESAS
("Smrt i druga iznenađenja", 1982., u
prevodu Ksenije Bilbije i Milene Trobozić,
biblioteka prosveta / 24, str. 10. - 16.)
književnost.104rdejan,
Za ljubitelje Tolkina, tri lepe sličice:
1. Balrog
balrog.jpgknjiževnost.105rdejan,
2. Gandalf, beli :)
gandalf.jpgknjiževnost.106rdejan,
3. Drvobradi (sjajna je!) :)
treebear.jpgknjiževnost.107terminali,
Imas li neku sliku Glorfindela? :))
Ove su super!!!!!!!!
književnost.108dr.grba,
>> 3. Drvobradi (sjajna je!) :)
Sve slike su sjajne, hvala na odličnom prilogu. Ako nije tajna, otkud
ti ove slike, i naravno, ima li ih još?
književnost.109rdejan,
>> Sve slike su sjajne, hvala na odličnom prilogu. Ako nije tajna,
>> otkud ti ove slike, i naravno, ima li ih još?
Slike sam skinuo sa nekog sajta na internetu, nemam pojma kog
:). Ko ima pristup i zanimaju ga ove sličice nek da altavisti
jedno "Tolkien" za search string i dobiće tonu adresa sa
tonama gifova :). Dok ne skinem nešto novo, za one koji ne
znaju kako dotični pisac izgleda (dobro, kako je izgledao)
evo i male slike.
Pozdrav, Dejan
jrr.jpgknjiževnost.110dr.grba,
>> Slike sam skinuo sa nekog sajta na internetu, nemam pojma kog
>> :). Ko ima pristup i zanimaju ga ove sličice nek da altavisti
>> jedno "Tolkien" za search string i dobiće tonu adresa sa
>> tonama gifova :).
Traži, traži. I dojavi adresu. Izvoljevao bih, moliću fino,
Devetoricu, Elronda, Toma Bombadila, Galadrijelu, Masločvora, Teodena,
Gramzi-Baginse, Beorna, Jomera, Jovajnu, Orlove, Nazgule, Crvjezika...
I bolje da stanem dok nisam preterao (:O
književnost.111terminali,
I ja sam skinula slike, ali ne znam kako da ih otvorim, a obozavam
Tolkien-a. Help!!!
književnost.112dr.grba,
>> I ja sam skinula slike, ali ne znam kako da ih otvorim, a obozavam
>> Tolkien-a. Help!!!
Postoje razni programi za DOS i Windows kojima se pregledaju slike. Tu
su QPEG za DOS i GWS za Win. Ima dobrih programa još (ACDSee za Win95
je sjajan program, brži je i od QPEG), ali za početak je dosta.
Mesta datoteka:
dos\graph\qpv17c.zip (505 KB) - QPEG 1.7
windows\graph\gwswn11k.zip (664 K) - Graphic WorkShop for Win 1.1
Jedan od ova dva programa je dovoljan.
književnost.113terminali,
Hvala na pomoci.
Velda
književnost.114rdejan,
>> Traži, traži. I dojavi adresu. Izvoljevao bih, moliću fino,
>> Devetoricu, Elronda, Toma Bombadila, Galadrijelu, Masločvora,
>> Teodena, Gramzi-Baginse, Beorna, Jomera, Jovajnu, Orlove,
>> Nazgule, Crvjezika...
Za Vašu malenkost, a i ostale fanove :), 5 Mb veoma lepih
slika (Subj: Tolkien) sa sajta
http://shire.ipmce.ru/personal/tolkien/pictures/sweden.htm
slike.arj #1/2
Pozdrav, Dejan
slike.arjknjiževnost.115rdejan,
slike.a01 #2/2
Enjoy! :)
Pozdrav, Dejan
slike.a01književnost.116hercog,
Ljubav...
"Ax što ću, što ću!
Ne spavam noću,
srce mi gori
muka me mori, -
umreti oću
za tobom dušo!"
narodna pesma (odlomak)
književnost.117hercog,
Ljubav...
"svezala se dva pogleda magičeskom slatkom
silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad
pučinom."
Njegoš (odlomak)
književnost.118hercog,
Ljubav...
"Beskrajna ljubavi, moj cvete skriveni
sve jače mirišeš, što te skrivam više."
Božidar Kovačević (odlomak)
književnost.119hercog,
Ljubav...
"O zašto se nismo mimoišli, draga.
ko do dve kađe na sred okeana,
što crnih jedra, a s dva mrtva kana,
plove i minu u magli bez traga..."
Veljko Petrović (odlomak)
književnost.120hercog,
Ljubav...
"Vreo se ulivam,
a čudno zastrepi srce,
a stidim.
Ljubeći, šta li da ubijam,
šta li budim?"
Momčilo Nastasijević (odlomak)
književnost.121hercog,
Ljubav...
"Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo."
Vasko Popa (odlomak)
književnost.122hercog,
Ljubav...
"Ljubavi topli predeli,
kad ne bude te, vrede li?"
Pero Zubac (odlomak)
književnost.123hercog,
Ljubav...
"Ona je nalepša ljuljaška između
radosti i samoće
kad se najviše hoće,
i niko ne zna šta hoće."
Miroslav Antić (odlomak)
književnost.124dr.grba,
>> Za Vašu malenkost, a i ostale fanove :), 5 Mb veoma lepih
>> slika (Subj: Tolkien) sa sajta
Blagodarim. Odoh da skidam slike (:
književnost.125inferno,
Ů│ ˙ Ljubav...
Ů│ ˙
Ů│ ˙ "Ax što ću, što ću!
Ů│ ˙ Ne spavam noću,
Ů│ ˙ srce mi gori
Ů│ ˙ muka me mori, -
Ů│ ˙ umreti oću
Ů│ ˙ za tobom dušo!"
Ů│ ˙
Ů│ ˙ narodna pesma (odlomak)
Novokomponovana? ;>>>
književnost.126adrok,
Samo ljubav održava i pokreće život
Turgenjev
EPIGRAM LJUBAVI
Jedino ljubav sveži nas i snaži,
ekstreme sanja i stvarnosti stapa,
s lakoćom ledne naravi rastapa !
Kad razum sudi i razlog traži
anđelskim smeškom moć mu obesnaži!
Voljna i smela u plahosti vreloj
uspe li reći razumu da ćuti
kršeći hrabro smetnje stega kruti'
OSANA-kliču toj ljubavi smeloj
vedri trenuci i u dobi zreloj !
*
J.K.
književnost.127acag,
prebačeno iz sez.kritika:
> Molim još jedan podatak: gde se knjiga može nabaviti?
Kod izdavača: Dom kulture Guča (za adresu je dovoljan još poštanski broj guče)
Joviša M. Slavković,
Stanovništvo Dragačeva od polovine XV do kraja XX veka
1996. Guča; format 17x24cm; 542 strane, mislim da je cena oko 100d.
Mislim da je ima i u nekim knjižarama u Čačku, možda Kraljevu i Užicu.
Štampano je oko 500 komada; inače knjiga obuhvata i popis stanovništva iz
1863. za pedesetak sela tog kraja, sa podacima o članovima domaćinstva,
imanju, prihodu i sl.
Interesantno je da je veliki broj domaćinstava prijavljivao članove porodice
kao "kljakav, sakat, blesast, lud, bjesomučan" i sl, kako bi uticao na
smanjenje poreske obaveze i oslobađanja od vojne. To odlično pokazuje da je na
ovim prostorima tradicija izvrdavanja poreza ukorenjena u narodu, kao što je
harač ukorenjen kod vlasti...
Biser iz popisa: ...muž Milorad (npr.)40 g., žena Milenija 30 g. U SKITNJI :))
PS. možda je ovo ishitreno došlo u književnost, a obzirom da je u pitanju
demografija, trebalo je u nauku?
književnost.128msp.,
a> PS. možda je ovo ishitreno došlo u književnost, a obzirom da je u pitanju
a> demografija, trebalo je u nauku?
Hvala za informacije. Zapisao sam podatke, ovih dana cu se
javiti izdavacu. Inace u takvim knjigama ima vise
literature nego u nekim nagradjenim beletristickim pa moze,
mirne duse, da stoji u ovoj temi.
književnost.129sljubisic,
Samo za ljubitelje Tolkiena.
Izvinjavam se ako sam spavao na casu, tj. ako je neko vec ostavljao u
ovoj konferenciji O:)
tolkien.faqknjiževnost.130dr.grba,
>> Izvinjavam se ako sam spavao na casu, tj. ako je neko vec ostavljao u
>> ovoj konferenciji O:)
Bilo je, ali ovaj vaš modulator je bolećiv prema Tolkinu, tako da je
sklon opraštanju (:
književnost.131novim,
Elektronsko izdanje časopisa za književnost i kulturu
Reč, broj za januar 1997.
(Format je html, kodni raspored 1250, fajl treba
raspakovati opcijom -d). - Prijatan dl. :)
rec9701h.zipknjiževnost.132terminali,
Pokupih REC, i razvih ga, ű ali kako da ga citam?
književnost.133junior,
Ovaj, kako bi na našem glasila izreka "Takes one, to know one"?
književnost.134djcorto,
> Ovaj, kako bi na nasem glasila izreka "Takes one, to know one"?
Nasla vreca zakrpu?
književnost.135kant,
> Ovaj, kako bi na našem glasila izreka "Takes one, to know one"?
U kom kontekstu?
(Par predloga:
1. Sit gladnom ne veruje.
2. Ni đavo nije tako crn kao što ljudi pričaju.
3. Koliko ljudi, toliko ćudi.)
književnost.136junior,
> U kom kontekstu?
U pozitivnom ;)
Konkretno dešavanje - neko me pohvali, i meni (umesto da pohvalim i ja njega)
padne na pamet ova izreka - Takes one, to know one - ali nisam mogao da se
setim naše verzije, a bukvalan prevod je suviše glup. :)
BTW, kakve veze ima ova engleska izreka sa "sit gladnom ne veruje" ? :))
književnost.137miobrado,
Aska i vuk
... Nekoliko trnutaka čobani su stajali kao skamenjeni od čuda, ali
onda su se pribrali. Kad je Aska došla do prvih drveta i tu naglo promenila
oblik i ritam igre, a vuk se nalazio još na čistini, okrenut gledaocima
bočno, stariji čobanin je skinuo pušku, nanišanio i opalio. Odjeknula je
šuma i poletelo suvo lišće zajedno sa retkim, uplašenim pticama.
Na okrajku čistine desila se neočekivana stvar. Iz svog prekinutog
pokreta, kao ptica pogođena u letu, pala je - Aska, a vuk je kao zelena
senka klisnuo u šumu. ...
... Po svetu se pisalo i pričalo i pevalo o tom kako je ovčica Aska
nadigrala i prevarila strašnog vuka. Aska sama nije nikad govorila o svom
susretu sa zverom ni o svojoj igri u šumi. Jer, o najvećim i najtežim
stvarima svoga života niko ne voli da govori. Tek kad je prošlo nekoliko
godina i kad je u sebi prebolela svoje teško iskustvo, Aska je po svojoj
zamisli postavila čuveni balet, koji su kritičari i publika nazivali "Igra
sa smrću", a koji je Aska uvek nazivala "Igra za život".
Posle je živela dugo i srećno, postala igračica svetskog glasa, i
umrla u dubokoj starosti.
I danas, posle toliko godina, igra se taj njen čuveni balet u kom
umetnost i volja za otporom pobeđuje svako zlo, pa i samu smrt.
Ivo Andrić
("Deca" (pripovetke), str. 228. - 240., grupa izdavača, 1963. god.)
književnost.138dr.grba,
>> 3. Koliko ljudi, toliko ćudi.)
I kako onda ide proširena verzija? <:
"Takes one, to know one. Know hundred women, to take two hundred bre..."
<:
književnost.139lexus,
=> Ovaj, kako bi na našem glasila izreka "Takes one, to know
=> one"?
Imaš na RTS-u, kada pričaju o kradji izbora frazu tipa "lopov
prepoznaje lopova" :) Ti samo zameni lopova i sve će biti u
redu.
književnost.140kant,
> Konkretno dešavanje - neko me pohvali, i meni (umesto da
> pohvalim i ja njega) padne na pamet ova izreka - Takes one, to
Hm, u tom smislu ni meni ništa ne pada na pamet...A da probaš sa
"Volim i ja tebe!"?
> BTW, kakve veze ima ova engleska izreka sa "sit gladnom ne
> veruje" ? :))
Sa ovim što si ti hteo, nikakve.
književnost.141lexus,
Tolkien.arj
11 (valjda) sličica sa motivima iz Tolkinovih knjiga.
Ubedljivo najbolje su sličica sa Drvobradim, Veselim i Pipinom
(nije ista kao ona ranije kačena) i Gandalf i Lord Nazgul na kapijama
Minas Tirita.
Ako neko ima ostale sličice iz ove serije neka ih pošalje, pošto meni
neke, očigledno fale.
tolkien.arjknjiževnost.142miobrado,
Pitanje metoda
Filisof koji je ugledao Budalu kako tuče svog Magarca, reče:
"Uzdrži se, sine, moj, uzdrži se, preklinjem te. Ko se služi silom,
od sile će i nastradati."
"Tome," reče Budala vredno mlateći životinju, "i pokušavam da naučim
ovu zver koja me je ritnula."
"Nema sumnje," reče Filosof sam sebi dok je odlazio, "mudrost budala
nije ni dublja ni istinitija od naše, ali njihov način saopštavanja izgleda
da je mnogo upečatljiviji."
Embrouz Gvinet Birs
("Fantastične basne", str. 23., 1982.,
u prevodu Ranka Mastilovića)
književnost.143miobrado,
Granica
Kralj Dalekih ostrva naimenova svog konja za pretsednika vlade i
pojaha čoveka. Primetivši da je pod novim poretkom kraljevina doživela
napredak, jedan državnik u godinama posavetova Kralja da sam sebe istera
na pašu a na presto postavi vola.
"A ne," reče vladar promišljeno, "time bi jedan dobar princip bio
doveden u opasnu krajnost. Istinska reforma staje tik pre revolucije."
Embrouz Gvinet Birs
Napomena:
Za basne E.G.B., Klifton Fejdimen je, svojevremeno, rekao:
"One should not read more than a dozen of them at a time."
književnost.144mango,
> Kralj Dalekih ostrva naimenova svog konja za pretsednika vlade i
```````````
Ovo saljes u knjizevnost, sram da te bude! :)
književnost.145miobrado,
Subject: Uručenje nagrade Karolj Sirmai Ištvanu Satmariju
za zbirku novela "Praznični dani"
"Književana nagrada "Karolj Sirmai", koja se 21. dodeljuje (u Vrbasu
- op. miobrada) najuspešnijim novelistima i pripovedačima srpskog i
mađarskog jezičkog područja, ove godine je dodeljena maladom piscu Ištvanu
Satmariju iz Subotice. njegova zbirka novela na mađarskom jeziku "Praznični
dani", prema oceni ovogodišnjeg tročlanog žirija ...
... - Jako se radujem ovoj nagradi. Iznenađen sam, jer već godinama
živim u inostranstvu. Dobio sam ovo veoma lepo priznanje. Ovu nagradu
smatram jednu od najvrednijih vojvođanskih književnih nagrada - kaže -
Satmari - Očigledno da to što ne živim u Jugoslaviji nema značaj za
vrednovanje moje moje literature. Zajedničko sa literaturom Karolja Sirmaia
je što obojica osećamo haos koji nas okružuje i u duhovnom i u
orgnizacionom smislu."
Izvor: "Glas", br. 646, od 31. 1. 1997. god., str. 4.
književnost.146miobrado,
Subject: Konkurs
"FESTIVAL JUGOSLOVENSKE POEZIJE MLADIH VRBAS
29. put raspisuje
K O N K U R S
ZA MLADE PESNIKE SR JUGOSLAVIJE I REPUBLIKE SRPSKE
Uslovi:
- pravo učešća imaju mladi pesnici do 27 godina, sa ciklusom od 10
neobjavljenih pesama na jezicima naroda i nacionalnih manjina -
pesme se potpisuju šifrom
- sa pesmama autor istovremeno dostavlja, u posebnom kovertu, rešenje
šifre (ime, prezime, adresu, datum i mesto rođenja)
- pesme se dostavljaju na adresu: Festival jugoslovenske poezije
mladih, 21460 Vrbas, Maršala Tita 87, sa naznakom - za Konkurs - i
to u 4 kucana primerka
- rok za slanje pesama je 15. april 1997. godine
- pesnici čije pesme odabere Stručni žiri stiču pravo na 29.
festivalu koji će se održati u Vrbasu od 29. do 31. maja 1997.
godine
- pesme učesnika Festivala biće objavljene u festivalskim
publikacijama bez naknade
- festival dodeljuje tri nagrade:
I nagrada - objavljivanje knjige
II nagrada - novčana
III nagrada - novčana"
Izvor: "Glas", br. 646, od 31. 1. 1997. god., str. 4.
književnost.147miobrado,
>> Ovo saljes u knjizevnost, sram da te bude! :)
Kritičari
Minerva ugleda Antinoja dok se kupao i opčinjena njegovom lepotom,
pod punim oružjem siće siđe sa Olimpa da mu se udvara. Na nesreću, pokaza
svoj štit na kome beše meduzina glava, a prelepi smrtnik, samo što je
video, pretvori se u kamen. Minerva odmah ode Jupiteru sa molbom da mu
povrati život. Ali, pre nego što je to bilo učinjeno, pored okamenjenog
Antinoja prođoše Vajar i Kritičar i osmotriše ga.
"Vrlo slab Apolon," reče Vajar. "Grudni koš je suviše uzan a jedna
ruka je bar centimetar kraća od druge. Poza mu je neprirodna, čak bih rekao
nemoguća. E, prijatelju moj, treba da vidite mog Antinoja."
"Po mom mišljenju," reče kritičar, "figura je podnošljiva, mada je
vidljiv etrurski uticaj. Međutim, izraz lica je nesumnjivo toskanski, prema
tome neprirodan. Kad smo kod toga, jeste li pročitali moj rad o
'Varljivosti pojavnog u umetnosti'?"
Embrouz Gvinet Birs
književnost.148mango,
>>> Ovo saljes u knjizevnost, sram da te bude! :)
>
>
> Kriticari
I sta reci nakon ovoga:) Bravo majstore:)
književnost.150vladajet,
Nov sam na sezamu pa evo nekih TOLKINOVIH ilustracija za koje se
nadam da nisu vidjene
tolkin.arjknjiževnost.151miobrado,
ZVANIČNO VLADINO SAOPŠTENJE
(nakon pobede ideja komunizma u svetu)
Ištvan P. Balog, konjušar državnog gazdinstva iz Bablone, započeo je
svoj redovni godišnji odmor.
(Mađarska telegrafska agencija)
Ištvan Erkenj
("Jednominutne novele", str. 248.,
Narodna knjiga 1985., prvo izdanje)
književnost.152miobrado,
PROIZVODNJA TEČE BEZ ZASTOJA
(Ekonomsko i socio-psihološko domišljanje
jednog vica iz 1978. godine)
- Halo, mašinska hala?
- Ovde Škulteti, izvolite!
- Koliko je, Škulteti?
- Trideset i tri.
- Šta je trideset i tri?
- Šta je koliko, gos'n glavni inženjeru?
- Ono što je trideset i tri.
- Pa zar ne bi trebalo da bude toliko?
- No, svejedno, Škulteti, nastavite samo.
Ištvan Erkenj
u prevodu Arpada Vicka
("Jednominutne novele", str. 250.,
Narodna knjiga 1985., prvo izdanje)
književnost.153dr.grba,
Čistim keš posle surfa, pa otkrivam lepe stvari (:
Jedna od mojih omiljenih faca u "Gospodaru Prstenova" je Tom Bombadil.
U životu me oduševljavaju pojave koje nasmejana lica vade druge iz
go*a*a (: Londrajući Internetom, otkrio sam jedan tekst, koji na ovom
mestu delim sa vama. Na dnu je URL, pa kome se hoće, neka svrne i
traži još: o Tolkinovom svetu postoje hrpe materijala po Internetu.
Pitate AltaVistu "Tolkien" i dobijete toliko linkova da padnete u
nesvest (:
Daklem:
--------------------
Tom Bombadil
Wolfgang G. Wettach
myra@uni-tuebingen.de
Tom Bombadil is an ancient being, that is known in many parts of
Middle-earth, by many names and in different aspects. His
self-description isn't all too revealing: "Old Tom Bombadil is a merry
fellow; / Bright blue his jacket is, and his boots are yellow." (LOTR
I, 135) The most fitting description is perhaps Goldberry's, given in
answer to Frodo's question: "Tell me, if asking does not seem foolish,
who is Tom Bombadil?" "He is Master of wood, water, and hill." (ibid.)
Which doesn't mean, as the hobbits think, that all this belongs to
him, but -vice versa- that he belongs to wood, water and hill, and
there is master of himself. He is called Iarwain Ben-adar, oldest and
fatherless by the Elves, Orald by the Northern Men and Forn by the
Dwarves (LOTR I, 278). His fame comes from a time, when the Old Forest
covered large parts of the world, from the Shire down to Isengard, and
Bombadil walked all the woods. The woods are diminished, but Bombadil
still doesn't care to leave what is now the Old Forest near the river
Baranduin (LOTR I, 278f). His house on a hill is not far from the
Withywindle, with a view on the Barrow-downs to the east; there he
lives with the love of his unending life: Goldberry, the
River-daughter.
Elrond thought of bringing him to the Council, but Gandalf said, that
"he would not have come". Bombadil might have the power to keep the
One Ring safe in his realm, as Elronds chief counsellor Erestor
suggested, but he is too light-hearted for such a task (LOTR I, 278f).
Sam wished for his presence in Shelob's lair - most fittingly, because
She is old too and was never disturbed by the cries of elves (LOTR II,
328); but while he had helped with the Barrow-wights (LOTR I, 153-157)
he "will not pass the borders" of his country, because "Tom has his
house to mind, and Goldberry is waiting!" (LOTR I, 159). Borders, that
-according to Gandalf- "none can see", and that Bombadil has set
himself, and will not transgress (LOTR I, 279). Yet Gandalf is wrong,
when he tells Frodo, that Bombadil would be "not much interested in
anything that we have done or seen, unless perhaps in our visit to the
Ents" (LOTR III, 275). Just as Treebeard, a "moss-gatherer" (ibid.)
like Bombadil, who doesn't leave his forest, was "immensely interested
in everything" the hobbits could tell him - so Tom Bombadil keeps
himself informed about the events outside his realm, and knows about
Aragorn and his doings just as well as about the current innkeeper of
the Prancing Pony (LOTR I, 159).
Tom Bombadil made his first appearance in the "Oxford Magazine" about
1933 (Letters, 178). A 'last appearance' in a film was not to come to
pass, not in the least because Tolkien himself never liked the
Story-lines that involved him (Letters, 267, 272), just as he didn't
like him in the broadcast (Letters, 228). Though he doesn't seem to be
all-important to the story, Tolkien paid him and his appearance a
great deal of importance, up to the feather on his hat, which changed
from earlier to post-LOTR versions (Letters, 318f). His origin is as
"the spirit of the (vanishing) Oxford and Berkshire countryside"
(Letters, 26), not, as some have suggested, originally from a doll. In
the parody he becomes Tim Benzedrino, and with his "mush-brained" wife
Hashberry lives a happy live of everlasting celebration, serving quite
funny mushrooms to Frito and the others (BOTR, 21-30). This goes along
well with the Adventures of Tom Bombadil, where he talks to trolls and
birds alike and lives a quite jolly life. But as Tolkien himself
stated, there's more to the character than meets the eye.
I close with J. R. R. Tolkien's own words: "And even in a mythical Age
there must be some enigmas, as there always are. Tom Bombadil is one
(intentionally). (Letter to Naomi Mitchison; Letters, 174)
References:
LOTR: Lord of the Rings, London (Harper Collins) 1991
Letters: The Letters of J.R.R. ed. Humphrey Carpenter, Boston
(Haughton Mifflin) 1981
ATB: The Adventures of Tom Bombadil; in: The Tolkien Reader, New York
(Ballantine) 1966.
BOTR: Bored of the Rings, by H.N.Beard and D.C. Kenney. New York (Roc)
1993
http://www.chem.lsu.edu/cbury/ETEP/Tolkien/B/Bombadil.html
književnost.154miobrado,
Ovca i lav
"Ti si ratoboran," reče Ovca Lavu, "a ljudi te, ipak, love. A mene,
pristalicu neodupiranja, ne love."
"Nije im ni potrebno," odgovori sin pustinje, "mogu da te uzgajaju."
Embrouz Gvinet Birs
književnost.155mmarkovic,
> Embrouz Gvinet Birs
Možda nije mesto, ali ne mogu da odolim!
Retko viđam tako kvalitetne poruke kao ove korisnika miobrado.
Samo napred, svaka čast!
književnost.156miobrado,
Iz plave sveske br. 12
Neki Pantelej udari petom Ivana.
Neki Ivan udari točkom Nataliju.
Neka Natalija udari brnjicom Semjona.
Neki Semjon udari koritom Selifana.
Neki Selifan udari ogratačem Nikitu.
Neki Nikita udari daskom Romana.
Neki Roman udari lopatom Tatjanu.
Neka Tatjana udari vrčem Jelenu.
I nastade tuča.
Jelena tukla Tatjanu tarabom.
Tatjana tukla Romana dušekom.
Roman tukao Nikitu koferom.
Nikita tukao Selifana poslužavnikom.
Selifan tukao Semjona rukama.
Semjon pljuvao Nataliji u uši.
Natalija ujedala Ivana za prst.
Ivan ritao Panteleja petom.
Eh, - mislismo mi, - tuku se dobri ljudi.
Danil Ivanovič Juvačov
alias Danil Harms
u prevodu Zorana Brkića
("Književna reč" od 10.6.1988., br. 323, str. 9.)
književnost.157mmarkovic,
Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ?
Ne znam koja je forma (roman, priča?), ali u zadnje vreme
TV 5 stalno emituje Bećkovića kako čita jedan kraći odlomak
i uvek se oduševim. A nikako da snimim... ;(
književnost.158miobrado,
Č
Danas čarka oko čvarka,
sutra tuča oko luča.
Danas čekrk i čengele,
sutra čvrga i čvoruga.
Čaša meda, čabar žuči,
iza čuke čuma čuči.
Čuma čuči beči oči,
niz oči se čivit toči.
Trči, trči po tojh srči,
čemer srči, lice grči.
Na čvor čamov čudo selo,
nešto čeka, cvrči ciča.
Pade čovek, puče čelo ...
Čiča-miča i gotova priča.
Dušan Radović
"Vukova azbuka"
književnost.159junior,
> Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ?
Nemam, ali evo bar nešto, pošto me ne mrzi ... :))
O PATRIOTIZMU
Molimo vas da na sledeća pitanja odgovorite da ili ne.
1. Živite li u gradu?
2. Da li ste manje očekivali od života?
3. Da li se i vi smatrate zapostavljenim?
4. Da li vas nerviraju listovi koji iznose samo slabosti i nedostatke?
5. Da li ste za ukidanje povlastica koje na železnicama uživaju železničari?
6. Da li ste se oduevk borili za druge?
7. Imate li svoja kola veća od "fiće"?
8. Da li ste za obaveznu šetnju posle obilnog ručka?
9. Da li ste za konstruktivnu kritiku?
10. Slažete li se da se problem nezaposlenosti mladih nepotrebno dramatizuje?
11. Imate li devizni račun?
12. Plaćate li sve što uzmete?
13. Da li su kućne pomoćnice jedan od najtežih problema savremene porodice?
14. Da li ste protiv prosjačenja?
15. Slažete li se da su nam muzeji pretrpani?
16. Da li ste protiv kažnjavanja nevinih?
17. Smatrate li da je suđenje nepotrebno odugovlačenje?
18. Idete li nekud bez pištolja?
19. Imate li nešto malo na moru?
20. Smatrate li da se neki manje značajni ljudi češće pojavljuju na malom
ekranu?
21. Čudite li se otkud drugim ljudima toliki novac?
22. Slažete li se da se mnogo piše o umetnicima i uopšte o umetnosti?
23. Da li su klimatski uređaji skupi?
24. Da li biste morali odvajati od usta kad biste se odučili da kupite avion?
25. Da li bi trebalo uprostiti proceduru oko vaše diplome?
26. Da li je Akademija nauka i umetnosti isuviše zatvorena institucija?
27. Slažete li se da bi svako mogao da napiše ono što se danas objavljuje po
književnim časopisima i listovima?
28. Da li ste mogli, da ste hteli, i više?
29. Da li je krajnje vreme da se i o vama nešto pojavi u novinama?
30. Da li su činčile ipak skupe?
31. Dozvoljavate li, u principu, i mogućnost suprotnog mišljenja?
32. Slažete li se da je škola kriva za neuspeh vaše dece?
33. Smatrate li i vi da se u ovoj zemlji jede mnogo hleba?
34. Slažete li se da mnoge istine ne bi trebalo iznositi pred javnost?
35. Da li ste protiv divlje gradnje stanova?
36. Da li ste kasno shvatili vrednost novca?
37. Smatrate li da ima slučajeva zloupotrebe demokratije?
38. Dozvoljavate li mogućnost da ste i sami, možda, eventualno i nekad
pogrešili?
39. Da ste znali da ćete ostati živi, da li biste se energičnije suprotstavili
okupatorima?
40. Da ste nekad znali ono što sada znate, da li biste bolje živeli?
41. Da li ste za ponovno uvođenje poštovanja prema starijima?
42. Da li ste za razumno rešavanje svih problema?
43. Da li biste umrli od straha kad bi Bog postojao?
44. Mislite li da ovakva logika mnogo više šteti nego što koristi, i da bi je
trebalo ukinuti?
REZULTAT:
Ukoliko ste na sva 44 pitanja odgovorili sa "da" - vi više od svih volite
svoju otadžbinu, i to sa razlogom.
Svako "ne" dovodi u pitanje ne samo vaš patriotizam nego i samu svrhu vašeg
postojanja u ovom društvu. Predajte se nadležnim vlastima.
Više od 2 "ne" su razlog za samoubistvo.
Više od 5 "ne" nameće pitanje otkuda vam novac da kupite ovaj test i da se
bavite takvom razonodom?
"O međuvremenu"
Matija Bećković
;)
književnost.160mango,
> Vise od 2 "ne" su razlog za samoubistvo.
>
> Vise od 5 "ne" namece pitanje otkuda vam novac da kupite ovaj test i da se
> bavite takvom razonodom?
Kako moze da se stigne do 5 ne, ako se ubijes posle drugog? ;))
književnost.161miobrado,
LJUTA JULKA
Bio je petak, drugi dan,
dobro jutro, pa dobar dan, pa dobro veče ...
I niko ne dođe u Julkin stan.
da vidi - šta to kuva i šta peče
Julka preturi igračke naopačke,
skoči u krevet naglavačke
i zaspa,
ljuta na mačke, na tačke,
i, uopšte, na svakave a č k e.
Dušan Radović
"Poštovana deco"
književnost.162miobrado,
>> Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ?
Vi ste većma zahtevni.
Za vas - npr. digest izdanje (u ovoj i narednoj poruci)!
Ćeraćemo se još
ovi što se danas ćeraju
Misle da se do njih niko nije ćerao
Da su oni izmislili ćeranje
Da od njih počinje istorija ćeranja
Kažu da smo se pogrešno ćerali
Da naše ćeranje nije pravo ćeranje
I da će se oni ćerati ispočetka
Ščepali su naš barjak
S pola ćeranja
A ne znaju da to što danas
Mogu slobodno da se ćeraju
Mogu da zahvale samo našem ćeranju.
književnost.163miobrado,
Ćeraćemo se još
Sve može biti
Sem da se nećemo ćerati
Ovo što smo se ćerali
Samo je uvodno ćeranje
Predgovor glavnom ćeranju
Sve ima svoj kraj
Sem ćeranja
Iz raja smo išćerani
Ali iz pakla nije niko
A niko se nije ćerao toliko
Da se nije mogao ćerati više
I koliko god se ćerao
Nije do kraja doćerao
Na mlađima ćerenje ostaje.
književnost.165hercog,
Elem, budući da se ovdi pojavio veliki broj novih članova, da
malko obnovimo znanje O:)
Delovi Totalno nepovezane trilogije se nalaze
u konferenciji Civilizacija.9 tema književnost i
to
poruka 6.205 - Totalno nepovezana razmišljanja o seksu
poruka 6.288 - Totalno nepovezana razmišljanja o ljubavi
Sale
p.s. uz poruku prikačen exec fajl koji će skinuti oba dela
execknjiževnost.166junior,
Moram .. ;)
Postoji jedna nova krilatica. Ime joj je: "zloupotreba demokratije".
I pored najvećih napora da rešim ovu zagonetku, nisam uspeo. Kako se
demokratija može zloupotrebiti?
Ubiti čoveka nije zloupotreba demokratije, već krivično delo. Krasti,
takođe, nije zloupotreba demokratije. Raditi protiv naroda i države,
špijunirati, to takođe nije zloupotreba demokratije, već zločin sa poznatim
zakonskim konsekvencama.
Šta bi to mogla biti zloupotreba demokratije?
Ići po kiši bez kišobrana, biti vegetarijanac, cicija, nepismen, gladan,
ćudljiv, nervozan? Međutim, to su osnovna ljudska prava i ne mogu se nazvati
zloupotrebom demokratije.
Stajati na jednoj nozi, govoriti gluposti, biti bez talenta, praviti loše
knjige, pisati loše pesme - sve su to mogućnosti jednog slobodnog čoveka. Ne,
ni to nije zloupotreba demokratije.
Ili, kakva bi to trebalo da bude demokratija koju niko ne bi mogao da
zloupotrebi?
Prave demokratije se ne mogu zloupotrebljavati. Zloupotrebiti se mogu samo
lažne, tuđe, poklonjene, nazovidemokratije.
Demokratija o koju se moguće ogrešiti - nije demokratija.
Neki demokratiju smatraju komandom "voljno", između dve druge komande.
U toj pauzi može se pušiti, misliti na nešto drugo, pisati pesme, voditi
ljubav.
Da li je mnogo pušenja, mnogo mišljenja, mnogo pesama i mnogo ljubavi? Da li
je to zloupotreba demokratije?
Drugima opet, nije potrebna demokratija. Oni demokratiju smatraju luksuzom,
kaćiperstvom, pokondirenošću, pomodarstvom, pravom svake šuše da misli, želi i
voli. Po njima, demokratija ne vodi onoj velikoj demokratiji u budućnosti. Još
svi nemaju prava na demokratiju. Takva demokratija je anarhija. Demokratija
nije za svakog.
Oni smatraju da demokratiju treba dodeljivati za praznike, jubileje i
naročite zasluge.
Demokratuju treba štedeti da se ne bi potrošila.
Demokratija je mesto u knjigama, programima, izlozima i muzejima.
Svaka upotreba takve demokratije je zloupotreba.
Demokratiju ne treba prljati rukama i vući po sokacima. Unositi u nekomforne
stanove i nerazvijena područja. Ona je sveta reče, mislena imenica - čovek nije
dostojan demokratije.
Oni koji su je prizivali, uplašili su se kad je stigla. Oni je nisu tako
zamišljali. Demokratija nije ispunila njihova očekivanja.
Narod je toliko bio željan slobode da je hteo da je pojede. Gladan i žedan
demokratije, narod je počeo da je koristi prema svom apetitu i ukusu. Počeo je
da je slavi, voli, mrzi, da se sa njom zabavlja i igra. Mazeći je dao joj je
najčudnovatija imena.
A tada je pala teška reč o zloupotrebi demokratije.
Postoji demokratija i zakoni koji je štite. Svaki normalan čovek razlikuje
slobodu od zločina. Zna se gde prestaje sloboda, a počinje zločin.
Sem zakona, demokratiji nisu potrebni nikakvi drugi čuvari. Zakoni
omogućavaju, a ne propisuju slobodu i demokratiju.
Demokratija je bezazlena. Zdrava. Nevina. Ona ne služi ničemu drugom sem
demokratiji. Zato je nemoguće zloupotrebiti demokratiju.
O zloupotrebi demokratije govore najčešće oni koji bi je najradije
zloupotrebili. Oni koji ne razumeju i ne priznaju druge poglede, ukuse,
raspoloženja i interese - sem svojih. Zloupotrebu vlasti hteli bi da zamene
zloupotrebom demokratije.
Ne može biti mnogo demokratije, slobode i pravde.
Neki još uvek misle da mnogo slobode i demokratije vodi svet u katastrofu.
Zato tu katastrofu treba odlagati ranijom, nepravdom, zločinima, ratovima,
bombama. Sve to - za dobro čovečanstva.
Ako sloboda i pravda vode svet propasti - onda svet nema drugog izlaza.
"O međuvremenu"
(O zloupotrebi demokratije)
Matija Bećković
književnost.167junior,
PS. Nisam odoleo .. :))
Biću kratak.
Znate li šta je najvažnije?
Postoje samo tri stvari.
I da su me zvali, ne bih otišao.
Nije meni zbog mene!
Nije mi zbog para, ali neću da me prave ludim.
Nije važno pet stotina dinara.
Mene moja plata ne interesuje.
Prostor i vreme mi ne dozvoljavaju da se upuštam u detaljniju analizu.
Brod koji već godinama sa uspehom plovi, treba privesti u mirnu luku.
Mene niko nikad nije vukao za nos.
Trpim kao niko, ali sam strašan kad se naljutim.
Na moj rad nikad nije pala senka sumnje.
On je u meni probudio zver.
Nisam čitao, ali znam.
Nisam gledao, ali sam čuo.
Nisam bio, ali su mi pričali.
Govoreći otvoreno.
Ne, stvarno.
Znati li koji je najstrašniji štos?
To nikad nije bilo.
Trebalo je da izvrši samoubistvo.
Časna reč.
Ako je to tačno, onda je to strašno.
Mogla sam se bolje udati!
Mogu u svakom trenutku da ustanem i odem.
To nema nigde na svetu.
To se jedino može desiti kod nas.
Ja sve znam.
Više nego ikada ranije ...
U okviru naših mogućnosti i objektivnih okolnosti.
To je bar svakome jasno.
Mi ćemo maksimalno .. do kraja .. beskompromisno .. precizno ...
... svestrano .. temeljno ...
I pored velike zauzetosti, bio je ljubazan da nas primi.
Mogao sam da mu namestim, ali nisam hteo.
Iskreno govoreći ...
On je kod mene stanovao!
Izgoreo na poslu.
Izgoreo u želji za pobedom.
Našao smrt pod točkovima voza.
Vi znate da se ja ne bojim nikoga.
Meni je svejedno da li će me izabrati ili ne.
Scile i Haribde.
Ili jednostavnije rečeno.
Tako nešto se meni nikad ne bi moglo desiti.
Mogli bismo negde da večeramo.
Čitam Dostojevskog po ko zna koji put.
Znaš da se udajem.
Zaustavio me i nije mi dao da prođem.
Nude mi mesto direktora Centra ...
Davali su mi veći stan i platu, ali sam odbio ...
Javna je tajna
To je dvosekli mač.
"O međuvremenu"
(uzrečice)
Matija Bećković
;)
književnost.168mmarkovic,
>>> Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ?
>
> Vi ste većma zahtevni.
> Za vas - npr. digest izdanje (u ovoj i narednoj poruci)!
Veoma zahvalan na trudu, ali je u pitanju drugi odlomak.
U svakom slučaju, u međuvremenu sam snimio, pa ovde prenosim.
Nažalost, ne može se preneti doživljaj kada Matija Bećković
izgovara tekst... Genije!
Jedan transparent na protestu, ne znam da li u Nišu ili u Beogradu
je bio "Ćeraćemo se još". Tada nisam čuo/čitao naredni tekst, pa
mi i nije bilo jasno...
Uživajte, i stavite tekst u kontekst sa ulica do pre neki dan.
----------------------------------------
ĆERAĆEMO SE JOŠ
---------------
Ćeraćemo se još,
Bože zdravlja,
još kako ćerati!
Vala ćerati,
bogme ćerati,
beli ćerati!
Ćeraćemo se još,
ja ti jemac,
o dok trepćemo i dok se mognemo dizati,
majati i gmizati,
a što nemognemo i Bog će oprostiti.
Ćeraćemo se još,
jednako ćerati,
to da smo načisto!
Nema šta da krijemo,
neka niko ne misli da nećemo!
Poštenije je reći da oćemo,
pa da se otvoreno ćeramo,
kad se već ćeramo,
i da jasno kažemo: "ćeraćemo se još!",
nego da upredamo i obećavamo kako više nećemo,
a svak zna da oćemo,
pa da ispadne,
ne kako smo se ćerali,
nego smo još i slagali,
i u lažu ćerali!
Ćeraćemo se još,
e oćemo,
e oćemo pa oćemo,
e oćemo - nego šta ćemo,
e oćemo pa da ćemo,
e oćemo pa da ćemo - ne znam šta ćemo,
e oćemo - sve da nećemo!
Ćeraćemo se još,
evo da se zarečemo,
pa ako ja slažem,
ćeraj ti mene,
ako ti slažeš,
ćeraću ja tebe!
Da se natćeravamo ko ćoravi,
pa koji natćera,
ima pravo ponovo da se ćera.
Ćeraćemo se još,
nema od pomirenja ništa!
Moramo se ćerati,
ne možemo se ne ćerati,
i stati na ovome,
samo bi još trebalo da se i ne ćeramo!
Đe ste se ćerali - niđe!
Šta ste išćerali - ništa!
Ćeraćemo se još,
da je moglo bez ćeranja,
ne bismo se ćerali!
To nam je suđeno,
to nam je zaveštano,
to je najmanje što možemo.
Ako smo dovde doćerali,
da bi tu stali,
džabe smo se ćerali!
Ćeraćemo se još,
počeli su pametniji,
zar mi da prestanemo?
Sad kad je najvažnije,
kad sve moramo išćerati na čistinu!
Šta bi drugo radili,
čemu bi se nadali?
Ne živi se od staroga ćeranja!
I šta bi s tim postigli?
Šćerdali sve što smo se dosad ćerali,
ostali bespošleni na pola ćeranja,
ni tamo ni ovamo,
i mi više ne bismo bili mi.
Ćeraćemo se još,
kome se ne ćera - neka se ne ćera,
neće ga niko naćeravati da se ćera.
Matija Bećković
književnost.169mmarkovic,
> "O međuvremenu"
> (uzrečice)
>
> Matija Bećković
Napravih ti pos'o ;)))
Ali, ako. Uživamo... :)
književnost.170miobrado,
TREBALO JE MAHNUTI VOZAČU
Gospođa je čekala autobus
Gospodin je čekao autobus
utom hramajući naiđe jedan crni pas
gospođa je gledala za psom
gospodin je gledao za psom
i dok su oni tako gledali autobus ode.
Raymond Queneau
("Pismo", br. 13, str. 93.,
u prevodu Miroslava Karaulca)
književnost.171miobrado,
AKO TI ZAMIŠLJAŠ
Ako ti zamišljaš
ako ti zamišljaš
mala mala
ako ti zamišljaš
daćadaća daće
to trajati uvek
vreme ljubaljuba
vreme ljuba
vreme ljubavi
tu se onda varaš
mala mala
tu se onda varaš
Ako misliš mala
ako misliš ehe
da će tvoja rumen
tvoj osičin struk
tvoje čvrste ruke
sedefasti nokti
butine nimfe
tvoja čila noga
ako misliš mala
daćadaća daće
to trajati uvek
tu se onda varaš
mala mala
tu se onda varaš
lepi dani idu
prolaze praznici
sunca i planete
sve to ukrug ide
a ti mala moja
ti pravo koračaš
k onom što ne vidiš
podmuklo se bliži
užurbana bora
obešeno salo
trostruki podvoljak
otromboljen mišić
zato beri beri
ruže ruže
ruže života
nek njene latice
budu mirno more
vaskolike sreće
zato beri beri
ako to ne činiš
tu se onda varaš
mala mala
tu se onda varaš
Rejmon Keno
(Ibid., str. 96. i 97.)
Nešto o autoru:
Radoznao naučni duh, Keno je od 1930. redovni posetilac Nacionalne
biblioteke gde je za svoju _Enciklopediju netačnih nauka_ sakuplja građu o
"literarnim ludacima", koju će svi izdavači kojima bude ponuđena - odbiti.
Pored poezije bavio se filozofijom, psihoanalizom, matematikom,
mehanikom i brojnim marginalnim istraživanjima čija nam svrsishodnost nije
uvek jasna. Bio je visoki funkcioner mistifikatorskog "Koleža patafizike" -
"naučnog društva za učena i nepotrebna istraživanja".
(Ibid., str. 251.)
književnost.172junior,
> Ali, ako. Uživamo... :)
Uživam i ja .. :)
Evo jedan digest 'O sreći'
Šta je sreća?
Sreća je naći u vekni zrno bisera.
Sreća je iz supe izvući prsten.
Sreća je kad vam pronađu dukat u želucu.
Kad vam opale šamar i time izazovu varnicu genijalne ideje.
Šta je još sreća?
Kad slaže metak.
Kad se otvori padobran.
Kad vam prodavac uvije semenke u diplomu pravnog fakulteta.
Sreća je kad čovek otkriva spomenik i otkrije da je to spomenik njemu.
Sreća je kad bolujete od raka, a pregazi vas auto.
Sreća je kad otkrijete Ameriku putujući za Indiju.
Sreća je kad u lovu promašite zeca, a pogodite lava.
Sreća je roditi se srećan.
Sreća je lutrija.
Sreća je dobiti na lutriji.
Šta je sreća?
Sreća je dobiti nešto što vam ni po jednoj drugoj osnovi ne pripada.
Sreća je iznenađenje.
Sreća je nada.
Sreća je jedini izlaz.
.
.
.
Sreća je uvek i svugde prisutna. Treba samo biti tu.
Ako nas neće sreća, ostaje još jedna velika i utešna sreća. To je: izbeći
nesreću. Ostati živ.
Ne upasti u šaht.
Žena koju u cirkusu gađaju noževima i ne pogode je.
Čovek koji je pao sa petog sprata i ostao živ.
Sreća je biti manje nesrećan od drugih.
Jedan ima jednu ruku u gipsu - drugi obe.
Jedan je dobio blizance - drugi petorke.
Jedan je pokraden - drugi je uhvaćeni lopov.
Hodajte kroz život otvorenih očiju i s verom. Zavirite u svaki ugao - nikad
se ne zna gde je sreća.
Sreća je slepa. Na sreću svako ima pravo. Sreća ne zna za razlike u boji
kože, polu, socijalnom položaju, titulama i slično.
Sreća je velika šansa za sve.
Ako ovako produžimo, sutra će svako imati osiguran dobitak. Zar nam nešto
više treba za sreću?
književnost.173junior,
"Da li su za postojanje jednog naroda, potrebna najmanje dva?"
M. Bećković
;)
PS. Ako smaram sa Bećkovićem, kažite :)
književnost.174morkin,
> PS. Ako smaram sa Bećkovićem, kažite :)
Nastavi.
književnost.175dr.grba,
>> PS. Ako smaram sa Bećkovićem, kažite :)
Smaraš, samo nastavi (:
Da ti pravo kažem (i tebi i drugima): kad neko pita "da li smaram sa
svojim prilozima, iako ih je premalo i konačno se neko setio da nešto
priloži" - e, ta pitanja me dotuku (:
književnost.177miobrado,
MOLITVA FRANSOA VIJONA
Dok se zemlja još okreće
dok joj ne potamni sjaj
svakome, molim te gospode,
ono što nema daj.
Mudrome podari glavu
stašljivcu konja daj
srećnika daruj novcem
ne zaboravi - tu sam ja.
Dok se zemlja još okreće
Gospode ti imaš vlast
da onom ko voli da vlada
što više vlasti daš.
Čoveku široke ruke
trenutak odmora daj
Kainu daj pokajanje...
ne zaboravi - tu sam ja.
Ja znam da ti sve umeš
ja verujem u mudrost tvoju
kao što mrtav vojnik
veruje da živi u raju.
Kao što veruje uho
u govor tvoj u tišini
kao što svako od nas veruje
ne znajući šta čini!
Gospode, moj bože, zelenooki moj
dok se zemlja još okreće,
čudeći se i sama
dok za nju još ima vremena,
i dok još vatra sja
podaj svakom pomalo...
ne zaboravi - tu sam i ja.
Bulat Okudžava
("Dušan Makavejev, 300 čuda", str. 235.
i 236.; SKC Beograd. 1988. godine)
Napomena:
S obzirom da sam u poruci broj 176, omaškom, izostavio četvrtu strofu
"MOLITVE ..." - poruku broj 176 sam izbrisao, a ovom porukom ispravio
učinjeni propust.
književnost.178dr.grba,
Predrag Supurović, sysop Oreska BBS-a, mi je poslao jedan zanimljiv
predlog: formiranje svojevrsnog kataloga prikaza knjiga. O čemu je reč,
možete videti iz uputstva, koje vam prenosim u celosti.
Predraga možete kontaktirati na adresu broker@dv.co.yu. To je najbolje
mesto da dobijete informacije.
Ima još ideja, koje se tiču mahom SF-a, ali o tome na drugom mestu.
Pogledati moju poruku u EXTRA:sf, broj 6.387.
Dakle:
UPUTSTVO ZA PISANJE PRIKAZA KNJIGA ZA
DV BIBLIOGRAFIJU
Namena DV bibliografije je da na sto precizniji i sveobuhvatniji
nacin predstavi knjige iz raznih oblasti. Time bi se korisnicima
omogucilo lako pretrazivanje datog materijala i pronalazenje onih
naslova koji ih zanimaju. Prikazi se daju u konferenciju
dv.library, putem mail liste i preko WEB-a.
Pored osnovnih podataka o samom delu, prikaz knjige sadrzi i
kratak opis sadrzine, koji bi mogao da pomogne potencijalnom
citaocu da se odluci bas za tu knjigu.
Prikaz se sastoji iz tri celine: zaglavlja, opisa, i dela za
pretrazivanje. Tekst se pise sa YU slovima u rasporedu CP852.
Ukoliko se tekst salje preko Internet-mail-a, obavezno ga
UUENCODE-ovati pre slanja.
Zaglavlje cine taksativno navedeni podaci o knjizi. Podaci su
unapred redvidjeni i svaki od njih se daje u jednom redu. Ukoliko
je podatak predug i prelazi u vise redova, sledeca linija se
uvlacenjem poravnava sa prvom i time se ostvaruje preglednost. Od
navedenih podataka, treba nastojati da se pronade sto vise ali to
nije obavezno. Zaglavlje treba da sadrzi samo ona polja za koje
postoje podaci.
Evo spiska predvidenih podataka u zaglavlju:
naslov:
u originalu:
autor:
prevodilac:
tema:
izdavac:
godina:
ISBN:
broj strana:
format:
cena:
prikazivac:
datum prikaza:
Opis polja, cija znacenja mogu biti nejasna:
u originalu
U slucaju da je knjiga prevod, ovde dati naslov dela na
originalnom jeziku.
tema
Ovde sto konkretnije odrediti tematsku pripadnost knjige, zanr.
Ukoliko knjiga spada u vise tema, navesti sve.
format
Navesti medij na kome je izdato delo, dimenzije ili ostale vazne
karakteristike.
prikazivac
Ime prikazivaca, emai, WEB URL...
datum prikaza
Datum kada je prikaz napravljen.
Opis knjige se od zaglavlja odvaja jednim ili vise praznih
redova. Forma opisa je uobicajena za pisani tekst, s tim sto se
tekst ne formatira. Pasusi se razdvajaju jednim praznim redom, a
duzina popunjenog reda ne treba da prelazi 72 znaka. Tekst se ne
poravnava po desnoj ivici. Prvi red pasusa se ne uvlaci.
Deo za pretrazivanje se od opisa odvaja redom koji sadrzi samo
dve povlake (minusa) od ostalog teksta razdvojen sa gornje i
donje strane najmanje sa po jednim praznim redom. Ovaj deo sadrzi
iste podatke kao i zaglavlje, ali napisane u obliku u kome se
mogu lakse pretrazivati pomozu racuunara. Polja zaglavlja se
zamenjuju kraticama. Ukoliko neko polje zauzima vise redova, u
svaki sledeci red se zapocinje kraticom kojom je zapocet i prvi
red podatka.
Evo i spiska kratica:
%T (naslov)
%O (originalni naslov)
%A (autor)
%E (prevodilac)
%S (tema)
%I (izdavac)
%Y (godina izdanja)
%G (ISBN)
%P (broj strana)
%F (medij, format)
%C (cena)
%R (prikazivac)
%D (datum prikaza)
Zavrsen tekst prikaza knjige saljite na email:
library-editor@dv.co.yu. Ukoliko urednik izabere vas clanak, on
ce biti na odgovarajuci, gore navedeni nacin objavljen.
Zadrzavamo pravo izmena u tekstu clanka s tim da se izmene mogu
odnsiti na pravopisne, gramticke i stilske ispravke i eventualno
reformatiranje sadrzaja.
Hvala Vam na saradnji.
Za DataVoyage,
Predrag Supurovic
književnost.179miobrado,
O B L A K U P A N T A L O N A M A
t e t r a p t i h
Tebi, Ljiljo!
PROLOG
Misao vašu,
što mašta na omekšalom mozgu,
ko lakej na masnoj sofi, od sala nadut,
dražiću dronjcima srca okrvavljenim grozno,
sit narugavši se, bezočan i ljut.
Ja u duši nemam nijedne sede vlasi,
ni staračke nežnosti nema u njoj!
Svet sam zaglušio snagom svog glasa,
dvadeset dvogodišnjak - idem,
lepotan, svoj.
Nežni!
Vi ljubav stavljate na violinu.
Na talambase je mećete, grube.
A ne možete ko ja izvrnuti svoju kožurinu,
tako da još svuda sve samih usana bude.
Dođite u kafanu da se naučite -
u haljini od batista prava,
pristojna činovnica anđeoske lige.
I koja usne spokojno prelistava,
ko kuvarica stranice svoje knjige.
Ako hoćete,
od mesa besan ću da režim
- i ko nebo menjajuć tonove -
ako hoćete,
biću besprekorno nežan,
ne čovek, već - oblak u pantalonama!
Ne verujem da postoji cvetna Nica!
Opet se proslavljaju pomoću mene
ljudi, uparloženi kao bolnica,
i, ko poslovica otrcane žene.
Vladimir Majakovski (1914.),
u prevodu Bore Ćosića
("Pesme i poeme", str. 101.
- 127., "Rad", 1983. godine)
književnost.180miobrado,
PRIVUKAO ROBEN
Privukao Roben jednom Margo k sebi,
Pokazav joj alat malo ga zaklati,
I namah on htede da ga upotrebi,
Ali Margo reče: >>To će me zaklati.
Suviše je golem i dugačak da bi...<<
>>Dobro, reče Roben, da ne bude bola
Neću stavit celog<<; a onda je zgrabi
I gurnu joj alat, al samo do pola.
>>Jaoj, reče Margo, ja sam vaša žrtva,
Stavite ga celog, i tako sam mrtva.<<
Kleman Maro (1496 - 1544),
u prevodu Danila Kiša
("Bordel muza" - antologija francuske erotske
poezije, str. 25., "Prosveta", 1985. godine)
književnost.181hercog,
Izvinjavam se ako je bilo,ali potrebni su mi spiskovi knjiga sledećih pisaca:
Halil DŽubran, Alan Vots, Oldos Haksli, Žan Kanol.
književnost.182canny,
> Izvinjavam se ako je bilo,ali potrebni su mi spiskovi knjiga
> sledećih pisaca:
>
> Halil DŽubran, Alan Vots, Oldos Haksli, Žan Kanol.
Mogu ti, delimično, pomoći sa Hakslijevim knjigama. Koliko znam, jedino su
ga Hrvati izdali kao komplet u kome se nalaze sledeće knjige: Vrli novi
svet, Genije i boginja, Kontrapunkt, Eseji, Ostrvo i, ne sećam se više. Pre
godinu i po se pojavila u našem izdanju i knjiga Umetnost gledanja.
književnost.183miobrado,
MLADI SUDIJA
Mladi sudija se neveseo budi
Najviše godinu može da osudi.
A sanja vrhunce sa staze životne
Da izriče samo kazne doživotne.
I kako bi mu se slava uvećala
Da može slati pravo na vešala.
Jedino da strepi da mu oni gore
Presudu neku nekad ne obore.
Pa se starom mišlju greje i zanosi:
Sam se ljudski život sa zakonima kosi.
Matija Bećković
("Izabrane pesme i poeme",
BIGZ, 1989. god., str. 38.)
književnost.184endi,
Nikad ne cenite knjigu po filmu.
književnost.185strider,
<!> Nikad ne cenite knjigu po filmu.
književnost.186strider,
DZELAT KOD KUCE
O cemu dzelat misli
Kada se nocu vraca kuci s posla?
Kad seda za sto sa zenom i decom
Da bi se posluzio kafom
I sunkom s jajima, da li ga pitaju
Kako je bilo na poslu
Je li sve bilo u redu?
Ili skrecu razgovor i pricaju
O vremenu, bezbolu, politici,
I stripovima iz novina,
I filmovima? Gledaju li
Njegove ruke kad se masaju kafe
Ili sunke s jajima? Ako decica
Kazu: Hajde tata da se igramo,
Ti ces da budes konj, a ovaj konopac bice
uzda,
Da li on odvrati kao u sali:
Danas sam se dosta nagledao konopca?
Ili mu lice zablista od radosti,
Pa kaze: Zivot je lep?
A ako bledoliki mesec prigviri
Kroz prozor gde beba, devojcica, spava
Pa se mesecina izmesa s njenim usima i
kosom --
Sta onda dzelat cini? Mora biti
Da mu je prijatno. Jer sve je dzelatu prijatno,
Cini mi se.
Karl Sandberg
"Tumacenja ljubavi"
(u prevodu Dragoslava Andrica)
STRiDeR!
književnost.187kalimero,
LJUBAV POD DEMOKRATIMA
( ILI REPUBLIKANCIMA )
Hajde da se venčamo, žena mi budi,
Nek nam na sreći zavide ljudi,
Nek vide svi koliko vredi
Moderan brak kad se štedi,
Izabraćemo potkrovlje, najvišu tačku,
S dovoljno prostora da šutneš mačku;
Imaćemo i kaktus, u skladu s modom,
I bušnu kadu s mrkom vodom.
Izbegavaćemo suvišno očajanje
Jedući sve čemu cenu smanje:
Pijuckaćemo, čavrljajući fino
Navodno italijansko uvozno vino;
Ubedjivaćemo se da je zacelo
Bolje na rasprodaji kupovati odelo;
Na praznik čekaćemo karte u redu
Za nepopularne priredbe uz svetlost bledu;
I ispunjavaćemo želju žarku
Nedeljnom šetnjom po Central parku.
A jednog dana, budimo pošteni,
Zavrnuću ti šiju - il' ćeš ti meni.
Ogden Neš - "Štihovi"
izbor i prevod Dragoslav Andrić
književnost.188miobrado,
DA SE MOŽE, I UMRO BIH ZA TE
Bona Fata u bašči boluje,
pokrila se kumašli-jorganom;
po njoj pada inje od oraha,
dolazi joj miris od katmera,
od karmera i od tugišaha.
Bona Fata njima govorila:
"Ne padaj mi, inje od oraha,
ne dolaz' mi, miris od katmera,
od katmera i od tugišaha;
voljela bih da mi dragi dođe,
da mi dođe i da me obiđe".
Ona misli to niko ne čuje,
a to dragi i sluša i gleda,
pa on stade tješit svoju dragu:
"Čuješ Fato, čuješ moje zlato!
Da se može, bolovô bih za te;
da se može, i umro bih za te!"
Al' mu fata ljepše odgovara:
"Čuješ, dragi, moje milovanje,
skin' dolamu pa lezi uza me;
čini mi se lakše bi mi bilo".
("Antologija narodnih lirskih pesama", u izboru
V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str.95.)
Rečnik manje poznatih reči i izraza:
kumašli - od platna, svilen
katmer - karanfil
tugišah - nekakvo cveće
književnost.189terminali,
Ima li negde na Sezamu da se pokupi dobar recnik (englesko-srpski, ili
englesko-engleski)?űű█ű
Molim javite!!
Ako nema, ima li neko kod kuce?
književnost.190dbambi,
=> Ima li negde na Sezamu da se pokupi dobar recnik (englesko-srpski, ili
=> englesko-engleski)?űű█ű
Pre više od godinu dana neko je u konferenciji okačio demo verziju
srpsko-engleskog rečnika. Fajl se zove recnik.arj, ali ne mogu da
se setim tačnog broja poruke. Pokušaj da ga pronađeš komandom "find".
Komercijalna verzija nudi mogućnost poluautomatskog prevođenja, a u demo
verziji radi onaj deo programa koji nudi prevod pojedinačne unete
reči. Program radi pod DOS-om, a nudi samo YUSCI raspored za onaj deo
koji se odnosi na srpski jezik. Baza reči je poprilično velika i retko
se desi da reč koju tražim ne nađem u njoj.
Bambi
književnost.191dbambi,
Evo, našao sam i tu poruku :
===============================
11.281 PCUSER.4:razno
vrasa, 10.04.96. 07:09, 484 chr
---------------------------------------------------------
Drugar me je zamolio da ostavim ovde demo verziju programa za
poluautomatsko prevođenje. Program omogučava učitavanje texta
u ASCII kodu, dopunjavanje rečnika novim rečima i frazama,
automatsko traženje reči u postojećoj bazi i sugerisanje
najpribližnih reći i još gomilu drugih korisnih opcija. Unutar
programa su ugrađene i druge pomoćne alatke u vidu kalkulatora,
sata, telefonskog imenika isl. Primedbe i sugestije slati na
adresu i telefon autora a može i na moj mail.
-----------------------------------------------11.281 ---
Odgovori: 282
** Uz poruku 'RECNIK.ARJ' (586716 bytes)
Bambi
književnost.192velicko,
│ Nikad ne cenite knjigu po filmu.
└───────────────────────────────────────
Dobar primer je "Beskrajna priča" - Michael Ende.
Film je unakazio predivnu knjigu.
književnost.193rdejan,
>>│ Nikad ne cenite knjigu po filmu.
>>└───────────────────────────────────────
>>
>> Dobar primer je "Beskrajna priča" - Michael Ende.
>> Film je unakazio predivnu knjigu.
"It"?
Pozdrav, Dejan
književnost.194canny,
> "It"?
Ovo je pravi primer. Film je tako bezvezno urađen, da je to strašno!
književnost.195terminali,
Apsolutno tacno (sto se Beskrajne price tice).
A u originalűu knjiga je jos bolja...
A film je brrrrr
književnost.196miobrado,
MATIJA BEĆKOVIĆ
Matja Bećković - suza ili mina
Put što sebe pravi ili voz bez šina
Nosi li on bombu mesto glave
Davi li on reči ili njega dave
Nosi li on rupu mesto srca
Ili kao davljenik u svom srcu grca
Je li on santa leda otkinuta
Ili zver što na njoj zavija i luta
Je li on grom u lance vezan kao štene
Ili hladna vatra u grudima stene
Nosi li zamrzle munje u rukama
Hoće li on biti slabić na mukama
Sme li on da stane na trg i jauče
Dok svetovi u njega sav svoj bes izruče
Kao gvozdena zavesa on će da se sruši
U vlastitu vatru u vlastitoj duši
Baš je njega briga bar je njemu lako
Sve je oživelo čega se dotako.
Matija Bećković
("Tako je govorio Matija", 1965.)
("Izabrane pesme i poeme",
BIGZ, 1989. god., str. 29.)
književnost.197hogistey,
Iz antologije srpske poezije za decu "Svetu na dar"
u izboru Zlatoja Martinova:
Mali život
Dok neko pije
- ja pijuckam
Dok neko grize
- ja samo grickam
Dok neko glođe
- ja samo glockam
Dok neko bode
- ja samo bockam
Dok neko peva
- ja pevuckam
Dok neko drema
- ja dremuckam
Dok neko radi
- ja raduckam...
I tako malo, sitno živuckam.
Dušan Radović
književnost.198miobrado,
U GLAVNOM GRADU
"Ko ovde vlada?"
pitao sam
Odgovorili su:
"Narod naravno"
Rekoh:
"Naravno narod
ali ko
stvarno vlada?"
Erih Frid
("Moderno svetsko pesništvo", knjiga druga, str. 220.,
"Prosveta", 1983. godine, priredio Raša Livada)
književnost.199kant,
Poezija
Jovan Dučić
Mirna kao mramor, hladna kao sena,
ti si bledo tiho devojče što sneva.
Pusti pesma drugih neka bude žena,
koja po nečistim ulicama peva.
Ja ne mećem na te đinđuve sa trakom,
nego žute ruže u te kose duge:
budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
odveć gorda da bi živela za druge.
Budi odveć tužna sa sopstvenih jada,
da bi išla ikad da tešiš ko strada,
a čedna, da vodiš gomile što nagle.
I stoj ravnodušna, dok oko tvog tela,
mesto kitnjastog i raskošnog odela,
lebdi samo pramen tajanstvene magle.
književnost.200miobrado,
Naučiću te
Pomozi mi!
pomozi mi zbog sebe!
odavno oči igraju
bogatu žetvu
a hteo bih još
Osećam opasnu slutnju
da te imam
ja ti hoću sve
Sve
daću ti za jednu noć
Nije se moglo više
zastala u hodu
čekala si samo
da te dirnem
Moraću da psujem to veče
i ljude
i sve
viđao sam te s mužem
ali ...
Đavolski lepa nisi baš
briga me
Hoću da čujem kako to radiš
kad naga bacaš telo
a sad
dok gledam
tu
u hodu
svlačiš odelo
Rasturiću ti kuću
koju si s njim tekla
i još
biće slavlja
na vrhu koplja
ne mora biti zastava
Naučiću te da mrziš
a pravo da misliš
ostalo znaš
Theodor A.
("Da imam da nemam", str. 24. i 26., VIDICI - posebna izdanja,
1988. god., recenzenti: Slobodan Vuksanović i Željko Simić)
književnost.201dbambi,
=> Hoću da čujem kako to radiš
=> kad naga bacaš telo
=> i još
=> biće slavlja
=> na vrhu koplja
=> Theodor A.
=>
=> ("Da imam da nemam", str. 24. i 26., VIDICI - posebna izdanja,
=> 1988. god., recenzenti: Slobodan Vuksanović i Željko Simić)
Unapred molim moderatora da ne sankcioniše (zlo)namernu (zlo)upotrebu
teme :)) , ali me zanima da li su recenzenti ONAJ Slobodan Vuksanović
i ONAJ Željko Simić ?
Bambi
književnost.202nenad,
> Unapred molim moderatora da ne sankcioniše (zlo)namernu (zlo)upotrebu
> teme :)) , ali me zanima da li su recenzenti ONAJ Slobodan Vuksanović
> i ONAJ Željko Simić ?
Da li su u konkretnom slučaju u pitanju baš oni to ne znam, ali
Slobodanu Vuksanoviću je književnost struka tako da se verovatno
radi o njemu.
književnost.203msp.,
m> U GLAVNOM GRADU
m>
m> "Ko ovde vlada?"
m> pitao sam
m> Odgovorili su:
m> "Narod naravno"
m>
m> Rekoh:
m> "Naravno narod
m> ali ko
m> stvarno vlada?"
m>
m> Erih Frid
m>
m> ("Moderno svetsko pesništvo", knjiga druga, str. 220.,
m> "Prosveta", 1983. godine, priredio Raša Livada)
Mislim da je Raša pesmu prevodio sa engleskog a maternji jezik
Eriha Frida je nemački. (Frid je rodjen 1921. u Beču, 1938. je
pobegao u London. Od 1952. do 1958. radio je kao politički
komentator na BBC-ju za nemačko govorno područje). Pisao je
samo na nemačkom. Zato postoje, po mom osećanju jezika, mala
odstupanja. Recimo, ja bih, umesto Rašinog "pitao sam" stavio:
"pitah" ili "upitah" a umesto "Odgovorili su" jednostavno
"Rekoše". Umesto "Rekoh", čini mi se da je bolje "Uzvratih". A
sada evo i originala:
IN DER HAUPTSTADT
"Wer herrscht hier?"
fragte ich
Sie sagten:
"Das Volk naturlich"
Ich sagte:
"Naturlich das Volk
aber wer
herrscht wirklich?"
U reči "naturlich"/naravno je "u" sa umlautom ali ja, u ovom
času, nemam taj raspored. Pa, kad sam već tu, da ispišem
Fridovu pesmu
ŽIVOTNA PRAVILA
Ne čini nikome ništa
Možda
tako ni tebi neće učiniti ništa
Ne čini ni za koga ništa
Njegovi neprijatelji
inače postaće i tvoji
To bi još mogao da preživiš
Ali njegovi prijatelji
mogu postati i tvoji
Onda
si
izgubljen
i još ovu, meni najdražu
USLOV
Kad imalo bi smisla
živeti
imalo bi smisla
živeti
Kad imalo bi smisla
nadati se
imalo bi smisla
nadati se
Kad imalo bi smisla
umreti
imalo bi smisla
umreti
Gotovo sve bi imalo smisla
kad bi imalo smisla
Nadam se da verujete da je prevod dobar da ne ispisujem
original!
književnost.204rdejan,
"U jednom običnom gradu, jedne obične zemlje, šetao je jedan
običan čovek. Srete ga mudrac, iskreno se iznenadivši njegovom
setom.
- Kakva je to silna bol u tvojim očima, prijatelju?
- Moj život je težak, odgovori mu on. Čovek za koga radim je
jedna arogantna, nevaspitana lopovčina. Tretira me poput
đubreta, mrzi svaki deo mene, moj rad i moju ličnost. Novac
koji mi daje je jedva dovoljan da prehranim porodicu.
Najradije bi ga ubio.
- Nemoj očajavati, odgovori mu mudrac. Daću ti jedan savet,
volja ti da ga primiš ili ne: Ukaži mu ljubav kakvu do sada
nije video. Svaku njegovu reč poštuj kao mudrost. Divi mu se
šta god uradio, raduj se vašem susretu. Govori mu da je on
sunce u mraku tvog života, pokaži mu da je superiorniji i
mudriji, prihvati njegovu moć.
Kako vreme bude prolazilo, tvoja mržnja će slobodno rasti i
neće te opterećivati... počećeš da mu se tajno potsmevaš.
Postaćeš jači od njega. On će te zavoleti i prihvataće
tvoje društvo. Vremenom, u dubini srca, shvatiće da ne želi
da te povredi, plašiće se grube reči, trudiće se da ostanete
zajedno u miru i sreći. Na posletku, svaki trenutak sa tobom
izgledaće mu kao radost, deliće sa tobom sve, dobijaćeš
darove kad god uzmogne i svaki dinar koji bude mogao da
odvoji biće tebi namenjen.
Čovek mu se zahvali i zamišljeno ode svojem domu.
Te večeri, on otvori vrata kuće, skide stari mantil, poljubi
decu pred spavanje i opali ženi šamar."
književnost.205sljubisic,
> Te veceri, on otvori vrata kuce, skide stari mantil, poljubi
Ovo je sjajno! :)
Ko je autor, ako nije tajna? :)
književnost.206rdejan,
>> Ovo je sjajno! :)
Drago mi je da ti se dopalo :)
>> Ko je autor, ako nije tajna? :)
Naravno da nije... Dejan Rudić :).
Pozdrav, Dejan
književnost.207miobrado,
"Branili su veru"
Izašavši iz autobusa iz Novog Pazara na kišu
ispišao sam se pokraj zidina Tvrđave u Magliču
i razgovarao sa psima na Obali Ibra
Pokazali su mi zube i lajali su dugo, dugo.
20. oktobar 1980.
Alen Ginzberg
("Hidrogenski džuboks", str. 161.,
"Narodna knjiga", 1983. godine,
Priredili i preveli: Zoran Petković
i Mihailo Ristić)
književnost.208miobrado,
DELIMIČNO ZEN PRIČA
- Vi ste veoma pametan čovek - reče prolaznik mudracu Čan Tsinu kada
ga je prepoznao na ulici.
- Marš u pizdu materinu! - odgovori mudrac.
Srđan Dragojević
("NON", br. 496, 28.10.1984., str. 25.)
književnost.209nethsah,
}> DELIMICNO ZEN PRICA
}>
}>
}> - Vi ste veoma pametan covek - rece prolaznik mudracu Can
}> Tsinu kada ga je prepoznao na ulici.
}> - Mars u pizdu materinu! - odgovori mudrac.
}>
}>
}> Srdan Dragojevic
}>
}> ("NON", br. 496, 28.10.1984., str. 25.)
Ovo bolje da stoju u konfi Vicevi
književnost.210dr.grba,
>> Ovo bolje da stoju u konfi Vicevi
Dobro je i ovde. Uzgred, nisi morao da citiraš baš celu poruku.
književnost.211mcar,
U datoteci je kraca pesma.
p.txtknjiževnost.212miobrado,
DESPOTINA OLIVERA
Dugo mi tajno bilo,
Za smeh i igru što ne mariš.
Mnogo mi mučilo bilo
Otkud dođe osmehom život
da zariš?
Sad znam zašto ti
Pogled strog i
Oči ozbiljne reske
Znam tajnu porekla tvog
Sišla si priznaj
sa freske.
Borislav Mihajlović - Mihiz
književnost.213miobrado,
PRIČA O ŽIVOTU
Ovih aprilskih dana
trebalo je da ispričam
za radio deo mog života
prijatelj mi je ostavio
namešten mikrofon i podešen
magnetofon
seo sam uz kafu
zapalio cigaretu
i zanemeo
nigde života
kao da je bio pena
linija bela
ne mogu da se setim
ni krštenog imena
ni veka u kom sam
pred mikrofonom nemam
ni roditelja
nikog sem straha
i tišine
pod noktima što plavi
uključujem telefon
tražim nekog sagovornika
niko se ne javlja
gledam sliku iznad
radnog stola
na njoj su prijatelji
iz mladosti
kojih po kafanama
odavno nema
ljubavi otišle po cveće
po grmljavini
koja se kroz prozor javlja
nešto se tumba po glavi
možda je moj život
u nečijoj ruci
u nekom pokislom polju
cveta u nekoj travi
možda mesto moje krvi
šetaju beli mravi
možda se neki stih lomi
sa mukom da se javi
već me strah počinje
da davi
skačem i televizor palim
Milisav Krsmanović
("Književne novine", 1994. god.,
br. 889 / 890, str. 16.)
književnost.214mcar,
Ovo je stvarno dobro. MC
književnost.215oscar,
Poruka za sve skribomane!!!
Traze se saradnici za novi list LOMACA ciji je cilj da unese svez dah u srpsku
umetnost. Bavicemo se poezijom, pornografijom, kulinarstvom i kanibalizmom
(ukratko, svime, svime, svime). List je u procesu osnivanja, i pocece sa
radom vrlo brzo.
Bez sale, u pitanju je list koji ce biti bitno drugaciji
od onoga sto danas postoji na trzistu. Kreativnost bez uvredljivosti,
i provokacija koja nije degutantna...uostalom, javite se, i dogovoricemo
se o svemu sto vas zanima.
kontakt: e-mail oscar
književnost.216veca,
>> Traze se saradnici za novi list LOMACA ciji je cilj da unese svez dah u
>> srpsku umetnost. Bavicemo se poezijom, pornografijom, kulinarstvom i
>> kanibalizmom
============
Da li mi možeš objasniti kako kanibalizam može uneti svež dah?
Gospode Bože!!!
književnost.217gioblin,
>Bavicemo se poezijom, pornografijom, kulinarstvom i kanibalizmom
kulinarstvo i kanibalizam..neverujem da ce ljudi ovo shvatiti
ozbiljno..a i da svate, ne bi islo zajedno..
ajd BU!
književnost.218geronimo,
-^- Da li mi mozes objasniti kako kanibalizam moze uneti svez dah?
-^- Gospode Boze!!!
Stvar ukusa :)))))))))
književnost.219morkin,
> Da li mi možeš objasniti kako kanibalizam može uneti svež dah?
> Gospode Bože!!!
O tome raspravljajte u temi hedonizam. ;)
književnost.220mango,
> Da li mi mozes objasniti kako kanibalizam moze uneti svez dah?
> Gospode Boze!!!
Pojedes nekoga i uzmes jedan Orbit O;)
književnost.221miobrado,
"... Je li - okrete se on Bori kad se šankerica odmakla da sipa
piće - jel znaš onaj kad je Mujo bio na safariju u Keniji?
- Znam!
- A jelda baš dobar fazon?
- Odličan!
- A znaš onaj: ulazi tip kod doktora sa žabom na glavi. >>Šta je to<<
pita doktor. A žaba odgovara: >>Nemam pojma doktore, vidite samo šta mi
izraslo na dupetu<<, ha, ha, ha! Jesi ga znao? ..."
(Branko Dimitrijević,
"Nećemo o politici", 1985. god, str. 11.)
književnost.222miobrado,
STIDNO MOMČE I MILOSTIVO DEVOJČE
Višnjičica rod rodila,
od roda se podlomila;
nema niko da je bere,
nego momče i devojče.
Stidnje momče neg' devojče,
ispod stida progovara:
"Daj, devojko, jedno oko!"
Devojka mu odgovara:
"Stan, pričekaj, mlado momče
dok mi majka za breg zađe:
biće tvoja oba oka,
oba oka i - devojka".
("Antologija narodnih lirskih pesama", u izboru
V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str. 79.)
književnost.223veca,
ĐAVOLOV REČNIK
Embrouz Birs
ABDIKACIJA, im. Čin kojim suveren pokazuje da je pravilno
procenio visoku temperaturu prestolja.
ADMINISTRACIJA, im. Domišljata apstrakcija u politici,
smišljena da bi primila udarce i uvrede namenjene predsedniku ili
premijeru. Čovek od slame, otporan na gađanje mrtvim mačkama i
pokvarenim jajima.
ADMIRAL, im. Onaj deo bojnog broda koji govori, dok ukras
na pramcu razmišlja.
AMNESTIJA, im. Velikodušnost države prema onim
prestupnicima koje bi bilo suviše skupo kazniti.
ANTIPATIJA, im. Osećanje koje izazivaju prijatelji naših
prijatelja.
APLAUDIRANJE, im. Odjek plitkog mišljenja.
APLAUZ, im. Sitniš kojim narod plaća one koji ga
zasmejavaju i proždiru.
APOTEKAR, im. Saučesnik lekara, dobročinilac ukopnika i
staratelj grobljanskih crva.
AUKCIONATOR, im. Čovek koji čekićem objavljuje da je
jezikom nekog odžepario.
književnost.224miobrado,
"... (Iz uputstva potpukovnika ŠENŠINA - M.ZIMINU)
III odeljenje je veoma uznemireno zbog povećavanja broja studenata
koji žive na imanju grofa Tolstoja, budući da podaci primljeni iz drugih
izvora negiraju vaše. U vezi sa tim Njegova ekselencija general-major
Potapov nalaže vam da utvrdite sledeće:
1) Kakva je potreba za povećavanje broja studenata?
2) Da li je to povećavanje vezano za širenje školske delatnosti?
3) Kako je upotrebljena litografska oprema?
4) Koji su eventualni rokovi za početak štampanja?
5) Da li postoje realne mogućnosti za otkrivanje zaverenika?
6) Šta ste Vi po ovim tačkama uspeli da preduzmete? ..."
("MERSI ILI PUSTOLOVINE TAJNOG AGENTA ŠIPOVA", B.Okudžava, str. 96.)
književnost.225miobrado,
KAZABLANKA
(spot)
Praskozorje.
Terasa Bele vile na Brionima. Vidljivi su tragovi velikog primanja,
davno završenog. Povetarac se lagano poigrava sa belim stolnjacima. Za
velikim belim klavirom sedi Ivo Robić i, prebirajući po dirkama, tiho
pevući "Morgen, morgen". Tito u belom odelu stoji kraj bele ograde terase,
zagledan u pučinu koja se beli vrhovima talasa. Okrene se i s čašom u ruci
došeta do Robića; nasloni se na beli klavir i sluša, zagledan u bele
kockice leda. Kada se pesma završi, pruža čašu i kaže:
- Natoči to ponovo, Ivo.
Robić podiže ploču klavira i vadi skrivenu bocu "čivasa".
Bogdan Tirnanić, "Beogradske priče", str. 35.
književnost.226veca,
Embrouz Birs
ĐAVOLOV REČNIK
BALSAMOVATI, gl. Izigrati vegetaciju zarobljavanjem
gasova kojima se ona inače hrani. Balsamujući svoje pokojnike, i
tako remeteći ravnotežu biljnog i životinjskog sveta, stari
Egipćani su svoju nekada plodnu i mnogoljudnu zemlju pretvorili u
pustoš koja je može da izdržava više od šačice ljudi. Moderni
metalni kovčeg je korak u istom pravcu, i mnogi mrtvaci koji bi
trebalo da već krase susedov vrt u vidu drveta, ili da diče
njegov sto u obliku struka rotkvica, osuđeni su na dugu
beskorisnost. Ako nas sudbina poštedi, doći ćemo do njih posle
izvesnog vremena, ali u međuvremenu brojne ruže i ljubičice
željno iščekuju da grickaju njihove glutoeuse maximuse.
BEBA, im. Stvorenje nepravilnog oblika, neodređene
starosti, pola i stanja, uglavnom izuzetno po snazi osećanja koja
budi kod drugih, dok je samo bez osećanja ili osećaja. Bilo je i
čuvenih beba, npr. mali Mojsije, iz čijih su avantura u trsci
egipatski sveštenici sedam stoleća ranije svakako razvili svoju
lažnu priču o Ozirisu kao detetu koje je bilo spaseno na plovećem
lotosovom listu.
BEDNIK, im. Političar oboleo od samopoštovanja, i ogrezao
u poroku samostalnosti.
BELADONA, im. Na italijanskom, lepa žena. Na engleskom,
smrtonosni otrov. Sjajan primer suštinske sličnosti dva jezika.
BOL, im. Neprijatan osećaj koji može imati fizičke uzroke
u nečemu što se dešava telu, ili biti čisto psihičkog porekla,
izazvan tuđom srećom.
BUDUĆNOST, im. Ono vreme u kojem naši poslovi napreduju,
naši prijatelji su iskreni, i naša sreća je osigurana.
književnost.227olio,
> DAVOLOV RECNIK
Imas ti toga jos VECO? Salji bre mnogo zanimljivo
Poz. Oliver.
književnost.228obren,
> Imas ti toga jos VECO? Salji bre mnogo zanimljivo
Jeste, hoćemo "Đavolov rečnik" na slovo C! :)
književnost.229veca,
>> > Imas ti toga jos VECO? Salji bre mnogo zanimljivo
>> Jeste, hoćemo "Đavolov rečnik" na slovo C! :)
Uh bre, ala se lako razmazite :) Biće i slovo C, samo sam bila u
gužvi ovih dana, a i malo sam se raspitivala smem li ovo da radim,
mislim u ovom obimu... ne saznah ništa konkretno, ali za svaki
slučaj, izbor svodim na trećinu :)
književnost.230vitez.koja,
#=> Jeste, hoćemo "Đavolov rečnik" na slovo C! :)
Oćete vi engleski ascii ili winhelp Đavolov rečnik?
A što bih vam ja slao kad već postoji na Sezamu? :)
Samo nastavi veco, ima nešto i u izboru i srpskom...
sk
književnost.231obren,
> Oćete vi engleski ascii ili winhelp Đavolov rečnik?
> A što bih vam ja slao kad već postoji na Sezamu? :)
Šalji ASCII, ili pointer gde to "već postoji na Sezamu" :)
književnost.232nenad,
> Uh bre, ala se lako razmazite :) Biće i slovo C, samo sam bila u
> gužvi ovih dana, a i malo sam se raspitivala smem li ovo da radim,
> mislim u ovom obimu... ne saznah ništa konkretno, ali za svaki
> slučaj, izbor svodim na trećinu :)
S obzirom na to kada je Birs živeo ne bi trebalo da ima problema
(prošlo je mnogo više od 50 godina). Problem je samo prevod, ako
je neki noviji...
književnost.233veca,
ĐAVOLOV REČNIK
Embrouz Birs
CE-CE MUVA, im. Afrički insekt (Glossina morsitans), čiji
se ujed obično smatra za najbolji prirodni lek za nesanicu, iako
neki pacijenti više vole onaj koji nudi američki romanopisac
(Lažljivus beskrajus).
CENA, im. Vrednost, uz razuman dodatak za habanje i
trošenje savesti što je tražimo.
CILJ, im. Zadatak koji postavimo svojim željama.
CINIK, im. Hulja koja zbog nesavršenog vida vidi stvari
onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakve bi trebalo da budu. Zbog
ovoga su Skiti imali običaj da ciniku isteraju oči da bi mu
popravili vid.
CIRKUS, im. Mesto gde konji, poniji i slonovi mogu da
gledaju muškarce, žene i decu kako se ponašaju kao budale.
književnost.234ancha,
E....
Jel' čitao neko knjige Radomira Belaćevića?
ako jeste ja bih voleo da otvorim grupu koja bi se bavila stvaralaštvom ovog
čoveka...:)
svi koji su čuli za njega shvatiće u čemu je stvar......
o čoveku je snimljen film "Dečak iz Junkovca" po kojem je postao poznat široj
narodnoj masi....
neka od njegovih dela:"Ne pušim više","Sex i droga","DEVOJAČKA PRIČA","TAJNI
KLUB","PRIČE O UBICAMA","AUTOELEKTRIKA ZA SVAKOGA","ZATVORTENA KAPIJA","HITLER
ZAMISLIO POBEDU","ODUMIRANJE NACIJE","SOCIJALIZAM I PROMAŠAJI"......
I NARAVNO:
"STARAC U PARIZU"
i još mnoge druge......
pogledajte film "Dečak iz Junkovca" i sve će vam biti jasno...
neko mi rekao da kasetu sa ovim filmom prodaje Stole PiXi iz Knez Mihajlove,
ali nije sigurno......
pišete mi odgovore na mail jer ovu conf. ne čitam...
književnost.235geronimo,
Komentari na "Alhemicara".Moze?
književnost.236kiklop,
> Komentari na "Alhemicara".Moze?
Ovo je jedna jako interesantna knjiga vrlo(!!!) pitkog karaktera.
Koliko se sećam pročitao sam je za neka dva sata. U svakom slučaju
prosto nisam mogao da prestanem sa čitanjem dok nisam stigao do kraja.
Knjiga je takva da te vuče da je završiš. Ukratko vrlo
zanimljivo i preporučljivo za čitanje (u dokolici). Moj favorit je ipak
knjiga Salmana Rušdija "Satanski stihovi". To je stvarno fenomenalno
delo. Tri puta sasm je čitao i ako stignem ovih dana uzeću je i četvrti
put. cu :)
književnost.237vdjole,
> Komentari na "Alhemicara".Moze?
Lepa bajkica. Fina za čitanje radi relaksacije. Pogodna za teen uzrast.
Nažalost, sastoji se uglavnom od tzv. "opštih mesta", šablona bez neke
osobite dubine, koji zvuče kao dugački pismeni zadatak neke gimnazijalke.
Još jedna u nizu knjiga tipa "upoznaj samoga sebe da bi ga više voleo".
> Ovo je jedna jako interesantna knjiga vrlo(!!!) pitkog karaktera.
Interesantna svakako jeste, jako baš i nije, pitkog karaktera takođe
jeste, ali i pomalo plitkog.
Zaključak: svakako vredi pročitati, to je korektna i pismena knjižica,
ali ne treba očekivati previše.
Btw: pre neko veče naleteh usred neke emisije na TV u kojoj je bilo
reči o falsifikovanim izdanjima knjiga koja se gotovo ne mogu
razlikovati od originalnih. Jedan od učesnika je imao pred sobom na
stolu i "Alhemičara", valjda kao primer (nisam gledao do kraja).
književnost.238kovac.alx,
NNikako da izadjem iz pustinje. Da li ima u toj knjizi red vozznji za kamile.
U stvari "Alhemicar" je ccini mi se daleko bolji od pisanija poput "Hazarskog
reccnika.
književnost.239dr.grba,
>> NNikako da izadjem iz pustinje. Da li ima u toj knjizi red vozznji za
>> kamile. U stvari "Alhemicar" je ccini mi se daleko bolji od pisanija poput
>> "Hazarskog reccnika.
Da li bi neko hteo da kaže koju reč o ovoj knjizi? Vidim da se priča o
njoj sa dosta pažnje, ali mi i dalje nije jasno o čemu je reč. Imajte
milosti prema nama koji od novih naslova čitamo samo HTML... Eh...
književnost.240payce,
[-] Da li bi neko hteo da kaže koju reč o ovoj knjizi? Vidim da
[-] se priča o njoj sa dosta pažnje, ali mi i dalje nije jasno o
[-] čemu je reč. Imajte milosti prema nama koji od novih naslova
[-] čitamo samo HTML... Eh...
"Alhemicar" je delo portugalskog (ako se ne varam) pisca, Paula
Koelja. Po mom misljenju veoma lepa i lagana knjiga u kojoj se
prica o coveku koji trazi blago. Naravno nije sve tako naivno
vec se kroz njegov put nalaze razna filozofska razmisljanja i
razne poruke upucene citaocu.
Inace knjigu sam procitao u jednom cugu :)
književnost.241hogistey,
!!! We are the International Literary Agency of New York. We also
!!! have 2 other branches, one in the Lake George region of New
!!! York and the other in Marco Island, Florida, consequently we
!!! are able to accept new clients. Please adhere strictly to the
!!! following guidelines for submission of all fiction &
!!! nonfiction. Fiction: Brief synopsis, first chapter,
!!! self-addressed, stamped envelope (S.A.S.E.)
!!! Nonfiction: Brief synopsis, first chapter, S.A.S.E.
!!! Screenplays: (for TV & Movies) Brief synopsis, first 20
!!! pages, S.A.S.E. Short Stories: Brief synopsis, first 3 pages,
!!! S.A.S.E. Poetry: Send in 3 of your best poems only, S.A.S.E.
!!!
!!! Woodside International Literary Agency
!!! 1190 North Collier Blvd.
!!! Marco Island, Florida 34145
!!! (941) 642-9660
!!!
!!! Please do not send in complete manuscript unless invited.
književnost.242zuleika,
>>> kamile. U stvari "Alhemicar" je ccini mi se daleko bolji od pisanija
>>> poput "Hazarskog reccnika.
> Da li bi neko hteo da kaze koju rec o ovoj knjizi? Vidim da se prica o
Ovako... Najpre o piscu:
Paulo Koeljo je rodjen u Rio de Zaneiru 1947. godine. Zapoceo je
studije prava ali ih napusta 1970 da bi putovao svetom. Po povratku
u Brazil postaje kompozitor pop muzike. Proslavio se hitovima koje je
pevao brazilski pevac Raul Seisas, a njegove kompozicije su izvodile
i sve velike zvezde brazislke muzicke scene sedamdesetih i osamdesetih
godina, kao sto su Rita Li, Elis Rezina, Marija Betanija i mnogi
drugi.
Koeljo je proucavao magiju i okultizam od 25. godine. Posto je pesice
prosao put hodocasnika dug 830 km od Santjaga do Kompostele (ovaj put
ucrtan je nekih 800 godina po rodjenju Hrista, a i danas pruza se
istim stazama kao u srednjem veku; doziveo je procvat od 12.-14.
veka a danas ga godisnje predje oko 240-250 osoba), 86. je
napisao knjigu "Put jednog carobnjaka", koja je 19 nedelja bila prva
na listi najprovadanijih knjiga u Brazilu. Na knjigu je tokom
kratke posete Riu slucajno naletela Mirej Dark, zastala na stranici
na kojoj se opisuje vezba s proticanjem vremena, i u Pariz se
vratila s vise primeraka. U Parizu ju je dala na prevodjenje i
odmah je odnela svojoj prijateljici, cerki poznatog izdavaca
Roberta Lafona. Tako je Koeljo stigao u Evropu.
Sledeca knjiga bila je Alhemicar (1988) njegov prvi svetski
bestseler, pa zatim Brida (1990), Valkirije (1992), Na obali
reke Pjedre sedela sam i plakala(1994) i Planina pet(1996).
Kod nas su prevedene Alhemicar i Na obali reke Pjedre.
Inace, Koeljo je 1988. godine imenovan u viteza temlarskog reda.
Sto se "Alhemicara" tice, knjiga je zbilja laka za citanje,
i puna optimizma. Kriticari je porede s Malim princom, Gibranovim
Prorokom, biblijskim legendama, jer odise zivotnim optimizmom
i san ne tumaci kao bekstvo vec kao nacin spoznavanja skrivene
realnosti.
Licno, dajem prednost "Na obali reke Pjedre...".
književnost.243kovac.alx,
književnost.244kovac.alx,
I ja sam procitala u jednom cugu. Podaci su vise nego impresivni, pogotovo
iz sledeche poruke. Cini mi se da je previse pisaca koji pisu
na taj nacin. Slazem se da je Koeljo izuzetak izuzetaka obzirom
da je knjiga napisana sazeto, lagano i bez napora. Medjutim, pocela
sam da citam Markesovu "Ljubav u doba kolere". Nechu da pricam mnogo,
ali sto je mnogo mnogo je. Da izvinete na izrazu naracija je dosta
"ZBUDZENA". Sve u svemu ni prineti, barem sto se tice pocetka knjige,
"Sto godina samoche" ili prici o nevinoj Erendiri i njenoj bezdusnoj
babi.
Sto se tice "Hazara", pristalica sam spontanosti u knjizevnosti, pa
i u zivotu (bez toga se ne moze), pa se time izvinjavama ljubiteljima
Pavicha:)!
književnost.245veca,
ĐAVOLOV REČNIK
Embrouz Birs
ĆURKA, im. Velika ptica čije meso ima tu neobičnu
osobinu, da ako se jede na izvesne verske praznike, svedoči o
pobožnosti i zahvalnosti. Uzgred budi rečeno, i prilično je
ukusno.
književnost.246miobrado,
"Ja imam mnogo godina i prilično sam konzervativan kada je reč o
takozvanoj modernoj poeziji.
Ne mogu razumeti ono što ne razumem i ne smatram to svojom krivicom.
Vasko Popa je jednom rekao da pesmu treba zaslužiti. Ja ne prihvatam
takve obaveze i ne pristajem na taj uslov. To bi mogao postati izgovor za
svaku lošu pesmu.
Preneto je i u poeziju jedno društveno-političko iskustvo i praksa:
nisu krivi oni koji loše rade već oni koji ih ne razumeju i koji su zbog
toga nezadovoljni.
Međutim, ima mnogo ambicioznih ljudi koji vole enigmatiku savremene
poezije. Oni pokušavaju da i pesme rešavaju kao rebuse ili ukrštene reči.
Moda je, velika je moda da se slepo nagađa šta je pisac hteo da kaže.
Ukoliko je pisac manje jasan, utoliko ima više posla za čitaoce i
kritičare.
Moglo bi se reći da pesma više pripada onome ko je odgonetnuo nego
onome ko je napisao.
Da biste objavili pesmu koju ne razumete, morate lično poznavati
pesnika. Pesnik je najčešće razgovetniji od svojih pesama, naročito u
nekim praktičnim stvarima, pa se pesmama može progledati kroz prste.
Pogotovu ako nam je pesnik prijatelj i ako pripada istom pesničkom klanu.
Jednom je Srba Ignjatović rekao jednom pesniku da su mu sopstvena
tumačenja pesama zanimljivija od samih pesama. Međutim, i Srba se bavi
istim poslom. I on bi hteo da bude darovitiji i pametniji od pesnika koje
tumači.
Jednom je, opet, Aleksandar Petrov sa uzbuđenjem govorio samo o
naslovu jedne Pavlovićeve pesme. Samo u toj jednoj reči bilo je, po
Petrovu, toliko pesničkog naboja, da se pesma nije ni morala čitati.
Ja u to ne verujem. Ja mislim da su to izmišljotine, konstrukcije i
zloupotrebe. ..."
Dušan Radović
(Mirjana Božin, "Veroispovest"
iz pogovora)
književnost.247miobrado,
AKO JE TO TAJ ŽIVOT
Ako je to taj život -
zvaničan, jedini, stvaran -
moram priznati, nisam nimalo očaran
Ako su to ti ljudi
o kojima se toliko dobra zna -
moram iskreno reći da nisu bogzna šta
Ako su to te vrline -
nek se moj ugled ljulja;
ostao bih i dalje izrod, loš primer i hulja
Ako je to to bijelo -
ja bih se ponovo drzno
navlačeći i dalje svoje večernje crno
Ako je to taj kralj -
zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda
Ako je to ta smrt:
uz bubanj, pred strojem u zoru
onda _lasciate mi morire_ po vlastitom izboru
Ako smo to ti mi
što smo se na proslavi našli
bolje da smo nestajali ili da nismo rasli
Ako si to ta ti
koju sam ljubio najviše na svijetu
onda ću kao Beethoven poderati posvetu
Ako sam to taj ja:
gori, drukčiji, srozan -
zadovoljan sam sobom, a ja sam rigorozan
Arsen Dedić
("Brod u boci")
književnost.248zuleika,
> da je knjiga napisana sazeto, lagano i bez napora. Medjutim, pocela
> sam da citam Markesovu "Ljubav u doba kolere". Nechu da pricam mnogo,
Ma, tu Markes jos i lici na Markesa. Ali u "Ljubavi i drugim demonima"
tesko da bi, osim po mestu zbivanja ;> i najdobronamerniji citalac
njegovih ranijih knjiga mogao da nasluti da je knjigu potpisao
upravo on. :(
književnost.249miobrado,
U VELIKOJ BIBLIOTECI
U velikoj biblioteci naučnici sede i čitaju knjige,
I ja sam među njima, ali ne znam zašto.
S vremena na vreme, nekom od njih klone glava
On ustaje, i odlazi da popije kafu.
Ja ostajem, jer jedini od svih njih ne znam
Zašto čitam sve te knjige što su se skupile na
mome stolu.
Napolju je sunce, veverice skaču po travnjacima
I veru se uz drveće. Ja sedim i čitam.
Treba nešto raditi. Ljudi prolaze ulicom,
Imaju druga posla. Ali ja čitam i čitam
Jer druga posla nemam, a vreme nikako da prođe.
Jovan Hristić
("Stare i nove pesme",
str. 68., KZNS, 1988. god.)
književnost.250miobrado,
PODELA
Vama Stalać i Borač
Kule i gospe
Nama od blata kolač
I crvljive gozbe
Vama bitke i slava
Barjaci i pir
A naša na kolcu glava
I nad glavom žir
Vama hujna nebesa
I nad njima muk
Nama krvava telesa
I nad njima vuk
Vama nebeski plač
Nama zemaljski sneg
Gde truli drač
I skapava zbeg
Zvonimir Kostić
("Bogumilske pesme",
str. 27., MS, 1981. god.)
književnost.251miobrado,
SPOMEN PRINCIPU
O Balši i Dušanu silnom da umukne krik.
Vlastela, Vojvode, Despote behu sram.
Hajdučkoj krvi nek se ori cik.
Ubici dižite vidovdanski hram.
Slavi i Oklopnicima nek umukne poj.
Despotica sveti nek nestane draž,
Gladan i krvav je narod moj.
A sjajna prošlost je laž.
A ko nas voli nek voli kamen goli.
Nek poljubi mržnju i mrtve.
Iskopane oči, vino što se toči,
i slavu Ubistva i črtve.
O pravdi i pobedi svetoj nek umukne krik.
Ocevi i braća i sestre behu sram.
Osveti majci našoj nek se ori cik.
Raji, riti dižite kosovski hram.
A suncu i manastirima ugušite poj.
Kadife i svile nek nestane draž.
Jauk i groblje je narod moj.
Radosna prošlost je laž.
Moj narod nije steg carski što se vije,
Nego majka obeščaćšena.
Znoj i sirotinja i mržnja što tinja
u stidu zgarišta i stena.
Miloš Crnjanski
("Antologija albatros", str. 69. - 70.)
književnost.252mango,
Ko je napisao knjigu "Kad jaganjci utihnu"?
književnost.253miobrado,
BALADA O LJUBI ŠAMPIONU
Ovo je balada o Ljubi Šampionu,
Velikom lafu s Dušanovca,
Kome je od tuge presvisnula majka,
kome su u grob oterali oca ...
Ovo je pesma o bokseru Ljubi,
Kome sklepaše brata na robiju,
Zato što je krišom slušao radio,
Onda kad je voleo Rusiju.
Voleti Rusiju - to je luksuz,
Jer Rusiji nije do te ljubavi stalo,
Da je brat tvoj voli - Rusiji je malo,
O šampione, šampione!
Ovo je priča o Ljubi, zvanom Vrapče,
Ljubimcu publike, idolu tri ulice,
Kome je Apaš silovao sestru,
A on Apaša sredio kod Surdulice.
Tu se opraštamo od Ljube, bivše nade,
Koga se nekad ceo kraj plašio,
Koji je pogađao često u vrh brade,
Ali je ceo život promašio.
Matija Bećković
(O međuvremenu)
književnost.254smilja,
e
književnost.256veca,
Embrouz Birs
ĐAVOLOV REČNIK
ČAKŠIRE, im. Donji deo odeće odraslog civilizovanog muškarca.
Ovaj odevni predmet je čunkast, i ne poseduje šarke na mestima gde se
savija. Pretpostavlja se da ih je izmislio neki humorista. Prosvećeni
ih zovu "pantalone", a neki "gaće".
ČASTAN, prid. Oboleo od ograničenja dosega. U zakonodavnim
telima uobičajeno je sve članove nazivati časnim; npr. "Časni
gospodin je lažljiva džukela".
ČESTITANJE, im. Učtivost zavidljivih.
ČOVEČANSTVO, im. Ljudska rasa, skupno, izuzimajući čovekolike
pesike.
ČOVEK, im. Životinja toliko izgubljena u oduševljenom
razmatranju onoga što misli da jeste da ne uviđa ono što bi bez
sumnje trebalo da bude. Njegovo glavno zanimanje je istrebljivanje
drugih životinja, kao i onih sopstvene vrste, koja se, međutim, množi
takvom brzinom da je već preplavila sve naseljene delove Zemlje, a i
Kanadu.
književnost.257veca,
Embrouz Birs
ĐAVOLOV REČNIK
DAN, im. Period od dvadeset i četiri sata, uglvnom pogrešno
provedena. Ovaj period se deli na dva dela, sam dan, i noć, tj. dan u
društvu. U prvom se ljudi bave poslovnim gresima, u drugom onima
druge vrste. Ova dva oblika društvenih aktivnosti se prožimaju.
DEGENERISAN, prid. Manje uočljivo hvale vredan od svojih
predaka. Homerovi savremenici su bili odličan primer degenerisanosti
- tek njih deset je moglo da podigne kamen ili napravi gužvu poput
nekog od junaka iz trojanskog rata. Homeru nikada nije dosta
podsmevanja ljudima koji žive u "ovo degenerisano vreme", što je
možda razlog zašto su mu dopustili da moli za hleb, što je, uzgred
budi rečeno, izuzetan primer vraćanja zla dobrim - jer da su mu to
zabranili, sigurno bi umro od gladi.
DEINOTERIUM, im. Izumrli prarođak slona koji je živeo kada je
perodaktil bio u modi. Ovaj drugi je nastanjivao Irsku, a ime mu se
izgovaralo Teri Daktil ili Piter O' Daktil, već onako kako je onaj ko
ga je izgovarao imao priliku da ga prethodno čuje ili vidi napisano.
književnost.258dbambi,
Odlučio sam da popunim rupu u svom fondu pročitanih knjiga i pročitam
" Rat i mir ". Nabavio (kupio polovno/savršeno očuvano kod dilera na
Zelenjaku za 60 din. ) sam neko izdanje iz 1953. godine. Prevodilac
je izvesni Milovan Glišić. Zanimljivo je da se koristi neki stariji
pravopis (npr. stalno se sreće " istoriski ", " austriski " itd...).
Mene zanima sledeće: Kroz celu knjigu se sreću oni delovi na francuskom
koji su posle kao prevedeni u dnu stranice. Meni to prilično smeta
odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom izdanju ?
Bambi
književnost.259mcar,
Dan za danom saznavao sam da je jos neko od mojih prijatelja otisao bio
gde, da radi bilo sta - samo sto dalje od zemlje u kojioj je sahranjena
sva nada. Ne samo za danas, vec za narednih pola veka. Oni koji su
trasirali tu spiralu smrti upravo su to i zeleli: onu pamet koju nisu
uspeli da pobiju u rovovima trebalo je po svaku cenu oterati. U krevete
i u sobe onih koji su mogli biti so ove zemlje, uselice se novi ljudi
koji nece mnogo pitati i praviti probleme; oni ce biti zeljni ambijent
mraka u kome ce njihove ideje pronalaziti verne sledbenike, a
mediokriteti ce i dalje biti velicine - sve do casa kada i ta nova
mladost nauci stosta, otrgne se - sto ce znaciti da je kucnuo cas za
novo ciscenje.
Mileta Prodanovic, "Pas prebijene kicme"
književnost.260veca,
Evo iz uvoda jedne simpatične knjižice...
KAKO UPROPASTITI SOPSTVENI ŽIVOT
Dan Greenburg i Marcia Jacobs
NAUČNE METODE ZA POSTIZANJE
TOTALNE LIČNE BEDE
ČEMU VAS UČI OVA KNJIGA
* Zašto da cmizdrite ako niste bogati, poznati, lepi, talentovani
* Zašto da cmizdrite ako jeste bogati, poznati, lepi, talentovani
* Kako da se kajete zbog svega što ste ikada učinili ili što je
trebalo da učinite
* Kako da se nervirate zbog čudnih šumova u noći
* Kako da se nervirate zbog skupih restorana
* Kako da se nervirate u vezi s letovanjem u inostranstvu
* Kako da se uništavate dok čekate važan telefonski poziv
* Kako da upropastite veče kada ste konačno izašli sa nekim
* Kako da postignete da vas ljudi odbace na zabavama i drugim mestima
* Kako da izgubite posao, prijatelje, životnog partnera
* Kako da se osećate još teskobnije nego do sada
i još mnogo, mnogo toga...
književnost.261hogistey,
Treba mi podsećanje na neku priču koja ima nekakvu vezu za
železnicom (radnja se dešava u vozu ili na stanici, ili je
glavni junak mešinovođa ili...). Priča treba da je od domaćeg
autora.
Znači: naslov priče, ime autora.
Hvala.
književnost.262mcar,
Videti, u zbirci priopvedaka Zivojina Pavlovica, mislim da se zove "Ubijao sam
bikove".
Postoji jedna takva prica.
Mislim da ovaj pisac ima vise prica sa tematikom vezanom za zeleznicu.
književnost.263ljubisha,
> Mene zanima sledeće: Kroz celu knjigu se sreću oni delovi na francuskom
> koji su posle kao prevedeni u dnu stranice.
Prevodilac Todor Dutina, izdanje 'Svjetlost' Sarajevo (Biblioteka
izabranih djela) i situacija je ista.
> Meni to prilično smeta
> odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom izdanju ?
Vidi, meni više smeta kad čitam knjige u kojima su pojmovi napisani
po Vuku. Mnogo mi više prija da pročitam Park Drive nego Park Drajv ili
da je neko seo u kola marke 'ševi sitejšn'. Grozno. :( I to bez kurziva.
književnost.264dbambi,
=> Evo iz uvoda jedne simpatične knjižice...
Mesto nabavke, cijena....pričaj bre :)
Bambi
književnost.265dbambi,
=>> Meni to prilično smeta
=>> odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom izdanju ?
=>
=> Vidi, meni više smeta kad čitam knjige u kojima su pojmovi napisani
=> po Vuku. Mnogo mi više prija da pročitam Park Drive nego Park Drajv ili
=> da je neko seo u kola marke 'ševi sitejšn'. Grozno. :( I to bez kurziva.
Ovo nije situacija da se pojedini karakteristični (ili praktično
neprevodivi) pojmovi pišu u izvornom obliku, već da celi delovi teksta
idu na (meni nerazumljivom) francuskom. Shvatam da je za celokupnu
atmosferu dela verovatno takav način prevođenja bio najpogodniji, ali
mene stvarno smori kada čitam jednu rečenicu prevedenu, a za sledeću
moram da idem na dno stranice po prevod, pa opet gore po narednu itd...:(
Bambi
književnost.266veca,
1>> => Evo iz uvoda jedne simpatične knjižice...
>> Mesto nabavke, cijena....pričaj bre :)
Elem, knjigu sam kupila na Sajmu tako da ne znam da li uopšte ima da
se kupi, jer je prodavac tada (ja uzela poslednji primerak :) )
prokomentarisao, šta vam je, svi danas kupujete ovu knjigu :) Cena je
koliko se sećam bila prava sitnica, mislim desetak ili možda i 20
din. Ovo je drugo, i kako ovde piše, zaslađeno :) izdanje. Doduše,
imala sam i prvo izdanje, dobila za rođendan i dala na čitanje anni,
ali ona ode na Kipar i tako... :)
Evo sad vidim pozadi na koricama piše MALA VELIKA KNJIGA, Novi Sad,
021/22-935 (ako to nešto znači :) )
književnost.267mcar,
Mantija, brada, kamilavka i lobanja u studiju televizije - u
trenutku sam shvatio da je hriscanstvo mog plemena. a isto tako i onog
susednog, u izvesnim periodima bratskog, zapravo samo tanki film
prevucen preko mracne paganske jaruge ciji su milenijumsk sadrzaji na
svetlost dana izlazili u burnim i stravicnim erupcijama.
Klanje. Potreba da se covek stvoren poi obrazu Boga u trenutku
smrti ponizi i svede na zivotinju. Pitao sam se iz kog podsvesnog mraka
dolazi ta potreba. Vise puta sam bio optuzivan sto uopste pokusavam da
razumem.
Kada se od tih morbidnih pojava na dnu piramide podje ka vrhu
pitao sam se, sta se dobije. Kakav motiv sa vrha usmerava ovakve
iskorake iz razuma?
Kakva je ta ideja koja dopusta da se u njeno ime izvode masovni
masakri?
Mileta Prodanovic, "Pas prebijene kicme"
književnost.268ognjen,
)-> odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom
)-> izdanju ?
Ja sam čitao neko nivije izdanje (ne sećam se godine i
prevodioca, ali knjige su skroz crvene :) i tu je isto tako.
Posle par stotina strana se navikneš.
BTW, ja nisam čitao svojevoljno. To je lektira.
književnost.269ljubisha,
> idu na (meni nerazumljivom) francuskom. Shvatam da je za celokupnu
> atmosferu dela verovatno takav način prevođenja bio najpogodniji, ali
> mene stvarno smori kada čitam jednu rečenicu prevedenu, a za sledeću
> moram da idem na dno stranice po prevod, pa opet gore po narednu itd...:(
U globalu se slažem ali u ovom slučaju (Ana Karenjina) a i mnogim
drugim bi se izgubilo na 'autentičnosti' dijaloga. Ovako mogu da saznam
više o vaspitanju i ponašanju ličnosti (Surpuhovski na primer) a naravno
i tome da on poznaje i francuski i engleski. :)
Možda bi se ova stvar dala srediti tako što bi taj deo teksta na
'stranom' jeziku bio napisan kurzivom a u zagradi iza toga bi sledilo
'eng' ili 'fra' pa bih opet znao o čemu se radi.
književnost.270smilja,
Procitati:
"Duhovne vezbe" - Ignjacija Lojole
Osnivac jezuitskog reda; u nekom od ratova bio tesko ranjen kao
voskovodja i tokom dugog i terskog oporavka nesto ga je prosvetlilo!
Bog!..Nakon toga napisao je gore navedenu knjjigu i osnovao
Jezuitski red - ratnicki red..
Prema tim najborbenijim stranicama pisanim u "Hriscanstvu"
VERA je ta koja opravdava sve!
U ime vere vojnik ove vojske pogazice sve metafizicke tablice
vodilje..Ko nije sa nama protiv nas je...
Papa je odobrio osnovanje ovog reda..
Iracionalni cin koji predstavlja arhetip..
Kaze Paskal covek je najveca zver kad zeli da bude andjeo..!
književnost.271dbambi,
=> BTW, ja nisam čitao svojevoljno. To je lektira.
Ovo mi se čini kao najgora kazna koju školski sistem može da podari
svojim štićenicima (ne govorim konkretno o ognjenu, ništa lično :))
Kad se samo setim koliko sam fantastičnih dela pročitao pod moranje
i skoro ih omrznuo, a sve zbog (po mom mišljenju) pogrešnog koncepta
obavezne školske lektire.
Bambi
književnost.272nenad,
> Zelenjaku za 60 din. ) sam neko izdanje iz 1953. godine. Prevodilac
> je izvesni Milovan Glišić. Zanimljivo je da se koristi neki stariji
""""""""""""""""""""""
Au bre, kako to "izvesni" Milovan Glišić? :(
književnost.273dbambi,
=>> Zelenjaku za 60 din. ) sam neko izdanje iz 1953. godine. Prevodilac
=>> je izvesni Milovan Glišić. Zanimljivo je da se koristi neki stariji
=> """"""""""""""""""""""
=> Au bre, kako to "izvesni" Milovan Glišić? :(
?
Uz rizik da se neko nađe uvređen (takvima se unapred izvinjavam) i da
otvoreno pokažem svoje neznanje, moram da kažem da meni to ime ne znači
ništa. O kome se radi ?
Bambi
književnost.274kiklop,
> ništa. O kome se radi ?
Dakle evo:
Milovan Đ. Glišić
(Gradac- Valjevo 19.01.1847- Dubrovnik 02.02.1908), pripovedač.
Rođen u seljačkoj porodici, u Valjevu je završio osn. školu i bio
praktikant u sreskom načelstvu. U Beogradu je završio gimnaziju(1870),
studirao tehniku i filozofiju. Godine 1870 prišao je socijalističkom
pokretu, zbog rasturanja zabranjene štampe bio u zatvoru (1872) i
uređivao list "Predionica"(1873-74). Ne završivši studije postao je
1875 pomoćnik a zatim i urednik Srpskih novina i službenik Pres-biroa,
pa korektor Državne Štamparije. Od 1881. do 1898. g. bio je dramaturg
Narodnog pozorišta. Posle dvogodišnje prisilne penzije bio je od 1900.
g. do smrti pomoćnik upravnika Narodne biblioteke.
Osnivač seske pripovetke u Srba, Glišić je otpočeo originalni knji-
ževni rad 1875. g. humorističko-satiričnim pripovetkama u časopisu
"Otadžbina". Ostavio je tridesetak pripovedaka, dve komedije (Dva cvanc-
ika, 1882, i Podvala, 1885), više prevoda s ruskog, nemačkog i franciskog,
od Tolstoja Krojcerovu sonatu (1890) i Rat i Mir (1889-1900), od
Gončarova Oblomova (1898), od Gogolja Taras-Buljbu (1902), Prosper
Merimea Kolombu (1877), i dr., i veliki broj pozorišnih komada,
ostalih u rukopisu, za Narodno pozorište. Sarađivao je u listovima i
časopisima: Vragolan, Predionica, Otadžbina, Javor, Srbadija, Domaćica,
Zvezda, Delo, i dr. U ciklusu priča o zelenašima (Roga, Zloslutni broj,
Glava šećera, Raspis, Svirač, Šilo za ognjilo) i u Podvali podvrgavao
je podsmehu i satiri provincijsku birokratiju, ćate policijske pisare i
kapetane, palanačke trgovce i seske gazde koji su kao nosioci prvobitne
akumulacije kapitala bezdušnim pljačkanjem i uzimanjem mita upropašćivali
neuke seljake. U ciklusu folklornih priča (Noć na mostu, Zadušnice,
Posle devedeset godina, Nagraisao, Šetnja posle smrti, Brata Mata) i u
komediji Dva Cvancika s vedrim humorom ismejavao je razna narodna
verovanja praznoverice i sujeverje patrijarhalnog srbijanskog sela.
U nizu drugih humorističko-satiričkih pripovedaka (Redak zver,
Raspis, Ni oko šta, Učitelj, Vujina prosidba i dr.) izlagao je
podsmehu činovničku birokratiju, glupe i neuke policijske službenike,
rđave i popove i nesavesne učitelje. Ostavio je jednu od najlepših
idiličnih srpskih priča, "pravu himnu radu", (Prva brazda). Pisane
izvrsnim narodnim jezikom, dobroćudnim humorom i satirom, i s odličnim
poznavanjem srbijanskog sela, njegove pripovetke, deskriptivne i
narativne, bez mnogo psihologije i stvaralačkih kvaliteta, čine u
dobrom smislu iz narodne u pravu umetničku pripovetku.
Navod je preuzet iz Jugoslovenskog književnog leksikona -
drugo dopunjeno izdanje u izdanju Matice Srpske 1984.
književnost.275nenad,
> Navod je preuzet iz Jugoslovenskog književnog leksikona -
> drugo dopunjeno izdanje u izdanju Matice Srpske 1984.
I vidi se. :)) "Vrca" od socijalizma. :)
književnost.276veca,
Embrouz Birs
ĐAVOLOV REČNIK
DELEGACIJA, im. U američkoj politici, roba koja se dobija u
kompletima.
DETINJSTVO, im. Period ljudskog života između idiotluka bebe i
ludosti mladića - dva koraka od grešnosti odraslog čoveka, i tri od
kajanja starca.
DEVOJKA, im. Mlada osoba veštijeg pola sklona neobjašnjivim
postupcima i pogledima koji izluđuju i navode na zločin. Ova vrsta je
raširena na svim meridijanima, nalazi se svuda gde se traži, i prezire
svuda gde se nalazi. Devojka nije sasvim neprijatna za posmatranje,
niti (bez klavira i pogleda) nepodnošljiva za slušanje, mada je po
lepoti daleko iza duge, a po onom njenom delu koji se čuje mnogo
slabija od kanarinca - kojeg je, osim toga, mnogo lakše nositi.
DIPLOMATIJA, im. Patriotska umetnost laganja za svoju zemlju.
DIVLJENJE, im. Naše učtivo priznanje da neko drugi liči na nas.
književnost.277dbambi,
Pokušavam da napišem jednu malu pripovetku, pa hoću da unesem poređenje
jednog lika sa nekim opšteprihvaćenim likom lažova. Prva asocijacija
mi je bio grof Minhauzen, ali mi se on ne uzima iz nekih razloga. Iako
smatram da sam u životu pročitao dosta knjiga (ovo je malo hvalisanja :))
ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov :)
Bambi
književnost.278chill,
>> Dakle, traži se neki veliki lažov :)
Slobodan Milošević? :)
književnost.279terminali,
Sta fali Minhauzenu?
književnost.280dr.grba,
>> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov :)
Pošto je NiceFucker već predložen, preostaje Bill Gates (:
književnost.281dbambi,
=>>> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov :)
=>
=> Pošto je NiceFucker već predložen, preostaje Bill Gates (:
Više sam mislio na neki virtuelni lik poput Minhauzena, a da nije
baš on.
Bambi
književnost.282dbambi,
=> Sta fali Minhauzenu?
Suviše je detinjast. Knjige se relativno slabo sećam (pročitao sam je
još kao klinac), ali znam da su tu (u skladu sa ciljnom grupom kojoj
knjiga teži) upotrebljene jednostvne konstrukcije, prosti zapleti
i dijalozi. Minhazuenove lagarije su upravo one težine da i dete
od nekih 7-8 godina može da ukapira o čemu se tu radi. Meni treba nešto
" razrađenije ", da ne kažem ozbiljnije.
Bambi
književnost.283dr.grba,
>> od nekih 7-8 godina može da ukapira o čemu se tu radi. Meni treba nešto
>> " razrađenije ", da ne kažem ozbiljnije.
Film "Žaoka", možda?
književnost.284smilja,
Za one kojima nije potrebna kesa za...
La Mole
Makar Te sekli Saraceni na komade...
Ispricacu Ti jednu pricu,casni sultane..
Pa Ti veruj, ali mozes da mislis...!
U dugim nocima sanjam svog plavog Viteza, ali
on nikako ne dolazi1
I znam da ce ova noc i sve sledece proteci u
samoci koja se raspada u svakoj cestici moje
krvi..!
I znam da cu utehu potraziti u domu Ptolomeja,
a tamo je nece biti....
Toliko samoce ima u tom domu jer su ga dugi vekovi
ljudskog bdenja ispunili placem drevnim.
Ptolomej je moje ogledalo i stoga necu plakati
za mojim vitezom..!
Ali, stoga nikad u snovima svojim necu prestati
da iscekujem svog Viteza, u mojim snovima stakanim
od mesecine, u paukovoj mrezi...!
Mesec iz noci u noc nije mesec koji je ugledao Adam
vec je on ogledalo duse! I dozvoli mi, Casni Sultane
da moj san traje jer...
Veruj samo u snove! Oni su ogledalo nasih dusa...
I kao sto veli Apostol Pavle:'Ako ljubavi nemas
onda si praporac koji zveci i zvono koje jeci..
I da sva prprpstva znas i sve jezike govoris
a da ljubavi nemas,...nista si!
Casni Sultane, ......
Smilja
književnost.285dalex,
>> Više sam mislio na neki virtuelni lik poput Minhauzena, a da nije
>> baš on.
Pada mi na pamet Ostap Bender, veliki kombinator i manipulator
(Iljf i Petrov, "Zlatno tele", "12 stolica"),
sve zavisi koje je prirode tvoje pripovetke.
Ako bi pasovao neko ko nije preterano savestan, naročito ako
se stvari tiču njegove zabave, al ne baš u pravom smislu prevarant,
onda svakako Ford Prefekt, Zaphod Biblbroks ili neko treći iz
Biblije tj "Vodiča".
U tom smislu (za pomalo neozbiljno) treba se setiti i domaćih
ostvarenja, npr. opus Dušana Kovačevića. Uzmeš recimo maratonce,
prevaranata kolko voliš (Djenka), pa biraj...
PS: Nadam se da ćemo ovde imati prilike da čitamo tvoju pripovetku...
Pozadrav!
književnost.286dalex,
>> Makar Te sekli Saraceni na komade...
>> Ispricacu Ti jednu pricu,casni sultane..
>> Pa Ti veruj, ali mozes da mislis...!
Ako sam dobro protumačio stvari pesma je delo višestruko
talentovane g-đice Smilje. Vrlo je lepa, jedino što zahteva i izvesno
poznavanje priče o Ptolomeju, koje, sa stidom moram priznati, nemam.
Ako bi neko (Smilja) bio raspoložen da me obrazuje po tom pitanju, neka
pošalje poruku sa pričom 'ko je osumnjičeni, ovaj, Ptolomej'...
Inače, pesma me po malo podseća na moju omiljenu Jane,
Džonija Štulića, pa evo jedan deo, iako je svi već znate:
Pitao sam Jane za bizant
nije znala
samo je gledala kao da sluti
teški pokrov kamenih vjekova
zid plača
krv
i stoičku crtu na licima anđela
i plamen
i rađanje
i smrt
znam da je to osjetila
vidio sam odsjaj iza njenih leđa
rekla je
možda sve počinje bez valjanog razloga
možda sve počinje iz plavog
zvuk sječiva dok vibrira, ili pjesma
sa one strane doživljenog...
BTW ovo je jedna od Džonijevih pesama koju mnogo radije konzumiram
kao poeziju, nego otpevanu u aranžmanu pomenutog autora (mada je
i tako ok, ne kažem).
Pozdrav svima!
književnost.287smilja,
Ptolomej, je jedan od naslednika Aleksandra Makedonskog;
Posle raspada njegovog ogromnog carstva on se ustolicio u Egiptu.
Inace, jedini anticki stub li ostatak u danasnjoj Aleksandriji
je bas upravo posvecen tom Ptolomeju.
Inace, smatra se da je on Aleksandrov polubrat...
Zato je Kleopatra aludirala na svoje poreklo od Aleksandra
Makedonskog...
Inace, ono nije bila pesma vec samo trenutno raspolozenje:)
S obzirom na neke komentare!
Noci u domu Ptolomeja su deo nekih mojih stvarnih putovanja
A Stulica ne slusam, vec nesto drugo...
Zasto danas niko vise ne sanja, zar smo svi zaboravili
lepo...
književnost.288smilja,
Bizant kao plavo...
La Mole kao vitez...
Usud zene da ceka...
Vodoravno i uspravno
Sve price se ponavljaju..
Kad jednom odes u Aleksandrijsku biblioteku i postanes
zatocnik knjiga, ne mozes a i da hoces da pobegnes
od tudjih misli...
Krv i vino...
So i hleb...
Seherezada.....
Kad zadjes iza ugla uvek stoji neko..
Nesto, sto Ti se cini da si video ili cuo..
Borhes:"Jereticke lekcije"
književnost.289dalex,
>> Ptolomej, je jedan od naslednika Aleksandra Makedonskog;
Thanx za poduku, zapamtiću.
>> Inace, ono nije bila pesma vec samo trenutno raspolozenje:)
>> S obzirom na neke komentare!
>>
>> Noci u domu Ptolomeja su deo nekih mojih stvarnih putovanja
A-ha...
>> A Stulica ne slusam, vec nesto drugo...
>> Zasto danas niko vise ne sanja, zar smo svi zaboravili
>> lepo...
Noći su ovdje zlatouste sjene
kada spavam zaklanjam lice
i uvjek sanjam tople usne žene
kako me ljube, kako me ljube...
(Štulić)
Poz za sve, najviše za Smilju!
književnost.290dalex,
>> Bizant kao plavo...
>> La Mole kao vitez...
>> Usud zene da ceka...
>> Vodoravno i uspravno
La Mole je lik iz Dimine 'Kraljice Margo', ako mislimo na istog.
Vodoravno i uspravno mogu da povežem jedino sa Pavićem
('Predeo slikan čajem').
>> Nesto, sto Ti se cini da si video ili cuo..
>> Borhes:"Jereticke lekcije"
Nisam čitao, potrudiću se da to ispravim...
Tvoj način izražavanja veoma je poetičan, samo
ga je malo teško pratiti...
Ili je to samo trenutno raspoloženje...
Poz!
književnost.291smilja,
Pre neko vece, dok sam se vracala dockan kuci,
stretoh Kavafija Konstantina; u prvom mahu ucinilo
mi se da nije on ali kad mi rece:"Smiljo, poezija
je nauka o sklonostima srca, sto pricas uzalud!"
Postade mi jasno, da mi se ne prividja moj voljeni
pesnik koji eto "U ocekivanju varvara", dodje da vidi
mozda je ovde drugacije nego li Aleksandriji..
Rece mi nesto sto mozda ne shvatam dobro:;
"Razdiruca teznja za vecito novom senzualnoscu, nikad zadovoljena,
ni najmanje sjedinjena sa telom koje zudi, vec koja se bez prestanka
razbija o njega....obozavanje koje je u ljubavi, nemoc da se sacuva
ova ljubav i borba protiv vremena!" - Cavafi
Eto mi deca dvadesetog veka umesto Boga i Sotone uvedosmo
novu dimenziju VREME.
književnost.292smilja,
Aleksandrija,kao boslednji bastion od Varvara...
Heleni,Grci kao izvor i vecna inspiracija lepog
Estesis je poricanje smrti...
Eros je pakleni Bog ljubavi, njegovi zatocnici su
njegove zrtve...
Imena su simboli
La Mole jeste ljubavnik kraljice Margo;
dok je moj vitez moj nesudjeni ljubavnik..
Ptolomeju se uvek vracam...
Prica je bilo "Epistola" onome koji nije dosao...
Pozdrav, inace jedan od mojih omiljenih kraljeva
je bio Dragutin, prelepo je Arilje...
Pozdrav Smilja
književnost.293smilja,
Pa eto, neki se zale da je ponekad tesko razumeti moje
pisanije!
Tu nista ne mogu da cinim...
Osim da prestanem da pisem, kako ne bih uznemiravala
brizne duhove...
književnost.294dalex,
>> Pa eto, neki se zale da je ponekad tesko razumeti moje
>> pisanije!
>> Tu nista ne mogu da cinim...
>> Osim da prestanem da pisem, kako ne bih uznemiravala
>> brizne duhove...
Ajde, ajde, ovo je onaj klasični psiho trik,
recite mi kolko me volite i kolko vam trebam...
Možeš ti i bolje...
Naravno da je veliko zadovoljstvo dopisivati se s tobom itd. itd.
BTW, vidim da i dalje nema citata u tvojim porukama.
Šta bi sa Seniorom?
Poz !
književnost.295dalex,
>> La Mole jeste ljubavnik kraljice Margo;
>> dok je moj vitez moj nesudjeni ljubavnik..
>> Ptolomeju se uvek vracam...
ne znam šta bi ti reko...
Iza reka, iza mora
iza šuma, iza gora
žbunja, trava
opet noćas tebe čeka
čudna neka zvezda plava
zvezda prava...
>> Pozdrav, inace jedan od mojih omiljenih kraljeva
>> je bio Dragutin
E ovde sam već na svom terenu. Pazi ovamo:
Kralj Dragutin jeste jedan od srpskih kraljeva koji su najkraće vladali,
ali zato, kako sam čuo, teško je naći čemerniji period za odnos
tiranin - narod. Upropastio je sve što je mogo, pa je, spretan kakav beše,
pao u lovu s konja i slomio nogu, a kao takav nije mogao da vlada,
te ga je na prestolu nasledio brat Milutin.
I meni je jedan od omiljenih likova...
>> prelepo je Arilje...
Ne znam kakve ono veze ima sa gorepomenutim kraljem, al sa mnom ima.
Koreni su mi iz tog kraja otprilike, i mogao bih da u vezi pomenutog
gradića navedem nekoliko prideva, koje zbog dobrog ukusa izostavljam,
a za ovo prelepo... Puno ti fala...
Inače, ime sam dobio po stricu. Njegova žena me prosto obožava,
svaki put kad me vidi pozdravlja me rečima
"Sve ti volim, ime ti ne volim!"...
Aj da pokušam da, kolko - tolko, uzvratim komplimente
u vezi imena:
I sve je više varvara
a sve je manje rimljana
al zato tu je Smiljana...
Pozdrav!
književnost.296dalex,
>> Rece mi nesto sto mozda ne shvatam dobro:;
>>
>> "Razdiruca teznja za vecito novom senzualnoscu, nikad zadovoljena,
>> ni najmanje sjedinjena sa telom koje zudi, vec koja se bez prestanka
>> razbija o njega....obozavanje koje je u ljubavi, nemoc da se sacuva
>> ova ljubav i borba protiv vremena!" - Cavafi
Pa ako ti možda ne shvataš dobro šta od mene da očekuješ.(muuuuuu)
Nego...
>> Eto mi deca dvadesetog veka umesto Boga i Sotone uvedosmo
>> novu dimenziju VREME.
... u tom smislu, kad sretneš tog baju sledeći put, ti mu lepo
objasni da se nema mnogo vremena za tumačenje njegovih dubokih misli,
pa nek se on malo zamisli, napravi esenciju svoje mudrosti,
izrazi se kratko i koncizno, a ako uspe da upakuje
u nešto lako i popularno (dobro, ne baš kao tekstovi Dragane Mirković)
bog bogova...
Poz!
književnost.297kiklop,
> Heleni,Grci kao izvor i vecna inspiracija lepog
> Estesis je poricanje smrti...
> Eros je pakleni Bog ljubavi, njegovi zatocnici su
> njegove zrtve...
> Imena su simboli
> La Mole jeste ljubavnik kraljice Margo;
> dok je moj vitez moj nesudjeni ljubavnik..
> Ptolomeju se uvek vracam...
> Prica je bilo "Epistola" onome koji nije dosao...
>
> Pozdrav, inace jedan od mojih omiljenih kraljeva
> je bio Dragutin, prelepo je Arilje...
> Pozdrav Smilja
Očigledno je kod tebe izražena impresivna količina nostalgije za
nečim. Ne bih znao to baš najpreciznije da definišem, ali tvoj
način izražavanja u nekim momentima aforističan, a u nekima ne...
Traži mnogo od onoga ko želi da razume... najčešće je kriptičan i
odražava tebe na previše ličan način. Takav stil nije baš adekvatan
za komunikaciju sa više ljudi. Ljudi ne žele da provedu vreme u
analizi svih skrivenih aspekata tvoje misli. Prošlo je vreme alhemije,
srednjovekovne mistike i laganih intelektualnih doskočica. Sve me ovo
podseća pomalo i na Hermesa Trismegistosa (ispravite me ako grešim)i
na smaragdnu tablu. Ovde pre svega cenimo jasan koncizan i eksplicitan
način izražavanja. Ovo nikako nemoj shvatiti kao uvredu, jer ona to i
nije. Ovime samo pokušavam da ti kažem da malo spustiš loptu i da
eventualno otvoriš grupu (u kojoj bi rado učestvovao :) ).
BTW ako imaš problema sa korišćenjem nekog od off line readera vrlo
rado ću ti pomoći oko upoznavanja sa istim. :)
književnost.298dr.grba,
>> Osim da prestanem da pisem, kako ne bih uznemiravala
>> brizne duhove...
To, naravno, ne dolazi u obzir. (:
književnost.299dr.grba,
>>>> Ptolomeju se uvek vracam...
>> ne znam šta bi ti reko...
>> Iza reka, iza mora
>> iza šuma, iza gora
Asocirao si me na nešto, pa da ubacim i ja koju pametnu:
Ima jedna modra rijeka
široka je, duboka je...
Sto godina duboka je.
Tisuć ljeta široka je.
O duljini i ne sanjam...
književnost.300smilja,
Iscekujem, svoje kiberneticke andjele cuvare
da me prosvetle u tom smislu...
Jer, ovo cudo je u mojoj kuci tek nekoliko
meseci..
Strasno!
Za mene, kao nacelnog protivnika svakog sistema..
Ovo postaje kao zacarana suma
Pozdrav Smilja
književnost.301smilja,
Mislila sam na manastirski kompleks Arilje,
Dragutin je bio ktitor crkve, negde oko 1296.
A ni Milutin nije bas bio cvecka...
Inace to je moja omiljena prica...
Svi moji prijatelji je znaju...
Nije za SEZAM!
književnost.302smilja,
Ovo je bio samo odlomak iz pesme mog omiljenog
grckog pesnika:Konstantina Kavafija..
Kojie je eto ziveo u Aleksandriji...
Stoga sam ga citirala...
književnost.303smilja,
Naravno da imam problema sa ovakvom, novom vrstom
komunikacije i sa off-line..
Ali valjda ce i Bog prosvetliti i ovu naciju,
pa i mene nesretnu i prosvetliti me u spoznaju
ovog suludog sistema...
Posto sam ovde ponovo prozvana, obecala sam moderatoru
da vise necu da pisem, ili da cu bar truditi da pisem
jednostavnije..
Na kakvu grupu si mislio?
književnost.304dr.grba,
>> Inace to je moja omiljena prica...
>> Svi moji prijatelji je znaju...
>> Nije za SEZAM!
Kako to misliš: "nije za Sezam"? Ne postoji priča koja nije za Sezam.
književnost.305smilja,
Znas sta, procitaj primedbe, na moj stil pisanja..
Moracu da se potrudim da prestanem da pisem u simbolima..
Da bi me ostatak populacije razumeo...
Na stranu sto nepismeno pisem u fazonu, off-line....
A toliko voim da pisem, a ta prica o
Dragutinu i Milutinu mi je omiljena..:)
književnost.306morkin,
> Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke!
Tu pesmu volim, baš zbog poslednjeg stiha.
književnost.307dalex,
>> Ovo je bio samo odlomak iz pesme mog omiljenog
>> grckog pesnika:Konstantina Kavafija..
Ma to sam ipak ukapiro...
Al to je nevolja sa tim pesnicima, prevod teško da može da bude
u stihovima, a prepev često nije adekvatan, tj. retko se sreće
baš dobar prepev. Mislim, ako je ono pesma, onda je i Hegel pesnik:)))))...
Nego, zanimaš li se ti za neku, da tako kažem,
'klasičniju'(ili bolje 'uobičajeniju') poeziju...
Pozdrav!
književnost.308dalex,
>> Ima jedna modra rijeka
>> široka je, duboka je...
>> Sto godina duboka je.
>> Tisuć ljeta široka je.
>> O duljini i ne sanjam...
Veoma interesantno, šta je to?
I travelled far and wide trough many diferent times
What did you see there?
I saw the saints whit they toys
What did you see there?
I saw all knowlege destroy...
(za sve sintaksne greške u engleskom žaliti se
nastavno naučnom veću OŠ "Vladimir Nazor", jer je tamo
svojevremeno neko bio jako pametan i odredio da se od
jezika uče francuski i ruski. Za greške u srpskom, kasno je
da se žalite bilo kome...;))
Pozdrav ljudi!
književnost.309dr.grba,
>> A toliko voim da pisem, a ta prica o
>> Dragutinu i Milutinu mi je omiljena..:)
Pa, napiši je, pobogu!
književnost.310dr.grba,
>>>> O duljini i ne sanjam...
>>
>> Veoma interesantno, šta je to?
Pesma "Modra rijeka" Maka Dizdara. Inače, ovekovečena u pesmi
sarajevske grupe "Indexi".
Sad, kad nekome ne bi bilo mrsko da prepiše ovde celu pesmu...
književnost.311veca,
Embrouz Birs
ĐAVOLOV REČNIK
DOKOLICA, im. Ogledna farma gde Đavo eksperimentiše sa
sejanjem novih grehova i unapređuje gajenje novih poroka.
DOSELJENIK, im. Neobaveštena osoba koja misli da je jedna
zemlja bolja od druge.
DROGA, im. Otključana vrata u zatvoru ličnosti. Ova vrata
vode pravo u zatvorsko dvorište.
DROMBULJE, im. Nemuzički instrument na kojem se svira tako
tako što se čvrsto stegne među zubima, a rukom pokušava da se skloni.
DRUGAČIJE, im. Ništa bolje.
DRVO, Viskorastuće povrće koje je Bog izmislio kao spravu za
kažnjavanje, ali zbog proceduralih grešaka većina drveća uglavnom
ima malo plodova ili čak ni toliko. Kada prirodno rađa, drvo je pozitivan
činilac civilizacije, i važan faktor javnog morala. Na strogom zapadu
i osetljivom jugu njegovi plodovi (kako beli tako i crni), mada se ne
jedu, slažu se sa opštim ukusom, pa, iako se ne izvoze, doprinose opštem
blagostanju. Da prirodan odnos drveta i pravde nije izum sudije Linča
dokazuje i ovaj pasus iz Morisetovog dela, koje je napisnao dva veka
ranije:
I dok bejah u toj zemlji, odvedoše me da vidim nekoje drvo
kojeg zvahu Ghoghom o kojemu sam bio čuo da se vrlo pripoveda; ali kada
rekoh da u njemu ne vidim ništa posebnoga, glavešina toga sela mi kazaše:
"Drvo to sad nije plodonosno, ali kad mu bude doba za rađanje,
videćete sa njegovijeh grana okačene sve one koji su se suprotstavili
njegovome kraljevskome veličanstvu."
Takođe mi rekoše da na njihovom jeziku reč "Ghogho" imade
isto značenje što i na našemu "baraba". - Putovanje po Istoku.
DUGOVEČNOST, im. Neuobičajeno produžavanje straha od smrti.
DVAPUT, pril. Jedanput previše.
književnost.312dalex,
>> Pesma "Modra rijeka" Maka Dizdara. Inače, ovekovečena u pesmi
>> sarajevske grupe "Indexi".
A-ha. Nisam mnogo slušao Indexe, jer sve kasete koje su došle
do mene zvučale su kao oni žurnali od posle rata, koje Balašević
tako dobro imitira...
>> Sad, kad nekome ne bi bilo mrsko da prepiše ovde celu pesmu...
... što, naravno podržavam...
Kad sam već pomenuo Balaševića, kao doprinos na polju lake literature
jedan odlomak iz romana:
Ne bih želeo puno da Frojdišem, ali, znaš, ti loši momenti nas
prate kao kolona na auto-putu. Dok šibaš, ne mogu ti ništa, ali ih se nakupi,
vuku se za tobom kao krokodilski rep, i samo čekaju da usporiš.
I, kad to učiniš, gotov si. Pregaze te svi odjednom. Kao tebe sad.
Ali, onda protutnje. Odu. I nemoj da juriš za njima, pokušavajući da
ih obiđeš, kao što sam ja učinio. To ne može. Smanji gas, preuzmi
kontrolu, vrati se u svoj ritam. Idemo dalje...
Poz!
književnost.313mcar,
PATRIOTA
Gospodin patriota, sedi, cita novine,
drvenarija u belo obojena,
ukus tisine.
On sa uzivanjem razmislja o smrti, novcu i mapama.
Umetnost je krv, kako on to samo romaticno shvata.
Povlaci jos dim, duboko.
I misli mu novu sarenu ideju zaplicu,
kao filigran, njihovi i nasi.
I svet postaje zamisljeni poligon,
ljudi su samo vojnici od plastike.
Gospodin patriota, spokojan cita novine,
na policama knjige, u vazduhu muzika.
A letnji dan odmice, dok on sistematski trazi
optimalnu strategiju borbe,
za ceo narod, za sve nas.
Ne trazi zahvalnost, prima gotov novac.
Gospodin patriota, zadovoljan cita novine,
supruga je na tenisu, a deca u Americi.
U glavi zamislja plejade mracnih lica,
nase nove neprijatelje.
Organizuje preseljenja, mice ljude kao figure i oduzima polja.
Polako postaje centar svega,
dok popodne legano otice.
Ponizeni i uvredjeni
Ponizeni i uvredjeni, sklanjamo se kao psi
i lajemo izdaleka.
Kada gospodar dodje prilazimo, masemo repom zadovoljni.
Ponizeni i osramoceni evociramo uspomene,
ali secanje nas izdaje.
zar smo i mi nakada bili ljudi?
Ponizeni i gladni,
glodjemo bacene kosti, uzdrhtali i sami.
MC, 1995
književnost.315mmarkovic,
Idu izbori, ponovo Matija Bećković. Ovog puta se nadam da je i .RA
uz poruku.
Ima li neko pištaljke ili šerpe?
----
ĆERAĆEMO SE JOŠ
---------------
Ćeraćemo se još,
Bože zdravlja,
još kako ćerati!
Vala ćerati,
bogme ćerati,
beli ćerati!
Ćeraćemo se još,
ja ti jemac,
o dok trepćemo i dok se mognemo dizati,
majati i gmizati,
a što nemognemo i Bog će oprostiti.
Ćeraćemo se još,
jednako ćerati,
to da smo načisto!
Nema šta da krijemo,
neka niko ne misli da nećemo!
Poštenije je reći da oćemo,
pa da se otvoreno ćeramo,
kad se već ćeramo,
i da jasno kažemo: "ćeraćemo se još!",
nego da upredamo i obećavamo kako više nećemo,
a svak zna da oćemo,
pa da ispadne,
ne kako smo se ćerali,
nego smo još i slagali,
i u lažu ćerali!
Ćeraćemo se još,
e oćemo,
e oćemo pa oćemo,
e oćemo - nego šta ćemo,
e oćemo pa da ćemo,
e oćemo pa da ćemo - ne znam šta ćemo,
e oćemo - sve da nećemo!
Ćeraćemo se još,
evo da se zarečemo,
pa ako ja slažem,
ćeraj ti mene,
ako ti slažeš,
ćeraću ja tebe!
Da se natćeravamo ko ćoravi,
pa koji natćera,
ima pravo ponovo da se ćera.
Ćeraćemo se još,
nema od pomirenja ništa!
Moramo se ćerati,
ne možemo se ne ćerati,
i stati na ovome,
samo bi još trebalo da se i ne ćeramo!
Đe ste se ćerali - niđe!
Šta ste išćerali - ništa!
Ćeraćemo se još,
da je moglo bez ćeranja,
ne bismo se ćerali!
To nam je suđeno,
to nam je zaveštano,
to je najmanje što možemo.
Ako smo dovde doćerali,
da bi tu stali,
džabe smo se ćerali!
Ćeraćemo se još,
počeli su pametniji,
zar mi da prestanemo?
Sad kad je najvažnije,
kad sve moramo išćerati na čistinu!
Šta bi drugo radili,
čemu bi se nadali?
Ne živi se od staroga ćeranja!
I šta bi s tim postigli?
Šćerdali sve što smo se dosad ćerali,
ostali bespošleni na pola ćeranja,
ni tamo ni ovamo,
i mi više ne bismo bili mi.
Ćeraćemo se još,
kome se ne ćera - neka se ne ćera,
neće ga niko naćeravati da se ćera.
Matija Bećković
ceracemo.raknjiževnost.316msp.,
h> Treba mi podsećanje na neku priču koja ima nekakvu vezu za
h> železnicom (radnja se dešava u vozu ili na stanici, ili je
h> glavni junak mešinovođa ili...). Priča treba da je od domaćeg
h> autora.
h>
h> Znači: naslov priče, ime autora.
Mislim da nema dovoljno podataka, ali da pokušam: Miroljub
Milanović, Voz. Priča je pre ne znam koliko godina dobila prvu
nagradu na konkursu Politike. Potom je konkurs ukinut a priča
je izvrsna. Još podataka: M.M je profesor književnosti u
gimnaziji u Petrovcu na Mlavi.
književnost.317hercog,
Veeeeeeeeeeeeeeeeeelika molbica od ortaka
Uskoro mu je rođendan i pravi žurku,pa mu treba neki kratak natpis
da zalepi na svoja ulazna vrata, a da bude duhovit. Nešto u fazonu:
'Ko ne donese poklon, ne može da uđe unutra'.
Unapred fala, Dexy
Sale
p.s. stvar je enormno hitna!
književnost.318dalex,
>> 'Ko ne donese poklon, ne može da uđe unutra'.
Evo nekoliko, mestimično i duhovitih, predloga:
(1)
Ko ne donese poklon, ne može da uđe unutra
Ko donese poklon, neka uđe, neka ga preda, a zatim
neka izađe da još jednom pročita natpis...
(2)
sa spoljne strane vrata:
'Ući, predati poklon, a zatim pročitati natpis sa unutrašnje strane'
sa unutrašnje strane vrata:
'Ne bi da vas zadržavam!'... ili tako nešto...
(3)
Ko nema poklon neka ostavi 20din. u sanduče i nek briše!
(4)
natpis na vratima jednog ortaka:
We disclaim any brain damage!
Poz!
književnost.319kum.djole,
>> Uskoro mu je rođendan i pravi žurku,pa mu treba neki kratak natpis
>> da zalepi na svoja ulazna vrata, a da bude duhovit. Nešto u fazonu:
Ne znam šta bi mogao da stavi na ulazna, ali na vrata WC-a može
da stavi jednu tablicu od kartona, koja se, jelte, okreće.
S jedne strane može da piše "OPEN" a s druge "RAZVIJAM FILM!".
Tako je bar kod mene, evo već par godina. Imam i svedoke. ;)
..ali da bi sve bilo efektno 'do bola' mora da ima papagaja
koji "zvižduće u 8" i igra "moravac".. a to nema svako. ;)
književnost.320mango,
> Ponizeni i uvredjeni
Promeni naslov.
književnost.321msp.,
Završio sam jednu kratku priču pa je kačim ovde nadajući se da će neko imati
strpljenja da je pročita i, što mi je važno, napiše mišljenje.
vilhelmknjiževnost.322mcar,
Nista mi ne pada na pamet, imas li neki predlog ? MC
književnost.323nenad,
> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov
> :)
Nije, pretpostavljam, dovoljno da bude samo lažov, pitanje je i u
kakav kontekst želiš da staviš tog svog junaka. Baron (jel odatle
reč "baronisati"? ;) Minhauzen nije isti tip lažova kao Gebels na
primer.
književnost.324dbambi,
=>> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov
=>> :)
=>
=> Nije, pretpostavljam, dovoljno da bude samo lažov, pitanje je i u
=> kakav kontekst želiš da staviš tog svog junaka. Baron (jel odatle
=> reč "baronisati"? ;) Minhauzen nije isti tip lažova kao Gebels na
=> primer.
Priča je već odmakla i smislio sam svog lažova, ali to bi bila neka
razlika između Minhauzena i pojma " lažov " kako ga shvata većina ljudi.
U baronovom laganju nema zlobe i zadnjih namera. To je naprosto
izmišljanje i preterivanje s ciljem običnog hvalisanja, odnosno baš ono
što radi većina dece. Gebels je naravno, ekstremna krajnost pojma o kome
govorimo :(
Bambi
književnost.325mcar,
U datoteci uz poruku je minimalni esej. MC
k6.zipknjiževnost.326zmarko,
Subject: lažov
Neznam kakav karakter tražiš.
Možda Til Ojlenšpigel pomogne.
književnost.327kovac.alx,
Imam jednu molbu!
Potrebna mi je knjiga izvesnog gospodina SCHREMERS-a, profesora
prava na univerzitetu u holandskom gradu Lajdenu. Naslov knjige
glasi "International Organizations" i objavljena je na engleskom
jeziku. Hendikep je sto nemam kataloski broj knjige.
Schremers je objavio ovu knjigu sredinom devedesetih, ali ako
neko poseduje neku njegovu knjigu na slicnu temu volela bih
da me obavesti. Mozda bih u tom slucaju mogla da iskoristim izvode
iz te knjige.
Unapred zahvalna
Sasa
književnost.328mmarkovic,
Ne, nisam pogršio konferenciju/temu, Đorđa balaševića sam
oduvek pre smeštao u književnost, nego u muziku...
Elem, seća li se neko Đoletove pesme čija prva strofa glasi
ovako nekako:
Moj drug iz detinjstva,
živi mirno na selu,
k'o u ruskom romanu,
ima ženu i sina,
i podrum pun vina,
i sve mu je ravno.
. . .
Sa kog je to albuma i kako se zove pesma? Neko je pozajmio kasetu
i nikada je nije vratio... ;( Nikada kasnije ga nisam čuo da
peva ovu pesmu...
Uopšte, ako neko ima Đoletove tekstove, neka šalje... Nećemo mu
ništa. ;) Može i pointer ako ih negde ovde ima...
A i MIDI-ja nesto nema... >)
književnost.329vekac,
> Uopšte, ako neko ima Đoletove tekstove, neka šalje... Nećemo mu
> ništa. ;) Može i pointer ako ih negde ovde ima...
Pointer1- Postoji pod conf. MUZIKA deo za i domacice i kolko sam videla
ima dosta tekstova.
Pointer2- Postoji/postojala je grupa DEMOLERI - sta li je sa njom
Pointer3- Pitaj sta te konkretno do tekstova zanima
I predlog da ovo prebacimo pod MUZIKA
CU
V. :)
književnost.330dr.grba,
>> Moj drug iz detinjstva,
>> živi mirno na selu,
>> k'o u ruskom romanu,
"Ostaje mi što se volimo", album "Odlazi cirkus"
>> Uopšte, ako neko ima Đoletove tekstove, neka šalje... Nećemo mu
>> ništa. ;) Može i pointer ako ih negde ovde ima...
Mrzi me da tražim gde sam slao. Evo ti komplet, pa ako ti smeta višak,
ti ga obriši (:
balasev.zipknjiževnost.331mmarkovic,
> Pointer1- Postoji pod conf. MUZIKA deo za i domacice i kolko sam
> videla ima dosta tekstova.
Postoji problem na sezamu...
kad kažem CO JO MUZIKA, on kaže da konferencija MUZIKA ne postoji!
I ne postoji, to je sada verovatno MUZIKA.n, ali onaj ko ne zna koliko
je n, mora da proba redom... Sezam bi ovo mogao da proba sam...
> Pointer3- Pitaj sta te konkretno do tekstova zanima
dr.grba je rešio problem :)
> I predlog da ovo prebacimo pod MUZIKA
Hvala, ali namerno sam pitao ovde, Balaševića više doživljavam
kao pesnika, nego kao pevača...
Ipak, hvala još jednom!
književnost.332mmarkovic,
> "Ostaje mi što se volimo", album "Odlazi cirkus"
Jeste! Hvala.
> Mrzi me da tražim gde sam slao. Evo ti komplet, pa ako ti smeta višak,
> ti ga obriši (:
Hvala, nema viškova... :) Ovo je mnogo više nego što sam mislio
da postoji!
književnost.333mmarkovic,
> Mrzi me da tražim gde sam slao. Evo ti komplet, pa ako ti smeta višak,
> ti ga obriši (:
U kom su kodnom rasporedu ?
Učitah u Word, postavih verdana font...
neka slova se vide OK, neka ne...
književnost.334hogistey,
Janko Vujisić (1942)
Pjan idaše
Pjan idaše jutros Janko Gradom
A neka je Bog mu pomogao
Niđe nije on prošao kradom
Nit' ikoga do sad odmogao
Pjan idaše jutros Janko Gradom
Ugiba se zemlja pod nogama
Krvave se magle usukale
Zjapi prazno nebo kao rana
Dvije čavke u dva oka stale
Ugiba se zemlja pod nogama
Nekud gleda pogled mu u suzi
Čekajte ga kad noću vaskrsne
Preklinjem te Višnji dušu uzmi
Ovaj mjehur neba nek rasprsne
Nekud gleda pogled mu u suzi
Kad odjeknu jame bezdanice
Nije dobro nikom na svijetu
Zidaće se same gračanice
Gledam svoje oko na glijetu
Kad odjeknu jame bezdanice
Na njega je panulo prokletstvo
Svi o dobru on o jadu sniva
Tu je gdje je a tu nije mjesto
Sem što mrce po svu noć cjeliva
Na njega je panulo prokletstvo
Pjan idaše jutros Janko gradom
A neka ga Bog mu pomogao
Niđe nije on prošao kradom
Nit' ikoga do sad odmogao
Pjan idaše jutros Janko gradom
književnost.335hogistey,
Milenko Pejović (1943)
Oda
I kroz hridi
I kroz šume
Ko razume
I kroz stenje
Niz kamenje
Kad su igle bola
Bole
Spasavo si alkohole
I kada se htelo
Zreti
I kada se moglo
Hteti
Da se uštve
Osokole
Spasavo si alkohole
Onda pamtiš
Onog dana
Inje beše
Svuda slana
Kad su hteli
Da me vole
Spasavo si alkohole
I kad ljubljah
Odveć prazno
I porazno i užasno
Kada bejah
Glavom dole
Spasavo si alkohole
Sad se sveli
U granicu
Meki konac
I konopac
Rusvaj dana
I dodole
SPAŠAVAJ SE ALKOHOLE
književnost.336hogistey,
Miroslav Maksimović (1946)
Drugi sonet o pijenju piva
Odjednom iznesu stotinu krigli
za bučnu gomilu znojnih košulja;
bled se službenik iz sale odšulja,
za njim odmagli i Švaba zadrigli.
Na pozdrav pivu svi su ruke digli,
svi stoje, s hrenovkama u stomaku;
kraj ulaznih vrata, crn u budžaku,
zbunjeno stao jedan tek pristigli.
Niko ga ne vidi, jer pivski pozdrav
ponosno širi stotinu nozdrva:
"za kriglu spremni!", "zig hajl!", ili "viva!".
I lampe klati ritam ovacija,
radost snažne akcije svima prija.
Salom se šulja sablast mrkog piva.
književnost.337dr.grba,
>> U kom su kodnom rasporedu ?
CP 1250.
>> Učitah u Word, postavih verdana font...
Eh, ta Verdana (: Probaj Arial CE.
književnost.338mmarkovic,
> >> Učitah u Word, postavih verdana font...
>
> Eh, ta Verdana (: Probaj Arial CE.
Imam utisak da zavitlavaš?
Ako je utisak dobar - ne služi ti na čast!
Ako nije - imaš izvinjenje.
Nisam, i neću da podešavam kodnu stranicu onako kako MS misli da treba.
Tvrdoglavo se držim standarda koji važi, a to je JUS015!
Bilo kako bilo - problem je rešio konvertor (windows\yu\con32b.zip)
YU slova i tekstovi mi dovoljno retko trebaju da mogu da budem i
tvrdoglav...
književnost.339hogistey,
Milan Nenadić (1947)
Ljubo Radović kod rakijskog kazana viđen noću bez mjeseca
Do kasno u noć kraj kazana
Uz mučenicu zvanu šljiva,
Ljubo Radović srećan pjeva:
"Ima li iđe ikog živa?"
Uz kazan plavkast plamen liže.
U njem se kuva i klokoće
Sva jeza noći i sjaj sunca
Koje je nekad upilo voće.
Kao da nikog na bijelom svijetu
Nije ostalo noćas živa,
On svoju široku dušu grije
Na ugašenim suncima šljiva.
I samo načas kad prižmiri,
Kroz maglu vidi strašnu sliku:
Iz njega tanke šibljike kuljnu
Nalik na one u šljiviku.
Pa mu se čini ta noć rakijska
Ogromna, crna, opšta raka,
Po kojoj sjaj se života rasu
U pepeo dogorjelih ugaraka.
Do kasno u noć kraj kazana
S jeseni kad se kiša stušti
Ponavljaju se strašni snovi
Dok šljivovicu Ljuban ljušti.
I posle nikad ne razazna,
Kad zatekne ga sunca zraka,
Je li to san bio kraj kazana
Il' samo svjetlost ugaraka.
Dah svih sunaca u njemu traje
I on ga nosi u beskraje.
književnost.340dr.grba,
>>> Eh, ta Verdana (: Probaj Arial CE.
>>
>> Imam utisak da zavitlavaš?
>>
>> Ako je utisak dobar - ne služi ti na čast!
>> Ako nije - imaš izvinjenje.
ama, ne, pobogu. Verdana je poznata po "neurasteničnom" ponašanju.
Naime, postoji nekoliko programa Microsofta koji stalno i stalno
instaliraju Verdanu, bez obzira na postojanje već instaliranog fonta
sa tim imenom. I onda se desi da od fonta koji je imao YU slova
dobiješ font koji - nema YU slova... ):
>> Nisam, i neću da podešavam kodnu stranicu onako kako MS misli da treba.
>>
>> Tvrdoglavo se držim standarda koji važi, a to je JUS015!
Ovo nije mesto za tu raspravu. Tek, reći ću ti da, iako je tvoja
pobuda sasvim normalna i jasna, ipak nije prihvatljiva: ako hoćeš
ispravan tretman YU slova u Windowsu, CP 1250 je jedini prelazni oblik
ka Unicode tabeli koji se može prihvatiti. JUS015 je zakasnio u
pojavljivanju na sceni i nema šta da traži u praksi.
>> YU slova i tekstovi mi dovoljno retko trebaju da mogu da budem i
>> tvrdoglav...
Možda si u pravu, ali ja ovo ne smatram baš nekom generalno pametnom
politikom.
književnost.341mmarkovic,
> Ovo nije mesto za tu raspravu.
Saglasan. Prebačeno u PCUTIL.4 van.conf
književnost.342kum.djole,
I konačno kupih mantil, cipele i kapu koje sam nedeljama merkao u izlogu.
Obukoh se i stadoh pred ogledalo. Mantil mi je stajao savršeno.
Cipele su bile neudobne.. ali sjajne i lepe, a kapu nikako nisam
uspevao da namestim.
U tom trenutku ču se zvono na vratima. Onako obučen, s kapom na glavi,
potrčah da ih otvorim. Predamnom se ukazala figura prelepe devojke
u crnom čipkastom vešu. Duga plava kosa dosezala joj je skoro do lakata,
njeno lice bilo je savršeno oblikovano, a pogled nevin i blag.
Odjedanput, lice joj se ozari a ja ostadoh ukopan.
"Ooo, ti si! Uđi slobodno, otkud ti,jao smrz'o si se.." - uhvati me
za bok kao da me privlači sebi i ulete u stan zatvorivši vrata za sobom.
Bio sam izbezumljen.
"Sedi, raskomoti se... jao, pa od kad te nisam videla.. od marta..
..ne, ne.. od aprila, kad smo bili na onom dosadnom predavanju.."
Stajao sam kao kip i zurio u te beskrajno plave oči.
"Sedi,raskomoti se.." - uporno je ponavljala - "Idem ja da skuvam kafu.
Izvini ako sam malo nepristojno obučena, iznenadio si me ovom posetom."
Sedoh na svoju fotelju koju sam kupio prošlog meseca, skidoh mantil i kapu.
Vratila se brzo noseći dve šoljice i džezvu sa tek skuvanom kafom.
"Evo kafica, uvek mi je pri ruci, ko zna ko bi mogao da dođe pa barem
kafu da skuvam. A kako si mi ti? Što si se bre tako ugojio?" -
postavljala mi je pitanja ne dajući mi prilike da odgovorim.
Pričala je dugo, pritom se uvijala i ponašala tako komotno
da mi je to postalo simpatično..
"Jao, pa ti nisi video slike sa letovanja!" - uzviknu i odjuri u pravcu
moje spavaće sobe. Tada sam jasno uočio njeno predivno izvajano telo,
miris koji je širila po čitavoj sobi.. "Ne mogu da ih nađem, soba mi je
u takvom neredu" - reče mi tugaljivo - "A zašto si se ti skinuo? Zar ne
vidiš koliko je hladno? Obuci se, idem i ja nešto da ogrnem."
..Potpuno nesvesno obukoh mantil koji mi je savršeno stajao i stavih kapu
koju nikako nisam mogao da namestim. U tom trenutku, ugledah je u gornjem
delu moje pidžame. Bila je još lepša i privlačnija.
Ponovo osetih želju da je privučem sebi..
"Šta, već moraš da ideš?" - reče iznenađeno, cimnu me za ruku i povuče
ka vratima - "E baš šteta, nismo se čestito ni izrazgovarali! Pa ništa,
vidimo se, pozdravi kući.. Ćao!"
..Kao da lebdim nađoh se iza vrata svog stana, potpuno obuzet bojom
njenog glasa i njenim punim, jarkocrvenim usnama.
Poželeh je još jedanput,jače i strasnije...
I evo, već deset dana sedim na klupi, u parku, u onom istom mantilu
koji mi savršeno stoji, sjajnim cipelama, sa kapom koju još uvek nisam
mogao da namestim, i gledam je kako na terasi moga stana, u gornjem delu
moje pidžame, prostire svoj crni čipkasti veš.. i pitam se..
"Bože, ko je ta devojka?"
književnost.343kum.djole,
Čovek mora da upozna mnogo žena kako bi našao pravu, i ako ima sreće
on će da je nađe. Muškarac koji se zadovolji prvom ili drugom ženom
u svom životu, neznalica je; on pojma nema šta je žena.
Čovek mora da prođe kroz tu školu, a to ne znači samo spavanje sa ženom,
da ih jebeš jednom ili dvaput; to znači _življenje_ sa ženom,
mesecima i godinama.
Ne krivim ljude koji se boje da to učine - jer to znači izložiti dušu
na pijacu. Naravno, neki se ljudi jednostavno uvale s jednom ženom,
odustanu, kažu: to je to, to je najviše što mogu.
Mnogo je takvih i, u suštini, većina se ljudi pomiri sa sudbinom:
uviđaju da ne ide kako valja, ali nije važno, pretvarajmo se, nema svrhe
da se ponovo prolazi kroz sve to, šta je na televiziji večeras ?
Ništa. Svejedno, gledajmo je. Jer, to je ipak bolje od gledanja
jedno u drugo, bolje od razmišljanja o _tome_.
Televizija drži više loših parova zajedno nego što to čine deca ili crkva.
Charles Bukowski
("Šekspir nikada ovo nije radio")
1979
književnost.344dr.grba,
>> I konačno kupih mantil, cipele i kapu koje sam nedeljama merkao u izlogu.
Nema naslova, nema imena autora. Kume, šta je ovo?
književnost.345kum.djole,
>> Nema naslova, nema imena autora. Kume, šta je ovo?
To sam se ja malo zaneo.
Elem, objektivno, autor sam ja, a kratka (huh?) priča datira iz vremena
"Konkursa za kratku priču radio Pingvina".. negde tamo, '93 ako se ne
varam.. u, al sam tad bio mali (?).. i, opet objektivno, nikada nisam
razmišljao o naslovu, mada je na konkurs otišla tek onako, kao
"Mantil, cipele i kapa koju nisam mogao da namestim".
U suštini, i nije bila moj favorit.
Ostale dve su se baš fino razmilele po etru, što sam uostalom i hteo..
..neki su se prepoznali ;)
književnost.346supers,
>> >> I konačno kupih mantil, cipele i kapu koje sam nedeljama merkao u
>> izlogu.
>> Nema naslova, nema imena autora. Kume, šta je ovo?
Mislim da se u takvim slučajevima autorstvo podrazumeva :)
književnost.347dr.grba,
>> Elem, objektivno, autor sam ja, a kratka (huh?) priča datira iz vremena
>> "Konkursa za kratku priču radio Pingvina".. negde tamo, '93 ako se ne
A, zooo! ((:
Ma, dopada mi se, baš je uvrnuta priča.
književnost.348mcar,
Da li sada postoje nekakvi konkursi za kratke price ili pesme. Meni se cini da
ne.
MC
književnost.349veca,
NESPORAZUM
Dogovore se Miša i Bilja da se čuju u petak u 6 sati. Miša će
zvati Bilju da se dogovore kada i gde će se naći.
Petak. Tačno šest. Zvrrrr!!!
"Halo, Biljo, ej Miša je. Kako se osećaš posle onog. Ja još
uvek ne mogu da dođem sebi. Bila si vrlo maštovita. Ne mogu da verujem
da mi se ovo dešava. Ej, slušaj, večeras u devet na istom mestu. Garaža
iza Stevine kuće. Nemoj da kasniš."
"Dobro, Mišo. Ovde Biljina mama. Preneću joj poruku."
Ivana Lepojević
iz zbirke kratkih priča
ČAMAC NA MONT EVERESTU
(izbor najboljih priča sa
X konkursa za kratku priču
na jednoj strani)
književnost.350veca,
Nedavno je, u izdanju Gutembergove galaksije, objavljena
zbirka aforizama MASKE LIKUJU, Raše Papeša.
Čitav svet je protiv nas
i može da računa na našu punu podršku.
Posmatrači greše kada o nama sude na prvi pogled.
Mi smo za jedno duže posmatranje.
On je pravi tatin sin.
Isti ispljuvani otac.
Moj deda se učlanio u mlade socijaliste.
Što je mlađi, to je luđi.
Vlada ne može da čini čuda,
tim pre što joj ni najprostije stvari ne idu od ruke.
Policija je razvalila kontejner
i tako sprečila još jedno nenajavljeno okupljanje građana.
Vođa je veliki demokrata.
Neverovatno je šta on sve sebi dozvoljava.
Sposobna policija od banalne intervencije
napravi hirurški slučaj.
Davljenik je imao samo jednu manu.
Mnogo je pio.
Oni koji me uporno citiraju
navode me na pogrešan zaključak.
književnost.351rdejan,
>> Oni koji me uporno citiraju
>> navode me na pogrešan zaključak.
Taj legendarni aforizam, doduše u formi koju do sada nisam
video, uvek me oduševi... 10x, Veco. :)
Pozdrav, Dejan
književnost.352veca,
VRHUNSKI PENDREK
Mislim da su i ti prvi pendreci bili sasvim solidni. Uvezao
sam ih specijalno iz Rusije. Odmah smo ih probali u nekom štrajku i
odlično su se pokazali. Tvrdi, otporni, sa kaišem, lepo ležu u ruci.
Milicija je bila prilično zadovoljna, završavao im je posao. Ali vi-
deo sam, dobro sam video. On nije bio zadovoljan.
Šta sam mogao, nađem jeftino te kineske, kvalitetna roba.
Mekši, ali duži, može lepo da se zamahne, a kad udari otkida. Mili-
cija se oduševila. Napravili smo i pokaznu vežbu, bio neki protest,
pendrek prva liga. Ali vidi se, On potpuno ravnodušan.
Odem ja čak do Južnoafričke Republike, uvezem pun brod, vr-
hunska roba. Gumeni, vrlo dugački, savitljivi kao bič, mogu da biju
po četiti-pet odjednom. Dali mi i garanciju. Rasturili smo sa njime
čak i demonstracije rudara, milicija je imala samo reči hvale. Ali
šta vredi kad On ćuti. Ćuti, ali vidim, nije dobro, očekuje bolje.
Tražih, tražih i nađoh. Ne bolji, nego najbolji. Specijalni
francuski, električni. Tu nema mnogo mlaćenja, samo ga pipneš, baca
pet metara. To se nekada koristilo u lovu na ajkule, poslednja reč
tehnike. Kad smo ga probali na nekom mitingu, bilo je strahota gle-
dati. Ali On, On ćuti. Samo gleda i ćuti.
Ja onda skupim sve stručnjake i naše i strane i dam im grd-
ne pare. Godinu dana su radili i danju i noću bez odmora i najzad
napravili Vrhunski pendrek. Izbacuje 20 metaka u minuti, ima snaj-
per, tromblon i bacač plamena, plus radar i rakete zemlja-zemlja.
Još ga nismo probali, ali osećam da će mu se najzad svideti. To je
pendrek po njegovom ukusu.
Slobodan Simić
književnost.353willow,
Pozdrav svima. Evo i ja malo da se priključim ovoj konferenciji.
Vidim, dosta se lepo piše ovde.
Evo par ličnih odlomaka iz lične zbike pesama i suviše kratkih
priči, pod radnim nazivom "Bljuvotine u očima Boga".
Saveti, kritike, sugestije, poželjni su.
...pesmice...
'de sam to ja ?
Može li se, ikako, naći opravdanje,
za svo to svakodnevno sranje.
Ako može, pomozi nam dragi Bože.
Ako ne, ima li smisla uopšte i to raditi,
govanca ručno iz šolje vaditi.
Filings
Što sam se zaljubio, glavu sam izgubio.
Kako sada snage smoći, kad li će me taj bol proći.
Nisam smeo svoja osećanja, da vadim iz pakovanja.
Bolje je zauvek u kući se zavući.
Bez uznemiravanja krkati, drkati, pa hrkati.
Smisao
Uživati...saživeti...oživeti.
Pridržavati...poživeti...doživeti.
I, najvažnije od svega. Ne nadživeti.
Zauvek dešnjak
Doktore, pliz, rekoh.
Svestan ozbiljnosti situacije svoje.
Nemojte samo desnu da mi čupate.
Kako ću posle ?.
Mislim, da pišem.
Ajmo odavde ( Lepa Vilo )
Sletela mi, jednom bila,
sa oblaka mala vila.
Tu, na dlan, jel to san ?.
Nije. Tri želje, nabroja prstićem,
ispuniće mi, kaže, čarobnim štapićem.
Molim te, lepa Damo, imam želju jednu samo.
Tamo, odakle si i ti došla, kad budeš nazad pošla.
Povedi, ljubim te, sa sobom i mene,
ko će više ovde da vene.
Duševni izrazi
Ej, umetnik.
Gde si poš'o sa to platno pod mišku ?.
Pa, rek'o, da se malo duševno izrazim.
M'rš, bre, nazad !.
Ti će' da mi plašiš gosti.
Poslednja mudrost
"Tačko na zidu, muvo u letu.
Ambise ništavila, crno-beli ruski filme.
Hvala vam.
Dadoste smisao životu mom."
Beše zapisano na parčetu hartije, pored leša.
Dobijenog pištoljem pa kroz usta razbucane glave.
Mala stopala ( Sanjina pesma )
Beše članak u novinama, plus slika.
Najlepše male Dame ovog sveta.
Čitam, pa zaključujem.
Uspešno ideš napred, predvođena njima.
Malim stopalima.
Podijumi, daske i sve što život nekom znači.
Blago vama, pod njima.
Malim stopalima.
...misli...
Mislim se, šta bi tek bilo kad bi neki čova im'o dve glave.
Pa taj bi non-stop udar'o glavom o zid.
Prdnite slobodno malo u etar,
sve će to, ionako odneti, neki malo jači vetar.
Svinje su svinjama obične svinje.
Sem kad se svinje ne usvinje k'o svinje.
Jer onda, pun svinjac usvinjenih svinja,
krene da umišlja da su koje kakve druge životinje.
A ne samo brdo svinja, usvinjenih k'o obične svinje.
jedini izlaz odavde je sa prozora na petom...
...ovde, jedino se od prozora na petom do pločnika stiže na vreme...
...a ako je već jedini izlaz odavde kroz prozor na petom,
kako to da je lift non-stop zapišan ?.
...priče...
Otom, Potom ( DužinAtomoveStvariMetar )
Napio se AtoMrav, pa bulazni u etar, uveliko prekoračivši termin
namenjen za crtaće.
-"Postoji i manja stvar od atoma. Atomova".
-"Šta se dobije kad se spoje Atom i Atomica. Jel' ispadne novo
Atomče, il' dobijemo molekul ?".
-"Kako to da kad atom bacite sa petog sprata, on nikad ne padne na
pločnik, nego direktno na glavu nekom drugom atomu ?".
-"I šta to znači, kad mi neke od njih kažu da sam 'Atomski Jebač'?".
-"Čuo sam da poneki atom ume dobro da se naljuti kad neki peder
krene da ga cepa".
-"A tom, što je od mene napravio atom, imam da poručim ..."
-"DOSTA. AJMO, REKLAME !".
-"E ne može to tako !", viknuše mnogi atomi.
Nasta prava konfuzija. Na tome se i završilo, jer se neki atom
izdajica blagovremeno setio da okrivi Japan za sve.
Levo, desno
Šetaju dva filozofa.
-"Postoji li večna tajna ?", upita filozof levo.
-"Postoji večna tajna. Život.", odgovori filozof desno.
-"Pa, dobro. A kako znaš da postoji, kad je to tajna,
plus toga večna ?", opet će filozof levo.
-"E, nemoj mnogo da filozofiraš", pokopa ga filozof desno.
-"A ko je od nas dvoje levo, a ko desno. Mislim, ti jesi desno a ja
levo u odnosu na ovu priču, dok možda u odnosu na neku drugu si ti
levo, a ja desno", nastavi filozof levo.
-"Sad mi te je više pun kurac !", dreknu filozof desno.
Ubrzo su oba filozofa ležala u prašini, tako da će ostati večna tajna
to, ko je od njih dvoje ustvari bio levo, a ko desno.
Kako je umetnut Terminator II
Živeo jednom jedan veliki umetnik, po imenu Žan Klog Van Dog.
Stvarao je i stvarao sve sama umetnička dela, jer je bio jako
talentovan za to. Inspiracija je njega, nekim čudom, svuda nalazila.
Kad spava. Kad sedi na WC šolji i čita novine. Ili ih, pak, ne čita,
nego tako, samo sedi.
Ukratko, bio je pravi umetnik-besmrtnik-živi spomenik, ponos i dika
mnogih enciklopedija i udžbenika.
I tako, odluči on da pri kraju svog besmrtnog života, stvori i nešto
korisno. Svog Naslednika.
- Stvori on, pod bro' jedan, muža i ženu.
- Zatim, veliku, toplu i meku bračnu postelju.
- Onda mu pade na pamet da bi bilo dobro kad bi stvorio i romantičnu
večeru u dvoje, uz sveće i starogradsku muziku. I bi tako.
- Tada, k'o i svaki umetnik koji ide korak ispred svog vremena,
stvori on polufinale kupa evropskih šampiona u fudbalu.
Pošto je bio tek deseti minut prvog poluvremena, a njemu se strašno
žurilo da dovrši svoj posao ...
- Stvori on potencijalnog komšiju, a pošto je negde čitao da je sve
potencijalno mnogo bolje ako prvo ubacite im, učini i on tako.
Posle nekog vremena, uvidevši da se tu ništa naročito ne dešava,
pređe on na životinjsko carstvo.
Na kraju, upalilo je sa rodom-decopismonošom, s tim što umesto da joj
stavi krila, on joj stavio par puta.
-"Aj l bi baek !", reče Žan Klog zadovoljno, pa pripali pljugu.
Hello from Willow
Valley
književnost.354kolja.t,
> Duševni izrazi
>
> Ej, umetnik.
> Gde si poš'o sa to platno pod mišku ?.
> Pa, rek'o, da se malo duševno izrazim.
> M'rš, bre, nazad !.
> Ti će' da mi plašiš gosti.
Ova ti je ko za mene! :))))))) Samo ja trenutno nosim monitor :)
I "plašim gosti" :)))))))
Sviđa! :)
I ostalo, naravno.
Pozdrav!
književnost.356willow,
...još bljuvotina....
Svoj na svom roštilju
Krenuli, tako, Ćevap i Krmenadla na roštilj, pa pričaju, usput.
- "U, što ćemo da krkamo, a ?", reče Ćevap.
- "Mmmm, jedva čekam", odgovori Krmenadla.
Kad su stigli tamo, ispalo je da su se nešto malo zajebali u
proceni.
- "Jo', majku mu jebem, nisam baš ovako zamišlj'o roštilj",
skviknu Ćevap.
- "Ni ja", cvrčnu Krmenadla.
Neko da, neko ne, neko bi, al' ne može
Sede gos'n Bik i gos'n Vo u kafani, pa pričaju, tako, uz čašicu.
-"E, gos'n Biče, blagiš se vama. Vi prcate svaki dan.", reče
gos'n Vo.
-"Šta da vam kažem, gos'n Vole. Tako je gos'n Vlasnik Farme
odlučio",
odgovori mu gos'n Bik.
-"Dobro, al' nisu baš morali da mi seku jajca zbog toga. Mogli su
lepo da mi kažu", tužno zakljuži gos'n Vo i napi se to veče k'o
onomad
gos'n Evnuh u nekom sličnom tak'om dijalogu.
Zrnca peska
Leže tako jednom dva zrnca peska na plaži.
-"Ufff, baš upeklo ovo sunce, jel' da ?", reče jedno zrnce.
-"Aha", složi se drugo zrnce.
-"Šta misliš da skoknem po pivo, da se malo rashladimo ?",
upita jedno zrnce.
-"Može", odgovori drugo.
Posle par minuta ....
-"E, nisam mog'o da ponesem oba, tako da sam tvoje morao da
popijem pred prodavnicom", reče zrnce koje je bilo zaduženo da
donese
pivo.
-"Ma, dobro, nema veze", odgovori zrnce koje je zrnce zaduženo
da donese pivo prešlo.
-"Mamu ti jebem, znaš ka' ću sle'eći put ti dam da se namažeš",
misli se u sebi, to isto, pređeno zrnce.
Ostavi nešto i za posle
Sedi Knedla sa Šljivom u kašiki, pa na putu do Zinutih Usta,
pričaju o planovima za budućnost.
-"Malo sam umorna od posla, tako da ću, čim me taj što je zin'o
smaže, da otputujem negde par dana na odmor", reče Knedla.
-"Da znaš, ja sam veoma uzbuđena. Uskoro ću, naime, imati priliku
da spoznam i tajnu zagrobnog života", viknu Šljiva iznutra.
... Buć !.
Prepucačina preko mrtka
Molim vas, pojasnite mi malo, jel' to istina da je onomad drug
trtko, preko druga mrtka, drugu frtku poručio kako je ovaj, u
stvari,
samo obična karika u lancu, točkić u mašini i da ima malu kitu,
na šta je drug frtko, preko druga mrtka uzvratio drugu trtku na taj
način, što je pljunuvši u čelo i lupivši mu cajper, rek'o drugu
mrtku
da on to isto uradi drugu trtku, u ime njega, druga frtka, i da je
to
najviše i rasrdilo druga trtka, kojije onda naguzio druga mrtka,
pa mu rek'o da i on isto tako nazguzi druga frtka, baš k'o što i on
sada guzi njega, druga mrtka, a sve se završilo jasnom porukom
druga frtka, na adresu druga trtka, preko leđa druga mrtka, da,
k'o što je on sad druga mrtka malo skratio za glavu, tako da i on,
bezglavi drug mrtko, obezglavi malo i druga trtka.
-"Tako mu poruči", reče.
Svašta se priča po čaršiji, pa bih molio razrešenje.
Posebno za pljuvačinu, posebno za guzačinu, 'baška za obezglavačinu.
Pit'o bi ja i druga mrtka, al' otkako je malo ostao bez glave,
nekako se sav povukao u sebe.
Dobrovoljni Udavljenik
Labudiću lepi, hajde.
Slobodno, preko mene.
Spusti mokra, bela krila.
Ali oba.
I čipkanu haljinicu.
I te oči.
Spasioče, ti u seksi šorcu.
Odbi.
Idi zviždi negde drugde.
Baš me i to zabole,
što ne znam da plivam.
I već pomalo davim.
U tom jezeru.
Dubokom, ali njenom.
Radoznalost
Malo je vukao na svoju stranu,
malo smo ga zato obesili na granu.
Čisto da vi'imo, dal' će i dalje da vuče.
Nismo to očekivali,
al' njega počelo nešto da vuče,
da nauči malo da muče.
Posle su se skupili, iz radozalosti.
I ti što oko njega čuče.
Pojma nemamo, valjda bi i oni uče.
Da čuču, vuču, il' možda da muču ?.
Ljubavi moja
Osećam toplinu, držim te.
Mekoću, i milujem.
Prstima, tražim mesto od koga bih počeo.
Skidam ti sloj po sloj, kradem uzdah po uzdah.
Vrhunac naše jutarnje gozbe, stiže iznenada.
Uz mnoge zvuke, drhtaje, pa spokoj.
Paleći cigaretu, procedih.
Zašto li sve što je lepo ima kraj ?.
Međutim, odgovor nisam dobio.
Na stolu ispred mene, lenjo su ležali tvoji ostaci.
I masni papir, u kom si bio.
Moj Bureku.
Tebi
Ne bi' da čuvam poslednji metak za sebe.
Radije bi' ga podario nekom.
Na primer, tebi Sindi.
Ljudi zato i postoje da bi se kontrolisali
A, vala sam se napatio.
Samo da se nisam toliko zaneo,
dok sam ga mlatio.
Možda bih na vreme s'vatio,
da sam ga pogrešnom rukom u'vatio.
Kad vas lepo molim
Ljudi, budite ljudi.
Što se non-stop glođete,
kad možete i bolje da prođete ?.
Ako bi ste se makar jednom složili,
mnogo bi toga dobili.
Tada, naravno pogađate,
mogli bi non-stop i da se svađate.
Samo minut
Jastuče meki, ti pod njom. Ejjj ...!.
Evo, nudim milionče, da te samo minut zamenim.
Možda ukradem po koji uzdah,
malo toplog.
I tu tajnu, skrivenu pod svilom.
A možda i ne.
Hello from Willow Valley
književnost.357willow,
'EBEM TI ASCII APLOAD SVE SKUPA SA LAJN VROPINGOM !!!
književnost.358willow,
Evo šta gos'n Charles misli o svemu tome ...
writing
often it is the only
thing
between you and
impossibility.
no drink,
no woman's love,
no wealth
can
match it.
nothing can save
you
except
writing.
it keeps the walls
from
failing.
the hordes from
closing in.
it blasts the
darkness.
writing is the
ultimate
psychiatrist,
the kindliest
god of all the
gods.
writing stalks
death.
it knows no
quit.
and writing
laughs
at itself,
at pain.
it is the last
expectation,
the last
explanation.
that's
what it
is.
How to be a Good Writer
"Writing is a more faithful mistress than any woman
you'll ever find."
Charles Bukowski
you've got to fuck a great many women
beautiful women
and write a few decent love poems.
and don't worry about age
and/or freshly-arrived talents.
just drink more beer
more and more beer
and attend the racetrack at least once a
week
and win
if possible
learning to win is hard -
any slob can be a good loser.
and don't forget your Brahms
and your Bach and your
beer.
don't overexercise.
sleep until moon.
avoid paying credit cards
or paying for anything on
time.
remember that there isn't a piece of ass
in this world over $50
(in 1977).
and if you have the ability to love
love yourself first
but always be aware of the possibility of
total defeat
whether the reason for that defeat
seems right or wrong -
an early taste of death is not necessarily
a bad thing.
stay out of churches and bars and museums,
and like the spider be
patient -
time is everybody's cross,
plus
exile
defeat
treachery
all that dross.
stay with the beer.
beer is continuous blood.
a continuous lover.
get a large typewriter
and as the footsteps go up and down
outside your window
hit that thing
hit it hard
make it a heavyweight fight
make it the bull when he first charges in
and remember the old dogs
who fought so well:
Hemingway, Celine, Dostoevsky, Hamsun.
If you thing they didn't go crazy
in tiny rooms
just like you're doing now
without women
without food
without hope
then you're not ready.
drink more beer.
there's time.
and if there's not
that's all right
too.
književnost.359willow,
...konačna gomila.
Škola života ( Ua, grobari ! )
Što je njegov veći od mog ?.
Nikako da dođem do odgovora tog.
Kako sa njim sve to duže traje ?.
Dok se, posle mene, svaka od njih kaje.
Jer sam zato školu učio ?.
Da bi se takvim dilemema mučio.
Što sam ja sve te knjige čitao ?.
Da bi na kraju ovu glupu pesmu pitao.
Pa, dobro, reci mi ti, pesmo glupa.
Kako se iz ovog sranja čupa ?.
Ova pesma mu reče tada.
Poslušaj me, sinko, sada.
Sve što si u školi naučio, a pritom se malo i mučio.
Čuvaj, neguj, po tome ne gazi.
Nemoj da plačeš, ova pesma mi suzu spazi.
Uskoro će i to vreme stići,
što će ti ugled i ostalo dići.
Doći će brzo i taj dan,
u kom F.K. Heroj naguziće Pa-rti-zan. E.
Ole ole ole. Ole ole ole. Ole ole ole ... !.
Bezbožnik
Obavljam ja to i na čudne načine.
Uz simboličan, naravno dobrovoljni prilog.
Amin.
Mama, kaki mi se
Mama, a što taj čika tamo visi ?.
Čiko, čiko, dobar bio nisi.
Mama, a što ta teta tamo plaki ?.
Ćuti, ćuti, sigurno se i toj teti kaki.
Mama, a što ta kuca tamo cvili ?.
Mora da su ta i druga kuca malo više pili.
Mama, a šta ja, koji kujac, tlažim u ovoj bljak pesmi ?
Mueeeeee.... !.
Ne plači mi, dete moje, jedan dan života to je.
Vidi žena, dete tone, evo, sa'će mama da ti bo'ne.
A sada gosti ...
Filozofija, Religija, Umetnost, Politika.
Večne i proverene teme. Neiscrpne.
Čekaj bre malo !.
Konobar, gospodine, čiko !.
Molim vas, pa tek je dvanaest sati.
Zar već fajront ?.
Zippo
Aj' Rambo, junačino,
svrati časkom žvamo.
I, da.
Obavezno ponesi i svoj Zippo sa sobom.
Kontra, Milko
Milko, majstore neprevaziđeni.
Daj hitro jednu kontru s' leva.
Pun mi je više kurac svih tih opsajda.
Kružići, romboidi i trapezi
Sumnjivim tipovoma su ga okružili,
samo da ga ljudi ne bi zaokružili.
Kažu, s' lošima se družio, zar bi ga ti stvarno zaokružio ?.
On laže, krade i vara, samo se dobro pretvara.
Kako ti to nije jasno,
osvesti se, dok još nije kasno.
Evo, ovog, njega zaokruži.
On će bolji život tvojoj deci da pruži !.
E, neću njega, neću tebe, neću ovog.
Neću ni tog.
Jednog sam, ipak, zaokružio.
Mojim poverenjem zadužio.
Bio sam u pravu, dobro mi se odužio.
Sa njim na čelu, na miru sam svoje, zauvek odslužio.
Beli prstić
Gde si, gde, ti beli prstiću ?.
Kome sada glumiš Rumenka, Rum Koktel,
il', nedaj Bože, Sneška ?.
Nemoj, ljubim te, da gasiš to svetlo.
Idi gledaj film.
Može, ispeci palačinke.
Izvedi, bre, to cvileće kuče
već jednom u šetnju.
'Ajde. Podeli sa mnom, rekom i havarisanim Jugom
svu svoju Belinu.
Pusti Džekija i Romea
nek slobodno trče i pišaju po parku.
Paketić za zbogom
Evo, izvoli sad.
Poklanjam ti ovu pesmu.
Običan, mali, paketić od reči.
Suze su ga pakovale, uzdasi uvijali.
Milovanja, sada poklanjaju tebi.
Sve što sam mislio
da treba da kažem,
tu je, unutra.
Ono što sam zaboravio, izostavio,
ili nisam smeo.
Takođe, samo malo ispod.
Naše sam sve osmehe,
Povadio iz džepova.
Poljupce, poskidao sa jastuka.
I zajedno sa ružom, uredno složio unutra.
Da ti se nađu.
I evo, ovog trenutka, stajem.
Da ti ovaj mali paketić od reči,
ne postane, kojim slučajem,
pretežak za nošenje.
Dok mi zamičeš. I to zauvek.
Ko to šara po zidu Naše zgrade ?
Jedno poslepodne, skupio se Kućni Savet da raspravlja o
važnim pitanjima od interesa za svoju zgradu. Pošto je trebalo
preći puno tačaka sa dnevnog reda, a i u devet je počinjala
njihova omiljena serija "Bolji Pištolji", odlučili su da
preskoče nebitne, zaobiđu manje bitne, otpevaju nešto od
Rej Čarlsa kad prođu pored veoma bitnih, i da svu svoju pažnju
usmere samo na najnaj bitnije tačke, one tačke što se pišu
velikim slovima, čim se za to ukaže prilika.
Pošto su minutom ćutanja odali poštu nedavno preminulom
kanarincu gospođe Dživdživdžić sa šestog sprata, krenuše
oni da raspravljaju.
Jednoglasno su zaključili da je potrebno kupiti ugalj pre
zime, odobrili gos'n Mitiću rušenje svog ugleda, ako obeća da
neće mnogo da lupa posle devet uveče, složili se da je levo u
stvari desno, ako se gleda iz ptičije perspektive, pri čemu je
jedino gos'n Kompasić bio uzdržan, ali, on se, ionako, uvek
samo pravi važan.
Onda je na dnevni red došla tačka "Ko to šara po zidu Naše
zgrade ?".
I stvarno, zid je opet bio išaran, pun nekih besmislica i
gluposti, iako su ga, pre nepunih mesec dana, temeljno bili
okrečili.
Posle punih šes' minuta žučne diskusije, gde su međusobno
razmenili grozne psovke i optužbe, svo vreme upadajući jedni
drugima u reč i sami sebi u usta, odlučiće da zid ponovo okreče
i da stave ispred tablu, sa koje će zamoliti sve grafitadžije
da budu pametni i razumni i da ne koriste više zid da bi šarali.
-"Uostalom, nije to jedini zid na ovom svetu", reče
Predsednik Kućnog Saveta, pa zaključi raspravu, tako da su
stigli taman kad je krenula uvodna špica.
. . .
To veče, radilo se udarnički. Svi stanari su pomogli,
koliko je ko mogao.
Miki, student na prvoj godini filozofije, požrtvovano je vukao
kolica od mesta krečenja do mesta farbanja, baka Nanuti T' Voju,
koja je već dve godine nepomična ležala u svojoj postelji,
nudila je pregaoce pogačom i čvarcima, dok je Seka, ujna od
strica neke tamo Perse, hrabro nosila kofe i presipala vodu iz
jedne u drugu.
Čitav komšiluk se skupio i divio tom njihovom trudu. Na kraju,
prolomio se duuug aplauz. Čini mi se da je neko i govor održao,
mada, ne mogu da tvrdim, pošto je već uveliko bio pao mrak.
Onda su, po starom, Dobrom običaju, pili, krkali, igrali i
pevali, do kasno u noć.
I eto, uradiše oni sve što su obećali, čak su u'vatili i nekog
Džekija, pa mu naredili da čuči tu i da čuva zid od daljeg
šaranja. A, Džeki, k'o Džeki, jebe se njemu za tamo neki zid,
pa čim se svet razišao, on zevnu par puta, pa ode da kara neku
Lesi iz kraja.
. . .
Sledećeg jutra, zid je bio k'o nov, beo i čist, šepurio
se na suncu. Negde oko pola osam, istrča iz zgrade klinac,
žurio je u školu da ne zakasni, pa spazi zid.
-"U, što je lep ovaj zid, daj da šarnem samo malo",
pomisli on.
Pošto šaranje po zidovima nije baš bilo najbolje regulisano
zakonom, u smislu da li sme to da se radi ili ne, on bojažljivo
šarnu malo, krišom, tako da ga niko ne vidi, pa zbrisa.
Mikica Popović IV1
Uskoro, toliko mu se svidelo šaranje po zidu, da je samo to i
radio. Hteo je samo da šara, i ništa drugo. Čak je prestao i
da se krije. Zid se brzo punio slovima i rečima koje su bile
potpuno besmislene, jer je on hteo samo da šara, nije bitno šta.
Uspela sam da ubedim i njegovog brata,
da proba da leti sa šestoga sprata.
Dedina Praunuka
Otkad se zbog mene posvađao sa ocem,
više se nikad nisu videli.
Oslepljena Mržnja
Šta sam ja to skrivila njenom sinu,
da me non-stop tera u pizdu materinu ?.
Taština Svekrva
Jedno veče, pomalo već umoran, stade on pred svoj zid.
Prvi put, posle toliko šaranja, odlučio je da pokuša nešto i
da napiše. Priđe, napisa ono što mu je prvo palo na pamet, pa
se odmače.
-"Nije loše, mada sam "u" mogao da stavim i velikim slovom",
zaključi on. I ode.
Bio je svestan da je sad već jako kasno, ali se nadao da će,
možda sutra, neko da vidi to. Mada, da bude iskren, bilo mu je i
svejedno. Nije bilo kasno, video je neko to, još isto veče !.
Zato je i zakazana vanredna sednica Kućnog Saveta u "sranje,
baš sam hteo da gledam emisiju "Rasna diskriminacija crnaca u
Istočnoevropskim kafićima, i kako se boriti protiv toga"" sati,
sa jednom tačkom kasno večernjeg reda.
. . .
Sledećeg jutra, osvanu zid čist, kao u svojim najboljim danima.
Beo, belcijat.
Komšije
Beše jednom jedan slikar, isto i mesar. Komšije.
Svako jutro, taj jedan komšija slikar, izlazio bi od komšije
mesara punog zembilja kobasica, šnicli, kavurme.
Čudno je to, al' nikad ne videh komšiju mesara da to isto radi
sa slikama svog komšije. Inače, slikara.
Rečenice
Skupilo se društvo iz Knjige sa strane petnaest, pa
krenulo na žurku, na stranu trista.
Bili su tu "visoka i naglašena", "u rikverc", "polu gluvo,
polu nema", "lokalna", "rimovana iz Leskovca" i njen dečko.
Svi su već bili malo pod gasom, pa su usput lupetali svašta.
Negde oko dvestote strane, deseti se "lokalna" da bi mogli da
odigraju jednu partiju igre "Dopunjavanja".
Fora kod te igre je u tome, da, onaj ko ne zna da dopuni
prethodnu rečenicu, ispada i mora da viče "Ja sa' spikerova ...!",
tri puta. Svi su se složili, mada nerado.
Znali su da pored "lokalne", niko od njih nema realnih šansi,
jer, ipak, ona je najbolje poznavala ovaj teren.
Tri, čet'ri, sad !.
E, ŠTA TO PRIČATE !.
.etavizazi em ad etjomeN
Dobro vas čujem..., a ako ja zinem... .
Biće tu lupanje, iz kojigi nema čupanje.
Sranje, sad nas je jedan manje.
Hello from Willow Valley
književnost.360dbambi,
=>
=> 'EBEM TI ASCII APLOAD SVE SKUPA SA LAJN VROPINGOM !!!
Baš koliko juče sam čuo da je izmišljena sjajna stvar koja se
zove exec :) Mozgali ljudi i mozgali kako da reše probleme
ASCII pretovaranja i smisle to. Probaj, nećeš se pokajati.
SEZAM Teleshop - naručite odmah !
Bambi
književnost.361willow,
>> Sviđa
Drago mi je zbog toga. Nadam se da nisam previše davio.
Hello from Willow Valley
književnost.362willow,
Pa, ljudi kako vam se sviđa ovo moje pisanje po pesku
i malo pored lavaboa ?.
književnost.363willow,
>> Pa, ljudi kako vam se .....
Evo, na primer, meni se sviđa. Duhovito, inventivno, maštovito.
Preplanulo, zdravo, dobro uhranjeno, bez obaveza ...
književnost.364willow,
>> Pa, ljudi kako ...
Čisto đubre, bez preterivanja i doterivanja.
"Neki ljudi, bilo bi bolje da se
maše lopate, 'mesto olovke.
Da se ne bi ja malo mašio ašova."
književnost.365willow,
>> Pa, ljudi ...
Nemam neko mišljenje. Znači, dosadno i beskorisno.
A evo šta neki drugi misle o tak'ima :
Odmerismo se sendvič i ja.
-"Još jedan bajati sendvič", pomislih, držeći ga u ruci.
-"Još jedan jebeni mislilac, napuši mi se salate",
pomisli sendvič.
književnost.366willow,
Pošto sam, mada nemušto, dobio podršku cenjenog skupa ...
Koji nam je đavo ?
Šta vas tera da kažete "da",
i ako mislite "ne",
ili, u najboljem slučaju, "možda".
Što pristanete na nešto
i onda kad, ipak,
to radije ne bi.
Zašto u kafani naručite mlaki đus,
mada bi vam puno više prijalo
jedno hladno pivo. I obrnuto važi.
Otkud to, odjednom ?.
Opet gledate "Crvkutava šaptanja"
umesto finale Partizan-Zvezda.
I strpljivo, satima trpite i cupkate
pred vratima WC-a.
Dok se unutra
on brije, ili ona šminka.
Ili, kad, uz osmeh, sa pijace
na leđima teglite pun džak kupusa,
za zimnicu
njenih prijateljica.
Više ne gunđate što za ručak
nikad nema škembića,
nego samo zdravi bareni
pirinač i krompir.
A na kraju dana
strpljivo ribate
čarape, gaće i tepih,
koje čak niste vi ni zaprljali.
Šta je to sa nama ?.
Koji nam je đavo ?.
Pa, počinje na slovo, na slovo ...
Visoko se kotira
na listi osećanja.
Ljude koji to nikako da nađu,
nazivaju jadnicima.
Druge, koji to neće ni po koju cenu,
običnim bednicima,
prokletnicima,
sebičnjacima.
A one treće ?.
Kako bi drugačije
nego, srećnicima.
P.S.s.s.t.!.
...
Ljudi bez "Internet Pristupa",
zaprežna kola bez volova da ih vuku okolo.
Aj' sad, piškajte se.
...
Stvarno, sve je manje onih što nemaju svoj prsonanal home pejdž.
Niko ih se više ni ne seća.
Hello from Willow Valley
književnost.367ranx,
> Pa, ljudi kako vam se sviđa ovo moje pisanje po pesku
> i malo pored lavaboa ?.
Ono o biku i volu mi je the best.
književnost.368willow,
>> Ono o biku i volu mi je the best.
O.K. Drago mi je ako ti se sviđa.
Znaš, bitno mi je da ljudi zaista shvate šta sam 'teo da kažem.
Dao sam te priče bratu i još nekima da pročitaju.
Oni bi svi umrli od smeha, rekli bi "super Dule. Duhovito."
Onda bih ih ja pitao "A, jel' vidiš tu nešto drugo sem sprdačine ?".
A oni kažu "Ha, ha, haaaa ...!. Ma, dobro je, ha, ha, haaaa....!!".
Onda im ja kažem šta sam ustvari mislio kad sam pisao, ko je tu
gos'n Vo, ko gos'n Bik, ko AtoMrav, ko Žan Klog Van Dog.
Oni onda "A, stvarno ?. Ko bi rek'o ?."
Reci mi, Ranko, jel i tebi to sve liči na običnu sprdačinu ?.
Hello from Willow Valley
književnost.369dr.grba,
>> >> Pa, ljudi ...
>>
>> Nemam neko mišljenje. Znači, dosadno i beskorisno.
Je li, da te pitam: je li bilo u tvojoj porodici... A ne, nisam
to hteo (:O nego - koliko vas koristi jedan username?
Šta? Priče?...
A, to! Nije loše, uopšte (: Nešto između Harmsa i Bukovskog (((:
književnost.370willow,
>> ... koliko vas koristi jedan username?
Dovoljno za jedan prosečan "Psiho" od Hičkoka il' sličnih.
>> A,to, nije loše, uopšte (:
Hvala. Svako na kraju nađe neki svoj ventil,
ma gde on bio ...
>> Nešto između Harmsa i Bukovskog (((:
Dobro je. Sve dok to "nešto" ne živi
između levog i desnog jajceta, jel da ?.
Hello from Willow Valley
književnost.371bog.,
Antologija pesama napisanih od strane nekoliko mladih umetnika
koji su obelezili period od 1994 do danas. Veoma zanimljiv materijal
i, rekao bih, da ovi mladi talenti puno obecavaju i da ce se za njih
tek chuti. Da ne bi vishe iznosio svoje subjektivno mishljenje mislim
da bi bilo najbolje da se u njihove kvalitete uverite sami.
Svaka kritika i sugestija je dobrodoshla.
Prof.Dr. Dejan S Sotirovic
antolodz.rarknjiževnost.372ranx,
> Reci mi, Ranko, jel i tebi to sve liči na običnu sprdačinu ?.
Ne. Mislim da je stvarno dobro - mada se "basne" uvek mogu povezati sa
različitim ljudima...
književnost.373willow,
...izčupano iz poglavlja "Šaljiva strana sanduka mog"...
Nežna toljaga ljubavi
Ja sam sada samo njen,
bezrezervno zaljubljen.
Darujem joj svežeg cveća,
u saksiju da si meća.
Sjajni dajmondc i tople bundice,
i sve tak'e male, obične sitnice.
Ljubkamo se svakog dana,
na potezu od lifta do stana.
Ona kaže, nemo', pusti, videće nas neko.
Odgovaram, neće.
'opa !, pa se bacim preko.
Jo' što volim i taj deo, ja nju sad da mazim,
i pupkiću njenom malom, malko da se plazim.
Kad je samo tiho čujem kako 'nako stenje,
odma' mi se hitro penje moj' muško ordenje.
Do vrhunca brda bajnog zajedno mi 'demo,
pa tu ondak, k'o mačići, džemperka predemo.
Pesmicama milim nežnim, ja je često pojim,
svako veče dok pod njeno prozorče joj stojim.
Nakrivim kapidžik, pri'vatim de mol,
pa zapevam glasno "O, miole sol ..!".
Ne marim komšiluk, na me' što se dernja,
ku'je sa' to mamlaz doš'o, pa u baštu sernja !
Sarmice joj meke spremam, mirisne i vruće,
onda pazim dok i' klopa, k'o mama kod kuće.
Ako Damče ne bi sarmu, n'o pljesku da krkne,
tu je čika pisac pesme da do kiosk trkne.
Ljubavna ga toljagica, lupila u čelo,
k'o leptirić beli lebdi, priča se po selo.
Istina je to, stvarno jeste tako,
čik ti turi glavu, ne mož' ni to svako.
(ne-kopi-raj-t-da-ne-bude-gud-najt) 1997-97 Willow
P.S.s.s.t.!.
Žene moramo ceniti, voleti i čuvati.
Da nema nji', pred kim bi se mi, inače,
onda kurčili i trtili svaki božji dan ....
Hello from Willow Valley
književnost.374kum.djole,
>> O.K. Drago mi je ako ti se sviđa.
Super si. :)
književnost.375willow,
Ja se stvarno puno izvinjavam, al' meni se sve ovo tako
osladilo da nemam reči.
Zato, evo još po koja ...
Ni reči više !
Jedna, jedina, prava reč
može da zaseni hiljadu knjiga,
može da smakne hiljadu glava,
može da povredi hiljadu ljudi.
Jedna, jedina, ali prava reč
može da vam od Nje
hiljadu osmeha izvuče,
hiljadu poljubaca donese,
pokloni hiljadu "pa, onako" pogleda.
Koju reč upotrebiti
i šta je sad tu bolje ?
Jedna reč za čak njih hiljadu,
il' hiljadu toga za samo jednu reč ?
Priznajem ...
Da skratim malo.
Što da se bezveze mučimo i vi i ja.
Sve priznajem.
Ne veruj izboru čak ni kad se smeška
Napih se ja baš k'o bizon, potonu mi svaka lađa,
Zar ste slepi, mili moji ?. Predizborna. Teška. Krađa !.
Ženo, deco, kuče, mače, štrajkujemo odsad z glađu.
Kako drugo naći leka ?. Za izbornu. Tešku. Krađu !.
Pišem ovo, sa' dok visim, da čitaju ka' me nađu,
"Prevaziđoh, srećom, najzad". Pos lizbornu. Tešku. Krađu !.
P.S.s.s.t.!.
Da bi se najzad rimov'o i ovaj stih,
malkice smo morali da proredimo njih.
Hello from Willow Valley
književnost.376willow,
>> Super si. :)
Hvala, Đole. Stvarno znaš kako da čoveku ulepšaš veče. :)
Evo. Nešu više da gutam pivo, idem sad malo da se topim k'o
lanjski sneg. :)
Bez zezanja, hvala, prijatelju :).
Hello from Willow Valley
književnost.377kum.djole,
> Hvala, Đole. Stvarno znaš kako da čoveku ulepšaš veče. :)
Odgovaram ti on line, prosto moram. ;)
Naime, ja možda umem čoveku da ulepšam veče, ali sebi itekako
umem da ga upropastim. Konkretno glede 'književnog' stvaralaštva,
hoću reći, spisateljstva, ili kako već.. Sva moja 'dela' su tako
tužna i depresivna da mi 'na kraju' prosto dođe da se ...
Srećom, ili nesrećom (?) prestao sam s bilo kakvim pisanjem.
Ali nastavio sam boemski život. ;)
književnost.378willow,
>> Naime, ja možda umem čoveku da ulepšam veče, ali sebi itekako
>> umem da ga upropastim.
Što bre to ?. Nije valjda da uveče čitaš Hesea :),
mislim, pre nego što zaspiš :)).
Zašto se toliko ljudi dobrovoljno ubije baš za Božić.
Ne što su ćurku živu krkali,
no što su gos'n Hesea zaludni čitali.
>> Sva moja 'dela' su tako tužna i depresivna da mi 'na kraju'
>> prosto dođe da se ...
Ima jedna priča, koju sam nedavno pročit'o ovde.
Nešto u stilu "Mantil, cipele, kapa ...", tako nešto.
Ne bi da se uvlačim piscu iste, al ' sjajna priča.
Pročitaj, pa razmisli, možda bi trebao da se ugledaš na nju.
Dim me guši, smrad piva iz susedne kafane, prevara,
njene gole noge, moje gole pokvarene misli,
plus delići sopstvenog jada ... razbacano svuda okolo.
Prava stvar.
>> Srećom, ili nesrećom (?) prestao sam s bilo kakvim pisanjem.
Molim te, pročitaj onu poruku "šta gos'n Charles misli ..."
>> Ali nastavio sam boemski život. ;)
Eh, je' da da prija, a ?
Hello from Willow Valley
književnost.379dr.grba,
>> Srećom, ili nesrećom (?) prestao sam s bilo kakvim pisanjem.
Kume, tebi je suđeno da pišeš srebrnim solima, mani se pera (:
književnost.380dalex,
Odgovor na FORUM.18:gde.smo.504, kum.djole
> Pa čekala je, nekih.. mesec dana. Kao.
> Duga priča. Retko koja ume da sačeka.
Ex, ovo me potseti na jednu priču iz klasične starine, dakle:
Sedimo 'nomad Kazanova i ja, kažem ja njemu
'Ja sam star i umoran, ali...' %)))
Ne, ne, čekaj, greška, nije to to, dakle, jednog jutra ortak i ja
došli na faks, i radimo ono što se, jelte, radi kad odeš tamo :),
sedimo u klubu, pijemo kafu i punimo pepeljare, jer smo smireni &
opušteni kao i obično :). Priđe konobarica(starija) da očisti sto, pita
'Što vas dva toliko pušite?'. Ja tu odvalim 'Ma ostavile nas devojke
pa topimo tugu'...
'One da su valjale ne bi vas ostavile', kaže ona, ja se oduševim
što sam jeftino pazario životnu mudrost & sve se završi srećno
i veselo... :)
> I da voli, ovako kao ja.
> Huh ? Ispravio bih se.. da voli onako kako sam ja nekad umeo.
Yes, po nekad mi se učini da nas ima za davanje više u određenom
momentu, da to bude i mine i da nikad više nije isto...
Panta rei, što bi reko naš narod :)... Pitam se šta se dešava kad
naletiš na neku takvu kad si ti takav, šta u suprotnom. Jednom
mi se učini da iskustvo pokazuje da 'svako ima svoju tužnu ljubavnu priču',
da je po onoj Pavićevoj 'Za neke stvari je nekad suviše kasno, kao kad
prekasno odeš na spavanje', drugi put, opet, da je to sve bez veze,
i da se samo po prirodi raskmezimo u odgovarajućem trenutku...
Anyway, da ne tupim, evo tebi pesma kume...
Ekspres za sever
----------------
Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.
Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.
Sa okom dečački prilepljenim
uz okno vagona,
nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,
i čudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem,
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,
da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.
Da zaboravim ruku na tvome struku
i lice uz tvoje lice.
(c) Mika Antić
književnost.381mcar,
Resenje
Povracam, gledam klozetsku solju,
i dok hrana s mukom ispada,
zamisljam da se razlivam,
raspadam i oticem
u mlazu vode.
I nestajem u horu razigranih molekula
nesuvislih i radosnih
izvan svesti o olaksanju.
20.05.95.
Ubrzanje
Ljudi su prolazni, predmeti nastavljaju da postoje,
oni teku u susret smirenju,
u susret tisini.
Godine mogu doneti zaborav, ali ne mogu odagnati tugu.
Dok masemo iz voza koji odlazi, odlazi, odlazi.
Proces truljenja zapoceo je davno,
dok smo pustali orahove ljuske kao camce
izvan svesti, na jesenjem suncu.
Vreme otkucava, trudimo se da ne opazimo,
danas zapazamo samo oblake,
ledene i usamljene, kako lebde.
Iznad prljavih ograda i masne zemlje.
Mahacemo vetru i vremenu koje se vraca
kad opet udahnemo miris trave,
dok se budemo valjali po blatu.
Na kraju ruku su zgrceni prsti, prljavi nokti.
Odzvanja planina od tog veselog vetra,
ne mogu reagovati drugacije sem da rezim i vristim.
I dok zlatno sunce obasjava mozak
ne mogu da izgovorim, mogu da placem.
07.02.97.
Teleport
Zatvarajuci vrata pokusao sam da pometem
mrvice ostecenog uma, plivale su u prasini.
Zatvarajuci vrata osetio sam da ne mogu da se setim
Izmedju mene i stvarnosti,
zid sazdan od periodicnog ludila.
15.02.97.
književnost.382willow,
Pred još jednu smrt
Čujem topot pobesnelih krda.
U sebi.
Dok me gaze, kidaju i mrve.
Dok me raznose i poklanjanju zemlji.
Dok mi dušu i od sveće senku,
prekrivaju blatom,
pa trag svoj zameću prašinom.
Prokletim, velikim, kopitama svojim !.
Moju dušu. Moju senku.
Čujem huk podivljale reke.
U sebi.
Dok grumenje,
zgrušane, slatke parčiće,
krvi svoje, gutam.
Tu, pod jezikom,
nastaje i ona.
Topla i gusta,
sliva se niz leđa.
Ta leđa.
Spržena, gubava, presahla odavno.
Moja leđa, odgajana bolom.
Niz oči ih cedim,
preostale
od mog sopstvenog jada,
poslednje trunke,
skupljam ih dok teku.
U pukotinu,
tu, među šakama.
Slušam ih...
kaplju... polako... prestaju....
Bez i jedne reči, dok umiru,
u mojim šakama,
zgrčenim, zgnječenim šakama,
nestaju.
Iz grla čupam, nešto kao očaj.
Topim ga,
u bilo šta što može da poteče.
Bar na tren.
Da ne okopni, makar jedan tren.
U ropac.
U krik.
U poslednje :
"Cup-cup! Kuc-kuc !. Jo', ljubavi, požuri, ka' te moooolim."
Pred ...hmmm... još jednu smrt ?.
Hello from Willow Valley
književnost.383willow,
Strah
Pozajmiću jednom,
od aždaje dah ...
književnost.384savicd,
Sledi skromni prilog moga sina ovoj konf.
Ljubav
Ljubav je kad svoju ruku nekom das
Pa ceo jedan vek o svojoj ljubavi razmisljas
Dolazis u skolu, a na listu pise:
"Tvoja jedina ljubav ne voli te vise".
Na rastanku ona kaze:
"Ne mogu s tobom vise"
i svoje nezne suze brise
Proslost srecnih dana se brise
a Nova godina na novu ljubav mirise.
Slavko
Ucenik 4. raz. OS
književnost.385veca,
Za romantične duše...
PEVAJ, PEVAJ! NA KLETOJ GITARI
Pevaj, pevaj! Na kletoj gitari
prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuo bih se u dimu i jari,
moj poslednji i jedini druže.
Nek ti oči na grivnu ne sleću,
nit' na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
a propast sam našao slučajno.
Nisam znao da ljubav duboka -
zaraza je, da je kuga... strela.
Prišla je i zaklopljena oka
banditu je pamet oduzela.
Pevaj, druže, nek' se vrate dani
i negdašnje naše zore plam.
Nek' poljupcem ona druge hrani,
preživelo đubre, divni šljam.
Ah, zastani! neću da je diram.
Ah, zastani! ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
na debeloj žici koja sja...
Blista mojih dana kube jasno,
u duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure ištip'o sam strasno,
mnoge žene u uglu sam stisk'o.
Ne zemlji je još istina živa,
opazih je i ja detinjskim okom;
ližu kučku dok joj se sok sliva
svi psi redom, na juriš i skokom.
Zar da budem ljubomoran na nju?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš je život - postelja i gunj.
Naš je život - poljubac i pad.
Pevaj, pevaj! Ruke neka mašu;
kobni zamah - kobi će doneti...
Čuj... nek idu svi u ... pivsku
flašu...
Nikad, druže, ja neću umreti.
Sergej Jesenjin
književnost.386mcar,
Ovo pod 5.382 je bilo jako dobro. MC
književnost.387willow,
>> Ovo pod 5.382 je bilo jako dobro. MC
Hvala.
Pitam se, zašto li ljudi sve komplikuju ?
Tako je i nastala ova pesma.
Mada, može da se shvati i kao ljubavna.
Tu, pred ...
I najveći galamdžija počinje da cupka i kucka.
I da se mazi.
Hello from Willow Valley
književnost.388dalex,
'nomad si zamolio, evo mog intimnog :) mišljenja.
Dakle, recenzija po dalexu, najgora moguća analiza književnog dela
u poznatoj vaseljeni ;):
> Pitam se, zašto li ljudi sve komplikuju ?
I ja, po nekad. Po mom ukusu je iz 5.375 'Ni reči više'.
Ono 'Žan Klog Dao Ga Bog - Do Mog', ne znam,
ja sam čovek staromodan, slabo razumem te Bukowsky-evštine...
Mada ima dobrih fora...
> Tu, pred ...
> I najveći galamdžija počinje da cupka i kucka.
> I da se mazi.
I/ili da galami i preti. Kako kad, kako koliko ;)...
Poz!
književnost.389mcar,
ZVER
Prvo cu rasprsiti razum, da ne ostane nista,
onda cu raskriliti vrata.
Drhtaces na pragu kada se dogodi,
kad se sve kapije redom otvore, da zver izadje.
Pogledaj kako su cista ta polja, divlja, prazna, porocna i izgubljena.
Krikom cu rasparati tisinu, zasmejacu noc hladnu i prozracnu.
Porodicu sve istine, pokazacu ti ih na dlanu.
Potisnucu svaki sistem, sasvim, iz srzi kostiju.
Pogledaj kako je bezumna moja snaga, precutna, ugradjena, nezaustavljiva.
Protrcacu ravnicom, ravno na zapad,
u kandze oluje, duboko u nista.
Dodirnucu vlati divlje trave i drhtanje misli izvan misli izvan sopstva.
Podledaj odsjaje nadiruce posasti, da li se radujes prekidu.
MC
književnost.390willow,
>> Po mom ukusu je iz 5.375 'Ni reči više'.
Da, i meni je jako draga ta pesma.
Videću ako budem mogao da se držim nje ubuduće.
U pisanju, a i inače.
Mislim, pljunuti u zid je lako, naterati Nju da se smešne...
...baš i nije.
>> Ono 'Žan Klog Dao Ga Bog - Do Mog', ne znam,
>> ja sam čovek staromodan, slabo razumem te Bukowsky-evštine...
O.K. Đavole :).
Nevezano za tvoju repliku...
Moram da dodam.
Ako te boli,jaučeš, ako te svrbi, zagrebeš,
ako ti se šora, odeš pa obaviš to, ako bi da pr'neš...zevneš.
Il' umesto toga, sedneš, trpiš. pa potanko opišeš sve
to, od 'a' do 'š'. Ubaciš razmišljanja, osećanja, dileme, sve
to dok se znoj sliva niz leđa. Nego, da ne tupim bez veze.
Hoću da kažem, bar se tako meni čini, mnoge stvari u životu su
tako jednostavne, a te stvari valjda i čine život.
Glupo ih je zloupotrebljavati,izvrati i produbljivati prstom,
jer onda obavezno dobiješ
"ambis jebenog ništavila iz koga nema spasa, ni pod razno".
Pišem ne da bi "bio objavljen", nego da istresem iz sebe sve
ono što tu ne treba da bude. Derem se, jaučem i "ostalo".
I da priznam, sviđa mi se to.
Buko'ski....
Njega, čovek il' ne podnosi, il' ne može da ga smisli,
ili ne podnosi plus ne možeš da smisli.
Pijanica, ljubitelj "svakakvih!" žena, smrdi na crni luk od
glave do pete, psuje,
radi "ONO što, inače, niko normalan ne radi !".
Grozno !.
Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom.
Uzgred, šta dobiješ kad uzmeš Hesea, pa ga isprebijaš k'o
vola u kupusu, a onda, držeći ga za ruku, prošetaš Knezom oko devet
uveče, posle čega ga izvedeš negde na pivo, al' samo na jedno.?
Hello from Willow Valley
književnost.391dalex,
> >> Po mom ukusu je iz 5.375 'Ni reči više'.
>
> Da, i meni je jako draga ta pesma.
> Videću ako budem mogao da se držim nje ubuduće.
> U pisanju, a i inače.
Znači da očekujemo niz tvojih poruka sa jednom istom pesmom!? %)
Ma batali... :)
Ukoliko tvoje reči znače da si shvatio moj izbor kao prekor,
za svaki slučaj da dodam da jeste izbor, a ne prekor %)...
> Mislim, pljunuti u zid je lako, naterati Nju da se smešne...
> ...baš i nije.
Da se smešne još i kojekako, a da je nateraš na neke druge stvari...:(
Ne znam šta bi ser Charles kazo na ovo 0:)...
> O.K. Đavole :).
=:)
> Pišem ne da bi "bio objavljen", nego da istresem iz sebe sve
> ono što tu ne treba da bude. Derem se, jaučem i "ostalo".
> I da priznam, sviđa mi se to.
'Bolje da šešir nemam, pod njime djavo drema...
Ne pevam što uživam, nije to pesma prava, pevam da njega uspavam...'
> Buko'ski....
> Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom.
Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog
izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao...
> Uzgred, šta dobiješ kad uzmeš Hesea, pa ga isprebijaš k'o
> vola u kupusu, a onda, držeći ga za ruku, prošetaš Knezom oko devet
> uveče, posle čega ga izvedeš negde na pivo, al' samo na jedno.?
Verovatno želju za još jednim pivom, ko i obično. ;)
Usput se verovatno zapitaš šta će ti sve to smaranje sa Heseom :)...
A šta si ti imao na umu?
> Hello from Willow Valley
... special guest star the devil & co.
poz!
književnost.392willow,
>> Znači da očekujemo niz tvojih poruka sa jednom istom pesmom!? %)
>> Ma batali... :)
Što ?. Je l' možda zabranjeno ?. Da vidim, 'di to piše ?. :)
>> Ukoliko tvoje reči znače da si shvatio moj izbor kao prekor,
>> za svaki slučaj da dodam da jeste izbor, a ne prekor %)...
Ma, svatijo sam, svatijo. Hvala !.
>> Da se smešne još i kojekako, a da je nateraš na
>> neke druge stvari...:(
>> Ne znam šta bi ser Charles kazo na ovo 0:)...
Ne bi on ništa kaz'o, nego bi lepo Damu ponudio vinom... ;).
>> Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog
>> izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao...
Dobar je Buk. Zanimljivo, par ljudi koje sam pitao
"a jeste vi čitali nešto od Buko'skog", rekli bi "a njega,
kralja pornografije. Nismo.".
Videću, kad budem imao vremena, da ukucam i okačim ovde par nekih
isečaka od njegovog pisanja. Čisto, tako...
>> Verovatno želju za još jednim pivom, ko i obično. ;)
>> Usput se verovatno zapitaš šta će ti sve to smaranje sa Heseom
:)...
>> A šta si ti imao na umu?
"Nepregledna pustinja žudnji i izazova"...
Žeđ...
Čoveka koji je smislio kako da je utoli...
Pa je zin'o k'o som, samo da nešto malo od toga i njemu kapne..
Gos'n Čarlsa...
Hello from WIllow Valley
književnost.393dalex,
> >> Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog
> >> izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao...
> Dobar je Buk. Zanimljivo, par ljudi koje sam pitao
> "a jeste vi čitali nešto od Buko'skog", rekli bi "a njega,
> kralja pornografije. Nismo.".
> Videću, kad budem imao vremena, da ukucam i okačim ovde par nekih
> isečaka od njegovog pisanja. Čisto, tako...
Pa, nadam se da ćeš imati vremena. Izgleda da će biti vrlo zabavno
sa tim Charles-om... ;)
> "Nepregledna pustinja žudnji i izazova"...
> Žeđ...
> Čoveka koji je smislio kako da je utoli...
> Pa je zin'o k'o som, samo da nešto malo od toga i njemu kapne..
Čamac koji tiho klizi po vodi..
Bućka koja se približava površini..
I neodoljivi zvučni talasi koji se šire kroz vodu...
Osećaj da mi nešto promiče...
> Hello from WIllow Valley
... also starring Mr.Charles
poz!
književnost.394olio,
> Buko'ski....
Jel mozda znas sve njegove knjige ili knjige koje
su objavljene kod nas.
književnost.395willow,
A što to ? ( Nepravda puta sto )
Dobro. A mogu li ja sad lepo da znam !.
Što sam opet ostao sam ?.
I može li mi iko od vas kas'ti,
da l' sam morao
baš tako nisko spasti ?.
A kad se samo setim...
Još do juče, moja ruka,
Damčetu je bila oko malog struka.
Obraze joj grejala, golicala...
A ona se smejala i naravno, gicala.
A sada, ta ista,
lično moja desna ruka...
Zar da me ponovo ona
spašava svih muka ?!.
Nepravda je to, je l' me čuješ, Bože !.
Dokle ću ja više da iskačem iz sopstvene...
...ali, šta se tu može.
Hello from Willow Valley
književnost.396willow,
>> Jel možda znaš sve njegove knjige, ili knjige koje su objavljane
>> kod nas.
Taman posla. Ja lično, kod nas sam naleteo na, respektivno..
1. Šekspir to nikad nije radio
2. Bludni sin
3. Žene
Te tri sam i pročitao...dosta puta.
Ako tek krećeš sa Buk-om, ako želiš da ga upoznaš, itd.,
onda bih ti preporučio Bludni sin ( Ham & Rye ).
Divna knjiga, detinjstvo, sazrevanje...
Inače, na MrežiOdJelTeSvijuMreža, ima gomila toga...
Na žalost, samo pesme, kratke priče, slike i fotografije.
Majke mu ga, stvarno je smešan sa onim naduvenim nosem i čašom
koju ne ispušta iz ruku. :)
A od knjiga...30 dolara il' šipak.
A ako kojim slučajem nemaš pristup InterNet-u....blago tebi.
Hello from Willow Valley
književnost.397kum.djole,
>> Buko'ski....
>> Njega, čovek il' ne podnosi, il' ne može da ga smisli,
>> ili ne podnosi plus ne možeš da smisli.
>> Pijanica, ljubitelj "svakakvih!" žena, smrdi na crni luk od
>> glave do pete, psuje, radi "ONO što, inače, niko normalan ne radi !".
>> Grozno !.
>> Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom.
Kul!
Evo i ja se prijavljujem za nečoveka. ;)
književnost.398kum.djole,
>> Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog
>> izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao...
..a kum je u vojsci pročitao samo dva Bukovska ;) i imao je taman toliko
vremena da izvuče taj jedan jedini deo u svesku, možda samo zbog trenutačnog
emotivnog stanja.. ali, pomoglo je, nešto tako neobavezno, jeftino, prosto,
a divlje, originalno, e pretera' ga ;)..., u onoj i onakvoj sredini idealno.
Mada, kad bude bila kolekcija, izvući će kum još. :)
književnost.399kum.djole,
>> 1. Šekspir to nikad nije radio
>> 2. Bludni sin
>> 3. Žene
A znaš li gde ovo ima da se kupi ?
>> Na žalost, samo pesme, kratke priče, slike i fotografije.
>> Majke mu ga, stvarno je smešan sa onim naduvenim nosem i čašom
Ne sećam se ko je radio fotografije u "Šekspiru" ali ih je baš, odradio..
Treba njega znati uslikati, onakvog. Na prvi pogled deluje lak poso, kad
vidiš kako čovek seljački izgleda, ali kad vidiš seriju onih fotki.. bre..
književnost.400willow,
Čudesni svet gospodina Pingltona
Škripnuše ulazna vrata od stana i on uđe.
Odloži kaput na stranu, prethodno ga otresavši od snega.
Sede i zapali cigaretu. Soba je bila topla. Tačno devet sati uveče.
. . .
Povuče još jedan dim, a ostatak zgnječi u pepeljari pred sobom.
Skide se i uredno složi odelo, pažljivo poravnavši rukom šavove
koji su malo štrčali. Zatim, leže u krevet i uze da čita.
. . .
Sat vremena kasnije je sklopio knjigu i ugasio lampu.
. . .
Tišinu je jedino remetio zidni časovnik, dok je lenjo drobio
sekund po sekund noći. Mrak su ometale ulične svetiljke.
Gospodin Pinglton je spavao.
. . .
-"Dobro, sve je na svom mestu", reče gospođa Stentju zadovoljno.
Pogleda svog mačka koji je kunjao, ušuškan u njenom naručju.
Nasmeši se, pa ga pomazi po glavi. Onda izađe i zaključa ulazna
vrata za sobom. Najzad je mogla da stan ponovo da u zakup.
Hello from Willow Valley
književnost.401willow,
-"Izvini", rekoh.
Nijedno od nas nije više progovorilo dok nismo stigli na
parking u Venis Biču. "Hoćeš sendvič i koka-kolu ili nešto ?"
upitah. "Može", rekla je.
Ušli smo u malu jevrejsku bakalnicu da kupimo klopu i poneli
je na jedno uzvišenje obraslo travom, koje je gledalo na more.
Imali smo sendviče, kisele krastavce, pomfrit i koka-kolu.
Plaža je bila skoro pusta a hrana ukusna. Lidija nije pričala.
Zapanjilo me kako brzo jede. Divljački je iskidala svoj sendvič,
gutala koka-kolu u velikim gutljajima, smazala pola krastavca u
jednom zalogaju i pokupila punu šaku pomfrita.
Za razliku od nje, ja vrlo sporo jedem.
CHARLES BUKOWSKI - "Žene"
književnost.402willow,
Seli smo za sto daleko od gužve. Mirno i tiho i tamno.
Dopalo mi se. Naručio sam jastoga. Džoana je uzela nešto čudno.
Naručila je na francuskom. Bila je prefinjena, mnogo je putovala.
U neku ruku, ma koliko to nisam voleo, kultura je korisna kad
gledate u jelovnik ili tražite posao, naročito kad gledate u
jelovnik. Oduvek sam vukao komplekse od kelnera. Stigao sam
suviše kasno i sa nedovoljno toga. Kelneri su svi čitali
Trumana Kepota. Ja sam čitao rezultate trka.
CHARLES BUKOWSKI - "Žene"
književnost.403willow,
Imao sam na sebi kaput mrtvog oca prevelik za mene.
Pantalone su mi bile predugačke, manžetne su padale preko cipela
i to je bilo dobro, jer nisam imao istovetne čarape, a pete na
cipelama bile su totalno izlizane. Mrzeo sam frizere, pa sam se
šišao samo kada nisam mogao da nađem ženu za to. Nisam voleo da
se brijem, a nisam voleo ni duge brade, pa sam kratio bradu
makazama svake dve-tri nedelje.
Vid mi je bio loš, ali nisam voleo naočare, pa ih nisam ni nosio,
osim za čitanje. Zubi su bili moji, mada ih nisam imao mnogo.
Lice i nos su mi bili crveni od pića, a od svetlosti su me bolele
oči, pa sam škiljio kroz uske proreze. Uklopio bih se u svaku
povorku izbeglica bilo gde na kugli.
CHARLES BUKOWSKI - "Žene"
književnost.404mihailod,
Malo je zakasnela informacija, ali ajde, za one koji nemaju
Internet a ljubitelji su Tolkina...
U pripremi je "pravi" film sa motivima iz Tolkinovih dela.
Vlasnik prava na to je Saul Zaentz, producent Engleskog
Pacijenta (i neuspele crtane verzije jednog dela Gospodara
Prstenova 21 godine koja je zaradila 15 miliona dolara,
a snimanje nastavaka je napusteno...).
Inace, Tolkin se za zivota zestoko opirao bilo kakvoj
komercijalizaciji njegovih ideja. Nazalost, umro je 1973...
Izdavaci koji su prodali Gospodara u 50 miliona primeraka i
Hobita u 35 miliona, opominju da obozavaoci ne samo sto imaju
ideju kako bi likovi trebali da izgledaju, nego naprosto
*znaju* cak i kako bi trebali da zvuce...
U tekstu koji prilazem, mogu se procitati neke reakcije
Tolkinovih rodjaka i fanova na ovaj potez. Sto se studija
tice, u konkurenciji su Universal (Jurrasic Park filmovi),
DreamWorks (delimicno Spilbergov) i Miramax (deo Diznija).
-----------------------------------------------------
"The Sunday Times", 25th May, 1997.
Hobbits to risk all in dark land of Middle Hollywood
by Nicholas Hellen, Media Correspondent
-----------------------------------------------------
* Format: ASCII * Jezik: Engleski * Izvor: Internet *
jrrtmov.arjknjiževnost.405dalex,
> >> Buko'ski....
> >> Pijanica, ljubitelj "svakakvih!" žena, smrdi na crni luk od
> >> glave do pete, psuje, radi "ONO što, inače, niko normalan ne radi !".
> >> Grozno !.
> >> Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom.
Nije grozno, nego logično. Normalno da juri "svakakve" kad se bataljuje
od crnog luka! ;)
Ja redovno perem zube, pa se opet ne otimaju... 0:(
> Kul!
> Evo i ja se prijavljujem za nečoveka. ;)
Šta je ovo!? Ljudi se preko Sez-a učlanjuju u JUL!? %))
poz!
književnost.406dalex,
> Mada, kad bude bila kolekcija, izvući će kum još. :)
dalex too :)...
Već sam bio izvukao izbor o kome je bilo reči, kao i priču o
koječemu & kapi koju nisi mogao da namestiš (read only iz taka ;) ),
ali sam u međuvremenu naročito efikasno brisao bazu :(, tako
da sam ostao bez toga, a sad me naravno mrzi da opet nabavim...
'Kume nemoj si *****' :), tj. nadam se da ćeš nastaviti da pišeš,
voleo bih da vidim još koju od tvojih izvanrednih priča...
poz!
književnost.407dalex,
> CHARLES BUKOWSKI - "Žene"
Vidim da si bio vredan, što mi je drago, jer mi se izbori veoma
dopadaju.
Evo od mene prilog na temu 'reč manje, reč više, ko te pita' :).
U pitanju je Nervalov sonet odlično prepevan od ne_znam_koga,
ne mogu da nađem jer mi je soba izuzetno uredna :(...
Sonet arlekinu
--------------
Stanite. Kuda idu mukli znaci?
Neverica senči znanje što ste stekli.
Sad bacite maske, pesnici pajaci!
Od svega što htedoste, dal ste išta rekli?
Otežite višem, za pohlepu ne hajte!
Hm... Mišljaste kad zanos zamre, presta...
Svet opsena posta, pa gledajte
život teče dalje, vaše varke nesta!
Odabraste reči mudrosti da služe,
al gizdave, zvonke, često behu škrte;
ko vretena letka oko ose kruže, nedovoljne punu istinu da pruže...
I izmiču. Ko da tuđi govor slute.
Lice kriju. Reči teku. Ali ćute...
književnost.408kum.djole,
>> 'Kume nemoj si *****' :), tj. nadam se da ćeš nastaviti da pišeš,
>> voleo bih da vidim još koju od tvojih izvanrednih priča...
A šta si još pročitao osim te jedne ? ;)
Kul, pa nisam ja neki pričopisac ;) al' dobro.. Elem, pisao sam nekad
davno, nekakve sunovratne pesme, poeziju, a ovo s prozom u kratkoj formi
se samo, tek, desilo. Umem da se pro..ravam, što jes - jes, retko kad je
manjkalo ideja, al' ponekad baš preteram pa bi' odma' da pravim novelu,
pozorišnu predstavu ili bar roman u nastavcima.
Onda me obično sve to prođe i.. eto. ;)
književnost.409kum.djole,
Decembar 96/97
.... Stajao sam ispred njenih vrata. Tražio sam izgovor da pokucam.
Stajao sam isuviše dugo da bi mi išta pametno palo na pamet.
Jednostavno, skupio sam hrabrost, i... pokucao sam.
Nije prošlo mnogo, otvorila je i pogledala me tako da nije bilo potrebno
da bilo šta kažem, njene pametne oči su iz mojih pročitale moje misli.
Rekla je samo "Kasno je...".. stavila kažiprst preko mojih usana a onda
me uhvatila za ruku i prosto uvukla unutra. Pokazala je pogledom na moje
čizme i shvatio sam da to znači "samo budi tih..". Klimnuo sam glavom.
Odvela me je do svoje sobe. Ispod tog prozora sam proveo mnoge
sate, hladnih decembarskih noći. Te noći, otopila je moje srce pod
svetlošću sveće. Unela je sjaj u moj mračni svet ... i sunce i dan
su ponovo ušli u moj život. Rastali smo se, nekako, pred zoru.
Rekla je..
"Znam da ti ideš sad, ali vrati se... čekaću te. Šta je ta godina za nas?"
Ta njena poslednja rečenica mi je odjekivala u ušima dok sam se klackao
vozom u tamo neki, meni nepoznat grad. Međutim, otišao sam pun sreće,
pun nade. Pisao sam joj često, jako duga pisma.
Zvao sam je telefonom skoro svakog dana.
Njena pisma su stizala retko, i čitao sam ih negde.. sam. Iako su pisma
nosila poruke pune entuzijazma i završavala se sa obaveznim "čekam te
i volim te"... za mene su bila puna tuge i slutio sam siguran kraj.
A vreme je prolazilo...
Onda je opet, došla zima.
Prošlo je svih trista šezdeset pet dana, i ponovo je bio decembar.
Ponovo sam stajao ispred njenih vrata i opet je bilo hladno, svuda okolo,
..čak i oko srca. Pokucao sam i ubrzo je otvorila.
Rekla je samo.. "Kasno je..." ...i zatvorila vrata za sobom. Ovog puta
sam ostao napolju. Stajao sam tu neko vreme a onda izašao pod njen prozor.
Gledao sam kako nekom drugom, poklanja sebe pod svetlošću sveće.
Osećao sam se prevarenim i žalio momka duge kose koji je u njenoj sobi
uživao u njenim čarima, i upadao, nesvesno, u njenu magičnu mrežu i već
oprobanu šemu. Pitao sam se, da li i on, možda, ove zime.. ide negde,
daleko odavde.. Da li ona to već zna ?
Tek, prenuo me je hladan vetar i sitan sneg koji je počeo da pada.
Shvatio sam da ovo njeno "kasno je" znači da je kasno za nas..
..i da je bilo dosta. Onako, reda radi, upitao sam se.. gde sam to ja bio
i šta sam radio proteklih godinu dana, kada je sve, opet, isto kao i pre...
Gliša
književnost.410willow,
VAŽNA NAPOMENA PRE ČITANJA:
Ova pesma se zahvaljuje pesmi "Zagonetna pesma" gospodina
Aleksandra "Alekse" Hercoga zbog ideje za svoju formu.
'Oću da kažem da sam mu drpio fazon za pesmu, da bi nekako
mogao da skrpim ovu svoju.
So Sale, veliko hvala i sve najbolje u daljnjem radu.
Šarolika pesma
Stojim.
TRAS !.
BUP.
Ležim.
Hodam.
DOĐI, KUCO !.
GRRRRR, AV-AV-AV !.
Bežim.
Ručkam.
'DI JE SARMA ?.
ŠIPAK SARMA !.
Režim.
Noć je.
ZEV-ZEV !.
HRK-HRK !.
Pa sve tako.
Ležim.
Bežim.
Režim.
Miru težim.
Dok ne odležim.
Weepin', Willow, 3.
književnost.411willow,
Sećanje na Damu
Lično sam ih pitao.
Ponaosob, Dan po Dan.
Izvinite gospodo, a, je l' se sećate vi nje ....?
O, kako da ne ! , rekli bi.
Onda bi mi pričali...
I pričali...
I pričali...
I tako, Dan po Dan.
Eto, Damo, da znaš samo...
Svaki te se od njih seća.
Weepin', Willow, 3.
književnost.412olio,
> 1. Sekspir to nikad nije radio
> 2. Bludni sin
> 3. Zene
Procitao daavno.
Mislim ima li nesto novo, sto je skoro prevedeno.
Ima neko da sa Interneta dovede spisak svega sto je
ovaj objavio.
književnost.413willow,
Ovo mi je omiljena...
Ako vas ne bude mrzelo, molio bih zapažanja.
Dama E8...konj C2-D5, šah(t) !
Ljudi, pomozite, jer imam tu dilemu,
i uopšte ne znam kako da doskočim problemu.
Mesecima se već 'rvem s' tim pitanjem,
k'o da sam, kojim slučajem, šahista il' filozof zvanjem.
Razmrsiti to klupko, jedina je možda mera,
al' klupko se ne da, nego još i inat tera.
Pa zato, reko', da pitam nekog od vas,
ako bi bili ljubazni da ponudite spas.
Šta je to, pitam se, Ona htela time da kaže,
kad se nasmešila, il' smešnula, da kažem blaže.
A onda glavicu okrenula negde tamo,
da ne bi pocrvenela samo ?.
A ja na to uzvratio istom merom,
s toga se sudario sa nepažljivom banderom,
upao u neobeleženu na putu baru,
i odleteo kroz namerno otvoren šaht na trotoaru.
Možda vam se čini, kako sam ja sve to opisao,
da sam ja u stvari namerno od nje zbrisao ?.
Kažem nisam, ako na umu imate tu misao,
jer inače ne bi ovu pesmu uopšte ni napisao.
Nego bi lepo napolju punim plućima,
nešto drugo sasvim,
sada disao.
Weepin', Willow, 3.
književnost.414dalex,
> Ako vas ne bude mrzelo, molio bih zapažanja.
Ok, da vidimo šta je to stiglo ovog puta iz doline vilenjaka...
Izdvojio bih poslednje strofe...
> Možda vam se čini, kako sam ja sve to opisao,
> da sam ja u stvari namerno od nje zbrisao ?.
> Kažem nisam, ako na umu imate tu misao,
> jer inače ne bi ovu pesmu uopšte ni napisao.
>
> Nego bi lepo napolju punim plućima,
> nešto drugo sasvim,
> sada disao.
... a inače kao i obično:
Duhovito i lepršavo, razbarušeno, zabavno, potsticajno i maštovito,
kao gruba skica dubine, bez suvišnih detalja.
Pesmica koja se vrti oko vas, tražeći mesto za prijem.
Onda nađe mesto za povezivanje sa mestom za prijem, a dalje...
;)
...dalje je kao kad zoveš Sez
po nekad samo zvoni u prazno, beznadežno,
po nekad se javi potpuno nepoznat i neočekivan glas,
po nekad je suviše đubreta na vezi,
;)
al se desi i da se dobije iz prve, e onda se čuvaj...
Poz!
književnost.415dule.n,
│ Duhovito i lepršavo, razbarušeno, zabavno, potsticajno i maštovito,
│ kao gruba skica dubine, bez suvišnih detalja.
│ Pesmica koja se vrti oko vas, tražeći mesto za prijem.
│ Onda nađe mesto za povezivanje sa mestom za prijem, a dalje...
└───────────────────
Da l' je bolja pesma ili kritika sad?
Da razlučim sve to, bio bih ja rad! :)
književnost.416willow,
>> Duhovito i lepršavo, razbarušeno, zabavno, potsticajno
>> i maštovito, kao gruba skica dubine, bez suvišnih detalja.
Hvala, hvala. Vidi se da imaš njuh za praaaavu umetnost :)
>> po nekad samo zvoni u prazno, beznadežno,
Šta oćeš da kažeš ? Da ljudi nemaju razumevanja za moje
pisanje.
Priznaj, priznaj, to si hteo da kažeš :).
>> po nekad se javi potpuno nepoznat i neočekivan glas,
A, nema više, hvala Bogu. Otkad su mi uveli novu, digitalnu
centralu, javlja se samo poznat, pišteći glas :)
>> po nekad je suviše đubreta na vezi, ;)
Ovo si, vala mog'o i da izostaviš :)), mislim, ako sam
korektno :)) shvatio šta si hteo time da kažeš.
>> al se desi i da se dobije iz prve, e onda se čuvaj...
E, ovake kritike volim da čujem :) !
Zezam se, hvala ti što si moju pesmu udostojio pažnje.
Pusti me, bre...dobro, dobro, reći ću mu kad si zapela.
Evo, i ona kaže da ti se zahvalim. U njeno ime.
Pa, dobro. U pesmino ime, još jednom hvala.
Ne vuci me...šta sad 'oćeš ?...Da ga poljubim ?!
E, to ćete morati lično da regulišete.
Weepin', Willow, 3.
književnost.417willow,
>> Da l' je bolja pesma ili kritika sad?
>> Da razlučim sve to, bio bih ja rad! :)
Dobro, mislim se, možda sam još mlad,
al', obećavam javno, razlučiću, kad-tad.
Il', pakujem kufere, pa pravac u Čad. :)
U.B.R. Sviđa mi se ovo, mislim, nadovezivanje na pesmu.
Weepin', Willow, 3.
književnost.418dule.n,
│ Dobro, mislim se, možda sam još mlad,
│ al', obećavam javno, razlučiću, kad-tad.
│
│ Il', pakujem kufere, pa pravac u Čad. :)
└───────────────────
:)))
Lepo, skromno! Al' odgovor se još traži:
Pisac il' kritičar, ko je vama draži? ;)
književnost.419dalex,
> Ne vuci me...šta sad 'oćeš ?...Da ga poljubim ?!
> E, to ćete morati lično da regulišete.
Molim!? Ma beži bre!!
... Ajde, de, šta sad kukaš?
Pa šta da radim što ti misliš da sam širokih shvatanja?
Dobro, jesi i ti žensko, al to nije isto...
Uffffff...
Evo ovako: ja tebe da da pokažem, pa da dobijem poljubac od nje,
ako joj se svidiš?
Ok? Jeste, sredi se, ne valja da te vidi uplakanu...
Eto, i to nekako regulisasmo... ;)
književnost.420willow,
>> Lepo, skromno! Al' odgovor se još traži:
>> Pisac il' kritičar, ko je vama draži? ;)
Ajde, Dule, lafe stari, sad nam svima lepo kaži
svoju mis'o o tom' gukni, al' budi što blaži :).
Reci, super su i pisac i kritičar,
je l' važi ?.
U suprotnom, samo glava ima da ti viri,
na peščanoj plaži :)).
Uostalom, šta je to što svaki pisac i kritičar za sebe traži.
Hvalospev i "kevo, aj' mi časkom parče 'leba, s' džemom namaži". :))
P.S.
A keva kaže...
"Ne mož' sinko, klopa mora redom da se njupa. Prvo ide supa."
Weepin', Willow, 3.
književnost.421kum.djole,
>> "Ne mož' sinko, klopa mora redom da se njupa. Prvo ide supa."
Priča vam je glupa.. ;)
književnost.422stripi,
da li neko zna u kojoj desankinoj knjizi se nalazi njena pesma
NE NEMOJ MI PRICI
takodje molim one koji imaju tu pesmu da je ostave u conf
pozdrav
p.s. izvinjavam se za malo d
književnost.423sister,
> da li neko zna u kojoj desankinoj knjizi se nalazi njena pesma
> NE NEMOJ MI PRICI
Probaj 'Zeleni vitez'? Evo:
Strepnja
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu tvoja oka dva!
književnost.424askripka,
Samo za ljubitelje:
Jedno od retkih remek-dela domaće književnosti...
Milan Lukić
PESME IZ UGAŠENOG VULKANA
Izdato od strane "Zajednice književnih klubova Srbije" - Beograd, 1993.
U pitanju je zbirka pesama. Navešću neke, pa vi sami prosudite da li vam se
dopada ili ne. Još samo da dodam: pesme prenosim u izvornom obliku, dakle bez
ikakvih korekcija. Ako vam se učini da je neka pesma kratka, da znate da sam
je ja ispisao celu, što će reći da to ide na dušu autoru.
MORTUS ANTE PORTAS
Uspravan je bio, ne htede da gmiže,
Sad na kolenima je bivši gorostas;
U smiraj života neprimetno stiže
Tiho i lagano-"Mortus ante portas"!
KRIK DUŠE
Na sve strane razvejane nade leže,
Usamljen jecam u ledenoj samoći,
Tužno cvili duša, ko što se razleže
Pisak lokomotive u mrkloj noći.
HVALA
Danas, kad Srbija strada i traži spas
Našlo se mesto u svim bratskim srcima.
Zato, za sve što su učinili za nas
Beskrajno hvala, našoj braći, Grcima!
ČAŠA
Smrt prekinu ljubav našu,
Nema tebe više, mila!
Ja zauvek sklanjam čašu
Iz koje si pivo pila...
SRPSKA SLOGA
Atomsku bombu su ljudi napravili.
Na mesec možemo ići, hvala Bogu!
Jevreji se s Arapima sastavili.
Al' najteže je postići Srpsku slogu.
Da ne ispadne da biram samo 'jednostrofne' pesme, mada jeste činjenica da me
malkice mrzi da kucam, evo i jedna 'normalne' dužine...
NOVO VREME
Sad je vreme
Bez dileme
Nove šeme:
Seksi teme!
Volim žene
Ja, vatrene,
Zaljubljene
Baš u mene!
Ja ne skrivam
Da uživam
I ne snivam
Kad celivam!
Tuđe časti
Neću krasti,
Nudim slasti
Vrele strasti!
Gle, poetu
U duetu,
U krevetu
Gađa metu!
Eto... Ako ikako možete, nabavite ovu knjigu... Pod uslovom da ste ljubitelj
ovakve vrste poezije...
književnost.425willow,
Imam neki nesumnjivi osećaj u sebi da će baš ova
pesma načiniti od mene slavnog čoveka, vrednog spomenika
još za života. I to ove zime :).
Dižem ga, mislim spomenik, čim sakupim građevinski materijal,
znači kad padne prvi sneg.
Na sred dvorišta ima da ga sagradim.
Tu će najbolje da se vidi iz dnevne sobe.
I, ima da utrošim pola metra snega na...ono.
Komšiluk će da pukne od zavisti. I treba.
Ionako se non-stop trte sa tamo nekim porodičnim
fotografijama sa letovanja.
Pokazaću ja njima ko sam ja.
Pokazaću ja njima svoga...Moga.
A ispod, na spomen ploči, će da piše :
"Odbi'. Ova šangarepa nije na prodaju."
Zato, dragi meijl čitaoče, sezamovče, čatadžijo, pejdžoffer-u.
Molim za malkice ozbiljnosti i trunku pažnje, jer sledi...
Sneško Belić iz Pakla
Ode glava i nos od šangarepe...
...od sad i bez ruku.
Oduvek bez nogu.
Stiglo proleće, hvala Bogu.
Čučim na njivi,
toplina, milina.
Za opevanje spremna
moja okolina.
Bez briga, nerviranja,
bez svađa sa tobom.
Spokojan u društvu
samog sa sobom.
Ja vrlo dobro znam,
koliko sebi vredim.
Zato, najbolje mene
svih drugih da poštedim.
Bez Nje...
Bez Njih...
Bez Bilo Čega.
Slobodan i čist.
Baš kao
prelepa i nežna...
Jebena pahulja snega.
Weepin', Willow, 3.
književnost.426willow,
Oda "nekom tamo lewom"
"neki tamo lewi", Vilenjak,
običan obešenjak...
običan perverznjak...
običan pokvarenjak...
običan...hmmm...medenjak. :)
Weepin', Willow, 3.
književnost.427willow,
Ovu pesmu ne bih menjao ni da mi ponude
sabrana dela od Hesea za nju...
E, aj' sad malo mene gađaj ( Podlac )
To veče gledao sam u telewizor,
a ona čitala.
Posle nekog vremena,
"hoćeš ti prvi ?"
me upitala.
"Ne, ljubavi, bolje idi ti"
rekoh joj,
umesto da sam je sprečio "srećo, nemoj. Stoj !".
I tako, ne sluteći ništa,
u kadu je stala,
"tra-la-la" zapevala,
glavicu hitro nasapunjala.
Slavinu u jednom potezu odvrnula...
Pa je, brže bolje,
nazad zavrnula.
Tišina je trajala još sekundi par.
Pomislih,
da nije možda u pitanju neki vodovodni kvar ?.
No, čim je videh na vratima sobe,
odma' sam s'vatio u čemu je stvar.
Upitah je "E, zar ne bi trebalo da si u kadi ?"
Ništa nije rekla.
Samo je krenula arsenal da vadi.
Pa poče da cilja,
žmureći onako,
na meni mesto, od glave do pete,
baš svako.
Sunđer pored glave prolete mi blisko...
Po njenoj proceni,
patofna je "ufff !" završila,
isuviše nisko.
Da l' sam sve to možda i sam isk'o.
Ne znam, al' kad reče
"Joj, ništarijo, podlače, opet si svu toplu vodu spisk'o !"
Samo sam stao mirno...
I kad je prevareni kupalac
na trenutak, namršteno gvirno.
I kad je sapun "FIJUUU !" kroz prozor,
tik kraj mene svirno.
Bio sam u stavu mirno.
A onda reče,
"Sa' će' ti da vidiš svoga Boga".
Pa zatim....
...izvin'te me što sad prekidam ovu pesmu stoga.
Weepin', Willow, 3.
književnost.428willow,
Evo, čak i priče pokušavam da pišem...
A kako je sve ovo počelo ?
Eh... !. Sedeli baš davno davno, mUž i ŽenA pod smokvom
u svojoj dnevnoj sobi, pa gledaju TW. Iznenada, muž oseti
nesnosnu glad.
- "Auuu, ženo, ala sam ogladneo. Baš bi da krknem nešto",
reče on.
- "Dobro, idem sad da ti spremim lepu večeru", odgovori
mu žena, pa odskakuta u kujnu.
-"Ajde, ajde", reče muž, pusti dva-tri puvanjka,
promeškolji se malo, pa nastavi da bulji u TW, zadovoljan time
što će uskoro dobro da se namandža.
-"Pa za to, uostalom, one i služe, zar ne ?", pomisli on.
. . .
Žena je već bila naseckala crni luk, kad odjednom, seti se da
joj muž pati od avitaminoze. Pošto je bila zabrinuta za njegovo
zdravlje, odluči da ga malkice slaže. Spazi jabuku, zgrabi je,
pa se vrati u dnevnu.
- "Izvini, dragi moj mužiću, ali nisam stigla danas da odem
na pijac, pa nam je frižider skroz prazan. Ima samo ova jedna
jabuka."
- "Dobro, daj šta ima, krče mi creva, bre !".
Uze muž jabuku, zagriz'o je, kad ono...
- "Ženo, šta je ovo. Otkud sad ovaj crv u mojoj jabuci ?!!!",
prodra se on.
- "Jajaro jedna, šta se dereš. Nemo' sad ja da skočim pa ti
malo prebrojim rebra !", poče crv da brani ženu.
- "Crve, junačino, ti si se već pokazao !", poče da sikće
zmija, koja, inače nije bila planirana u scenariju za to veče.
- "Začepi gujo, da ne bi ostala bez kičme !", dobaci joj
smokvin list, pa zatim, brzo otpade.
- "Šta sam ja to Bogu zgrešio", reče Neko što je zajedno sa
njima gledao TW to veče.
- "Neću više da trpim njihove svađe" , naljuti se On, ustade,
ugasi svetlo, izađe iz sobe, pa zaključa vrata za sobom.
Tu u mraku, nastade neopisivo klanje u kome je rokao ko koga i
gde stigne. Na kraju, jedino je dobro prošao crv koji se na vreme
bio zavukao u rupu.
. . .
Prošlo je mnogo mnogo godina...
Sve dok neki mamlaz više nije mogao da izdrži, pa je morao,
po svaku cenu, i to u pola tri ujutru, da sazna šta se krije
iza tih zaključanih vrata.
I tako je, sinko moj, sve ovo i počelo.
Weepin', Willow, 3.
književnost.429kum.djole,
HALT!
Kratke priče! ;)
Elem, možda ove tri neće biti ni blizu kao ona jedna koju sam poslao,
ali sve zajedno čine jednu celinu, naravno ne tematski već, kako bih ja
to rekao.. paj' sad.. istorijski ! ...(uh.. ubi me prejaka reč ;)..
Naime, svo ono višegodišnje baljezganje kumova po etru staaaarog Radio
Pingvina, odlasci, posete, pingvinske žurke, pripremanje grafita, bdenje
uz kontakt programe, prepadanje ljudi po ulicama (tzv. anketiranje:)..
.. uključuje i ovaj ciklus kratkih priča, usred adolescencije jednog
od tadašnjih underagera, kome je, eto.. svašta padalo na pamet. ;)
Svi znamo za VIZIJU 011, znamo Albaharija, znamo i onog nevidljivog
kućnog prijatelja :) i uostalom, ko se bar jednom nije oprobao na
nekakvom konkursu nek' se okane pisanja, k'o ja što sam. ;)
Idemo, ciklus "Jedan prob'o pa se usr'o" ... iliti, čista zezancija,
prljava improvizacija, i poslednja - blesava kombinacija.
Tekst, molim.
književnost.430kum.djole,
Eksplozija
---------------------------------------------------------------------
I ranije sam bio u takvoj situaciji.. radio sam TO i pre, ali ovoga
puta bilo je zaista posebno.. Toliko devojaka i mladića oko mene,
bilo je tu i starijih ljudi.. stajali smo i gledali se ravno u oči
ne bi li videli šta u njima plamti.. kakva želja.. kakvo uzbuđenje..
Prebacivao sam pogled preko nekih devojaka, merkao ih od glave do pete
i pokušavao da dosegnem do čarobnog trenutka kada ću se probiti kroz
vrelu masu i uraditi ONO zašta sam se odavno pripremio...
Iznenada, osetih jedno telo pokraj svog. Visoka, dugonoga crnka pripila
se uz mene tako da sam osetio svu njenu toplinu. Želela je TO svim srcem.
Osetio sam njene ruke na svojim leđima.. njeno stopalo koje je tražilo
izlaz iz neviđenog uzbuđenja.. Širila je strast znojeći se od silne
uspaljenosti. Najednom, približi mi se i jedna slatka plavuša, sitna,
ali prilično snažna. Znao sam šta joj je u glavi i šta bi volela da doživi.
Goreo sam. U tom trenutku osetih još jedno žensko, a zatim i muško telo.
Srce mi je kucalo veoma brzo, telo je tražilo slobodu, a u glavi mi je
odzvanjala misao da moram izdržati.. do kraja. Posmatrao sam devojke
i mladiće, mokre od znoja i uzbuđenja, zadihane i spojene u jedno.
Odjednom, plavuša se izmigolji ispred.. i žestoko udari zadnjicom
.......o moje prepone.....uhhh..
...Oteo mi se uzdah.. i shvatio sam... da ću uskoro.... eksplodirati..
Napokon, iziđoh iz autobusa i nastavih svojim putem..
književnost.431kum.djole,
Vi pokušavate da nas smuvate.. a ?
----------------------------------------------------------------------
Da.
Tačno je da pokušavamo da vas osvojimo. Obe.
Trudimo se već dve nedelje a vi ste to tek sad primetile.
U stvari, neću ništa da krijem.. reći ću vam celu istinu.
Mi smo posetioci s druge planete.
Tačnije, sa planete Kruzardon, u galaksiji Moa, 18 miliona svetlosnih
godina udaljenoj od vašeg sistema. Našu planetu naseljava 64 milijarde
ljudi, tačnije muškaraca. Poslednji primerak ženske vrste uočen je pre
38 milenijuma po vašem vremenu, na obroncima planine Thurdstading.
Bežala je od čopora raspomamljenih muškaraca sve dok je srce nije izdalo.
Jadnica.
Od tada, pa sve do danas, a to je skoro 3075 kruzardonskih godina,
na našoj planeti nema žena. Naravno, ne moram da vam pominjem koliko
naša braća pate i čeznu za vama, koliko nas je Veliki Dork kaznio
zabranivši nam da mislimo o ženama kao o jedinstvenim bićima koja nam
nedostaju na Kruzardonu. E, pošto smo ja i Raghardbrand, to je inače
njegovo pravo ime, napravili neke gluposti u zemlji iz koje dolazimo,
"Ilegalni pokret obožavalaca žena" nas je pretvorio u zemaljske muškarce,
tačnije poružneo nas koliko je mogao i po kazni teleportovao na vašu
planetu sa jasnim zadatkom - moramo u roku od jednog kruzardonskog minuta
da sa sobom natrag povedemo dve najlepše žene sa planete Zemlje.
Mi smo ovde već 10 godina u potrazi za lepim ženama, i verujte mi, taman
kad sam pomislio da po cenu života, svog i sve svoje braće sa Kruzardona,
odustanem od dalje potrage, Raghardbrand je uočio vas dve i rekao mi:
"Mordkfrinh, ovo su dve najlepše žene na zemlji!"
Zato obe, pod hitno morate poći s nama na Kruzardon, gde ćete biti
privoljene da spavate sa po 32 milijarde muškaraca. Ako uzmemo u obzir
vaš životni vek, to znači da ćete narednih 50 zemaljskih godina svakodnevno
upražnjavati seksualne odnose sa 3.5 miliona Kruzardonaca, uključujući i
nas dvojicu. Evo, ako ste spremne, upravo ističe naš minut.
I ne bojte se, mi Kruzardonci smo najlepši muškarci naše galaksije.
Jedini konkurenti su nam Algbartedi, samo što oni imaju malo veća kopita.
Raghardbrand, pali bre taj teleport u mečki, krećemo!
književnost.432kum.djole,
Šta bi rekla ova mašina na sve ovo
---------------------------------------------------------------------
Prvo slovo joj je Q, ali od tog slova ništa baš ne možeš da započneš.
Drugo je W (već se brinem da nije nepismena?) a treće E.
E znači da je ova priča pobedila na konkursu jer žiri će to saopštiti
ovako: "E, a prvoplasirana je...". Posle famoznog E sledi R, a sa R ima
toliko Reči da me taman s mašinom zajedno Razbiju ili bace u Raku.
Sa T mogu da napravim Tortu, Tepih ili Toster, a može i Trava.
To mi je blisko.
Pod Z mašina bi rekla "Zajebi Z, Zakucaću te!" pa Z preskačem.
U je lepo slovo, podseća me na jednu devojku, i tu stavljam Una,
mada mašina kaže da je bolje Uštipak ili Urmašice.
Sa I vezujem nešto što liči na neku glupost, jer reč sem Istina nemam.
O mi je super slovo, liči na Otvorena usta, ostavlja me OOOOOduševljenog
(a može i Odvratnog). Sa P bih opsovao, ali neću, jer imam u dogovoru
s mašinom reči Prezervativ, Preljuba, Penis i još Ponešto.
Veliko š mi ne radi što me tera da mašinu šutnem šakom, ali moram da
zavrŠim (evo ga proradilo!). Pod A mećem Albahari bez razmišljanja,
a pod S stavio bih Sveća, Sankcije i Siromaštvo, dok mašina hoće
Silovanje (mnogo sam grub).
Kod D dajem Dozvolu i Draganu (na jel'da Dačo?) a sa F mogu Flert i Flaša,
a mogu i da Furnem ako zagusti. G je slovo koje koristim samo ponekad,
jer mi liči na neku pogurenu babu, nekakvog Gada ili ono što pogledam
pre nego što pustim vodu. Sa h (opet malo) halapljiv, hrabar, a može i
Hašiš, što je već stvarno Holandski. J stavljam pre edem i ebem,
Jer Ja nisam tamo neki Jadnik ili Jabučar. Sa k (malo, po običaju),
mašina bi Kucanje (Kažiprstom) a ja bih samo Klackalicu.
L me nervira kao slovo, tu ću samo Loptu da metnem.
Kod Č stavljam Čipili, jer je najlepša, a sa Ć možemo da Ćaskamo do sutra.
Y i X i nisu neka slova pa ih preskačem i idem na C - Car, Cipela i Cena,
a mašina (iako nije za veš) dodaje Centrifugu. Od V pravim Vatru i Vetar
a od B Bistu, Blato i reč Bljak.
Kod N Nemam Ništa Naročito a sa M Mislim o Mojoj priči (Mašina kao M).
Preskačem Đ i idem na Ž: "Žao nam je", reče Žiri, "priča je glupa."
književnost.433willow,
"Ljubav je lepa samo dok se čeka !".
A šta bude kad se dočeka ?
E, onda više nije samo lepa, nego je plus toga i pametna,
topla, tu pored tebe, traži ti sladoled, smejulji se...itd.
Ne, nemoj me stići...
Pobogu, na šta sad to liči...
Puff..puff..puff !
Mislim se, Ne, ne i ne !
Puff..puff..puff !
Evo ti šipak, nikad me nećeš stići...
Sledi još jedna pesma...
I Ljubavna i Bajka i Legenda
U dolinu Vrba.
Doletela.
Pod veliko tužno drvo.
Sletela.
Srebrnu haljinicu
sa sebe svukla.
Zevnula.
Pidžamu obukla.
I u postelju
zavukla.
Osmehom ga darivala,
toplim, mekim,
poljupcem
celivala.
Pa se u ćebence
uvila,
i nešto lepo usnila.
Mala Vila.
Kraj svog Vilenjaka
sklopila je krila.
Weepin', Willow, 3.
književnost.434willow,
Molim vas, batalite sad kokice :). Ovo mi je jako bitna pesma...
Ode
Pogledala me tako...
Da, baš tako.
To veče.
Nešto joj igleda,
mira nije dalo.
Pomislih,
šta li mi želi sad reći
to biće malo ?.
"A srce moje iznenada stalo.
Vidim, da ć' uvene.
E', čekaj bre malo !
ko će sa' da pumpa krv kroz vene !".
Znaš, možda bi bilo bolje,
i pored sve dobre volje...
Da odem.
A zašto ?.
Reci, zašto ?,
procvileh k'o Lesi.
"Bre Lesi, pa pobogu, 'de si !.
U dva ujutru nazad kući doći,
vala, ovaj put nećeš moći,
bez tatinih batina i to dobrih, proći".
Ništa, nema veze.
Reče i ode.
To veče.
Uzeh olovku i parče papira.
Dok ne prospem sve iz sebe
neću ni ja imati mira.
Utrobu. Pred sve njih. BUP ! Pravo na sto !.
Bravo, pesniče.
Aplauz molim. KLAP-KLAP !. Tooo !.
"U smiraj dana, otvori se rana.
Večna, kao krv tečna.
Prikane moj, molim te batali...".
A da ubacim kao fora, prekid mali ?.
Videću...
...'de smo ono beše stali ?. A, da !.
"Prekini, 'ajde, ne čini mi to,
što posipaš po rani mi kuhinjsku so".
Fino, baš fino.
Evo, već me je i bol
za njom min'o.
Želja me već prošla.
Mislim se, neka...
Da ona sad nije zauvek o'šla,
ko zna da l' bi mi ikad' za pesmu
inspiracija i došla.
Dečko, ako imaš po koju pesmu još...
Znaš, nisi ti baš toliko pesnik loš.
Hvala, hvala !.
A to veče, mada ustvari i nije htela...
Hvala, hvala !
Za trenutak, na vratima stala...
Hvala, hvala !
Onda se okrete i ode
Hvala, hvala !
Dama mala...
Još jednom, hvala !.
Weepin', Willow, 3.
književnost.435olio,
> Tekst, molim.
Bravo, bravo, bravo.....!!!!
Ovo su bas "STRAVA STVARI".
književnost.436kum.djole,
SVAKODNEVICA
Pa, znaš kako je.
Gura se.
Eto, ustanem ko vampir, odem na pos'o, vratim se umoran ko pas..
Posle nisam nizašta.
Sednem, bacim nešto u kljun, popijem kafu.. popušim par cigara.. prčkam.
Onda razmišljam, da l' da jebem, ili da legnem malo da odmorim ?
Pošto nemam šta da jebem, ..e onda legnem malo da odspavam.
Onda ne mogu da zaspim, pošto sam opterećen time što nemam šta da jebem.
I tako se prevrćem, prevrćem.. Onda ustanem, i tako, prčkam..
Posle malo večeram, pogledam neki film i još malo prčkam.
Onda legnem da spavam.
I ujutru ustanem ko vampir, odem na pos'o, vratim se umoran ko pas..
Posle nisam nizašta.
Sednem..
(C) kum
književnost.437aljosa,
Pablo Neruda
MOME SU SRCU DOVOLJNE
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu.
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši.
U tebu je varka svakog dana.
Stižeš kao rosa na cvijetne krunice.
Potkopavaš obzorje svojom otsutnošću.
Poput vala bježeći neprestano.
Rekao sam da si pjevala u vjetru
kao što pevaju pinije i jarboli.
Ti si kao oni, vitka i šutljiva
i često si tužna kao putovanje.
Utočište, kao stari put.
Nastanjuju te jeke i glasovi čežnje.
Budim se i ponekad sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši.
Poodavno sam Veci obećao dvojezični izbor Nerudine poezije,
ali špansko izdanje nisam našao, pa ako ga neko ima neka
ga slobodno okači :)
književnost.438willow,
Iznenada...
Na zadatak, krenula je,
poljubaca cela četa.
"Njen Smešak" im beše motiv.
A "Baš Svud'", krajnja meta.
Weepin', Willow, 3.
književnost.439vekac,
Cekam snegove da
oboje tisinu
i zamirisu ledenim poljima
niz nebo, negde prema zvezdama...
MojDrugSale
književnost.440willow,
Na žalost, nisu sve pesme vesele...
Do države Tišine
Da li ste to znali...?
Kraljicu i Kralja
jutros su im, nove, dali.
Nju, da bi joj podanici
sve svoje jedine poklone slali.
Njega, da bi makar nekog krunisali,
jer, tako su bili
svečano obećali.
Slažem se sa tim...
I ratove su im
međusobne obezbedili.
Da bi, makar jednom,
nekoga i oni pobedili.
Eto, i to se čak da srediti...
Dobro je, s' vremena na vreme,
malo ih prorediti.
Kako sad ne ceniti tu muku...
Jer, ukrali su je
lično Kapetanu Kuku,
da bi im pružili,
pomirenja ruku.
Mnogo su na tome radili...
Svako jutro dobro bi poranili.
Da bi večna polja temeljno obradili
i u pravilne redove ih usadili.
Posle...
Korenje bi redovno plevili,
a ono što preostane...
ponekad bi i zalili.
Od jada, skoro su osedeli...
Dok su ih u sanduk, na o-ruk, preneli.
I do groba, u gluvo-nemoj povorci, odneli.
Naravno, uvek bi ih fino ispraćali...
I punu šaku zemlje,
za put da se nađe, sniženo im prodali.
Kada bi ih slali
u državu Tišinu.
Da se i oni malo
sami o sebi brinu.
Weepin', Willow, 3.
književnost.441posejdon,
Da li se neko seca vremena kada je umro Mika Antic ?
U njegovoj zaostavstini pronadjena je jedna neobjavljena, mislim njegova
poslednja pesma, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i 'Plavi cuperak'.
Do groba sam zahvalan onom ko ima tu pesmu i istu mi(nam) dostavi.
književnost.442mcar,
Da li neko zna nesto o konkursu za kratku pricu radio Indeksa?
O cemu se tu radi?
Marko
književnost.443sani.,
}} Da li neko zna nesto o konkursu za kratku prichu radio indexa?
Pa slusaj emisiju "oblak u bermudama" pa ce ti se samo kasti :)
književnost.444kum.djole,
>> Pa slusaj emisiju "oblak u bermudama" pa ce ti se samo kasti :)
..oblak u berJAJAma..
književnost.445willow,
Malo me stid...
...al', sve što sam sačuvao
i namenio baš tebi...
...opet sam zadržao u sebi.
Weepin', Willow, 3.
književnost.446posejdon,
I dalje se trazi pesma nadjena u zaostavstini, neposredno posle smrti
Miroslava Antica, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i
"Plavi cuperak"
književnost.447dr.grba,
>> I dalje se trazi pesma nadjena u zaostavstini, neposredno posle smrti
>> Miroslava Antica, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i
>> "Plavi cuperak"
A da li je ta pesma negde objavljena? Ko je osoba kojoj je posvećen
"Plavi čuperak"?
književnost.448posejdon,
> A da li je ta pesma negde objavljena?
Objavljena je, koliko ja znam jedino u "Nin"-u (ili "Intervju"-u) par
dana posle njegove smrti i to baš u članku u kome je i pisalo da je ta
pesma posvećena dotičnoj osobi. Nije mi poznato da li je pridodata nekim
kasnijim izdanjima njegovih dela (mada mislim da nije).
> Ko je osoba kojoj je posvećen "Plavi čuperak"?
U pomenutom članku je prenet deo razgovora vođen sa dotičnom, ali njeno
ime nije pomenuto.
književnost.449willow,
Kako da najbolje izgubite sve ono što nikad niste ni imali...
sudar.txtknjiževnost.450mcar,
A kada je na programu pomenuta emisija "Oblak u bermudama"?
Marko
književnost.451mcar,
Emigrirati
Zgrcena koza, drhti u prazno,
tu negde okolo, postoje zubi i kicma.
I voda curi, vrelo ulje cvrci.
Iz svojih brloga izlaze gladni dabrovi,
izlaze i glodju
crno drvece, uspravno na svetlu,
zeleno lisce bledo spram sunca.
A vreme se cedi kao nakot,
umiru trenuci umiruceg,
u ranama na petama, ranama na nogama,
ranama u rukama, u krvi.
Duboku sakriveni u lancima dozivljenog,
prsti nokti, disanje.
Vuce se glas ulicama i nestaje u slivniku.
Vuce se krik organizmom i u jednjak upada,
tumara misicima, sija iz ociju,
hocu da zivim, sada, odmah,
neopozivo, obicno, svejedno,
u trenu kada sunce izlazi, zalazi, pomracuje se.
U trenutku kada spavam, jedem,
jebem.
Marko Car 1997.
književnost.452brka,
> A kada je na programu pomenuta emisija "Oblak u bermudama"?
Emisija "Oblak u bermudama" ide svake srede od 19-24 na Radio
Indexu (88.9 i 99.8 Mhz). Emisiju vodi i uredjuje Dacha Kocijan
(inace, legenda beogradskih radio stanica).
Emisija se sastoji iz sledecih delova:
Biseri i Lipsusi, Grafiti, Hapaksi i Neologizmi, Klub ljubitelja
pustih ostrva, a Oblak u bermudama organizuje i konkurs za kratku
pricu (sada je vec jedanaesti). Uostalom, sve sto vas zanima
cucete u Oblaku...
književnost.453olio,
> Emisija "Oblak u bermudama" ide svake srede od 19-24 na Radio
Hvala na informaciji!!!
književnost.454hercog,
Potrebna bibliografija
Tomasa Mana
Sale
književnost.456max.,
Elem, evo jednog dela moga opusa proznih dela. :)
Tema je, dakako, humoristichko-ironichno-satirichnog karaktera. :)
Da, da ne bude nekih zabuna...ja sam chovek sa vishe juzera:
dzim, maancha, shaman, delimichno bog. i ovaj.
Toliko.
opus.zipknjiževnost.457dr.grba,
>> Da, da ne bude nekih zabuna...ja sam chovek sa vishe juzera:
>> dzim, maancha, shaman, delimichno bog. i ovaj.
A zašto menjaš username? Neki trip? Ne voliš da se ponavljaš? (:
književnost.458max.,
<M> A zasto menjas username? Neki trip? Ne volis da se ponavljas? (:
Ne znam...meni brzo "dosadi" jedan juzer...
...to je zvanichno...a nezvanichno, ima toga puno da se pricha...
književnost.459mcar,
Jos jednom o "Oblaku u bermudama"
Ja zbog svog radnog vremena nikako ne mogu da slusam pomenutu
emisiju.
Kako onda da saznam informacije o konkursu za kratku pricu?
Ima li neki telefon?
hvala, Marko
književnost.460askripka,
Apokalipsa danas, kama sutra
"Je li bre, a kad ono tripuju da će da bude smak sveta?", pita me Neša preko
svog šestog-sedmog pivca, bez ikakvog blama što kao poslednji fušer pije
bolidni sindrom sudnjeg dana koji, evo ima već par godinica, drma pa izuva
šahiste iz parka, postarije udavače i prirodne filozofe, jednom rečju, javno
mnenje... Gledam ga pomalo kao da mi je ubio oca, jer sam tek uleteo sa
novembarske bljuzge koja je, što se mene tiče, mirno mogla da sačeke do tamo
negde iza Nove godine: ma kakav smak sveta, opet su nešto trovali u "Dnevnom
telegrafu", i zašto, pobogu, kad god uđem mrtav žedan Buca mora da pere čaše
na drugom kraju šanka?
"Bio juče, budalo, prespavao si ga pijan, ono, ceo rad, Si-En-En prenosio,
delili zastavice, točili pivo džabe, i te munje...", kažem, i refleksno se
okrećem oko sebe da proverim da li je neko slatko dete u utorak kad mu nije
vreme rešilo da malo izađe s drugaricama: nije.
"Smiri se bre, mentolu, ozbiljno te pitam, nije mi petnaesto pivo nego peto,
a, mislim, već jedno metar dana imam neki filing da će zemlja ladno da se
otvori da nas proguta, pogotovo kad prepodne siđem do grada, narod je totalno
odlepio, stoje po stanicama i bleje, samo čekićam kad će neki penzos da isuče
trofejni luger i da krene da puca u meso, a i ova moja mi slaže neke žvake,
ono, ajmo Nešo da palimo kod moje švece u Kanadu, ajmo Nešo kod tvoje tetke u
Mičigen, rekla joj Olja, neka njena kokoška koja se bavi astrologijom, da se
kao sprema nekakvo žešće sranje, tašta piči po gajbi ceo dan i kuka kako joj
penzija stigne samo za struju i infostan i kako te bubašvabe neće dobro da
donesu, znaš da nisam paranoik, ali su na kraju uspeli da me utripuju..."
"Jeste, miki, i ja sve nešto kontam da će da bude neke čarlame...", ubacuje se
Buca koji je u međuvremenu oprao svoje čaše i prišunjao nam se s leđa, "Sad,
da li će građanski rat, ili opet neka inflacija, ili svetski potop, to nemam
pojma, ali ima da bude mnogo grdno, pazi kad je pre neki dan svratio Toza
Stipsa i častio pola kafane, ja ga pitam je li bolestan, a on kaže da je već
kupio kartu, u petak leti za Australiju, ono, pacovi uvek prvi snime da ne
valja..."
"Buco, brate, ti bar znaš doktora Mikića, gore na Vračaru, oslobodio te je od
vojske kao dokazanog psihopatu, idi bre kod njega i povedi i ovog ovde,
popričajte malo s čovekom, on za to prima platu, a mene palite, samo mi još
fali da se smaram vašim tripovima o kraju sveta...", kažem bolesnicima i
okrećem se na drugu stranu da malo buljim u tuđe ribe, još uvek bez piva...
Dolazim kući malo posle jedan, jer oko pola dva, tačna kao japanski poslovni
voz, taksijem stiže mala Sandra, pravo od svog dečkića koga će sutra opet da
laže kako je ustala u devet i otišla da prijavi ispit... Ulazi bez kucanja, i
ja bez reči počinjem da je skidam još na vratima, šapućući zadihane gluposti,
male, prljave, slatke reči... Pola sata nestaje kao dim, i odjednom hvatam
sebe kako boreći se za dah tripujem trista na sat: bože, kako je ovo bilo
dobro, krajnje je vreme da se sredim, trebalo bi da oženim Sandru i da joj
spucam par klinaca, ide nekakav gadan bedak, opšta propast, kuku i pomagaj...
Zatim se s prvim dimom postkoitalne pljuge, mudrost svetskog čoveka vraća, u
polumraku obasjanom njenim žarom mala je previše lepa da bih joj smestio takvu
pušku, ako je kraj sveta, koji će nam moj klinci, a ako se samo sprema neka
domaća fešta, bolje da me kad krene komšija prikolje zato što Reks mnogo laje,
nego zato što imam lepu ženu koju hoće da pokara...
Gasim pljugu na pola. Čekamo sudnji dan u mraku.
Autor: poznat(?... ;) ) pošiljaocu
književnost.461brka,
> Kako onda da saznam informacije o konkursu za kratku pricu?
> Ima li neki telefon?
Konkurs za kratku pricu traje do 8. decembra. Znaci teorijski
nemas vise vremena za slanje, ali mogu da ti pomognem.
Sledeca emisija je u sredu, 9. decembra. Daca je rekao da ce
prihvatiti i one price koje ljudi licno donesu u sredu u emisiju.
Zato u sredu idi do Makedonske ulice do radio Indexa (ili daj
nekome da odnese pricu). Ne znam tacno koji je broj zgrade,
ali to ti je u zgradi PGP RTS-a na levoj strani ulice (pre
Politike - videces u izlogu ploce PGP-a). Bicu i ja u sredu
u Indexu.
Prica ne sme da ima vise od 28 kucanih redova, i mozes poslati
najvise 5 prica. Price potpisujes sa nekim aliasom. Pricu stavis
u veliku kovertu. U malu kovertu ubacis svoje podatke (ime,
prezime, adresa, telefon), i tu malu kovertu ubacis u veliku.
Sve to lepo zatvoris i odneses.
Nadam se da sam bio koliko-toliko razumljiv.
Ako te jos nesto zanima telefon Indexa je 3230-060.
Mozes da zoves veceras (subota) od 18-20, bice neko iz Oblaka
tamo.
Pozdrav
Aleksandar
književnost.462mcar,
Ovo pod 5.460 je stvarno odlicno. Marko
književnost.463mcar,
Hvala mnogo Aleksandru, pokusacu da stignem. Marko
književnost.464milica,
*>U njegovoj zaostavstini pronadjena je jedna neobjavljena, mislim njegova
*>poslednja pesma, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i 'Plavi
cuperak'.
Mozda i nije ta pesma koju ti trazis, ali je ok pesma :)
BESMRTNA PESMA - MIROSLAV ANTIC
I
Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag,
mozda ce i u tebi odjednom nesto posiveti.
Na trepavicama magla. Na usni pepeljast trag.
Da li si, uopste, ponekad mislio sta znaci ziveti?
K'o sneg u toplom dlanu u tebi detinjstvo kopni.
Brige... Zar ima briga? Tuga... Zar ima tuge?
Po merdevinama maste u mladosti hrabro se popni.
Tamo te ceka ona lepa, al' lukava duga.
I zivi. Sasvim zivi. Ne grickaj kao mis dane.
Siroko zvaci vazduh. Prestizi vetar i ptice.
Jer, najzad, sve kratko traje: odjednom nasmejani
u ogledalu nekom dobiju zborano lice.
Odjednom, na ponekom uglu, vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu. Godine postanu sivje.
Odjednom svet, dok hodas, sve vise ti je uzan
i osmeh sve tisi i tisi i nekako - iskrivljen.
Zato zivi. Al' sasvim. I ja sam ziveo tako.
Za pola veka samo stoleca sam obisao.
Priznajem: pomalo luckast. Ponekad: naopako.
Al' nikad nisam stojao. Vecno sam isao...
Isao...
Stvarno, da li si katkad mislio sta znaci umreti?
I gde to nestaje covek? Sta ga to zauvek iste?
Nemoj ici na groblja - nista neces razumeti.
Groblja su najcrnji vasar, i ruzno pozoriste.
Ti nisi za takve teatre, gde nema nade i vatre,
teatre presahlih suza gde vlada grobljanski red,
gde nema svadje i pesme i nema aplauza.
I kraj se zna unapred.
II
Ako ti jave: umro sam, evo sta ce to biti.
Hiljadu sarenih riba leprsace mi kroz oko.
I zemlja ce me skriti. I korov ce me skriti.
A ja cu za to vreme leteti visoko...
Visoko.
Zar mislis da moja ruka, koleno, ili glava
moze biti sutra koren breze, il' trava?
Da neka malecka tajna il' neki luckasti strah
mogu da postanu sutra tisina, tama i prah?
Znas, ja sam odnekud sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni nece ugasiti ili skratiti.
Samo cu, obicno tako, jedne slucajne zore
svom nekom dalekom suncu zlatnih se ociju vratiti.
Jer ja sam za teatre sa mnogo srca i vatre,
teatre smeha i suza gde nikada ne vlada red
gde ima i svadje, i pesme i vriske i aplauza.
I kraj se ne zna unapred.
III
Ja sam prelepo ziveo, jer to sam zaista znao.
Ako ti jave: umro sam, ne veruj, to ne smem.
Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sa svratio da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nesto kao leprsav trag.
I zato ne budi tuzan. Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi budalast i cudno drag.
Uprkos danima sivim,
kad vidis neku kometu
upamti: to ja jos uvek,
sasav letim i zivim.
književnost.465rdejan,
"Razgovarali su u kafani tiho, niko im nije rekao reč. Govorio
je prijatelju svoj sud, svoju smisao i znanje iz poluvekovnog
iskustva:
- Mislio sam da je novac sve. Sada se smejem kada mi neko da
komad divne šunke za list bolesne hartije. Mislio sam da je
život ljubav, a sada znam da je ljubav sam život...
Sve što sam ikada imao uložio sam u ono što najviše volim - u
svoju ćerku. Avaj, uložiti čašu vode u žednu pustinju mršav je
izbor. Suviše sam slab da bih joj išta uskratio, ali joj ipak
mogu malo pružiti. Ljudi oko nje joj zamenjuju oca, a često i
muža.
- Ne brini, prijatelju. Svaki dar je onoliko vredan koliko ga
vrednuje onaj koji ga dobija. Sigurno je poznaješ bolje nego ja:
Šta bi ona sada zaista htela?
- Ne znam ni sam, italijanske cipele i pravi damski šešir. Ali
ja joj ne mogu to kupiti...
- Opet brineš bez potrebe. Moj blizak rođak ti može nabaviti
cipele kakve samo zaželiš. Oko cene ćemo lako. Pođi sada sa
mnom, uzmi ono što ti treba i idi u miru. I javi mi da li joj se
poklon svideo.
I bi tako. Sledećeg dana, otac je sa spremnim poklonom željno
iščekivao ćerku koja je trebalo da se vrati iz škole. Posle par
sati, iznerviran i poplašen, konačno ju je dočekao. Na sebi je
imala blistavi damski šešir... "
književnost.466dr.grba,
>> I zato ne budi tuzan. Toliko mi je stalo
>> da ostanem u tebi budalast i cudno drag.
U mom sećanju, Mika Antić je ostao baš ovakav. Sećam ga se jedne vrele
i prevrele letnje večeri 1982. godine, kada su ga pijanog kao majku
popeli na binu u centru Kikinde da deklamuje delove iz tek napisane
poeme "Kikinda". Čovek je iščitao ili izdeklamovao celu poemu, a dok
je završio, skoro da se istreznio (: Dok je goorio stihove, bilo je
teško odvojiti pogled od njega: čovek bi pomislio da će zgriznuti
mikrofon. Njemu je bilo potpuno svejedno što nije umeo sam da nađe put
do mikrofona, važno je bilo samo govoriti stihove. Imao sam prilike da
budem prisutan u društvu ia bine kada je sišao. Tu su ga neke lokalne
face ljubile, grlile i tapšale po ramenu, a on je 'ladno pričao kako
je tog proleća jeo a la mokrinski sir usred Njujorka (((:
književnost.467sav.gacic,
> Apokalipsa danas, kama sutra
Jebote...
od o'og moš'se rikne...
:))
Bis, bis...
:))
književnost.468willow,
Pačići mali
Stali Raja, Vlaja i Gaja, negde otprilike na početku stripa o
"avanturi u džungli punoj raznih zajebancija", pa zaključuju u
glas...
-"U, onaj peder Dizni. Izgleda da nam opet uvalio patku".
Weepin', Willow, 3.
književnost.469willow,
Nikad krštena priča
Ušžo jedne nedelje jedan čovek po imenu Nik Kver u jednu
veeeliku, zelenu radnju, pošto je pročitao da tu piše "Otvoreno".
Unutra je bilo zagušljivo i mnogo ljudi, što Niku nije ni malo
zasmetalo. Dočeka ga veeeliki uniformisani čovek po imenu Skid
Ajga Će Odra Ću TeSad ... . Ufff, zvaću ga dalje samo "on", sa
velikim slovom "o", znači "On", kako je to i red uvek kad pričamo
o svim tako veeelikim ljudima.
On je bio očigledno jedan od prodavaca u ovoj veeelikoj, zelenoj
radnji, čim je baš on doček'o Nika.
-"Dobar dan, izvolite.", reče On, dubokim, strogim glasom.
-"'Bar dan. Vi ste, da znate, jedina radnja što radi i
nedeljom", ushićeno Mu otpozdravi Nik.
-"Ova radnja, ona je uvek otvorena", odgovori On.
-"Ja sam čuo da vi ovde imate neke karte za Raj ?", upita Nik.
-"Dobro ste to čuli."
-"E,super. Ja bih jednu kartu, ako može".
-"Može, može. Imamo samo povratne. Hiljadarku molim, drago
dete".
-"Čekajte malo, zar se to plaća ?", začudi se Nik.
-"Uostalom, šta će mi povratna ?. Odlazak u Raj, to je oduvek
bio put u jednom pravcu, zar nije tako ?", poče da propoveda Nik,
toliko se zbunio.
-"E, žoćeš ti da ideš u Raj, il' nećeš ?!!", dreknu On.
-"Dobro, dobro", reče Nik, pa se maši za novčanik.
Pošto su obavili i tu trgovinu, krene Nik ka vratima.
-"Hvala, odo' ja sad. Doviđenja".
-"Čekaj bre malo, žde si ti to pošžo ?!!", prodra se za
njim On.
-"Šta ti misliš, da možeš tek tako, uđeš, izađeš, uđeš, izađeš
iz ove radnje, uznemiravaš Me tu svaki čas kako se tebi digne i
još bi da ne platiš ?. Vadi još žiljadarku".
-"More, Prodavac, znaš šta. Terajte se i Ti i ova Tvoja
veeelika, zelena radnja u tri lepe p...eršun bre !", prasnu
odjednom Nik, koji se u ovoj priči, bar do sada, pokazao kao dosta
tolerantna osoba.
Zatim lepo izvuče kartu za Raj iz džepa, pocepa je u komadiće, pa
izađe, zalupivši vratima od radnje za sobom tako jako da je otpao
i onaj "Otvoreno" natpis.
Naravno, posle tog događaja Niku više nikad na pamet nije palo da
uđe u bilo koju iz lanca tih veeelikih, zelenih radnji. Čak mu je,
začudo, pošlo za rukom i da odgovori neke svoje prijatelje od tog,
što bi Mi prodavci rekli, greha.
Weepin', Willow, 3.
književnost.470askripka,
Ako nekog zanima, auktor ove pričice (i još koječega) može se pronaći među
članovima multifarmakološke umetničke grupe "Canabis semper cum vobis" (V.P.,
A.S, M.V., D.D.T., K.P.J. ...). U temelje našeg pogleda na svet ugrađeni su
animizam i totemizam, papci u saftu, James Hetfield, nekromantija, Four
Fingers, sarin, soman i tabun, golden showers, papa Jovan XXIII, ICN
Galenika, triput bez vađenja....
Na insistiranje oduševljenih masa šaljemo još jednu pričicu, a ako
alka-selcera i tetra-hidro-kako-ono-beše bude dovoljno, biće i više (?!?).
O tugo
"E, bejbi, pazi kad me uopšte ne pušta! Evo već metar dana kako ludujem,
ubijam se od cirke, mesto me ne drži pet minuta, što reko Rambo, o tugo
jesenja...", kažem ja i bacam pogled kroz prozor na sumrak koji se kao neko
žitko, plavkastim oksidima nepoznatih metala zasićeno blato sliva niz fasade
ulice što (još uvek) nosi ime generala Ždanova.
"Ma nemoj ništa da mi pričaš, totalno sam odlepila, uopšte nije onaj
uobičajeni jesenji bedak, ovo je nešto skroz spičeno, pola ljudi s kojima se
čujem uopšte ne mogu da se sastave..."
Umesto tačke na analizu situacije, Maja pravi gadljivu grimasu i kreće da
nešto brlja kašičicom po šolji neskafe, dok ja još uvek buljim u odvratne
zgradurine prekoputa i krajičak crkve Svetog Marka koji se nazire u uglu okna.
Rez.
"E, bejbi, kako mogu da se skoncentrišem na metafizičku elaboraciju akutne
forme novembarskog veltšmerca koja nas je sastavila kad mi non-stop dolivaš
taj vinjak, uopšte nisi normalna, oblokaćemo se kao srećni... Dosta, aman...
Živeli... Ma znam ja šta mi je, od male Sanje proletos nisam imao nikakvo
emotivno pražnjenje, ove polovnjače koje u poslednje vreme trošim su totalno
truo rad, treba mi neko ludilo, ono, ne veza, posle Sanjice nema šanse da
budem u fazonu veze još barem jedno godinu dana, skroz me je smorila, nego
neki trip, ono, da traje nedelju dana, ali da stvarno bude do bola, ma neka
traje i tri sata, samo da izbacim ove munje iz glave, i, ono, da opet osetim
da me nešto zaista drma..."
Moja stara prijateljica me gleda svojim plavim okicama, puna razumevanja za
tridesetogodišnju budalu koja tripuje amour fou dok marka ponovo skakuće i
pocepani izborni plakati lepršaju na umerenoj košavi kao sablasni galebovi na
dijeti od beznađa i vlažnog lišća.
"Lakše s tim nogama, slone, oborićeš mi štafelaj...", kaže, ali oštrinu njenih
reči uteruje u laž blag osmeh koji počinje da se formira negde u okolini
usana, i ja hvatam sebe u pubertetskom vrpoljenju po prostranoj naslonjači od
bambusa, bez ikakvog pojmljivog razloga, gde su mladi tu je i šala... Rez.
Budim se oko pet popodne, savršeno usaglašen sa mamurnim meškoljenjem uličnih
svetiljki što napolju, upravo u trenutku kada otvaram oči, počinju da mučno
isijavaju ubogu ljubičastu fosforescenciju koja će se u neodređenom vremenskom
intervalu tek titanskim naporom volje (sasvim uporedivim sa čeličnom
odlučnošću neophodnom da se u mom trenutnom stanju ustane iz kreveta i ode po
alka-selcer) naglo pretvoriti u anemični sjaj polovnog neona.
"Gospode...", kažem bez naročitog uverenja, i konstatujem da, sudeći po blagom
lelujanju golog granja ispred mog prozora na Neimaru, košava i danas tek s
pola srca razgoni u dve dimenzije sabijene pakle jeftinih penzionerskih pljuga
i loše odštampane reklame nadobudnih baja koji pice veličine kamionskih guma
samopregorno dostavljaju za pukih desetak procenata prošlomesečne prosečne
zarade, takoreći za dž...
Da, to klokotanje koje se oglašava definitivno nije nervozni kotlić komšije sa
sprata iznad, to je vinjak što se još uvek mrzovoljno preliva načetom
aparaturom moje utrobe, i, da, popušio sam dve pakle sinoć, hvala na pitanju,
i u ustima mi je kao na belgijskom frontu posle prve javne degustacije
iperita, a u glavi mi navijači Vest Hema skromno slave penal dosuđen u
devedesetom minutu, ali, nekim čudom, od jutros (od jutros, od večeras, samo
niski duhovi insistiraju na sholastičkim cepidlačenjima) iznenada imam utisak
da je jesen u stvari najlepše godišnje doba, blaga i zlatna jesen sočnih
grozdova i rumenih žetelaca sa kičastih stranica udžbenika poznavanja prirode
i društva iz sedamdesetih... Vetar nekako naglo prestaje da duva (ma kakva
košava, tek mu je drugi dan, ovo je neki balavi karavlaški nadrivetrić), i
retke kapi kiše stidljivim dobovanjem načinju rezonantni lim simsa; duboko
udišem pomešane mirise Maje i njenog "Inosensa" koji mi još uvek prianjaju za
telo, i sitog srca, blažen i trom kao lav posle prazničnog ručka, unapred
zamišljam kako ćemo se do neke sledeće gadne jeseni najslađe na svetu praviti
ludi: rez...
književnost.471posejdon,
> Mozda i nije ta pesma koju ti trazis, ali je ok pesma :)
>
> BESMRTNA PESMA - MIROSLAV ANTIC
>
> I
> Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag,
> mozda ce i u tebi odjednom nesto posiveti.
Da ti pravo kažem, pesma mi, sećam se, u potpunosti stvara isti utisak kao
i ona koju sam prvi put pročitao u "Intervju", ali me neke stvarčice pomalu
zbunjuju, kao npr:
"Da li si, uopste, ponekad mislio sta znaci ziveti?"
"Stvarno, da li si katkad mislio sta znaci umreti?"
"I zato ne budi tuzan. Toliko mi je stalo"
Ubeđen sam bio da je i u samoj pesmi evidentno bilo da je upućena ženskoj
osobi (!?). Mada u principu i ovakva kavka je, može da bude posvećena bilo
kome, ipak, posebnu notu joj daje i to što je posvećena osobi (ženskoj) kojoj
je bio posvećen i "kultni" čuperak. Dotična osoba je to saznala (čak i za
čuperak) tek nakon pesnikove smrti, kako to obično biva, "prekopavanjem"
po njegovoj zaostavštini.
U svakom slučaju, pesma je i više nego OK!
Otkri tajnu gde si je našla i molim te, proveri mi ovaj stih, da li je
"Za pola veka samo stoleca sam obisao."
----
ili možda
"Za pola veka sama stoleca sam obisao."
----
Pozdrav
književnost.472willow,
Ko mi sa' to radi ?
Dok ja lepo ležim
i uživam
i čvarim se u kadi,
neko mi
svo vreme
čep od kade
vadi.
Weepin', Willow, 3.
književnost.473kant,
Bravo.
književnost.474milica,
*> Otkri tajnu gde si je nasla
Drugarica me je zamolila da joj prekucam neke textove, medju njima
je bila i ova pesma.. nisam sigurna, ali mislim da je na vrhu stranice
pisalo "Ona".
*> i molim te, proveri mi ovaj stih, da li je
Ta stranica (na kojoj je bila ova pesma) nije vise kod mene, tako
da ne mogu da ti pomognem..
književnost.475askripka,
Posle kraćih pregovora, "Canabis semper cum vobis" uspeo je da, u zamenu za 2
džointa i jednu čvrstu (žensku?) guzu, dobije prava za objavljivanje kratkog
remek-dela "Kečap-baka, Napon-deka".
Zbog dužine istog, delove ćemo objavljivati u intervalima od 20 cm, što će
reći kako nam se digne q*ac...
Kečap-baka, Napon-deka
Ispod svojih dugih trepavica, Sandra mi upućuje pogled za koji znam da znači
da bi želela da ostatak večeri na miru tračari s Vondom. Malo se migoljim,
uzimam cigarete sa stočića i, uprkos blagom dizanju Vondinih obrva koje
automatski prati otprilike svaku drugu pljugu (Vonda je prokleti poturica,
konvertit u najcrnjem smislu te reči), palim drsku četvrtu za sat i po, koliko
već uz malajske delicije iz njene kuhinje i solidni božole sedimo na
prostranoj terasi Majkove ruftop-gajbe. Preko cigarete bacam šmek na zapad,
prema Džerziju, i zahvaljujem bogu što nisam astronom-amater (ima već oko
devet, i nebo je, što od pre samo sat vremena zašlog sunca, što od par hiljada
kvadratnih milja prozora, farova i reklama, nežno ljubičaste boje, bez ijedne
zvezde), a onda, napokon, popuštam i, razvlačeći usne u pomalo licemeran
osmeh, kažem:
"Well, girls, I guess it's time for Mike and me to go inside and check if
there's any of that prepechenitsa left in his liquor cabinet."
Majk spremno ustaje, uzima svoje cigare (još jedan Vondin mrk pogled) i brza
niz šljunkom posutu stazu duž koje su, stotinak metara više nego što to bog
zapoveda, posađeni pačempresi. Dok uz blago zakošenu rampu ide ka monstruoznom
livingu u kome uvek tripujem na partiju Viktorija sa Vondinim sakrosanktnim
Rotkom u ulozi gola, u njemu se odigrava mistični preobražaj: postaje Majkl,
pa Mihajlo, pa, konačno, u trenutku kad, sasvim balkanski, upada u svoju
omiljenu fotelju, ponovo samo Mika, Mika koji je iz Beograda otišao još
osamdeset treće, kod brata od tetke, i, posle skromnih početaka u nekoj garaži
u Patersonu, uspeo da se na polovnim kolima, nekretninama i sumnjivim
poslovima sa zavičajem dočepa gomile para. Sedam i bacam na sto paklu "Drine"
bez filtera koju mi, po boks svakih nekoliko meseci, šalje drugar iz gimnazije
čiji šurak, pilot, često putuje za Njujork (ja sam, hvala bogu, najgora vrsta
izafektirane budale; takođe, premda je prostora za pušače sve manje, počeo sam
da uživam u komentarima i pitanjima koje soc-etno dizajn kutije izaziva); znam
da, pre nego što ode po šljivovicu koju, naravno, ima, Mika mora da na jeziku
oseti malo ćirilice, i čekam, povremeno uvlačeći gorak, nearomatizovan dim,
ritualnu formulu za početak naših praznoslovnih zastranjenja: "Au, brate, kako
ćemo da ih olajavamo, nisu svesne!" Volim tog čoveka, volim ga jer je
dorćolski idiot do koga ozbiljna kinta po svim pravilima ovoga sveta nije
mogla da stigne, volim ga jer hrče, podriguje, puši i tamani džank-fud čim se
Vonda izmakne na dva milisekunda, volim ga što u color conscious Americi
političke korektnosti upotrebljava isključivo najpogrdnije sleng-termine za
sve rase, veroispovesti i etničke skupine, uključujući i svoju, volim ga jer
nemamo ništa zajedničko, osim mesta rođenja upisanog u njegovom plavom i mom
crvenom pasošu. Ili ga, možda, i ne volim, ne onako kao što volim neke druge
ljude koji su užasno daleko, ali, jebi ga, ostatak mojih brzih, briljantnih,
svestrano obrazovanih prijatelja ili ne zna srpski, ili ne ume da potegne kako
valja, a, by the way, niko od njih definitivno nije u stanju ni da obezbedi
dva sjajna mesta kad god "Niksi" igraju u plej-ofu... Mika ustaje (da li ste
se ikada uplašili da će se neko udaviti u tepihu?), nestaje na trenutak iza
mojih leđa i vraća se s flašom hladne prepečenice u čiji šumadijski pedigre,
sve do pivopija pred seoskom prodavnicom i lakog mirisa balege u vazduhu
apsolutno ne sumnjam. Počinjemo nekako traljavo: jebote jesi čuo da je Lusi
zatekla Vinija u đakuziju s onom malom Filipinkom što im radi u kući, ma da,
Vini Meola, vlasnik "Stejtusa", poginuo sam od smeha, žvaka je da su te
Filipinke nešto uskopičaste, mogu da zamislim šta joj je konjina uradila, sa
šest i po fita i jedmo sto deset kila, posle deset sekundi seksa u kupatilu
možeš da gajiš krokodile, i usred tog svinjca Lusi se vraća sa bridža posle
pola čuke jer je Vini ostavio neki mastard na sedištu "Kadilaka" a ona sela u
belom kompletu... Šta, ti ne znaš Lusi, kučka samo takva, krvi će mu se
napiti, lepo sam mu rekao da ne može da drnda tu klinku ispred njenog nosa,
ali ne, totalna budala, pored svih konobarica i kurvica morao je baš nju da
kara, video sam ga sinoć u klubu, kaže The bitch could've entered the fuckin'
bathroom thirty seconds later... I was just about to come... snimi bolida, I
was just about to come...; na šta ja pariram pričicom o Semu O'Grejdiju sa
luzo-brazilske i nekoj pički sa Haitija, bivšoj studentkinji koju se setio da
pokupi tek na oproštajnoj žurci Žozea Marinja, nekog lika sa univerziteta u
Sao Paolu koji je gostovao godinu dana, tip lud kao struja, radi koku i kenja
nešto o de Andradeu, klasika, gomila pijanih i drogiranih budala koji zuje po
nekoj razdrndanoj gajbi u istočnim osamdesetim, sam sebi sam smrdeo na rum tri
dana, ono, klinka spopada Sema a on se šatro brani, ženu mu je to veče boleo
zub, i sve se, fala kurcu, završava tako što on užicka kurton od Žozea i ubije
je od kurca u kupatilu a svi se kao prave blesavi, naročito Suzan koja radi sa
Semom a druži se sa Džesikom, Sandra me je tu negde odvukla kući, možeš
misliti, onako urađenom mi se pripišalo i krenuo sam da im lupam na vrata i da
urlam, normalno, Sem sutradan ništa ne spominje, samo se kezi kao beba kad se
usere i zvižduće Dilanove bljuvotine po hodnicima, ja ga ništa ne pitam, kao
jebe mi se, ali mi Gas uredno prijavljuje da kara klinku i da se primio kao
mlad majmun, i tako to traje jedno tri nedelje, samo što za te tri nedelje Sem
izgubi šest kila i liči na zombija, pa Džesika skapira da ima neki
galopirajući oblik raka i sedi mu na grbači da ode kod Džada Formana da se
pregleda a posle kumi Džada da ga pošalje u Bet Izrael na magnetnu rezonancu
ili već neko takvo ludilo... - tu negde Sem sabere dva i dva, znaš ono, levo
brak i deca, desno ta mala i vezivanje lisicama za krevet u pauzi za ručak, i,
blago meni, zakaže joj čuku negde u Vilidžu da je, onako očinski, otkači...
Sve je to on jako lepo zamislio, ali je zaboravio da klinki pošalje scenario,
i kako su seli a da joj nije šest puta rekao da je obožava, ona počinje da
histeriše, a moron joj takvoj ladno sve servira, i još zamuckuje, mala tu
totalno odlepi, krene da lomi staklariju i da urla, menadžer hoće da zove
pandure, ona mu zvizne šamar i izleti, a Sem ostane da se onako smotan vadi iz
govana... E tu počinje zezanje, klinka provali kućni telefon i krene da zove
bar deset puta dnevno, Džesika pizdi, sumnja na babe iz komšiluka, Sem dolazi
na posao siv u licu, usro se ko grlica, samo što ne ide svima po kafu za vreme
pauze, međutim, pošto je mala izgleda stvarno bila klinički slučaj, ćerka
nekog ministra koji je morao da zapali, šta ti ja znam, posle jedno nedelju
dana počinju da stižu paketi, a u njima, miki, mega-miks vudua i šizofrenije,
kokošije noge, golubija pera, komadi vunice, prljave ženske gaćice, totalan
horor, i, normalno, u svakom paketu pismo umrljano suzama o tome kako je Sem
obična svinja ali ga ona još uvek užasno voli i ne zna da li da mu izvadi
slezinu makazama za pečenje ili da mu izdrka dok spava i rodi njegovo dete -
Sem spadne još po kilo posle svakog paketa, ali Džesika je dobra devojčica i
ne otvara njegovu poštu, sve dok mu matori Hopkins bukvalno ne naredi da ode
na taj seminar u Lisabon, i jedan od tri paketa ne počne da neopisivo bazdi, e
tu gospođa veže naparfimisanu maramicu oko usta i nosa, otvori ga i nađe
poluraspadnutog pacova sa roze mašnom oko vrata, za svaki slučaj je prvo pala
u nesvest, a onda uzela najlon-rukavice, pročitala propratno pismo i, pošto to
caru nije prvi put, a, mislim, dao je časnu skautsku da neće nikad više,
spakovala kofere, pokupila klince i zapalila kod matoraca u Konektikat, ima
metar dana, a Sem naglo ćelavi i svaki dan joj piše pisma koja sva počinju sa
"Draga Džesi, ja sam jedna obična svinja...", pa ti sad vidi kakav je to
lik...
(nastaviće se)
književnost.476askripka,
Kečap-baka, Napon-deka (Part II)
"Jebi ga", kaže Mika, "ja moju Vondu nikad ne varam, osim kad me Čeda pozove u
Vegas da šatro pregledam knjige. Ne bi ni tamo, ali jebeš mi mater ako sam u
stanju da odolim..." Ja se smejem i gledam kako mi sipa još pola tamblera
šljive: znam da će u ušima uskoro početi da mi zuji i unapred se radujem
mortus-pijanom pogledu na friday night kroz panoramske prozore, zamućenju koje
čini da se poentilistički oratorijum diskretnog treperenja razmaže u gigantski
svetlosni enformel ispod čijeg astigmatičnog palacanja brzinom nesvesti piče
fleševi pseudo-priča u statističkim ćelijama noći: igle koje prilaze venama,
čaše lošeg vina pred vlažnim usnama portorikanskih tinejdžerki, znojava tela
truckana kroz katalog lascivnih poza magnezijumskim siktajima stroboskopa...
Junski smog već lagano dobija ukus šardonea, i ja puštam prepečenicu da se
dugo preliva po ustima, paleći strane i vrh jezika, samo da bih, nakon što niz
ždrelo ispratim sirovi, pomalo mučni zadah rakijskog kazana, duboko udahnuo i
osetio kako prohladna, enopneumatska struja prodire sve do najzabitijih
bronhiola. "A, bajo? Jel udara?", kaže Mika, koji sa blago pokroviteljskim
izrazom trezvenog hedonizma već pola minuta prati seriju mojih blaženih
grimasa. "Jok, ti udaraš.", automatski odvraćam, malo iritiran što me je
prekinuo usred vožnje, i skrećem pogled prema terasi na kojoj ženke
nastavljaju svoj dvostruki monolog o krpama, socijalnom kalkulusu i, precizno
dozirano, udvaračima. Njihov laki, tupavi, urođeni engleski ide mi na kurac,
ide mi na kurac što je petak i što će Sandra sigurno početi da me na svoj
poslovan, ljudi-to-sve-vreme-rade način popaljuje čim uđemo u kuću, Sandra
koja, utegnuta u haltere i podvezice, sa svojom već malo ocvalom bruklinskom
kožom još uvek katkad zna da me naloži, ali ne danas, ne pijanog i
sentimentalnog od balavurđenja na srpskom o koječemu, ne u ovoj blagoj noći
kada se osećam kao virtuelni igrač na žici koga odavno ne plaši udar o lažnu
zemlju, ni sintetički zvuk lomljenja vlastitih kostiju, već samo pad, samo
jeziva izvesnost vetra što sve brže navire iz strugotina arene, svest o
neizbežnosti još jednog mučnog zatamnjenja...
"Jeste jebote," više čitam s Mikinih usana nego što čujem "sve se u poslednje
vreme svodi na neku blesavu kombinatoriku, život mi liči na partiju prefa ili
na ekipu sredovečnih svingera u nekoj debeloj provinciji... Jebi ga...
Preključe sam se čuo sa Ćamijem, zvonim ja nešto oko sedam po njihovom, javlja
se tetka Mara, znaš ono, gde si Miko, sine, pa kako ti je tamo, a zvuči
neverovatno matoro i iza nje piče neke bolidne vesti, ne razume se šta je, ali
kapiraš da ne kažu ama baš ništa, i onda mi da Ćamija, greh mi na dušu, nisam
ga zvao mesecima, a Ćami ko Ćami, kenja trista na sat, kaže mi da je ekipa iz
Prve slavila u "Metropolu" dvadeset godina mature, kao svi su došli, ono,
Kiza, Džaja, Mile Sisa, Ćelavi, napili se ko zmije, i u neko doba Miša Svinja
skapira..." Mika prekida žvaku u pola rečenice jer Vonda, koja je minut pre
zamakla u pravcu toaleta, prilazi sa svežom šminkom i praznim mehurom i
blešteći vrhunskom zubnom keramikom dobacuje:
"Hey you hunkies, you're already high on that old country booze, or what?"
Dižem pogled i posmatram je jedan trenutak: pristala brineta u ranim
tridesetim, to se valjda tako kaže, sa seksi senkama oko smeđih očiju, punim
usnama ergonomski dizajniranim za primanje kite i belom Klajdermanovom krpicom
na ivici i marici dobrog ukusa, queen and come-queen right down to her fuckin'
bones... Zatim u istom, blago ljigavom, ortaci-smo-do-jaja duhu kažem:
"Come on, Vanda, can't you see we're deep into it. And what about you, JAP's,
made any breakthroughs in digestion, eh?"
"Fuck, Vanda,", lenjo mrndža Mika sa svojim umereno stravičnim akcentom "I was
just telling Deki about my highschool reunion when you shattered my
concentration to fuckin' pieces..." a zatim meni, namigujući, "She keeps
getting on my nerves, but she's a great lay, you know, and, anyway, I married
her, so I guess I'm stuck with what I've got... Pile moje, đani kako se slatko
kezi, ko je ne zna, skupo bi je platio... Jebote (Vonda se bez komentara
okreće i izlazi napolje graciozno mešajući, posve odlučna da nedvosmisleno
nagovesti da great lay u njenom slučaju nije samo prazna fraza), sad stvarno
ne znam gde sam stao... A, da, Miša Svinja skapira da je vreme za neki pičvajz
i kreće da loži Kizu, Ćelavog i Robiju kako je počeo da vežba jogu, i kako je
joga žiška neviđena, kao, preporodio se, i sve u tom stilu... Ove dileje
normalno umiru od smeha, u fazonu su kakva kurac joga sa tom stomačinom, kad
si vido svoju kitu zadnji put, i te fore, a Miša kao zapeo ko mutav na
telefon, i u neko doba šatro popizdi i kaže im kako se toliko razgibao da može
sam sebe da ugrize za bulju, ovi ne mogu da veruju šta priča, kapiraju da se
skroz ulio, i kreću da ga prže, ono, kao, Šomi, brate, sereš ko foka, de
možeš, nema šanse, i, kao, tu polako počnu da padaju opklade... Šomi ih radi
na sitno, kao, sramota ga pred ribama, jebi ga, javno je mesto, nema smisla,
međutim ovi se primili ko saućešća, navaljuju, on traži soma marona, oni ne
daju, i na kraju se Robija otvori petsto kerma i svi ostali skupe još toliko,
ali samo ako skine ćega..." Mika zastaje da zapali cigaretu i da nam dolije
rakiju; moja glava se mrzovoljno rascvetava kao zapišan krin u svetlo julsko
jutro, počinjem da perverzno uživam u defokusiranom skakutanju pogleda po
nameštaju i zidovima, na kojima, osim Rotkovog crvenkastog, blago zamućenog
pravougaonika na oker podlozi, sasvim disonantno vise samo sumnjiva platna
Frenka Mancinija i Teda Kovalskog, dvojice nadobudnih mladoturaka iz
neofiguralne kabale, čije stidljive pokušaje da što skuplje prodaju dupe revno
teslimi baš Vondin art-guru, Dejv Berkovic, mind-fucker non plus ultra...
Pipavim, polusvesnim manevrima već neko vreme pokušavam da manično-depresivne
udice zrikavo zabačene iz proširenih zenica zakačim za bilo koju staru cipelu
ili bušnu unutrašnju gumu u vidokrugu, proučavam način na koji se Mikina kosa
u džeknikolsonovskim estuarima povlači ka blago zašiljenim ušima, po treći put
bezuspešno brojim lako zamašćene dugmiće na univerzalnom daljinskom
upravljaču, poput introvertnog tinejdžera u svlačionici izlepljenoj
duplericama, činim sve da mi pogled ne zaluta u pogrešnom pravcu, ka
celestijalnom rozen-marcipanu što u talasima poprskanim neonskim štrasom
neumolno navire kroz ogromne prozore... O ne, nisam navučen na nesreću, nisam
ljigavi adikt samosažaljenja; in fact, nisam navučen ni na šta osim na
duvanski dim koji mi u pravilnim intervalima prodire u pluća i čini moje misli
lakim i prozračnim: sve su ređi trenuci kada se osećam na vrhu sveta i sve
češće čujem vreme kako protiče, i, jebi ga, ko mi može zameriti što otkidam na
ovo purpurno nebo, što se valjam u njemu kao nerast u vlastitim govnima i
patim u uredno avaliranim apoenima povodom stvari gotovo isto toliko dalekih i
nerealnih kao diskretno iskrenje indirektnog osvetljenja u matoroj prepečenici
ili dve žene koje pričaju o begonijama i spiralama na kilometarskoj krovnoj
terasi...
"I, jebi ga,", Majk Nestorovič izbacuje dim u tri kratka mlaza, kao insekticid
šiknut u oskudno brežnjevsko pivo, i promptno nastavlja tiradu, "tu se negde
nađu, ovaj im spusti na osamsto bez zajebancije sa skidanjem gaća, oni
zagrizu, u međuvremenu, pošto su se drali kao konji, pola ekipe se okupilo oko
njih i navija, ribe pište, majmuni umiru, i usred cele te ludnice Šomi ustaje,
vadi protezu i ujeda sam sebe za bulju... Pu, jebo ti ja mater, kaže Robija,
još četiri banke nemaš a nijedan zub u glavi..."
"I,", pitam ja glasom koji mi šuplje odzvanja u ušima, "jesu li mu platili?"
(nastaviće se)
književnost.477willow,
Još jedan veoma običajan dan
Sedam...mrtva tišina, jer u toku je scena "Ćutke Žale".
Osam...neke sveće, za neki pokoj, neke duše, pale.
Dvanajs'...suzi da poteče, uz pretnju batinama, jedva brane.
Trinajs'...upeklo sunce, "'ajde pope, skrati !"...
Četrnajs'...najzad, kraj sahrane.
Devetnajs'...
Radio, podešen na "zvuci iz rodnog kraja"
odvrnut do daske, trešti.
A pijani svat "Oooj živote !" krešti.
Jedna vesela gospođa, cupka na čelu kola,
dok njen umorni muž, prevrnut leži ispod stola.
Preko drugog, a ovaj preko trećeg...
A Ana Četvrt Karabinka, vrcka levo-desno,
pokazuje sve lepo što ona za njih ima,
penje se na sto,
koji se onda malo klima,
jer je to star sto, eto što.
I dok sto pod njom stoički škripi,
Ana na njemu, na sve strane kipi.
Jasno, večeras da zdipi,
naći će se već neko...
To njeno, zaboravljeno na šporetu mleko.
Slatko veselje, trajalo je dugo,
a i posle toga...
Dobro...
Sad, nije bitno ko je sve te čaše o pod razbio.
Niti kol'ko je ko 'ladne jagnjetine u sebe nabio.
Nego, da je taj dan, time
na svojoj običajnosti,
veoma dobio.
Ujutru...
Valjda zbog velikog opšteg zdušnoga bola,
torta osta' pojedena...
a i Ana skinuta...
Na žalost, samo do pola.
Weepin', Willow, 3.
književnost.478askripka,
Kečap-baka, Napon-deka (Part III)
"Gde da mu ne plate, ne bi ih oprali ni Sava ni Dunav... Šomi tu normalno
vikne još pet-šest flaša skivija za početak i tek onda se totalno onerede,
Ćami kaže da je imao prekid filma, pojma nema kako je stigao kući, samo zna da
žena tri dana nije htela da ga vidi, ali reče mi da su Aca i Marina izgleda
otišli zajedno, ne znam da li znaš Acu Pavića, on je neki sportski novinar,
nemam pojma gde radi, njih dvoje su furali u gimnaziji, ono, neviđena ljubav,
ona je bila najbolja riba u razredu, ali, jebi ga, znaš već kako to ide, i sad
normalno imaju po jedno troje dece, mislim da se Aca dvaput ženio, ali, koliko
je Ćami provalio, kresnuli su se i za desetogodišnjicu, i za
petnaestogodišnjicu, a inače se uopšte ne viđaju, ona radi u nekoj banci ili
već nešto u tom fazonu, jebi ga, Aca je dolazio u Njujork par puta, videli smo
se jednom, Ćami ga zamolio da mi prenese ajvar od Keve i Šikijevu lozu, i
nikako nisam mogao da se nakanim da mu spomenem Marinu, ono, baš mi je bilo
truba, a ne mogu da ti javim kako me zanima šta njih dvoje imaju u glavi oko
četiri ujutro kad već polako smišljaju šta da slažu kući i kako da sutra
odrade osam sati..."
Gledam do pola praznu flašu i ništa ne govorim jer bih rekao nešto tipa "Why,
life's a bitch..."; u glavi mi piči film prolećnih noći na Bulevaru,
prohladnog povetarca koji duva povrh vlažnih šina i napetog, zagrljenog
vrebanja na žutu iskru taksi-firme u perpendikularnoj daljini... Zatim vetar
donosi miris lipe (lipanj je, uteram mu strini, i premda ni vetra ni lipa nema
na desetine sparnih, ustumaranih milja unaokolo, ja pozdravljam ovu
polu-haludžu kao znak mentalnog zdravlja, i u to ime dižem čašu rukom koja već
izvesno vreme podrhtava od neke zatajne troletnice...); ponekad, na kratko,
možeš opet imati sebe dok se noć rastače na sitnim kukicama opremljene,
sjaktave atome i mozak, kao u formaldehidu, pliva u slatkoj magli koja zastire
vidno polje: zbog toga lagano natežem ljubazni nepenthe iz čaše od brušenog
kristala i duhovnim uhom semi-percipiram kako major Tom Nestorovič na prazno
rula po pisti, pripremajući se za još jedan paradoksalno-hermeneutički luping;
jedini problem je to što ljubazni nepenthe odjednom ima vomitozno-sladunjavi
ukus dvaput kuvanog čaja od krckavih čaura triput blagoslovene utehe Svetog
Klimenta, i što mi kroz suzama zamućen filter vlastite optike i sâm na planeti
jezivih dorćolskih Palatala nasukani lingvanaut već izgleda kao prezrela
stabljika bugarskog ili makedonskog maka, mrk i amorfan, malo povijen pod
silinom demirkapijske omare, malo sparušen od perenijalnog UV-fluksa iz
sunstroke-popevki Adolfa Topića... Hvata me blaga nausée i nekakvi suvi
mehurovi, kao sove u napuštenom gasovodu, bodro ciguligaju kroz moj jednjak,
donoseći umesto slatkog lahora sa začinskih arhipelaga samo opaki zapah ljutog
sosa od kikirikija i gnevno mreškanje kiselo-slatke piletine, zloslutno sklone
vendeti onkraj groba... Mika još neko vreme nastavlja da tupi o Kurti i Murti
(braći, svastikama, pederima, mafijašima), a ja se, poput alge, prepuštam
landaranju u mlakoj okeanskoj struji, nevoljan da blesnem svežderskim trbuhom
i zarijem EEG-ralje u nogu zatečenog surfera, daleko preslab da dvoklikom na
ikonu sebe/Dejana, čupavog čiča-Gliše zavaljenog u uterusnu fotelju šturo
dokinem krem-ništa što se uvija oko mene, balavo blažen i spreman da s
vegetalnom distancom tek nadgledam lako vlaženje pičkica-čežnjica, lako
tinjanje "Kada ću?" žiški na kortikalnom parketu: kada ću sa Sandrom napokon
sesti u avion ka Barbadosu ili Arubi i kupkom azura i "Bakardija" sprati
naslage deridijanske pareze i blumovskog mejk-apa, sve kataboličke redukte iz
seminarskih samobluda mojih slabokrvnih, mutnookih pulena, kada ću opet videti
malu Andreu koja je na studijskom boravku u Parizu (lak ubod ljubomore vezan
za preplanule Pjerčiće-pederčiće u čijem društvu se možda vucara po Monmartru
i oko Sorbone), Andreu koja voli da piškim po njoj i da je tucam u guzu uz
Hendriksa i Prokol Harum, kada ću se opet buditi sa osmehom na licu, kada ću
se zakucati u zid sa dvesta dvadeset na sat i osetiti kako mi pernati
bolničari vazdušastim prstima otkopčavaju pojas, dok hor počivših predaka peva
Ave Maria i domahuje belim maramicama, and the colored girls go tup-tuh-rup
svojim predućim, spermogrgoljećim sopranima...
"Ala smo se uradili...", kaže Mika i, iznoseći nezainteresovanim, faktualnim
tonom tu pritom vrlo akuratnu evaluaciju, prosipa nešto prepečenice na
mermernu ploču stola i blentavo se smeška. "O Bože", mislim, "život je
mandarina, lako se ljušti, ali se začas..."
"I kurac,", nastavlja čovek koji je svoj shore cruiser nazvao "Famfulja II" sa
obrazloženjem da kući već ima jednu (Vondu je slagao da mu se tako zvala
prababa, a za broj nije ni pitala), "sutra sam opet ispušio za golf, Steva će
načisto da popizdi... Je li, jel viđaš onog njegovog opičenog sina, opet ne
govore već šest meseci...?"
"Kog mog se uzbuđuješ," kotrljam lepljive loptice reči preko jezika,
frame-by-frame Sizif u ubavom kibucu koprofaga, heroj socijalističkog rada u
složnoj domaji balegara, "ionako se razumeš u golf ko Marica u krivi... Viđam
ga, jebote, ali bolje da ga ne viđam, stalno mi uvaljuje neku duvku, ono,
Akapulko gold u deset prepodne, i stalno mi traži neke pare na zajam... Dobiće
kilo supe i kurac u dupe, još mi dođe pedeset baka od prošlog novembra... Ma
pun mi je kurac umetnika, veruj mi brate, da mogu lego bih na plažu negde dole
na Karibima i motao spravu za spravom jedno godinu dana, a kad mi jedno milion
pocrnelih guza prođe ispred face možda bih nešto i otkresao... Ono, kao,
možda..."
"Mojne, Deki, nikad se ne zna," kaže večni optimista i skupljenim pesnicama
pritiska slepoočnice, kao da će mu to pomoći da rastera zloguki nimbus odmakle
intoksikacije, "stvari se okrenu dok si reko piksla... Ma ni ja odavno ništa
više ne kapiram, i čisto me zabole kurac... Ne znam da li sam ti pričao šta mi
se jednom desilo kad sam radio kao keša... Jebeš ga, ništa, radio sam u nekoj
piceriji dole u kraju, "Uno", ne znam da li si nekad svraćao tamo, i, pošto je
to tada držao Šoletov kum, znao me čovek od malih nogu, često se dešavalo da
ja ili Šole ostanemo poslednji, pokupimo pazar i zaključamo... Jao jebote, ne
mogu da pričam koliko sam janpi... E prekoputa je onda još bila neka lokalna
kafančina, "Ibar", reče mi Ćami da su je srušili, i tu je baba-Sera bila neka
matora mandovka, isto iz kraja, zvali su je Ruža Snajperka, neki joj švaler
istero oko još šezdeset i neke, izgledala je ko kapetan Kuka, ono, klasična
žvaka, muž jedno veče otišao da kupi pljuge a zadnji put je viđen pre dvanaest
godina kako šibicari na vašaru u Svilajncu, sinovi što u Beču, što na robiji,
uglavnom, gazda je s njom imao dil da kad "Ibar" fajrontira, i kad tamo sredi
klonju, pređe kod nas da počisti kafanu... I, jebi ga, jedno veče, ono, neki
oktobar-novembar, kiša piči pa ubija, nije mi ni do čega, zapadne meni da
zatvorim, a ja mrtav umoran, ceo dan mu ga davao po nekim lozama s nogu, da
rasteram bedak, usta ko pepeljara, ne vadim pljugu od dva popodne, samo što
nisam poubijao poslednje goste, i, kao, konačno sredim sve, oteram šankerku i
nekog klinca koji je menjao Šoleta, a Ruža ko za kurac kasni, i ja tu provalim
da sam u stvari neviđeno gladan i rešim da zveknem jednu porciju raviola, ono,
kuvarica odavno otišla, a to mi je najlakše, zviznem ih u vodu i kraj
priče..."
(nastaviće se)
književnost.479willow,
Nekom ( u retkim trenucima hroničnog nespokoja )
'Ajde...
Podmetni im tačku u sred rečenice.
Il' zakucaj jedan dobar znak pitanja,
direktno u čelo
velikog slova na početku sledeće.
Ne daj zarezima
da rovare po živom mesu
tvog izrečenog.
Razvuci svoj osmeh
pred čime god
nepristojno je smejati se.
Ne skidaj pogled
sa svega
što nedolično je gledati.
I pamti sve što je već odavno
trebalo biti zaboravljeno.
Nije to bespuće...
Probaj...
Daj i vodiču i mazgama i džakovima
slobodan dan.
Ostavi izgužvanu mapu do blaga.
Pusti je, nek' miruje u džepu.
Samo čitaj znake...
Traži tragove po zemlji.
Namiriši dim nekog ognjišta.
Orjentiši se prema mahovini.
Nije to bespuće...
Počupaj korov.
Utabaj stazu.
Dopusti samo suncu, kiši i snegu.
Da presuđuju o godišnjim dobima.
I po tome se ravnaj.
Weepin', Willow, 3.
književnost.480rdejan,
Alhemicar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom.
Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen
autor Oskar Vajld. Listajuci knjigu naisao je na pricu o
Narcisu.
Alhemicar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je
isao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jednom
jezeru. Toliko je bio opcinjen samim sobom da je jednog dana pao
u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao, nikao je jedan cvet,
koji su nazvali narcis.
Ali Oskar Vajld nije tako zavrsio ovu pricu.
On je napisao da su, kada je Narcis umro, dosle sumske nimfe i
zatekle dotle slatkovodno jezero, pretvoreno u krcag slanih
suza.
- Zasto places? - upitase sumske nimfe.
- Placem za Narcisom - rece jezero.
- Ah, nimalo nas ne cudi sto places zbog Narcisa - nastavise
one. I pored toga sto smo mi sve stalno trcale za njim po sumi,
ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra
njegovu lepotu.
- Pa zar je Narcis bio lep? - upita jezero.
- A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? - odgovorise
iznenadjene nimfe. Na kraju krajeva, on se svakog dana sa tvojih
obala naginjao nad tebe.
Jezero je za trenutak zacutalo. Najzad rece:
- Ja placem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis
lep.
"Oplakujem Narcisa zato sto sam uvek kada bi se on nagao nad
mene, moglo u dnu njegovih ociju da vidim odraz svoje sopstvene
lepote."
"Lepe li price", rece Alhemicar.
Odlomak iz knjige
"Alhemičar", Paulo Koeljo
književnost.481askripka,
Kečap-baka, Napon-deka (Part IV)
Otpijam gutljaj i intenzivno zavidim svima koji Gospoda nad vojskama, umesto
kao zlog knjigovođu, još uvek kapiraju kao tata-Bradu ili profesora Baltazara,
soba pomalo vibrira, suptilno se kruni po rubovima i delikatno krza: odavno
sam zaboravio sve što sam znao o mnogim i ubedljivim razlozima za disanje, i
tromo nastavljam da pumpam u ekonomskoj brzini, mučno uvlačeći astmatične
čuperke vazduha kao sline ili špagete...
"E, i taman se ja montiram u separe sa onim raviolima i jednim pivcem",
nastavlja Mika svoj solilokvijum, ne dozvoljavajući da ga nesrećni sinergizam
čira, karija i prepečenice na duže vreme omete, "kad eto ti Ruže, sva u
panici, izvini, Miko, teli more da me apse, da im jebem dadu dadinu, ono, u
"Ibru" bila neka tuča, pijanci skapirali da je fajront mnogo rano i rešili da
malo prorede inventar, i, fala kurcu, šef pozove pandure da ih pokupe, a Ruža,
kalafonka ko kalafonka, ono, genetski zentuju od murije, zabila se u klonjaru
i nije nos promolila dok je maltene nisu zaključali... I ništa, pustim ti ja
nju, krene matora da čisti, a ja uvatim da marišem raviole, znaš onaj rad,
zavatim kašikom, pa izudaram šes kila kečapa odozgo i tek onda hališem, tad se
kečap tek bio pojavio kod nas, i to neka slovenačka govna, "Gudra" Portorož,
ili već tako neka bolidarija, jebem li ga, a gazda dovlačio iz Švabije "Hajnc"
u onim velikim pakovanjima, prste da poližeš... U neko doba provalim da me
Ruža nešto čudno gleda, znaš, kao, čisti prednji deo kafane i ne može da me
dobro vidi u separeu pozadi, ali malo-malo pa me nešto merka sa strane, krivi
glavu ko noj jer sam joj seo na pogrešno oko, kliberi se ko budala, vidim da
joj nešto nije jasno, ali možeš misliti kako se sekiram što je Ruža Snajperka
u rebusu... I, jebi ga, završim ja s klopom, rasklonim ona govna, Ruža još
triput omane repom, probrlja malo po kofi, i ona skontala da jedva čekam da
joj vidim leđa, i, kao, tu ti meni pukne film, kažem joj da može da pali,
zatvorim radnju i odem ćeri da se bacim u nesvest..." U gornjem levom uglu
ekrana iskače Vondina glava sa dva oka što s rezigniranim izrazom skeniraju
dimom obavijenu scenu u kojoj Džems Kegni i Hemfri Bogart šljiskijem tamane
ionako oskudne neurone; glava se hitro povlači, oprezna ekstenzija gigantske
krepuskularne kornjače čije vonjavo meso razjedaju svetlaci pustih noćnih
ofisa; Mika se uzalud okreće, tamo gde sam maločas gledao još samo vrtlog
vlažnog vazduha i sluzave tufnice "Laure Bjađoti" svedoče da je Vonda ikada
postojala, i ne preostaje mu ništa drugo doli da glasom promuklim od držanja
banke i duvanskih čvorića na glasnim žicama nastavi priču, jebi ga, tu prođe
par dana, ono, business as usual, jedino što počinjem da kapiram da se nešto
čudno dešava oko mene, znaš one fore, šankerica i kuvarica nešto šapuću, a kad
se ja okrenem kao poginu od smeha, ja im pokažem kitu, one opet ki-ki, ko da
sam je stvarno izvadio, i tako jedno pet puta dnevno, tuke nedojebane, a meni
više pun kurac, imam neke probleme u životu, devojčici mi kasni meca deset
dana, ceo dan kontam šta da radim, em je volim, žao mi da je oni kasapi
drkaju, em joj ćale boksovao za "Radnički", tip zajeban samo tako, jebaće mi i
oca i majku samo ako nešto načuje, i, sve u svemu, spremam se da ih jednu po
jednu za uši privedem u klonju i slatko nategnem, čisto da vidim da li će i
onda da se klibere... I ništa, u neko doba provalim da me i stalni gosti nešto
čudno gledaju, ono, ja im nosim klopu ili naplaćujem, a oni mu ga daju po
nekim kvarnim kezovima, nešto se kao domunđavaju, uopšte ne kapiram koji im je
kurac, ali kapiram trista na sat da ću nekog uskoro tako da nabodem da će
kevino mleko da propiša, a najveće ludilo tek dolazi, znaš ono, Dorćol ko
Dorćol, neka žgadija non-stop ćoškari i gleda kako nekog da podjebe, i jedno
veče, taman palim da se nađem s Danijelom, da vidimo šta ćemo i kako ćemo, kad
me najdrčniji klinac iz ekipe mrtav ladan startuje, kao, de si kećap, jebo te
ja, a ja stojim ko moron i gledam ga, ne mogu da verujem, onda se ipak još
znao neki red, normalno, čim sam se osvestio, priletim i zviznem mu jednu
vaspitno-popravnu, zvonila mu je glava jedno tri dana, ali, jebi ga, nešto mi
došlo neprijatno, znaš ono, idem ulicom i pizdim, nisam bre navikao da me mali
mandovi prozivaju kod svake bandere, dole se bar znalo ko kosi a ko vodu nosi,
i, uopšte, kapiram da mi se život odjednom pretvara u totalnu paranoju, ono,
sledeći rad je da mi šest pandura siluju švecu usred bela dana, a pitaj kurac
zašto i zbog čega... I jebi ga, tu se nešto popičkaram i sa Danijelom,
jedanaesti dan, nije zezanje, odem ćeri, zakucam se u krevet, i, kao, ja bi da
kuntam a ono, miki, u glavi ko na štajgi, neki fetusi, neke bolidarije, de si
kećap, drž-nedaj, uglavnom zaspim tek oko šest ujutru i ustanem oko četiri
popodne, a kao šljakam od dva, glava me otkida, podočnjaci ko piksle, kafa mi
iskipela, ne mogu da odvežem pertle, ne mogu da nađem kafetine, a i bolje što
ne mogu, jer bi popio jedno sto komada i a u pičku materinu...
"De si kećap?", kažem i naizgled nazdravljam Miki, Rotku i Kovalskom: kurac
moj, u ovom sakralnom trenu kada misao na jutro i alka-selcer tek povremeno
zavibrira na ivici kognicije moja zdravica je upućena isključivo mudrosti
bogova koji su smrtnicima podarili neon: neon, halogenke, natrijumske lampe,
žareća vlakna od volframovih i tungstenovih legura, sve što svojim mnogobojnim
bljeskom oslepljuje noć i zastire pogled na njihova zanavek zgađena lica,
ensorovski raskliberena sveudilj maglinama prepišanog, fleš-zvezdicama na suvo
izbodenog nebosklona... Moji snovi su od ovog sveta i tek stidljivo zirkaju na
drugi, mimo penteličke perfekcije WC-šolje ja nemam nade na ino odlanuće, moje
su misli tek samolepive sličice vedeta sa zaboravljenog fudbalskog prvenstva
koje jesenji vetar raznosi po dvorištu prigradske osnovne škole, tek
inebrijantni Ce-Ce projektili koji naleću na elektrificiranu mrežu, onako kako
sekunde kao naglo odmrznute kapi padaju na šoferšajbnu... - (Pesak Ivo Džime -
granate se rasprskavaju na inflamiranom nebu - miris baruta - kapisle - bašta
u dedinoj kući, sunce i kiseli smrad mrava koje bezdušno spaljujem dedinom
lupom - sise - sise - Andrea - miris karija pomešan s nekom užasno matorom
mediteranskom kišom - da, Rovinj u zimu osamdeset i neke, prazna riva kojom
mljackaju potočići i šušte bezbrojne kapi, veduta zamagljene Katarine - Aramis
5 - neki hodnik ofarban masnom zelenom bojom - kiša - kiša - /moj?/ kurac
zabijen do balčaka u blago nedefinisana ženska usta...) - onako kako, oko
četiri popodne, 31. XII 1975., u belo-zelenoj svetlosti ulične lanpe krupan
sneg pada na dve smreke, tri Daglasove jele i jedan čempres ispod prozora moje
sobe u Hadži-Milentijevoj...
"Au, brate, tebi je do jaja..." odzdravlja Mika i pokušava da zapali filter;
srećom, zlatni "Kartije" je zaturen u nekom hiperprostornom džepu Armanijevog
letnjeg sakoa, a kartonskim reklamnim šibicama iz nouveau riche kupleraja koje
jedini odrasli primerak malog Perice u mom sasvim pristojnom iskustvu uglavnom
pohodi nije moguće zapaliti baš ništa: u Rimu leti stalno duva vetar, Jeanne
d'Arc ne bi pristala da kutiju pridrži u zubima, a savez dobrovoljnih
vatrogasaca u Troji je, kažu, vrlo jak... Tromo pružam ruku, uzimam cigaretu
iz njegovih usta i vraćam je, kao ominoznu petardu iz crtanih filmova
(Bye-bye, sucker!), pravim krajem na pravo mesto... Mika prvo zabezeknuto
blene, zatim, kada mu prinosim plastični upaljač sa dva mačeta u korpici,
poslušno uvlači dim, i, kao da je naglo izdisanje debelog mlaza mikroskopskih
čestica pepela i katrana pomerilo neku skretnicu u njegovom unutrašnjem
fliperu, trepće zakrvavljenim bonus-okicama, naglo uzima dah, i contra fatum
nastavlja da sitno veze svoju logoraičnu fugu...: "I ništa, dogiljam se nekako
do šljake, niko me ništa ne pita, svi vide da ne valja, ono, šta ti mene kurac
ima da pitaš kako sam, i te fore, i u neko doba gost iz mog reona startuje
Šoleta da mu donese kečap, voli čovek da zalije piroške, a Šole, dao ga Bog
ludog, ne jebe dva posto što sam se ja smrko ko Rambo na svadbi, ladno se
razdere preko cele kafane, kao, Miko, brate, donesi kečap čoveku, al mojne
usput da ga eksiraš, a šankerica istog trena kao nešto krene da se komira, i
meni totalno padne mrak na oči, ono, dođi vamo, pička ti materina ona ludačka
da malo eksiraš pesnicu, jebo ti kečap mater, a Šole mi totalno kul prilazi,
kaže, jebi ga, Miko, mojne se ljutiš, priča se po kraju da hasaš kečap kašikom
ko paprikaš, i tek tu se meni slože sve kockice u glavi, i de si kećap, i one
dva tuke, i gosti, i Šole, skapiram da matora Ruža ono veče uopšte nije
snimila raviole, jebem joj oca ćoravog, budala je ladno skontala da ja sipam
kečap u kašiku i onako klot ga hališem, a i kapirala se u kečap ko šinter u
gurabije, dok već nije pustila buvu po celom kraju, pa joj je neko valjda
objasnio... I, šta ću, jebi ga, krenem od muke da se smejem, reko, pozdravi
Ružu, jebem je u usta matora, izbiću joj i drugo oko, pa nek riba klonju po
Brajevoj azbuci, pička joj materina šlogirana, jedino što je Danijela
trinaesti dan dobila i ja sam se tako uradio da tri dana nisam znao jal je
Ruža Snajperka, jal Mica Trocevka, majke joj ga nabijem ciganske..."
(nastaviće se)
književnost.482brka,
U Zvezdara Teatru ce 30. septembra Matija Beckovic
odrzati svoje knjizevno vece. To ce biti retrospektiva
celokupnog njegovog knjizevnog dela. Za tu priliku
napravljena je posebna scenografija, muzika i kostim.
Bice to One man show Matije Beckovica.
Ulaznica kosta 20 dinara, a mozete da date i vise,
jer sav prihod ide u humanitarne svrhe.
Zovite odmah, mozda je i ostala neka karta!
Pozdrav
Aleksandar
književnost.483mcar,
Sta se dogodilo sa konkursom Radio Index-a za kratku pricu?
književnost.484askripka,
Da čovek ne poveruje: stigli smo do kr(j)aja...
Kečap-baka, Napon-deka (Part V)
E, a sada je ozbiljno, smeh mi zastaje u grlu, u naglom napadu zdravog razuma
ili poslednjem trzaju galvanske inercije stavljam ruku preko čaše u koju Mika
smera da iscedi poslednje kapi prepečenice, mali homunkulus-Deki što se kao
sablasni lemur povazdan keša o truli visuljak moje hipofize ima nameru da
stavi ruku preko očiju i skoči u frojdovsku tminu koja ga čeka dole, ko zna
gde, i odebljali jezik sasvim na svoju ruku slaže rutave kockice arahnoidnih
reči čije slučajne konstelacije invarijabilno ocrtavaju Sotonin lik... "Pukli
smo ko zvečke, matori,", kažem, "ne samo da smo pukli, nego pojma nemamo ni
kada ni kako, jebi ga, možemo samo još da se zaluđujemo i da tripujemo
idilične ge-šest varijante, ali kad god se uradim kao svinja znam da sam budan
i da oko mene sve pada kao kiša kurčevih džukaca i mačaka, sve škripi,
skrnatori i umire kao probušeni kurtoni i zarđale giljotine..." Mika ćuti i
gleda me kao koker-španijel na samrti, cigareta mu ispada iz ruke i dok je
usporenim pokretima napipava negde pored fotelje ja već znam da je gotovo, da
sve što odsada kažemo nema nikakvu težinu ili je, pak, teško kao čitava blatna
Zemlja nesretnim Antipodima što s donje strane sveta svoje inverzne živote
provode u tapkanju na glavama...
"Znaš šta?", intoniram sa značajnim izrazom broj sedamnaest, i unapred se
radujem skromnom tračku radoznalosti koji se pojavljuje na Mikinom licu, dok
silujući zapekle sajle facijalne muskulature pokušavam da izdajnički osmeh
prikujem negde u korenu vilice, a zatim skroz ravnim glasom kažem: "Ništa,
brate rođeni, ama baš ništa..." Mika slaže facu čiju deskripciju prilično
verno sažima fraza "E moja dilejo, tebi je još do zajebancije", i s papskom
benevolencijom odmahuje jedan abortirani blagoslov u pravcu peruanske
tapiserije. O, Gospode, gledavao sam i prpošnije skečeve na tvojoj sinisternoj
estradi, vaistinu, ukraj Ksanadua već nikoše favele lakokrilih Kolombina, a
sluzorepi falstafozoidi odavno pogane kladence diljem cvetne Arkadije: jeste,
izgledam kao Džef Bridžis u "Kralju ribara" i imam dobar kurac, dok bude hteo
da me služi, ali ispred bioskopa "Partizan" mali cigani po svoj prilici još
uvek demonstriraju mae-geri, madraci škripe unakrst univerzuma u slatkom
saglasju telesnih fluida, u zlatnom trouglu fabrike horsa rade punom parom, i,
uopšte, krv sveta gotovo svuda bodrije protiče nego tamo gde sam momentalno
ja. Stoga bolujem od hormonalne strepnje i delim ljude na zubare, igrače i
cepanice; motori Velike Zavere turiraju ispod prozora moje drage i šta mi
drugo preostaje nego da zagrlim jastuk i opsetim se svih dečjih molitvi koje
scenskim šapatom nadimaju idilične dormitorijume po zabitima Montane: if I die
before I wake, to je onda to, i nikakav transcendentalni catcher neće sprečiti
lopticu moje duše da preleti prvo teren, a odmah zatim i gledalište, da na
trenutak zastane u nunc stans travestiji iznad krovova geta i veša što skuplja
čađ na ubogim ispustima, da se napokon, kao Pera Kojot u dietil-lizergične
raseline Kolorada, glatko strmopizdi u slivnik kraj klinike za venerične
bolesti... Šljiva me još uvek drma, ali sinja džigerica marljivo ispira kužnu
paradajz-čorbu koja slini kalcifikovanim venama i prve larve otrovnog
mamurluka počinju da se miču negde u temeljima potiljka. Zadah sprženog mesa i
dimljivih baklji u šarenim, Dizni-Terner-Munk pramenovima zapaja muzgave
lagume sinusa i gluve kazamate srednjeg uha, dželati goli do pojasa užurbano
prolaze sunđerastim kavernama noseći hromirane morske ježeve i egzotična
seksualna pomagala, jezivi krici se krišom cede kroz pukotine smežuranih
moždina kojima prohode mračne nožice glavobolje...
"E jebeš mi mater,", emfatično počinjem uopšte ne znajući šta ću da iserem i
gde ću da završim, "priča ti je do bola, jebi ga, uvek isti rad, ide, piči, ti
veze nemaš kuda i kako, sve se nešto kao trzaš i migoljiš a u velikom finalu
sve je go kurac, gde si bio - nigde, šta si radio - ništa... Jebi ga, baš si
me sad podsetio, moram da ti ispričam kakvo sam ludilo imao s nekim matorcem
kad sam se preselio kod babe u stan... Ono, kao, umrla mi baba, ćaletova keva,
i ja se, normalno, iz taka prebacim u njenu gajbu, znaš ono, kul je meni sa
matorcima, imao sam odvojen deo kuće sa posebnim ulazom i sve to, ali, da ga
jebem, gajba je gajba, Generala Ždanova, da pljuneš do centra, sve ti blizu,
jedino što ne valja je što nema ko da ti skuva kiselu čorbicu kad ustaneš oko
podne a trinaesto pivo ti još bućka u stomaku, ali jebi ga... U to vreme sam
još bio s Anom, spominjao sam ti je sto puta, bili smo zajedno pet godina, ali
tu je već bio kraj, vukli smo se mesecima jer smo se mnogo voleli, znaš one
fore, kao raskinemo, pa se neko vreme ne viđamo, pa onda opet budemo zajedno
neko vreme dok se opet nešto žešće ne zakačimo, i tako jedno desetak puta, a
svaki put nam ode pola života kad raskinemo, i totalno otkinemo kad se kao
ponovo smuvamo... I ništa, preselim se ja negde u jesen devedesete, ono, kao,
sve se već drma, ali niko još ne kapira da će stvarno biti rata, prenesem i
stub, i video, i sve ostale kurcoboce, jedno vreme je i Anči spavala kod mene,
dok nismo prvi put raskinuli, a baš negde oko Nove Godine, Teša mi donese iz
Singapura nekakav bežični fontele, šatro "Panasonik", ja mu pozajmio deo kinte
za prvu turu, pa da mi se kao oduži, a odužio mi se do moga, jebo mi je kevu,
ionako sam telefonanisao ceo dan, a otkad mi je doneo spravu jednostavno nisam
silazio s žice, znaš one radove, kenjaš pola čuke, ne mili ti se da potegneš
pirpa na pola žvake a dotad si kao kenjao jedno pet minuta, i to kad si ležao
koleru, čašpri u kadi, čašpri dok spremaš klopu, i sve u tom stilu, ono,
seksi-telefon, jednom rukom drkaš, drugom držiš slušku... E, a kao zgrada mi
je bila puna raznih frikova, čim malo odvrnem ziku šest baba čekića pred
vratima da mi se najebe mamice, jedino što se ja najebem njima, oni mi kao
nešto smeštaju muriju, a ja umirem od smeha, pola likova iz osnovne škole mi
se strateški rasporedilo po stanicama na Starom gradu i Vračaru, mogu babe da
ga duvaju, i kao ništa, rat traje, i apsolutno jedina faca koja mi ne pravi
nikakvu frku je komšija vrata do vrata, nekakav čika-Velja, baja prvoborac od
jedno tries devete, za svaki slučaj, mator ko Biblija, ono, ima potpisan
primerak, a gluv ko top, otkad je punio haubicu na Sremskom frontu može da
kunta između dva "Maršala", zabole ga kurac što baba-Persa i baba-Mileva već
pevuše Paradise City dok unucima spremaju vanil-grancle... I, jebi ga,
upoznamo se mi tu, kad god se ja ujutru vraćam iz grada, matori već pali po
panju i ostala zezanja, nema šaje da se omašimo, znaš ono, dobro jutro,
čika-Veljo, jeste vredni, dobro jutro, momčino, ma jok, nijesam, nijesam još
stigao da ogladnim, i te fore, a kad otvori gajbu samo te zapahne, ono, brate,
sarin, soman, tabun, padaš u nesvest u roku od odmah, tačno sam skontao što
Milena Dravić nosi masku preko njonje kad igra partizansku bolničarku a nešto
kao opale tifus i gangrena, ali, jebi ga, to su čelične generacije, ono, da
već nije bio prevelika drtina da se u Vijetnamu bori na strani progresivnih
snaga kapiram da bi ladno hasao napalm, Nikson bi načisto odlepio... I ništa,
tako smo se mi družili oko pet ujutru cele zime, a zima kuku i pomagaj, znaš
ono kad ošine repom, u februaru upeko minus, duva neka košava, jebe kevu, mart
neke susnežice, lapavice, bedaci, i, normalno, kako je malo krenulo proleće ja
mu ga dam po terasi trista na čuku, čim progledam, ono, negde oko keca,
montiram se u fotelju i pijuckam fuku negde do trojke, a kad se stoka malo
raščisti spustim se do "Cveta" na vopi, da vidim koga ima i šta se dešava,
uopšte nisam imao živaca da pišem magistarski ili da radim bilo šta drugo, već
sam znao da sam uradio šemu za Ameriku, a i toliko sam pizdeo zbog Ane da me
je zaista čisto boleo kurac za sve ostalo, samo sam gledao da što više zujim,
ne bi li malo iskulirao, i, gde sam stao, a da, jebi ga, jednog dana se i
matori Velja zajebe da izađe na terasu i malo proluftira onaj svoj jebarnik, a
ja baš nešto privršavam kofijanu i preganjam se s nekim drugarom povodom
"Meklarena" i "Ferarija", ono, klimnem čiči glavom i okrenem se na drugu
stranu, a matori otvorio usta i bulji u onu antenu, ladno kapira da sam
američki špijun... I, jebi ga, dok se on tu kao osvestio ja spičim fuku, uđem
unutra, i ispalim sa gajbe, a uveče sam imao neku žurezu na Avali koja se
završila preksutra, roštiljem i početnim simptomima delirijum tremensa, sa
roštilja cela ekipa produži direktno na Demiju i tamo se tek načisto dojebemo,
a naročito ja, u varijanti pijem da zaboravim, i, sve u svemu, zakucao sam se
ćeri tek posle jedno tri dana, a kad sam se jednom zakucao bio sam u fazonu da
sad jedno tri dana i kuntam, samo što nisam minirao zvono, međutim, kurac moj,
u neko doba, a ja taman sanjam kako razbijam Anči na mašini za pranje veša,
neki manijak zapeo da zvoni kao da ga karaju u bulju, ja ne mogu da verujem,
izvučem se nekako iz kreveta, zviznem cevanicu o komodu, marnem pajser iz
kujne, i palim pravo na vrata da olomim budalu, kad na vratima Velja, sav
zvaničan, samo što ne drži spomenicu u zubima, ja šteknem pajser u stalak za
kišobrane i krenem kao nešto ljubazno, izvolte čika-Veljo, hoćete da uđete, i
te fore, a pojma nemam šta pričam, jedva držim oči otvorene, fala bogu te nije
hteo fuku, sipao bi mu mišomor i a u pičku materinu, i ništa, jebi ga, posle
jedno pet minuta, a sve vreme stojimo na vratima ko dva mentola, ja počinjem
da kapiram šta matori bulazni i iz taka krećem da se presabiram da li sam
sinoć nešto mnogo zajebano gutao, pazi kad je baja ladno utripovao da mu
"Panasonik" pravi frku sa pejsmejkerom, jebo majke, ne znam ti ja dal to zrači
ili šta je, no u pošljednje vrijeme sve me nešto ovđe štreca, ka da mi je guja
u njedrima, a ja ga slušam i ne znam da li da se prospem od smeha ili da ga
steram u sto pički materina i nastavim da kuntam, ali, jebi ga, uzdržavam se,
žešće mi je trulo da ama baš ni s kim u zgradi ne govorim, i tu se kao nešto
iskuliram i uvatim da ga trujem kako to nema veze, jebi ga, nije to struja, to
je na baterije, Japanci paze na te stvari, tamo svaki drugi penzos šeta
pejsmejker, i ti radovi, i na kraju uspem da ga ubedim da mi se skine s kurca
barem za to prepodne, kao, raspitaću se ja da li to nešto utiče, a utiče kurac
moj, nema veze s mozgom, napraviću izolaciju, ako treba opet ću da nabudžim
regularnu žicu, drži-prži, i, jebi ga, na neku foru ga kao navatam da ne piše
pismo generalštabu baš istog dana, dvaput zaključam vrata, gurnem klozet-papir
da zaglavim zvonce i odem da se komiram... I, miki, tu ti se ja reanimiram
negde oko tri popodne, ono, kez od uveta do uveta dok se nisam setio Anči,
kapiram uradio sam Velju ko mladog majmuna, nema šansone da mi još nešto
prikenja, kad, nije prošlo čuku-dve, ja mutim neskafu i spremam se da pozovem
malu da malo seckamo našu emotivnu situaciju na sitna crevca, a neko opet
nalego na zvono ko mutav na telefon, đanem kroz špijunku, a ono, normalno,
Velja, udri celu priču ponovo od Kulina bana do Faradejevog kaveza, muka mi
pripala, i tu već kreće klasično ispiranje mozga, kad god me snimi na
stepenicama ili negde u kraju, oplavi me načisto, te struja, te zračenje, te
aritmija, te krive kurčine, najebo mi se matori mamice samo tako... I ništa,
jedno veče, još uvek znam datum, ali, jebi ga, ne bih baš da ga spominjem, par
dana pošto smo ja i Anči poslednji put raskinuli, samo što, fala bogu, tada
još nisam znao da je poslednji put, mala me okrene negde oko deset sati i
krene zadnji razgovor koji smo ikada imali... Jebi ga, svašta mi je rekla,
ono, neću da te gušim, prvi put mi je sve nacrtala tako jasno da sam ovako
blesav kakav sam uspeo da konačno shvatim celu priču, mislim, zvuči potpuno
idiotski, ali prvi put sam skontao da je to, jebi ga, to, ne znam šta bi s
nama bilo u nekom drugom životu, verovatno ništa, jebi ga, znaš me, ali u ovom
je mala odlučila da je dovoljno čekala, a najcrnje je što sam i onda mislio a
sada znam da je bila potpuno u pravu... Oboje smo pomalo plakali, zaista smo
imali zašto, mada ne znam zbog čega ti ovo uopšte pričam, i, sve u svemu,
prošlo je više od četiri sata dok više nisam imao apsolutno ništa da kažem,
samo sam ćutao, i tako smo zajedno ćutali jedno pola čuke dok nisam prekinuo
vezu i zapalio sto pedeset i šestu pljugu... Jebi ga, izleteo sam napolje u
roku od trideset sekundi, bio je četvrtak, poneo sam sve pare koje sam imao na
gajbi i zaustavio prvi taksi koji je na Bulevaru naišao, neću da te lažem,
napio sam se kao zmija u nekom lošem društvu, svi prijatelji kojima sam želeo
da konačno ispričam zašto ću poludeti spavali su ili nisu bili kod kuće, ne
znam gde sam sve bio, imam samo neke fleševe klonje na Akademiji u kojoj
povraćam i onih šarenih spotova u malom Kiniću koji se pale i gase, jebi ga,
na kraju sam ipak došao ćeri, ugasio zadnju pljugu na parketu i srušio se na
krevet u jakni i farmerkama... I ništa, danima sam bio totalno
nekomunikativan, nisam uopšte izlazio sa gajbe, pušio sam baba-Olgine zalihe
posthumnog "Jorka" i hasao po parče nakjučerašnje panje sa malo osušenog
ementalera iz "Alonza" svakog usranog jutra, i jebi ga, tako je prošlo skoro
nedelju dana dok nisam prvi put od one noći ispalio napolje, matorce mi stegao
neki prolećni grip pa da im kao dobacim "Hepi dej" i Bajerov aspirin, i tu na
vratima zgrade snimim Veljinu plakatu sa crnom petokrakom i datumom starim
sedam dana, posle sam sve čuo od nekog inženjera sa trećeg sprata, našla ga je
ćerka sutradan oko podne, ali umro je upravo one večeri, trokirao mu
pejsmejker, jebote, ti ćeš i kad te neki tvoj simpatični poslovni partner
rokne isto tako da se kliberiš, mislim, jebote, meni uopšte nije bilo smešno
kad sam snimio onu plakatu, nisam mentol, znam da telefon nema nikakve veze sa
pejsmejkerom, ali jebeš mi mater, kad god hasam podvarak kod nekog našeg
morona, znaš ono, hodnik u babinoj zgradi uvek je bazdeo na kiseli kupus, ili
kad mi ovo mobilno govno zacijuče, odmah se opsetim Velje i celog onog ludila
i totalno se ubedačim..."
Sandra se po drugi put pojavljuje na vratima terase: rutina mi je poznata,
drugi odlazak u toalet znači diskretan signal da se bliži kraj večeri, da
polako dolazi vreme kada će nam se ona i Vonda pridružiti na desetak
kurtoaznih minuta, da bi nedugo potom, izmenivši standardni repertoar
pozdravnih šala i par kratkih zagrljaja sa vazdušnim poljupcima, izašli u
neverovatno veliki i neverovatno prazni rezervoar noći. Trezan sam, ili gotovo
trezan, nespreman da se suočim sa sitnim pakostima koje brzo nadolazeći minuti
pripremaju za mene; podižem pogled i fiksiram Rotkov razblaženo rektangularni
flaster od trulih višanja i krvlju umrljanog lisičjeg krzna; tripujem da je to
nekakva kapija, nekakve zarđale dveri na ovoj tuđoj priči; petak je i ja sam
poučan i iskren kao Pilatova žena ili "Politikin zabavnik": boli me kurac šta
je iza i da li nečega uopšte ima.
(Ana! Ana! Osećam potrebu da ti sve ovo kažem, ja nisam nikakav pisac, ja sam
samo jedan krivi kurac koji te ispod zilion slojeva smrdljive rđe još uvek
uzalud voli, dušo, ja više nemam kontrolu nad rečima koje mi izlaze iz glave,
i ne znam zašto ti, dok možda baš u ovom trenutku rađaš nečije tuđe dete,
upućujem ovaj bangavi, tragično maltempirani svadbeni rondo...; ne želim više
da te gnjavim, čim završim ovu rečenicu uključiću printer, već vidim sebe kako
pakujem rukopis u debeli, prekookeanski koverat i šaljem ga Zoranu, i njega
kako se mršti dok čita kvrgave šlajfne amaterske proze, nadam se da neko od
starih prijatelja još prati književne časopise, ljubavi, ovo ne sme da te
promaši, ne sme, ili možda ovo uopšte ne sme da stigne do tebe, više ne znam,
izgleda da sam totalno odlepio, izvini, možda ću samo da obrišem ovaj fajl i
da siđem do nekog bara da se razvalim do kraja, jebi ga, napolju već sviće,
miris Sandrinog sna se uvlači kroz pritvorena vrata, bože, sve se događa onako
kako valjda mora, nemoj da se mnogo ljutiš i nemoj da plačeš molim te: ližem
ti nos i ljubim te u vlažna, moja usta...)
* * * K R A J * * *
književnost.485willow,
Zapažanje gospođe Ša
Sede jedno veče gospodin Čuča Vac i gospođa No Ša u restoranu.
U to, stiže im i večera. G'đa No, pogleda prvo u svoj tanjir pa
onda u tanjir gos'n Čuče. Nešto joj tu izgleda nije jasno.
Zamisli se par trenutaka, pa ga onda priupita...
-"Je l' te, Čučo. A kako to da vi uvek dobijete veću porciju ?".
Weepin', Willow 3.
književnost.486ranx,
> Zapažanje gospođe Ša
Sjajno.
književnost.487willow,
Zahvaljujem.
književnost.488dr.grba,
>> (nastaviće se)
O, ne...
(:
književnost.489dr.grba,
>> K R A J * * *
Brate, druže, prijatelju! (:
književnost.490supers,
>> >> K R A J * * *
>>
>> Brate, druže, prijatelju! (:
Ne znam za tebe, ali meni se jako svidelo.
Kečap-baka, napon-deka je jedan jako uspeli esej o hedonizmu i
besciljnosti, njihovom sukobu i prožimanju. Forma je krajnje nabacana,
stil neujednačen, ali šta ima veze? Važno je da nije bezlično. Meni je
bitno da osetim autora dok čitam delo.
BTW, svi ovi amaterski prilozi koje smo u poslednje vreme čitali na
Sezamu su i meni ulili nedostajuću snagu da konačno sednem i
napišem svoju prvu ozbiljnu pripovetku. Daklem, ako
mislite da je posle dve decenije života kasno da se oprobate kao
književnici, nije. Ja sam probao prošle nedelje i posle dva puta po 4
čuke rada došao sam do priče od 10K kojom sam veoma zadovoljan.
Priču sam odmah predao na konkurs ne pustivši je da odleži,
pa će debitovati na Sezamu početkom sledeće godine.
književnost.491willow,
>> Napišem svoju prvu ozbiljnu pripovetku...
Samo napred. Jer, "ko piše, zlo čitaocu ne misli".
književnost.492willow,
>> došao sam do priče od 10K
Mislim se... ????. Što je tu bitno kol'ko je K-a ?.
Svejedno, bilo K-2 il' 10K, čim vidiš tako nešto, odma' posegneš za
daljinskim da tražiš neki drugi program.
Nisam imao nameru da te uvredim, samo ne kapiram to poređenje priče
sa brojem bajtova. Još da si rekao i da je tvoja pripovetka
"Windows 95 kompatibilna...".
književnost.493askripka,
=- BTW, svi ovi amaterski prilozi koje smo u poslednje vreme čitali na
=- Sezamu (...)
Samo mala ispravka... Svi radovi koje sam ja ovde poslao su objavljeni. Neki
su pisani po narudžbini, neki su prihvaćeni iz nekih drugih razloga, uglavnom,
honorar smo odavno popili...
književnost.495vitez.koja,
#=> Samo mala ispravka... Svi radovi koje sam ja ovde poslao su
#=> objavljeni. Neki su pisani po narudžbini, neki su prihvaćeni iz
#=> nekih drugih razloga, uglavnom, honorar smo odavno popili...
E brate, ono o kečapu i baki... mislim, zn'š na šta mis'im br'te,
a? E mnoogo jaka stvar, ali mnoogo jaka. Ono baš jebe kevu, baš mu ga
daješ, ne ko ovi pederi, nešto tu, mis'im, levo-desno, nego, odma,
ono, šakom u glavu...
Šalim se, svidelo mi se stvarno, pročitao sam peti deo prvo, a
onda i ostale delove unazad (mislim od 1. do 4. nisam, naravno, čitao
od zadnjeg reda do prvog :)
sk
ps. nemo' da bi neko rekao da ovo zadnjeg treba da bude poslednjeg,
kategorički odbijam.
književnost.496supers,
>> Nisam imao nameru da te uvredim, samo ne kapiram to poređenje priče
>> sa brojem bajtova. Još da si rekao i da je tvoja pripovetka
Znaš, nikako ne mogu da izbijem iz glave misao da mi je priča stala u
toliko i toliko bajtova. U nju je uloženo daleko više misli i reči,
ali kao perfekcionistička spisateljska duša ja sam brz na backspace
tasteru kao Talični Tom na obaraču. A svaka druga mi rečenica živi kao
izbeglica, proterana u deo teksta daleko od mesta u kojem potekla.
Ništa nije tako temeljno uništeno kao odbačeni delovi elektronske priče.
Ne znam hoću li ikada probati da napišem priču bez ove sprave.
Imao bih tragove svojih lutanja i predomišljanja, ali se u njima nikad
ne bih snašao. Ja moram da radim brzo da ne izgubim sopstvenu nit,
brže nego freskoslikar kome se malter suši. Tu je personalno računalo
nezamenljivo oruđe.
književnost.497willow,
O.K. shvatam. Sve najbolje.
književnost.498askripka,
(jedna prošlonovogodišnja bazirana na istinitom događaju...)
Deda Mrak
Sedim za šankom i cevčim svoj "Lav", natušten kao nebo napolju, slika i
prilika Ramba kome je u prethodnom kadru Zli Poručnik roknuo mamu, tatu i
plišanog medu: crte sve duže, minus sve crnji, ribe sve nadrkanije... Na čelu
mi piše PALI ME, BUDALO, ali Buca skroz kul prilazi, kao da sam tek uleteo s
kezom od uveta do uveta, namešta svoju najnaivniju facu i kaže:
"E, miki, sve zaboravim da te pitam, a je li, jesi razmišljao gde ćeš za
Novaka?
"A...?", je sve što uspevam da prozborim, jer što je mnogo, mnogo je, decembar
još šlajfuje, a bolid već tripuje gde će za Novu godinu...
"Tu, brate, imaš tri tipa...", ubacuje se Peca, koji već pola čuke čeka svojih
pet minuta, "Ono, likove koji već trećeg, čim se vrate iz Irske, znaju da će
sledeće godine da pale u Izrael, pa tako po abecedi, dokle stignu, likove koji
ceo decembar kopaju neke šeme, a onda ih trideset prvog u deset uveče sastavi
žuta groznica, i likove koje do pola deset šatro boli uvo gde će, pa onda
krenu da vrte cifru kao bolesni i do jedanaest izbunare tri super žurke na
Dedinju, ali ih onda taksista ispali pa ponoć dočekaju kod neke bandere u
Lisičjem Jarku s tri lokalna alkosa... Nego znate šta je totalan bedak? Ja već
jedno petnaest godina ništa nisam dobio za Novaka. Pa šta čeka bre više taj
Deda Mraz, da ne valja negde moje poklone, majke mu ga spalim lopovske...?"
"Ijao, što bi ja voleo da me Deda Mraz ove godine sastavi sa par soma marona,
ne mogu da vam javim...", ubacujem sa strane, ko o čemu, kurva o uštipcima...
"Deda Mraz, miki, još leži u koritu...", javlja se Neša sa ćoška, "Znate onaj
klub kod Studenjaka gde vise rejveri i ostala hemijska ekipa, zaboravio sam
kako se zove...? E, prošle godine, kad je bilo ono zezanje na Trgu, njih jedno
trista-četristo je slavilo Novaka dole, svi odradili pola apoteke, ono, kad ih
pipneš, udari te struja... I, ništa, oko devet ujutru osoblju padne žuta banka
u računu, ljudi više ne mogu da stoje, a ovi ludaci piče kao navijeni, i krene
onaj rad, ajmo, momci, idemo lagano, nećemo da spajamo sa srpskom, zakasnićete
na bečki koncert, i te munje... Tu narod počne da se polako razilazi, i negde
oko pola desetke najupornije likove uspeju da metlama i četkama isfuraju
napolje, scena totalna nadreala, prvi ujutru, upeko neki minus, žive duše nema
na ulici, a jedno sto manijaka, žuti, zeleni i ljubičasti u faci, stoje ispred
Filozofskog, trepću ko svrake na jugovinu i pokušavaju da se presaberu šta su
gutali a šta šmrkali, i kome će sad tako u kompletu da se uvale na kafu...
Prođe tu par minuta, te ovamo će, te onamo će, koji trip, čoveče, eeej, i utom
iz pravca Kališa u punom trku naleće neki pacijent i zakucava se pravo u
njih... Oni ga gledaju belo, a baja mrtav ladan, onako zadihan, je li, kao, da
niste možda videli Deda Mraza... Tu pola likova popada od smeha, kao, snimi
mentola, je li, jel mi ovo tripujemo ili on to stvarno, ma nismo, brate,
kuliraj, i nama je nešto hevi odjutros, i to, a tip ih pogleda mrtav ozbiljan,
kaže samo, ništa, ako ga slučajno vidite, recite mu da ga tražim da mu noge
polomim, i otfura prema Trgu ko Pera Kojot kad uzjaše raketu... Bolidi tek tu
padnu u totalnu komu, ali, miki, ja kapiram da ga je baja negde nagazio, i da
je čiča fasovao Urgentni... Sad samo Marks i Engels mogu da ustanu i da mu ga
daju po irvasima, pa vi vidite..."
Odjednom savršeno znam gde ću za Novaka, u dežurnu apoteku kod Londona, da
kupim puno šarenih lilulica za kuntanje, odaberem dve najlepše, i s njima
proslavim ono što oblajhane kobile sa Bastilje sasvim tačno nazivaju Najluđa
Noć...
književnost.499mcar,
Hvala za ovo pod 5.498.
književnost.500brka,
> Deda Mrak
> (jedna proslonovogodisnja bazirana na istinitom dogadaju...)
Covece, a ja se jos nisam oporavio od Kecap bake
i Napon deke :)
književnost.501willow,
Fuj !.
Nudim ovu pesmu u zamenu za bilo koje dve pristojne sarme...
Za 'leba ću se sam snaći.
Šta ćeš mi pa i ti, ko'i moj ?
Ka' te njihov half pokosi u šesnajstercu
a ti samo ustaneš, pročačkaš zube od blata
pa nastaviš dalje da juriš za šangarepom.
Kad stvarno pljunu u tvoje pivo
dok si ti otišao časkom da "popraviš šminku".
Itd...
Kad ti nju zamoliš "jeste li za ples ?",
a ona te na to daruje štiklom među zube.
Kad pođeš na prvi sastanak,
pa na pola puta nekom golubu postaneš
stvarno dobra meta.
Itd...
( prostor rezervisan za još pet veoma
nadrkanih strofa )
Itd...
"S'VATIĆEŠ DA SU SVE OVAKVE PESME
I OSTALE ZAJEBANCIJE SLIČNOG TIPA...
SUVIŠNE !."
Kat !. Jebote, kamerman, kat !.
Ko'i je sad ovo majmun što je uleteo u kadar bre !
Zovi obezbeđenje !.
( prostor rezervisan za gomilu psovki
i lupu bezbednosnih pendreka )
Itd...
( prostor rezervisan za sevanje bliceva,
mnoštvo kezova i buran aplauz ka' se završila odjavna špica )
Weepin', Willow, 3.
književnost.502superhik,
:> * * * K R A J * * *
Eh... žene... :)
Elem, stvarno sam sa uživanjem pratio ovaj serijal tekstova.
Naime, odavno već ne čitam prozu, a još i amatersku...
Ali fora sa ovakvim stilom pisanja mi je veoma gotivna, svaka
čast.
književnost.503willow,
Još jedna iz poglavlja "Fuuuj-evi koji nikome ne trebaju"...
Čova s' mosta
Udahnuo vazduh,
pogled'o ih besno,
trasnuo pesnicom
i viknuo "DOSTA !".
Zatim opsova gadno,
pa ode svojim poslom,
preko ograde staroga mosta.
Weepin', Willow, 3.
književnost.504rdejan,
MARIJA MAGDALENA
Bio je mesec jun kada ga ugledah prvi put. Hodao je pšeničnim
poljem kad sam prošla sa svojim sluškinjama, a On bejaše sam.
Ritam Njegovih koraka bio je drugačiji no u muškaraca drugih, a
kretnje tela Njegovog takve kakve ne videh do tad. Ljudi ne
koračaju zemljom na taj način. I čak i sada ne znam je li hodao
brzo ili lagano.
Moje sluškinje upirahu prstima u Njega i sašaptavahu se
stidljivo međ' sobom. I ja zaustavih korake svoje na tren, te
podigoh ruku da ga pozdravim. Ali On ne okrenu lice i ne pogleda
me. I omrznuh ga. Povukoh se u sebe i prože me studen, kao da je
zavejala mećava. I zadrhtah. Te noći ugledah ga u snu; i rekoše
mi potom da sam vrištala onako usnula i prevrtala se u postelji.
Beše mesec avgust kada ga ponovo spazih, kroz prozor. Sedeo je u
senci čempresa preko puta mog vrta i beše nepomičan, kao iz
kamena isklesan, poput kipova po Antiohiji i drugim gradovima
Severne zemlje. I moj rob, Egipćanin, dođe mi i reče: "Onaj
čovek je ponovo ovde. Eno ga gde sedi preko puta vašeg vrta."
A ja ga gledah netremice, i duša u meni ustrepta, jer divan
beše.
Telo Njegovo beše jedno i svaki deo njegov kao da je voleo sve
ostale delove. Tad se odenuh u damast, te izađoh iz kuće i
krenuh prema Njemu.
Beše li to moja samoća, il' Njegov miomiris, što me privuče k
Njemu? Je li to bila glad očiju mojih što zuđase za lepotom, ili
je Njegova krasota iskala svetlost očiju mojih?
Ne znam cak ni sada.
Hodala sam ka Njemu u namirisanim haljinama svojim i zlatnim
sandalama što mi ih pokloni rimski zapovednik, u ovim istim
sandalama. I kad stigoh do Njega, rekoh mu: "Dobar ti dan."
A on rece: "Dobar ti dan, Mirjam."
I pogleda me, a oči Njegove, noći slične, videše me kako me
nijedan muškarac video nije. I najednom bejah kao gola, i obuze
me sram.
A samo mi je rekao: "Dobar ti dan."
Ja mu tad rekoh: "Zar nećeš doći u moj dom?"
A On reče:"Zar nisam već u domu tvom?"
Onda nisam znala na sta je mislio, ali sada znam.
I ja rekoh: "Zar nećeš da kušaš vina i hleba sa mnom?"
A On reče: "Hoću, Mirjam, ali ne sad."
"Ne sad, ne sad", rekao je On. A u te dve reči razleže se glas
mora i glas vetra i drveća. I kada mi ih je izrekao, život je
prozborio smrti. Jer ja, znaj prijatelju moj, bejah mrtva. Bila
sam žena koja se rastala od svoje duše. Živela sam van ovoga
bića koje gledaš sada. Pripadala sam svim muškarcima, i
nijednom. Zvali me bludnicom i ženom koju je spopalo sedam
đavola. Proklinjali me, a zavideli mi.
Ali kad me je očima svojim punim praskozorja pogledao pravo u
oči, sve zvezde noćne izbledeše i ja postadoh Mirjam, tek
Mirjam, žena izgubljena za zemlju koju je poznavala, koja se
obrela u novim krajevima nekim.
A onda mu ponovo rekoh: "Dođi u moj dom i podeli sa mnom hleb i
vino."
A On rece: "Zašto me zoveš da ti budem gost?"
A ja rekoh: "Preklinjem te, dođi u moj dom." A sva zemlja iz
mene i svo nebo u meni dozivaše ga.
Tad me pogleda i zenit podnevnih očiju Njegovih preplavi me, pa
reče: "Ti imaš mnoge ljubavnike, a samo ja te ljubim. Drugi
muškarci vole sebe dok su u tvojoj blizini. Ja te volim u tvojoj
suštini. Drugi muškarci u tebi vide lepotu koja će iscileti pre
nego im prominu leta. Ali ja u tebi vidim lepotu koja neće
iscileti i u jesen tvog života ta lepota neće zazirati da se
pogleda u ogledalo i neće narušena biti. Samo ja volim ono
nevidljivo u tebi."
Onda reče tišim glasom: "Idi sad. Ako je ovaj čempres tvoj i ne
želiš da sedim u njegovoj senci, poći ću svojim putem."
A ja zavapih i rekoh mu: "Učitelju, dođi u moj dom. Imam tamjana
da ti zapalim i srebrn legen da ti umijem noge. Tuđin si, a ipak
nisi stranac. Zaklinjem te, dođi u moj dom."
Tad On ustade i pogleda me baš k'o što godišnja doba motre polje
i nasmeši se. I reče opet: "Svi muškarci vole te zbog sebe. Ja
te volim zbog tebe."
I ode.
A nijedan čovek nikada nije hodao k'o što je koračao On. Je li
se to neki lahor podigao u mome vrtu i krenuo put istoka? Ili to
beše oluja koja će protresti sve iz temelja?
Nisam znala, ali tog dana sunčev smiraj Njegovih ociju pogubi
aždaja u meni i ja postadoh žena, postadoh Mirjam, Mirjam iz
Magdale.
Odlomak iz knjige
"Isus, sin čovečiji", Halil Džubran
književnost.505vjevtic,
Trazim ...
Trazim ...
Trazim ...
Trazim ...
Trazim SVE
ALI NE DOBIJAM NISTA!
književnost.506vjevtic,
Zelim da ti kazem najdublje reci svoje duse ...
VOLIM TE!
ali nemam hrabrosti za to.
književnost.507mcar,
Oblak
Vedar dan, nebo pro{arano malim oblacima. Gospodar i njegova
gospodarica sede u vrtu i piju kafu iz ukradenih {oljica sa grbom.
Primetiv{i sliku oblaka u ogledalu te~nosti, gospodar se namr{ti.
"Dodji da vidi{", ka`e supruzi, "oblak u mojoj kafi."
Ona se naginje, "Ne volim oblake", izjavljuje.
Gospodar duva u {olju ne bi li raspr{io oblake i oni na trenutak
nestaju, ali kada se povr{ina kafe umiri obla~ak je ponovo tu.
Iznerviran, gospodar uzima ka{i~icu i besno me{a sadr`inu {olje.
Gotovo je, nema vi{e bezobraznog oblaka, gospodar je sada zaista
zadovoljan. Na povr{inu izbija talog.
MC
književnost.508mcar,
Radovan hrani pse
Radovan opet hrani pse. On vu~e zaradjalu kantu od marmelade, naizgled
nezainteresovano. Ali psi nisu nezainteresovani. To su psi koji obitavaju u
re~nom pristani{tu. Sa stanovista ljudi, ti psi su korisni jer ~uvaju ~amce i
laju na nepoznate. Sa stanovi{ta pasa, sami sebi nisu ni korisni ni
beskorisni, oni su samo tu i gladni su.
Pet pasa se gura oko kante. Pavljovljev refleks je nepogre{iv, a
poja~ava ga i miris ostataka. Radovan, opet nezainteresovano, prosipa kosti i
otpatke. Pse}a radost dosti`e svoj vrhunac. Medjutim nijedan nije prikra}en
jer je Radovan poneo ta~no pet ko{~urina.
Psi zadovoljno krckaju, Radovan odlazi. Njegovi koraci se vi{e i ne ~uju
dok gaca kroz suvu travu. Hoda prema starom brodu i radni~kim spavaonicama.
Odande mu ve} dovikuju.
Marko Car
književnost.509ranx,
> Psi zadovoljno krckaju, Radovan odlazi. Njegovi koraci se vi{e i ne ~uju
> dok gaca kroz suvu travu. Hoda prema starom brodu i radni~kim
> spavaonicama. Odande mu ve} dovikuju.
Podesi kodni raspored na Sezamu - nerviraju me ove kuke i kvake!
književnost.510willow,
Dobra, crno-bela, besna priča.
Mogao bi da ubaciš i ženu koja svo to vreme dok Radovan 'rani pse,
čeka svog čoveka u rasklimanom krevetu.
književnost.511willow,
"Kad bi mi odsekli ruke, kucao bih nogama"
Charles Bukowski
književnost.512willow,
Mudrosti bez presedana vezane ne za ljubav
Sa zaljubljenim ljudima ne treba se družiti. Oni to ne zaslužuju.
. . .
Ljubav je kao ukusni sladoled koji se topi u tvojim rukama.
Zato ga moraš što pre dokrajčiti, pre nego se skroz usvinjiš.
. . .
Potiskuj svoja osećanja što više. Nateraj ih da potpuno zakržljaju.
. . .
Rasipaj svoja osećanja što više. Posle dve-tri veze, ionako ćeš da
ostaneš bez njih.
. . .
Ako si tu samo zbog njenog tela, onda ti se može progledati kroz
prste.
. . .
Ako te ona zove u bioskop, reci joj da si bolestan. Štedi đon na
svojim cipelama.
. . .
Ako ti dečko kaže da te voli, ne daj mu da sedne za volan.
Pijan je.
. . .
Šanse da sebi nađeš idealnog partnera, iste su kao i šanse da
Marsovci nisu zeleni, nego na primer, ljubičasti.
. . .
Čovek koji se zaljubi, iz takta postaje vruć burek u nečijim
rukama.
. . .
Večeras nemoj da je pozoveš telefonom.
Ljubav ionako podrazumeva patnju.
. . .
Potamani sve kovrdžave anđele, pre nego što te izbuše svojim
strelama.
. . .
Ako je i varaš, još uvek nisi prdn'o za stolom.
. . .
Ne moraš se truditi da je zadovoljiš u krevetu. Sve što ćeš time
postići je da ti se neće na vreme dići od silne brige.
. . .
Ne moraš se truditi da ga zadovoljiš u krevetu.
On će sam da se pobrine za to.
. . .
Zaljubljeni ljudi na kraju uvek dobiju ono što su i zaslužili.
. . .
Da ljubav može da se materijalizuje, već odavno, svi bi
nosili gas-maske.
. . .
Pre nego što ti se odobri ljubav, moraš podneti uverenje od
doktora da nisi baš sasvim normalan.
. . .
Da je Isus Hrist bio zaljubljen, ono vešanje na krst bi mu
mnogo lakše palo.
. . .
Ljubav je lepa samo u pesmama Desanke Maksimović.
. . .
Ljubav predstavlja dobrovoljno naizmenično guranje glave,
čas u vruću rernu, čas u zamrzivač.
. . .
Gde naći ljubav ?. Pa, za početak, otići u dupe na vašar.
. . .
Ako imaš sve kečeve u školi, reci matorcima da si zaljubljen.
U potpunosti će te s'vatiti.
. . .
Partneru sa kojim imaš o čemu da pričaš, sa kojim se savršeno
slažeš u krevetu i koji odlično kuva, pod hitno treba da
nađeš neku manu.
. . .
Jebeni Adolf Hitler je našao način kako da preboli raskid svoje
višegodišnje veze.
. . .
Snađi se nekako, iscedi sam sebi te mitisere na leđima.
Ne moraš baš uvek da potežeš ljubav za te neke sitne stvari.
. . .
Ne daj da te pokoleba to što ti je ona rekla da imaš dlakavo dupe.
Nije to ništa strašno, al' ka' bi se zezali.
. . .
Na jednom kraju ljubavne veze stoji grana breze, a na drugom,
visiš ti.
. . .
Pre nego što se i konačno zaljubiš, ne bi bilo zgoreg da napišeš
testament. A ja ću oproštajni govor.
. . .
Kad zaljubljenog čovu pitate koliko ima sati on obično odgovori
da u pet ima sastanak sa njom.
. . .
Uvek dođe taj trenutak, kad jedno golupče žuri na sastanak da se
mazi, a drugo da konačno raskanta sve to.
. . .
Upozorenje !. Da bi ste mu dokazali svoji ljubav, biće potrebno
ponekad da gurate u usta i ono što ni za živu glavu inače ne bi.
. . .
Zaljubljene ljude prepoznate po tome što na svakoj raskrsnici
izazovu lančani sudar.
. . .
Dobro. Pretpostavimo da stvarno volite svog čoveka.
A šta ako je njemu potpuno svejedno ?.
. . .
Samo da znate, plodovi ljubavi ponekad se kandiduju i za
predsednika države.
. . .
Kad vodiš ljubav sa svojim partnerom, uvek na kraju svi troje
dođete do seksa.
. . .
Kad bi neko ukinuo pornografiju, mnoge "nežne, tople ljubavi" bi
se naprasno ugasile zbog nedostatka materijala za loženje.
. . .
Na kraju, ne traži od nje još jednu šansu.
Pa zar ne vidiš, upravo si je dobio.
. . .
Ako žoćeš da ločeš, ne moraš prethodno da se nesrećno zaljubiš.
Dovoljan razlog može biti i to što ti je stigla opomena za struju.
. . .
Očigledno, ljubav postoji čim pesnici toliko kenjaju o njoj.
. . .
Nemoj da bežiš od napasti. Stani, okreni se, sačekaj je.
Pusti je, nek ti prođe na metar-dva. A onda...
U klinč. Pa šta bude...
Weepin', Willow, 3.
književnost.513dalex,
Iz "Vest o jednoj otmici", Gabrijel Garsija Markes.
---------------------------------------------------------------------------
...
Problem je bio kako pronaći Pabla Eskobara u gradu koji je postao
poprište nasilja. U toku prva dva meseca 1991. godine desilo se
hiljadu i dve stotine ubistava - po dvadesetak dnevno. Po dogovoru skoro
svih naoružanih grupa, u istoriji zemlje, Medelin je određen za
središte akcija. Za nekoliko meseci ubijeno je četiri stotone pedeset
i sedam policajaca. Uprava za državnu bezbezbednost (UDB) tvrdila je da
se po komunama nalazilo dve hiljade osoba u službi Pabla Eskobara
i da su mnogi od njih bili mladi ljudi koji su živeli od lova na
policajce. Za svakog ubijenog oficira dobijali su po pet miliona pezosa,
za svakog agenta po milion i pet stotina hiljada, a za svakog ranjenog
policajca po osam hiljada pezosa; 16. februara 1990. godine na Trgu
bikova u Medelinu auto bomba od sto pedeset kilograma dinamita usmrtila
je tri podoficira i osam policijskih agenata. Tada je ranjeno
sto četrdeset osoba i poginulo devet civila, od kojih trojica nisu imala
nikakve veze s ratom.
...
Nekoliko meseci kasnije doneta je odluka da tako birokratizovana policija
ništa ne preduzima bez prisustva predstavnika pravosudnih organa.
Sudstvo je bilo nemoćno da bilo šta učini. Sudije i pravnici, čije su
plate bile jedva dovoljne za život, ali ne i za podizanje dece, našli
su se pred neminovnom dilemom: ili da budu ubijeni ili da se prodaju
trgovcima droge. Zadivljujuće je, ali i potresno, da su mnogi od njih
izabrali smrt.
---------------------------------------------------------------------------
Sam roman više spada u temu 'istorija' (doduše bliska). Nobelovac je,
na molbu svojih prijatelja koji su stradali od otmica,
opisao stanje u Kolumbiji u godinama rata protiv trgovaca drogom,
sa fokusom na otmice poznatih novinara (bliskih veoma uticajnim ljudima
u državnom aparatu), koje je izveo Eskobar radi ucenjivanja vlade.
književnost.514dalex,
Iz "Vest o jednoj otmici", Gabrijel Garsija Markes.
-------------------------------------------------------------------------
Sa zainteresovanošću je čitao "Istoriju vremena" Stefana Hokinga.
Knjiga je bila u modi i u njoj se putem matematičkih proračuna pokušava
da dokaže da bog ne postoji.
-------------------------------------------------------------------------
Za ono Stefan ajde de, pomislio sam da je prevodilac malo pogrešio,
ali sledeća rečenica me definitivno ubedila da je Markes pomešao
Hokinga sa Ulonom Kolufildom ;). Interesantno da se nije bolje
raspitao...
U samom romanu, Markes je, zato što tema tako diktira, napustio
svoj karakteristični književni stil, i demonstrirao mogućnosti
vrhunskog pisca da piše kvalitetno u (da tako kažem) drugom žanru.
(to možemo videti i u Pekićevom "Besnilu")
književnost.515dalex,
> Mudrosti bez presedana vezane ne za ljubav
Dežurni piscu :), ovo mi se veoma dopalo.
književnost.516gasha.,
*> Mudrosti bez presedana vezane ne za ljubav
-----------------------------------------------------------------------------
Mudrujes nema sta :)))))))
Super je !!!!!
Gasha.
književnost.517willow,
Hvala dalex, hvala Gasho :)
književnost.518willow,
Mudrosti bez presedana vezane ne za politiku
Cilj svake politike je da od pojedinca napravi masu,
a od mase, rulju.
. . .
Ako ne možeš da slažeš čim zineš, prepusti bavljenje politikom
onima koji to mogu.
. . .
Kad vidiš svog političara da se smeška, znaj da ćeš ti uskoro
da kukaš.
. . .
Bog je stvorio politiku jer je od početka partije stvaranja
vukao sve same bedne poteze.
. . .
Dobar političar se prepoznaje po tome što može sam da skoka
čitavo jagnje.
. . .
Pre nego što zaokružiš svog omiljenog političara, seti se da je to
zadnji put da se ti tu nešto pitaš.
. . .
Pažljivi političar nikad ne meša susedne države u ratove
svog naroda.
. . .
Razuman i savestan političar ode pod hitno u penziju.
. . .
Demokratski nastrojen političar obično bude na vlasti samo
do svoje smrti.
. . .
Znaj da je političar kao usran frizbi. Zato, ako ga dovoljno jako
zavrljačiš, možda ga više nikad ni ne nađeš.
. . .
Politikom se bavi svako ko bi po svaku cenu hteo da bude sve.
. . .
Normalno je da nepismen narod uvek sebi bira nepismenog vođu.
. . .
Birajte samo humane političare. Oni neće prvo da vas muče.
. . .
Da nije uspešno vođene politike, problem prenaseljenosti
Zemljine kugle odavno bi izbio u prvi plan.
. . .
Porodični tip političara je onaj koji dođe kući, pomazi kuče,
pročita novine, zameni sijalicu u hodniku, večera,
izazove dva-tri svetska rata, pročita deci bajku za laku noć,
poljubi ženu, ugasi lampu i zaspi.
. . .
Svako ko uđe u političke vode bi da se tu i išora.
. . .
Obrazovan političar, sem maternjeg jezika, zna i za kuvani goveđi.
. . .
Kad lider ujutru ustane na levu nogu, do večeri mnogim njegovim
podanicima ona jedino i preostane.
. . .
Umesto što u kutije ubacujemo glasačke listiće, bolje da u njih
pakujemo političare.
. . .
Taj političar doći će na vlast samo preko mene mrtvog.
. . .
Politički TW dueli su korisni. Bili bi i korisniji, kad bi gostima
u studiju, sem čaša s' vodom, podelili i napunjene puške.
. . .
U jednopartijskom sistemu nema vrdanja levo-desno.
. . .
Pokretanje političkih tema dozvoljeno je samo u prizemljima
solitera, jer ljudi kad čuju tak'o nešto, ne biraju otvore
kroz koje beže.
. . .
U zemlji tog vladara, mora da je uvek leto.
Kako drugačije objasniti to što svi njegovi podanici nose
isključivo bermude i majce sa kratkim rukavima.
. . .
Kada bi neko zabranio to đubre, mnogi zaposleni bi ostali bez
svoje jedine korice hleba.
. . .
Političare u njihovim školama uče da su poštenje i pravda na prvom
mestu...Dobro, sad makar znamo ko je sve bežao sa časova.
. . .
Posle naporne sezone vladanja, svaki lider obavezno ode par dana
kod babe i dede na selo da se odmori.
. . .
Političar je kao sudija u ringu. Kad mu se narod umori od
međusobnog šibanja, on se umeša da ih razdvoji.
Malo im upije krv maramicom, zapreti im da više ne ulaze u klinč,
pa onda opet kaže "BOKS...".
. . .
Ako bi se političari iznenada preobrazili u sitnu divljač,
pod hitno bi trebalo razmisliti o ukidanju lovostaja.
. . .
Na kraju krajeva, svi političari zvuče slično.
Pitanje je samo sa koje visine ih baciš.
Weepin', Willow, 3.
književnost.519gasha.,
*> Mudrosti bez presedana vezane ne za politiku
-----------------------------------------------------------------------------
Welcome back !!!!!!!!
E a sta je sledece ? Nemoj neki bedak please
samo ovako nastavi !!!!
Cool,Cool,Cool !!!!!!
književnost.520kovac.alx,
>>>Mudrosti bez presedana vezane ne za politiku
Samo napred. Ogroman talenat na vidiku!!!!
književnost.521willow,
Mudrosti bez presedana vezane ne za umetnost i njene satelite
Umetnost je tu da posluži jednoj grupi ljudi da pokažu ostalima
koliko im je, u stvari, dosadno u životu.
. . .
Možda sam trebao svoje stvaranje da prepustim nekom proverenom
umetniku, kalibra Pikasa. Mislim, jes' da ne bi' imao glavu, al' bi
zato imao tri ruke i kitu odavde do tamo gde izvire reka Morava.
. . .
Ako se ikad odlučite da naslikate slona, bilo bi dobro da mu makar
stavite surlu, naročito ako ćete to nekom da pokažete.
. . .
Neshvaćeni umetnici umru mladi samo da bi se što pre proslavili.
. . .
Pisanje je dostupno svakom ko ima dovoljan broj slova azbuke za
sobom.
. . .
Umetničke izložbe trebalo bi staviti pod zaštitu države, jer
jedino još na njima čovek može da vidi obezglavljenu žirafu dok
kljuca zrnevlje po morskoj pučini.
. . .
Ako sebi nađeš zabavu u suncokretu i mrtvoj ribi na crvenoj
pozadini, znači da si tek nedavno sleteo.
. . .
Da bi mogao na pravi način da razumeš umetnika, potrebno je
prethodno da sebi nađeš ovcu koja će da te izdržava čitav život.
. . .
Pravi poštovalac umetnosti se pozna po tome što uvek prvo zakuca
ekser na zid pre nego što ode da pazari novu sliku.
. . .
Jedno od preventivnih rešenja može biti i ukidanje direktne
autobuske linije do.
. . .
Sve dok ne razumeš šta je pisac hteo da kaže, imaš kakve-takve
šanse za to.
. . .
Depresivni ljudi čitaju depresivne knjige jer hoće to i napismeno.
. . .
Kod nekih tekstova, na žalost, male su šanse da si ih, u stvari,
okrenuo naopačke.
. . .
Ako te zalazak sunca sve češće podseća na umakanje u govna do guše,
možda je vreme da promeniš knjigu.
. . .
Dobar pisac obično nikad ne stigne na vreme.
. . .
Kad se umetnik iz centra grada konačno uživo suoči sa bikom,
do kasno u noć nabraja kakve mu je sve uvrede nanosio na platno.
. . .
Na žalost, uglavnom se potrefi da kad inspiracija nadođe nigde u
okolini nije dostupan WC-papir.
. . .
U knjigama Hermana Hesea i jebeni znakovi interpukcije predstavljaju
zagonetke i izazove za sebe.
. . .
Jedinu koristi od Hermana Hesea vidim u tome što njegovo prezime
uvek mogu da upotrebim kad mi treba rimovanje
sa "pune đubreta kese".
. . .
Ne treba trčati ka trećoj rečenici dok potpuno ne svariš drugu.
A onda će ionako prva da te potera.
. . .
Ako odlučiš da objaviš svoj tekst, znaj da i mnogi koji siluju
svoje ćerke umeju da čitaju.
. . .
Ako imaš jedan dobar tekst, niko ti ne garantuje da ti svi ostali
niće biti kompletno đubre.
. . .
Ako si rešio da naslikaš nebo, možda je suvišno trčati do radnje
po novu tubu zelene boje.
. . .
Nemoj topiti reči. Sve što ćeš postići je njihovo lakše presipanje
iz šupljeg u prazno.
. . .
Da bi neki moj tekst bio za pohvalu, nadam se da nije potrebno da
svakog kritičara prethodno poljubim u dupe.
. . .
Loš tekst uvek ima najviše toga da nam saopšti.
. . .
Pre nego što izađeš sa izložbe, proveri da se vatra slučajno
ne ugasi.
. . .
Kad se pisac suoči sa problemom, odma' bi žteo da to kopira u
tiražu od hiljadu primeraka.
. . .
Sve dok se umetnost bude prenosila sa kolena na koleno,
nezadovoljstvo će da raste.
. . .
Nepisano je pravilo da kineski i ruski crno-beli filmovi uvek
traju kud i kamo duže od vremena koje je bilo utrošeno za njihovo
višegodišnje snimanje.
. . .
Filmska umetnost je tu samo da bi glumci mogli da pokažu publici
kako redovno peru zube i vrše facijalne plastične operacije od
uzoraka svojih preplanulih dupeta.
. . .
Modne revije uvek idu na ruku opancima i šajkači.
. . .
Moda deluje kao uzbuna od bombardovanja u sred noći.
Uvek te natera da navučeš smrdljivi šlem i tuđe cipele koje su
ti pet brojeva veće.
. . .
Svaka modna revija je dobra prilika da ih zauvek zaključamo unutra.
. . .
Koja je sličnost između muzičara Elton John-a, uspešnog manekena,
običnog modnog kreatora i komšije baletana ?.
Pa, to što svi oni imaju čudnu sposobnost da mogu da se iskenjaju
u jednom cugu.
. . .
Koja je jedina razlika između balona i poznatog muzičara ?.
Ta, što balon kad se naduva, ne gnjavi ljude oko sebe dok lebdi
među oblacima.
. . .
Fino vaspitana mačka se razlikuje od poznatog muzičara po tome
što ona ima striktno određeno mesto gde sere.
. . .
Svi su oni geniji. I imaju vizije. I niko ih ne shvata.
I neka tako i ostane.
Weepin', Willow, 3.
književnost.522willow,
Gospođa Smrt i Mladić Ljubaznost
-"Gospođo, molim vas, dozvolite mi da vam pomognem da pređete
ulicu", obratih se staroj slepoj dami na trotoaru.
-"Hvala vam mladiću, tako ste ljubazni, ali mogu i sama",
odgovori mi ona.
-"Ali, insistiram da mi dozvolite".
-"Pa, dobro, ako insistirate".
Onda me uhvati pod ruku. Onda smo već bili otprilike na sred ulice.
Onda mi stara slepa dama pustila ruku. Onda pucnu prstima i nestade.
Onda se odnekud pojavi kamion što juri sto na sat. Onda sam primetio
staru slepu damu za volanom tog kamiona. Onda sam pomislio da tu
nešto ne miriše na dobro. Onda se čulo "BUFFF...!".
Onda se sve smirilo i ostala je samo moja cipela na isflekanom
pešačkom prelazu.
Weepin', Willow, 3.
književnost.523mcar,
Ov pod 5.521 je zaista dobro.
MC
književnost.524legolas,
Obavestenje,
U grupi Tolkien ima jos 5 mesta,
mail me da vas ubacim.
Salut
Legolas
književnost.525willow,
Mudrosti bez presedana vezane ni za šta
Život je, u suštini, nemaštovit partner u krevetu.
Uvek bi on 'teo da guzi nekog.
. . .
Ako se probudiš i zatekneš sebe u zadimljenoj čekaonici u kojoj
nervozni i pijani putnici jebu mater kondukteru što njihov voz
nikako da stigne, znači da si još uvek u životu.
. . .
Priznajem, ponekad se osećam isto kao i nožni palac koga su
dodelili partizanu što se te kobne noći u čarapama zatekao
na Igmanu.
. . .
Samoubistva su samo način da se što bolje prekrati vreme dok
se čeka.
. . .
Činjenica je da u najkraćem redu najpre dođe trenutak za naplatu.
. . .
Šefe, samo da znaš...Dok ne povučeš vodu, ono će tu uporno da stoji.
. . .
Nijedan balvan nije dovoljno širok da može da opsluži dva jarca
istovremeno.
. . .
Tužioče, hint i za tebe...Predrasuda je jedini dokaz koji branilac
optuženog nikad ne može da pobije.
. . .
Ženu koja obrne pet muškaraca za jedno veče nazivaju kurvom.
Muškarca koji obrne pet žena za jedno veče nazivaju jebačem.
To je poznato. Jedino mi fali naziv za biseksualca koji za jedno
veče obrne po pet komada sa svake gomile.
. . .
Razlika između vođenja ljubavi i seksa ?.
Kad završiš sa vođenjem ljubavi, okreneš se na desnu stranu i
zaspiš. A kad završiš sa seksom, okreneš se na desnu stranu i
padneš sa ormana.
. . .
Jedina uteha kad ti tvoja devojka kaže da je njegov dugačak
dva metra je da ne moraš zbog toga da brineš za svoje mesto u
prvoj postavi košarkaškog tima u okviru sportskog društva Partizan.
. . .
Kako god obrneš, pornić je svakako jedan od onih filmova koji se
nikad ne gledaju sa rukama u džepovima.
. . .
Ako redovno koristite drogu, blago vama. Ne morate da razmišljate
o svojoj budućnosti.
. . .
Ako se već krave i volovi jednoglasno slažu da je trava blagotvorna,
onda im je treba i prepustiti.
. . .
Težak narkoman je uvek pun raznih sranja u sebi.
. . .
Dok ljudi budu koristili drogu, uvek će postojati i istinite priče
o susretima sa smrdljivim vanzemaljcima sa dva ogromna palamara na
sebi, koji kad uhvate Zemljanina, onda ga jednim palamarom jebu,
a drugim tuku, sve dok Zemljanin ne odapne.
. . .
Legalizacija droge će biti poslednji prdež pre nego što se gaće
potpuno raspadnu.
. . .
Nekada davno, rad je od majmuna stvarao ljude. Danas mu šou-biznis
i mas-mediji uzvraćaju punom merom.
. . .
Internet ti omogućuje da uđeš u globalnu dnevnu sobu u kojoj su svi
izuli svoje cipele da bi ostalima dokazali to kako se njihove čarape
još uvek nisu potpuno skorile.
. . .
Ako daš pare za Internet, ne očekuj da ti budu vraćene.
. . .
Konačno je i naučno dokazano da telewizor ume da leti.
A, ko ne veruje, može i da proba.
. . .
Razlika između telewizije i cirkusa je ta što u cirkusu čovek može
ponekad da vidi i zanimljivog klovna.
. . .
Poređenje između telewizije i Beogradskog zoološkog vrta, navodi me
na zaključak da Beogradskom zoološkom vrtu još uvek fale neke
egzotične vrste.
. . .
Pop se na krštenju ponaša kao šećer, brašno, jaje, mleko, šlag,
preliv od čokolade, kao i ostali neophodni sastojci.
I tako uvek rezerviše najveće parče torte za samog sebe.
. . .
Koga sad okriviti za lošu gledanost ?. Mislim onog šaljivdžiju
što je u scenario ubacio poglavlje o crkvi i scenu popovog opela.
. . .
Ako natakneš zlatnu krunu, ne čudi se što je tvojoj glavi iznenada
porasla cena.
. . .
Tek kad broj tvojih živih roditelja spadne na nulu, shvatiš ko
te je svo to vreme grejao.
Weepin', Willow, 3.
književnost.527willow,
Moram ovo nekom da kažem, a kome ću drugo neko mojim Sezamovcima.
Apropo "Mudrosti...", a naročito ove zadnje...
Nema tu mnogo mudrovanja...jeftino i bedno, bedno i jeftino.
'oću da kažem...hmmm...ovaj...Bingo !...
"kad se muva najede za ručak, zna se čega je ona sita".
U suštini, znate, nisam loš čovek. Jedini problem je u tome što sam
zacrtao plan da se obogatim od pisanja, a nikako mi ne polazi za
rukom. I što ponekad popijem. I što nemam devojku.
I, što zato...preskočiću to. I što nisam imao nesrećno detinjstvo.
I tako dalje.
Dobro, ima tamo i po koja dobra fora, to stoji.
Al' šta to znači ?. Znači li to da u svakom kontejneru ima da
se nađe makar jedna ispravna cipela ?. Il' taman dve ?. I kome
uopšte one i trebaju ?.
Aleksa misli da ja imam talenta. O.K., samo još da vidimo za šta to.
Dragica se ponekad nasmeje, a i Juzer Dalex. Marko me pohvalijo
onomad. I to je nešto. Čekaj malo, zvoni mi telefon...
'De sam ono ugazijo...A, da...suština problema je to što sam
večeras opet loše volje, a nema nikog da mi turi cuclu među zube.
Sve u svemu, bilo je tu mnooogo odavno amortizovanih i loše
smišljenih
pa očajno ukucanih, što bi rekli, "fazona".
Dobro...
Da skratim ja ovu sprdnju sa samim sobom...
Izvinjavam se svima koji su platili kartu da bi videli zadriglog
i kukavnog pevača kad je propao kroz truo patos na bini.
Uzgred, ostaviću poruke. Neću da i' obrišem. Prava autora su
ovaj put time zadržana. Nek stoje tu. Nek i moji unuci vide sa čime
se to njihov deda igrao, umesto da je jurio sojke okolo.
I ako sam bio patetičan, a jesam, koga je uopšte briga za to.
I znam da ću se već sutra stideti ove poruke što sam je uopšte
slao, al', što se kaže "dok ti se gaće ne osuše, svi će da ih vide
kako vise".
P.S. Sav sam u jebenim šiframa, je l' da ?.
Aj' sad. I trudiću se da ubuduće proberem malo bolje. I ređe.
Weepin', Willow, 3.
književnost.528rdejan,
>> Jedini problem je u tome što sam zacrtao plan da se obogatim
>> od pisanja, a nikako mi ne polazi za rukom.
Velikim piscima njihova dela su predstavljala najčešće
obavezu, zatim hobi, a ponekad i oružje. Niti jedno delo
vredno bogatstva nije pisano radi njega samog. Imaj to na
umu.
Pozdrav, Dejan
književnost.529hogistey,
Sedim
Evo
Zaludan
Ali
Mozda
Zato
Volim
Ovaj
Neobicni
I
Uzbudljivi
Praiskonski
Retki
Anahroni
Zvuk:
Nisam
Ovde
književnost.530mcar,
Resenje
Povracam, gledam klozetsku solju,
i dok hrana s mukom ispada,
zamisljam da se razlivam,
raspadam i oticem
u mlazu vode.
I nestajem u horu razigranih molekula
nesuvislih i radosnih
izvan svesti o olaksanju.
MC
književnost.531mcar,
Da li neko zna gde se mogu dobiti informacije o konkursima Radio Indexa, osim
u emisijama pomenutog radija?
MC
književnost.532olio,
> Aj' sad. I trudicu se da ubuduce proberem malo bolje. I rede.
Sve ti je OK, samo nastavi.
Skupljam sve tvoje sto si do sad pisao, dobro je!
Malo da te hvalim , nije na odmet.
Oliver.
književnost.533dzim,
<M> Ocigledno, ljubav postoji cim pesnici toliko kenjaju o njoj.
Pesnici toliko kenjaju o njoj zato shto nisu jebali svaki dan.
U suprotnom, ljubavne poezije ne bi ni bilo.
I da, ima i ona:
"Siromashni su izmislili ljubav da bi se jebali za dzabe"
književnost.534dzim,
<M> Umetnost je tu da posluzi jednoj grupi ljudi da pokazu ostalima
<M> koliko im je, u stvari, dosadno u zivotu.
Umetnost je jedina stvar koja nas razlikuje od zivotinja.
<M> Na zalost, uglavnom se potrefi da kad inspiracija nadode nigde u
<M> okolini nije dostupan WC-papir.
Da, utvrdjeno je da se najvece inspiracije i ideje javljaju
tokom seanse na WC sholji...
<M> Kad se pisac suoci sa problemom, odma' bi zteo da to kopira u
<M> tirazu od hiljadu primeraka.
Elem, bash sam pre neki dan piso pismo drugu u vojsci...
i toliko mi se svidelo da nisam hteo da mu poshaljem. :)
Na kraju se setih, pa sam pismo prekucao na komp, za sebe...
a drugu poslo original. :)
<M> Svi su oni geniji. I imaju vizije. I niko ih ne shvata.
<M> I neka tako i ostane.
Amen.
književnost.535willow,
Labudova ljubavna muda ( Esejistička prepucavanja u tuđem krevetu )
Otvorio sam oči. Nebo je bilo plavo i čisto. Sunce, blistavo i
toplo. I laste su se konačno vratile. Pčela, list, potok. Svi su
se oni maksimalno trudili, svako u svom fahu, svako na svoj način.
Sakupljao se med u kantice, lelujalo se na vetru, žuborilo se u
glas. Priroda se ujedinila. Predatori su ovog jutra brali cveće zajedno sa
svojim žrtvama. Ajkula, ronioc i njegova disaljka, napravili su
prigodni ljubavni trougao. Idila !.
Okretoh se na drugu stranu. Njene oči su bile plave i čiste.
Telo, blistavo i toplo. Vratila je svoju nogu pod jorgan kad je
videla da sam se nameračio da joj grickam, čas koleno, čas nožni
palac. Da. Priroda se opet ujedinila. Napravila uži izbor i onda
stvorila nju. A priroda je poznata po strogom, ali prevednom
kriterijumu. Par idila !.
-"Dobro jutro, lepojko. Je si fino kunjala ?".
-"Ne baš. Razmišljala sam o svemu tome".
-"A o čemu to ?".
-"Mislim da je vreme da odeš. Mislim da je gotovo sa nama".
-"Ljubavi, nemoj to da radiš. Otkud ti sve te crne misli ?".
-"Nisu crne nego tačne. Ne brineš o meni. Gledaš samo svoj
profit".
-"Kakav sad profit ?. Misliš, to što skupljam sitninu sa poda ?.
Što kljucam mrvice ?. Jebeš ti taj profit. Profitiram isto kao i
kokoška koja se smestila u rernu, dok se bolje ne snađe".
-"Kenjaš. Osim toga, lenj si, neodgovoran, nemaš ništa da
ponudiš ljudima. Samo bi da sediš u svojoj sobi i glumiš neku
uspavanu lepoticu nepodnošljivo dlakavih nogu".
-"Šta ja tu mogu ?. Mora da se moj princ negde ušik'o, pa nikako
da dođe da me coki za dobro jutro. Nisi mi jasna, šta je tebi ?.
Je l' te to mlekadžija iznervirao ?".
-"'Baška to što mnogo piješ. Jednog jutra ću da se probudim i
da zateknem ljigavu zmiju Smuk u krevetu pored sebe".
-"Ništa strašno, predstaviću ti se i sve će da bude u redu,
zar ne ?. A, osim toga, to pomaže da se lakše svare stari i osmisle
novi potezi".
-"Šta god. I, da...Mnogo filozofiraš i lupaš. Ne treba mi to.
žOću da u krevetu vodim ljubav a ne raspravu o boji ćebeta".
-"Slažem se. Vidiš, imamo sve same dodirne tačke, ti i ja".
-"žOću, kad ti kažem "rasturi me sad" da budem sigurna da ćeš
to i da uradiš. A ti suviše piješ".
-"Opet ti o tome. Ljubavi, samo su kamiondžije uvek trezne i
spremne. Zato i mogu toliko da voze. Njihova je dužnost i obaveza
da teraju sto na sat. I da znaš, jedina njihova prednost je u tome
što imaju ta svoja zamašna osnovna sredstva, mislim, veličine
kamiona".
-"E, ako nisi kamiondžija, onda, da znaš, nisi ni jedini".
-"Trebala si žodma tako da mi kažeš".
-"Možda sam i trebala".
-"Znači, fajront ?".
-"Da".
Ustao sam i počeo da se oblačim. Moje čarape su bile plave i ne
baš sto posto čiste. Dobro sam se iskašljao, kvalitetno i gusto.
Priroda se izgleda naknadno ujedinila, čim je sve okeane ovog sveta
smestila u moju bešiku. I, što je najvažnije, vera u ljubav mi se
konačno vratila. Triling idila !.
-"I, nemoj da ti se slučajno desi da šutiraš mačku dok budeš
izlazio".
-"Ma kakvi, samo ću malo da je treniram da leti".
-"Da se nisi usudio !".
Izašao sam na trem pred kućom. Mačke nije bilo ni od korova.
Mora da je saznala šta joj se sprema, pa se zavukla nekom Džeriju
u rupu. A možda je svratila kod komšije Toma na kafu sa ekstra
šlagom. Mudre su mačke. Znaju da nanjuše dobit za sebe.
'Baška to što imaju devet života. Mora da je Bog mnogo voleo mačke,
čim im je dopustio takav luksuz. Ali, čemu sad ta razmišlanja o
mački. Imao sam drugi problem pred sobom. Pljuštala je kiša, a ja sam
oduvek mrzeo da nosim kišobran pri ruci.
"Mora da se sad neka Sojka sa neba žešće tušira", pomislih.
Neko vreme sam razmišljao šta ću sad, koji moj, da radim.
Onda sam to batalio. Samo sam zapušio nos, zakoračio i uronio.
Poker !.
'Ladno sam imao poker. A dan tek što je počeo.
Weepin', Willow, 3.
književnost.536ljubinko,
Ljubav se boluje i sto nas vise boli to nam vecu snagu daje.
Nije sreca biti voljen. Svako voli sebe, ali voleti drugog, to je sreca.
To sto svaka ljubav u sebi nosi duboku tragicnost, nije razlog da se ne voli.
Put ljubavi je tako tezak jer se u ovom svetu malo u nju veruje, jer se ona
uvek s nepoverenjem docekuje.
Tacno je da svet boluje od nepravde. Ali mnogo vise boluje od nedostatka
ljubavi, bratsva i covecnosti.
Blagost je jaca od strogosti,
voda je jaca od stene,
ljubav je jaca od sile.
Zlo uvek nastaje tamo gde nema dovoljno ljubavi.
Herman Hese
književnost.537ljubinko,
Postoje noci koje nisam spavala
Postoje dani koje nisam zivela
Postoje snovi koje ne znam citati
Postoje stvari koje ne mogu voleti
onda kada si daleko
Postoje noci koje ne zelim spavati
Postoje dani koji su kratki
Postoje snovi koji su slatki
Postoje stvari koje mogu voleti
onda kada tebe osetim, zagrlim
kada te poljubim
kada si tu i ne odlazis.
Postoje tako:
dani, noci, snovi i neke stvari
koje ne zelim i
koje ne mogu da ... zaboravim.
književnost.538willow,
? ( I naslov je ostao nezainteresovan )
Ti, šta si...?
Ti si taj balvan presečen na pola, da bi se prodao upola cene.
Ti si ta sernjava foka,
što "opet je našla baš na sred mog novog travnjaka".
Ti si to jutros mestimično naoblačenje možda.
Ti si taj otresiti nos, što se sada pravda
kako su ga bočno pritisnuli da bi ga naterali da dune.
Ti si ta uglancana cipela u mojoj pilećoj supi.
Klavir što se uči da leti meni nad glavom.
Porcija kuvanog tumora sa salatom od šangarepe
što se tu, "vidi, vidi..." zatekla kad je kuvar
rasporio Duška Dugouška svojim alatom.
I ti si ta ruka koja umače hleb u moču od nekog
vrućeg, masnog, "njam, njam..." znoja.
A ja, šta sam...?
Ja sam obična izgladnela guska
koja nema rođake u toplim krajevima.
Ja sam senka nemaštovitog samoubice
i sad lelujam zajedno sa njim na vetru.
Ja sam zagubljeni kurton koji se, ustvari,
krije pod ormanom, da ne bi morao opet
da posreduje između nje i njega.
I loše zatalasana bara, koju će ona uvek pažljivo zaobići.
Ali, zato imam svoj kamen,
svoj prozor i svoj dobar razlog
što ponekad slavim.
I svaka rupa koju napravim
u tom jebenom prozoru
biće samo moja.
I kad izazovem promaju u sobi,
znaću da mi se od toga ukočio vrat.
Da sam zato tanak sa stolicom.
Weepin', Willow, 3.
Ovu pesmu poklanjam i posvechujem Dragici Milinkovich, al' ne na
nachin na koji che to neki da shvate.
Bila je neka zajebancija sa balvanom, a na kraju ispade ova ozbiljna
pesma. Eto.
Damche, bilo je to samo za tebe !.
književnost.539goth,
Evo jedne moje male price apsurda...
beograd.txtknjiževnost.540ljubinko,
Mira Aleckovic
TRAZI SE LJUBAV
Trazi se, po svaku cenu se mora naci
jedna izgubljena ljubav
koja je stecena u mlade dane
koju su odvezle daleke ladje
a uspomena je toliko draga
da za njom bol podmukli tisti
i suza (rekvizit stari)
ipak iz srca kane
dajem koliko se iste
ako se samo nadje
književnost.541ljubinko,
RADJANJE LJUBAVI
(odlomak)
Od danas pa zanavek
do kraja znam
da nisam sama da nisi sam
književnost.542ljubinko,
CEKANJE
Ne mogu vise da budem sama
Sama sred ljudi, a ulice sumne u gradu
sama sred sale a ona vrvi od sveta
Necu da me zanavek proguta tama
Da mi se poslednji koraci polako prikradu
Meni se s tobom nocas obalom seta
Kraj nase breze, kraj senke njene na zidu
Svejedno da l`, sam ti druga, treca il, peta
Ili ko zna koja zena po redu
Osecam, poslednja sam ti draga zena
Ona koja se uvek najvise voli
Ona s kojom se san nedosanjan sanja,
Ona s kojom rastanak najvise boli
Vidim poslednjim putem nepovratnoga trena
vrance vremena obvija predsmrtna pena
mru nezni trenuci proleca i jeseni
Idemo i osecam da je ostala meni
Sva ona u tebi ljubav nedorecena
književnost.543hogistey,
S E Z A M Z V O N I U P R A Z N O
e v a l o a o v e z r e n v i v
d o l i z t l a o b a t a u s d
i u d o i j b u i k h k a e
m d a m i d s i r : m
a c l k o
n n j o n
: i i n i
v s
i k
i
književnost.544kum.djole,
Antikvarnica
Nevolje idu s prvim mrakom.
Nižu se jedna za drugom, lagano i neprimetno, a onda sve brže.
Iako nema kraja, u kulminaciji se čak i ne sustižu već presecaju
jedna drugu. I sve su podjednako snažne, i u stvari toliko različite,
u zavisnosti koliko se o njima kontinuirano razmišlja. Nestaju samo
na momente, nikad same od sebe, uvek prekinute neodložnim sitnicama,
koje ipak imaju svoj jednostavni početak i još jednostavniji kraj.
Onda se misli ponovo vraćaju i te nevolje traju dok traje i najmanji
šum, glas ili svetlost. Tada se sve umiri.
Nastane kratak predah, mizeran osećaj oslobođenosti, nezavisnosti,
koji katkad traje i po nekoliko minuta. U tom kratkom periodu obavezno
osvane neka ideja, obično ostane zapisana da bi se po danu, jednom prilikom,
sprovela u delo. Nestane u hrpi papira ili prenatrpanim fiokama i za sobom
ne ostavi ništa osim praznine koja je u antikvarnici, uz onaj najmanji šum,
glas ili svetlost, tako dobro vladala situacijom.
U toj praznini jedini šum predstavlja nešto nalik na ljudsko disanje,
nedefinisano, bez ritma i bilo kakve uzbuđenosti. Ne otkriva ništa osim
zaključka da u tom gluvom i praznom prostoru, u kome se čak i prašina slegla
u vazduhu, nešto ipak živi i postoji. To postojanje se ne može porediti
ni sa jednom naučno utvrđenom činjenicom o oblicima života - diše i postoji,
ali se ne može nazvati ni životinjom ni biljkom. Ponajmanje čovekom.
Takvo neritmično disanje katkad odaju i oblaci dima, gomilajući se na
tavanici, a ponekad se to disanje i ne čuje jer je dosta tiše od otužne
melodije koja se tegli kroz vazduh i onaj isti dim, bez ikakvog smisla
i fizičkog efekta. Neretko, jedina svetlost u predgrađu dopire upravo
s prozora antikvarnice. Ona sa ulice izgleda tako pitomo i odvažno,
u isti mah čak mistično - neko bi pomislio da se pod tom svetlošću
stvara kakav vaseljenski esej o ljubavi čoveka i žene ili barem
jedinstven filozofski akt o političkom moralu.
Svetlost antikvarnice nastaje s prvim mrakom, a nestaje pre svanuća.
I to je njeno jedino radno vreme.
Tek neki sat, ili čak minut pre no što se pogase ulične svetiljke,
nestaje i svetlost antikvarnice. Prozorska roletna se spušta i soba
puna antikviteta tone u dubok i težak mrak. Mrak u kome se oseća samo
miris onog dima s tavanice i ono beskrupulozno, manijakalno disanje,
bez ikakvog ritma. U trenutku kad ljudi iz okolnih zgrada privode kraju
svoje spokojne snove ili već pristavljaju prvu jutarnju kafu pred početak
novog radnog dana, antikvarnica tone u svoj nespokoj.
I baš u tom nespokoju i tmini, svakog jutra počinje i završava se
jedna priča, bez pravog početka i kraja, neispričana priča koja iz dana
u dan samu sebe prepričava. Ona se ne može čuti ušima i videti okom,
jer se ne pripoveda i nije zapisana na papiru. To je takva celina
koja samu sebe ne priznaje ni u jednom obliku, osim u onom biću,
ili čak stvoru, i njegovom neritmičnom disanju.
Samo se u tom mraku ona može osetiti, u tom dimu i zagušljivom prostoru
antikvarnice, u disanju i nakaznosti nekakve ogromne telesine koja
nepomično leži na madracu. Ta se priča oseća u vazduhu, i nekakva čudesna
ali nimalo prijatna živost što se razleže po sobi, otkriva njeno postojanje.
Ona se, očito, negde odvija i prepričava, ali se nikako ne može otkriti
njena sadržina, i poruka, ako je uopšte ima.
Ona je u tom stvoru što leži kao kakav mrtvac, i trepće i diše
bez ikakvog ritma. To je, bez sumnje, nešto nalik čoveku, mada isuviše
beživotno da bi bilo čovek. Razjapljena usta, suve, ispucale usne i široko
otvorene oči, sigurni i snažni ali nipošto prirodni treptaji oka,
i poneki grč na tom izobličenom prizoru koga ne bi ni mogli nazvati licem.
Ona praznina koja je ispunjavala sobu deluje kao rajski vrt u odnosu na
ovu stravičnu sliku - da se nekako rečima to može objasniti i verno
opisati, svakom bi zastao dah, ponajviše onima koji u tom trenutku srču
svoju prvu jutarnju kafu, ali i onima koji su svetlost, dok je postojano
obasjavala dvorište i deo ulice, povezali s nekakvim kreativnim radom.
Ova se užasna slika nastavlja i nema joj kraja, i taj skučen prostor
između četiri zida nema svedoka, osim tog stvora što u sebi doživljava
neku osobenu strahotu. Ne govori, ne zapomaže i ne prevrće se po tom
uleglom madracu, jedino što ga ne čini sličnim kakvoj rogatoj spodobi
što se sprema da krepa, jeste taj grč i izobličenost, to disanje
i razjapljena usta i oči, i poneki uzdah i ušmrk.
Nema sumnje da je taj stvor, s glavom i rukama i nogama, nekada bio čovek.
Ako to sada nije, onda se u toj stravičnoj slici i očitava njegovo
preobraženje. Naviru mu sećanja, samo njemu znane reči, događaji
i zapleti te priče što ga obuzima, što sama sebe prepričava u zlo doba,
i što je jača od svakakvog opiranja i snažnija od samog đavola,
ako i sama nije đavo. Izmuči ga, iscrpi do mrtvačkog bledila, ustoliči
mu nekakve okove po telu tako da ne može ni prstom da makne, ostavi mu
samo usta razjapljena i raširi zenice do curenja. Tad ga konačno pobedi.
Kapci se spuste, disanje se umiri i konačno uhvati neki ritam.
Stvor je krepao.
Oživeće tek pošto priča ispriča neko svoje novo poglavlje, u istoj ili
sasvim drugoj sredini i vremenu, sa nekim novim likovima i okolnostima.
Ali jedan je lik uvek isti. Uvek je glavni i sve se oko njega vrti,
taj lik čija se lepota ne može opisati ni porediti, ohol i okrutan lik
što zrači ljubav i strah i laži, istodobno i istim žarom.
Provalija u koju se taj beživotni stvor surva svakoga jutra u mračnim
i zadimljenim zidovima antikvarnice, mogla bi se nazvati prostim
ljudskim snom. No, teško je reći.
Opsesija je neprirodna i jača od svake borbe protiv same priče i
njenih nastavaka. Ona jedina kulminira gadljivošću u trenutku oživljenja,
kada dan uđe u sobu i učini je prostranijom, lepšom i živahnom.
Tad se učini i pravo vreme da ona zapisana ideja prethodne večeri,
bude sprovedena u delo. Ona će i odagnati sve osećaje besmisla, tu sumornu
zavisnost jednog stvora, i priuštiće mu jedinu radost tog novog dana.
Uspelo je.
Taj rad na novoj ideji je završen i njegov plod izgleda zadivljujuće.
Ko bi rekao da će ta ista kreacija već iste večeri doživeti da se nađe
u nekakvoj antikvarnici ? Jer dan je već na izmaku.
A nevolje idu s prvim mrakom.
Qm
književnost.545mcar,
5.538 - fenomenalno
MC
književnost.546mcar,
Kraj
U mokrom staklu, nazirem simbole kabale,
rukama gnjecim kapi na plehu.
Nebo se pretvorilo u ptice.
Nebo se pretvorilo u kovitlac.
Moj grad udara u glavu kisnim krovovima.
Trazim izbrisanu proslost pod mostovima,
po bastama punih opalih visanja.
I proleca ce uvek ostati ista,
i vesela i tuzna i tako ziva.
Priroda je jedino sto jos vidim,
dok je lizem, zderem i ljubim.
Pa dok hodam i posmatram reku,
svaki kamen i znani puteljak kaze "ostani".
MC, 06.1997.
književnost.547willow,
>> Antikvarnica
Molim te, Džo, ne pamtim te kao ovakvog bre :). Mnogo depresivno.
Jeste, ima lepih rečenica. Ali, čemu to ?. Šta dobijaš ti i šta,
što je najbitnije, dobijam ja ?.
Neću sad da ispadne da ti ja tu nešto popujem, imam dobru nameru
i ništa više. Mislim, nisam školovan kritičar i sve to, ali pošto
vidim da njih baš zabole za nas "amaterske-pesnike-hobiste",
evo, bacam ti moje mišljenje, a ti 'vataj ako 'oćeš...
Tu je talenat. Dobar fond reči. Lepi opisi gneva. Ali...
Fali smeha, a na konto toga...
"Ako te ponize i ugaze, ispričaj im dobar vic na njihov račun.
Nateraj ih da se smeju sami sebi, sve dok ne crknu od toga".
Koja misao, šta kažeš, a ?. :)
Čitam dalje...hmmm...
Nigde piva koje si, poznavajući tebe ;), svo vreme cirk'o dok si
pisao priču. Skemb'o si ga, a ?. :).
Il' si ga prerano popio ? :). Priznaj, šefe :) !.
Ti, mcar, hercog, ja, on, mi, vi, oni, jednom rečju, Sezamovci...
Jaki smo mi pesnici, pisci.
Ako se nekom uredniku digne patka, možda nas danas-sutra objavi u
svojim dnevnim novinama. Možda pobedimo na konkursu
za "što kraće molim" nekog radija i dobijemo počast da se sa tim
nađemo u društvu sebi sličnih u zbirci od sto primeraka.
A možda ni to ne.
Zato, mislim se, pošto pisanjem ionako neću postati slavan,
niti ostvariti neki opipljiviji profit, mogu barem da potamanim
sve te govnjave muve što mi se motaju oko glave.
Kaži lepo to što imaš, ako imaš. Ako se nekom svidi, O.K.,
reći će ti to, il' ti neće reći.
Ako se nekom ne svidi...ko zna, možda te i "objavi" :). Zezam se.
'Oću da kažem, Džo, daj 'vamo iskrenost i smeh.
I batali te oblande, sit sam gibanice bre :).
Reci mi ono što stvarno misliš.
Skini čep sa flaše. Zapali cigaretu, dve odjednom, ako treba :).
Nareži olovku do maksimuma :) i kaži mu
"Hese, nemoj, nešto sam umoran večeras...". :)
I ispričaj mi šta te je to nateralo da za sat vremena skokaš
flašu Ruma, pa si ga zato posle i zamrzeo do groba ?.
Aj' čik ako smeš :).
I, da...Ovo je bilo samo moje subjektivno mišljenje.
I povući ću ga ako treba.
književnost.548willow,
>> Trazim izbrisanu proslost pod mostovima,
>> po bastama punih opalih visanja.
>> I proleca ce uvek ostati ista,
>> i vesela i tuzna i tako ziva.
Tu je suština. Sviđa mi se.
Da sam ja ( ponosni ) vlasnik ovih stihova, ubacio bih
osvrt na koštice višanja. Nešto u fazonu "samo još one vise...".
Nije bitno. Sviđa mi se.
Dragi kolega :)...
Prepoznatljiv stil. Dobro je.
Ako si pisao nešto na konto ljubavne tematike, aj' pošalji.
Ako nisi, imam neki osećaj da bi i u tom segmentu imao dosta
toga da kažeć.
književnost.549kum.djole,
>> Nigde piva koje si, poznavajući tebe ;), svo vreme cirk'o dok si
>> pisao priču. Skemb'o si ga, a ?. :).
Nigde piva bogami ..mada pivo i nije neki antikvitet. ;)
Ne praktikujem u poslednje vreme da pišem 'urađen' i to 'urađen na sve
moguće načine' ;) jer nemam baš adekvatan pristup kompjuteru (termini,
običaji u kući i moja inspiracija ne sarađuju baš najbolje ;) ali
u 'stanju' obično laprdam neke gluposti koje bi stvarno vredelo
zapisati, no.. treba naći ćatu. ;)
>> "Hese, nemoj, nešto sam umoran večeras...". :)
Ako nije Hese, onda je neki drugi luzer.
Ni ne čudi me :) što nisi razumeo Antikvarnicu.
Hvala, u svakom slučaju, na čitanju. ;)
književnost.550supers,
>> 'Oću da kažem, Džo, daj 'vamo iskrenost i smeh.
>> I batali te oblande, sit sam gibanice bre :).
Vilenjak, vodi računa, iskrenost i smeh nekad predstavljaju oksimoron,
toliko mmogu da budu nespojivi. Koliko god mrzim pisanije u funkciji
raspirivanja depresije, jednako ne volim ni književne pokušaje koji su
više smešni nego pametni. U tom smislu najbolje obožavam Basaru koji
nihilizam i najcrnje nezadovoljstvo svime postojećim protura kroz takvu
zajebanciju da čitalac konzumira najmračnije ideje o životu, ali sa
osmehom na usnama pa i ne gubi volju za životom.
A što se Džoove priče tiče, ako si je ocenio depresivnom predložio
bih ti još jedno, pažljivije čitanje. Baš me interesuje kako ćeš da
oceniš jednu moju priču, koja je na prvu loptu bila optužena za
patetiku. Lansiram je za par dana, kad se slegne prašina...
književnost.551willow,
Za sve ljubitelje tople :) književne reči, evo.
Ima neka agencija "Haos", preko koje možete naručiti sledeće
knjige Charlesa Bukowskog :
- POST OFFICE ( Pošta )
- SHAKESPEARE NEVER DID THIS ( Šekspir nikada ovo nije radijo )
- SOUTH OF NO NORTH ( Fotografije iz Pakla )
- PULP ( Šund )
Telefon agencije je 3227-940.
I, požurite ljudi, jer, prodavac reče, gomila se drastično smanjila :).
književnost.552willow,
>> iskrenost i smeh nekad predstavljaju oksimoron...
'teo sam da kažem "iskrenost na smešan način", ili
"duhovito krvavljenje", il' tako nešto. Izvinjavam se.
>> jednako ne volim ni književne pokušaje koji su
>> više smešni nego pametni.
Pa, šta ja znam. Mislim da je to pitanje trenutnog raspoloženja.
Neki put ti paše samo smeh, drugi put samo pamet.
'Oću da kažem, knjižare su pune. Svako tu može sebi da nađe
nešto što bi mu danas baš dobro leglo.
>> U tom smislu najbolje obožavam Basaru
Buk, Ogden Nash.
>> nihilizam
Ej, šefe, mrzi me da tražim okolo po udžbenicima.
Šta znači "nihilizam" ?. Ovo je bilo ozbiljno pitanje.
>> ...pa i ne gubi volju za životom.
Hoćeš li ti to da kažeš da postoje pisci i pesnici koji kod
svojih čitalaca ubijaju volju za životom ?.
Nabroj mi njih par i složićemo se u jednom ;).
>> A što se Džoove priče tiče, ako si je ocenio depresivnom
>> predložio bih ti još jedno, pažljivije čitanje.
Depresivna je zato što nigde nije pomenuo ni kap piva :).
Šta ja znam...kad čovek počne da piše o svojoj sobi i
tim nekim dešavanjima u sebi, okružen sa četri zida,
iskolačenih očiju...mislim u startu je depresivno.
Nisam rekao da je priča loša. Naprotiv. Da je loša,
samo bih ćutao i zviždao, pravio se lud, je l' da ? :).
Samo je dosta ozbiljna i, pravo da ti kažem, dobro sam se
namučio dok je nisam pročitao.
Svi pamtimo "Šešir, mantil i kapu...", od istog autora :).
Tu sam mogao da ga opipam :). U ovoj priči nisam mogao.
Zato, bilo bi malo glupo da sam mu rek'o, u stilu
"e, Džo, super je priča, samo tako nastavi", zar ne ?.
A mor'o sam nešto da mu kažem.
>> Baš me interesuje kako ćeš da
>> oceniš jednu moju priču, koja je na prvu loptu bila optužena za
>> patetiku.
E, šefe, ne može to tako...Prvo ti ispljuj mene :). Neću posle da
me okrive da sam ja prvi počeo :)).
Zezam se. Drago mi je ako te interesuje moje mišljenje.
I veruj mi, Stanislave...dobro ću se potruditi, da te više
nikad i nigde ne objave :))). Kenjam. Samo napred. Tu smo.
>> Lansiram je za par dana, kad se slegne prašina...
Šta ti sad ovo znači ?. Kakva bre prašina ?.
Kakve veze ima sleganje prašine sa lansiranjem priče ?.
Šalji što pre, jer mi za dva dana ističe pretplata na Sezamu :).
U.B.R. Šta se zbilo sa onom pričom koju si poslao na konkurs ?.
Je si li ti taj koji je odneo pečeno prase kući ?.:)
Mesto za Potpis
književnost.553mcar,
Strast
Crni mrak i kratkotrajni, nepravilni
odsjaji zelje,
posle kojih jos je mracnije i strasnije,
posle kojih jos vise boli, unutra.
Prodire, kroz spustene kapke,
oseca se kao toplota,
oseca se kao sunce.
Spusta bose noge u sneg,
golim rukama grli hladnocu.
Grlo drhti, organizam stenje,
bolestan od zelje za drugim organizmom.
Iskrivljen od prisustva drugog organizma.
MC
književnost.554dzim,
<M> Molim te, Dzo, ne pamtim te kao ovakvog bre :). Mnogo depresivno.
<M> Jeste, ima lepih recenica. Ali, cemu to ?. Sta dobijas ti i sta,
Nije depresivno. Pricha vlada.
<M> Tu je talenat. Dobar fond reci. Lepi opisi gneva. Ali...
<M> Fali smeha, a na konto toga...
Tu je i atmosfera, naravno...mada natrchi poneka suvishna
rechenica. Al, ono, ne fali smeha...nije ti to vegeta, pa da ga
mecesh svuda...
književnost.555dr.grba,
>> Šta znači "nihilizam" ?. Ovo je bilo ozbiljno pitanje.
U najkraćem, princip rušenja prethodnog da bi se raščistio prostor za novo.
književnost.556supers,
>> Ej, šefe, mrzi me da tražim okolo po udžbenicima.
>> Šta znači "nihilizam" ?. Ovo je bilo ozbiljno pitanje.
Nihilizam ti je misao o ništavnosti svega na ovom svetu.
Za nihiliste nikakve vrednosti nisu više vrednosti, sumnjaju
da naše postojanje ima ikakvog smisla, sumnjaju i u samo postojanje...
>> Hoćeš li ti to da kažeš da postoje pisci i pesnici koji kod
>> svojih čitalaca ubijaju volju za životom ?.
>> Nabroj mi njih par i složićemo se u jednom ;).
Za početak, ruska bratija koja nas vreba iz školske lektire,
među Sezamovim veteranima poznata kao grupa LRP :)
>> U.B.R. Šta se zbilo sa onom pričom koju si poslao na konkurs ?.
Ispao sam veverica što sam je uopšte poslao na taj konkurs.
Primali su eseje, poeziju i prozu, ali su svi nagrađeni radovi
slučajno bili eseji (tačnije: himne Borislavu Pekiću, pošto je nagrada
Borislava Pekića bila u pitanju).
književnost.557supers,
NOĆ POD SVETLOŠĆU KOSE
Noću se ljudi zavlače u zamračene zatvorene prostore, piju, igraju
i pričaju mnogo slobodnije nego tokom dana. Prigušena veštačka svetlost
raznih elektronskih naprava zalazi među stolove, dajući svetlim
predmetima omamljujući sjaj, dok tamne stvari ostaju u mraku.
Ljudima to omogućava da sakriju sve čega se plaše i da netremice gledaju
kako belina sija čarobnije nego pod Suncem.
Preda mnom sedi devojka lica tako nežnog da bi moj pogled uplašen
skrenuo, samo da nije ovog polumraka koji sakriva moju crnu boju i omogućava
očima da gledaju pravo u izvor njene svetlosti, bez treptanja. Njena ravna
svetla kosa doseže joj jedva do usana i tu malo zavija, izazivački je
milujući po licu. Pogled joj je oboren, a usne razvučene u setan osmeh,
uzan ali dovoljan da joj zubi zasijaju u tami. Šiljast nosić se nadvio
nad skromni smešak i stavlja me na muke. Treba izdržati i savladati
želju da smesta svoje lice čeono sudarim sa njenim i osetim nežno
grebanje njenog šiljka navrh nosa.
Pred njom sedi visok momak naslonjen laktovima na sto, nagnut unapred.
Visoko je podigao obrve a očima što se cakle u mraku probija devojci
oborene kapke u potrazi za njenim zaklonjenim očima. Njegova duga kovrdžava
kosa silom je ispravljena, pripitomljena za ovu priliku da bi izigravala
oreol oko lica koje mu se pretvorilo u upitni pogled. Jareća bradica mu
je suviše retka da bi skrenula pažnju sa usana koje žele da dohvate
šiljasti nosić.
Ušančeni u ovim položajima, nas dvoje ćutimo, dok sekunde na mom satu
gotovo da ne teku, u poređenju sa brzinom kojom mi klepeće srce.
Devojka svetle kose počinje blago da vrti glavom - "Idem ja kući".
Skromni smešak joj ne silazi sa usana a pogled joj je i dalje strogo
spušten. Bio je to njen odgovor na moju ponudu da, umesto da po običaju
nastavimo naš razgovor do kasno u noć, pođemo kod mene da je čvrsto
zagrlim i da tako posmatramo zvezde kroz prozor moje sobe.
Godinama smo dobri drugovi koji se viđaju jednom u nekoliko meseci.
Ljudi nas ne dovode u vezu, ali se znamo toliko dugo da i ne pamtimo
koliko li je star naš običaj da s vremena na vreme podelimo sve
tajne i razmenimo savete. Navikli smo jedno na drugo. Ona se uvek smeje,
ali niko se tako srdačno ne smeje svemu što ja kažem kao ona. Pred
njom sam takav poeta da sam sebe ne prepoznajem. Kako se i ne bih
trudio, kada jedino ona nikada nema odsutan izraz lica, pa makar joj pričao
satima.
Večeras, dok smo ulazili u ovu mračnu jazbinu, nisam planirao da joj
priredim ovakvo iznenađenje. Ali, polumrak je bio mračniji nego obično
a njena kosa ne samo da se previše sijala, nego je pri dnu bila zavijena
na unutra, umesto na spolja, gladeći joj lice neizdrživom žestinom
i ja sam se odmotao kao ispušteno klupko. Sve moje reči ona je oduvek
nagrađivala ljupkim smejanjem ali je u ovoj prilici smesta shvatila da
sam mrtav ozbiljan, pa je nemajući drugog izlaza sakrila svoje oči
kapcima, nagonski se smešila se blago i izjavila da se sprema da pobegne.
Ona pred mojim licem nije u stanju da skine osmeh, makar i prigušen
i pokriven nosićem. Nije mi bilo teško da je zadržim, jer i ona oseća
potrebu da opravda svoj negativan odgovor. Njoj je potreban prijatelj
poput mene, a ona mene zna. Zna da još nikad nisam bio istinski
zaljubljen, a to se i ne dešava u našim godinama, po njenom mišljenju.
Priznaje da je privlači moja ponuda, ali veza zahteva posvećivanje za
koje vremena nemamo ni ja ni ona.
Pružam ruku da bih njen pramen zavijen na unutra oprezno okrenuo prema
spolja pre nego što od te igre njenog lica i kose ne podivljam.
Ona se ne opire, videvši da iskreno želim da ostanem miran. O kakvom
crnom posvećivanju ona govori, svako će nastaviti da živi svoj život
onako kako i ja i ona jedino umemo i želimo. Nećemo previše biti
zajedno, a kad budemo zajedno biđe nam lepše nego ikome.
Desnom rukom dovodim u podnošljivo stanje uzbuđujuće pramenove njene kose
i zaustavljam joj se na ramenu. Ona malo podiže pogled, nastavljajući da
treptanjem sakriva do malopre potpuno zaklonjene oči. Govori polako,
blagim prekornim glasom. "Tebi i ne smeta da sa onima koji ti najviše znače
provodiš najmanje vremena. Oduvek si bio takav. Ti osvojiš, pa pobegneš."
Sada već njene oči gledaju pravo u moje zenice. Svojom rukom je skinula teret
sa ramena i položila moju ruku na sto. Poklopivši tako prste koji su hteli
još štošta da joj preurede nakon kose, postaje smelija.
"Primetila sam da sebi najbliže ljude tanano izbegavaš, na kratke staze
si najbolji čovek kojeg znam, ali kako prolaze sati ti se uplašiš samog
sebe i počinješ povlačenje. Ti si prijatelj kojeg ne mogu zameniti.
Trebaš mi na isti način kao i do sada, ne mogu da te primim bliže jer
suviše dobro znam šta te muči". Srdačno mi se smeška, zubi joj
svetlucaju, a i njena kosa mi se smeši belim odbleskom. Sve skupa, to je
divan smešak dubokog razumevanja kojim je imala običaj da prati svoje savete
kad god bi se trudila da me umiri.
Ja ne želim da me ona sada umiri, ne može da me zaustavi. Odgovaram
svojim smeškanjem koje joj je oduvek držalo pažnju kad god bih ja imao sjajnu
ideju da joj predložim. Penio sam objašnjavajući da sam neustrašivi borac
za postizanje svega što priželjkujemo da u životu uradimo ali se plašimo
ili stidimo. "Uvek je bolje uraditi pa se kajati, nego propustiti i celog
veka se kajati". Svoju levu ruku spuštam na njenu, koja je čuvala moju
desnicu prognanu sa ramena. "Znam da želiš, ali ti je blokada užasno jaka",
navaljujem sevajući očima da istopim put do njenih zenica.
Odlučno mi odgovara. "Ja znam šta ti hoćeš. Važno je da nas ljudi vide
zajedno. Lud si za bilo čim što ti dobro stoji.
Šta je za tebe ljubav? Olimpijski sport? Višeboj?"
Svoje ruke sam izmigoljio iz njenih i provlačim ih pod njenu kosu,
radostan što sam svetlim pramenovima njene kose preoteo te nežne obraze.
"Za mene ljubav nije glumljenje sreće pred drugim ljudima. Treba voleti
da bismo mi sami bili srećni. Ljudi se zaljubljuju ne bi li našli svoju
sreću, ali što su snažnije zaljubljeni, više pate zbog voljenog bića
i veće žrtve podnose. Čovečanstvo trči za ljubavlju kao da vidi dugu na
horizontu. Dignutog pogleda, u silnoj želji da se sakrijemo pod okrilje
duge svi upadamo u provalije."
Osmeh milog lica postaje vidno uznemiren. Kosa joj je kao plemeniti
metal, sjajna ali hladna. Napuštam joj obraze i hladim svoje dlanove u
njenoj kosi, osećajući da se njene jagodice povlače pod toplotom mojih
prstiju. "Ja nisam rušitelj savršenog prijateljstva. Ja sam tragač za
ljubavlju bez mane. Niko se tako dobro ne razume kao nas dvoje. Sećaš li
se uopšte koliko dugo delimo sve o čemu mislimo? Snagom moje i tvoje volje
mi ćemo ukrotiti sopstvena osećanja, savladaćemo sve što nam čuči u duši i što
nas tera da patimo u ljubavi. Hajde da ljubav preobrazimo u čisto
zadovoljstvo, neobavezno kao što je i svaka ljudska zabava".
Naslonila se laktovima kao ja i hvata mi ruke. U položaju kao kad
obaramo ruke snagom mišića, progovara da obori moje planerske vizije.
"Kako se ljudi uopšte mogu voleti ako nemaju bezgraničnu veru jedno u
drugo? Hoće li tvoja volja ukinuti i veru u tvoju ljubav? Šta će se onda
desiti sa ljubavlju koju upražnjavaš na parče, samo kada ti čini
zadovoljstvo? Hoće li cela ljubav stati u vremenski raspored koji si
napravio i sebi upisao kada ćeš voleti, a kada biti zauzet drugim
stvarima? Ako nema stalne potrebe da voliš i da budeš voljen, onda si
glumac u sopstvenom životu. Zar ćeš ceo život proživeti praveći se da
si na filmu?"
Provukao sam svoje prste kroz njene i uperio ih prema gore, kao da
želim da mi prsti iskoče iz šake i dohvate svetionike u njenoj kosi.
"Eto, rekla si zašto ljudi stradaju. Zbog vere i potrebe. Veruju da bi
onome koga vole sve na svetu pružili i pate od slepe potrebe da što više
pruže svojoj ljubavi. Ali, nema savršenih ljudi na svetu. Potreba za
ljubavlju je nezasita, a vremenom ljudi sa užasom shvate da njihova
požrtvovanost i posvećenost ljubavi imaju granice. Prolaze godine, jedno
drugom pružaju sve manje, a večito ostaju zarobljeni iluzijom da se
ljubav ne može ograničiti."
"Jesi li bila nekada na Mesecu?", pitam je, gledajući kosu koja joj
u obliku belog polumeseca natkriljuje lice. "Hajde da zajedno uradimo
nešto smelije od napuštanja planete. Hajde da napustimo sopstvene vere
i iluzije i da sagradimo ljubav vođenu razumom. Zabavljaćemo se bolje
nego iko, nećemo se plašiti ničega, a volećemo se ograničeno.
Znaćemo tačno koliko želimo jedno drugom da pružimo i nećemo patiti".
Ona se blago smeje, a kapci joj se ponovo polako spuštaju preko očiju.
Žmarci počinju da mi struje kroz usijano telo. Ponovo je pognula glavu i
zaklonila svoj pogled od mog. Tako se ponašala uvek kada predložim nešto
što joj se jako sviđa, ali ima primedbe. Mislim o tome kako su moje ruke
prema njenim izvorima svetlosti uzdržane samo zato da je ne bi dovele
u neprijatnost, jer ona nema snage da se od njih odlučno odbrani.
I kosa, i zubi, i oči, sve je to njena odbrana koja popušta. Suviše sija
da bi mogla da ugasi svetla pred neprijateljskim desantom.
Ali, boja njenog smeha je znatno odlučnija od njene svetlosti.
Takvim smehom je ranije pripremala nepokolebljive i uverljive odgovore na
moje besede. Njena pojava je u raskoraku i čekam šta će prevagnuti.
Uhvatio sam sebe kako snažno verujem u to da je osvojena i kako
se sprema da obustavi paljbu na moje vizije. Govorim joj o trijumfu
razuma, a obuzima me iluzija da sam je nepovratno očarao. Pričam joj
o savlađivanju potrebe, a strepim da mi je požuda toliko narasla da više
ne mogu bez nje pored sebe. Hoću li se prvi put sresti sa neizlečivom
patnjom ako večeras ne uspem?
A šta će se tek desiti ako devojče obdareno svetlošću svica zagrize
moju udicu i prihvati moje učenje o ljubavi u kojoj nema nijednog
osećanja sem sreće, u kojoj osećanja postaju cilj, umesto pokretač
ljubavi? Hoću li onda biti kriv što se moja vizija drugačije ljudske
duše slomila na njoj, dok ja budem nastavio da drugim devojkama propovedam
o boljoj ljubavi, posmatrajući kako laseri u zatvorenim prostorima
daruju svetlost njihovoj kosi?
književnost.558willow,
>> Strast
Lepa pesma, čudna. Čudan ugao gledanja.
>> Spusta bose noge u sneg,
>> golim rukama grli hladnocu.
Ova dva stiha su moji favoriti.
Možda "stopala" umesto "noge", al' i ovako je dobro.
>> Grlo drhti, organizam stenje,
>> bolestan od zelje za drugim organizmom.
>> Iskrivljen od prisustva drugog organizma.
Tačno.
Ako si odlučio da je ova pesma završena, onda O.K.
S druge strane, možda bi mogao da ubaciš neki nagoveštaj
da mogu da budem siguran da si to ti, da se tebi ta strast
dešava.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.559willow,
>> Nije depresivno. Pricha vlada.
"Provalija u koju se taj beživotni stvor surva svakoga jutra u
mračnim i zadimljenim zidovima antikvarnice, mogla bi se nazvati
prostim ljudskim snom."
O.K. Nije. Povlačim mišljenje i jedino mi je malo
krivo što sam opet ispao glup u društvu.
>> Al, ono, ne fali smeha...nije ti to vegeta, pa da ga
mecesh svuda...
Što da nije ?. Osim toga, ni vegeta se ne meće baš svuda.
Zna se otprilike gde ne ide, a gde bi mogla da da svoj doprinos
boljem oukusu. U tortama, predjelima i aperitivima je, jel te, suvišna.
S druge strane, u pasulju treba da je bude taman dovoljno da ubiješ tu neku
bljutavost.
Naročito ako jedeš taj isti pasulj sedam dana nedeljno. Kapiraš ?.
Eto, to je bio mali kritički osvrt na uticaj jebenog
začina iz kesice na bolje varenje književnog teksta.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.560morkin,
> S E Z A M Z V O N I U P R A Z N O
Genijalno je... Mogao si da okačiš to i u vieve, garantovano bi se ovajdio
za pretplatu.
književnost.561willow,
Teskoba ( scenario jedne sličice )
Jutro. Blek Stena ustaje. Stoji, zeva, šošolji jajca kroz pidžamu.
Onda pokušava da nađe jednu papuču. Saginje se pod krevet.
Pita ženu, a je si videla negde moju papuču ?. Žena ga zeza, kaže,
ako je u pitanju ona što navlačiš na srednju nogu, onda ti tu
jedino neki baš talentovani mikro biolog može pomoći. A tebi ženo,
izgleda samo jedan jako dalekovidi astronomski teleskop, ne ostaje
joj dužan Blek. Evo je !.
Izvlači se ispod kreveta, oblači bade-mantil i kreće.
Tetura levo-desno. Ruši babinu sliku na klaviru. Ulazi u šifonjer.
Ženo, dokle ćeš bre više da sušiš gaće po hodniku ?!, viče iznutra.
Ona mu onda figurativno objasni dokle. On se duri, psuje i odlazi
u pravcu klozeta. Dva-tri pravilna poteza i ugnezdi se.
Zvoni poštar. Je l' ima ovde neki Blek Stena ?, upita on.
Imaaa..., stenje Blek. Dobro, onda, odo' ja, kaže poštar.
Žena uzdiše. U isto vreme, čuje se kako Blek povlači vodu za sobom.
Stavlja lonče na šporet, i dok muti sebi Nes Kafu, razmišlja...
"Šta ovde ne štima ?. Šta ja tražim u ovoj šugavoj kujni ?.
I, otkud slika žirafe na mojoj šolji ?. žDe su profesor Okultis i
Zagor ?. žDe je moja cela ekipa ?. I, šta li se dogodilo sa onim
Apačem koga sam jedva naučio da govori srpski ?.
Što mi se sve ovo dešava ?". Gleda gore i počinje da viče...
Crtač, naoštri taj svoj pribor i zameni me !. žOću na klupu za
rezerve bre !. žOću predah !. Dosta su me više štipali za dupe !.
Menjaj me !. Učini mi to !. Popušiću ti ako treba, samo me čupaj
odavde !. Crtač neko vreme ćuti. Onda mu kaže...
Blek, što si sedao na rudu i ako su te upozorili da je čitav
rudnik miniran ?. Da bi uzleteo visoko u nebesa ?. E, pa, eto ti.
Sad se sam krpi, kako znaš i umeš. Nisi više u mojoj nadležnosti !.
Blek uzdiše. Bolje da zaboravi na sve to. I jeste.
Isključuje ringlu, sipa, dodaje malo mleka, prdne. Pa opet.
Lagano, klaj-klaj, dovršava kafu, oblači se, pakuje lanč-paket,
otvara vrata. Vraća se i uzima kišobran, za svaki slučaj. Onda
izlazi i odlazi niz ulicu. Usput proverava da li je dobro
zakopčao šlic. Gleda okolo, vidi niko mu se ne smeje i konstatuje,
šlic je dobro zakopčan. Potom, krene da zvižduće i tako nestaje
iz kadra.
Posle par minuta...
Kuc, kuc. !. Ko je ?, upita žena. Ja, odgovora on.
Žena ustaje i otvara vrata. Poštar. Vadi iz pantalona svoju kanticu.
Kaže, komšinice, ako bi ste bili tako ljubazni da mi udelite malo
od vašeg meda...?. Ona se slatko smeška, kaže "uđite...". Zatvara
vrata. Zaključava ih. I tako, dok se na livadi svi cvetovi otvaraju,
a stari bumbar oštri i oblizuje, Blek i dalje uporno zviždi svoju
omiljenu stvar i ako ga niko više i ne snima.
Tu sad ide neki fejd-aut ove sličice. Da, možda je bitno reći i to
da se Blek to veče kasno vratio kući jer je zaglavio u onoj kafani
dva bloka niže. A posle druge bačve Ruma ispričao mi je i šta se
dogodilo njegovom drugaru Tarzanu, koji je jednom legao na svoju
omiljenu granu da dremne...Vidiš, dečko, kaže Blek, kad se Tarziko
probudio, znaš šta je zatekao ?... Zatekao je na glavi kapu za
spavanje, na nogama neuparene čarape, a u čaši pored kreveta,
sve svoje zube. Kapiraš ?.
Kat !.
Weepin', Willow, 3.
književnost.562dzim,
<M> Sto da nije ?. Osim toga, ni vegeta se ne mece bas svuda.
ok, nemoj sad za svaku rech da me fatash...znash shta sam hteo
da kazem...ne mora sve da bude duhovito/veselo/leprshavo
da bi bilo dobro...
književnost.563willow,
>> ok, nemoj sad za svaku rech da me fatash...
O.K. Nechemo vishe da se fatamo :)
književnost.564rdejan,
>> NOĆ POD SVETLOŠĆU KOSE
Moram da prokomentarišem ovu poruku kao tračak kvaliteta u
kvantitetu ove konferencije :). Ko je preskočio, nek se
vrati, vredi svih šest ekrana :).
Pozdrav, Dejan
književnost.565willow,
>> NOĆ POD SVETLOŠĆU KOSE
Eto, Stanislave, pročit'o sam tvoju priču. Pošto si rekao da te
zanima kako ću je "oceniti", evo ti moje mišljenje...
Vidim da si u njoj izneo neka svoja razmišljanja u vezi ljubavi.
Prvi utisak je da si možda trebao radnju priče da smestiš negde
drugde. Šta ja znam, nekako mi diskoteka nije za te teme. Osim toga,
sigurno si morao da se dereš da bi te ona išta čula, a to već
postaje smešno meni kao čitaocu, koji sve to treba da zamisli.
Premesti priču na neko drugo mesto, gde ste samo vas dvoje.
Pusto ostrvo, dok sedite na klupi i čekate tramvaj, il' tako nešto.
Zatim, mislim da si na nekim mestima suviše gubio vreme na opise
njene kose i te neke detalje koji se podrazumevaju. Citiram...
>> "Ona se blago smeje, a kapci joj se ponovo polako spuštaju preko
>> očiju..."
Mislim da su ovakvi opisi suvišni. Brzo sam ukapirao da ona ima
lepu kosu i taj njen izazovni šiljasti nosić. Ne moraš to da
ponavljaš iz pasusa u pasus. Proredi to.
>> "Treba izdržati i savladati želju da smesta svoje lice čeono
>> sudarim sa njenim i osetim nežno grebanje njenog šiljka navrh
>> nosa."
Stanislave, bezobrazniče jedan :). Zezam se. Ovo je bilo "toplo"
rečeno. Možda si trebao naglasak priče da baciš na ta svoja neka
osećanja prema njoj. I da to iskažeš na gore citiran način.
>> "Njegova duga kovrdžava kosa silom je ispravljena, pripitomljena
>> za ovu priliku da bi izigravala oreol oko lica koje mu se
>> pretvorilo u upitni pogled. Jareća bradica mu je suviše retka
>> da bi skrenula pažnju sa usana koje žele da dohvate šiljasti
nosić"
Ovo mi se ne sviđa. Navodi me na pomisao da si stavljao neki gel na
kosu, ili da si gurao prste u utikač.
I to "jareća bradica"... I što "njegova" ?. Zar te ona tako
vidi ?. Ako si to bio ti, onda, majku mu, reci "Ja...".
>> "Ljudi nas ne dovode u vezu, ali se znamo toliko dugo da i ne
>> pamtimo koliko li je star naš običaj da s vremena na vreme
>> podelimo sve tajne i razmenimo savete."
"Toliko si dugo u mom životu, da se ničeg ostalog više ni ne sećam"
Ovo je izjavila Sigurni Viver u filmu Alien 3 dok je sa
motkom u ruci jurila okolo monstruma da ga bije.
>> "Pred njom sam takav poeta da sam sebe ne prepoznajem."
Vidi se da ti je stalo do nje.
>> "Desnom rukom dovodim u podnošljivo stanje uzbuđujuće pramenove
>> njene kosei zaustavljam joj se na ramenu."
Ovo sa kosom stvarno postaje zamorno. Najmanje šesnajs puta
si pomenuo njenu kosu do sada.
>> "Čovečanstvo trči za ljubavlju kao da vidi dugu na horizontu.
>> Dignutog pogleda, u silnoj želji da se sakrijemo pod okrilje
>> duge svi upadamo u provalije."
Pa, ne baš svi. U stvari, mislim da je to pitanje dužine zaletišta,
kao i kvaliteta ulja kojim podmazuješ svoje kočnice.
>> "Hajde da napustimo sopstvene vere i iluzije i da sagradimo ljubav
>> vođenu razumom."
Ako stvarno tako budete uradili, onda nema potrebe da ljubav
mešate u sve to. Ljubav vođena razumom svodi se na "seks sa
svojim dobrim drugarom", bar se meni tako čini.
>> "Zabavljaćemo se bolje nego iko, nećemo se plašiti
>> ničega, a volećemo se ograničeno. Znaćemo tačno koliko želimo
>> jedno drugom da pružimo i nećemo patiti"
Shvatam šta si hte da kažeš, mada mi se ono "volećemo se ograničeno"
ne sviđa u smislu kako si si izrazio.
"Neka distanca među nama ostane taman tolika da možemo da se
uhvatimo za ruke", il tako nešto.
>> "I kosa, i zubi, i oči, sve je to njena odbrana koja popušta."
Ovo mi se mnogo sviđa. Lepo si to rek'o.
>> "Govorim joj o trijumfu razuma, a obuzima me iluzija da sam je
>> nepovratno očarao. Pričam joj o savlađivanju potrebe, a strepim
>> da mi je požuda toliko narasla da više ne mogu bez nje pored
>> sebe."
Ovde mi je ostalo nejasno ko je tu koga u stvari očarao.
>> "Hoću li se prvi put sresti sa neizlečivom patnjom ako
>> večeras ne uspem?"
Možda ne bi trebao apriori da proglašavaš nešto
"neizlečivom patnjom", makar dok se lično ne uveriš u to.
A sam si rekao da bi ti to bilo prvi put.
>> "...o ljubavi u kojoj nema nijednog osećanja sem sreće, u kojoj
>> osećanja postaju cilj, umesto pokretač ljubavi?"
Ovo je bilo iskreno i slažem se, mada ja sreću vidim kao zbirno
osećanje više pojedinačnih osećanja.
Zaključak...
Ima dobrog materijala za razmišljanje. Vidi se da si iskren u onome
što pričaš ( serem k'o foka, je l' da ? :) ).
Međutim...
Definitivno bih ti preporučio da prebaciš priču na neko drugo mesto.
Kakve sad veze imaju laseri i elektronske naprave sa vama dvoje ?
Izbaci sve te suvišne i zamorne opise. Njene kose i njenih kapaka
i njenih uvojaka i tvoje jareće bradice i sevanje lasera kroz tamu
i obrtanje sekundare na tvom satu. Mnogo si trošio vremena na
opise prirode. Detaljisao si možda bez potrebe. Probaj to nekako da
koncentrišeš, šta ja znam, na primer da čitavu situaciju opišeš
u vidu nekog dijaloga između tebe i nje.
Ti nešto kažeš, pa ona nešto kaže i sve tako. Bez uvojaka i dodira
po kosi. Tvoji predlozi i njeni odgovori. I ništa više.
Ono sa odlaskom na Mesec malo je pretenciozno. Mislim se,
zamisli nju sa skafanderom dok skakuće po tlu neistražene
planete :). Ne ide.
Eto. Nadam se da nećeš sad da se naduriš na mene. I mogao bi da
pošalješ i onu priču koju si slao na konkurs.
S poštovanjem, tvoj Zaludni Krtičar :)
književnost.566supers,
Prvo, hvala ti na najtemeljnijoj kritici ovog čaršava koji sam do sada
dobio (a mnoge sam pitao za mišljenje). Ipak je to moj prvenac ove vrste.
Sad malo da se odbranim :) Auditorijum neka ne brine, evo, trudim se
da budem kratak.
>> Ovo sa kosom stvarno postaje zamorno. Najmanje šesnajs puta
>> si pomenuo njenu kosu do sada.
Ne zove se priča džabe "Noć pod svetlošću kose" ;)
>> >> "Govorim joj o trijumfu razuma, a obuzima me iluzija da sam je
>> >> nepovratno očarao. Pričam joj o savlađivanju potrebe, a strepim
>> >> da mi je požuda toliko narasla da više ne mogu bez nje pored
>> >> sebe."
>>
>> Ovde mi je ostalo nejasno ko je tu koga u stvari očarao.
Onda je dobro. Pisac, u vreme dok je bio lik iz svoje priče, nije
uspevao da nađe prihvatljiv odgovor na ovo pitanje, pa je zadržao
pravo da rešenje ove, kao i nekih drugih dilema u priči, ostavi nedorečenim :)
Kolege koje pišu na ljubavne & psihološke teme, a koje imaju siguran
odgovor na sva pitanja, jednostrani su i nisu dovoljno iskreni.
>> Definitivno bih ti preporučio da prebaciš priču na neko drugo mesto.
>> Kakve sad veze imaju laseri i elektronske naprave sa vama dvoje ?
Ne dam mesto radnje nizašta na svetu ;) Izgleda da nisam uspeo dovoljno
jasno da objasnim uticaj ovakvog prostora na ponašanje aktera moje priče.
Polutama i određena buka ne samo da sakrivaju strahove i mane, nego
na obe strane razvijaju iluzije, priviđenja :) A i kosa je zahvaljujući
elektronskim napravama tako svetlucala, da to moram i sedamnaesti put da
naglasim ;)
Kontekst prostora ima uticaja na priču. Na tramvajskoj stanici ja
definitivno ne bih plavuši lamentirao o smislu ljubavi.
>> Mnogo si trošio vremena na opise prirode. Detaljisao si možda bez potrebe.
>> Probaj to nekako da koncentrišeš, šta ja znam, na primer da čitavu
>> situaciju opišeš u vidu nekog dijaloga između tebe i nje.
Znam sigurno da, koliko god se trudio, priča ne bi bila nizašta kad bih
je sveo na dijaloge. Moja Svetlost kose postala bi Ćelava pevačica
Ežena Joneskua. A opisi prirode, to je posledica trauma iz škole ;)
Još u osnovnoj školi sam bio užasnut što učiteljice podstiču kod
dece upotrebu kranje plitkoumnih figura i prkosio sam tako što sam
upotrebljavao isključivo naraciju... Kao mator sam shvatio da i
deskripcija ima svoju svrhu, ali je ne upotrebljavam dovoljno vešto
jer sam kasno počeo.
>> Eto. Nadam se da nećeš sad da se naduriš na mene. I mogao bi da
>> pošalješ i onu priču koju si slao na konkurs.
Pa, eto je ;)
Naravno da se ne durim, uglavnom sve kritike su ti sasvim na mestu.
Mada, sumnjam da ću ovu priču ikada prepravljati. Ona je kao od brega
odvaljena, jer je napisana u jednom dahu (pardon, u dva daha) u trenutku
kada se nekoliko mojih životnih priča susteklo u jednu. Sada, kada bih
ovako mrtav ladan sa distance to sređivao, bio bi to čist istorijski
falsifikat :)
književnost.567dalex,
> Antikvarnica
U skladu sa Sez-pojmovima o relativnosti vremena, po kojima je 4-5
dana mnogo, ispoljavam nešto od refleksa Bika-koji-sedi, replicirajući
na poruku koju do sad nisam stigao da pročitam. ;)
Očito je da u priči postoji neka značajna i duboka poenta, al nisam
uspeo da je dosegnem zbog površnog čitanja, te je lepo arhivirana i
ostavljena za pažljivije čitanje u perspektivi. Kad se to izuzme,
bude tu puno Lavkrafta, koji mi je jedan od najmanje omiljenih sf
pisaca. ;)
Sve u svemu puno mi se dopala!
književnost.568dalex,
> Teskoba ( scenario jedne sličice )
>
> Jutro. Blek Stena ustaje. Stoji, zeva, šošolji jajca kroz pidžamu.
:))
Početak me stvarno oborio s nogu. Šveca i ja smo se cerekali do
kraja priče...
Nevezano za ovo, a kao prilog za temu, prepričavanje jedne priče
Efraima Kišona, izraelskog pisca i karikaturiste (humoriste), iz knjige
"Raj u najam". Mada je prepričavanje malo bez veze, nisam odoleo jer
priča ima zanimljivu filozofsku poentu, a stvarno nemam kad da je kucam
celu. Ima nadnaslov kao u svakoj njegovoj priči koji ide u celini,
a posle su moji komentari u zagradama, ostalo je iz originala...
--------------------------
Svako želi da ga ljudi vole, je li točno? Tako je čak i stari dobri
Kaligula trošio šakom i kapom za klanje ljudi po areni samo da bi
rulji ugodio i da bi ga ona voljela. Na temu 'kako steći prijatelje'
ispisano je tone papira, ali sve to meni osobno nije mnogo pomoglo.
Uljudan sam kao francuski diplomat, zračim taktom, tih sam, skroman
- i ništa. Promašen čovjek...
JOBOVSKA POSLA
Nije da sam prebrzo odustao. U svoje doba, kad bi me ljudi pitali kako je,
široko bih se nasmiješio i rekao da mi je odlično, super, zadnja knjiga
mi se dobro prodaje, golf igram sve bolje, a na bilijaru sam dobio dvadeset
funti. I tako, umjesto da me vole, ljudi bi othuknuli i procjedili:
"Ma zamisli!" ili bi se ispričavali da im se žuri, ili bi mi rekli kako je
valjda vrijeme da prestanem juriti za lovom kao lud.
Ukratko, stali su se praviti da me ne vide.
...
(onda je povredio palac, požalio se jednom prijatelju i ovaj se jako trudio
oko njega. Tako je shvatio da kad se žali dobija prijatelje i počeo
to stalno da radi)
...
Tako sam se ugledao na Joba i servirao pravi koktel čemera, te bol
u leđima (krivi mi se kičma?), te pritegnuli me poreznici, ubi me
tvrda stolica, plus bankrot, bilharzija i moj zadnji fijasko.
...
(sve je išlo super, prijatelji su bili stalno tu. A onda se stvarno
razboleo, i očekivao da svi nahrupe...)
...
Nitko ne dođe. Ma nitko. Zbog nekoliko žučnih kamenčića izgubio sam
sve svoje teško stečene prijatelje. I tek onda, u bolesničkoj postelji,
shvatio sam načelo: rulja ne voli bolesne i nesretne ljude,
ona voli zdrave i sretne, koji im se tuže na svoje nesreće. Čudno, a?
književnost.569willow,
>>>> Jutro.Blek Stena ustaje.Stoji,zeva,šošolji jajca kroz pidžamu.
>> :))
>> Početak me stvarno oborio s nogu. Šveca i ja smo se cerekali do
>> kraja priče...
Dok ste se vas dvoje "cerekali" i kliberili :) početku, ostatak
niste ni primetili. Jasnu, što se kaže, poruku priče niste ni
naslutili a kamoli uvideli :).
Znaš, to me sad, mene, kao "proverenog tekstopisca" :),
baš vređa :).
Od sad, idem ja u "CO JO VICEVI" !. :)
Od sad, podjebavaću inkognito :). Zezam se.
Džo mi isto rek'o da mu se to sa "pidžamom" :) svidelo.
Zato, Džo i Dalex, šta mislite o tome da "Teskoba (..." svedem na
početak, a ostatak vratim nazad u risajkl bin ?. A ako, očigledno,
mislite da "da, tako bi bilo najbolje", onda šta da vam kažem...
Zadržite to mišljenje samo za sebe :).
Pitalica vezana za ovu poruku...
Šta dobiješ kad isprazniš litar i po "Skadarlije" ?
Odgovor na 5.568
Nevezano za ovu poruku, a samo programeri možda ukapiraju...
Koje su ti šanse da preživiš eksploziju bombe u tvom džepu ?
Iste k'o i broja 15 da preživi "xor"-ovanje sa samim sobom.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.570mcar,
Upravo sam drugi put procitao pricu antikvarnica (5.544). Za mene je ovo
fascinantna prica. Procitacu je verovatno i treci ili ko zna jos koji put.
Pisac je bez podilazenja citaocu na jednostavan nacin i bez teske
simbolike uspeo da laganim ritmom opise jedan osecaj koji je
inace vrlo tesko opisati.
MC
književnost.571mcar,
Da li je ikada bilo (scenario)
Hodam. Ulica je vrela, vrele su kocke od kamena. Gore se pali nesto.
Nebitno. Sve je to privid, i ulica i kuce i vozila i zice. Tamo negde
odakle dopiru zvuci, tamo je izvor i more u koji bih hteo da se ulijem.
Iza grmlja dopire ta muzika, to sumanuto lupanje u bubanj, ritam star
i siguran, bas za ovaj dan. Nesigurno je samo povlacenje. Tamo su zene
koje rastrzu zivu jagnjad. Tamo je iskra i vec gori. Isto kao nekad, ima
tome hiljade i hiljade godina. Svega se toga secam i svi to znamo.
Ogromna grupa Roma, Cigana prolazi. I devojcice su skinule cipele
po prljavom drumu one idu u carapama, jer za njih to i nije prljavo.
Svi urlaju, razdvajaju se po parovima, idu u mrak, u prirodno stanje gde
ce dahtati i osecati, gde ce se stvrdnuti i smeksati u spajanju muzjaka i
zenki. Kao molitva. Jednostavno tako.
Jos samo malo, umiranje je vec zapocelo. To je izraz pijanih debelih
domacina na ulici, zastitnika javnog morala i njhovih zena. Sva je ta moc da
se pomeraju brda i osvajaju mora, prazna.
"To mi ne znaci nista" kaze pijanac.
U njegovim se praznim ocima formira tupa i ocajna mrznja.
"Sve treba unistiti, trebe ubijati i klati dok se ne uplasimo i
dovedemo nekog da malo nas ubija i kolje. Gresni smo jer ne znamo kuda, jer
se dani zakrivljuju".
Automobili prolaze u odblesku, zamagljeni i nejasni, Drvece gore
se krivi, kopni, ljulja se. Propadaju poslednji delici svetlosti, tiho,
ravnodusno.
Ogromni stub dima plovi iznad reke, nebo se mraci kao da je u pitanju
oblak, a ljudi se sakupljaju srecni sto se najzad nesto dogodilo. Nadaju
se da je mnogo gore nego sto jeste, jer ako je gore to ce biti opravdanje
za odstupanje od svakodnevnog, za dugo ocekivani povratak.
Na izlazu iz sume nalazio se park. U njemu se od gospodarove smrti
nista nije izmenilo. Tamo je jos uvek visila crna zastava ozaloscenih,
a upuceni su znali da je u parku i sunce crnkasto. Pogledao sam stari
kameni obelisk u sredini parka. Na njemu je bilo urezano gospodarevo ime.
Mesec je bio tako plav. Ispred nas tekla je crna reka. I kao da
je u pitanju vec vidjeno u mraku se nazirala tamna skela.
Culo se samo kasljucanje bolesnih. Deca nisu plakala jer im je strah
paralisao usta praveci od njih male, ruzne i zgrcene starce. Stajali
smo na obali i cekali. Ovaj splav, peti je za danas. Ljudi su bezali.
Ko zna po koji put.
Iznad mracnih bezdana srebrne i crne vode, kao ptica koju ne
mozemo videti, kao oblak, ali nize, samo ne kao covek, zamisljao sam
da letim i uranjam u vodu, a da mi hladnoca nimalo ne smeta. Video sam
kako se talasici smenjuju, video sam kako obale vijugaju. Osecao sam
krljust hladnih i sjajnih riba, brzih i neuhvatljivih...
Strah, opet strah, mislio sam dok sam vukao baceni konopac. Citav
zivot strah, uglavljen od samog pocetka u mene isto kao i u ove ljude.
Sta bi bilo kada bi pustio konopac a oni otisli rekom urlajuci od straha?
Ionako se sav onaj nekadasnji tzv mirni zivot vukao na ravnotezi straha...
Maltretiranje onih iznad koji su srecni zbog toga sto su iznad, a to sve
uglavnom zbog toga sto su kao " oni iznad " pozvani da gaze, ponizavaju i
gnjece one ispod. Isto tako " oni ispod", nesrecni samo zato sto ne mogu
nikoga bezbedno da dave i sutiraju, zeljni da i oni stignu tamo visoko gde
im je i mesto i da se onda srecno osvete onima koji im i nisu krivi, ali
su stvoreni da spektakularno pate.
Ispostavilo se da nase isprave, potvrde i uverenja ne znace nista.
U stvari nikada i nisu. Bila je to samo nasa kukavna zelja da se papirima
zastitimo i uverimo sebe da je svet siguran, takav da ce trajati, i mi sa
njime, uljuljani u svoje i tudje potvrde i secanja. Sada postoji samo hrana
i gluva sila. To je poslednji stepen nase bolesti.
Jedro civilizacije popusta na svim savovima, a ovde, kod nas,
pocelo je da se para.
Koracali smo zemljanim putem pogrbljeni i sami, svako je za sebe bio
sam. Tamne, zustre prilike. Skoro da smo trcali, a da nismo
smeli da potrcimo da nasi nagli pokreti ne bi bili primeceni.
Kratko su trajale godine kada noc nije bila samo za bezanje.
Koliko je vremena proslo?
Da li je ikada bilo, i da li moze biti drugacije?
MC 1992.
književnost.572willow,
>> Da li je ikada bilo (scenario)
Ovo je jedna od onih priča gde čovek ne mora da razmišlja šta je
pisac hteo da kaže. Jednostavno, uzmeš je da čitaš i osećaš svaku
njenu reč u sebi. Priča koja ulazi sama. Boli te, grebe te, plaši
te.
Jeste, nisam se smejao, a ja volim da se smejem dok čitam.
Ovo se ne uklapa u moj književni ukus, to je definitivno. Sigurno
mi ne bi ićlo u prilog da je čitam dok razmišljam o tome da li da
se ubijem ili da ne. Možda zbog ovakvih stvari i izbegavam knjižare.
Ne bih nikom preporučio, ovakve priče da čita.
Ali, moram da priznam...
Ova priča je na mene ostavila NAJVEĆI utisak od svega što sam do sad
pročitao u ovoj konferenciji !.
Sad, što se nisam osećao lepo za vreme čitanja, to je već druga
stvar. Jebeš ga, izgleda da jedino kad ti stave prst na vrelu
ringlu dobiješ konkretan dokaz da si osetio nešto.
Sve u svemu, svaka čast. Mislim da ovom pričom nikad nećeš osvojiti
zlatnu medalju na nekom konkursu, al' ćeš zato pokupiti najveći
aplauz od onih koji se ne razumeju u svu tu proceduru oko izbora.
Ovakve priče kod mene nikad nisu dobrodošle, al' kad mi dođu,
ispada da se uvek najbolje uvale.
>> "Sta bi bilo kada bi pustio konopac a oni otisli rekom urlajuci
>> od straha?"
Ova rečenica me je zakucala za zid, iako nisam planirao da ove
godine glumim ništa slično zidnom kalendaru.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.574hercog,
Ćuti budalo
Ćuti budalo,
ne zbori stalno reči svoje,
nije za svakog to da čuje,
što bogovima ti tede reći.
Možda će sutra,
u trenutku dok žmuriš,
njihov eho ka tebi poteći.
Nećeš znati ni kad,
zašto, ni koliko,
još jednom kroz zid kreni
i ćuti.
Posle se kaj i misli,
pazi i ćuti,
ne znaš ko su,
to nigde ne piše.
Zato bolje ćuti,
ništa ne zbori,
veruj, manje će da boli.
Prevo se pitaj,
pa zbori,
da'l video si bogove,
il' opet samo prikrivene
đavole.
Sale
književnost.575hercog,
Jednoj ženi IV
Jasmo sam video dan kad
Eliksir novi udahnućeš mi ti.
Lepotom svojom
Energiju pruži,
Nagoni na misao,
Amora da poleti.
Sale
književnost.576hercog,
Jednoj ženi V
Duboko negde sam
U sebi krio trag
Što ponovo ožive ga ti.
Idem putevima svojim,
Carevi što hodaše,
Aurom nežnom obasjan.
Sale
književnost.577willow,
>> Idemo, ciklus "Jedan prob'o pa se usr'o" ... iliti, čista
>> zezancija, prljava improvizacija, i poslednja - blesava
>> kombinacija. Tekst, molim.
Evo, Džo, ovo je moj doprinos toj tvojoj humanoj inicijativi :)
Oblaci su tu samo da bi zajebavali Sunce
U toku je fini i puteni letnji dan na selu. Popodne polako
dovršava svoju porciju pasulja za danas. Svinjska mast iznajmljuje
sebi prostor u ovoj rečenici, a neko je to, izgleda, debelo morao
da plati. Vidi, vidi, pa ono je zebra !. Zebrooo !.
Pufff...pufff...Sustižem je. Mislim se, hvala školi. Naučila me
kako da se pravilno postavim pred zebrom u punom trku.
Derem se k'o konj, tako ćemo se lakše razumeti. Valjda. Zebro,
otkud vi ovde ?!, pitam je.
Zebra kaže, "neću bre više po ceo dan da ležim na pešačkom prelazu!.
Od sada, neka i pešaci malo ginu !. Dosta su me više gazili ti
pešaci i njihova pomoćna prevozna sredstva !", reče ona, pa ubaci
menjač u petu.
Tu je i neki sumnjivi Nosorog. Smeška se, pozira, gricka slane
štapiće iz treće ruke. Čudno se ponaša taj tip. Možda se ubacio
inkognito ?. Terorista u ime pravde za zoološki vrt ?. A možda je
i on samo deo tog šou-biznisa ?. Moguće je. Svaki Nosorog je
prirodno obdaren, bar kad je dužina nosa u pitanju.
Il', beše, roga ?. Nije ni bitno. U svakom slučaju, jedinstven
primerak. Pinokio što laže do jaja i diči se time. Tako bih ja
opisao njega.
Domaćina, sve to, naravno, nije ni malo zanimalo. Bilo mu je
bitno samo to, kako da rastera te gostinjske muve, što mu kradu
supu i usput kenjaju u kašiku. I uspelo mu je, al' samo željom
pijanog i već odavno zaspalog zapisničara, kome je, ionako, bilo
svejedno, to što će još uvek budni korektor da ga premazuje
improvizovanim kaladontom iz svoje tubice celu noć.
Postoji teorija o tome da, u stvari, pisac i kritičar dele isti
krevet. Jedini problem je u tome što je taj krevet prvobitno
predviđen samo za jednog, pa sad neko mora nekog da guzi svo vreme.
Što bi se reklo, da nema šlaga, torta bi primila upaljenu sveću
direktno sebi u dupe.
Prethodnu rečenicu, molim, podvući i naučiti napamet.
Onda domaćin uze svež naramak štampe, pa poče da čita sve šta tu
ima između redova...
Šta je on konkretno pročit'o, ne mogu da tvrdim.
Uglavnom, "e, preko moju njivu, ne dam da prođe drum !" reče.
Zatim upreže par mladih volova, viknu "Đihaaa volovi !" i poče da
preorava to svoje skromno parče zemlje. Temeljno i od levog ćoška,
suprotno od svakog rezona. Bog Oranja bi se prevrt'o u svom oblaku,
samo da u tom trenutku nije imao pametnija posla.
A "pametnija posla" su uvek dobro opravdanje za ne upuštanje
u "ona tamo, gluplja". Bog Oranja je Lepu Snašu juče poslao sa krova
ambara na Zemlju. Samo da bi sad mogao da uživa u njenoj duši bez
tela i u njenom providnom kupaćem bez gornjeg dela. I dok se on tu
oštrio, neke njegove kolege su zakucavali na krst. A što li su ih
zakucavali ?. Možda da se ne bi odlepili ?.
Mislim, Bogovi nisu poštanske markice. Ne možeš da pljuneš, zalepiš,
ubaciš u sanduče, pa zaboraviš na sve to. Jer, ima mnogo Bogova.
I moraš da čekaš odgovor od svakog od njih. A to znači, pedeset
pisama nedeljno da čitaš. žBaška to što ništa ne razumeš.
Domaćinova žena je u tom trenutku poželela da je danas "ehhh..."
onaj dan. Svukla je i opanke i suknju i sve to još odavno.
I proplahnula se...!,dobacuje mi njen lavor. Šta god.
Toj ženi, bilo je krivo što njen čovek u ovom trenutku ima preča
posla. Oranje jebene njive, na primer. Al', takav je život na selu,
misli se žena. "Nikad ne znaš na šta ćeš sledećeg trenutka da
sedneš. A i svaka smrdljiva rupa bi htela da štrcne svoju naftu na
površinu moje svojine...". Toliko o crnim mislima žene.
Kačamak. On se, žućko, neko vreme krčkao i pušio. Onda je digao
ruke. Slanina i beli luk su bili uporni, pa su i dalje smrdeli na
slaninu i beli luk. Imali su, naime, duži vek trajanja.
Pretpostavljam da im je to bilo u prirodi, pa nisam insistirao,
kad je prodavac rekao "pa, trenutno nemamo objašnjenje...", da mi
vrati moje pare.
A i veče se zainatilo pred zalaskom Sunca. Sunce se postodelo i
zarumenelo u obrazima pred napasnikom koji se nadvio nad njim.
Onda je veče krenulo da gura jezik Suncu u uši, pa se tako na brzinu
i završio dan.
Domaćin se i dalje znojio do maksimuma. Majku mu, znojio se k'o
nerealno obučena kamila koja od vrha dine kopa bunar, jer joj se
učinilo da je na drugom kraju Zemljine kugle ugledala reklamu
za oazu. A mirisao je, što se kaže, šakom i kapom.
Tako široko i tako temeljno, da je i onaj zauvek prehlađeni slepac,
što sad žladi jajca dva metra pod zemljom, mogao iz prvog pokušaja
pravilno da namiriše da on sigurno nije kriv za to. Otišao sam mu
jednom u posetu, tom čovi iz baze. "Znaš li ti da sam ga ja jednom
video i uživo ?. Bili smo isto k'o sad ti i ja, na dva metra jedno
od drugog", priča mi on. A kad to, šefe ?, pitam ja.
"Onog dana, kad je obukao svečane čarape i došao da položi venac
na moj grob", odgovara mi. Fuj !. Mrzim romantiku.
I šta prigodno reći u takvim situacijama ?. Pretpostavljam da su ga
smestili unutra da se malo otrezni. Pijandura. Posle je uvek kriva
mina. A mina, k'o i svaka druga mina. Odma' ti udari u glavu.
Čak i ako je samo nagazna u pitanju.
Volovi ?. Volove su tretirali k'o stoku u tim zabitim krajevima.
A jadnim volovima ništa nije bilo jasno, to, kakva je njihova uloga.
Ili možda volovi vole da im kočijaš zeva u bulju svo vreme dok ih
šiba i tera preko njive ?. Zajebani su ti volovi. Nikad ne možeš
da provališ šta misle. U svakom slučaju, volovi su uživali da među
sobom igraju šah. Ta igra im je dopuštala da do mile volje
zamišljaju kako će u sledećem potezu nešto i da pojedu.
A Milku i Belku, mazili su drugi. Milka i Belka uvek bi prvo
prebrojale da li budući rogonja ima cela dva komada da im ponudi.
One nikad nisu marile za to što "šta sad ima veze ?. Zato umem
lepo da pevam, zar ne ?".
Mrzele su operu, mrzele su pozorišta, mrzele su bioskope.
Jedinu korist od prijatne tame i udobne stolice videle su u tome
što se tako mnogo lakše zaspi.
Tipične seljačke krave, Milka i Belka. Milka se jednom slikala
gola za naslovnu stranu čokolade. Zato je sada svi i vole, a
naročito
moja deca. Ja je, inače, zamišljam pored sebe samo u situacijama kad
ne bih odmah da spavam. Jednostavno je. Obradiš alat i milijardama
uskratiš šansu da zažive. Posle pušiš i gledaš hiljade Hitlera i
hiljade Pikasa kako se cede sa plafona, zajedno sa svojim
ljubavnicama i svojim vizijama za budućnost. Razmišljaš da li će
biti dovoljno vremena da obrneš još jednu turu, pre nego što zaspiš.
Možda to zlo iznutra treba stići, saplesti i ugaziti još u korenu
nekog tog, figurativno rečeno, borića.
Onda zaspiš i sanjaš kako ti Linda Hamilton pravi palačinke, dok te
za to vreme, Sigurni Viver vezuje lisicama za krevet.
Ufff, ja malo skrenuo sa teme...
Al' pošto se moja represija i moja digresija rimuju, pretpostavljam
da to i nije bitno.
Bilo kako bilo, te noći, letina je ipak dobro rodila, iako je
metereolog svo vreme bio nadrkan, prizivao tajfun i prognozirao
smak sela iz svog bureta. A bure k'o bure.
Kad u sebi nema dovoljno vina, onda je unutra prazno. Osušeno.
I to me navodi na zaključak da je metereolog na kraju jedini ostao
suva hmmm...grla.
Eto, to bi bilo to, pošto se, ionako, ništa više i ne vidi.
Što bi rekli, jebena stranke su smenile dan i noć i sad im je mrkli
mrak došao na vlast.
Weepin', Willow, 3.
književnost.578mcar,
Kapetan
Kapetanov san lagano se raspada,
belo to je boja dana.
Dok pokusava da eliminise svest o brodolomu,
cudi se nepravilnom zvuku brodskih pumpi.
Kapetanov san vec je nestao,
nema sunca nad pucinom.
Nesnosni zvuk iz ugla iritira -
mlohava Ciganka urinira u lavor.
"Ne, stani", vice on, "odatle se brijem".
Kasno je, kapetan dobro zna, dok se zuta tekucina izliva.
"Sta imas za klopu?", ona pita
dok sunce sve vise prodire kroz pukotine splava.
Kapetan bi da slegne ramenima,
ali u krevetu taj pokret ne vredi.
Ciganka lupa vratima kredenca,
prljave sudove od juce upljuvale su muve.
Ali ona uzima koricu hleba, njome vesto brise
ostatke jucerasnjeg prebranca.
Kapetanov pas gleda nemo i zabrinuto,
uznemiren i nervozan.
Kako smo doplovili ovamo, pita se kapetan.
MC
književnost.579kum.djole,
"Ti si sada samo polovina čoveka - druga polovina pripada toj ženi.
Držaću se dok god mogu jer je ona samo žena - ne ume ni da trči
ni da se bori, ali ona u svojim slabim rukama drži tvoje srce."
Džozef Konrad
"Laguna"
književnost.580askripka,
Iako je ovo samo jebeni rock'n'roll, definitivno zaslužuje da se nađe ovde...
Možete tretirati i k'o da sam ja pisao (kao što nisam).
Naslov namerno izostavljen (iz najčistijih pobuda).
The neon lights are shining on me again
I walk the lonely streets in search of a friend
I need a lady to help me to get through the night
If I could find one then everything would be alright
The sleepy city is dreaming the night time away
Out on the streets I watch tomorrow becoming today
I see the man he's got take away women for sale
Yes, for sale
Guess that's the answer
'Cos take away women don't fail
Oh dirty women, they don't mess around
You got me coming
You got me going around
Oh dirty women, they don't mess around
Walking the streets I wonder will it ever happen
Gotta be good then everything will be o.k.
If I could score tonight then I will end up happy
A woman for sale is gonna help me save my day
O. Osbourne
književnost.581willow,
Rođendan
I prolazilo je vreme, a ništa naročito se nije dešavalo.
Onda sam, za svoj dva'es' osmi dobio nošu, i to iznutra, najzad je
krenulo napolje. Za tri'esti sam prihvatio cuclu, da bi' imao da
žvaćem nešto, da ne budem nervozan. Za tri'es' peti, ogrnuo sam se
roze benkicom i tako se spasao. Za četrdeseti, prvi put sam
smisleno upotrebio svoju desnu ruku. Tačno deset godina kasnije,
imao sam i prvo spavanje sa suprotnim polom.
Čudno, ali sve stvari kojih se vredi setiti, desile su mi se baš
za moj rođendan. Ovaj dan je za mene bio i ostao jedini dan vredan
pečene ćurke i brda kolača.
Razmišljao sam neko vreme o tome. Onda sam ustao, navukao
košulju i doručkovao svoje omiljeno jelo. Popio sam kafu, zapalio
cigaretu, pa izašao napolje. Bilo je toplo. Trava, sunce i nebo su
od dvorišta napravili jedno vrhunsko remek-delo. To će je naterati
da obuče suknju iznad kolena i svoju prozirnu bluzu bez rukava,
pomislih na svoju damu. Disao sam duboko. Vazduh je bio gust i
mirisao je na džem od kajsija. Došlo mi je da ližem vazduh,
umesto da ga dišem. Produžio sam dalje, stao pred zid i zapalio
novu cigaretu. Pet minuta nisam se uopšte pomerio.
Samo sam pušio i osluškivao prirodu. Tišina. Breza, potok, breza.
Potok. Lepo je zvučalo, al' je bilo malo monotono, pa mi ubrzo i
dosadilo. Onda sam se okrenuo, bacio opušak i ugnječio ga nogom.
Video sam neke ljude. Bili su to lepi, mladi ljudi. Jedan od njih
mi je prišao, poželeo mi srećan rođendan. Hvala, rekoh.
Upitao me, da li možda imam još nešto da kažem. Rekao sam da ne i
zamolio ga da mi ne vezuje povez preko očiju. Prihvatio je.
I ubrzo je sve bilo spremno.
Weepin', Willow, 3.
književnost.582mcar,
Odlicno.
MC
književnost.583ranx,
> I ubrzo je sve bilo spremno.
Ovo mi se dopalo.
književnost.584mcar,
Voda
Odsjaj sunca u zadnjem svetlu bicikliste,
lagano okretanje tocka.
Bledim, rasipam se.
Devojcica pogledmom trazi svoga psa.
"Ono jaje je bilo prekuvano", cuje se uz put.
A sunce zalazi, ravno u toplo blato
i masnu prljavu vodu
koja nosi plasticne boce, trulo granje,
lesine riba,
sa belim trbuhom na gore.
Suton je sada samo simbol, samo kategorija
i sve namere gube simisao,
dok se jos koprcamo, dok trazimo.
Poljubi me ravno iz toplog svetla,
dodirni me prstima prljavim od blata.
Suze u oku tuznog decaka,
i osmeh pruzen odavde do zvezda
i radost radoznalog deteta koje otkriva,
tamo, na kraju, voda odnece sve,
i opalo lisce
i odsjaje leta
i jesenje magle.
I mene i tebe.
MC
književnost.585willow,
>> Voda
>> ...
>> Suton je sada samo simbol, samo kategorija
>> i sve namere gube simisao,
>> dok se jos koprcamo, dok trazimo.
>> ...
Ozbiljna, ali lepa poezija.
Jedino mi malo krivo što nikako da pošalješ nešto sa
ljubavnom tematikom.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.586willow,
TERMIT
Prastari termit kucnu u drvo,
Pa mu se svide, prvo i prvo.
Zato je danas tvoj ujka Bobi
Propao kroz pod u dnevnoj sobi.
Ogden Nash - "Štihovi"
književnost.587willow,
Prekraćena ljubav ( Zbunjena Kletva za Nju )
Samo nemoj da razmišljaš
o tome,
Damo moja lepa.
Jer, prekraćena ljubav
ipak manje boli
nego ona slepa.
I sve redom, stvari bajne,
ispadaju iz reda prve, ispadaju kratkotrajne.
Pusti sve to.
I tačke sa neba odbijaju više,
samo za nas da sjaje.
Zašto, sad kad nema zvezda, pas na mesec laje ?
Zašto, kad u isto jaje,
budu omaškom zajedno upakovane
dve neizlegle male vrane
one vrlo brzo postanu
uzajamno
nadrkane ?.
Jer, tek kad svetlo ugasiš, veliš
možeš fino da čučiš i ćaskaš
sa nekim s' kim' bi,
sav taj mrak
rado
da deliš.
Ipak, jednostavno je.
Samo ću se potruditi
da ne osetim
neka osećanja
i da se ne setim
nekih sećanja.
Šta drugo, kad podsetnik na tebe,
hoće stalno da se grebe.
I sve dok se nešto mrtvo
u mom ormanu krije
i još više kvari,
ja na miru mogu
i dalje da tražim
i skupljam i palim
sve zagubljene
ružičaste i crvene
čipkaste i prozirne
oprane i neoprane
male, taman i velike,
gumene, vunene i ne,
tvoje
stvari.
Weepin', Willow, 3.
književnost.588kum.djole,
>> Jedino mi malo krivo što nikako da pošalješ nešto sa
>> ljubavnom tematikom.
Kako molim ?.. ja videh u njegovim ostvarenjima dosta ljubavi,
ali izgleda nama smrtnicima boemima fali malo patetike ? ;)
Dosta je ovde luzera s takvim idejama.
Kad bolje razmislim, ima ih previše i u svetskoj književnosti.. ;))
književnost.589willow,
>> >> Jedino mi malo krivo što nikako da pošalješ nešto sa
>> >> ljubavnom tematikom.
>> Kako molim ?.. ja videh u njegovim ostvarenjima dosta ljubavi,
>> ali izgleda nama smrtnicima boemima fali malo patetike ? ;)
Džo, izgleda da se čitav tvoj mali život svodi na to da
kontriraš drugima i tu smo, u neku ruku slični, ako ni po
čemu drugom, a ono makar po veličini života.
Bilo kako bilo, nisam očekivao od Marka da pošalje neku jebenu
ljubavnu serenadu. Pod ljubavnom tematikom podrazumevaju se ( u
zavisnosti od raspoloženja ) i stvari kao što su loše varenje,
nesanica, znojenje pod pazuhom, rušilačko slepilo, znaš već,
sve tak'e nežne i tople stvari.
>> Dosta je ovde luzera s takvim idejama.
Ako je ovo bilo meni upućeno, slažem se u potpunosti sa tobom.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.590kum.djole,
>> loše varenje, nesanica, znojenje pod pazuhom, rušilačko slepilo,
Znaš, ima jedna kulerska, koje se relativno uspešno pridržavam.
Ne delim savete dok neko ne zatraži, ne slušam dok ih sam ne zatražim.
Otud, sugerisanja onakve prirode ne mirišem baš najbolje.
Al' da budem iskren - prema onome što sam dosad ovde čitao, i sam pisao..
..mcar ima svoj stil, ti i ja ga nemamo. I u stil se ne čačka.
>> Ako je ovo bilo meni upućeno, slažem se u potpunosti sa tobom.
Nije, gledam unazad nekoliko godina, čak sam baš ja u samom vrhu lestvice.
književnost.591willow,
>> Znaš, ima jedna kulerska, koje se relativno uspešno pridržavam.
>> Ne delim savete dok neko ne zatraži, ne slušam dok ih sam
>> ne zatražim.
Mislim da bi se i Hemfri Bogart složio sa ovom filozofijom.
>> Otud, sugerisanja onakve prirode ne mirišem baš najbolje.
Nije to bilo nikakvo sugerisanje. Predlog, molba, pusta želja, O.K.
Nemam nameru da delim savete, jer nisam učlanjen u "civ.savet".
Takođe, nemam nameru da ćutim i zviždim u plafon, jer, takođe,
nisam učlanjen u "civ.savet". I mislim se, što ne bi, jebeš ga,
i ja malo žvrljao po tabli, bar dok su profesori odsutni.
A to, Džo, što ti neke stvari shvataš suviše ozbiljno,
ne smeta. Problem je što si ih shvataš malkice pogrešno.
>> Al' da budem iskren - prema onome što sam dosad ovde čitao,
>> i sam pisao..
>> ..mcar ima svoj stil, ti i ja ga nemamo. I u stil se ne čačka.
Sviđa mi se ovo. Tek kad te jedan čovek iznervira, priznaš
drugom čoveku da vredi nešto. Lično skočiš sa šestog sprata, samo
da bi dokazao da postoje i oni koji su davno prerasli to.
A to stoji, da je Marko jedan od retkih koji imaju stila u zadnje
vreme.
P.S. Znam da se ovo graniči sa bezobrazlukom, al' ni ja ne
"mirišem" ljude koji svo vreme ćute, a kad konačno zinu, onda misle
da ih to čini posebnim. Misle da su neka vrsta retkih primeraka,
jedan od onih što Bog štampa uvek u jako ograničenom tiražu.
P.S.S. Eto, Džo. I, jebeš priče o lepim ženama, hladnom piću i
novom zezanju. Došlo izgleda takvo vreme, kad je samo uzajamna
pljuvačina na ceni. Zato, dečko, gađaj precizno. Direktno u čelo.
I nemoj da brineš za pogodak, jer, imam ja dosta veliku glavu.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.592willow,
OPREZNA PESMA
Smrdi neka trava posle kiše.
Možda je zbog toga ulica čedna. Pusta.
Ponekad sebi upadam u usta
i onda me vade teškim alovima,
a ja počnem da brojim slovima:
karijesi, plombe, zubi zdravi, mlečni,
žlezde ispljuvačne i ostali trofeji rečni...
Potom se trudim da ćutim uporno,
i uspevam veoma dugo - sve do prve reči.
I pričam opet o onoj travi spornoj.
Znam da se sad sigurno neću opeći,
jer nikoga povredio, ozledio, uneredio nisam,
čak sam ceo na broju ostao i sam.
I ništa više ne piše, ni kiše više...
Goran Pavlović - "Varijacije na temu bludila"
književnost.593kum.djole,
>> pljuvačina na ceni. Zato, dečko, gađaj precizno. Direktno u čelo.
>> I nemoj da brineš za pogodak, jer, imam ja dosta veliku glavu.
Izgleda da si baš ti taj koji je sve pogrešno razumeo.
Ali.. takav je Sezam.
književnost.594dr.grba,
>> Takođe, nemam nameru da ćutim i zviždim u plafon, jer, takođe,
>> nisam učlanjen u "civ.savet". I mislim se, što ne bi, jebeš ga,
>> i ja malo žvrljao po tabli, bar dok su profesori odsutni.
Ko je to odsutan? (:
književnost.595dalex,
'Trainspotting' doslovno znači posmatranje vozova. Odnosi se na vrstu
neuroze, nevoljnog brojanja vozova koji prolaze. Znači i vatanje zjala,
gluvarenje, i zavisnost od nečeg beskorisnog. Lokalna englesko - škotska
manija. Dakle, neprevodivo na srpski, alternativno je prevođeno kao
'vatanje zjala', 'gluvarenje' i 'posmatranje vozova', zavisno od
konteksta.
(primedba prevodioca na kraju romana)
Iz 'Trejnspoting', Irvin Velš:
Problem sa Begbijem je...hej, toliko je mnogo problema kod Begbija.
Jedna od stvari koje nas najviše tangiraju je činjenica da ne možeš
stvarno da se opustiš u njegovom društvu, naročito ako je pod cirkom.
Uvek osećam da bi blago skretanje pičkine percepcije bilo dovoljno da
promeni tvoj status od velikog ortaka do progonjene žrtve. Stvar je
u tome da zadovoljiš kretena a da ne bude potpuno očigledno da mu se
uvlačiš.
I pored toga, svako otvoreno nepoštovanje odvija se unutar striktno
definisanih granica. Te granice su drugima nevidljive, ali stičeš
intuitivno osećanje za njih. Čak i tada se pravila konstantno menjaju
zavisno od pičkinih raspoloženja. Prijateljstvo sa Begbijem je
idealna priprema za početak veze sa ženom. Naučiš se senzitivnosti,
svesnosti promenljivih potreba druge osobe. Kad sam bio sa devojkama,
obično sam se ponašao na isti diskretno uvlakački način. Bar neko vreme.
...
(Tom je psihijatar u grupi za HIV pozitivne, prim. dalex :) )
Tom je odlučio da zanemari moju primedbu. Ima prava da ne odgovori
na negativno ponašanje drugih. Rekao nam je da svi imamo to pravo.
Dopada mi se Tom; sam ore svoju brazdu, uvek pokušava da bude pozitivan.
Mislio sam da je moj posao, koji podrazumeva da posmatram Hovisona kako
skalpelom otvara uspavana tela, zaista deprimirajući i otuđen. Ali to
je pravi piknik u poređenu sa posmatranjem duše koja se razdire. Sa tim
se Tom suočavao na grupnim sastancima.
književnost.596mcar,
Anima
Kada se prostor urusi i pogled poleti
iznad sparusene trave
Aleksej svrsi kad vidi ili
zamisli njene pohotne oci
sto gledaju ga iznutra.
Gledaj me, gledaj me, ona rece,
zelim da vidim promenu,
zelim da osetim pozudu,
zelim da probijem ogradu.
Oh, zelim da poletim, da ti se zarijem,
da se rastocim i raspadnem,
unutra.
Ovde napolju, ja sam svuda,
dohvatio sam prostor.
Telo mi se rasprsilo po sobi,
cujem svoje disanje nekud sa plafona.
Gledaj me, gledaj me ona rece,
zelim da vidin kako izlazis,
zelim da vidim kada okovi spadnu,
kada se rasprsis.
Ja sam ameba, oseti kako pulsiram,
ovo je nepravilni ritam haosa.
Sasvim sam u skladu, nestao sam,
ipak sam svuda.
Ako se propnem, cini mi se dohvaticu slobodu,
ako sada crknem, cini mi se necu zaliti.
Gledaj me, gledaj me, ona rece
zelim da vidim, da li mozes,
zelim da primetim kad ti pogled skrene,
da predvidim trenutak semena.
Vec sam istekao i polako propadam.
Ono sto se nadvilo nad mene - smirujuca praznina.
Pamet listova, crva, nezivih predmeta,
gostoljubiva prasina.
Kada se prostor urusi i pogled poleti
iznad sprzene poljane.
Tamo me cekaju njene pohotne oci,
tamo moja dusa spava.
MC 07.1994.
(mozda malo pateticno)
književnost.597willow,
>> Ko je to odsutan ? (:
Odsutni su svi koji nisu dovoljno prisutni :)
književnost.598willow,
Sve je to od lošeg vida
Dok nobles naučnici
traže
nešto efikasnije od atomske bombe,
spaljena livada teši se činjenicom
kako je pustinja
na kraju prošla.
I leptiri će
od sutra da okrenu novi list
jer
puni su im džepovi
nerazrešenih situacija
i povoljnih okolnosti.
Deca grade kule
u pesku
u koji su do malopre šorali ko može dalje.
Lica bez noseva
odriču se brkova
da im se ljudi ne bi više
smejali bez razloga.
Loša sreća prati svakog baksuza
od samog početka.
Gumena igračka izvršava
samoubistvo
jer se beba uneredila u pelene
i sad pizdi i urla
i kmeči
i zveči.
Nadgrobni spomenici od umora padaju
na leđa
dok ruše poredak
gazeći po cveću.
Požrtvovani maslačak
hteo bi sad da pobegne
iz saksije, a šareni papir
hrabro upada
u makaze.
Jedino poslednja laka konjica opet gine
nizašta.
Dvogrba kamila
sunča se na stomaku
i svi kupači bulje u njene slatke
knedle.
Bajati hleb se kruni,
da bi ostavio makar
neke mrvice za sobom.
Reke primaju u sebe
sve ono što čovek
ne može
više da trpi.
Drveni mostovi se iznenada ruše
da bi njihova braća
drveni kovčezi
imali nešto
da stave u sebe.
Jedina sredina
i jedino utočište
između dve krajnosti
je
brisani prostor što razdvaja njihove rovove.
Ormani su puni
skeleta,
poštara,
mlekadžija,
trgovačkih putnika.
A oko
koje se ne trudi
dovoljno toga da vidi u mraku,
vodi se pod "slepa kokoška".
A ako su već
u prethodnom životu bili
kurve, kasapini, jogurti,
čemu i sada takvo ponašanje ?.
I sve dok nobles naučnici
ne nađu
nešto efikasnije od atomske bombe,
naše krave će i dalje crkavati
pod misterioznim okolnostima.
Weepin', Willow, 3.
književnost.599willow,
Ivica i Marica
Sreli su se jednom, u plićaku nekog okeana.
Ivica, dečkić što voli da skuplja šljunak sa dna i Marica,
velika bela ajkula što nije jela već tri dana.
Weepin', Willow, 3.
književnost.600mcar,
Odlicno i originalno (5.598)
književnost.601pisht,
> Ogden Nash - "Stihovi"
Moze li "Ja sad ustajem i odlazim" iz iste knjige?
Svojevremeno sam je znao naizust, ali vreme je ucinilo svoje..
A knjigu sam pre par decenija neoprezno pozajmio nekom neurednom
vratisi.
književnost.602willow,
>> Moze li "Ja sad ustajem i odlazim"...
Ne može, pošto sam i ja pozajmio knjigu, a "Termit" mi ostao
slučajno u glavi. No, evo nešto što bi trebalo da bude adekvatna
"uteha"... :)
"Sve što mogu da urade 3 džukca, 4 džukca mogu da urade još bolje"
Charles Bukowski
književnost.603kum.djole,
>> "Sve što mogu da urade 3 džukca, 4 džukca mogu da urade još bolje"
Može i "sve što mogu da useru 3 džukca, 4 džukca mogu da useru još gore".
Sve u zavisnosti od raspoloženja. ;)
književnost.604pifat,
Ustajem sad i idem - Ogden Nash, prepev Dragoslav Andrić
Čak u Tibet
Živi lama,
Nema tata,
Nema mama.
Nema žena,
Nema deca,
Jok mu treba,
Streptomeca.
Nema sapun,
Nema plakar,
Ne zna najlon,
Ne zna bakar.
Nema šlager,
Nema rok,
Ne zna Presli,
Bitls jok.
Nema desni,
Nema zubi,
Ne zna pasta,
Pa u tubi.
Voli seče
Kad se brije,
Baš ga kosa
Briga nije.
Ne zna šljoka
Kao neko,
Nema bonton,
Pije mleko.
Ne zna šta je
Klozmetika,
Nema kola
Da se slika.
Nema štampa
I te stvari,
Nepotrošač
To je stari.
Taj sebičnjak
Samo drema
Nema pojam,
Ni šta nema.
Zato, zarez,
Kažem svim,
Idem nađem
Družim s njim.
književnost.605pisht,
>
> Zato, zarez,
> Kazem svim,
> Idem nadem
> Druzim s njim.
Stvarno mnogo lepo zvuci...
Hvala! :))
književnost.606dalex,
> Ustajem sad i idem - Ogden Nash, prepev Dragoslav Andrić
Jel može i original?
književnost.607mcar,
Sada znas
Sada, kada lupaju na tvoja vrata,
sada znas.
Mozes da se setis,
kada su odvodili tvoje drugove i lupali cizmama
u njihova vrata pitao si ih:
zasto su tako nervozni?
Samo sada je sve jasno
ne mozes se pretvoriti u pticu i odleteti
i ne mozes se sakriti pod siroku zeninu suknju.
Ni najdublji san nece ti pomoci
da zaboravis,
jer sada dolaze po tebe,
da te vode u besmisao rata.
Ni hiljadu malih, srecnih zivota
ti ne mogu pomoci,
nisi razumeo:
nema malih srecnih zivota,
dok bilo koga, na ovom svetu odvode
ravno u besimsao.
Ali sada znas.
MC
književnost.608askripka,
Dan za M.
"Je li Nešo, jel imaš dve po pedeset maraka da mi usitniš, da ne menjam celu
stotku..." mrndžam kroz zube, lagano pijuckajući treće pivce.
"Mene si našao," kaže Neša, razvlačeći se po šanku u poslednjem stadijumu
dosade, "ne pamtim kad me je neki diler startovao, ono, na čelu mi piše da
nemam žutu banku, a ne dve po pedeset..."
"Kuliraj Šone, od iduće godine ionako uvode onu novu evropsku lovu, dođe mi
nekad čisto žao, otkad znam za sebe, sve računam u maronima, orliće sam jedva
prežalio, bilo mi je ko da mi je crko papagaj, a onu ribu sa nove stotke već
kapiram kao familiju, samo ne znam da li mi je ujna ili svastika..."
Petak je i gomila naduvane klinčadije guzi se oko nas, ruke s kintom i čašama
non-stop mi sevaju oko glave: alkohol još tolerišem, ali kada je reč o
sprajtovima, guaranama i ostalim pederlucima, sve više prelazim u fazu zvanu
"Ko mi omane sprajtom oko vugle, ostaće i bez sprajta i bez ruke". Odjednom,
kroz prorez u falangi omladinaca opažam Kizinu ćelu i, odmah pored nje, posle
tri duge godine, Marininu prelepu facu koja sa izrazom gađenja prati Kizino
bezočno trovanje.
"Au, bajo," kažem Neši, sebi i dečici oko nas "đani Kikija kako je zapenio,
kao da je gutao vaginalete, ali džaba se zlopati, nema šaje da je odradi, bio
sam s malom pre par godina, ladno me je šutnula posle tri dana jer sam joj
uleteo na slavu u pocepanom petsto-kecu, ono, miki, može joj se... Snimi joj
fejs, već joj se povraća od ovog mentola..."
Neša ćuti i sprema se da nabode nekog, dečko je kao maca, nervozan je u
februaru, a Marina, još uvek s gadljivom grimasom, odlazi negde u pravcu
toaleta... Domahujem Kizi da priđe, što zbog maraka, što iz urođene pakosti,
i, čim je uspeo da se udene između mene i malenih pionira, počinjem: "Gde si,
Kiki, nema te po gradu, jesi li mardeljao, ili si se nešto opario, pa nas
izbegavaš? Reci mi, da nemaš možda dve po pedeset kerma, treba mi da usitnim?"
"Gde ste, doajeni? Ma nemam sitno, samo dve-tri stotke, a nisam ni mardeljao,
radim nešto sa Dalekim Istokom, pa sam uglavnom tamo..."
"Nego, baš te nešto gledam, slabo ti ide sa Marinom, nekad si bio smrt za
ribe, a sad nešto mrljaviš, gleda te žena ko pokvarenu sardinu... Imali smo mi
neku varijantu pre par godina, mala je zeznuta samo tako, teško ćeš ti tu da
se nešto ovajdiš...", kažem i radujem se lakom mrštenju obrva na informaciju o
mojoj i Marininoj zajedničkoj prošlosti...
"A ti si to kao nešto zabrinut za mene?", napokon progovara.
"Normalno da jesam, ono, pre pet godina ne bih bio, ali sada... Gubiš kosu,
gubiš tač, nije zezanje..."
"Znaš šta? Ajmo mi lepo da položimo po sto marona, pa ako se do kraja večeri
ne pomazim s Marinicom, nosi, a ako se pomazim, bar ne moraš da juriš dve po
pedeset..."
"Dil." kažem, pun pouzdanja u rođene oči: trebalo bi da nebo padne pa da žena
koja onako gleda tipa okrene priču u roku od sat-dva...
Marina dolazi dok se mi još rukujemo, malo bleđa nego kada je otišla, kaže
samo "Ej, ćao, nismo se videli sto godina, nisam znala da se znate..." i odmah
se, ne pitajući me ni kako sam, okreće prema Kizi i grli ga: "Jao, Zorane,
probala sam da povratim, ali ne mogu, šta su mi trebale one profiterole,
želudac mi je totalno prolupao, a sutra treba da se pakujem..." A zatim meni,
da mi objasni: "Putujemo prekosutra, Zoran me vodi u Burmu..."
"Aha, super, čuo sam da je Burma do bola... Ej, Kizo, čekaj da ti dam ono što
ti dođem otkad je Zvezda jesenas izgubila..." kažem i nonšalantno vadim
novčanicu iz unutrašnjeg džepa, kao da imam još četrnaest... Život je
povremeno surov: pivo će noćas ići na crtu, ali dok pružam plavu banknotu
ćelavoj skotini, moja švapska ujna mi veselo namiguje... Langsam, langsam,
aber sicher, kao da kaže, polako ali sigurno, sinko, svi proroci Bundesbanke
se slažu da svaka besnulja na kraju dođe na svoje: dosadiće maloj i Kiza i
Burma i pirinač, vratiće se i opet iseći vene na tebe, a ti ćeš je šutnuti
posle tri dana jer se pojavila u "Šanelovom" kompletu u tvojoj omiljenoj
andergraund-rupi...
književnost.609willow,
>> Dan za M.
Šefe, svaka čast. Zajeban si ti neki igrač, nema šta :).
Pzdrv, W,W,3.
književnost.610supers,
>> Sada znas
Sviđa mi se :) Samo se bojim da je druga strofa suvišna, narušava tempo.
književnost.611kum.djole,
Goga
Znaš ono kad riba odmahuje glavom k'o šlogirana kad zabacuje kosu,
načini neki neprirodni glavomuv pod uglom od 45 stepeni,
i kao sredi svoje neuredne šiške ?
Ona to nikad ne radi.
Ne prebacuje kosu preko kurca, uslovno rečeno, već nekako lagano,
promišljeno, fino je prstima pomeri u jednom potezu, i to je to.
Jednostavno i kulerski.
Ne, ne kažem da provlači prste kroz kosu, ne klasično..
ona to obavi tako neobavezno i krajnje fenomenalno,
verovatno nema pojma koliko je ta jedna sitnica u stvari otkriva.
Taj njen prefinjeni, granitni karakter. Osobenost. Personaliti.
I ne samo to.
U liftu se obavezno pogleda u ogledalo, gotovo prilepi nos i taman
onoliko vremena koliko je prosečnom "Daki" potrebno da se sa trećeg
stropošta u prizemlje, ona naglas okarakteriše svoj izgled,
i niti jednim gestom ne pokušava da ga izmeni.
Čak ni ne prinese ruke licu nego ih drži onako u džepovima,
izbeči se u ogledalo i počne da kenja kako izgleda kao podgrejan leš,
kako ima stravične podočnjake.. Jebeno neoriginalni potezi koje
u tim momentima povlačim, izjave tipa "ma ne seri".. "izgledaš super"..
u stvari su samo plod mog generalnog a ne trenutačnog zapažanja.
I tu me pokopa. Samo uz smeh odvali "daaa, za potpalu!".
Ne kažem da me to nervira, ali priznajem da se onda osećam jako usrano.
Usput vezuje kosu u punđu.
Pratim je svega pola koraka polulevo, da bih nesmetano zapažao kako to
izvrsno i precizno čini, pritom ili ćuti ili razvija neke teške filozofije,
ili prosto kritikuje moju morbidnost i pesimizam.
Zveckam ključevima da bih koliko toliko kontrolisao tu nervozu
i nadolazeću krizu koja me polako, kao plima, obuhvata od peta,
preko kolena do malog mozga. Ona odlazi svojim putem, obično u sitne sate,
i obično kao podgrejan leš, neretko je pratim do samog ulaza, ako mi to
sama dozvoli. Poljubim je u obraz, dobijem isto zauzvrat.
I tada se gotovo uvek osećam drugačije.
Sjebano, predivno, glupavo, pijano, bezvredno, najčešće poraženo.
Uglavnom nižem poraz za porazom, kad ni sam ne znam šta sam želeo
da postignem, a to što jesam ne odražava se kroz našu šetnju do njenog ulaza,
prosto ne mogu da procenim jesam li napredovao ili nazadovao u njenim očima.
Često pomislim da me u njima i nema onoliko koliko to ona sama tvrdi.
U povratku obavezno zapalim, i nogu pred nogu, klaj - klaj istim putem.
Namerno istim, da bih gazio po njenim još uvek svežim tragovima,
i ko zna iz kojeg idiotizma to činim kad te vudu-sujeverne magije
nemaju nikakvog smisla.
Bauljam tako ko stoka natrag, obuzet grozotom iščekivane praznine.
Po povratku u svoje odaje, u onu istu sobu koja odjedared,
bez ikakve najave postaje moja mala antikvarnica, ne slažem ćebad
i ne nameštam krevet, ne pomeram skalu i ne sklanjam prazne flaše
koje smo zajedno ljuštili te noći.
Zapalim još jednu, ne toliko zbog organizma koji je navikao na poslednje
trovanje pred horizontalu, više radi nekog zabitog kutka u svesti
što mi pruža onaj osnovni, prepoznatljiv lik i urođena maštovitost
u to jebeno, zlo doba.
Prepuštam se tim sanjarenjima otvorenih očiju i poslednjem santimetru
cigarete, te umesto da dostignem kulminaciju spokoja i zadovoljstva što
je zaista imam pod kožom i još kojekude.. krvnički i s nekakvom verovatno
gadnom izobličenošću lica, zgnječim taj filter u smrdljivi pepeo,
te se nad njime tako nadvijem i stisnutih vilica prigrlim jastuk.
Nema me negde do podneva, otprilike do onog stanja kad hronična kostobolja
nadvlada svaku pomisao za okretanjem na drugu stranu, kad flaše,
čaše i puna pepeljara dveju vrsta opušaka pa i ona njena muzika sa skale
koju nisam pomerao, ponosno zamirišu, zaplove prostorom i nateraju me
da otvorim oči i prisetim se prethodne večeri.
Dan počinje lepše nego jučerašnji, i dosta ružnije od sinoćnje uživancije.
Goga dolazi s osmehom, koji se ne može baš nazvati klasičnim
ženskim osmehom, nije tek običan kez, nema svoju difolt zakrivljenu
putanju, i nije šabloniran kao ovi na koje nailazim po ulicama kad se fufe
raspilave i razotkrivaju svoje izbačene il' zakrivljene jedinice i trojke..
..kezoid a la "tamo je zapad" i "štekćem ko singerica, rodila me majka".
Samo joj iskoče jagodice, pa se bledolika skvo iznad tih rupica još
i zarumeni, što bi verovatno žarko želela, samo kada bih uspevao
da je češće zasmejavam. Ipak, ona povrati to svoje bledilo za tren
i izgleda kao lutkica za nordijsko tržište.
Kad pogledaš ribu koja ucveljeno pizdi ili se smeje kao kobila koja preživa,
obično primetiš tu izobličenost lica, onako generalno utvrdiš da riba
nije genijalno simpa i čak i da si zaludno zateleban u nju,
možda potom i dođeš pameti.
Kod devojke koju sam najviše voleo nije mi se dopadao taj plačipični,
bespomoćni izraz, stravično je kvario tu neprikosnovenu lepotu,
i ne znam koji mi je kurac bio te sam je u tim prilikama najpre smirivao
rečenicom "Nemoj da plačeš" a tek potom pažnjom, razgovorom i sitnim
ili krupnim rečima i delima.
Verovatno mi nikad nije palo na pamet da dovršim rečenicu i odvalim
"Nemoj da plačeš.. zato što si tako jebeno ružna kada to radiš".
Ima raznih plačipički. Može da te dirne, da te iznervira, nasmeje do suza..
Goga zaplače samo jedanput, upropasti mi viziju sledećih nekoliko scena
u mraku i pokrene lavinu stresnih bujica koje samo izleću, izazvane tim
činjenicama koje kulturni svet naziva problemima, a ja jednostavno sranjima.
Čekaj, zar nisu sranja ?
Problem je rešiv, a sranje ostaje sranje, u njemu si do guše ili te polako
i sigurno privlači dnu (što je već bliže karakteristici "živog sranja").
Za sranje nemaš ideje i rešenja.
Svako ima svoje fiktivno i objektivno sranje.
Za sranjem uvek ostaje smrad iz koga se izrodi novo, il' se ponovo
zapati ono isto. Tu već naše storije pomalo liče jedna na drugu.
Goga je mazulja, potpuno sklopi okice dok se onako specifično smeje,
izvali zajebanu rečenicu i potom obavezno najavi da mora da zapali jednu.
Sve u isto vreme.
Dok primiče plamen ja nesvesno poturam pepeljaru na pušomet i razmenim
tridesetak verzija neposrednih uzročnika toj teškoj izjavi.
Onda obično ćutim jer sam u sranju. Otvorim se posle par minuta
i kenjam nešto o svojim glupavim principima i tek uzgred napominjem
kako ona to ne može kvalitetno da kapira. Retko kad postavlja pitanja,
zagleda se u neku tačku i nenamerno emituje iritirajuću odsutnost
koja se širi po sobi i opasno me dekoncentriše pri izlaganju.
Taman kad pomislim da me uopšte ne sluša, sasvim tiho upita nešto što me
niko ko me tako kratko poznaje ne bi upitao, nešto što probode samu svest
i bukvalno blokira disanje, očne kapke i dosadne otkucaje srca koje ona
osluškuje desnim uhom. Ni tad me ne smara savetima i predlozima,
ne naglašava ključne reči i ne menja boju glasa.
Jedinstven osećaj pripadnosti nečemu što mi ne pripada i zašta se jalovo
i neadekvatno borim tako struji kroz mešinu, i zaustavi se upravo onda
..kad ona skoči da pojača svoju omiljenu.
Praznina traje tek koji sekund, i nestaje čim ugledam konture njenog tela
pod uličnim svetiljkama, dugu kosu i senke na sveže okrečenim zidovima.
Zaigra, kao kakva striptizeta, zamišljajući šipku među butinama i grudima,
uvija se kao zmija dok je nemo posmatram i tobože hladan, nezainteresovano,
a i nenajavljeno palim sledeću. Dok odložim pikslu kreće sentiš..
.. a ona je već tik uz mene ili sasvim preko moje telesine.
Ne trepćem, tražim nešto po plafonu, i tako nepomičan,
samome sebi držim lekciju o sranjima.. dok ona bezbrižno spava.
Kad čujem njeno ravnomerno disanje, malo se osokolim, pa počnem
naglas da maštam, sve u nekoj nadi da će me možda čuti.. i reagovati.
Goga ne hoda graciozno i ne privlači pažnju prolaznika.
Ruke drži u džepovima, lenonke na nosu, tapka po asfaltu i ne obazire se
oko sebe. Ne diže nosić u vazduh i ne odvaljuje klasične fore.
Svet je njen, a ona je samo svoja.
Ponekad šeta sama ili sa svojim mislima.
Sedi na klupi pokraj reke i bavi se nekakvim sranjima kada je surovo okruže.
Ispliva iz njih kao iz vode, čista i mirisna.
Fajter u crnim čarapicama sa teretom entuzijazma, korača samo pravo,
ne spotiče se o sopstvene noge i ne reaguje na prostu stvarnost.
Ili se samo smeje i kreira svoje raspoloženje,
ili ga popravlja Fricu ili Debelom, gomili tipova koji se postave kao
biološko-istraživačka sekcija oko lotosovog cveta, ili timu besnih ragbista
blago povijenim oko svoje majušne loptice.
Šta je čeliči ? Ne bih znao.
Verovatno ono isto što joj smanjuje izdržljivost.
Verovatno ni ona sama nije načisto s tim, ili prosto ne voli poraze.
A i kako bi ? Već sam ti rekao da je fajter.
Ne otkriva se isuviše.
Ili otkriva onoliko koliko joj taj pomenuti, granitni karakter dozvoljava.
Ima ona svoje fantazije, ali retko u njih zalazim. Mislim, nije u mom domenu.
Prisetim se ponekad njenih kritika, kako život piči mimo mene, a ja tavorim,
ono, klasično izvodim neke patetike, kao fol kuliram, podjebavam
i blesavim se, dojmim svet oko sebe, hronično nezadovoljan,
lepim osmehe po tuđim licima, kradem maštu od inspiracije.
Ipak sam sada tvorevina razočaranja, i već sam izmenio stare principe
u totalne kontradikcije. Sušta suprotnost normalnom.
No, ona je predamnom taj poslednji sjaj daleke zvezde, u galaksiji
onih zvezda koje sam samo posmatrao izdaleka, diveći se njihovom sjaju.
Poznaješ li nekog ko je dohvatio zvezdu ?
Uspevao sam da ih dodirnem, ali nijednu još nisam prigrabio samo za sebe.
Lažem, u stvari, jesam jednom dohvatio padalicu, držao je čvrsto neko vreme.
Sama mi je izletela iz ruku. Zvezde padalice nisu rentabilne, to da znaš.
A dohvatiti zvezdu bio bi uspeh koji se identifikuje s nemogućim.
Uspeh je rezultat konačne bitke zarad viših ciljeva, a sreća samo fraza
koju neko ponekad iskenja u novinama, na televiziji ili proseravanju uz kafu.
A neuspeh ?
Kad pomislim na neuspeh, setim se Goge.
I tad je, sasvim slučajno, sretnem.
Još uvek onako samouvereno tapka po asfaltu, s rukama u džepovima,
u crnim čarapicama, samo joj se jagodice više ne zarumene kad se nasmeje.
I dalje priča kako izgleda očajno, a ja i dalje onako isto repliciram,
trepćem i češkam se po glavi da bih prikrio unezverenost i nervozu.
Odlazi svojim putem, nekud i negde, a ja u antikvarnicu.
Tu malo prčkam.. i razmišljam.
O onim sitnim satima kad je otpratim do ulaza, zastanem, zaćutim..
Poljubim u obraz, dobijem isto zauzvrat, pogledam i istrtljam neke dve reči.
Sve u nekoj nadi da će reagovati.
Tad obično podigne obrve, stisne usne, i dvaput lagano klimne glavom.
Verovatno ni ona sama nije načisto s tim, ili prosto ne voli poraze.
A i kako bi ? Već sam ti rekao da je fajter.
Qm
književnost.612mcar,
Bas onako, lepo.
MC
književnost.613kiki,
╗ Kiki, nema te po gradu, jesi li mardeljao, ili si se nesto opario, pa nas
╗ izbegavas? Reci mi, da nemas mozda dve po pedeset kerma, treba mi da
Nemo' Kikija da mi diras. ;))
književnost.614mcar,
Moje selo veselo
Zivim u najvecem selu u zemlji (Srbiji).
Imamo dva velika fudbalska kluba,
hale za politicare i pevace.
Imamo jedan veliki korzo
pistu za nase nasminkane udavace.
Kazu, nekad je tu bio grad,
al' zulj'o nas je grad ko kamen u opanak.
Sad je tu moje selo, moje selo,
moje selo veselo.
Zivim u najlepsem selu u zemlji (Srbiji)
Skoro sve ulice imaju asvalt,
skoro sve kuce kanalizaciju.
Pivo ne pijemo ispred prodavnica,
za to imamo kafice i klubove, za rekreaciju.
Kazu, nekad je tu bio grad,
al' zulj'o nas je grad ko kamen u opanak.
Sad je tu moje selo, moje selo,
moje selo veselo.
MC
da imam sluha, pokusao bih da napravim neku muziku uz deo ili
celu pesmu
književnost.615willow,
U međuvremenu...
U rerni se, već duže vreme, potrbuške sunča neka ptica.
Mažem je po dupetu, da ne izgori. Onda uzimam da ribam lavabo,
pošto sam malopre završio sa usisavanjem. Cveće sam blagovremeno
zalio. Mačku nemam. Imam dobar razlog za to. A i mačka ima.
Kuče mi se davno udavilo u bunaru. To je zvanična verzija. U stvari
se prejelo svojih govana, pa crklo. Klinci su nekad bili u planu,
al' sad sam već mator. Drvo u bašti se suši. Pravim se da ne znam
da koristim sekiru. Puštam kobilu da i dalje truli.
U pet je trebala da počne utakmica, pa sam ribao dosta brzo.
Žustro, što se kaže. Trebalo je još oprati veš. Rešio sam da
preskočim kadu. Bio sam u stisci s vremenom. Bio sam spreman da
sakrijem i mrtvo tele pod tepih, a kamoli sitne otpatke. Žena se
sa posla vraća kasno, tako da ću na miru moći da odgledam to što
imam. Ona će večeras možda da ode sa svojom ljubavnicom u pozorište.
Možda i ne. Možda će svo vreme da se gužvaju negde. A možda će samo
da sedi u kafani i da loče. Voli ona to. Ima urođeni talenat da
namiriše neke stvari i po tom pitanju ne štedi sebe. Cucla sve što
joj dođe u ruku. Mene izbegava, a i ja nju. Odavno smo podelili svu
zajedničku svojinu i našu uzajamnu nezainteresovanost. Pošteno i po
pola. Od tada, koristim alternativne metode. Mada mi se mlekadžija
nabacuje. Kaže mi da imam neodoljivi materijal za muženje.
Taj sisoje me mnogo gnjavi u zadnje vreme. Ja ga ignorišem. Možda mu
uskoro zavučem usranu cipelu u usta, ko zna ?. Od takvih, ne primam
ni zapečaćene flaše. Jes' da imam doživotni rok trajanja, al' ipak
je to uslovni vremenski period. Svo vreme moraš da budeš na oprezu
da slučajno ne zajebeš nešto, inače ti zauvek ode garancija.
Imam situaciju u kojoj je možda najbolje da dane svedem na odlazak
po burek i povratak u krevet. A spavati je zdravo.
Jer, samo dok spavaš, imaš neke šanse da ti, na kraju krajeva, sve
ovo neartikulisano znojenje, grčenje, prdenje i svrab, bude od
posledica običnog ružnog sanjanja. Sve se to svodi na jedno...
U međuvremenu sam se opet nacvrc'o, pa mi je nedostajala moja žena.
A i ona. To više nije bila ona žena od nekad. Sećam se tih dana,
uđem odmah posle nje u klozet i dok žubori povučena voda, oko mene
se širi miris ljubičica što ih je maločas posadila unutra.
Savršena ona, a savršen i ja. Ljudi su se okretali za nama. Jer,
jeli smo puding nožnim prstima. Trčali bosi po novine. Zaglavljivali
se goli u liftu. Ja i moja Dama. Mleli smo naša tela i mešali se
u jedno. Da, da. Našoj ćufti, zavideli su tih dana.
Danas mi neki dani fale. Ljudi, manje, više. Možda bih trebao da
se oženim. Tu je prva bračna noć, ako ništa drugo. Izdepiliraću sve
što treba, imam dobre zalihe voska u ušima. Prevrnuću svoje čarape,
samo da osetim promenu na bolje. Naći ću izlaz iz tih mojih gaća bez
šlica, kad tad.
Do tad, evo me. Stojim u međuvremenu. Stežem bulju i trpim.
Zeznuto je to. To, kad te nešto unutra stisne, pa ti ne da da
potrčiš. Ne da ti da na miru stigneš tamo gde si već odavno trebao
da budeš. Ili tamo, gde bi najviše voleo da budeš. Ili tamo, gde je
ono o čemu si previše sanjao. Ono o čemu ćeš, jebeš ga, da sanjaš
i noćas. Ovo međuvreme je jedna jako zajebana stanica.
Velika hladovina je tu u igri. Dok bi da se žladiš i piješ limunadu,
sve je u redu. Ali, kad ti dođe da se ukrcaš, šofer već zna za
jadac. Pokaže ti kitu i samo ti protutnji ispred nosa. Onda ti
preostaje jedino da sedneš na šine i da čekaš da te bilo koji voz
pokupi. I da moliš Boga da se u međuvremenu i on nije već negde
toplo ušuškao. U nečijem snegu, na primer.
Pzdrv, Weepin', Willow, 3.
književnost.616mcar,
Bravo.
književnost.617brka,
Pre neki dan procitao sam prvu knjigu Spanca Raja Lorige
(napisana 1993.) - 'Najgore od svega'. Kod nas je izdata
za Beopolis, i skoro je izasla. Moze da se kupi u knjizari
'Plato' (40 din), i u knjizari Stubova kulture u Knez
Mihajlovoj (tu sam je barem ja video).
Knjiga nije losa. Nisam se nesto preterano odusevio, ali
dobro mi je dosla u ove sumorne, kisne dane...
Slede neki odlomci iz knjige...
...
Kao mali zeleo sam da provedem nedelju ili mesec dana ne
progovarajuci ni reci, ali ne bih izdrzao zacepljenih
ustiju duze od sat vremena. Kad sam bio mali mnogo sam
se srdio. Sada se ljutim manje i ne sa toliko zara. Ako
bi mi u razredu postavili neko pitanje, crveneo sam kao
bulka. Isto tako, ukoliko bi se neko posvadjao sa mnom
ili ako bi mi prisla neka devojcica. Zbog toga bih se
po ceo dan tukao. Skola je jezivo mesto i postoji samo
jedan nacin da ti ne dosadjuju: pesnicanje. Ukoliko nisi
sposoban da udaris nekoga, izgubljen si; biti seronja u
odeljenju je skoro isto tako lose kao i biti gojazan ili
mekusac. Da sam ja u razredu proglasen debelim, sada bih
se zatvorio u neki supermarket i pucao iz pumparice bez
ikakve milosti na sve majke i njihovu decu kao i po
personalu za odrzavanje.
...
Jednog dana T je pokupila napustenog psa i dovela ga u
kucu. U pocetku je bio simpatican i mazan, ali zatim mu
je iskocio njegov dzinovski ud kao u kakvog konja, te je
trckarao po ceo dan za nama pokusavajuci da nas natakne,
tako da nije bilo drugog izlaza nego da ga odvedemo u
prihvatiliste za pse, posto se na kraju nismo usudjivali
da izadjemo iz sobe u strahu da nas monstrum ne siluje.
...
Isterali su me zato sto je Huanu Hoseu de la Ljave palo
na pamet da otima moju uzinu. Uzimao bi je svojim
rucerdama gnusnog debeljka, trpao u svoja usta gnusnog
debeljka i zurno zvakao sve dok ne bi nestala u njegovoj
velikoj mesini gnusnog debeljka. I tako tokom celog
tromesecja. Sve dok se nisam razbesneo i razbio mu
stolicu o glavu. Nije se radilo o nekoj teskoj stolici,
bila je plasticla, ali po okoncanju prepirke, Huan Hose
de la Ljave zaradio je posekotinu na glavi u duzini od
pet santimetara. Imao je moju uzinu i svoju posekotinu.
To je moja predstava o tome kako se moraju uskladiti
stvari. Za decake na odmoru u prvoj smeni bio sam heroj
zato sto su na kraju spokojno mogli da pojedu svoje
uzine. Za direktora sam bio maltene ubica. Rekao mi je
kako mi dosta toga nedotaje da potanem dobar covek. Ali
radi se o tome da kad si mali, poslednje sto ti nedostaje
jeste da budes dobar covek. Kao mali mislis na to kako
ti jos preostaje mogucnost da se preobratis u pravog
kurvinog sina, tako da nastojis da ih iskoristis. Tako
ja na to gledam, istinski kurvin sin drzi na odstojanju
tupane na odmoru iz druge smene, a nije seronja koji
provodi dane straseci klince i odnoseci im njihove uzine.
Pozdrav
Aleksandar
književnost.618pperica,
CUJ GLAS MOJ SUMORNI, STO IZ TAME VICE,
JA BOSIOK SEJEM, MENI FRIDRIH NICE....
književnost.619mcar,
SISTEM
Progutaj svoju knedlu i nastavi dalje,
sistem je takav.
Pojedi svoj bes, sahrani ga duboko u sebi.
Shvati da ne postojis.
Ne pokusavaj da razumes,
isuvise je slozeno.
Ne trazi logiku u njihovim postupcima.
Sve je prazno.
Ne citaj znake na njihovim licima.
To nisu ljudska lica.
Ako ti se ucine suvislim,
znaj da si zarazen.
Odbaci decju radoznalost, zdrav razum.
To je nepozeljno.
Odbaci nade, dani su tako udobno jednolicni.
Represija traje.
Nemoj verovati ocima.
Sistem se zasniva na drugoj stvarnosti.
Nemoj verovati osecajima i dodirima,
oni dolaze iz sivog svetla.
Sve to sto jesi vise nije vazno,
cuti i hodaj niza stranu.
I misli samo jedno:
da li ces umeti da vristis?
MC, 17.04.97
književnost.620miobrado,
1.
(rođenje)
Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika,
u nebeskom zodijačkom znaku Jarca,
s pečatom tmine na duši i privilegijom za
teskobu.
Rekli su mi da je majka izgovorila kroz
suze radosne:
"Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo,
godine plača su pred tobom!"
A otac je u svoj Kalendar, kao u Knjigu
matičnu,
upisao datum, uneo podatke o vremenu i
dometnuo svoju misao:
"Ko se rodi ovde, jebo je čvorka!"
Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim
često
prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao
prema Primorju, i tuda smo mogli za
nekoliko
sati hoda stići u mediteransko obilje.
Tuda su nekad hodili graditelji manastira
i živopisci
i radovali se što ostavljaju tragove Večne
Forme Boga.
Mirko Kovač
("Biografija bez veselja", iz "Evropska trulež",
izdavač: Prosveta/Beograd, 1986., str. 7. i 8.)
književnost.621miobrado,
"Gospodin Havliček voli svoj grad, prati svaku promenu i blagonaklon
je prema novim građanima koji polako ubrizgavaju svežu krv u arterije
Zagreba. Leopold nikoga ne mrzi. Uvek je bio savestan službenik, sa oba
oka zagledan u vagu Pravde. Za sebe je govorio da je germanski pedantan i
slavenski duševan. A ko je zaljubljen u rodni grad, nikoga i ne može
mrziti.
Leopold Havliček je ranije bio rado viđen gost u salonima starih
Zagepčana, gde je više nego što dolikuje uglađenom gospodinu oponirao
onima što su neumorno tragali za ugnjetačima roda hrvatskog.
Gospodo, pravih Zagrepčana jedva da je bilo među ustašama, govorio
je Leopold. Te koljače su nam brda dala, to je dug koji plaćamo što svakog
friškog katolika proglašavamo Hrvatom. Danas je najteže biti Hrvat. Zar
nismo veće žrtve od Srba? Njima Rimska kurija stoljećima uzima tijelo, a
nama dušu.
Leopold nije voleo komuniste, međutim, uspeo je da i pod njihovom
vlašću sačuva ugled. Nije mrzeo došljake. U njima se taj stari
Zagrepčanin nije prepoznavao.
Za dvadeset godina, i oni i njihova djeca bit će pravi Zagrepčani,
rekao bi pomirljivo Leopold. Tako je uvijek bilo, i tako će biti. Ni
prostaci ne mogu odoljeti zvuku klavira, dodiru hladnog porculana i mekim
sagovima. Gradske gospođice podijele blagodati postelje sa stidljivim
kršnim brđanima, izmiješaju krv i znoj, i rađaju naraštaje koji će sve
zaboraviti. Gospodo moja, završio bi ležerno priču stiček Leopold, nema
tog plemenitaša koji se ne bi izgubio na obiteljskom stablu. ..."
Dragan Velikić
("Astragan", str. 66. i 67.,
izdavač: Znanje/Zagreb, 1991.)
književnost.622willow,
>> SISTEM
Opako.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.623willow,
"Naišla je oluja crnog tela, sa juga, i donela je kišu
i dvanaest vetrova da oteraju brdske ptice sa lica neba,
naišla je oluja, crni čovek, kao sa dna mora, riblje kamenje,
grmljavina, noćni šljunak, kao mučnina, kao posteljica posle
rođenja iz utrobe vremena; ludo kao magla, kao antihrist iz
morskog plamena, ili iz krsta od pare. Kiselina je postajala
jača, bura se umnožavala, i boja ljutnje, i zdravi, i prokleti,
s rukama od stena - svi su naišli, penjući se.
To je bio spoljni svet."
DILEN TOMAS, odlomak iz pripovetke "Limun"
književnost.624willow,
Izvinjavam se "paralelnim juzerima" :) što opet moraju da
gledaju nešto što su već videli na Pro-u.
Nadrkanost, Tenzija, Slom i Kraj ( u ovoj epizodi )
U suštini,
biti mačak Tom,
mora da je jako zeznuta stvar.
Džeri ti se
svo vreme
nešto trti pred njuškom,
tim svojim finim
parčićima
rupa
od švajcarskog sira
i samo ti pravi
razna mala sranja,
za koje posle optužiš
druge nevine miševe,
koji su imali pouzdan alibi
u to vreme.
Ali, Džeri dobro zna
da svaka akcija
pali,
sve dok je u granicama
stripa,
crtaća,
dok ima rupu
za zbris
i
dok su drugi
odgovorni
za njegove
dalekometne radove
po plafonu tvoje kujne.
Džukci te ganjaju
jer
su tako vaspitani
i
to se od njih očekuje
ili
misle da si
još jedna suvišna koska,
neki masni zalogaj
iz musavog kontejnera
svih kerećih đakonija.
Oni
ne znaju za
bolje,
to ih ne zanima,
a ako se dublje upustiš
u kereću psihologiju
i
kereći pogled na svet
i rešiš da daš keru
šansu,
ostaćeš samo
i
bez druge ruke,
noge,
oka,
svih tih čula,
lagodnih čula privida.
A bez toga,
ko će posle da ti začini
pasulj i supu
i da proceni kafu, da l' je možda gorka ?.
Čitav jebeni auditorijum
smatra da si
negativac,
dileja,
loše nacrtan,
da počinješ i da se završavaš
tu, sa dlakama što ti izviru i
vise ti iz nosa.
Svi se oni
slažu
da ti tako i treba,
da si sve te
pegle u njušku i
zaslužio,
jer
se suviše trudiš i upinješ da
preživiš,
da
ostaneš i dalje u igri
lastiša
sa samim sobom,
pred svetom što bi da
gleda.
I da čak i tad',
tako fino ponižen i izuven,
suviše mlataraš nogama
gore-dole,
preznojavaš se i smetaš,
a i imaš dosta loš
rad ruku.
I, sad,
kao šlag na tortu,
sve to moraš
devet puta
da prođeš
ako si mačak Tom.
Ono što mene teši
je
da nisam dobio tu ulogu
i
da samo jednom
moram biti tu,
pre nego što me
prozovu
da mi saopšte
da li sam zaslužio krila,
il' me, pak,
čeka rep iz bulje i vruć' lonac
ubuduće.
Dok mi odgovorni crtač
ne pruži
šansu
da opet kradem jaja,
žvaćem kukuruz
i budem u novoj epizodi
pacov statista,
glavni dasa iz
kanalizacije,
zatečen i zblanut
ali, ipak
prilagođen svom okruženju.
Pzdrv, Weepin', Willow, 3.
književnost.625willow,
A i lopte šutiraju na krov škole, zar ne ?
Rodio sam se na taj način što me neko pomoćno medicinsko osoblje
slučajno našlo dok čučim u poljima kupusa i uplašeno brekćem i
urlam k'o tenk kad se penje uz piramidu. Svi su se čudili fenomenu
i niko nije hteo da mi objasni otkud ja tu i gde je moja cucla.
Niko nije primetio rodu, belu i svežu i zdravu od spavanja po
dimnjacima fabrika, dok je stajala gore i imala grižu savesti što je
otpadak bacila pravo na Zemlju, umesto u nebesku kantu za đubre,
gde bi mu, ionako, bile bolje šanse. Ko zna, kada ga recikliraju,
možda od zgužvane limenke postane čovek i po ?. Posle je tiho i
pomirljivo spakovala svoje sendviče i odlepršala da na neki
pošteniji način zarađuje za kukuruz.
Medicinska sestra, kad me je videla, popela se na stolicu i onda
dosta dugo vrištala, dok nije pala u nesvest. Glavni doktor je samo
skočio kroz prozor i tu se zaustavio. Mislim, na pločniku.
Moju fotografiju su hteli da objave u jutarnjem izdanju
"Mi živimo od nakaza kao što ste vi", ali nisu smeli, pošto bi im
zabranili dalji rad, spalili im visoko predstavništvo i streljali
sve portire i čistačice. Pitao sam se, čemu sav taj bes ?.
Zašto im se dlanovi znoje ?. Zašto imaju mučninu i onda povraćaju u
saksije sa cvećem ?. Imao sam lice od stiropora i mrtvo kamenje u
očnim dupljama, kao i drugi. Bio sam ćelav, smežuran, krezav iz
starta, i dosadan k'o film o pustinji, baš kako i treba.
Pristojno sitan i okrugao, taman da mogu da prođem kroz obruč na
košu, u dvorištu ispred bolnice.
To me i opredelilo. Rešio sam, biću lopta, i to, ne ona za
ping-pong, nego neki jači kalibar. Za basket. Izoštrio sam svoj
talenat i ispao koristan za neke stvari. Šta da vam kažem, bio sam
mlad i ambiciozan. I nadojen vrelom vodom iz tuša, jer sam bio
"alavo malo stvorenje, po svim pitanjima", rekli bi.
Spreman da čupam i vadim korenje i izračunavam broj stepenika i
spratova u letu, i sve to bez pomoći digitrona. Spreman da se
hvatam sa stvarima u koštac. Da usnulim krticama redom otvaram oči.
. . .
Kasnije, oni što me nisu shvatali ozbiljno, često bi me
zakucavali ili gađali nasumice sa svoje polovine. Nisam im zamerao,
jer sam bio lopta, a teško lopti koja se optereti mislima o
razlozima zašto je bacaju okolo i pumpaju još vazduha u nju, bar
dok je koriste. Svi aplauzi bili su rezervisani za preciznog strelca
u svilenim gaćama i najlon čarapama, a ja mu tu dođem k'o lopta.
Moja putanja je oduvek bila parket, vazduh, parket. Da sam malo
duži, mogao sam čak biti i raketa, sa zadatkom zemlja,vazduh,zemlja.
I ko, nas lopte, uopšte pita, šta mi osećamo ?.
Lopto, kakvu kafu želite ?. Lopto, zašto ne volite da vas šutiramo
u vazduh kad pobedimo protivnika ?. Lopto, opustite se malo, sve je
to samo igra...Ustvari, nemojte da se opustite i razmišljajte o
pumpi u dupe, koja vas onda čeka, lopto. Čak se i u poluvremenu
nađe neki talenat sa tovara nepruženih šansi, da vošti i glanca
svoj šut na tebi. Nikad nema odmora za lopte. Ali, lopte su tu samo
da stolicama olakšaju posao i da brže prođe dva puta dvadeset
minuta dosade od života i ništa više.
"Poenta čitave igre je samo spasiti živu glavu, jer je to sve
što imaš", piše u uputstvu za lopte.
. . .
I, eto. Loši glumci su opet došli do izražaja tek kad je čitava
publika ili zaspala ili umrla od dosade ili se izgubila u kanti sa
kokicama. Dani su sve kraći, jer Sunce rano beži iza brda, samo da
ne gleda šta se dešava. A ja sad ovo pišem sa krova škole, jer sam
posle nekog meča ostao bez svežine i ambicije i konačno postao
izlizan i jajast i probušen. Suvišan.
Pzdrv, Weepin', Willow, 3.
književnost.626dalex,
> A i lopte šutiraju na krov škole, zar ne ?
Ej, ova ti baš valja. Dođe kao grejpfrut, odlično, mada gorko ne zna se...
književnost.627willow,
>> Ej, ova ti baš valja. Dođe kao grejpfrut, odlično, mada gorko
>> ne zna se...
Hvala. Tako to ide. Uzmem grejpfrut,pojedem koru,a ostalo bacim :).
Zezam se. Nekad smo ti i ja fino chaskali ovde, a sad su ostale
samo pohvale i chutanje i plavi pulover u kom je bila neka dama
iz D-mola :). Šta se desilo sa svim tim finim kritikama i
munjevitim odgovorima na njih u dugim nochima bez straha i
praznim danima bez nade ? :).
Odgovori mi, al' molim te, budi ozbiljan dok prichamo :).
Pzdrv, W,W,3.
književnost.628smilja,
> Ko je to odsutan? (:
Ko pita ?
književnost.629smilja,
Dobro...!
Smilja :)
književnost.630smilja,
Da li hoćeš kritiku ili mišljenje ?
Smilja ?
književnost.631smilja,
> Takođe, nemam nameru da ćutim i zviždim u plafon, jer, takođe,
> nisam učlanjen u "civ.savet". I mislim se, što ne bi, jebeš ga,
> i ja malo žvrljao po tabli, bar dok su profesori odsutni.
Nešto malo razvrata i bluda nije na odmet; kad su
ne-pismeni profesori os..utni; tj. oni koji misle da su
tzv. civilizoavni savet (;
Dakle, nastavite žurku momci, jer dežurni urednici
žive svoje živote u staklenjaku .....i ne svadjajte se !
književnost.633willow,
>> Da li hoćeš kritiku ili mišljenje ?
A šta je tu povoljnije po mene ? :). Zezam se.
Zanima me mišljenje a kritiku prihvatam. Zato, Smiljo,
šalji sve što ti misliš da treba tu da se kaže. Ozbiljno mislim.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.634dalex,
> Hvala. Tako to ide. Uzmem grejpfrut,pojedem koru,a ostalo bacim :).
Xm, kako ono ide... Idem, nađem, družim s njim. Ok.
Pa nije baš da bacim. Ono, ima tu divnih delova o basketu i tako... :)
> Nekad smo ti i ja fino chaskali ovde, a sad su ostale
> samo pohvale i chutanje
Što jes jes (najbolji jelenko šes'), fino se džakalo. Baš čekam da neko
prokomentariše ;). Čini se da malo privatizujemo predstavu, zato ti
ovo i šaljem na mail a ne u konf. ;), jerbo sam se sa Seniorem izveštio
samo tako...
Al nije da je ćutanje. U temi ima non-stop kako autorskih poruka
tako i divnih izbora, i mogu ti reći da solidno uživam u svemu tome,
jedino dalexove mudrijaške brljotine što mi opasno idu na živce!
> Šta se desilo sa svim tim finim kritikama i
> munjevitim odgovorima na njih u dugim nochima bez straha i
> praznim danima bez nade ? :).
I što je još važnije, šta je sa tim dugim noćima bez straha bilo!?
Pa otkud znam, razmišlja se o tome u praznim noćima bez nade (i piva) ;).
Valjda gubim tač. I ne kažem ovo što sam nekad imao tač,
nego pročitah negde (ne mogu se setim de), a čini mi se mnogo zgodan
izraz... ;) A malo i zbog auditorijuma... sasvim malo ;)...
> Odgovori mi, al' molim te, budi ozbiljan dok prichamo :).
Sama pomisao nije ni nagovestila mogućnost...
književnost.635dr.grba,
>> > Ko je to odsutan? (:
>>
>> Ko pita ?
Šta ko kome kuda? (:
književnost.636willow,
"Sve što još mogu osećati
strah je od drveća:
iz zarobljeništva otac posla tabakeru -
sa mojih inicijala na poklopcu
sveže je mirisalo načeto drvo.
Tada sam još uvek pušio krišom
iako ne beš nikog od koga bih mogao
otkriven biti:
razdaljina, godinama, prevelika.
Sve što još uvek osećam. Sada znaš
zašto u nju sklanjam turpije i olovke
tako male da se više ne mogu držati u ruci:
sitniš koji ne zauzima mnogo, ali jedva staje.
Zašto je nikad ne upotrebih."
ANA RISTOVIĆ, odlomak iz pesme "Sve što još mogu osećati..."
( iz zbirke pesama "Uže od peska" )
književnost.637mcar,
Odlazak
Pokupimo stvari i krenimo dalje,
uspomena nema, jer dom ne postoji.
Nasi su nervi istroseni kao oblaci.
I dok sunce mirno zalazi,
osecamo da su nam sve uzeli.
Duboko pod talasima mutne vode,
trudimo se da osetimo drhtanje zive materije.
jecaje zapanjenih cula.
U igri odblesaka, u igrama reci
trule olupine pod mostovima
i zeleni se korov u sredini januara.
Odlazimo, mi nismo uspeli
da postanemo ljudi,
da zivimo kao ljudi.
Jer osecaj je divan dok pod nogama
krckaju grancice i staro lisce -
tajni svedoci vremena
koje smo bili
nasukani u sivom svetu,
zaslepljeni pred crnim svetlom.
Reflektori najavljuju grcanje straha,
krikove pomicnih svesti,
dok pokusavaju da se prilagode, oni ostaju,
oni vriste.
Brod neopozivo tone i kuca se neopozivo rusi,
a preziveli,
oni povlace za sobom
sve nepricvrscene predmete i osobe.
Plivaj, plivaj, prijatna hladnoca
dotice tvoje
ruke.
Koprena spada sa ociju.
Usput su ukrasi od starog gvozdja,
ukrasi od polusrusenih ljudi.
Cigani kidaju naneto granje.
Vetar raznosi pesak.
Odlazimo, ravno.
Prema svetlu.
31.01.98
MC
književnost.638morkin,
> iz D-mola :). Šta se desilo sa svim tim finim kritikama i
> munjevitim odgovorima na njih u dugim nochima bez straha i
> praznim danima bez nade ? :).
Popalili ste se i raspisali. Ne mora to da bude loše, ali mene mrzi da
čitam bilo šta duže od par ekrana.
Malo samokritike ne bi bilo loše.
književnost.639willow,
>> Popalili ste se i raspisali...
To stoji. Pišem tek odnedavno ( od juna prošle godine ). Čekam da me
prođe ovaj prvi talas besa, a posle ću da vidim šta ću. U svakom
slučaju, prija mi. Šaljem to ovde, jer, moj brat beži i urliče :)
kad mu dam da nešto od toga pročita.
>> Malo samokritike ne bi bilo loše.
Da, to mi je jasno. Shvatim stvari, ali tada je već suviše kasno.
Već su svi pročitali, pa nikakve koristi od brisanja.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.640willow,
>> >> Hvala. Tako to ide. Uzmem grejpfrut,pojedem koru,
>> >> a ostalo bacim :).
>> Pa nije baš da bacim. Ono, ima tu divnih delova o basketu
>> i tako... :)
Aleksa, nismo se razumeli.Mislio sam, JA bacim i jedem koru bre :).
>> U temi ima non-stop kako autorskih poruka
>> tako i divnih izbora...
Mutiš nešto, šta si hteo da kažeš ? :).Što, na primer, nisi rek'o...
U temi ima non-stop kako izbora
tako i divnih autorskih poruka... :))
Zezam se. Jeste, Sezam je fino mesto za opuštanje kad se nakačiš :).
>> jedino dalexove mudrijaške brljotine što mi opasno idu na živce!
Iskreno, nisam video ni jednu tvoju "mudrijašku brljotinu" do sada.
A kad mi opasno idu na živce, ja odem na pivce.
Uz otvoreno vino, živeti je fino. :)
>> >> Odgovori mi, al' molim te, budi ozbiljan dok prichamo :).
>> Sama pomisao nije ni nagovestila mogućnost...
...za ikakvu budućnost.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.641miobrado,
*
Puče kičma zmiji koju mi je brat
čvrsto kao uže vezao o vrat
i sa grane pljusnuh u pun krvi čun.
Bežim. Rog me goni, sačekuje kljun,
i u bekstvu, mučen ko lednički cvet,
razaznah u mraku još strašniji svet:
žena s bradavicom ko isisan crv
doji vranu mlekom crnim kao krv;
a žohare ljudi jedu, ulov tih,
i bdiju, da žohari ne pojedu njih;
eno i u nebu, uz šumarka rub,
zasvetluca zvezda kao zlatan zub.
Ljubomir Simović
("Ukus osamdesetih"/ panorama novije srpske poezije,
Miodrag Perišić, izd.: "K. novine", 1986., str. 70.)
književnost.642miobrado,
AFTER MIDNIGHT
Vera me zbunjuje. Rastura.
Tmurne litice, podnožja:
sneg što veje kroz tamu.
Iz ovog sveta ne vidim
noć u kojoj se sve vidi.
Moraću kupiti šibice
za razvoj svesti.
Za javu.
Da bi se jasnije videlo
dovoljno je ne spavati.
Jutro će samo doći
i kokoš podići glavu.
Pod toplim perjem,
pritajena,
suština čak ni
ne mrda.
Bog hrče. Sanja
erotski san.
Strasno
prilazi vragu.
Vladimir Kopicl
("Vapaji & konstrukcije", str. 9. i 10.
izd. : "Matica srpska", Novi Sad 1986.)
književnost.643mcar,
Grad
Nikad, tu u stvari i nije bilo grada -
zbunjeni seljaci penjali su se uz Balkansku
i ka Zelenom Vencu.
Nosili su zemlju na opancima,
kao amajliju, za srecu.
Pazili su da ih ne zavedu price dokonih skolaraca,
sva cuda sveta
i strani namestaj
sto su ga zadrigli trgovci dovlacili iz Beca.
I nikada nicega nije bilo
uvek su samo debeli macori
skakali po smecu.
MC
književnost.644morkin,
> >> Popalili ste se i raspisali...
> To stoji. Pišem tek odnedavno ( od juna prošle godine ). Čekam da
Nemoj sad da se obeshrabriš - ja jednostavno nemam dovoljno vremena da
čitam mnogo dugačke poruke, možda ima ljudi koje ne mrzi. Lično, skloniji
sam prozi.
književnost.645willow,
Smrt u spavaćici
Budi se i ustaje.
Pije kafu
i puši neke otmene cigarete.
Doručak izbegava.
Želi da bude vitka,
brza, i tiha
i kao i svaka druga Dama
želi
da bude voljena od svih.
Onda uzima svoj notes i čita raspored
za danas.
W,W,3.
književnost.646dalex,
> čitam mnogo dugačke poruke, možda ima ljudi koje ne mrzi. Lično,
> skloniji sam prozi.
Ok, normalizovano na morkina, proza, jedva duže od 2 ekrana ;>...
Trepavica
Marina i ja sedimo na bedemu Kalemegdanske tvrđave u letnje popodne.
Ispod nas ambis, malo dalje kula Nebojša, reka. Sunce se presijava u
Marininim očima, sve je idealno osim mišićavog mladića u tesnoj majci
koji nešto dalje nepristojno cmače svoju devojku, ali ne obazirem se
na njega...
Pričam Marini o temi koju jako dobro poznajem. Njoj imponuje moj način
govora, gleda me caklećim pogledom i misli da sam genije. To nije
sasvim tačno, samo sam u intelektualnom pogledu dosta ispred nje.
Pričam samouvereno, prija mi opčinjeni pogled, mada zapravo većim
delom uma pratim njen unutrašnji svet. Marina je odavno zatelebana,
ali jedva je to uspela sebi da prizna, a sad se lomi kako da meni
stavi do znanja. Sluša me pažljivo, želeći da svojom koncentracijom
pokaže koliko joj je stalo, ne govori, ali pogled govori više od reči.
Vidim je kao na dlanu, mislim, eh, Marina, voleo bih da nisi toliko
stidljiva...
Onda na njenom obrazu spazim - trepavicu. Naravno, prezirem sujeverje,
to su priče za glupake, ali u ovom posebnom slučaju smatram da će
pomoći da Marina konačno kaže ono što oboje već znamo.
Uzimam trepušku između palca i kažiprsta, pogledam je vragolasto.
"Zamisli želju" , kažem. Ona zatvara oči, nešto kasnije ih otvara,
sa smeškom, bira kažiprst...
"Hu-Hu", jednom, drugi put, treći put...
Otvaram prste "Ispuniće ti se želja", kažem i zadovoljan razvojem
situacije, lepim trepu na njen lepi vratić.
Dobro sam to smislio, čestitam sebi. Ej, misliš da si mala
lukavica, a ne znaš da sam ja sve i uradio samo zato što znam šta ćeš
poželeti. Zatvaram oči, u očekivanju poljupca. Eto, Marina, sada imaš
šlagvort da učiniš ono što ti je u mislima. A nećeš biti ni svesna
da ispunjavaš i moju želju, mislim zadovoljno, i već osećam da lebdim,
da sam bez težine, hajde, hoćeš li se odvažiti...
Zatim shvatam da je osećaj lebdenja i suviše stvaran, otvaram oči
začuđen. Uspevam da shvatim da ja to padam u ambis.
Uspevam da u kratkom trzaju oka ugledam gore, na bedemu, mišićavog
mladića kako prilazi Marini, osmehnutoj.
Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine katastrofe,
međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska...
Joj (:
književnost.647dule.n,
│ Ok, normalizovano na morkina, proza, jedva duže od 2 ekrana ;>...
│
│ Trepavica
└───────────────────
Ja sam zaista uživao, ne znam za druge. Samo toliko. :)
A što se tiče dužine, kad je nešto prijatno za čitanje, kao ovo,
dva i po "ekrana" su vremenski bljesak! :)
književnost.648mcar,
Vesela prica, nema sta.
MC
književnost.649mcar,
GLADAN
N. se upravo gusi od spoljnih utisaka. Ulica je skoro utihnula,
cuje se udaljena buka autobusa sa okretnice kod velike pijace.
Sunce lagano zalazi i prljavi zidovi kuca postaju crvenkasti.
Kao uznemireni pas tragac, N. gleda zidove, gleda u crne rupe - kapije,
gleda kako zjape. Zbunjuje ga kontrast izmedju tih mracnih rupa i mediteranski
svetlih zidova. Pokusava da proguta sve to sto mu cula serviraju, ne ide.
"Opet sam lose raspolozen", misli. Zuri za zenama, okrece se, pokusava sebi
da objasni zbog cega ga toliko privlace, analizaira svoje misli,
"kada bi mogao da se pretvori u veliki falus, u besramnog psa, i onda..."
Pijaca, prosjaci koji su udove izgubili u ratu i miru, ruznoca defektnih i
zapustenih ljudi, nezanimljivi perfekcionizam polugolih dama svih uzrasta.
Otreznjujuci kontrast dve forme mesa, bol zbog truljenja i propadanja.
Umirujuce saznanje samo na trenutak usporava N. -a, malo kasnije, prepusta
se omamljuju}oj pozudi. Doima ga zivot koji treperi sa njihovih usana, ociju,
svega. Ne pokrece ga vise vlastita volja, on mora da gleda, tu ne postoji
doza uzivanja prevejanog hedoniste, samo tupa, bolna strast. "Kao pas", misli
N.
i cini se da je odavno nadziveo stid.
Poznati miris, polivaci ulica. N. bezi, niz strminu se slivaju ostaci paprika
i kore od lubenica. Sve to traje neko vreme u njegovom mozgu, veselo okretanje
otkinutih sljiva koje za tren zastaju na kamenim kockama kaldrme.
"Gladan sam zivota, gladan", jeca N. u sebi, pitajuci se zasto sve to oseca,
zasto se nada da je istina mozda tu, ispod trulih kora, iza prljavog nosaca
koji spava na kartonu u kolicima.
Sve se to mesa u odblesku htenja, zarke zelje da se oseti i dozivi, da se
pojaca intenzitet tripa, tog suludog, nerazumnog sna, da se zagrize kamen
i posle zadovoljno ispljunu slomljeni zubi. Jer bol je jedna od manifestacija
zivota. Sumnjamo da smo mrtvi, treba nam dokaz.
MC
književnost.650stefan,
> Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine katastrofe,
> međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska...
Tako malo vremena a tako puno ukusa... ;)
književnost.651willow,
"Danas mi kćerka nije dala da spavam posle ručka;
izmlatih siroto dete, a posle me strašno grizla savest
- svejedno nikako nisam mogao da zaspim.
Šta se to dešava sa mnom ? Šta je to nateralo mene,
koji ni bubu ne bih zgazio, da tučem decu, razbijam tanjire,
udaram glavom o zid, gužvam i cepam novine, grizem salvete ?
Iz kakvog to opakog semena klija bes što me guši ?..."
MOMO KAPOR, odlomak iz romana "OD SEDAM DO TRI"
književnost.652supers,
>> Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine katastrofe,
>> međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska...
Divno :) Usudiću se da tvrdim da je ova priča najbolje ostvarenje
Sezamovca u konfi za ovaj mesec :) Ako ništa drugo, ima glavu i rep ;)
Mislim da ne može svako literarno ostvarenje da ponese naziv pesma.
Predlažem kolegama willow i mcar da na nekoj svojoj nedavno poslatoj pesmi
(recimo, Nadrkanost i Grad, respektivno) spoje stihove u jedan red, dodaju
znakove interpunkcije i srede redosled reči u rečenici tamo gde je
potrebno - pa da ponovo pročitaju ex-pesmu.
Mislim da se neće izgubiti ništa od izvornog značenja i ritma, a dobiće
se na preglednosti.
književnost.653kum.djole,
Usek
Dok ćutim.
I razmišljam.
Kako mi zidaš kuću bez točkova
i leptir ti na kosi čuči i smeje se
i đavo što vitla repinom u tvojim očima
sad me gleda.
Dok spavam.
I sanjam.
Kako mi kamenje slažeš preko tela
i slavuj ti na ramenu nešto tiho priča
i sekira za pojasom što se cedi
sad me žali.
Dok čekam.
I trepćem.
Kako mi u meso ubadaš lepljivo trnje neko
i bereš slatku paprat sa mojih usana
i vatra što je maločas zapali
sad me peče.
Dok pišem.
I drhtim.
Kako mi mazno strujiš kroz vene
i lomiš mi prste što te otkriše
i trag koji ostavljam za sobom
sad me pamti.
književnost.654willow,
Kad Sve stoji i Ništa se ne pomera
Eto, opet stojim na terasi sam,
a vetar mi radi,
znate već, ono, "blago meni...",
sa licem i kosom.
Gledam svoje kuče, a kuče gleda u mene,
i tako se mi gledamo, on sa svog lanca i ja
sa svoje terase,
i osećam da on sad u sebi misli,
"ti pričaš kako ti je loše, a šta ja da kažem...".
Onda uđem nazad u sobu i
tu tek ima svašta da se
vidi...
Uredno složene prazne flaše uza zid,
štrokavi tanjiri, pažljivo raspoređeni
po stolu, imam i džak u uglu sobe,
tu trenutno trpam đubre, dok ne nabavim neki
sobni kontejner i konačno
to rešim, jednom
za svagda.
Pauci me smatraju za dobrog komšiju,
znate već, ne diram ih, nisu oni krivi
što su pauci i što imaju potrebu da
grade mreže od plafona ka
podu. Krive su muve ako upadnu,
znate kako to ide,
navuku se na tanak led...
A muve su poznate po tome
da ih sve zanima, ako znate na šta mislim...
Kontra-pol nemam, ali imao sam ga,
jednom, jesam, jesam,
bilo je davno i ne sećam se kako je
izgledalo sve to, samo znam da je
bilo bajno. Ali, znate,
mislim, tako ja gledam na to,
ljudi najbrže i zaborave najlepše
stvari,
jer to pomaže da i one manje, mnogo
manje lepše stvari,
budu podnošljive i
znate već, prihvatljive.
Evo, i čitava ova soba,
to vam je jedan veliki simbol il'
vic, kako god hoćete, čekanja i
prihvatanja, da stvari počnu
da se odvijaju same od sebe,
znate već, u trenucima kad
sve stoji
i
ništa se
ne pomera, ne znam
kako bolje da se izrazim.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.655willow,
>> Predlažem kolegama willow i mcar da na nekoj svojoj nedavno
>> poslatoj pesmi (recimo, Nadrkanost i Grad, respektivno) spoje
>> stihove u jedan red, dodaju znakove interpunkcije i srede
>> redosled reči u rečenici tamo gde je potrebno - pa da ponovo
>> pročitaju ex-pesmu.
Stanislave, hvala ti na sugestiji. Probaću. Ali, to, kolege...
Mislim, što da se zavaravamo ?.
"rdejan" je jednom lepo rekao..."ovde je neko trunka kvaliteta,
dok su svi ostali gomila kvantiteta". A moderator "viceva" sigurno
se razume u te stvari, zar ne ?.
Pzdrv,W,W,3.
književnost.656mcar,
Oblak
Vedar dan, nebo prosarano malim oblacima. Gospodar i njegova
gospodarica sede u vrtu i piju kafu iz ukradenih soljica sa grbom.
Primetivsi sliku oblaka u ogledalu tecnosti, gospodar se namrsti.
"Dodji da vidis", kaze supruzi, "oblak u mojoj kafi".
Ona se naginje, "Ne volim oblake", izjavljuje.
Gospodar duva u solju ne bi li rasprsio oblake i oni na
trenutak nestaju, ali kada se povrsina kafe umiri oblacak je ponovo tu.
Iznerviran, gospodar uzima kasicicu i besno mesa sadrzinu solje.
Gotovo je, nema vise bezobraznog oblaka, gospodar je sada zaista
zadovoljan. Na povrsinu izbija talog.
MC
književnost.657mcar,
Mom drugu neophodna je knjiga "Goli majmun". Potrebno mu je da je fotokopira.
Ako neko ima pomenutu knjigu, molim da mu javi tel: 632-013, Zoran.
književnost.658dalex,
> Dok ćutim.
> I razmišljam.
> Kako mi zidaš kuću bez točkova
> i leptir ti na kosi čuči i smeje se
> i đavo što vitla repinom u tvojim očima
> sad me gleda.
TRAS, TRAS i gotovo. Nisam stigo ni da vidim odakle me zviznulo.
Dobilo me skroz. Uz 'ne znam šta & kapu itd. :) ', najbolje što sam
od tebe pročitao.
književnost.659willow,
Džo, jaka pesma.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.660supers,
>> Stanislave, hvala ti na sugestiji. Probaću. Ali, to, kolege...
>> Mislim, što da se zavaravamo ?.
>> "rdejan" je jednom lepo rekao..."ovde je neko trunka kvaliteta,
>> dok su svi ostali gomila kvantiteta". A moderator "viceva" sigurno
>> se razume u te stvari, zar ne ?.
A ti se razumeš u ironiju, očigledno... Nemoj da si na kraj srca :)
književnost.661dalex,
> Oblak
Dobra priča, čini mi se već je bila...
književnost.662dalex,
> Divno :) Usudiću se da tvrdim da je ova priča najbolje ostvarenje
> Sezamovca u konfi za ovaj mesec :) Ako ništa drugo, ima glavu i rep ;)
Hvala tebi na lepim rečima, začinjenim još lepšim smajlijima.
književnost.663dalex,
> Vesela prica, nema sta.
Nije. A trebalo je da bude. Hteo sam da bude lagana i zabavna,
i nisam uspeo. Jednostavno nije išlo.
Poslednja rečenica joj daje, po meni, neki prizvuk morbidnosti,
al sam ostavio jer mi se dopada.
Mislim da tu 'ima priče'. I da bi dobar pisac napisao nešto stvarno
dobro i zabavno (to ne povlači jedno drugo, al ovde je to bila
moja zamisao), a od mene - ovoliko.
književnost.664mcar,
Izvinjavam se ako sam ponovio pricu, ne znam vise sta sam slao, sta nisam.
MC
književnost.665smilja,
> Pzdrv, W,W,3.
Poneka priča ili pesma ili što drugo me podseti na moje
sabesednike iz gimnazijskih dana..T.S. Eliot..V.B.Jejts.
Kao da su epistole upućene iz nekih apokaliptičkih snova,
neispunjenih želja kao rapsodije što se raspadaju, jer ih
nešto isuviše jako drma u korenu bića.
Ponekad izgleda da pišeš posle dugih i neprospavanih noći
dok čekaš da kiša prestane dok čekaš da otvoriš oči dok
čekaš budućnost i pitaš se da li je već ona samo jedna izbledela
pesma..(:
Čovek ili Senka ? Koračaš tiho u gorku slast i bojiš se ljudske
izdaje !
U velikom gradu nema doline, bar je ja ne vidim ili sam odavno
oslepela...;)
> Zanima me mišljenje a kritiku prihvatam.
Ovo je samo jedno privatno mišljenje.. ja ne pišem kritike, naročito
ne pesnicima jer nisam pesnik i mislim da na to nemam prava !
Teško je napipati govor a još teže izreći misao...
Dugo nisam čitala ovu temu književnost na SEZAM-u; od sad ću biti
pažljivija... jer izmedju ideje i stvarnosti je jaz (:
Smilja :)
tzv. dežurni filozof
P.S. Većina njih, filozofa nije imala dobar sluh za iracionalno..
književnost.666willow,
Pozdrav Smilji, dežurnom filozofu + uspešnom psiho-analitičaru :)
>> Ponekad izgleda da pišeš posle dugih i neprospavanih noći
>> dok čekaš da kiša prestane dok čekaš da otvoriš oči dok
>> čekaš budućnost i pitaš se da li je već ona samo jedna izbledela
>> pesma..(:
Mada kiša ne igra neku značajniju ulogu u mom raspoloženju :),
pogodila si. Evo primera...
"Ozonske rupe rastu k'o kvasac. Mrtva priroda iskače iz slika i
osvaja svet. Milijarde ljudi čeka u redu da kupi poslednje dve
jabuke, grozd i breskvu što su preostali...
Stiže Apokalipsa pa na kvadrat...
...Grmi. Nebo se pretvara u pretnju. Ljudi vrište i padaju sa
ivice Zemlje. Ljubim Sanju. Jedna letilica uzleće..."
Odlomak iz priče koju nikad nisam poslao ovde, jer me blam :).
>> Čovek ili Senka ? Koračaš tiho u gorku slast i bojiš se ljudske
>> izdaje !
"Opsadno stanje i uzbuna. Beba pod šlemom. Tenk u dnevnoj sobi,
minsko polje pod jastukom, mitraljesko gnezdo u kolevci do
prozora. Sve je na svom mestu i mir opet može da počne..."
Odlomak iz iste te priče koju nikad nisam poslao ovde jer me blam :)
>> U velikom gradu nema doline, bar je ja ne vidim ili sam odavno
>> oslepela...;)
"Deco, sklonite se sa igrališta. Stižu kamioni !.
Deco, sagnite glave. Vraćaju se bombarderi !..."
Jasno je čega je ovo odlomak deo :).
>> Ovo je samo jedno privatno mišljenje..
Hvala na privatnom mišljenju. To je dovoljno i sve što i očekujem.
>> jer nisam pesnik i mislim da na to nemam prava !
Ja ne mislim da sam pesnik, mada mislim da ipak imam to neko pravo
da zabeležim svoje raspoloženje na papir i to posle okačim ovde.
Žao mi je što sam jedan od "nadrkanih konja ludila" :). Mnogo bih
više voleo da sam, na primer, "palma na otoku nečije sreće" :)).
Pzdrv, W,W,3.
P.S. Drago mi je što se razumemo :).
P.P.S. "Sanjam Ženu-Dogu i te kandže i te zube i taj puter kako se
topi..." ;)
književnost.667dr.grba,
>> P.S. Većina njih, filozofa nije imala dobar sluh za iracionalno..
Mimikrija: šta ćeš iracionalnije od filozofije? (:O
književnost.668smilja,
> "rdejan" je jednom lepo rekao..."ovde je neko trunka kvaliteta,
> dok su svi ostali gomila kvantiteta". A moderator "viceva" sigurno
> se razume u te stvari, zar ne ?.
Na žalost ovo je zemlja kaktusa, pusta zemlja..u kojoj svega ima
kao na otpadu i jad i beda je u tome što se kod nas mnoge stvari
svode u priči na vic..mahanje alatkom....a ne gadjaju u metu...
već samo grebu kao mačka i prave štetu;)
Smilja (:
književnost.669smilja,
> Žao mi je što sam jedan od "nadrkanih konja ludila" :). Mnogo bih
> više voleo da sam, na primer, "palma na otoku nečije sreće" :)).
U žabokrečini dosade i ponavljanja svakodnevnice samo pamćenje
izbacuje u visinu uvrnute stvari..!!!!!!!!
Ajde' sahrani mrtvace;)
Žao mi je / Vole bih ...HM :):)
Sanjaj i dalje :)
Smilja
književnost.670mcar,
Simbolicko resenje - esej o kosnici
Posmatrajmo primer jednog pogresnog shvatanja kontrole.
Pisac pokusava da napravi paralelu izmedju kontrole kod slozenog sistema
kosnice i kontrole kod ljudi. U isto vreme on procenjuje slozenu kontrolu
kosnice simbolickim vrednovanjem karakteristicnim za ljude. Primetimo da se
kroz esej o kosnici provlaci potreba za tzv "opservabilnosti" tj pisac
pokusava da izvrsi potpunu simbolicku opservaciju sistema kosnice i da
"objasnjenje" za prirodne procese na osnovu kojih funkcionise kosnica.
Simbolicko resenje jednacina kosnice on ne moze dati jer jednacine kosnice
ne postoje, bez obzira na relativno niski stepen slozenosti sistema kosnice u
odnosu na u odnosu na celokupnu prirodu.
U tekstu o kosnici dakle provejava potreba za opservacijom. Pisac dakle
nevesto sakriva podsvesni aksiom da iza opservacije sledi kontrola.
Potreba za kontrola svega i svacega lezi u samom piscu, bez obzira kako se
on uspesno ili neuspesno trudio da je sakrije.
Na primeru neuspeha ovog eseja o kontroli mozemo sagledati snagu i ukorenjenost
nacina razmisljanja zasnovanog na kontroli. U ovakvom nacinu razmisljanja
priroda oko nas, ukljucujuci i druge ljude, samo sto ne place od zelje da
bude "opservirana" i "kontrolisana". Primetimo da u sakrivanju svojih pravih
nagona covek-pisac eseja o kontroli ne govori o razumevanju. Razumevanje je
isuvise slozeno, kontrola je daleko jednostavnija. Put do razumevanja je
tegoban i komplikovan i zahteva izmenu subjekta kontrole. U modelu unutrasnjeg
dijaloga subjekt kontrole ne zeli da se promeni, on je taj koji menja, inace
je nepromenljiv u odnosu na objekt koji zeli da kontrolise.
Zedj za "matematickim" objasnjenjem ovog autora potice od magicne
zavodljivosti matematike koja navodno "dopusta" punu kontrolu nad simbolima.
------------------------------------------------------------------------------
Procitajmo sada prvi deo eseja KONTROLA NJOM SAMOM iz 1993. godine:
KONTROLA NJOM SAMOM
Pcela ulece u kosnicu, medju hiljade istih i jedne razlicite.
Razlicita pcela luci enzime koji ostale cini jednakim i bespolnim. Time i
apsolutno pokornim. To je nevidljiva mreza, nevidljivo tkanje zapovesti.
Pcela je pripremljena za svoju dvostruku ulogu, da slobodno leti i donosi
cvetni prah u kosnicu, ali ona u tome ima svoju funkciju koju obavlja
bespogovorno, jer i sam smisao smisla u njoj ne postoji. Ali kad naidje na
cvetno polje, ona o tome obavestava druge pcele, komplikovanom igrom, u kojoj
pravi matematicki model prostora oko kosnice sa suncem kao referentnom tackom.
Naravno u prirodnom polarnom koordinatnom sistemu. Pcela se pokrece tako jer
ne moze da se pokrene drugacije, uklopljena neumitno u sam mehanizam vrhovnog
uma kosnice, u kojoj robuje. Matica moze da se razmnozava, i nema potrebe da
cini bilo sta drugo. Dakle zivot pcele radilice, kao i matice, sam je po sebi
kontrolisan i stanja u kojima iste jesu. Ponasanja se uvek mogu predvideti sa
gotovo stoprocentnom verovatnocom. Kontrola je potpuna i sveobuhvatna,
jednostavno, kontrola je izvan domena pitanja.
-------------------------------------------------------------------------------
U drugom delu eseja autor pokusava da protegne svoja razmisljanja na
objasnjenje ponasanje ljudi. Usled strogo emocionalne antropocentricnosti
autor nece pribeci "prirodnonaucnom" objasnjenju vec ce se potruditi da stvari
objasni tzv "psiholoskom" simbolikom zasnovanom na relativno nejasnim simbolima
zadovoljstva - nezadovoljstva, potcinjenosti-oslobodjenja, pokoravanje-pobuna
itd. Zasto ovi simboli?
Prvo, autor nesvesno priznaje da cak ni svoje (ljudsko) ponasanje ne moze
objasniti simbolickom algebrom (prirodnonaucnom)(iako se radi na tome).
Drugo, autor priznaje da ne moze biti objektivan i na isti nacin objasnjavati
ponasanje dva prirodna organizma - sistema.
Trece, autor priznaje da je najveci deo uzroka za ponasanje pripadnika vlastite
vrste u domenu tajne - misterije.
I konacno cetvrto, pesnmicki uzleti kod drugog dela ocog eseja uukazuju na
cinjenicu da se ponasanje slozenijeg sistema (coveka) teze moze objasniti tzv
racionalnim simbolima vec se za objasnjene moraju koristiti tzv iracionalni
ili psiholoski simboli. (uslovno racionalni i uslovno simbolicki)
Snaga iracionalnih simbola pri objasnjenu ponasanja ljudi i nemogucstvo
bekstva od istih ukazuje na krah simbolickog - unutrasnjeg dijaloga u domenu
opservacije. A od opservacije do kontrole samo je mali korak.
-----------------------------------------------------------------------------
Drugi deo KONTROLA NJOM SAMOM:
Problem koji nastaje kod ljudi je taj sto se mehanizmi i efekti
kontrole stalno menjaju. Pogledajmo kako vojnici uce da gaze strojevi korak i
da
pevaju koracnice. Prisilno forsiranje njihovih neurona da izvedu ponovljene i
neprirodne pokrete na kraju je dovodilo do sigurnog efekta srece pri ovim
radnjama. Svaki put kada bih ih gledao, secao bih se dana kada sam ja cinio
to isto:
Telo se trese i odzvanjaju unutrasnji organi pri svakom pokretu. Ritam
polako ali sigurno nadvladava svaku individualnost, ruke i noge vojnika polako
ali sigurno i bez njihove volje pocinju da dobiujaju onaj lako prepoznatljivi
blesavi izgled, uzvisen izgled. Neumitnost stapanja je velika i njima se cini
da ucestvuju u nekom velikom poduhvatu, tresu se. Oficir, ili nadlezni,
urla u zanosu i oni su vec uvereni da stvaraju umetnicko delo i gledaju iz
masine pogledom u kome se okolne ravnice i nebo pomeraju gore dole, u ritmu
koraka, ruke im se sve uigranije i uigranije krecu, gore dole, lica im postaju
ponosita, cvrsta i oni postaju ponosni na svoje delo. Radost uspesno izvedene
vezbe je velika, to je radost dresiranog psa kada vrati baceni stap. Dakle
potreba za kontrolom postoji, i ona je veca od potrebe da se bude slobodan.
Kasnije oficir nece biti potreban, i oni ce sve ovo izvoditi sami, srecni sto
sami sebe kontrolisu.
-------------------------------------------------------------------------------
Poetika dozivljenog u ovoj prici nece biti dovoljna da nas gane.
-------------------------------------------------------------------------------
U prwethodnm eseju: "Simbolicko resenje" primecujemo ciklicni pokret kontrole.
Autor opservira svoju raniju opservaciju. Kaze da je ona na korak do kontrole.
Istovremeno ne primecujuci da je i on (drugi) (jer dva puta se ne ulazi u istu
reku), takodje na korak do kontrole i samo sto se nije okliznuo kao i u svakoj
neobjasnjivoj misaonoj igri sa mnostvom parametara.
MC
književnost.671mcar,
Willow, odlican si, nema sta da te bude blam.
Marko
ps. Ako ne kazemo to sto imamo, cemu sve ostalo.
književnost.672willow,
Hvala ti, Markoni. Pokušaću da se oslobodim i izbacim to iz sebe :).
Svi mi ovde smo dobri. Treba nam samo još vremena, još piva i još dobrih
priča i onda će sve da bude O.K. Zato, evo, svim juzerima koji pišu,
želim uspešnu i plodonosnu nedelju, puno lepih ideja i dovoljno
spretne prste da sve to zabeleže.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.673willow,
"Adolf u zemlji čuda"
"Presecite kroz šumarak, pa preko livade, tu ćete naići na
utabanu stazu, onda dalje nastavite njom, i posle par minuta bićete
gore...", rekoše mu neki čobani uz put. Zahvalio im se, poželeo im
svako dobro, pa krenuo prema šumarku. Ljudi su ga ispratili
pogledom, a ovcama je trava ipak bila mnogo zanimljivija. Kučići su
osmatrali stado u akciji. Muve su zujale.
Pošto je pažljivo sledio instrukcije, uskoro je stigao na vrh
brda. Pogledao je oko sebe. I gore, i dole, svuda je bilo toliko
prirode, toliko zelene i plave i žute boje. Bezimeni bregovi, čisti
tepisi pašnjaka i uhranjene krave, mnogo plavog neba, zdravo i jako
drveće.
Postavio je štafelaj, iz torbe izvadio neophodan pribor, spremio
boju, pojeo jabuku i počeo da slika. Da završi, trebalo mu je par
sati, al' trud se isplatio. Ono što je njegovo mačje oko videlo,
njegove spretne ruke, prenele su na platno. Sve je bilo na svom
mestu, svaka travka, mrav i krtičnjak, bili su tu. Gledao je sliku
neko vreme, divio se i divio i konačno odlučio da je nazove
"Adolf u zemlji čuda".
Protegao se. Zatim je pokupio svoj alat, iskenjao se u žbunju,
i krenuo kući, zadovoljan svojim dobro obavljenim poslom.
Za trenutak se okrenuo, pogledao niz brdo zadnji put, a njegove oči
su govorile..."Bože, kad samo pomislim da će, od sutra, sve ovo
biti moje...".
Nasmejao se, i požurio, jer, spuštalo se veče. Poslednje veče
pred poslednju noć pred prvo jutro prvog dana...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.674morkin,
> Zatim shvatam da je osećaj lebdenja i suviše stvaran, otvaram oči
> začuđen. Uspevam da shvatim da ja to padam u ambis.
> Uspevam da u kratkom trzaju oka ugledam gore, na bedemu, mišićavog
> mladića kako prilazi Marini, osmehnutoj.
>
> Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine
> katastrofe, međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska...
Odlično! Obožavam priče koje na samom kraju gube smisao. Potpuno sam
prevaren jer sam mislio da je to još jedna ljubavna priča. Lepo sam
zamislio ambijent jer je za njega vezano nekoliko ljubavnih uspeha. No, da
ne širimo temu (Senior mi nije pod šifrom) imam i par kritika:
1. Kakav je motiv devojke da te gurne?
2. Kraj mora da bude nagliji, bez onog objašnjenja kako nemo padaš.
književnost.675supers,
>> 1. Kakav je motiv devojke da te gurne?
>> 2. Kraj mora da bude nagliji, bez onog objašnjenja kako nemo padaš.
Koliko sam ja razumeo dalexovu priču, ne treba preterano lupati glavu
oko toga zašto je Marini nabildovani grmalj dovoljan razlog da baci niz
liticu pametnog & zgodnog mladića. Priča nije fokusirana na objektivnom
(Basara bi rekao, na istorijskim činjenicama), nego na subjektivnoj istoriji
glavnog junaka. Junakov ego se skotrljao niz Kalemegdan, ne junak :)
književnost.677ranx,
> A i lopte šutiraju na krov škole, zar ne ?
Volim priče koje me razvesele.
književnost.678morkin,
> Odlično! Obožavam priče koje na samom kraju gube smisao. Potpuno
Ih, htedoh reći MENJAJU, a ne GUBE... Sorry.
književnost.679morkin,
> Koliko sam ja razumeo dalexovu priču, ne treba preterano lupati
> glavu oko toga zašto je Marini nabildovani grmalj dovoljan razlog da
> baci niz liticu pametnog & zgodnog mladića. Priča nije fokusirana na
> objektivnom (Basara bi rekao, na istorijskim činjenicama), nego na
> subjektivnoj istoriji glavnog junaka. Junakov ego se skotrljao niz
> Kalemegdan, ne junak :)
Dobro, ali u koji žanr bi ti svrstao tu priču? Počinje kao klasična (i
lepa) ljubavna priča, a završava se kao triler, horor ili nešto između. Baš
ta nedorečenost na kraju mi smeta. Bilo bi dobro da glavnom junaku sine
kroz glavu neka misao koja te navodi da opet pročitaš ceo tekst i da vidiš
u kojoj si bio zabludi...
književnost.680dalex,
'Ali Bubi, postoje knjige koje se ne završavaju hepiendom.'
'To nije književnost!'
(c) 'Anđeli...'
Trepavica v2.0
(resurrection)
Sedim na bedemu Kalemegdanske tvrđave u letnje popodne. Ispred mene
ambis, kula Nebojša, reka. Sve je idealno, al ja sam u bedaku, jer
nešto dalje sedi Marina, sa tim tipom, mišićavkom, a ja sam sam. Posebno
me iritira drečavi kačket koji stoji sa strane, uobražen i razmetljiv,
kao i njegov vlasnik.
Uspevam da uhvatim na trenutke njen pogled preko šifonjera što nas
razdvaja, i to je jedino što me u stvari zadržava ovde. Dođe mi da
se bacim sa bedema dok posmatram kako dileja slaže žvaku i 'švalerski'
se neprimetno primiče, to me zakucava do bezumlja. A tada (zemljo
progutaj me, munjo isprži me) je dodiruje po obrazu. Uffffffff,
dobro je, samo trepavica, smirujem se dok gledam kako je sklopio prste.
"Hu-Hu", jednom, drugi put, treći put. Eh, Marina, kad bi samo ispravno
poželela, mislim tugaljivo. 'Plakar' lepi trepu na njen savršeni vratić
(lagani preskok srca), ona se vragolasto osmehuje...
Zatim mu pokazuje nešto u pravcu Novog Beograda, na drugu stranu. Dok
razvijotka napreže oči, šireći pri tome mišiće kao da će to pomoći,
jedva da uočavam neprimetni pokret ruke, tek, kačket se u sledećem
trenutku kotrlja niz bedem.
'Ma ništa, odma ću ja to!', veselo kaže mišićavi, o-ruk, spušta se
na drugu stranu demonstrirajući definiciju, i šireći se odskakuće za kapom.
Marina mi prilazi. Ispunjava me osećaj blaženstva, dok pokušavam da
skontam šta se desilo, pomešan sa imbecilnim osećajem zbuna kojim sam
efikasno upropastio nekoliko dobrih prilika u životu i zbog kog sada
izgledam kao tele. 'Ne može da se popne odavde, mora da ide okolo,
al da ipak krenemo, a?', pita Marina. 'Izgledaš ko tele', dodaje.
Krećem, sa Marininom rukom u svojoj, i kad se malo pribrah uspevam
da sročim 'Ej, pa želje su nam se poklopile! Ti si genije!'.
'Samo sam u intelektualnom pogledu dosta ispred tebe', kaže ležerno
sa onim svojim predivnim osmehom. 'A poželela sam da mi napišeš priču.
I uopšte nisam sujeverna...'
Dan se pretvara u kaleidoskop bilistavih šljokica, paperjasti oblaci
optimistički namiguju klizeći nebeskim plavetnilom, volim ovaj grad,
volim ovaj bedem, volim atletu koji nabija kondiciju trčeći oko Kališa
sa onim predivnim kačketom u rukama, volim te Marina!! , prolama se
mojim venama u nekontrolisanom naletu emocija, dok zavezanih usta
hodam pored nje - kao tele.
književnost.681supers,
>> > subjektivnoj istoriji glavnog junaka. Junakov ego se skotrljao niz
>> > Kalemegdan, ne junak :)
>> Dobro, ali u koji žanr bi ti svrstao tu priču? Počinje kao klasična (i
>> lepa) ljubavna priča, a završava se kao triler, horor ili nešto između.
>> Baš ta nedorečenost na kraju mi smeta.
Kakav crni horor? S obzirom da "Kraj je veka, postmoderno doba" (C) Ranko
Amadeus, ne treba se preterano uzbuđivati nad padom glavnih junaka u ambis.
Kao što smo upravo videli iz priče "Povratak trepavice" ;) taj pad je bio
samo prolazna kriza.
Ni trenutka nisam sumnjao da dalexova "Trepavica" ima svoj logični nastavak.
Moja "Noć pod svetlošću kose" će takođe dobiti svoj nastavak, čak bih se
usudio reći da moja pripovetka predstavlja ekvivalent dalexove :)
Mada, nikako da zagrejem stolicu i napišem svoj nastavak kako valja.
Iako u mojoj priči oboje ostaju da sede za stolom sve do kraja, bojim se
da sam fabulu radnje ;) (bar u sferi unutrašnjeg monologa) zakomplikovao
daleko više nego dalex sa svojim padom niz Kalemegdan ;)
književnost.682dalex,
> Ni trenutka nisam sumnjao da dalexova "Trepavica" ima svoj logični
> nastavak.
U pripremi:
'Sex & nasilje na bedemu', veliki komercijalni hit.
'Judgement day na bedemu', urnebesna hi-tech akcija sa skupim efektima.
'Life on the bedem after nuclear explosion', ozbiljna i duboka
melodrama sa socijalnom tematikom.
:)
književnost.683mcar,
Dosada
Kad ohladi se zemlja,
dodje zima i shnijeg padne na ove
gore i krseve.
I nema sunca, strasti i radosti,
ni djevojaka bijelih, njihove nagosti.
Dosada pane pod ove sure planine
i zivot davi svoijem sivim rukama.
Tad shijednem u auto,
i ravno niza stranu,
dolje ka obali, poletim.
Jurim nad ponorima,
trkam se s burom.
I samo rijetko usporim,
da u pokretu pucam u znakove.
A hladno more dolje, pijeni bijesno
i prkosno.
MC
književnost.684dalex,
> Odlično! Obožavam priče koje na samom kraju gube smisao.
Ovo je bio komentar po mom ukusu, nije trebalo da se ispravljaš ;).
> 1. Kakav je motiv devojke da te gurne?
Nije me gurnula. Ona je poželela da me otkači, dopao joj se drugi
tip, a trepavica je rekla da će joj se želja ispuniti. Nisam
zadovoljan što se to nije lepo videlo iz priče. Takođe, smučio sam
joj se zbog ego tripa (lepo uočenog by supers), međutim bio sam i ovde
nezadovoljan što nisam uspeo da ovo dovoljno jasno sugerišem. Naime, ideja
je bila da čitalac omrzne konferansu zbog nadobudnog stava, a ja
nisam našao dovoljno upečatljive rečenice. Videlo se i ovako, al
ne onako jasno kao što sam hteo.
> 2. Kraj mora da bude nagliji, bez onog objašnjenja kako nemo padaš.
Tačno tako. Zapravo, objašnjenje nije kako nemo padam (bar nije trebalo
da bude :) ), ali nisam uspeo drugačije da opišem da u padu samo u
treptaju oka vidim njih dvoje gore. Smeta što sam to morao da uradim u
više rečenica, a to daje osećaj dugog padanja. Takođe, trebalo je da ima
zabavan prizvuk, da se vidi da je pad figurativan.
Priča je napisana za Sez. Kako se pisanjem kao i drugim hobijima, bavim
isključivo kad imam posla preko glave, a inače me mrzi, ideja je nastala
još oko oktobarskog ispitnog roka. Mantala se po glavi do januarskog,
a onda sam konačno seo da je napišem. Bio sam dosta osmislio stvar, al
nisam uspeo da realizujem. Interesantno je primetiti da se uklopila u
šemu proza-2 ekrana, koja se i meni činila prikladnom. Uneo sam par izmena,
ali glavna je bila upravo onaj deo na kraju koji si citirao. Tada sam je
opet pogledao i nisam bio zadovoljan, ali sam osetio da ne mogu bolje.
U verziji koju ste videli beše potpuno gotova još pre askripkinog
'Dan za M.'. Interesantno da se ime devojke poklapa :).
Nadam se da ćeš od silnog šaha i preferansa :) naći vremena, pa da
čitamo i nešto tvoje.
književnost.685miobrado,
BALADA O STOJKOVIĆIMA
Bije batinaš, bogme svojski raspalio,
puca nam koža, lete mrvice mesa;
bije sat, bije dva, bije tri,
otkud mu toliko štapova i besa?
Udara bogato, udara od sveg srca,
već mu se lice od napora krivi,
gubi dah, zastaje, prediše, više ne može,
i pada mrtav umoran,
a mi živi.
Poređaju nas vezane uza zid,
pucaju u nas, - prska nam lobanja,
prska cevanica, podlaktica, koska,
otežasmo od olova u telu.
Dođe i veče. Umorili se strelci.
Odvezuju nas, psuju nam Boga i majku.
Sa streljanja se vraćamo kući,
ko s posla,
i dok se u kujni podgreva večera
žene nam krpe rupe u odelu.
Posle večere pregledam domazluk:
zakrpim krov, poduprem ogradu,
nakupim kišnicu u kace i aranije.
Uto i spavanju vreme. Pre no zaspim
kažem ženi: vešaće me u pet,
gledaj da me probudiš nešto ranije.
Ujutru vešala, nova novcata, čvrsta,
užad jaka, dželati obučeni,
- ruku na srce, ničemu zamerke nema.
Vešaju nas brzo, vešto i lako.
Visimo tako obešeni do mraka,
vreme je večeri, skidaju nas - mi živi,
svi nas tuku i psuju: ali ako.
Sutradan zorom dovuku granja i drva,
naslažu lomaču, za nju nas gole vežu,
prinesu šibicu, potpale,
i gori tako, gori nedelju dana,
cela varoš od pepela posivi.
Kad sve dogori, mi izađemo iz dima,
kraljica pada u nesvest, a kralj
trlja oči i gleda nas zaprepašćen:
Sunce vam vaše, pa vi opet živi!
Rastržu nas konjima na repove, raspinju nas na
točku,
seku nam glave, ruke i noge - strašno!
Streljane nas vešaju, poklane nas guše,
ne znamo zašto, a nije ni važno.
Sudijama je već svega toga dosta!
Smenjuju strelce, otpuštaju vojnike,
dželate vešaju - oni im kao krivi.
Pa opet na nas: te topuzinom, te topom,
te vešaj, te seci, te kolji!
A mi živi.
Nije tu nešto u redu, šapuće narod,
to neko štiti sudije od greha!
A i nas katkad hvata zebnja pred san:
nismo besmrtni, neće to dugo ovako,
doći će jednom i nama kraj,
nećemo izdržati,
i umrećemo
od smeha.
Ljubomir Simović
("Ukus osamdesetih"/panorama novije srpske poezije,
priredio: Miodrag Perišić, Beograd, 1986. godine)
književnost.686miobrado,
_SAVET FESTIVALA JUGOSLOVENSKE POEZIJE MLADIH U VREBASU_
_30. put raspisuje_
_K O N K U R S_
_za mlade pesnike SR Jugoslavije i Republike Srpske_
Uslovi:
- pravo učešća imaju pesnici do 27. godina starosti sa ciklusom od 10
neobjavljenih pesama na jezicia naroda i nacionalnih manjina,
- pesme se potpisuju šifrom, a sa pesmama u posebnom kovertu, autor
dostavlja rešenje šifre (ime i prezime, adresu, datum i mesto
rođenja),
- pesme se dostavljaju na adresu: _Festival jugoslovenske poezije
mladih, 21460 Vrbas, Maršala Tita 87_ - sa naznakom za Konkurs, i
to _u četiri kucana primerka, najkasnije do 15.aprila 1998.godine_,
- pesnici čije pesme odabere žiri stiču pravo učešća na tridesetom
jubilarnom Festivalu koji će se održati u Vrbasu od 28. do 30. maja
1998.
- pesme učesnika Festivala biće objavljene u festivalskim
publikacijama bez nadoknade,
- Festival dodeljuje tri nagrade:
I nagrada - objavljivanje knjige
II nagrada - novčana
III nagrada - novčana
(Izvor: "Glas", 05.marta 1998. god., br. 667,str. poslednja oglasna)
književnost.687morkin,
> Krećem, sa Marininom rukom u svojoj, i kad se malo pribrah uspevam
> da sročim 'Ej, pa želje su nam se poklopile! Ti si genije!'.
Marina sa tobom? ;)
Ova priča je definitivno iz SF žanra. ;)
književnost.688morkin,
> Nadam se da ćeš od silnog šaha i preferansa :) naći vremena, pa da
> čitamo i nešto tvoje.
Teško, ranije sam imao entutzijazma. Šta god sam pisao ili pokušavao da
pišem vrlo blizu se rasplinulo jer sam imao potrebu da objasnim sve,
svačiji motiv, zašto Sunce izlazi na istoku i slične nebuloze. Kako stvari
stoje, moje literarno delo bi se po obimu moglo meriti sa Tolstojem.
Nažalost, samo po obimu.
književnost.689willow,
Ova je malo ozbiljna...
Vitezi od Slomljenog Koplja
Juče je tu bila još jedna bitka
u pauzi za ručak.
Fanfare,
daleke i nedodirljive dame u belom,
i sunce do pola neba,
a danas je bojište pusto,
i prašina se već
slegla.
Ptice smrti, žuti mravi i gladni crvi,
oduvek su duvali u istu tikvu
i
sad je došlo i njihovih
pet minuta, dana, godina, vekova,
za gozbu.
Ljudi su se davno razišli i
rastrčali na sve strane. Sve je to
izgleda, jedan običan doživotni maraton.
A umor će trkača
kad-tad naterati
da poželi da je kraj trke iza
sledećeg ugla.
Ljudi se skupe samo za sahrane
i
to ih malo opusti i
skrene im pažnju sa
bitke do smrti
koju čitavog života vode.
Loše klađenje,
aplaudiranje u prazno, i "isplači se...",
to je ono što može da te ispuni,
način da se dobro uklopiš,
a bebe se sve češće rađaju same,
bez smeha, bez razloga za slavlje,
bez šanse, bezveze.
Jedna babica se ipak uvek tu nađe,
da spreči bebu da vrišteći
odjuri nazad mami u stomak,
jer joj se već sve
smučilo.
Polupani šlemovi,
razbucani oklopi,
i tela pokojnih poznanika,
to je ono što ljude uvek
zbliži. Strah od činjenice
da stvari
mogu da se iskomplikuju
ponekad. Poenta je svo vreme biti prisutan,
po mogućstvu
u vertikalnom položaju.
Dok su
košulje od zgrušane krvi,
čizme od skorenog blata,
a zaštitni znak ljubavi
bude bio "amputirano srce izbušeno strelama",
jedini vitezi biće oni
od Slomljenog Koplja.
Tupi ašovi, zarđali bajoneti,
i dobri nojevi,
svi su zabodeni glavom u zemlju,
i sad se krevelje u društvu
glista.
Mlade sadnice, zdravo drveće i
stogodišnja stabla
nose pantalone ovih dana, a lica se prave
od stiropora, slame i kamenja
i
to već postaje stvar
očuvanja tradicije i
prenošenja
magle
sa kolena na koleno.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.690willow,
>> GLADAN
Markoni, ovo je bilo stvarno dobro. Mnogo dobro.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.691udav,
Ovo napisah kada sam 29/03/98 procitao poruke, a 18:57 29/03/98 sada vidim,
nesto se pojavilo ... nije mi jasno, da li sam nesto propustio ...
>> ===============================
>> 1.1 CIVILIZACIJA.10:filozofija
>> dr.grba, 30.09.96. 23:50, 767 chr
>> -------------------------------------------------
>> ===============================
>> 2.2 CIVILIZACIJA.10:nauka
>> jaroslav.s., 01.10.96. 22:05, 256 chr
>> -------------------------------------------------------
>> ===============================
>> 5.5 CIVILIZACIJA.10:knjizevnost
>> veca, 04.10.96. 17:31, 779 chr
>> Odgovor na 5.4, olio, 04.10.96. 09:24
>> -------------------------------------------------------
Poslednje poruke poslate u civilizacija.10. Kada sam ovo skinuo podsetilo me
je na one uobicajene scene iz SF filmova gde jedna posada nailazi na svemirki
brod, davno napusten, sa poslednjom beleskom u brodskom dnevniku ...
Davna 96. godina, sta li je tada te ljude navelo da raspravljaju o
filozofiji,nauci, knjizevnosti ili sta li ih je navelo da prestanu da
raspravljaju ?
Kako protumaciti cinjenicu da su konferencije sa sportskim ili politickim
sadrzajem redovno pune, a filozofija i nauka nisu zabelezili ni jednu mudrost
jos od 96. godine ...
Tim vise je tragican tekst poslednje replike u konferenciji filozofija ...
>> Dosli smo dotle da filozofske tribine
>> mozemo stvoriti i u ovom,
>> virtuelnom prostoru. Tim tribinama
>> je namenjena ova tema Civilizacije.
>> Dobrodosli.
Niko nije korisniku dr.grba odgovorio 2 godine ...
Zasto ?
Poslacu ovo na civilizacija.10 , filozofija, knjizevnost nauka ...
Pitam se kad ce neki klinac otkriti moje poruke i za koliko godina ...
Da li ce mali naci poruku x.xxx udav ... i sta ce uopste pomisliti dok je bude
citao ? Da li ce da napise repliku ...
književnost.692dalex,
> Marina sa tobom? ;)
Axa, od početka sumnjam da si ti onaj mišićavi!! Nadam se da
ti supruga ovo čita! ;)
> Ova priča je definitivno iz SF žanra. ;)
Ovaj se SF oteo kontroli. Napisan je za sat vremena i otperjao put
Seza pre nego što stigoh da prikočim. Zaboravih i AutoJoj.
Popalio se pa se raspiso, što bi reko naš narod :).
Nemam pojma kako je Supi znao :).
Ono o serijalu beše šala, a ne ozbiljna pretnja :).
književnost.693willow,
Ova je malo duža. Neka vrsta "Rata i Mira" kratke priče :).
Bio me blam da je šaljem, ali Markoni mi je rekao pravu reč.
Ovo je možda jedini tekst koji sam ikada i trebao da zabeležim.
Želim vam uživanciju u čitanju, makar onoliku koliku sam ja
uživanciju imao dok sam je pisao :).
Istraumirani klovn uzvraća udarac
Miris Dame. Njene noge, dva vodopada u sandalama, a kosa od svih
šuma sveta. Kad staneš pred te oči, u njima vidiš svoj odraz u
prirodnoj veličini. A ja sam sad stajao pred tim očima. U ovakvim
situacijama obično se zbunim. Uši mi rastu, zubi mi ispadaju a
cipele su već pobegle i čekaju me iza ugla. Ovaj put, nisam se
zbunio. Samo sam pao, čulo se "BUP !" i to je bilo to. Imaginarni
vrapci su igrali kolo i zviždali mi oko glave neko vreme, a onda sam
utonuo u san.
Doktorka Frojd mi stavlja obloge i mazi me po licu, to je
sledeće čega se sećam. U prvom trenutku, pomislio sam da sam mrtav i
da mi je zapao najlepši anđeo iz čitavog okruga, ali, falila su mi
krila, zub me i dalje boleo, a i nešto me zasvrbelo. Obavio sam
češanje i onda se spustio nazad na zemlju. Moj anđeo će me valjda
sačekati tamo gore. Trebalo je prvo da rešim neke stvari ovde.
Mučili su me snovi u zadnje vreme, a ja sam osećao da mi ova žena
može pomoći u tome. Ustvari, bio sam siguran u to.
-"Mladiću, je li vam bolje ?", upita me ona.
-"Jeste. I izvinite na onakvom ponašanju. Takav sam. Uvek se
začitam tik uz banderu", rekoh. Ona se nasmeja i njeni zubi su
blesnuli. Grejalo me trideset dva sunca u tom trenutku. To me
ohrabrilo i opustilo.
-"U stvari, znate u čemu je stvar ?", rekoh.
-"Molim vas, recite ?".
-"U tome što nemate tompus, što niste ćelavi i bradati i to me
malo zbunilo u startu". A reč "nadrkani" ne treba korisiti u
prisustvu jedne dame.
-"Mnogo gledate crtane filmove, to je problem. Crtani filmovi
lako ubede ljude u razne stvari. Na primer, da će pouzdano preživeti
skok sa desetog sprata. U stvarnom životu, stvari ponekad znaju da
se iskomplikuju. Tad obično bude suviše kasno. Tad ste već na
metar od pločnika...nego, da pređemo na snove, šta mislite ?".
-"Može. Evo, vi me uzmite u naručje, ljuljajte me malo, a ja ću
da pokušam da zaspim i da vam opišem šta se posle dešava..."
-"Vi ste, mladiću, izgleda, neki pokretni cirkus, pristigao u
moju malu kancelariju, a ?", reče ona. Onda smo se još smejali.
Ona i ja i čitav svet. Došlo mi je da se preselim zauvek na ovaj
krevet i da se nedam i ritam ako budu hteli da me razmeste. Hteo sam
da me Doktorka Frojd zaveže i da zauvek eksperimentiše na meni.
Naravno, takve stvari, pravi džentlmen uvek zadrži za sebe. Taj sam
vam. Klanjam se, otvaram vrata i prebacujem sakoe preko barica.
Onda me je ponudila bombonama. Odbio sam. Ustala je, razgrnula
zavese, otvorila prozor da uđe malo svežeg vazduha. Soba je odjednom
bila puna sunca. Video sam slavuja kako je sleteo na sims.
Promeškoljio se malo, a onda se primirio. Spremio se da pažljivo
prati razvoj situacije. Pogledasmo se. Namignuo mi u znak podrške.
Šanse su mi rasle. "Slavuj što namiguje", zaštitni znak rasta šansi,
pade mi na pamet.
-"Dobro. Dosta je bilo zafrkancije. Tu smo da radimo, a ne da
uživamo i gubimo vreme, zar ne ?", reče ona.
-"U redu. Evo o čemu se radi. U zadnje vreme sanjam neke snove
koji od mene zahtevaju mnogo. Razumete ?. Snove koji nisu moji.
Tuđe snove. Snove što lome mozak".
-"Da, razumem. Mnogi ljudi dolaze sa istim problemom. Ljudi koje
je neko uspeo da ubedi da su oni mali ljudi, ali zaboravio da i
njihove snove u to ubedi. A snove je teško ubaciti u kutiju za
šibice, znate...Molim vas, opišite mi vaše snove...", reče Doktorka
Frojd, a ja pomislih, ova žena raspolaže informacijama. Barata
podacima. Ima iskustvo iz prakse.
-"Evo šta sanjam. Sanjam opsadno stanje i uzbunu.Bebu pod šlemom.
Tenk u dnevnoj sobi, minsko polje pod jastukom i mitraljesko gnezdo
u kolevci do prozora. Onda neki veliki čova kaže da je sve spremno i
da mir opet može da počne. Kaže, imamo deset minuta i da nam
štopuje vreme. Onda se ja tu nešto igram, jurim Sanju okolo, ona
skiči i beži, ali ja nezadrživo napredujem i smanjujem razliku.
I taman joj uletim u klizeći start i sapletem je nekako, odjednom se
čuje povlačenje vode i podrigivanje i ja vidim neki bade-mantil u
papučama kako stoji u kupatilu i ubacuje deterdžent u mašinu,
pa zatim pritiska dugme za centrifugu ljudskih glava. Onda čujem
mamu, urla...Deco, sklonite se sa igrališta !. Stižu kamioni !.
Deco, sagnite glave !. Vraćaju se bombarderi... !".
Počinjem da štucam, da se znojim, da se koprcam i da se gilitam.
Doktorka Frojd me smiruje, peva mi nešto. Daje mi par minuta da se
sredim...
-"Da. Ljudi dižu dva prsta i ne razmišljaju o tome šta će se
uskoro desiti sa ostalih osam. Neki dezorjentisani vojskovođa je
jednom mudro zapisao..."sve što ti je potrebno, jeste da kažeš pravu
stvar i svo vreme budeš na sigurnom mestu". Dezorjentisani, naravno,
pošto je na kraju i on dolijao. Vojskovođe, te su vam mrtvi ljudi od
samog početka, grobovi u pantalonama, sa idejom da svi treba da budu
takvi. Nemojte to da vas plaši. To je način na koji se rešavaju
porodične svađe. Posmatrajte to sa vedrije strane. Na primer,
zamislite da živite na Marsu, da pijete pivo i pratite kako se ludi
Zemljani opet proređuju i ustupaju vam mnogo slobodnih mesta na
plaži", reče mi Doktorka Frojd.
-"Čekajte, a bade-matil u papučama ?".
-"Skinite ih pre spavanja".
Pomislih, ova dama zna šta priča. Mada, možda bolje da ih skinem
dok spavaju ?. Obazrivi bade-mantil možeš da smakneš samo kad se ne
nada. Ili iz zasede. Krenula je neka fina stvar na radiju. Sunce se
pomerilo par metara na gore. Ideja sa pivom me smirila. Zamišljao
sam da sam zelen, da sam u gaćama za plažu i da držim peškir sa
likom sirene. Osećao sam se rešen jedne traume. I spreman da pređem
na drugu. Slavuj se smeškao i pevao. Ova mu je, izgleda, bila od
omiljenih.
-"Doktorko, često sanjam i ovo. Neke ruke mese Zemlju. Ozonske
rupe rastu k'o kvasac. Mrtva priroda iskače iz slika i osvaja svet.
Milijarde ljudi čekaju u redu na pijaci da kupe poslednje tri
jabuke, grozd i breskvu što su preostali. Onda ja jedno veče sedim
sa Sanjom, ona gleda utakmicu, a ja u njena kolena, kad odjednom
prekid u programu. Važne vesti. Pojavljuju se neki krupni momci, sve
kit do kita, ne znaš ko je veći. Planine mesa, brda glava, stubovi
kravata, i svi stali u taj naš mali ekran. Igraju se eci-peci-pec,
bacaju mikrofon od jednog do drugog, nešto bi valjda da kažu. Onda
dovuku nekog poznatog spikera, znate, to su oni mali ljudi što sede
u katodnoj cevi i čitaju razglednice sa letovanja naglas. Onda taj
spiker pročita sledeće..."Ljudi, to bi bilo to. Svi smo krivi. Vi se
izljubite i oprostite, a mi se selimo na Jupiter...".
I onda, sneg. Prekid komunikacije. Fudbaleri plaču, sudija svira
prevremeni kraj. Grmi. Nebo se pretvara u pretnju. Sprema se
Apokalipsa pa na kvadrat. Ljudi vrište i padaju sa ivice Zemlje.
Ljubim Sanju. Jedna letilica uzleće...".
Visim na lusteru. Doktorka Frojd me gleda, uzdiše, odmahuje
glavom.Pada mi na pamet potpuna besmislica..."dajte vi meni dovoljno
pouzdanu lijanu, pa ću ja vama lako dokazati koliki sam ja majmun".
Onda silazim dole, da se ne blamiram pred tom lepom ženom. Nije lepa
slika. Ona čeka, ja visim na lusteru, a luster se klati levo-desno.
Povišenim tonom mi kaže, "lezite da vam objasnim neke stvari...!".
To i učinim. Mislim se, "a da uzmete bič...?". "Isključivo prljave
misli", to je moje srednje ime.
-"Nemojte da pravite toliku predstavu od toga. Tu ste nemoćni.
Kitovi su, kao što i sami znate, zaštićeni od svega. A kad nešto
zaštitite od svega, normalno je da se to sve više i više množi.
Zamislite hiljadu kitova kako uskaču u WC koji se nalazi u vašoj
čaši mleka. Šta posle možete da očekujete... ?"
- "Milk-šejk sa čokoladom ?", kažem ja. Onda, ekspolozija.
Valjanje od smeha. Kokice lete u vazduh. Slavuj likuje, tapše
krilima i zviždi pobedničku himnu.Pauk-skeptik razmišlja..."ovi mora
da su poludeli, čim se smeju k'o blesavi...". Odjednom, tresak
vratima. Sve stalo, ništa se ne pomera. Slavuj zanemeo. Ulazi njena
sekretarica, gospođa Nese. Jedna pametna, vredna ali usamljena žena.
Odavno razvedena. Od kad ju je i smeh napustio, ostala je potpuno
sama.
-"Molim vas, Doktorka, šta ovo treba da znači ?. Napolju ima
mnogo nesrećnih ljudi, kojima nije baš do smeha, znate", reče ona.
-"Izvinite, nećemo više, gospođo Nese. I, skuvajte nam dva
čaja, molim vas ".
-"U redu", reče gospođa Nese i izađe iz sobe.
Pratim je pogledom i mislim se u sebi, koliko u svetu ima
ovakvih ljudi, kao ova gospođa. Usamljenih i očajnih, zatrpanog
srca, koje još uvek kuca unutra. Majke i očevi, raspoređeni po
bataljonima i četama. Sinovi i kćeri, mravi pod poštedom, zadovoljni
što treba da nose samo sto puta od svoje težine na leđima, kad se
nešto novo gradi. Provedu dan u nekoj kutiji, znaju da im se tu nije
svidelo ni prošli put, pa ipak se iz dana u dan vraćaju na isto
mesto. Takav sam i ja. S tom razlikom, što koristim vakcine. I idem
na terapije kod Doktorke Frojd.
-"Mladiću, nešto ste se zamislili ?"
-"Izvinite, razmišljao sam nešto. Ima li uopšte smisla tuširati
se, ako ulazim u kadu obučen, i sa kišobranom ?"
-"Kupujte što više letnje garderobe, a kišobrane, što češće
možete, zaboravljajte u kancelarijama i autobusima, to vam je moj
savet. Nego, je l' može sad da padne jedna hipnoza, čisto da
vidimo na čemu smo ?".
-"Naravno da može, Doktorka. Je l' treba da se skinem ?".
Nije mi odgovorila, samo se smešnula. Onda je ustala, i uzela
neku debelu knjigu sa police, pa opet sela pored kreveta.
-"Vidite, mladiću, ova knjiga je poznata po tome što sadrži
hiljadu strana, milion reči, tri miliona slova i sedamsto hiljada
znakova interpukcije. Ja ću da čitam polako, a vi brojte reči i
pokušajte da zaspite..."
Onda je počela. Zahrkao sam kod sto pet i odjednom sam bio u
svom snu. Jasno vidim sebe. "Zmaj sam. Igram se i letim po dvorištu,
otrgnut i šaren i rumen u licu. Skačem po oblacima lud, slavuj mi
maše i namiguje, rukujem se sa orlovima, sa anđelima nazdravljam još
jednoj pobedi. Prolećem kroz tunele i iskačem iz rupa u zakonima.
Izgleda da je dokazivanje stvari postalo smešna i trivijalna stvar,
jer, svako preuzima u svoje ruke sopstvenu odbranu i sopstvenu
sudbinu. Poslednji zastupnik prosi na ulici i nikako ne uspeva da
preživi. Letim dalje. Sistem je dole, ja sam gore. Pucaju na mene,
ali njihove puške su male, ti njihovi meci imaju strašno slab domet,
probleme sa sustizanjem, loš vid. Onda odustaju. Ležim na postelji.
Prilazi mi neki čovek u belom, gleda u E.K.G. i kaže mi..."dečko,
ne znam za dužinu i debljinu, ali ova tvoja linija makar nije
bila ravna...sve do ovog trenutka." I onda, mrak".
Budim se i gledam oko sebe. Roze zidovi, prepuna pepeljara,
izuvene papuče pored kreveta, na meni moja omiljena pidžama sa
tufnama. Nigde Doktorke Frojd, kancelarije i bombona kojima me je
ponudila. Sve sam to sanjao. Ustajem, razgrćem zavese i vidim
slavuja na simsu. Namiguje mi. Namigujem i ja njemu. Smejemo se.
Plavo nebo i veliko Sunce garantuju za ovaj dan.
"posvećeno Slavuju što namiguje"
Pzdrv, W,W,3.
književnost.694udav,
>> Njoj imponuje moj nacin
>> govora, gleda me caklecim pogledom i misli da sam genije
Hmmmm, a sto nisi lepo rek'o : "Smuvao sam Marinu."
------------------------------------------------------
>> Dobro sam to smislio, cestitam sebi. Ej, mislis da si mala
>> lukavica, a ne znas da sam ja sve i uradio samo zato sto znam >> sta ces
pozeleti.
Marina naravno nema nalog na sezamu ?
------------------------------------------------------
Salu na stranu , lepa ti je pricica, mada ima potresan kraj ... :-)
književnost.695dalex,
> Hmmmm, a sto nisi lepo rek'o : "Smuvao sam Marinu."
Zato što je nisam smuvo.
;(
književnost.696askripka,
Overa
A kako mi je ova nedelja proletela, kao "Fantom" iznad Bagdada, kao triput bez
vađenja, kao "Ferari" kroz sedam crvenih... Čovek sam skroman i zahvalan za
sitna bodrenja koja mi Svevišnji s vremena na vreme šalje sa opštom idejom (to
ja tako tripujem) da me osokoli u mom nadrkanom pravedništvu, da me osnaži i
podrži naspram svih pakosti ovih usranih vremena...
Već sedam dana znak neba se odaziva na ime Maja, ima dvadeset dve godine i
urođen talenat za slatke igre kojima bate i seke u ovoj dolini suza prekraćuju
vreme, a sinoć sam je prvi put odveo u omiljeni klub da stalnoj postavci
životnih filozofa pokažem sve što, za razliku od mene, trenutno ne poseduju:
njene duge, savršene noge, predinfarktnu figuru i zaljubljen pogled zelenih
okica... Svi su se, normalno, pravili blesavi: kul je mala, brate, ali mene
ćeri čeka Šeron, sad ću da je cimnem mobilnim da stavi pile u rernu, i te
munje, ali, ma koliko se trudili, pogled bi im svako malo zalutao prema
čudesima Majine topografije, i bale bi odjednom dobile neodoljivu potrebu da
se prošetaju po bradi i reverima...
Međutim, glavno zezanje je večeras. Smestio sam malu u krevet, i, normalno,
spičio se pravo u klubić na laku seansu pumpanja ega i vađenja masti za koju
je sinoćnji šou s Majom u glavnoj ulozi bio tek puka priprema... Ulazim kao
bengalski tigar i sigurnim, gipkim korakom grabim pravo prema mojoj stolici na
ćošku šanka koju nijedan som još nije stigao da prihapsi: sve se odvija
savršeno...
"Sigde Cobu, gađaj me jednim pivcem u roku od odmah..." nemarno kažem Buci, i
osvrćem se da vidim kakav je utisak moj ulazak ostavio...
"Sigde švaleru..." odvraća Buca "Je li, a gde si večeras štekovao onu malu od
sinoć?"
"Onu plavu...? Maju...? Jebi ga, mora dete da ustane ranije, ima sutra neke
obaveze po gradu..." kažem i nastavljam da skeniram face po klubu: nešto nije
u redu, nekako me ne mrze dovoljno...
"Pazi se ti brate to kad kao mora da ustane ranije, mislim da znam tu klinku
još iz Soul Fuda, nešto je kao furala sa onim Banetom što je puštao ziku
petkom, napila mu se krvi ko kamparija..."
"A, ona mala Maja," ufurava se Cope, koga ama baš niko ništa nije pitao "sinoć
mi bilo truba da ti kvarim ugođaj, izgledao si ko beba kad se usere, ali znam
klinku preko Nemanje, on ju je nešto kresao pre par godina, ali, mislim, nije
samo on nego i Marko, Moca i pola pravnog fakulteta, ono, nije da te trujem,
ali klinka je malo điha-điha, mator si već za takve budalaštine..."
Spremam se da ga sagorim suptilnim raspitivanjem o tome da li je posle debele
Vesne pre dve godine već uspeo da svojoj briljantnoj švalerskoj karijeri doda
još neku recku, makar sa lakšom telesnom manom, ali me u pola reči prekida
Neša, dobri, pouzdani, ne baš blistavi Neša, koji nažalost nije ni baron ni
ložač...
"A bre slepče", kaže, "sinoć ti celo veče šaljem signale, uopšte me ne
vidiš... Slušaj...", spušta glas i prilazi bliže, dok Buca šatro seče limun za
tedžu, a Cope se i ne trudi da kamuflira antene, "Znaš one moje drugare što
valjaju pljuge, benzin i te munje... E pa oni mu ga malo daju po agencijama,
čisto da se opuste, pa se i ja ponekad ogrebem... I ništa, ono, pre jedno dva
metra su pozvali dve ribe kad sam ja bio tu, a ona tvoja od sinoć je ladno
bila jedna od njih... Kad sam je video s tobom samo što se nisam šlogirao...
Ja je, brate, nisam ni pipnuo, keve mi rođene, znaš da ne volim plavuše, ali
Kanta i Glavonja je razvališe, pa računam, truba mi je da ti ne kažem, gde da
šetaš ravu po gradu na pravdi boga..."
"Aha...", kažem, i na pola piva kao popišan odlazim u noć: crno je, Bože, da
crnje ne može biti, ali ja još uvek, skroz nekritično verujem u Tvoju
beskrajnu mudrost i onaj pravi mig koji ćeš mi dati sutra, ili možda već
noćas, tako da mi, dok po jebomrazici taljigam kući, tek svakih petnaest
sekudndi pada na um da potražim Nešine simpatične prijatelje što valjaju
pljuge i benzin, uradim neku utoku i presudim prvo kučki pa sebi...
književnost.697acikic,
>Overa
Ovo je dobro.
Samo me obraduj, pa reci da se ne odnosi na devojke uopste.
Pozdrav
ANA
književnost.698miobrado,
TREŠI TALAS
Za obradu teksta
trenirao me je Maks Šmeling,
šta bi bilo da je Dostojevski
imao daljinski upravljač?
Ili Homer kameru?
Ne bismo danas, svi u suzama,
čitali izveštaj jednog slepca,
sav se naježim od pomisli da je Tolstoj
znao za treći talas i čipove od šesnaest bitova,
ali da je morao da krije znanje
kao zmija noge
ne bi li ostao prljavi Hari.
Sve spoznaje sveta u suštini su ništavne
zbog vladavine ničega i jačega
u jezgru svetske supstance.
I zato je svejedno da li ćemo
izabrati glavnu ili sporednu ulicu:
uvek ćemo stići
u bioskop.
Vojislav Despotov
("Prljavi snovi", str. 38.,
Matica srpska 1988. god.)
književnost.699miobrado,
SNAŠI SA SALAŠA
Oj ti snašo sa salaša,
Začepim ti dva vagaša!
Vuk Stef. Karadžić
("Crven ban"/Erotske i narodne pesme, str. 74., Prosveta 1979. god.,
izabrao i priredio: Blagoje Jastrebić, recenzent: Milan Komnenić)
književnost.700dr.grba,
>> A da se Pavić ponavlja, ponavlja se, to i kao laik i njegov obožavalac :)
>> mogu da kažem. Zapravo, čini mi se da su pojedini delovi romana
>> sastavljeni od već objavljenih priča, samo ne znam da li je
>> doslovno prepisano ili prepričano. Takođe među romanima ima
>> podudarnih delova. Al ne znam da li je to plagijat, ili kako mu
>> dođe, da prepisuješ od samog sebe??
Ima lepa priča o delu koju Pavić priča na www.khazars.co.yu.
Obavezno posetite.
književnost.701dalex,
> Ima lepa priča o delu koju Pavić priča na www.khazars.co.yu.
> Obavezno posetite.
Rado, al baš i nemamo kako. Ako tebi (nekom)nije teško da baciš po
nešto od toga ovde, bilo bi lepo.
književnost.702pifat,
>>Ima lepa priča o delu koju Pavić priča na www.khazars.co.yu.
>>Obavezno posetite.
Da ne bude nesporazunma, URL je www.khazars.com :)
književnost.703willow,
Tako stoje stvari, dečko
One sada tako stoje, dečko...
Iz utrobe vremena iskaču patuljasti džinovi
od magle,
a muda su ti se zaglavila u
procepu, pa ne možeš da pobegneš...
Sustigla su te suštinska pitanja.
A kad ne znaš šta bi dalje,
onda makar probaj da okreneš što više stvari sebi u
korist.
Zapisuj svoj bes po komadima stiropora.
Onda to razbacuj, zaboravljaj i
poklanjaj svima,
oslobodi se toga kako znaš i umeš...
Smisli neku opičenu auto-životnu mudrost
kao ono...
"sinko, some, jaši hrabro napred,
sve dok se ne digne sav mulj sa dna..."
Ne veruj legendi koja kaže da život čine
male stvari.
Ti znaš da su male stvari, dugmići i kolačići,
namenjeni debelom mišu,
i njegovom komšiji, mršavom pacovu.
Rano mirenje sa malim stvarima,
to su ti prvi simptomi
dugačkog i dosadnog života, dečko...
Prošlo je to vreme kad su te smatrali
za neotkriveni rudnik zlata, pudinga i knedli,
a ti se osećao vrednim,
kao da si čitav naftni potencijal planete Jupiter.
Sada si poželjan kao mina pod plombom.
Sada si zatrpan, dečko...
Ostale su ti samo reči.
Reči su sada, tvoj jedini hleb,
tvoja jedina žena, i tvoj jedini nož, brale moj...
Ali, i to je nešto...
Jer, dobar je taj osećaj...
Taj osećaj, kad znaš,
da od tog jeftinog i kiselog litra,
sve kapi, svi gutljaji, i sve zdravice,
pripadaju samo tebi...
"posvećeno Dušanu Krstiću"
Pzdrv, W,W,3.
književnost.704gkosta,
>> Ima lepa prica o delu koju Pavic prica na www.khazars.co.yu.
>> Obavezno posetite.
>
> Rado, al bas i nemamo kako. Ako tebi (nekom)nije tesko da bacis po
> nesto od toga ovde, bilo bi lepo.
U attachment-u:
---------------
Milorad Pavic
Pocetak i kraj romana
Izvor:
------
http://www.khazars.com
pavic.txtknjiževnost.705mcar,
5.703 - Izazvalo emocije - odlicno, odlicno.
MC
književnost.706mcar,
Beda (secanje na buduce dane)
Sasvim mirno, i polako.
Oni sluze samo tako.
Nadaju se boljoj buducnosti:
mrvice sa stola gospodara
mozda ce pasti
i bicu srecan ako ih ti ne uhvatis.
Svakidasnje teme, plemenska jadikovka.
Oni se pretvaraju da ih zanima,
ulizuju se i u snovima.
Sad je pravo vreme za zezanje, muvanje i sticanje.
I meni bice dobro, ako nikome ne bude,
ako gospodar dozvoli.
Vera u simbole, lazne titule.
Jer oni misle da se nista ne dogadja,
oni se trude da izgleda da je u redu.
I kazu: strpi se, covek treba da se bori, pa i gmizajuci.
I kazu: kako je prijatno kad se vrata iza tebe zatvore,
kada znas da su neki ostali napolju.
U stavu mirno, spram izvora moci.
plemeniti i hrabri,
uvek su bili najbolji.
Ali uvek su bili samo:
sto redova u potiljak,
petsto redova u potiljak,
hiljadu godina u potiljak,
svi zajedno u potiljak,
da cutimo, da skruseno cekamo
oglodane kosti, podrugljivi smeh.
MC
književnost.707dalex,
> U attachment-u:
> ---------------
> Milorad Pavic
> Pocetak i kraj romana
Ej, hvala najlepše!
Zaboravih u prethodnoj poruci da pitam, ima jedna misterija kod
mene glede Pavića. Naime, nisam uspeo da nađem gde se razlikuju
muški i ženski primerak 'Rečnika'. Imao sam u jednom trenutku
oba primerka u rukama, znam šta je kurziv, al nisam nešto posebno
bistar ;). To sam već ranije hteo da pitam na Sezu.
književnost.708dr.grba,
>> Da ne bude nesporazunma, URL je www.khazars.com :)
Da, tako je, izvinjotka.
književnost.709dr.grba,
>> mene glede Pavića. Naime, nisam uspeo da nađem gde se razlikuju
>> muški i ženski primerak 'Rečnika'. Imao sam u jednom trenutku
>> oba primerka u rukama, znam šta je kurziv, al nisam nešto posebno
Poslednji pasus u epilogu, par rečenica.
književnost.710m.s.pesic,
Pavić je našao način da Vas zaludjuje. O tome možemo posebno da pripovedamo i
raspravljamo. Ko je u konfi govorio o praslovenskim mitovima, koje je stari
lisac dobro iskoristio, posve je u pravu. Ovde nije rečeno, ali da dodam,
pošto se govorilo o plagijatu kod Grobnice za Borisa D. tada mladi pisac
Radomir Glušac je optužio Kiša da mu je prepisao čitavu pripovetku.
književnost.711kum.djole,
>> Što se mene tiče, briši sve što ja napišem ako smatraš da je potrebno.
Ne bre. ;)
Svaka tvoja poruka treba ovde da završi. Sa što više pikantnih izraza. ;)
Bolje da slušam tebe kako razgoropađuješ Smiljanu nego Daleksa što nema
tri čiste da istambura Marinu no se zbog nje još strmEca s tvrđave.. ;)
književnost.712dalex,
> >> mene glede Pavića. Naime, nisam uspeo da nađem gde se razlikuju
> >> muški i ženski primerak 'Rečnika'. Imao sam u jednom trenutku
> >> oba primerka u rukama, znam šta je kurziv, al nisam nešto posebno
>
> Poslednji pasus u epilogu, par rečenica.
Pa tako otprilike piše u onom objašnjenju, koliko se sećam,
'poslednja rečenica napisana kurzivom'. Al kako nemam ni jedan,
a kamoli oba ;) primerka rečnika, mislio sam da neko ko ima napiše
konkretno te rečenice, tj. ako se može naći na toj inet adresi,
a hvala u svakom slučaju.
književnost.713dalex,
> Pavić je našao način da Vas zaludjuje. O tome možemo posebno da
> pripovedamo i raspravljamo. Ko je u konfi govorio o praslovenskim
> mitovima, koje je stari lisac dobro iskoristio, posve je u pravu.
Na koji nas način lisac zaluđuje? Ako je koristio mitove za osnovu
svojih priča, ja ne vidim u tome ništa loše.
U svakom slučaju rado bih čuo (uf, čitao :) ) nešto o tim njegovim
izvorima, kao što i Smilju zamolih onda.
književnost.714dalex,
> Bolje da slušam tebe kako razgoropađuješ Smiljanu nego Daleksa što nema
> tri čiste da istambura Marinu no se zbog nje još strmEca s tvrđave.. ;)
Alo uprava!!! Murija!!! Međunarodna zajednico!!! :)
Drž razbojnika! Ovog u gornjem delu trenerke, jeste, njega!
Malo je da se ovi početak neobuzdanoga flamea obriše, malo je
da bude spaljen & duboko zakopan. U Hag zločinca kuma!
Taman da ide sa ovim kontigentom ministara iz vlade, da uštedimo
troškove prevoza. :)
Nije što mi kalja sveti lik & vređa mi tanane & osetljive dubine
osećajnoga mi bića. Ni po jada što vređa ingeniozno mi književno delo.
Sve bi otrpeo.
Al ono što me izbezumilo & izbacilo me iz takta...
... što mi bre user napisa velikim slovom!!?? ;)
književnost.715dr.grba,
>> a kamoli oba ;) primerka rečnika, mislio sam da neko ko ima napiše
>> konkretno te rečenice, tj. ako se može naći na toj inet adresi,
>> a hvala u svakom slučaju.
Toga tamo nema.
BTW, iz nezvaničnog izvora saznajem da Pavić planira da
povremeno objavi poneku priču na Internetu.
književnost.716m.s.pesic,
d> Pa tako otprilike piše u onom objašnjenju, koliko se sećam,
d> 'poslednja rečenica napisana kurzivom'. Al kako nemam ni jedan,
d> a kamoli oba ;) primerka rečnika, mislio sam da neko ko ima napiše
Ako se dobro sećam radi se samo o _jednoj_ reči. Dakle, muški
i ženski primerak je mamac za snobove: imaju oba primerka, pa
mogu, valjda, da ih spare i dobiju primerčiće. U Pavića ne
treba gledati kao u ikonu.
književnost.717m.s.pesic,
dalex wrote to m.s.pesic:
Bilo bi pametnije da Vam odgovorim na e-mail ali neka bude i
ovako. Pavić je veoma moćan čovek i nevolje mi nisu potrebne.
Ali da nastavimo, mada odista nemam ni vremena ni volje da
pišem traktate o Paviću. Bilo bi neskromno da Vas uputim
na tekstove moje skromnosti o rečenom piscu (ali ne na Sezamu
već po književnim revijama). Da Vam uštedim trud (a i sebi, da
preturam po revijama) to su bili tekstovi o njegovim delima do
Ruskog hrta, uključujući i njega. Prestao sam, dakle, da se
bavim Pavićem pre dvadesetak godina. Većina tekstova bila je
afirmativna. Prestao sam da pišem kada više nije moglo da se,
čiste savesti, piše afirmativno.
d> Na koji nas način lisac zaluđuje? Ako je koristio mitove za osnovu
d> svojih priča, ja ne vidim u tome ništa loše.
Ako ste pažljivo čitali Pavića, recimo od zbirke pesama
Palimpsesti videćete da Pavić od dve knjige čini treću. A Vi
i za treću dajete novac, ne onaj koji ste već dali za
prethodne. Ako Vas ne zaludjuje, onda Vas vara. Nisam, dakle,
upotrebio pravi izraz.
d> U svakom slučaju rado bih čuo (uf, čitao :) ) nešto o tim njegovim
d> izvorima, kao što i Smilju zamolih onda.
Za Pavića radi tim. Tragaju, čitaju, zavaravaju tragove. Da bi
se sve otkrilo, objasnilo, potrebno je itekako mnogo vremena.
Niti ga imam (vreme) niti volje da se previše njime bavim.
Jednostavno rečeno: imam treća posla. Možete ovo smatrati i
povlačenjem, prethodne rečenice opštim mestima,
neargumentovanim, briga me. Kada se, u beletristici, pojavio
kasnih šezdesetih bio mi je veoma drag, zanimljiv;
preporučivao sam ga na svakom koraku. Prošlo me je - pročitao
sam ga.
književnost.718m.s.pesic,
d> BTW, iz nezvaničnog izvora saznajem da Pavić planira da
d> povremeno objavi poneku priču na Internetu.
Ne da planira nego realizuje.
književnost.719udav,
Zanimljivo.
književnost.720udav,
>> Poslednji pasus u epilogu, par recenica.
Cela ta stvar sa muskim/zenskim primerkom je samo (ne)vest nacin da proda sto
vise knjiga ... ali ne bih sada o tome ...
književnost.721dalex,
> dalex wrote to m.s.pesic:
>
> Bilo bi pametnije da Vam odgovorim na e-mail ali neka bude i
> ovako. Pavić je veoma moćan čovek i nevolje mi nisu potrebne.
> Ali da nastavimo, mada odista nemam ni vremena ni volje da
> pišem traktate o Paviću.
Ovo dalex nije napisao :), al nema veze...
> Bilo bi neskromno da Vas uputim
> na tekstove moje skromnosti o rečenom piscu (ali ne na Sezamu
> već po književnim revijama). Da Vam uštedim trud (a i sebi, da
> preturam po revijama) to su bili tekstovi o njegovim delima do
> Ruskog hrta, uključujući i njega.
Ne bi bilo neskromno, al kakvo crno preturanje po revijama. Ako imate
po nešto od toga u elektronskom obliku, bacite ovde ili meni na mail,
ja bih rado pročitao, svakako ne da bih se svađao sa Vama, nego da bih
nešto naučio.
> Prestao sam, dakle, da se
> bavim Pavićem pre dvadesetak godina. Većina tekstova bila je
> afirmativna. Prestao sam da pišem kada više nije moglo da se,
> čiste savesti, piše afirmativno.
Zašto nije moglo tako da se piše čiste savesti?
> Ako ste pažljivo čitali Pavića
Pažljivo? Šta znam...
"Lud živi dokle oće, a mudar - dokle mora."
"Za neke stvari je po nekad suviše kasno, kao kad se suviše kasno
ode na spavanje."
"... i učitelj razbi ćup. Učenik ga je, začuđen, upitao zašto je to učinio.
Učitelj reče: Kada ne znate šta stvar predstavlja, ona je za vas sve ono
što nije. Da sam ti rekao šta je, pa ga onda razbio, to bi bio gubitak.
Ovako, on je za tebe sve ono što nije, a to je svakako više.
I zaista, hazarski ćup služi i do danas, iako niko ne zna šta je on."
"Persijski Šah i turski Car odlučiše da sklope mir, i poslaše glasnike
sa bogatim darovima. Glasnici krenuše, jedan iz Isfahana, drugi iz
Carigrada i sretoše se u hanu, otprilike na polovini puta. Tu im stiže
glas da je Šah svrgnut, a car umro. Kako nisu znali šta da rade, ostaše
u hanu. Vreme je prolazilo, a oni su za život trošili darove koje su poneli.
Kad stigoše negde do pola, sastaše se, i nakon većanja odlučiše da
ostatak bace u reku, pa da se vrate, svaki svojoj kući.
Možda su i naše ljubavi takve, šaljemo ih po glasnicima, koji pola
potroše uz put, a pola bace..."
... da ne nastavljam, i onako je skroz bez veze jer parafraziram iz glave.
Ako uporedite sa originalima, dobijete otprilike kvalitet moje
pažljivosti :), ali to ne beše pažljivost kritičara, već najobičnijeg
konzumenta...
> Ako ste pažljivo čitali Pavića, recimo od zbirke pesama
Par zbirki priča, valjda sve romane, nijednu pesmu. Bilo bi mi jako
zanimljivo da neku pročitam, voleo bih da neko baci ovde...
> Palimpsesti videćete da Pavić od dve knjige čini treću. A Vi
> i za treću dajete novac, ne onaj koji ste već dali za
> prethodne.
> Ako Vas ne zaludjuje, onda Vas vara. Nisam, dakle,
> upotrebio pravi izraz.
Izraz uopšte nije bitan što se mene tiče. A što se tiče para, tu je lisac
baš našao crkvu gde će da se moli :). Ne posedujem ni jednu njegovu
knjigu, al ima da frljim pare, kad se ukaže zgodna prilika...
> d> U svakom slučaju rado bih čuo (uf, čitao :) ) nešto o tim njegovim
> d> izvorima, kao što i Smilju zamolih onda.
> Za Pavića radi tim. Tragaju, čitaju, zavaravaju tragove.
Ne znam baš tačno, čini mi se da i za druge pisce, pogotovo na zapadu,
često neko radi istraživanje. A kakve veze ima zavaravanje tragova,
e to mi nije jasno.
> Jednostavno rečeno: imam treća posla. Možete ovo smatrati i
> povlačenjem, prethodne rečenice opštim mestima,
> neargumentovanim, briga me.
Ma što se mene tiče hej, haj, baš nas briga, generalno :)...
> Kada se, u beletristici, pojavio
> kasnih šezdesetih bio mi je veoma drag, zanimljiv;
> preporučivao sam ga na svakom koraku. Prošlo me je - pročitao sam ga.
To me zanima. U kom smislu ste ga pročitali? Da li Vam više nisu
draga i zanimljiva njegova dela od onda?
književnost.722dalex,
> d> Pa tako otprilike piše u onom objašnjenju, koliko se sećam,
> d> 'poslednja rečenica napisana kurzivom'.
> Ako se dobro sećam radi se samo o _jednoj_ reči.
Kojoj? (Mislim da u objašnjenju stoji 'rečenica', al kako se dve
rečenice razlikuju ako im se reč razlikuje...)
> Dakle, muški i ženski primerak je mamac za snobove: imaju oba primerka, pa
> mogu, valjda, da ih spare i dobiju primerčiće.
:)
> U Pavića ne treba gledati kao u ikonu.
Pa, ovo nema neke veze s temom, al kad smo kod ikona...
Dakle, pripadam jednoj od generacija koje su, u klinačkim danima,
imale prilike da gledaju bumbare u crnim automobilima, da im mašu
zastavicama, nose štafete... Zatim, baš negde u periodu kada počinješ
da razabiraš stvari, mogao si videti kako se čitava šarada topi kao
sladoled na suncu, kako se skidaju slike sa zidova učionica, kopaju
spomenici iz dvorišta, kako se jedna predstava sveta ruši, propada.
Ajde što je bilo ružno i bedno, nego što je ispalo groteskno,
paradoksalno; paradoksalno, da ti uvrne mozak ako previše misliš,
ako ti se za trenutak učini da si uspeo da nađeš trunku smisla da je
sledećeg trenutka pretvori u potpunu suprotnost...
A iz svega toga, na žalost ne kao proizvod filozofskih razmišljanja,
više kao empirijski nametnuta potreba zarad psihičkog preživljavanja,
došao je nauk da ne treba *nikoga* gledati kao ikonu...
... te da čak i kod same ikone postoji osnovana sumnja :), jer
"ne pravi mi lika ni idola", mada ne znam što sam ovoliko udario
u tamburu oko toga ;).
Da se vratim temi...
Ako ste pažljivo pročitali moju prvu repliku o Paviću (civ.savet 32.56)
videli ste da sam se složio sa tim da u Pavićevim delima ima ponavljanja,
nego beše pitanje da li je i u kojoj meri to plagijat. Otud i pitanje o
izvorima. Replika beše upućena Smilji, koja je, kako vidim, rešila da
napusti Sez, zbog čega mi je iskreno žao.
Pavićevu želju da uzme pare ne beše ona pomenula nego ja, u toj replici.
književnost.723dr.grba,
>> zastavicama, nose štafete... Zatim, baš negde u periodu kada počinješ
>> da razabiraš stvari, mogao si videti kako se čitava šarada topi kao
>> sladoled na suncu, kako se skidaju slike sa zidova učionica, kopaju
>> spomenici iz dvorišta, kako se jedna predstava sveta ruši, propada.
>> Ajde što je bilo ružno i bedno, nego što je ispalo groteskno,
>> paradoksalno; paradoksalno, da ti uvrne mozak ako previše misliš,
>> ako ti se za trenutak učini da si uspeo da nađeš trunku smisla da je
>> sledećeg trenutka pretvori u potpunu suprotnost...
Ovo bi mogao da bude sjajan prolog za "Predeo slikan čajem".
književnost.724dalex,
> Subject: ŠTA SVE MOŽEŠ U BEOGRADU KAD SI TURISTA
Subject: Re: ŠTA SVE MOŽEŠ U BEOGRADU KAD SI ŠETAČ :)
> Ja ne čitam Miloradove knjige.
> Pokušao sam da pročitam jednu, ali nije išlo.
> Neko to može, ali ja ne.
Po meni, ljudi vole ili ne da čitaju Pavića, zavisno od ukusa.
Valjda zbog specifične forme (ili je to stil?) šta znam.
Kod ovog pisca nema 'ovaj mi se roman sviđa, a ovaj ne', bar kod
ljudi sa kojima sam ja pričao o tome. Samo on/off.
Ja volim da ga čitam. Pri tome nipošto ne razumem sve što je napisano,
niti znam sve te mitove & legende koje su koren njegovih dela.
Ponavlja se, a ja i onako po više puta čitam knjige koje volim,
pa mi samo uštedeo napor.
> Pinki je video Tita.
dalex too :). Na studprot-u prošle godine, kod Platoa. Nigde lule i kerova,
al poznata mi faca, a i kačket & brkovi su tu. Počnem da ga odmeravam,
i baš kad sam ustanovio da jeste on, i hteo da mu priđem, sa rečima
'Ma jes to ti Milorade!?' :), čovek me pogleda. Ima po njegovim knjigama
nešto o urokljivim pogledima, tek, ja sam iz ovoga pročitao
'Ja sam Milorad, *onaj* Milorad, the Milorad. Mrzim što svaki kreten
misli da može da priđe i priča sa mnom kad me vidi na ulici.'.
Bez reči, virtuelno, takoreći :). Ok, poručim mu ja isto tako virtuelno,
ima po tim knjigama i nešto o razrokim sisama, ma mi nije omiljeno.
I odustanem. S lošim utiskom...
Ne znam de sam pročitao :) da je naš život kao trka, samo što cilj nije
na kraju, nego negde na sredini. Nekad trčiš, i ne znaš da si cilj već
prošao...
Otkud znam, možda je Milorad presekao ciljnu traku, mada ja ne bih voleo da
je tako. Al opet ću s uživanjem da pročitam "Nove beogradske priče"...
književnost.725willow,
Aleksa, kad već pomenu Pavića...
A šta misliš o romanima, pesmama i pripovetkama književnice Džoan Kolins ? :)
književnost.726miobrado,
TEKILA
Kupio sam dogu majko malog konja
što ne voli u suzama
pa me goni zavidi mi
dušo ja i ti
zakolji bika krv nek mu šiklja
na toj zavidnoj mi blizini
u njemu krklja nekakva
lira - il mi se čini
Balkan-ekspres je diskurs
uz gusle nisi sretna
u brdima bez jataka
kao sred Menhetna
što nije naše vlažan je
klitoris u proleće
obeća Ljubav i Zapad
osvanu vene i žice
fenomen za amen
Tekili sve više veran
U svojoj nesreći trudi se
božjom milošću izabran
za branje trešanja kad sezona
dođe katkad u paklu da znaš
pomračen um kako bere
u korpu stavlja bojim se
obične reči tome služe
il ne
očni kapak il naopako sunce
višak krvi u mozgu laste
Nebojša Vasović
("Brazil", str. 7. i 8.,
Matica srpska, 1986.)
književnost.727miobrado,
MOJE IME
Moje ime se ne izgovara javno
policija ne dozvoljava da se širi
Moje ime je konspirativno ime
nekih mojih drugova
ono se ispisuje noću po zidovima
po cijenu slobode
Moje ime je lozinka ljubavnika
ono se izvikuje pod vješalima
Mojim su imenom samo najhrabriji
krstili svoje dječake
u slijepim planinskim kućama
znajući što ih zbog toga čeka
Arsen Dedić
("Brod u boci", str. 86.,
Znanje, Zagreb 1982.)
književnost.728miobrado,
>>> Pinki je video Tita.
>> dalex too :)...
Samo se planine ne sreću!
Tako ti je to kad cirkulišeš unutar kruga dvojke.
Svojevrsni "Rock around o clock inside circle-two".
E, ovo sam, baš, dobro napisao i preveo.
Inače Pinki je prodavac iz knjižare, a čitav događaj se odigrao
jednog lepog dana početkom maja meseca 1994. godine. Tačnije 5. maja.
Milorad je, naime, po mojoj proceni, hteo da uzajmi "Talmud" od
prodavca - Pinkija, e da bi ukazao sagovornici - koja ga je čekala
ispred ulaza - na neki deo teksta.
>> Po meni, ljudi vole ili ne da čitaju Pavića, zavisno od ukusa...
Pokušao sam sa "Hazarskim rečnikom" i to na ovaj način:
po čeo sam od početka (sve počinje od početka) i kad sam pročitao prvu
nepoznatu reč potražio sam je u nastavku. Čitajući objašnjenje za prvu
nepoznatu reč pročitao sam drugu nepoznatu reč i potražio sam
objašnjenje za drugu nepoznatu reč. I tako reč po reč, reč - dve;
uhvati me muka od tog cirkulisanja, te odustah.
Toliko o Miloradu i "Hazarskom rečniku".
književnost.729willow,
Evo, ljudi, stiže još teksta.
Ovo ide i na Pro, ofkors. "Paralelni juzeri", pomirite se sa mojim
dupliranjem u vašem padu, molim. :)
Dok sedim i čekam smak sveta s' proleća
Dok sluđena dečica utoljuju svoju glad,
ližući ostatke marmelade
sa kuhinjskih noževa,
prolazne krize konačno prerastaju u
hronične bolesti, i eventualnosti onda postaju
izvesnosti.
Plodovi razjarenosti,
iznuđene tragedije i isforsirane nesreće,
na vreme stižu u domove
i sada mire i zbližavaju ljude.
Smeh je tu neprikladan. Izliv pogrešnih
emocija u loše vreme, i toga je sve više.
Jedino što mogu da učinim za sebe je,
da još pišem, i da još pijem,
da se pomalo nadam, dok sve više čekam...
Da smišljam svoj plan bekstva, jer
postoji već sasvim dovoljno razloga da se
udaljim odavde.
Ako zatvorim poslednja vrata za sobom,
jedina zakucana poruka, znam da će biti :
"Živi svoje, to što imaš,
i ostavi moje parče stiropora na miru...".
Do tada, volim da izvodim svoje male trikove,
mizerije i budalaštine u šetnju,
kroz šume od bezimenog drveća.
Te moje drage mešance pikinezera
i šarplaninaca,
da izvodim na svetlost svih ovih uskih zemaljskih dana,
i da puštam u vazduh jebade tipa :
"Tumaranje i otaljavanje stvari i
napredovanje prema nigde,
to je nešto što je sasvim sigurno i izvesno,
i zato mu se i ne treba dodatno nadati..."
Smeh je stvarno jedina stvar koja me može spasiti
u ovom sjebanom svetu,
a snovi su mi zadnja odstupnica i
krajnje rešenje,
kad je mrkli mrak u pitanju...
Prastari vic o mravu i cvrčku, mislim,
ima stvarno dobru pouku.
Mrav nema glavu, ali zato ima strašno jaka leđa.
Osnovni problem sa mravom je taj što
je nakupio suviše praznih tegli za zimnicu i
što je violinu davno zamenio za
kisele krastavce.
Cvrčak je, po meni, dasa i po.
Jer, kad zviždiš i skačeš svih devet meseci,
onda ti i onih tako zajebanih tri,
mnogo lakše padnu.
Loše je to, što gluve olovne lopate opet zatrpavaju i
žačepljuju prostor,
nanose brane, i skraćuju reke na silu.
Tužno je to, što se ljudi-golubovi i novi Ikari,
jedan za drugim,
strovaljuju i ruše sa neba,
jer ne žele da shvate
da postoje krivine,
u kojima je potrebno imati nešto više
od voštanih krila,
presvučenih štitom
od kokošijih gaća i ćurećih pidžama.
Neki ljudi se čudno ponašaju...
Vole da zastupaju tuđe stavove i tuđe želje,
obično moje stavove i moje želje,
i onda ja tu uvek ispadnem skroman,
na primer, dovoljno mi je da se hranim živim kaktusom i
nalivam se jutarnjom izmaglicom...
I, sve ovo, to nije pitanje trenutnog nedostatka žene.
Pre toga, stvari nisu puno obećavale,
a sada su samo loše...
Jer, dok krljanje traje, sve ambicije se gube,
sve šupljine se proširuju,
i svi bunari presušuju.
Ali, zadnjih par dana je bilo
sasvim u redu, što se mene tiče.
Došle su neke lepe vesti,
smeh je nabujao, i slavuj mi namignuo.
Eto, svaka iznenadna akcija dobrih ljudi,
pomaže,
i, što je veoma važno,
uvek smanjuje procenat poseda lopte
kod onih drugih...
"posvećeno Dragutinu "ma men" Aleksiću"
književnost.730miobrado,
ČUVAJTE SE OPšTIŠ MESTA!
N. Gogolj
Savet koji je navedeni uputio sestiću,
jer se ovaj nameračio da postane književnik.
književnost.731mcar,
Stid
Hodamo po ulicama nase mladosti,
osecamo kaldrmu pod nogama.
Gomile po uglovima, konzumente piva,
i reski zvuk tramvaja.
Ovo je grad, ovo je nakada bio grad.
Tutnjava ispod oblaka, zlokobna najava,
svi znamo sta ce se dogoditi.
Izvesnost zla potpuno je jasna.
Sporadicni slucajevi dokazuju pravilo.
Neobicna tuga nas opija,
toliko godina od rodjenja,
tek sad shvatili smo da smo stranci,
vezani jos tananim dahom ulica.
Nesposobni da se pokrenemo, da ucinimo nesto
ispod nadiruce plime.
Pokusavamo da ne priznamo ono sto dolazi,
ali uzalud, cak se i secanja raspadaju.
Ka velikom ponoru tece ova reka,
ona nosi ljude, kuce i uspomene.
I dok prethodnica na crnim konjima stize
zemlja pod kopitima grci se od stida.
MC, 13.07.97.
književnost.732mcar,
Nema dalje (Emigrant)
Nema, mozes da biras pravac i smer,
ali
izlaza nema.
Proslost je talog nekog drugog vremena,
a ti trajes sada, ovde,
izbezumljen i prazan.
Uzalud se hvatas knjiga,
te fotografije ne znace visde nista.
Samo represija traje, grubo i nesmanjeno.
I kao sto rekoh, shvati da ne postojis.
I kao sto rekoh tvoje vreme jeste isteklo,
odavno su pustili vodu.
Neko drugi, ko ne postavlja pitanja,
spavace u tvom krevetu
isto tako slatko kao ti.
Ti si ovde stranac, cir u zdravom mesu
uklopljene, naviknute i zadovoljne vecine.
Ti im smetas.
I to sto se oni pale na moc,
sto ne vole da budu slobodu,
to samo znaci da imate razlicite ukuse.
I to sto za sebe govore da su veliki,
a ti znas da si mali,
to znaci da ne cenis sebe dovoljno.
Stoga ne nadaj se vise,
nikoga nece zaboleti kada napustis svoje mesto
koje je odavno prazno.
MC
književnost.733m.s.pesic,
proza
Postmodernistički nadrealizam
Milorad Pavić, "Šešir od riblje kože", Draganić, Beograd, 1996, str.
78
Ut pictura poesis
Horacije
"Šešir od riblje kože", novo delo Milorada Pavića s podnaslovom
"ljubavna priča", jeste fantazmagorična pripovetka u kojoj glavni
junak Arkadije sreće, gubi i pokušava da nadje tajanstvenu devojku
Mikainu. Sudeći po imenima careva i naselja, pripovetka je smeštena u
treći vek nove ere, na teritoriju današnje Srbije.
Knjiga je lepo ilustrovana antičkim predmetima i umetničkim delima
snimljenim u Narodnom muzeju, ali izgled vara: ova pripovetka je
neuspela i ne bih je nikome preporučio. Razloga ima mnogo.
Većina problema proističe iz nepodnošljivo siromašne naracije. U
celoj pripoveci skoro i nema književnih slika jer pisac samo saopštava
kakav je koji lik, šta je učinio, do kog mesta je stigao. Pavić kazuje
umesto da prikazuje i traži da mu verujemo na reč. Pripovetka čak
podseća na sinopsis, na prepričavanje fabule nekog budućeg, opširnijeg
dela. Naracija je najčešće ovakva: "Hram Arkadije nije našao po opisu
koji mu je bio dat. Na pomenutoj mu obali nije bilo nikakvog hrama.
Neki namernici rekoše mu da je hram pod zemljom. Čim sidje vide da je
na zid hrama okačen drveni ključ." Arkadije je dobio opis hrama, ali
ne i čitaoci. Kakavi su to namernici, kuda je Arkadije sišao
(verovatno u katakombe), kako, otkud se posle našao "u hladu drveta",
to sve ostaju misterije, kao pitanje zašto pisac četiri puta kaže
"hram" u četiri rečenice. Takodje, šešir od riblje kože, centralni
motiv, nema nikakav oblik ili boju, samo paradoksalan pojam.
Problemu doprinose ilustracije. One su obično vezane s tekstom, ali
čemu služe? Ovo nije putopis, ni knjiga popularne arheologije, i
ilustracije dodatno siromaše naraciju jer omogućavaju Paviću da
jednostavno kopira sliku umesto da je rečima stvori. Pripovedač kaže:
"Kao opčinjen gledao je u divan komad bronze postavljen na raskršću."
Slede dve tačke i fotografija bronzanog poprsja. Na taj način svako
može da stvara knjige. Ako je pisac želeo da u postmodernoj igri
uključi ilustracije u tekst, mogao je da vidi kako ih je Donald
Bartelmi koristio na funkcionalan i promišljen način.
Obično nedovoljna, naracija nekad ode u drugu krajnost i stvori
tautologije, recimo ove tri rečenice umesto jedne: "Arkadije nadje
kovnicu novca zatvorenu. Više nije radila. Druge godine svoje
vladavine rimski imperator Galijen zatvorio ju je."
Zbog oskudne naracije i pljosnatih likova čitalac je prinudjen da
knjigu čita u simboličkoj perspektivi, a ona očigledno upućuje na
hrišćanstvo: rioba je simbol Isusa (što šešir od riblje kože čini
morbidnim), hrišćani su svi koji nose šešir, drveni ključ je raspeće,
a Sangreal je sveti Gral. Medjutim, ni sa ovim saznanjima zbrka nije
manja jer neka bitna pitanja ostaju bez odgovora. S kojom motivacijom
Arkadije proda ključ i time izgubi Mikainu? Čemu služi insistiranje na
junakovim stalnim susretima s tada još nepoznatim hrišćanima kada on
ne stvara nikakav odnos prema njima? Kako se i zašto Mikaina na kraju
poistovećuje s njegovom kćerkom?
Neki drugi simboli nemaju nikakvu ulogu. Junak vidi u Mikaininom snu
kompjuter (predstavljen ilustracijom), sa sve podacima o proizvodjaču,
broju megaherca i seriji. Taj fantastični motiv se netragom gubi i
nije jasno zašto je ona, mada vidovita, išta sanjala o dalekoj
budućnosti, i zašto kompjuter a ne spejs-šatl (osim ako je to nevešt
pokušaj rušenja umetničke iluzije). Takodje, junaku nikne ženska kosa,
ali pisac i to kasnije zaboravi pošto pred kraj knjige Arkadije ponovo
ima normalnu kosu. Pisac očigledno ne želi ili ne ume da sve motive
spoji u organsku celinu gde bi dobili smisao.
Lepo je pisati otvorena dela, ali to ne podrazumeva gomilanje
nepovezanih motiva. Bez unutrašnjeg jedinstva, knjiga ostavlja utisak
proizvoljnosti. Čak i snovidjenje ima svoju logiku, a ovde junaci
kao marionete tumaraju po apstraktnom pejzažu, postupaju neosnovano i
pričaju samodopadljive besmislice i banalnosti, poput: "Tada mu se
otkri da od svega u čoveku najbrže stari znoj, a najsporije stari
duša." Ili: "Duša i telo su lavirint jer, i lavirint ima telo i dušu.
Telo su zidovi lavirinta, a duša staze koje vode ili ne vode do
središta. Ući je roditi se, izaći - umreti." Mnogo pozdrava od Orfeja
i Platona.
Postoje i brojne neosnovane opscenosti. Arkadijeva žena je ovako
uvedena u priču: "Neka devojka u žurbi ispremeta pred njim guzice i on
je na grčki način uštinu za dupe." U prvom poglavlju opisan je starac
s velikim udom. Starac se više neće pojaviti, a njegov ud još manje, i
nejasno je zašto ga pisac ističe i koristi oveštalo poredjenje:
"Njegovo ogromni ud ležao je primetan pod ogrtačem kao skoturana zmija
u pesku."
Stilski gledano, rešenica je štura i ne uvek pravilna (recimo, "radio
sa klještima"), a fond reči ne može da impresionira. Pisac prečesto
koristi fraze: "Otrčao kao lud", "prestrašen do srži u kostima",
"umela da kuva kao niko", "prsnuše u smeh", a junaka leptir "prati kao
kuče" (možda je to Markesov junak).
"Šešir od riblje kože" predstavlja isprazan manirizam nastao
recikliranjem ranijih Pavićevih knjiga i maltretranjem očudjenja. Ova
ocena bi bila manje oštra da je posredi pisac-početnik, koji tek traži
svoj put oštreći svoje pero (da u ja malo koristim fraze). Medjutim,
čovek koji je sebe skromno nazvao najvećim živim srpskim piscem ne bi
smeo da objavljuje ovakve knjige ako želi da mu iko poveruje na reč.
Veselin Marković
"Naša borba", četvrtak, 29.02.1996. strana 15
književnost.734spantic,
> BTW, iz nezvaničnog izvora saznajem da Pavić planira da
> povremeno objavi poneku priču na Internetu.
To je i uradio u okviru Projekta PACTKO.
Pogledajte http://www.knjizevnare.co.yu/pavic/
Mora da se tamo pogleda :)
književnost.735recc,
Elektronsko (html) izdanje časopisa "Reč" - časopis za književnost i
kulturu.
Aprilski broj: konkurs za horor priču - više domaćih autora,
poezija, redovni prilozi u rubrikama književne kritike i osvrti na
ostale umentosti.
Fajl možete raspakovati opcijom -d -o, kako bi vam se raspakovali
zajedno sa subdirektorijumom.
Uživajte u lepoj reči! :)
rec9084h.zipknjiževnost.736olio,
> Uzivajte u lepoj reci! :)
Bas lepo da se neko seti.
To je ranije slao ovde user:NOVIM(Novica Milic) koji je bio i urednik.
Sada je verovatno na Sezampro-u.
Hvala!
književnost.738recc,
>> Bas lepo da se neko seti.
Bilo je dovedeno u pitanje opstanak časopisa, ali je to pitanje za
sada odloženo. Nadamo se da će biti dovoljno sredstava da list i
ubuduće izlazi.
>> Hvala!
Nema na čemu, a čitaćemo se još :)
književnost.739dr.grba,
>>> Uzivajte u lepoj reci! :)
>>
>> Bas lepo da se neko seti.
U ovoj arhivi postoji priča "Krila" Gorana Skrobonje.
Odavno me nešto nije razbilo na takav način. Nisam u stanju
da komentarišem. Pročitajte.
književnost.740miobrado,
PESMA O TRENUTKU
Nikako da mi dođe
bar trenutak u kome
imam vremena
da nešto vedro zapišem
olovka u ruci sama crta
neke krugove
kvadrate
slika nervni sistem
bez poruke
bez objašnjenja
ovo stanje nije ništa
bar ludilo da je
imalo bi se o čemu
ne misliti
suvišan je i papir
i mastilo i želja da se
stane na neko odstojanje
suvišno je vreme
sunčani sat
zagrljaj
prošla budućnost
suvišno je i ovo
koprcanje po lažnom žaru
kad bi samo mogla doći
ko nekad draga
raskošno gola
čista od beline
sa osmehom
koji ujeda za srce
sa pijavicom na vrhu jezika
sa tricama u mojoj koži
čini mi se bilo bi
još nekog života
Milisav Krsmanović
("K. novine", od 15. aprila 1998. g., br. 972, str. 11.)
književnost.741mcar,
Meso
Nije morao da pazi na automobile. Bilo je tesko nabaviti benzin pa ni
automobila uglavnom nije bilo. Disao je svezi zimski, smogom nezagadjeni
vazduh. Probao je malo da pojaca dozivljaj i da sto manje gleda ispred sebe,
da sto vise posmatra pored, levo i desno i da kuce, ljudi, stvari promicu.
Poni bicikl sa tockovima malog precnika tesko je prelazio preko ogoljenih
tramvajskih sina sto su na nekoliko mesta presecale kolovoz. Tada bi se
zaljuljao. To je bilo sasvim neprijatno - opruge ispod sedista behu slomljene.
Hladno zimsko nebo najednom se otvori kada je izasao na prostrani skver
pored velike pijace. Nije imao vremena da pogleda tu paradu svetla. Pomislio je
na pijacu i prizore vidjane na njoj u toku poslednjih meseci u kojima se
snabdevanje grada potpuno preselilo na pijace. U prodavnicama vec mesecima
nije bilo nicega ili gotovo nicega. Samo niko se nije uzbudjivao oko toga,
ljudi su pokusavali da se snadju. Svako na svoj nacin. Neki su prodavali
benzin u plasticnim bocama popularnog americkog bezalkoholnog pica. Ljudi su
teglili i otvarali velike vrece sa brasnom ili secerom - humanitarnu pomoc
bogatih drzava. Presipali su rasutu robu u male kese od zamrzivaca i tako
ih prodavali. Prodavali su jaja i sredstva za higijenu, sa mukom prosvercovane
iz jedne bliske, ravnicarske i hranom bogate zemlje. Domaca valuta prakticno
nije postojala i o njoj su se pricali vicevi. Na ulicama je stajala citava
armija dilera, pomazuci obicnim ljudima da se otarase deviza i premeste
vrednost iz svojih znojavih i nervoznih dlanova u suve i dobo cuvane dzepove
vladajucih struktura, politicara, kriminalaca ili zabavljaca.
O hladnom vazduhu je mislio, kako ga je tesko udisati. I mislio je
da mu ne ispadne velika crna torba zakacena za upravljac bicikla. I peklo ga
je to sto se njegovi roditelji pribojavaju da za stranu valutu zamene ostatak
domaceg novca sto su ga dobili kao imitaciju penzije ili plate. Ljuto im je
zamerao zbog toga. Za taj novac danas mogu da kupe deset jaja, a vec sutra
bice to pet ili sest, sve zbog inflacije. I mislio je o tom novcu, o toj
malenoj sumi. Jer iako nisu gladovali, strahovali su od gladi. Kao i svi.
Jedna od retkih modernih saobracajnica njegovog grada bese prazna.
Raj za pesake, bicikliste i ekologe. Par blatnjavih i prepunih autobusa iz
koga su ga gledala izbezumljena i smrknuta lica sugradjana. Dlanovima,
beskrvnim i belim od pritiska, odupirali su se o prljava stakla.
Tih dana poneki autobus bi izgubio prozore zbog pritiska gomile. Znao je da
mu zavide na biciklu i na tome sto se ne gura s njima u autobusu. A zavideli
su oni jedni drugima i za daleko manje stvari, samo to jos nije znao.
Nije bilo jednostavno pronaci cilj svog puta. Mnogo kasnije, secao
se ostrog sljunka kako prsti pod tockovima bicikla. Upinjao se prema prostoru
koji je nekada bio travnjak, malo iznad poligona auto skole. Tek je po velikoj
crnoj gomili ljudi, jasno ocrtanoj spram zimskog neba shvatio da je na pravom
mestu. Usao je u gomilu. Ljudi su u grupicama razgovarali, uglavnom o
receptima, o hrani, o nacinima pripreme mesa.
Sindikalnog kamiona koji je trebao da isporuci meso ne bese na vidiku.
Neko je rekao da ima pouzdane informacije i da su krenuli. Ljudi su tvrdili,
isticali, dokazivali. Mahali su pri tome velikim torbama i kesama. Velike
torbe su se popularno nazivale "krmacama", bile su velike kao krmaca, u njih
je zaista mogla stati krmaca. Hladnoca se uvlacila u kosti. Neobicno je bilo
udisati taj svezi, hladni, neprijateljski zimski vazduh koji je ko zna zbog
cega i kako podsecao na detinjstvo. I bicikl je podsecao na detinjstvo, u
stvari to je bio deciji bicikl, za bolje i vece se nije imalo novca.
Pokusao je da u mislima pobegne od te gomile, da namakne na lice sto
bolje izraz stranca. Oni su se zezali pocupkujuci. Pricalo se o receptima za
pripremu mesa o davnim gozbama i krkanlucima, o selima, vikendicama. Posebno
su govorili o nacinim da se u kucnoj radinosti napravi deterdzent, cokolada,
liker pa i svi ostali industrijski proizvodi kojih nije bili u prodaji ili su
bili preskupi. Sve je to nalikovalo nekom skupu fanaticnih ekologa ili
konzervacionista. Samo sto pravi ekolozi, ljubitelji prirode i neprijatelji
potrosackog drustva nisu znali da je najbolji nacin za uspeh njihovih ideja
snizavanje kupovne moci stanovnistva. Tek tada, ljudi pocinju da kupuju SAMO
potrebne stvari. Vade se zaboravljeni recepti, iskustva starijih generacija
koji su se prirodno suocavali sa problemima koji su se sada, eto, ponovo
pojavili. Kao i moderna medicina i oni su cinili sve da zalece posledice.
Razmisljati o uzrocima je bilo tesko, neprijatno ili destruktivno.
Ipak meso koje su ocekivali bila je glavna tema. Samo ta stvar sa
mesom nije bila bas tako jednostavna. jer neki su narucili polutke, neki
takozvano "cepano", neki opet "francusku obradu". Prepirku oko termineologije
okoncao je dolazak kamiona hladnjace.
Odmah su poceli da se tiskaju. Vozac ih je preklinjao da se sklone,
da ce biti za sve, da je seve sto je naruceno unutra. Onda se kamion ipak
zaustavio. Iz njega su izasla dvojica spretnih mesara i odmah rasterali gomilu.
Podigli su rezu i otvorili vrata. Ljudi odmah pocese da izvijaju vratove i
zmirkaju prema unutrasnjosti kamiona. Plasila ih je pomisao, da po sredi nije
nekakva prevara i da mozda nece biti dovoljno mesa za sve. Zbog toga se
formirao front prema kamionu i svi su se vec gurali da stanu u prvi red.
Poslovni kasapini odmah pocese da sa spiska citaju imena narucilaca i dele
meso. Samo, neki su protestovali, uzasavala ih je pomisao da njihov komad
mozda nije najbolji. Smejali su se tudjim zalbama i merkali uzeto meso
jedni drugima.
U prikolice i na krovove automobila slagali su meso umotano u crne
najlon kese za odlaganje smeca. Bela, devicanska koza obrijanih svinja,
pokrivana sjajem masnoce. Crveno, tamno meso. Zadah mesa. Hladne ruke,
masni prsti. Hladno tkivo mrtvih zivotinja. Crne masne kese. neprirodan spoj
najlona i organske materije. Miris benzina. Mrlje na asvaltu. Povika za
pomoci, velika tezina svinjskih polutki. Izbezumljene zene koje unezverenog
lica stoje ispred kamiona, nemocne da se odmaknu i pomere da bi ustupile
mesto drugima. One stiskaju masne kese, i uz suknje drze na zemlju naslonjene
delove do juce zivahnih i groktavih svinja. Jos malo pa ce se guzva razici i
oni ce ponosno odneti svojim domovima ulov, naravno na zavist suseda i
sugradjana koji taj ulov budu videli.
A onda je i on dobio svojih dvadeset pet kila. Nakacio ih na
upravljac bicikla i skoro istog trenutka pao. Volan je pod tezinom
stalno zaokretao. Nekako je ipak nastavio. Dalje, na ulici gledao je put
ispred sebe i okolne prolaznike. Zbog onoga sto je sada imao, tu ispred sebe
osecao se nekako mocnijim od drugih. Dolazilo mu je da bez obzira na opasnost
od pada skine jednu ruku sa upravljaca i opipa teret. Zamislio je hladni
vlazni dodir mesa, mnogo mesa. Povremeno bi pogledao crvenu masu koja je
virila iz torbe. Imati, to stvarno uliva sigurnost. I dok se hladno zimsko
nebo brzo zatvaralo, bio je na na neki neobican nacin srecan.
M Car
16.04.98
književnost.742morkin,
> O hladnom vazduhu je mislio, kako ga je tesko udisati. I mislio je
> da mu ne ispadne velika crna torba zakacena za upravljac bicikla. I
> peklo ga je to sto se njegovi roditelji pribojavaju da za stranu
> valutu zamene ostatak domaceg novca sto su ga dobili kao imitaciju
> penzije ili plate. Ljuto im je zamerao zbog toga. Za taj novac danas
> mogu da kupe deset jaja, a vec sutra bice to pet ili sest, sve zbog
> inflacije. I mislio je o tom novcu, o toj malenoj sumi. Jer iako
> nisu gladovali, strahovali su od gladi. Kao i svi.
Izuzetna, futuristička SF priča...
Futuristička jer opisuje šta nas (opet) čeka, fiction jer će svinjska polutka
dobiti status mitskog bića, a science jer će pojave autobusa gradskog
saobraćaja biti ređe od pojave NLO-a.
Jedino "izuzetno" ne mora da se objašnjava.
književnost.743willow,
Nazad, i u sedlu. Evo sad par priča koje kao da su pale s' Marsa.
Prijatno iščitavanje :).
Vanzemaljci, kontaktirajte Noleta za bliže informacije
"Kad vanzemaljcima tamo počnu da krče creva, normalno je da će
doći ovde da se nahrane...", lepo sam im to rekao, ali, šta vredi
kad niko nije hteo da me sluša...
Bilo kako bilo, ogladneo neki Marsovac, a pošto mu frižider već
odavno zvrji prazan, i nema ništa da se nađe od klope po kući, pade
on u očajanje. Prebroja svu siću što je našao po džepovima, i
odmahnu glavom. Malo, jako malo. I šta sad dalje ?.
Uze on "Male Kosmičke Oglase", da vidi ako negde u komšiluku ima da
se nađe neki jeftin restoran sa dobrom mandžom. I, naravno, odmah mu
upade u oči reklama preko čitave strane...
"SLOBODNO SVRATITE, MI DELIMO BESPLATNE ĆEVAPE, IMAMO VELIKU BAŠTU I
DOVOLJNO PRAZNIH STOLOVA ZA ČITAV KOSMOS !", a u potpisu, "Nole
Leskovčanin, planeta Zemlja", i broj telefona. Video Marsovac da bi
tu mogao dobro da se omrsi, obliznu se, mmmm...mljac-mljac, onda
okrenu taj broj, i eto, sasvim slučajno ostvari bliski kontakt
direktno sa vlasnikom kafane, gazda Noletom. Tako i poče razmena
dimnih signala između dva daleka sveta...
-"Dobar dan, ovde Marsovac, da li je tu gospodin Nole...?", pita
on. A taj Marsovac, vidi se odma', duša od čoveka i stvarno kulturan
čova, prvo se predstavio, i sve što treba.
Nole se tu malo iznenadio, jer, ko bi još mogao to da očekuje,
da će mu se tako nešto desiti za vreme njegovog mandata. Uozbiljio
se Nole, zamislio se, hteo je da kaže nešto stvarno pametno, osećao
je odgovornost, jer, uspeh pregovora, zavisio je sada samo od njega.
Svet se skupio i hrabrio ga. "Nole, ti to možeš...!", odzvanjalo je,
čitavom kuglom Zemaljskom. Onda Nole klimnu glavom, to je znak da je
najzad spreman, i odjednom, grobna tišina. Mučno. Spilberg se
prekrsti, spusti glavu, i pomoli u sebi, da će sve ispasti onako
kako je unapred lupio u svojim filmovima. A onda trenutak
iščekivanja, kao svetlo kroz izmaglicu, i senka nevidljive ali
ispružene ruke, koja očajno iščekuje odgovor sa Zemlje...
Udahnu Nole duboko, obrisa ledeni znoj sa čela, još sekund-dva,
i onda reče...
-"Halo, Mars, ovde gazda Nole. A je l' prcate vi tamo nešto...?"
O, neee... Nole, šta ti bi...?!. Svetla se pale, publika izlazi, svi
plaču, niko ništa ne priča. Globalno očajanje, i još jedan tužan,
beskrajno tužan kraj. Zašto se taj Marsovac odjednom naljutio,
spustio slušalicu i prekinuo vezu ?. Svi odmahuju glavama. Tešim
Noleta...Nole, u okviru Zemlje, znaj da ništa nije tvoja krivica,
ali, ko je, uopšte i mogao da predvidi, kako će se ponašati nešto,
što još uvek nije ni otkriveno ?. Kao, na primer, običan
vanzemaljac ?. I zato Nole, glavu gore, nije smak sveta, biće još
prilika, i, videćeš, kad-tad, čitav svemir će shvatiti da su baš
tvoji ćevapi najbolji.
Ali, kontakta sa vanzemaljcima više nije bilo, sve dok se
Zemljani konačno nisu uozbiljili, i prestali da im crtaju rogove,
grbe, magareće uši, dugačke noseve, i providne glave, praveći na taj
način, od svoje daleke braće iz kosmosa, obične magarce i budale.
Jer, ništa ne pada sa Marsa tako lako, a naročito ne na Zemlju.
Pzdrv, Soulmen-LilCross i W,W,3.
književnost.744willow,
"U određenom trenutku našeg postojanja,gubimo kontrolu nad sopstvenim
životom i prepuštamo se sudbini..."
Dragica Milinković
književnost.745miobrado,
M I L O Š A C R N J A N-
s k o g L a m e n t
nad Beogradom
JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, tršnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to viće i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego neka čudovićta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde,
i urliču: "Prah, pepeo, smrt je to!"
A viču i rusko "ničevo" -
i špansko "nada"!
_TI, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam uzeti na krilo svoje!_
ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šejk što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var!
Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi, neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche!" dere.
Drugi mi šapće: "Cadavere!"
Treći: "Leš, leš, leš!"
_TI, međutim, širiš, kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kada mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati._
TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po mene došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i u travi.
Pa kažu: "Tu leži paša! - Prosjak! - Pas!"
A viču i francusko "tout passe"!
I naše "prošlo"!
_TI, međutim, stojiš nad širokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavinom dalekom,
i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge,
a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagren pasti na me kao kiša._
LIŽBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni,
što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im život baš ništa nije dao,
pa šapću "nao, nao, nao"
i naše "ne, ne"!
_TI, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti Ti._
FINISTERE i njen stas,
brak, poljupci, bura što je tako silna bila,
priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas,
dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak!
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan,
nego neki cormoran, divljih i crnih krila,
što viče: zrak svake sreće tone u Okean!
Pa mi mrmlja reči "tombe" i "sombre".
Pa krešti njino "ombre, ombre"! -
i naš "grob" i "mrak"!
_Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni!
A kad mi slome dušu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam, da ne mogu, ne mogu!
ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenutci, šapat u Kini,
što šapće, ko i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin!
Niko i ništa!
_Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni,
kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah.
Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
ko nekad, da hladi toliki samrtnički dah.
Grlim još jednom na tvoj kamen strmi,
I Tebe, i Savu, i tvoj Dunav trom.
Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom!
A kad i meni odbije čas stari sahat tvoj,
to ime će biti poslednji šapat moj.
COODEN BEACH, 1956.
("K.novine", br. 872, od 15.10 - 1.11.1993., str. 15.)
književnost.746askripka,
Hasta la vista, baby...
"Ehej, srećo, pa mojne da se sekiraš, to su samo živci, znaš da smo uvek
pazili, sačekaćemo još par dana, i sve će biti kul...", govorim, ni sam više
ne verujući u prazan zveket reči, dok napolju ptice pevaju iz punih pluća, jer
su totalni bolidi i jer ne čitaju novine. Sonja me gleda, malo bleda i lepa
kao blještavo beli gradić na suroj litici Santorinija, nema više ničega što
bih mogao da joj kažem, osim da će opet biti rata, da je marka skočila i
benzin poskupeo, a mojoj maloj, povremenoj Sonji koja studira svoj francuski a
da nikada sa Monparnasa nije posmatrala smogom zamućen obris Ajfelove kule
niti sela da u nekom kafeu na bulevaru Sen Mišel u jesen popije čašu tek
pristiglog božolea, koja živi s matorcima i bratom na šezdesetak kvadrata,
sluša Garbidž, Pi Džej Harvi i Portis Hed, i radi u video-klubu za
dvesta-trista maraka, meca kasni već deset dana... Palim pljugu i bacam pogled
kroz prozor: dan je toliko lep da imam osećaj da me neko odozgo zajebava;
treba spustiti loptu, biti strpljiv, prespavati, ali zar nije i Hamlet tako
govorio, a videli smo kako je taj primerak završio...
"Kul, mali, nemoj sada da plačeš, molim te, sve će biti okej, jebi ga, sad bar
znamo na čemu smo, smislićemo nešto, samo nemoj da se nerviraš...", mehanički
šapućem dok grlim Sonju na zadnjem sedištu taksija koji nas iz višestruko
proverene i preporučene privatne klinike (dve Sonjine drugarice i moja bivša
devojka) vozi u pravcu grada i (barem što se mene tiče) trostrukog viskija bez
leda... U svom davljeničkom raspoloženju kapiram da je čak i to što s nakrivo
nasađenog retrovizora visi jednostavan drveni krst i što taksista ima dovoljno
mozga da ne pokušava da započne razgovor o poslednjem kolu evropskih kupova i
političkoj situaciji valjda nekakav dobar znak: ne, ne volim Sonju, iako mi je
užasno draga, i ne, ne bih voleo da rodi tu bebu jer ni ja ni ona ne bismo
znali šta ćemo s njom (bože, samo nemoj da su blizanci, to bi već bio
preveliki bedak, čak i uz krst na retrovizoru), ali kada čovek dođe u izvesne
godine i kada na zadnjem sedištu olupane "minike" grli preslatku klinku na
ivici suza u kojoj postoji nešto o čemu ne sme ni da misli kao o svom detetu,
onda mu povremeno padne mrak na oči, i bez obzira na kurs marke, cenu benzina
i još jednu lokalnu čarlamu u najavi, poželi da prekrši sva pravila zdrave
pameti, da se popiša na mudrost, iskustvo i hladnu glavu, pritom već znajući,
i mrzeći sebe zbog toga, da će ga proći, da će popiti svoj viski, iskulirati i
uraditi ono što treba, ono što se radi, jebenu pravu stvar... Na Slaviji se
jedva uzdržavam da ne kažem taksisti da sad malo vozi u krug, želim da još
neko vreme ne stignemo nikuda, da se grad samo okreće oko nas kao prljavi,
stari ringišpil i da ćutimo, ali onda mi pada na um da je to možda nekakav
prekršaj i da ringišpili ionako postoje još samo na vašaru u Svilajncu i u
noćnim morama, i puštam matorog da svoj slou-moušn dizel potera uzbrdo, u
Beogradsku...
Lepuškast mladić u belom mantilu za koga znam da poseduje diplomu medicinskog
fakulteta, ali me ipak neodoljivo podseća na jugo-stjuarda iz zlatnog doba
"Jatove revije", plaćenih odmora u Los Anđelesu i šverca na sitno pita me da
li hoću još jedno piće dok njegov šef, gospodin Primarijus što je nežnije
moguće obavi ono što se mora obaviti: samo ti sipaj, dečko, kapiram da za
trista maraka i meni ladno sleduje anestezija, kažem u sebi, jer sam rešio da
budem dobar, i bez reči mu pružam praznu čašu da mi naspe još dva prsta
"Martela"... Ispod par jezivih slika u mistično-deviznom maniru srednje
generacije afirmisanih foliranata, neki baja na mobilnom daje diskretna
uputstva za prodaju betonskog gvožđa, dok čeka da prvu uzdanicu nesuđene
biznis-dinastije usisa vakuum, a zgodna devojka poslovnog izgleda sedi na
fotelji i ne gasi "Davidov lajts" uz nes-kafu koju joj je smućkao Dr Stjuart
lično... Znam da će ovih pola sata na kraju ipak proći i da će sve biti u
redu, ali znam i da će mi kad god mi kompjuter ubuduće da "Abort, Retry,
Fail?" redovno pripadati muka; čovek je stoka, i dok kazaljka na zidnom satu
jezivo sporo nastavlja svoj monotoni ophod, ja već uglavnom razmišljam o tome
gde ću malu ovih dana da vodim na klopu i par flajki nekog solidnog vina, da
malo iskuliramo ovaj bedak... Muči me samo to što, premda kazaljka mili,
odnekud imam osećaj da treba požuriti, da treba odraditi tu večeru, to vino i
par zajedničkih šetnji pored reke dok nekim crnim obrtom ne postane kasno...:
dok još ima restorana, dok grožđe još raste u ovoj usranoj zemlji, dok igde na
ovom svetu još ima bilo čega za nas...
književnost.747mcar,
Moj grad
Sa doksata neobicne hotelske sobe posmatram grad. Soba mirisom jos
uvek
odzvanja od nedavnog polnog odnosa, ako se ta slozena interakcija moze nazvati
samo tako. cutim sada, bili smo napeti, nismo mogli da se medjusobno osetimo,
sve je proteklo nekako prebrzo. Soba je zaista neobicna, bidermajer stil,
sedam u fotelju, divim se osecaju za udobno kojega su razvili becki
malogradjani pocetkom proslog veka.
Ona jos uvek lezi, ne ustaje joj se. Gledam je, zajedno smo prosli
mnogo ovakvih situacija. Nemusto je pitam sta da radimo, zasto smo toliko
izbezumljeni. Zasto smo izvan sebe, da li cemo ikada uspeti da se do kraja
vratimo sopstvenim telima. Sunce jos uvek generalno sija napolju.
Pomerili su sat. Toplo je. Prolece je. Ljudi prolaze dole ispod prozora.
Gledam njihova lica u ogledalu obliznjeg izloga. Prolaze, jedan, drugi,
treci, ne brojim vise. Prolaze automobili, crveni autobusi. cudim se kako su
cisti krovovi autobusa. Mislim da je to zbog kise. U blizini dve neobicno
simetricne zgrade sa visokim siljcima, jedan siljak nosi petokraku, drugi orla.
Smejem se tim nesretnim simbolima iz istorije. Sada jos da pazljivo pokupimo
ostatke kontraceptivnih sredstava, da se sredimo i odemo. Treba podneti i
podsmedsljivi pogled recepcionara. To je najmanje. Mislim strasno. Napolju
svetlo umire, stvarnost se urusava. Ona me pridrzava.
Napolju ljudi gamizu. Napolju mi ljudi gamizemo. Automobili, mnogo,
premnogo automobila. Raspadnuti muzejski primerci i nove limuzine. Kao da se
nista nije dogodilo, moji sugradjani grabe, zezaju se, polazu vozacke ispite,
uce. I ja pokusavam da to isto radim, samo mene boli. Pitam se da li
jos nekoga boli. Kao da se nes prema ono sto se sprema.Koliko uspesno i
dugo moze trajati ta mimikrija. Koliko dugo mogu prolaziti mirno, kreciti ]
fasade, dok se zlo javlja na svakom koraku, doziva i iz podruma hvata za noge.
Muka mi je od svetla.
Semafori rade. Cudim se da rade, cudim se da funkcionisu. Raduju me
sve
strukture koje jos postoje i rade upravo ono sto bi trebalo da cine.
Kupicemo kokice. Hrskave, tople, meke, bezukusne, americke. Prodavac
ce biti ljubazan. Dovoljno da me gane do suza. Dodir, hladan metalni novac.
Dodir, masna znojava ruka.
Nejasna iskra necega sto ce tek doci slaze mi se u glavi dok hodamo
ovom ulicom. Nejasna koprena koja me vuce negde, koja mi ne dozvoljva da
normalno pojmim stvarnost.
Klinci, mozda su oni jos zivi. Klinci, moja jedina nada. Vreme,
koje je nezaustavljivo i koje svakih nekoliko godina izrodi novu nepokornu
generaciju. I nada da ce neka nova generacija u buducnosti ponovo znati
za vrednosti i slicne stvari koje smo mi ismevali i neznajuci koliko su
takve stvari vazne. I tuga kada shvatim da ovi klinci na zalost nikada
nisu imali prilike da vide probaju i zagrizu stvaran svet. Tuga zbog
toga sto znam da su opet zamahnuli kosom spremni da pokose i te nove
generacije.
Takozvanom glavnom ulicom koja je sve samo ne ulica, prolazimo.
Prolaznici zaobilaze coveka sa mobilnim telefonom koji sladostrasno
"razgovara" sa nekim. Neobicna stvar, mislimo. Stiskamo ruke, dajuci
jedno drugome znakove. I mi zaobilazimo. On nesto govori, na cas kao da
visi u mestu, izdvojen. Samo on i telefon. Fokusiram glavni detalj.
Ruka sa zlatnim lancicem i sjajni sako.
Boje sutona lagano se usaglasavaju ka jednoj usrednjenoj modro crnoj.
Automobili, pesaci, buka, kretanje. Vrtoglavi svet koji traje, slika mog grada.
I odjednom razumem zasto volim nedeljna jutra kada nema nikoga, kada je grad
prazan. Jedino tada mogu da osetim moj grad jer ovim ljudima i onome sto se
ovde dogadja vise ne pripadam. Jednostavno ono cemu se ja smejem skoro da
ne zanima vise nikoga. Ono sto me rastuzuje zanima samo ljude kojih vise ovde
nema. Za razliku od mnostva, nisam uspeo zaboravim.
Kao ubod igle, jasna misao koja objasnjava sve. Napusticu ovaj grad,
napusticu sva njegova svetla i slike.
Crna zavesa pada na sva moja nepostavljena pitanja.
MC
književnost.748willow,
>> Moj grad
Bravo, Markoni !. Što reče drug Morkin Željko :), ovakve priče
uopšte ne treba komentarisati. Dobro, možda nije SF, al' je makar
realno. Toliko realno, da odma' sve osetiš, k'o da ti se sve to
upravo i dešava. K'o neka vrsta izvršavanja priče u glavi u realnom
vremenu.
Da se nadovežem...
Proleća donose novu romantiku, oštru kao zmijski jezik i gorku kao
otrov pod kožom. Ljubav se suši, smeh se suši, sve se suši.
Kao invazija sušenja, i agonija mirisa, i ta bolest koja besno
napreduje, otimajući zeleno meso od umornog cveta, i pedalj po
pedalj, dok uspostavlja svoje Carstvo, nameće nove simbole, nove
bogove, nove ukuse, mirise i sisteme vrednovanja, i predlaže deci,
neka bolje pogledaju hiljaditu seriju "Ljovisne iz Pakla" na 3K :),
nego crtać na prvom, u sedamipetnajs :).
"Doktoreeeee, dođ'te časkom 'vamo...!" :)
Loša sreća. Uvek kad dođe neki novi veterinar, opremljen je na isti
način...U prvoj ruci nosi bejzbol palicu, a tek u drugoj, vakcinu
za oporavak. I tako to ide u krug. Kao neka nametnuta i prinudna
prva-pomoć. Kao doživotno "sad ću da se skupim malo, a život ću
ostaviti za posle...". Čega ?. Kao molitve što ne pomažu, i kao
dobri ludi mrtvi Dilen Tomas kad ispreteruje i kaže... "Množite se,
karton na karton, pre nego što oduvam vaše slepljene kolibe..."
P.S. Ovo sam možda trebao u "licni.stav", ali, mislim se, kakva
korist od ličnog stava, kad se ja tu ništa ne pitam, niti mogu
bilo šta da učinim da stvari krenu na bolje...bezveze je to.
Lomim svoju glavu, kažnjavam dva dobra patuljka unutra i onda kidam
jedan mozak...čemu sve to ?. Seno salaš i bezimene ravnice sačekaće
svakog, ako ne ovde, a ono, makar, tamo negde...
Pzdrv, Bezrazložni Buntovnik Dosade i W,W,3.
književnost.749willow,
>> K'o neka vrsta izvršavanja priče u glavi u realnom vremenu...
Zaboravih da kažem...kamo sreće da je samo u glavi. Na žalost, nije
samo tu, već i svuda okolo.
književnost.750mcar,
Ucenje
Prijatelju, pazi dobro sta ti govorim.
Ti se pitas da li mi poricemo stvarnost.
Nije to, mi se borimo protiv stvarnosti,
ona hoce da porekne nas.
Stvarnost ustvari nije jedinstvena, ima ih mnogo,
Nasa stvarnost je konstruktivna, druge su izdajnicke.
A na tebi je da budes dovoljno svestan i
umes da odaberes pravu.
Istinu mi zato nudimo javno,
svaki dan u vatri propagande.
Stvarnost je zbog toga sinko samo filigranska zrtva
tvojih mozdanih vijuga.
Zato Stvarnost nije ono
sto tebi govore cula,
ono sto ti kaze sopstveni organizam.
Budi izvan svih tih slabosti
dva i dva moze biti cetiri, pet ili hiljadu,
zavisi od od naseg stava,
zavisi od Njegove odluke.
Oslobadjamo te zato uzivanja,
samo askete vide vise svetove.
Oslobadjamo te zato rasmisljanja,
zar ne postujes dubinu nirvane.
Oslobadjamo te zato unutrasnjeg mira i zdravog razuma,
smirenost stvara malogradjansku ucmalost,
znamo da je zdrav razum smrt za umetnost.
Zrtvuj se, hajde da zajedno
prevazidjemo ogranicenja binarne logike i logike uopste.
Hajde da putujemo negde izvan principa,
izvan ogranicenja dobra i zla.
Vidis, tebi se cini da je sve previse slozeno,
medjutim svet se drzi na cvrstom i nepokolebljivom stavu partije,
na britkom jeziku Njegovih naredbi.
Ne zuri se, ne znoji se, Vodja dace znak.
Znak da svi jurnemo, i da iskocimo iz tocka karme.
Svi zajedno, na putu vecne istine.
Protiv sila mraka, haosa i bezumlja.
MC
04.98.
književnost.751udav,
xxxxxxxxxxx
x
x xxxxxxx x
x x x
x x "PEKING BY NIGHT" Basara x x
x pogled na pogled x x
x x x
xxxxxx x
xxxxxxxxxx
!!! REKAO BIH DA JE ... !!!
... bilo sumnjivo jos u pocetku.
Dve knjige u istoj godini."Looney tunes" i "Peking by night".
Obe sa naslovima na engleskom jeziku. Iz "Virtualne kabale" prosto izbija
antiimperijalizam adresiran na zapad. Cemu onda naslovi na engleskom ?
Naravno, moguce je dati par pretpostavki, ali o tome kasnije ...
Isti izdavac. Dok sam posmatrao korice knjige, pitao sam se nije li Basara
pretpostavio kvantitet kvalitetu ? Ne bi me cudilo. Pisci cesto to rade ...
Singer se cesto ponavlja. Pavicu je to postao stil pisanja ...
Dovoljno da se pokavari jedna ordinarna logicka struktura. Dovoljno da moj
stav o Basari koji sam dobio citajuci "Virtualno kablu" bude u startu
poljuljan ...
Ali ipak nedovoljno da me odgovori od citanja knjige ...
Sta reci o "Peking by night" ... NISTA ! Gomila pretpostavki nekoherentne
strukture ! Uzmite jedan originalan srpski glineni lonac, dodajte u njega par
romana Agate Kristi, malo francuskog smisla za komediju, nekoliko listova
"Procesa", nekoliko listova "Zamka" Kafke, par Diznijevih stripova, par
isecaka iz Ramajane, mozda i poneku praznu frazu Zen-Budizma, premazanu
pravoslavljem, dodajte i malo judeo-hriscanske tradicije umotane u lepo
dezeniran celofan, par vesterna, ... i eto vam knjige ...
Niz dogadjaja svedenih na manji ili veci nivo apsolutne fikcije, povezanih
slabim labilnim vezama su oslonac o koji je Basara pokusao da nasloni svoju
viziju smisla. Svo vreme citanja knjige ocekivao sam dogadjaj koji ce konacno
povezati sve delove u celinu, ali nije ga bilo. Rasuti delovi su ostali u
prasini, tek naslucujuci lucidni bljesak koji je MOGAO da se rodi ...
Jeftini trikovi, digresije, opsenarstvo to je ono na cemu ova
knjiga pociva. Pisac zapravo prati sam tok pisanja. Cesto ubacuje recenice
koje objasnjavaju neistinitost same knjige, odnosno da su dogadjaji nastali
samo u njegovoj glavi.
Nepovezani nelogicno rasporedjeni simboli konstruisani s namerom da zbune i
zasmeju, a onda i zamisle su ipak ispali samo (ne)vesta igrarija ... i nista
vise.
Pokusaj da se "stvar" dovede do trivijalnosti kako bi se dospelo do sustine.
Protivrecnost.
I ta imena ... jedino SRPSKO ime koje se spominje je ime samog pisca. Otkuda
tolika averzija prema uobicajenim imenima ? Da li to Basara misli da
uobicajena srpska imena degradiraju jedno knjizevno delo ? Otkud i sam naslov
na engleskom ? U principu tu su vise mogucnosti :
1. Komercijalna - ciljane na strana trzista. Basara smatra da bi ukoliko dodje
do prevodjenja knjige (sto je verovatno moguce) smetnju prevodu predstavljala
za izgovor i predvod teska srpska imena, zato uzima strana jer misli da ce se
strani citaoc lakse snaci u i onako mutnom delu. Cilja ne visoko ...
2. Isto tako komercijalna, ali sa elementima egzoticnog - pisac je pokusao da
"uzdigne" svoje delo na veci "nivo" ...
... ceo taj problem bi dobio sasvim drugi znacaj ukoliko bi se ispostavilo
recimo da pisac koristi imena kao simbole ( kao Kafka), ali ... sumnjam. I
cemu toliki germanizmi (bez potrebe), cemi toliko citati ...
!!! I P A K ... !!!
... zna Basara radnju ! I na momente ... samo na MOMENTE osetio sam kako se iz
usvinjenog kontenjera pojavljuju biseri ! Ako neko cita knjigu neka obrati
paznju na "Saga o Hornu" , "Obuka" ... maestralno !
!!! AKO MENE PITATE ... !!!
... Basari je trebala knjiga, zato je uzeo i bacio par stvarnih stvari, a
prazninu je ispunio djubretom ...
E, sta vise rec' jeb'ga ... ja nisam kriticar ... :)
UROS DAVIDOVIC
književnost.752udav,
Covece, bre lepo pises ...
književnost.753hogistey,
Evo nesto zanimljivo - prica prevedena sa esperanta.
willems.zipknjiževnost.754udav,
xxxxxxxxxxx
x
x xxxxxxx x
x x x
x x "PEKING BY NIGHT" Basara x x
x pogled na pogled x x
x x x
xxxxxx x
xxxxxxxxxx
!!! REKAO BIH DA JE ... !!!
... bilo sumnjivo jos na pocetku.
Dve knjige u istoj godini."Looney tunes" i "Peking by night".
Obe sa naslovima na engleskom jeziku. Iz "Virtualne kabale" prosto izbija
antiimperijalizam adresiran na zapad. Cemu onda naslovi na engleskom ?
Naravno, moguce je dati par pretpostavki, ali o tome kasnije ...
Isti izdavac. Dok sam posmatrao korice knjige, pitao sam se nije li Basara
pretpostavio kvantitet kvalitetu ? Ne bi me cudilo. Pisci cesto to rade ...
Singer se cesto ponavlja. Pavicu je to postao stil pisanja ...
Dovoljno da se pokavari jedna ordinarna logicka struktura. Dovoljno da moj
stav o Basari koji sam dobio citajuci "Virtualno kablu" bude u startu
poljuljan ...
Ali ipak nedovoljno da me odgovori od citanja knjige ...
Sta reci o "Peking by night" ... NISTA ! Gomila pretpostavki nekoherentne
strukture ! Uzmite jedan originalan srpski glineni lonac, dodajte u njega par
romana Agate Kristi, malo francuskog smisla za komediju, nekoliko listova
"Procesa", nekoliko listova "Zamka" Kafke, par Diznijevih stripova, par
isecaka iz Ramajane, mozda i poneku praznu frazu Zen-Budizma, premazanu
pravoslavljem, dodajte i malo judeo-hriscanske tradicije umotane u lepo
dezeniran celofan, par vesterna, ... i eto vam knjige ...
Niz dogadjaja svedenih na manji ili veci nivo apsolutne fikcije, povezanih
slabim labilnim vezama su oslonac o koji je Basara pokusao da nasloni svoju
viziju smisla. Svo vreme citanja knjige ocekivao sam dogadjaj koji ce konacno
povezati sve delove u celinu, ali nije ga bilo. Rasuti delovi su ostali u
prasini, tek naslucujuci lucidni bljesak koji je MOGAO da se rodi ...
Jeftini trikovi, digresije, opsenarstvo to je ono na cemu ova
knjiga pociva. Pisac zapravo prati sam tok pisanja. Cesto ubacuje recenice
koje objasnjavaju neistinitost same knjige, odnosno da su dogadjaji nastali
samo u njegovoj glavi.
Nepovezani nelogicno rasporedjeni simboli konstruisani s namerom da zbune i
zasmeju, a onda i zamisle su ipak ispali samo (ne)vesta igrarija ... i nista
vise.
Pokusaj da se "stvar" dovede do trivijalnosti kako bi se dospelo do sustine.
Protivrecnost.
I ta imena ... jedino SRPSKO ime koje se spominje je ime samog pisca. Otkuda
tolika averzija prema uobicajenim imenima ? Da li to Basara misli da
uobicajena srpska imena degradiraju jedno knjizevno delo ? Otkud i sam naslov
na engleskom ? U principu tu su vise mogucnosti :
1. Komercijalna - ciljane na strana trzista. Basara smatra da bi ukoliko dodje
do prevodjenja knjige (sto je verovatno moguce) smetnju prevodu predstavljala
za izgovor i predvod teska srpska imena, zato uzima strana jer misli da ce se
strani citaoc lakse snaci u i onako mutnom delu. Cilja ne visoko ...
2. Isto tako komercijalna, ali sa elementima egzoticnog - pisac je pokusao da
"uzdigne" svoje delo na veci "nivo" ...
... ceo taj problem bi dobio sasvim drugi znacaj ukoliko bi se ispostavilo
recimo da pisac koristi imena kao simbole ( kao Kafka), ali ... sumnjam. I
cemu toliki germanizmi (bez potrebe), cemi toliko citati ...
!!! I P A K ... !!!
... zna Basara radnju ! I na momente ... samo na MOMENTE osetio sam kako se iz
usvinjenog kontenjera pojavljuju biseri ! Ako neko cita knjigu neka obrati
paznju na "Saga o Hornu" , "Obuka" ... maestralno !
!!! AKO MENE PITATE ... !!!
... Basari je trebala knjiga, zato je uzeo i bacio par stvarnih stvari, a
prazninu je ispunio djubretom ...
E, sta vise rec' jeb'ga ... ja nisam kriticar ... :)
UROS DAVIDOVIC
književnost.755udav,
Covece, bre lepo pises ...
književnost.756supers,
>> Isti izdavac. Dok sam posmatrao korice knjige, pitao sam se nije li
>> Basara pretpostavio kvantitet kvalitetu ? Ne bi me cudilo. Pisci cesto
>> to rade ...
Dobro jutro... Ne čudi me što si ti izabrao da počneš čitanje Basare od
Virtuelne Kabale. Sad pročitaj Famu o biciklistima, Potragu za svetim
gralom i Looney Tunes u kontinuitetu, pa ćeš da ga prezireš ;)
Digresije i opsenarstvo, koje si mu konstantovao, njegovo su srednje ime.
Knjiga koju si pročitao nije ništa specijalno po tom pitanju. Nekome se
to više sviđa, a nekome ne.
>> I ta imena ... jedino SRPSKO ime koje se spominje je ime samog pisca.
>> Otkuda tolika averzija prema uobicajenim imenima ? Da li to Basara misli
>> da uobicajena srpska imena degradiraju jedno knjizevno delo ? Otkud i
>> sam naslov na engleskom ? U principu tu su vise mogucnosti :
Je li mali, jel' si ti novi ovde? ;> Znaš, poslednjih decenija u svetu
su se desile moderna, pa postmoderna i tako to...
Tvoja kritika Basarinog stila mi se svidela, bilo je tu
prejakih reči ali ono što si izrekao uglavnom je na mestu. On zaista
piše tako kako piše, a ljudi tome pridaju pozitivnu ili negativnu
konotaciju.
Ali, ovo o stranim imenima i toponimima... Kao da iz tebe progovara
politkomesar koji je izneo svoje mišljenje o knjizi koju nije pročitao.
To se radilo u vreme Danila Kiša, kada je kod nas prodrlo to
"pomodarstvo u književnosti". Prema tome, kaži lepo k'o čovek da su
moderna i postmoderna sr**je i da su upereni protiv srpskog naroda,
umesto što prozivaš samo Basaru ;)
>> Svo vreme citanja knjige ocekivao sam dogadjaj koji ce
>> konacno povezati sve delove u celinu, ali nije ga bilo. Rasuti delovi su
>> ostali u prasini, tek naslucujuci lucidni bljesak koji je MOGAO da se rodi
Fazon je u tome što se svi neraščićeni fragmenti prenose u sledeću
knjigu. Evo ti primer u vezi neprijateljskih NATO imena: Basarin
prijatelj Sandoz iz De Bello Civili (knjižica po kojoj je rađena
predstava Oksimoron) pojavljuje se u Looney Tunes pod srpskim imenom i
prezimenom. Demistifikacija, ipak, retko kad ide do kraja i pisac uvek
iznova mistifikuje, da bi se knjiga završila u fazonu to be continued.
Nas dvojica ćemo se lako složiti da su njegove knjige feljton bez kraja.
Stoga mi se na osnovu tvog primera čini ispravnim zaključak da
je za sud o Basarinom opusu dovoljna jedna knjiga gde pored esejistike
ima i naracije. Zlobnici bi rekli da je to zbog piščevog ponavljanja ;)
Ipak, ja Basaru gutam ne toliko što sam oduševljen njegovim idejama,
koliko zato što me njegov stil strahovito zabavlja. Ono što ja nalazim
vredno u svim tim njegovim knjižicama je saga o odnosu čovekovog uma
prema transcendentnom. Slični su nam pogledi, valjda.
književnost.757morkin,
> Kao ubod igle, jasna misao koja objasnjava sve. Napusticu ovaj
> grad, napusticu sva njegova svetla i slike.
Dobro (umetničko) delo je ono koje u meni izazove nekakvu emociju,
pozitivnu ili negativnu.
Napiši nešto što ne bedači, da me malo oraspoložiš.
književnost.758mcar,
Hvala.
književnost.759udav,
>> Sad procitaj Famu o biciklistima, Potragu za svetim
>> gralom i Looney Tunes u kontinuitetu, pa ces da ga prezires ;)
Hmmmmm ... prezrenje je ipak malo teska rec.
---------------------------------------------------
>> Je li mali, jel' si ti novi ovde? ;>
Aha, potpuno svez i zelen ... osvezavajuci ... ULTRA GREEN ... ;> ...
---------------------------------------------------
>> Znas, poslednjih decenija u svetu
>> su se desile moderna, pa postmoderna i tako to...
... raspao se istocni blok ... znam, znam, "jos jedna prica o jadu i bedi" :>>
...
---------------------------------------------------
>> On zaista pise tako kako pise, a ljudi
>> tome pridaju pozitivnu ili negativnu
>> konotaciju.
Ma, naravno, to zavisi od opstih predispozicija i sklonosti. Ali, ipak
negativno u svemu tome je to da sam Basara zastupa svoj nacin pisanja kao
jedini kvalitetni na raznolikoj knjizevnoj sceni Srbije. Pazi samo kakve su
teske reci pale o Dobrici Cosicu u "Virtualnoj kabali", ili sve ono sto se
dogadjalo u vezi NIN-ove nagrade ...
"Looney tunes" su zaista bolji kao knjizevno delo od "Oslobodioci i izdajnici"
ali onakvo profansko izrazavanje svojih stavova ...
----------------------------------------------------
>> Kao da iz tebe progovara politkomesar
Aaaaaaaaaaaah nacionalizam je moja slaaaaaaaabost ... ;> ...
Ali kada smo vec kod toga ... i danas sam osetio kako val razocarenja struji
mojim umom kada procitah u "Nasoj borbi" njegov komentar u vezi predstojeceg
referenduma ...
Nije mene razocarala samo politicka plastanica (koja je ipak bila dosta
ofucana) vec PROTIVRECNOST u vezi njegovih, sopstvenih stavova. Govori o
istoku i zapada kao o dve razlicite svere gde se u prvoj prozivodi ideologija
a u drugoj proces proizvodnje, i naravno celom istoku pridaje negativnu
konotaciju, dok SAM nebrojenono mnogo puta navodi u drugim delima do kakve je
spiritualne katastrofe dovela isprazna filozofija zapada ...
-----------------------------------------------------
>> koji je izneo svoje misljenje o knjizi koju nije procitao.
E bas je sam to LEPO REKAO !!! ;)
-----------------------------------------------------
>> da su moderna i postmoderna sr**je i
>> da su upereni protiv srpskog naroda,
TAAAAAAAAAKOOOOOOO JEEEEEEEEEEEEEEEEE ! KOSOVO JE SRRRRRBIJAAAAAA !!!
U SEPTICKU JAAAAMUUUUUUUUU SA SRANJIIIIMAAAAA !!!
-----------------------------------------------------
>> umesto sto prozivas samo Basaru ;)
Ma, to je bio samo jedan primer ...
A inace, tema onoga sto sam izlozio nije bio iskljucivo neoimperijalizam vec
Basara ...
------------------------------------------------------
>> knjiga zavrsila u fazonu to be continued.
... a sto ima komercijalnu vrednost.
------------------------------------------------------
>> Nas dvojica cemo se lako sloziti da su
>> njegove knjige feljton bez kraja.
Slazem se, slazem se ...
------------------------------------------------------
>> koliko zato sto me njegov stil strahovito zabavlja.
Pa, OK. stil mu je zaista na momente zabavan, ali vuce sa sobom rizik
nastajanja dosade ...
------------------------------------------------------
>> Ono sto ja nalazim vredno u svim tim njegovim knjizicama
>> je saga o odnosu covekovog uma prema transcendentnom.
Da, tako je, recimo razmisljanja o odnosu prostor/vreme su zaista vredni
paznje.
književnost.760mcar,
Kako vam izgleda Basarina "Ukleta zemlja"?
MC
književnost.761mcar,
Iza gvozdene zavese
Stare babe cupaju iz zemlje crvenu cveklu
mrak pada na zeljeznu zavesu.
A dorucak, za rucak i za veceru cvekla
do neba dopire gvozdena zavesa.
Utapamo se u crvenoj cvekli
krpimo rupe u zeljeznoj zavesi.
Sranje se pravi od crvene cvekle
struzemo rdju sa zeljezne zavese.
U tami se skriva zeljezna zavesa
ni mrtvi konji ne mogu u nebesa.
Pero Lovsin
LP "Drzavni ljubimci" 1982.
Pankrti
književnost.762mcar,
Igra
Suncevi zraci prodiru kroz zavese. Nista ne narusava kompoziciju sobe.
Masivni namestaj, zavese. Tisina. Scenografija za letnje popodne. Takozvano
doba mira i poezije. Dole ispod stola igraju se dvoje dece, decak i devojcica,
Tanja i Zoran. Zaneseni, slazu svetove od velikih plasticnih kocki. Nista ih
drugo ne zanima i cini se da nista drugo ne moze poremetiti njihovu
koncentraciju. Vreme ne igra neku ulogu. Vreme ne igra.
Reski zvuk otvaranja vrata i koraci. Tanjina mama donosi tanjir sa
uzinom. Deca su prekinuta. Setili su se da su gladni. Ustaju. Razigrano se
priblizavaju stolu, uzimaju parcad hleba namazanu tekozvanom jetrenom pastetom.
Trpaju halapljivo hleb usta. Prsti su im vec prljavi, ali nema veze, oblizace
ih oni vec. Vrlo brzo, brze nego sto je Tanjina mama ocekivala sve je pojedeno.
Sada je na njoj da odnese posluzavnik, sto i cini.
Deca se osvrcu, Zoran pomera zavesu, gleda kako dole ulicom prolaze
ljudi. Tanja mu se primice, zajedno gledaju. Onda ona kaze: "Hajde da se
igramo lifta!".
Zoran se okrece, ali i pre nego sto se pribrao Tanja ga je vecu uhvatila za
ruku i vuce ga. Pusta je nevoljno da ga vodi. Jer njemu nije jasna ova igra
koju je Tanja igrala sa njim mnogo puta, ne zna cilj igre. Jer ona nikada
nije uspela da igru dovrsi. Kada bi neko od odraslih naisao igra bi se grubo
prekidala. Jednom je Tanju tata cak i osamario zbog ove igre. Zoran ni tada
nije shvatio zasto. Igra svaki put pocinje bas kao i sada: Tanja ga gura u uski
procep izmedju dva ormana. Pokusava i ona da stane s njim, ali to nikada ne
uspeva. Ona kaze da je to lift, stiska se uz njega, dise mu usta, i oni se
"voze" liftom. Po neki put rukom pokusava da mu otkopca pantalonice sto joj
tesko polazi za rukom, kao i svoj deci tog uzrasta njoj je tesko da otkopcava
i zakopcava i svoju sopstvenu odecu. Obicno neko dodje i onda se igra nasilno
prekida. Tanju pozivaju, obicno je grde, Zoran se izvlaci iz "lifta". Sve se
ubrzo, kako to kod dece biva, zaboravlja. Zacas, i oboje ih zainteresuje neka
nova igra. I nema razloga secati se, sve se ionako dogadja u zlatnoj i
bezbriznoj sadasnjosti.
Popodne. Raskrilili su zavese. U sobu je uslo svetlo. Mnogo odraslih
uslo je u sobu.. Oni glasno pricaju, tesko ih je razumeti. Pricaju mnogo,
ne znaju da se igraju, ne dodiruju se. Nijhove price su nacesce dosadne ili
besmislene. Ipak odrasli su mocni, oni pruzaju hranu i zastitu. Da li su
"veliki" zato sto su odrasli ili je obrnuto?
Tanja i Zoran se jure oko stola, ne mogu privuci paznju velikih,
niko im se ne pridruzuje u igri. Iznenada Tanja otvara nezakljucana vrata i
izlece na stepeniste. Jos jedan krug. Utrcavaju unutra, i opet na stepeniste.
Zoran je ovoga puta uspeo da je uhvati. Stepeniste je na zadnjem spratu zgrade
i okupano je suncem koje dopire kroz krov staklenika. Nekoliko trenutaka stoje
i cute, ne znaju sta bi dalje. Onda Tanja kaze: "Stani". Iako vec stoji Zoran
se ukipljuje. Zna on vec po njenom glasu sta bi moglo da usledi, ali ovde
nema ormana, kako da se sada igraju lifta. Pita se sta ce biti, sta li ce ona
sada da uradi. Ona vise nista i ne objasnjava, samo polako i nespretno
otkopcava njegove naramenice. "Kao mama", misli Zoran. I dok bi ga vec desetak
godina kasnije ovakva ili slicna igra ispunila nestrpljenjem, Zoran je miran,
samo ceka da vidi sta ce uslediti. A Tanja polako ali sigurno napreduje.
Uspela je da mu otkopca naramenice, zatim mu je spustila i pantalone i
gace do kolena. Pravi liftovi koji se cuju ne igraju vise nikakvu ulogu.
Tanjino lice je ozareno, ozbiljno i to je upravo ono sto on najvise ne razume.
Polako i pazljivo ona hvata njegov ud, "To je dakle to",
misli Zoran. "Kako je to lepo", kaze Tanja, usresredjena na zanimljive
delove njegovog tela.
Negde u tom trenutku vrata se otvaraju, neko od "velikih" se smeje,
Tanja se stidi, bezi, oblace ga, vode unutra. Pocinje opet neka nova i
drugacija sadasnjost da im se desava. Na stolu su kolaci. Punih usta oboje se
usresredjuju na ukus i kolicinu. Ne zanima ih sto odrasli nisu razumeli igru
kako treba. Sve je zaboravljeno, oprosteno, pokopano. Ne znaju ni za
bradatog doktora iz Beca koji bese tvrdio da je proanalizirao sustinu te igre.
Bas ih je briga. Ko uopste moze da razume sustinu igre? Zar se igra moze
razumeti? Pa sve se ionako odvija samo po sebi. Jos uvek punih usta odlaze u
kupatilo, peru ruke, prskaju se. Sve vreme zbog necega se kidaju od smeha.
MC
književnost.763miobrado,
"...ONA SE PRIVLAČILA tako vešto i bešumno da je pritajenom Simi
samo njen ubrzani dah kao šumorenje trepetljika odavao približavanje.
On se još grčevitije priljubi uz stenu. Sigurno je videla, ili bar
nazrela u prvom praskozorju ulaz u pećinu, pridigla se i potrčala
sitnim koracima. Simi srce tako panično poče da se trza da ga je
jedvimice obuzdavao, stežući cev mitraljete i zatežući sve mišiće
mršavog tela.
- PISNEŠ LI, PUCAM? - zareža Sima i zgrabi joj revolver. Ona ga
je prestravljeno gledala kroz krupne suze i potom počela da jeca.
Predala se stavičnom iznenađenju, ne njemu. Pobegla je od Bugara i
pala četnicima u ruke. A da je četnik u pitanju videla je po Siminoj
dugoj kosi i vlažnoj, retkoj bradici. Dok je jecala, prameni njene
crne kose blago su ga milovali po licu. One pramičke što je zgrabio
kad je ušla sad je dobrovoljno oslobodio i jedva se uzdržao da ne
počne da je miluje i teši. Zadenuo je njen revolver u tkanicu, pa je
poveo ugašenoj vatri.
- ŠTA ĆEŠ SA MNOM? - pitala je sedajući, a potom pokušala da
rukom prekrije pocepane čakšire iz kojih je strčalo njeno odrano
koleno . - Znam da s' četnik - dodala je i stresla se. Tako mu je na
svoj način rekla da je partizanka. Mogao je da je upita iz koje je
brigade, a sad mu je to izgledalo nevažno, čak i glupo pitanje.
- JA SAM RAVNOGORAC,..."
Miloš Aćin - Kosta
(Eh, ti pusti Englezi;
Četnička književnost/"Pogledi", od 22. 3. 1991. g., br. 79, str. 67.)
književnost.764miobrado,
"...Bio sam umoran, osećao sam u sebi neki pritisak kao izgladneo
čovek. Nisam bio gladan, jer čim sam došao ponudili su me američkim
sirom. Sekao sam nožem taj žuti sir u konzervi i mislio kako je za mene
rat postao lakši. I sada to opet pomislih, videći pred štabom kako neka
drugarica istresa ćebad. Spavaću na ćebetu koje neću nositi!
Dohvatih kamičak i bacih ga pred sebe.
Ispred mene stajale su dve mlade devojke. Tek sam ih onda video.
Obe su bile iste visine, samo je jedna bila punija i imala je napred
prebačene crne kike. Druga plašljiva i tanja, njenu kosu nisam video,
bila je sakrivena ispod bele marame.
Sigurno su me posmatrale odavno. Ona punija reče:
- Druže, možemo li s tobom da pričamo?
Pitanje me iznenadi: nije rekla da razgovaramo, nego da pričamo.
Šta imamo da pričamo? Nespretno sam u ruci okretao duvansku kutiju.
- Možemo - rekoh.
One lako priđoše i sedoše do mene, jedna s jedne strane, druga s
druge. Učini mi se da obe duboko dišu kao da su trčale..."
Antonije Isaković - Lule
(Veče;
Velika deca, grupa izdavača, str. 245. i 246.)
književnost.765udav,
Zvuk tece
Zvuk tece lagano, brze, u mrtvilu zivota , zvuk tece...
Lagano pa brze, da on sopstvenu smrt stize...
Onda raste u vatri , raste u krvi, karikaturi ...
Sve je br`a njegova reka...
Raste tisina, lazna , mrznja daleka...
Sred njega , zastace mir , da stvori nemir...
Sred njega su istine sena, ponovo snovi lakih `ena...
Sred njega je kratak bljesak...
Sred njega je zivot pesak...
Ko njega tvori , ni on sam znao ne bi...
A i zasto mesati njega u mrtvilo sprega...
Sem ako nije on mrtvilo sprega sto tvori njega...
O{tro kao violina on protutnja preko neposejanih njiva...
Da smrtan i lak zivot donese ...
Nove zvuke , umrlu jesen ...
Zvuk tece lagano , brze , u mrtvom on sebe stize...
Uros Davidovic 1996
književnost.766mcar,
Fasista
Kazu da se zene preznojavaju
kada slusaju tvoje govore,
uzbudjene snagom tvoje moci.
Da si jos davno pronasao krivce,
da volis proste i sposobne,
da ces kazniti izdajnike.
Kazu da lecis impotenciju,
da ulivas sigurnost
ocajnima i izbezumljenima.
Da su tvoja resenja jednostavna i laka,
da jedino ti imas cvrstu ruku,
strogost surovog oca kojega smo dugo cekali.
MC
28.11.96
Tren
Osetio sam slobodu, bila je masna i topla,
drhtava i ziva.
Samo na trenutak, dok te nije bilo gospodaru.
Dok nisu dosli demoni tvoje bolesne maste.
Samo na tren,
treperilo je lisce i cuo sam kisu.
A onda si dosao,
vratio se pakla.
Zatvorio si prozore,
namakao rezu na vrata.
Zacvrcalo je meso na usijanim stolicama,
plakala su deformisana deca.
MC
književnost.767willow,
Razbuđen lokalnom anestezijom
Shvati,
jer, sve drugo,
to je
batrganje po brisanom prostoru,
i grebanje noktima po vazduhu,
i brojanje spratova dok proleću,
i onda konstatacija "šteta, bio je to zaista lep pokušaj..."
To je vreme ispunjeno obrušavanjima,
uhodanostima i rutinama,
i prihvatanjem pada kao normalne posledice postojanja
više sile gravitacije,
kao ništavnost, i ja, i sve ono na šta se nikad ne računa.
To je sveobuhvatni znak pitanja između
jedina dva zaista važna i garantovana događaja,
rođenja, i onog drugog....
To je jama na pučini,
i fotografija u društvu izrovarenih osmeha,
i još jedan mučan povratak sa letovanja,
i punih trideset godina do penzije,
i preostalih 17 spratova do dole,
i parola:
"skoči sa što više zgrade, duže ćeš da živiš..."
To je umlaćena želja za visokim letom,
baš kad svi ostali očekuju još jedan nizak pad
pa to i dobiju.
To je kao čvrsto, ustoličeno i jako,
kao preostala slepa vera u životne zagarantovanosti,
i iščekivanje nemoćnog, i osluškivanje nemog,
i uteha u aplauzu što lomi šake,
i pismima poslatim bez adrese,
i paklenim blagodetima
iznenadnog.
To je teret,
kao doživotno zaleganje i stalna desetkovanost,
i prevarenost,
kao kad uposlena hobotnica ostane bez ijedne slobodne
ruke,
i osećaj,
kao kad konačno shvatiš da je repriza stare tragedije,
na žalost, opet odmakla suviše daleko...
Rastojanje između starta i cilja jeste
vertikalno, i postavlja se pitanje "šta sad...?"
Najlakše je, kao i obično, učiniti pravu stvar...
to jest, ništa...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.768mcar,
5.767 - Bitno.
književnost.769rdejan,
Žena mi je, tog jutra, bila izuzetno raspoložena. Čak perverzno
vesela. Već sam je ispod oka gledao, ali nisam ni naslutio kakav me
dan čeka, jer mi je njen mili "Diži se, bubo lenja, kafica!" poziv
izmamio osmeh. No, bilo je nešto čudno u njenom ponašanju.
Radni dan mi je počeo standardno - neopisivo dosadno i jedva plaćeno.
Želeo sam izazov, uzbuđenje, dokazivanje. Tog dana dobio sam samo
plavo, socijalno pismo, ono pismo kojim se kolega ispraća u penziju,
uz otpremnicu koja će to veče omrsiti brkove ne samo njemu, već i
njegovima, ili, pak, pismo u kojem je pozivnica prvoborcu na
zasluženo otvaranje nebitne izložbe slika, a sve povodom godišnjice
nebitnog datuma. U ovom pismu je bila poruka od direktorke.
"Tačno u 14:00 dođi u moju kancelariju
i ponesi sve što ti treba u poslu."
Podne je sa mukom došlo i prošlo. U dva sam već bio ispred njenih
vrata. Kada sam ušao, video sam njen perverzni osmeh, isti onaj osmeh
koji me je zaintrigirao toga jutra. Osmeh iščekivanja i tajnovitosti.
- Od danas radiš u mojoj kancelariji. Ja prelazim u drugu. Sve što
ovde vidiš od ovog trenutka je tvoje.
Nesvesno sam stiskao pesnice. Diskusije nije bilo, jasno se videlo.
Njena kancelarija je imala stariji nameštaj, slabije osvetljenje jer
je bila na drugom spratu, spratu niže od mojeg.
Ali, drugi sprat ima garažu! Kako je samo to mogla da zaboravi! Svi
zaposleni sa drugog sprata imaju svoje parking mesto. Ipak, nemam
automobil...
U očajanju sam sedeo i gledao moju novu ćeliju, poluoronulu i
mračnu. U tom trenutku stara čistačica, divna žena koja se ovek
brinula o svima nama, otvori vrata i pruži mi kovertu, ovog puta
mirišljavu i sjajnu.
- Pardon, gospon, vaša žena vas je tražila u kancelariji. Nije mogla
da vas čeka, gospon, samo je izletela. U žurbi je zaboravila ovo na
stolu.
Otvorio sam kovertu sa zebnjom. Iz nje su ispali ključevi sa natpisom
'Peugeot' i mala kartica:
"Mojoj ljubavi od najvećeg obožavatelja"
Bes je kulminirao. Sasvim sigurno, zaboravila je poklon. Poklon
od obožavatelja. Kučka. Deset godina u nazad sam štedeo i odvajao
svaki dinar u našu zajedničku fioku, dinar kojim sam priželjkivao
najskromnija kola. Ključeve sam besno tresnuo o zid.
Tada mi je stigla i telefonska poruka da moram ostati na nekom
sastanku, jer direktorka ima neku popodnevnu zabavu i da je moram
zameniti. Mojoj samokontroli došao je kraj. Kidao sam nameštaj,
nogare od stolica, lomio slike i, na kraju, kao najmiliji detalj,
njen računar, koji je verovatno zaboravila da ponese. 'Sve što vidiš
je tvoje' - rekla je. Sada je božije, siktao sam kroz zube.
Otišao sam u kafanu. Gorka li je sudbina slabih ljudi! Alkohol je
uvek bio najzastupljeniji telesni fluid prevarenih. Posle svega što
sam joj činio, ona je poželela drugog - to je trebalo jasno da vidim
par sati ranije.
Već propisno pijan, dovukao sam se do kuće. U hodniku je stajala
sjajno upakovana flaša. Na njoj je pisalo:
"Najdražoj osobi bez koje ne želim da živim.
Vlada"
Vlada?!? Moj najbolji drug Vlada? Zar on? Tuga mi je parala srce,
tiho sam skičao kroz nos. Čuo sam kikotanje u dnevnoj sobi. Dakle,
nisu stigli ni da otpakuju flašu, već su se zaskočili. Zar on...
Skupoceni Chivas, to liči na Vladu. Otvorio sam ga i nemarno počeo da
ga ločem. Ispijao sam ga munjevitom brzinom. Uputio sam se do spavaće
sobe, gde me je čekalo novo iznenađenje. Parfem u obliku dijamanta
odavao je pozamašnu investiciju, zasigurno od istog 'Peugeot' fonda.
"Ovime su i neosvojivi kraljevi osvajani. Neka
tebi pomogne da gospodare pretvoriš u podanike.
Vlada"
NEĆU BITI NIČIJI PODANIK!! Toj kučki možeš poklanjati kule i gradove,
ali mene nećeš zgaziti. NEĆEŠ!
Tresao sam se kao prut, potpuno bez razuma. Da li je moguće, pitao
sam se, da se ovoliko loših stvari dese jednom čoveku u jednom danu.
Brzo sam otvorio prozor i ispraznio sadržaj stomaka na parkirana
kola. Jedna od njih bila su Vladina kola, a druga novi, sjajni
Peugeot...
Besomučno sam bacao flaše, papuče, knjige, keramiku, sve što mi je
potpadalo pod ruke. Među poslednjim objektima sleteli su Chivas i
parfem. Flaša je pogodila prednje staklo Vladinih kola i napravila
poveću naprslinu. Parfem je, verovatno zauvek, ostao da miriše na
ulubljenom krovu Peugeot-a.
U mojoj glavi nije bilo sumnje, a ni razuma. Otvarao sam fioke od
noćnog stočića jednu za drugom. Fioka sa ušteđevinom bila je prazna,
što je i bilo očekivano. Ona sa pištoljem, međutim, nije.
Išao sam polako prema dnevnoj sobi. Pištolj je imao samo tri metka -
- poslednji je bio za mene. Polako, poput zombija, koraci su mi
odzvanjali u ušima i prizivali anđele za oprost. Naglo sam otvorio
vrata...
U sobi je bila moja žena, sjajno doterana i napadno našminkana. Pored
nje smešio se Vlada. Oni nisu bili sami. Tu je bio i moj prvi komšija
sa ženom i svojim sinom. Čak je i moja direktorka bila prisutna. Pre
nego što sam išta uspeo da izustim, svi su u isti mah povikali:
- SREĆAN ROĐENDAN !!!
književnost.770askripka,
Prole(te)će
Sedim pored Neše za šankom i blesavo se smeškam; vidim da mu sve više idem na
živce, ali šta ja tu mogu, mart je, napolju je dvadeset stepeni, i smatrao bih
sebe natčovekom kada bih, dok suknjice u oblacima parfema lelujaju pored mene,
bio u stanju da s face skinem blaženi, Buda-u-đakuziju kez... Mart je: još
malo pa će i minići, još malo pa će da puknu nogice i bluzice, i cvikerice i
šnalice i sisice, još samo malo i sve će ptice i zverčice, netom dozrele
šiparice i s robije pripušteni manijaci, anđeli božji i muški i ženski
antenski priključci da se udruže, još malo i u kafanskim baštama će procvetati
rane krigle a zemlja će uzdrhtati od gromke škripe krevetskih opruga... Znam
da baljezgam, ali večeras sam talac raspevanih hormona, pit-bul pogođen
paradontozom, rob slatke ljubavi zbog koje gore gradovi i pomeraju se planine,
večeras i samo pivo ima drukčiji ukus: na daljinu i hotele sa pet zvezdica, na
toples, tanga-gaćice i mariniranu hobotnicu, na sobu punu foto-modela u koju
ulaziš sam, opipavajući ključ u džepu...
"Konju jedan, samo te đanišem, svake godine se tako istripuješ u ovo doba,
kako pčela zazuji ti bi da trpaš u tehnikoloru, kao da ne znaš zašto je
sirotinja izmislila ljubav...", kaže Neša iz trezvene perspektive ustaljene
osmogodišnje veze u generacijski osveštanom ritmu povečerje-zornjak, pa tako
sve do punog radnog staža, dok kantar ne zariba od zloupotrebe i domaćeg
piva...
"Lepo ti kaže čovek", ubacuje se Peca, vazda zlurad kao komentari u drugom
Dnevniku, "Pokreni se, dečko, od smeškanja i šlajfovanja nema leba, ljudi,
leptirići, koja je razlika, karaju se jedan dan ili dvadeset godina, pa
rikotić, miki, pulvis et umbra sumus, a ovo na latinskom je Nešo opet bilo o
tvojoj kevi, samo da znaš..."
Primedba me trza iz dogmatskog dremeža poznomartovske nirvanea, a baš nekako u
tom trenutku prekokoputa seda nešto crno i utegnuto, opremljeno seks-zracima
kao "Enterprajz"; Bog daje, Bog uzima, a redosled se zna: ruka s cigaretom
mora da opisuje tačno onu pravu putanju, oči moraju da se sretnu s njenim
očima upravo kada treba, izraz lica mora da prenosi preciznu mešavinu
opuštenog samopouzdanja, šarmantnog ludila i misteriozne distance... Napokon,
kada je već meko kuvano (probati viljuškom šatro slučajnog osmeha), lagano
ustajem i stajem za šank pored klinke. Nameštam svoju najkulju,
naj-Brando-Koneri-Paćino facu, i (ne baš na nivou situacije, ali, pobogu,
proleće je i mozak više ne radi ni kontrolorima leta) kažem (to je uvek
najbolje) prvo što mi pada na pamet:
"Je li, bejbi, a odakle te ja znam i kako to da te ne znam?"
"Znaš me, kako da me ne znaš", ispaljuje mala kao zapeta raklica, "pokupio si
mi telefon pre tri godine na Demiji, i nikada se nisi javio, pošto si bio
pijan kao bulja i ladno si bacio šibice, kao što sve urađene budale u ovom
gradu rade, otada si me sreo na jedno tri žurke i sva tri puta me nisi
prepoznao, jer si jednom bio naduvan kao zmija i presedeo si celo veče pored
zvučnika mlateći glavom na 'Sepulturu' i 'Metaliku', drugi put si pokušavao da
smuvaš tri moje drugarice u isto vreme, a onu koju si smuvao ostavio si posle
pet dana sa žvakom 'Jebi ga, bejbi, ne znam šta mi je, mislio sam da smo ti i
ja ono, totalan trip, ali nešto ne mogu da se skrasim, ne drži me mesto,
izvini...', a treći put me isto nisi prepoznao, ali si zabalavio čim si me
snimio, a ja sam se celo veče nervirala što sam s tipom i što ne mogu da te
izložim ko mladog majmuna da me pešaka pratiš kući na Dorćol, pa da ti posle,
mesto malo vaćarenja i telefona, dam po kapiji ispred nosa i možda malo
napujdam Teu na tebe, čisto da bude seksi... E, a sad briši, pošto čekam
dečka, nađi nešto starije, ono, da pališ s njom u banju i polečiš tu sklerozu,
ali, mislim, super je što si me startovao, pazi kad te tri godine ladno čekam
na zicer..."
Gledam klinku i ne mogu da verujem šta mi se događa, ovi Slobini brojleri su
definitivno flipnuli od ekstazija i niskobudžetnog turizma po veb-sajtovima,
nemam srca da joj otkrijem kako još uvek nemam pojma ni ko je ni kada su sve
te silne žurke u ovoj vašljivoj, svrati-ali-kupi-nešto-za-piće deceniji stigle
da me sastave; sležem ramenima i bez ispaljenog metka puštam da se šahovnica
zavijori na mom polupopijenom "Hajnekenu", zaboravljajući čak i da Buci, koji
se, onako lud i vrljav, od kliberenja već presamitio preko mašine za kafu,
uputim neku prigodnu pouku iz klasičnog darvinizma ili istaknem hvalevrednu i
blagotvornu vezanost njegove roditeljke za čovekovog najboljeg prijatelja...
Ne, noćas nemam vremena za gluposti, za niske strasti i jeftine duele, ovo je
jedna od onih noći, i dok oblačim jaknu već razmišljam samo o tome šta još
radi u ovo zlo doba, da zaripim prvu pacijentkinju kao omčarski vepar, da je
trujem, navlačim, pržim, šarmiram, dresiram, smaram, sve dok joj se ne učini
da me zna sto godina i da od sada njen život ima smisla samo kad sam ja u
blizini, sve dok joj se u glavi ne oglasi alarmni signal, dok joj usne jedva
vidljivo ne zadrhte i u očima se pojavi onaj pogled... Ljubav, slatka ljubav.
književnost.771morkin,
> Prole(te)će
Genijalno!
književnost.772miobrado,
"... Oko podne opazih da neprijatelju dolaze nova pojačanja. Malo
zatim, diže se iz njihovog zaklona borac sa belom zastavom, na kojoj je
bila izvezena petokraka zvezda. Rekoh Nikoli da gađa zastavu i on je
rafalom iskida na parčad. Onaj leže u zaklon i otud viknuše: >>Pucate
na parlamentara!<< Odgovorih da parlamentari nose bele zastave bez
ikakvih znakova. Kasnije se pojavi drugi sa peškirom koji je nekad bio
beo, na kratkom štapu, držeći visoko u drugoj ruci list hartije.
Pustismo ga pred bunkere na desetinu koraka a zatim izađe jedan moj
vojnik i uze mu onu hartiju. Ja je pročitah glasno vojnicima oko sebe:
>>Vaša je glavnina razbijena a vi ćete do večeras biti opkoljeni i
uništeni. Borili ste se junački i dajemo vam mogućnost da se predate.
Vojnici mogu odmah stupiti u naše jedinice, oficiri moraju prethodno
pred narodni sud. Rok za odgovor jedan sat<<. Potpisao je komesar
devetnaeste divizije. Znali smo dobro i njih i njihova obećanja i
vojnici se u jedan glas počeše rugati. Odgovorih sa četiri reči da se
četnici ne predaju i vratismo glasnika. Dok se on vraćao, Nikola, koji
je imao divan glas, zapeva:
>>Avaj Tito mrki vuče,
razbojniče i hajduče,
Srpski četnik tebe tuče...<<..."
Dobroslav Jevđević
(Dva brata;
Četnička književnost/"Pogledi", od 25.1.-8 .2. 1991. g., br. 75, str. 15.)
književnost.773miobrado,
"Na izmaku mjeseca maja, druge godine ustanka, četnici su, napokon,
uspjeli da opkole posljednju partizansku grupu, koja se već drugi mjesec
uporno tukla i probijala kroz česte i lukave četničke zasjede. Bili su to
ostaci čete mrkog i okretnog, pomalo već legendarnog Miloša Bauka,
poznatog pod nadimkom "Major Bauk", koji je poput kopca, iznenada i
strelovito, padao na četničke patrole, razbijao zasjede i uvijek izmicao
iz obruča, kad su se već svi nadali da ga imaju u šakama.
Preko svojih jataka, četnici bi često napipali "majora" negdje oko
čobanskih koliba, prosutih po sumornim terenima gorovitih "gornjih sela".
Onda bi se obično tako iskupljali, sačekivali i otezali sa napadom da bi
Bauk saznao šta mu se sprema i olako se probijao, odmah u prvi suton, kad
su četnici ponajviše zauzeti oko jagnjetine i velikih zdjela sa mlijekom,
da su mlitavi za svaku kavgu i ozbiljan boj.
Ponekad bi omanje četničko potjerno odjeljenje, izbjegavajući
otvoren sukob s Baukom, skoro nabasalo na njegovu grupu, pa bi nasumce
otvaralo vatru u pravcu majorova skrovišta, više da ga opomenu i zaplaše
da im se skloni s puta, nego što im je bilo do toga da se ozbiljno tuku i
progone ga..."
Branko Ćopić
(Major Bauk,
Pripovetke, grupa izdavača, str. 291.)
književnost.774naca,
TA DOBRA, NOVA VREMENA
**********************
Gledajuci kroz prozor, Marko je osetio nervozu. Vidik koji se
prostirao iz njegove sobe pazljivim kompjuterskim programom menjao
se shodno dobu dana. Jos malo pa ce u zakazano vreme stici Tina, sa
kojom ce, kao i mnogo puta pre toga, provesti prijatno vece. Ili
mozda - vezbati, razmisljao je Marko, prizivajuci u pamet ono sto je
imao prilike da sazna o proslim vremenima.
Kakvim su sve ludostima ljudi bili skloni. Zaljubljivali su se,
odlucivali da zive zajedno u braku, a onda se, vodeci duge i mucne
parnice, razvodili. Poremetili bi svoju decu, sebe, a na kraju i
samo drustvo, koje takve veze vise nije moglo da podnosi bez
posledica. Sreca sto su ta vremena prosla, zakljucio je Marko, taman
u trenutku kada se oglasilo zvono na vratima.
Ne zeleci to sebi da prizna, uz Tinu je osecao sve vecu dosadu. A
kad su ih, pre otprilike godinu dana, kompjuteri spojili kao
savrsen par, sve je izgledalo drugacije. I Tina i on mislili su kako
ce zavrsiti u programu za obnavljanje porodice. Sada im je bilo
jasno da nisu vise jedno za drugo.
I sledecu partnerku, Marko je dobio ubacivsi sve svoje podatke u
kompjutersku mrezu. Veza je, na njegovo ogromno iznenadjenje,
trajala nesto duze od nedelju dana. Prvi put mu se dogodilo nesto za
sta je mislio da je nemoguce. Zar racunar da pogresi?
Jedino sto mu je ostalo iz te kratkotrajne i neuspele veze, bio je
list hartije, istrgnut iz nekih novina, na kome je pisalo: "Ne
uspevate da odrzite vezu? Ne brinite, imamo resenje za vas." U
donjem desnom uglu bili su ispisani adresa i broj telefona.
Marko nije izdrzao. Posle samo 3 dana, ipak je okrenuo naznaceni
broj. Javio se prijatan zenski glas. Ubrzo mu je postalo jasno:
jedini izlaz iz svega ovoga je iznajmljivanje ili kupovina lutke u
prirodnoj velicini, koja uspesno zamenjuje ljudska bica. To je
naime robot, koji, sem sto ne moze da rasudjuje, po svemu lici na
coveka.
Cuvsi o cemu se radi, Marko se tek tada zgrozio. Jedno je da racunar
odredi s kim ces biti, ali da svesno udjes u vezu sa lutkolikom
zenom - robotom...? Ne, to mu nije padalo na pamet.
Nastojeci da se smiri, odlucio je da se, posle ko zna kog vremena,
proseta gradom. Iako nije imao potrebe da napusta stan koji mu je
dodeljen - sa svim mogucim pogodnostima, od raznoraznih programa
prividne stvarnosti do hologramskih slika svih ljudi sa kojima je
bio u vezi - resio je da udahne malo pravog, a ne vestackog vazduha.
Setao je besciljno, ne primecujuci ljude oko sebe. Onda mu se
ucinilo da ga neko u stopu prati. Okrenuo se, i osim onize devojke
izrazito crne kose i nepravilnih crta lica, koje su je cinile vise
ruznom nego lepom, nikoga drugog nije ugledao iza sebe. Nastavio je
da hoda, sada sa vecim oprezom. Korake slucajnih prolaznika, dobro
je razlikovao od onih upornih, koji su se i dalje culi u njegovoj
neposrednoj blizini. Opet se okrenuo i ugledao onu istu devojku.
- Predpostavljam da ste zeleli da vas pratim? - prva je
progovorila, unoseci se Marku u lice.
On ju je gledao, najpre iskreno zacudjen, a potom sa sve vecom
radoznaloscu. Da li je moguce da je u pitanju, kao sto pise u onim
knjigama o proteklim vremenima, ljubav na prvi pogled?
- Da - Marko joj se nasmesio - zeleo sam da me pratite,
gospodjice - namerno ju je oslovio starinski, kako kazu da se nekad
cinilo. - Voleo bih da mi se pridruzite, bice mi cast da budem u
vasem drustvu - nastavio je sa recenicama koje je, kao dobar glumac,
pripremaio za takve prilike.
Nastavili su da hodaju ruku pod ruku, ne usudjujuci se da bilo sta
pricaju, oboje u strahu da ne poremete sklad. Marko samo sto nije
lebdeo od srece, prvi put svestan da ga obuzima to cudesno osecanje
koje nazivaju - ljubav.
- Gospodjice, da li bih mogao da vas zamolim da zajedno
odemo u neki restoran na rucak?
Ona je samo trepnula, lice joj se zacrvenelo i ucinilo se gotovo
lepo, bez obzira na dugacak nos, sitne oci i neurednu kosu.
Posle rucka i ponovne duge setnje, Marko je bio sretan sto je, sada
je o toj neznanki vec mislio kao o 'zeni svoga zivota', pristala da
je otprati do kuce. Pre nego sto su se oprostili, devojka mu se
unela u lice:
- Dali su mi ime Nina, ja sam usavrena verzija lutkolikih
robota. Pre nego sto odem, ocekujem da cujem sve sto mislis
o mojim dobrim i losim osobinama. Sve sto kazes, snimice
kaseta koja mi je ugradjena. Ako zelis ponovo da me vidis,
pozovi ovaj broj...
književnost.775kiki,
> Kakvim su sve ludostima ljudi bili skloni. Zaljubljivali su se,
> odlucivali da zive zajedno u braku, a onda se, vodeci duge i mucne
> parnice, razvodili. Poremetili bi svoju decu, sebe, a na kraju i
> samo drustvo, koje takve veze vise nije moglo da podnosi bez
> posledica.
Surova Istina!!!
> - Dali su mi ime Nina, ja sam usavrena verzija lutkolikih
> robota. Pre nego sto odem, ocekujem da cujem sve sto mislis
> o mojim dobrim i losim osobinama. Sve sto kazes, snimice
> kaseta koja mi je ugradjena. Ako zelis ponovo da me vidis,
> pozovi ovaj broj...
Hm.. Još suroviji kraj.. :)))
književnost.776supers,
VREME ODLUKE
Crvena kosa struji mi kroz misli
Dok mi sobu majski mračan vazduh vetri
Sva volja i svi mišići mi se stisli
Sa učmalim razumom za vlast se tuku
I lagano pobedu prepuštam njima
Još malo pa će da me vode na svoju ruku
Duh dva blistava oka svetluca u tami
Vidim ga i obnavljam veru u sebe
San o njoj i sanjar večeras su sami
Pa prizovem poruke što je ostavila neme
Prošle subote kad su pevale i vrane
Srešćemo se ponovo čim dođe vreme
Stanislaw, noć četvrtog maja 1998.
književnost.777supers,
P.S.
Ove noći sam sklopio nekoliko opklada sa samim sobom.
Prvu sam već dobio, napisao sam pesmu.
književnost.778willow,
Negde na putu odavde do daljine
Tu negde,
raste ledena izvesnost napuštene prerije,
i čeka usnuli cvet minirane livade,
i lebdi potmula senka kandže,
skrivene iza treće pesnice.
Neobeležena raskrsnica, obično vodi ili
u suviše levo, ili u suviše desno, ili u
bilo koje drugo
suviše pogrešno skretanje u suviše pogrešnom pravcu.
Tribine se polako prazne, jer aplauzi sve više postaju
stvar navike.
Isprepadana i usamljena balerina,
tu nema šta da traži,
i njene preostale blistave osmehe,
sada proždiru pogledi, tupi od anonimne razjarenosti.
Svi naši problemi, mislim, bili bi rešeni onog trenutka
kad bi se neko usudio da
vremenu
povadi, ili makar razbije sve zube.
Neuračunljivi konobar dolazi po svoj preostali
bakšiš pustošenja,
a taj ti uvek stiže u pravi čas, posle samo sto godina čekanja,
i leti kao raspevani konj,
što jašući svog belog princa niz konačnu kolevku
u susret poljupcu
klepeće zvečkom dok drži tacnu u napred,
i ka bliže.
Od bekstva sa vrha srušenog stepeništa,
malo toga može da se očekuje,
naročito
ako su oba krila ili izbušena ili
svezana u čvor,
pa stara šala pijanog poštara smeha, i njegov jarko crveni nos,
opet dobijaju smisao,
jer,
nečija upregnuta uloga u filmu od zime, Irvasa i sanki,
opet proslavlja
nekog sasvim drugog.
Romantična zverstva
obično potraju onoliko koliko i
omamljenost sa tigrom u zagrljaju,
ali kad-tad, procureće i slatki med od domaće ose,
jer kratka anestezija stalne pospanosti,
obično izaziva lokalno dejstvo sada,
sa globalnim posledicama
posle...
Pitam se, šta je poslednjem majmunu trebao onaj skok ka
kardinalnoj grani, koja je posle izazvala toliko suvišnog
upošljavanja,
znojenja i riljanja, i koju je on to jaču ambiciju imao...?
I da li u ime Rata, Savršenstva i Pravog Ugla, jednom rečju
Ljudstva,
celodnevno ležanje u hladu, i miris juga,
ima smisla podrediti celodnevnom prenošenju
džakova, i srkanju supe od kartona...
Čovek je samo sićušan korak napred u razvoju svemira,
posle čega će,
normalno,
doći neko drugi da nasledi moje snove,
ali, ipak...
Negde između prvog i poslednjeg rova,
zatrpan je neosvojen prostor,
sahranjeno je živo blago,
i pogašeno je svetlo čitavog jednog uspavanog sveta.
I kao da nešto uvek mora ostati skriveno, neprimećeno i zagubljeno,
na tom putu odavde
do
daljine...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.779sav.gacic,
> TA DOBRA, NOVA VREMENA
Tvoja vizija?
> list hartije, istrgnut iz nekih novina, na kome je pisalo: "Ne
> uspevate da odrzite vezu? Ne brinite, imamo resenje za vas." U
> donjem desnom uglu bili su ispisani adresa i broj telefona.
> - Dali su mi ime Nina, ja sam usavrena verzija lutkolikih
> robota. Pre nego sto odem, ocekujem da cujem sve sto mislis
> o mojim dobrim i losim osobinama. Sve sto kazes, snimice
> kaseta koja mi je ugradjena. Ako zelis ponovo da me vidis,
> pozovi ovaj broj...
Ne bih da zvučim kao zakeralo, ali u tu budućnost smo zakoračili odavno i bez
hi-tech varijante, u potpuno istim situacijama, sa istim motivima...
Telefonski brojevi se nalaze u novinama pod "Poslovna pratnja" :). Ranije tih
brojeva nije bilo (odbijali smo da priznamo tu potrebu kod radnih ljudi i
građana), ali ako bi baš zatrebalo, čovek je mogao da se snađe... :) A još pre
toga... postojale su stanovite kuće, ali - nije bilo telefona :)
Ipak, princip je ostajao isti... od vajkada...
književnost.780sav.gacic,
> VREME ODLUKE
> Pa prizovem poruke što je ostavila neme
> Prošle subote kad su pevale i vrane
> Srešćemo se ponovo čim dođe vreme
> Stanislaw, noć četvrtog maja 1998.
Vrati se na ovu pesmu kada veza sa NJOM poodmakne, tj. kad ponovo progledaš
posle zaljubljenosti
:)
Tada će da bude tip-top :)
književnost.781sav.gacic,
> P.S.
> Ove noći sam sklopio nekoliko opklada sa samim sobom.
> Prvu sam već dobio, napisao sam pesmu.
Sudeći po (pozitivnom) stavu, dobićeš i ostale... :)
Dobitna kombinacija je da količina emitovanih emocija bude blizu maksimuma
koji smo u stanju da držimo pod kontrolom.
:)
književnost.782willow,
>> Negde na putu odavde do daljine
O, da. Ovo u(iz)metničko ostvarenje mladog pištolja sa periferije
glavne kafane Beojada, s pravom možemo nazvati
"kapitalnom pesmetinom rike", i dodeliti joj značajno mesto,
pri samom gornjem levom uglu top-liste za prošlu nedelju.
Jer, očigledan je pokušaj da se dočara gromki urlik ruže, i njena
trnovita spoznaja o sudbinskoj prožetosti tela bodljikavom žicom
izdeljenosti. Sa druge strane, hrpa slova, zareza i tački, opet nas
navodi na jasan zaključak da je ovaj pisac želeo nešto da nam kaže.
Iz ama baš svakog stiha, možemo osetiti konačno ujedinjenje i
atomsko bractvo crnih misli, preplanulih reči i unutrašnje strane
bušnog džepa, potpisano na beloj bundi od ribljeg krzna.
Što ne reći i to, ovom jačem spisatelju pesme idu k'o alva, i tu
negde i možemo završiti ovaj osvrt, uz tri poljupca, partiju
stiskavca i razmenu telefonskih imenika, i da jedno drugom samo
poželimo što više romantike uz vesele pesme nacvrcanih noći,
i bez trezvenosti od oštrih glavobolja u mamurna jutra :).
S poštovanjem, Traktor na Parkingu iz doba Književnosti
književnost.783milica,
FJODOR DOSTOJEVSKI -- BELE NOCI
*******************************
sentimentalni roman iz uspomena jednog zanesenjaka
belenoci.zipknjiževnost.784rdejan,
>> FJODOR DOSTOJEVSKI -- BELE NOCI
Ako uopšte pretendujete da neko pročita vaš tekst, pa makar
on bio i pod copyright-om ;), imajte toliko obzira prema
čitaocima i otkucajte tekst ispravno, kako pravopisno, tako i
vizuelno (što mu opet dođe pravopis, al' ajde). Zapravo,
tekst je solidno prekucan, ali mu nedostaje veeelika stvar:
ENTER! :)
Posle par redova odustao sam i ipak se latio stare dobre
knjige da obnovim gradivo. :)
Pozdrav, Dejan
književnost.785stameni,
>> Ako uopšte pretendujete da neko pročita vaš tekst, pa makar
>> on bio i pod copyright-om ;), imajte toliko obzira prema
>> čitaocima i otkucajte tekst ispravno, kako pravopisno, tako i
>> vizuelno (što mu opet dođe pravopis, al' ajde).
U pravu si. Mislim da je najveći pravopisni problem nedostatak
slova č, ć, đ, š i ž, a mislim da ima i nekoliko stvari za
potencijalnu diskusiju u o.jeziku :)
Ipak, mora se pohvaliti Naca ili onaj ko je to prekucavao:
svaka čast i samo napred (dok moderator dozvoljava).
>> Zapravo,
>> tekst je solidno prekucan, ali mu nedostaje veeelika stvar:
>> ENTER! :)
Pazi, ako se pasusi počinju nekolikim blankovima, kao što jeste
slučaj, onda po nekim pravilima nije neophodno stavljati ENTER
između njih; mislim da je to neki "francuski stil" (tako su nas
učili u školici davno). Ako pasusi nisu započeti blankovima, onda
se odvajaju praznim redom -- "američki stil". Mislim da nije naj-
po propisu stavljati i blankove i enterove (entere?). Možda i
grešim..?
književnost.786udav,
Milice ... divno ... :)
... ne, nije najdivnije samo knjizevno delo, vec je najdivnije to sto si ga
poslala u ovom formatu ... :) ... zaista bilo bi dobro kada bi se ovako nesto
dogadjalo cesce ... :) ...
Otkud ti uostalom ? Da li si sve to sama kucala ? Zasto ? :)
zahvalan u ime svih - Uros :)
književnost.787mcar,
Ovo (5.778), bogami, mocno.
MC
književnost.788mcar,
Visoko gore
Digni glavu, gledaj gore,
visoko iznad.
Imali su nekada stila, pravili lepe kuce.
Imali, gradili.
Podigni pogled, ravno ka nebu.
I gledaj kako je plavo,
kuce i grad.
Iznad nas.
Tamo gore,
tamo nema kioska i nema zlatnih lanaca
i nema mobilnih
i uspesnih.
Vidis li malter je opao,
sa lica grada.
Zaustavljeno je vreme
u grobu, u konzervi.
Gledaj gore, digni glavu
visoko iznad.
Imali su nekada osecaj, ziveli u lepom gradu.
Ziveli, osecali.
MC
književnost.789mcar,
U planine
Dragi gosti, predstavljamo apsolutni hit ovog proleca,
ponudu bez premca,
ratni turizam.
Nista more, nista banje.
Svi u prirodu.
Prvo zivu, onda mrtvu.
Vrlo povoljno, skoro besplatno - drzava snosi troskove.
Cist vazduh, fizicka aktivnost,
pozitivan stres.
Ekipni sportovi, slobodna utakmica,
izazov za hrabre i sve ostale.
Zdrava hrana, nova poznanstva,
na kraju savrseni mir.
Mnogo uzbudjenja, mnogo akcije,
najbolji dobice parcele.
Dosta je bilo krivljenja kicmi,
udobne opasnosti iz TV fotelje.
Dosta je bilo onanistickog djubreta
sada nudimo pravu stvar.
Sada dobicete glavnu stvar.
01.05.98.
književnost.790willow,
>> >> Negde na putu odavde do daljine
>> Ovo (5.778), bogami, mocno.
Hvala ti, Markoni. Da znaš, to veče kad sam je poslao, i meni se
učinila fina do iznemoglosti :). Onda sam je, sledeće jutro,
dok sam žvakao đevrek u firmi još jednom pročitao. E, tu mi se već
učinila suviše nategnuta i pretenciozna. Zato sam je onako i
iskritikovao :). Stvarno me podsetila ne neku "pesmetinu" :).
Sa druge strane, mislim da u njoj ima O.K. stvari, ali izgleda
da sam suviše toga natovario na nju i opteretio je do grcanja.
Eh, jadnica moja mala :). Ali, neka. Godine zapisivanja su tek pred
nama, i takvog pražnjenja nikad nam neće biti dosta. Mislim, ni
tebi, a ni meni. Ko zna, možda me kad umrem :), proglase i za
dečka koji obećava :)).
Ti, Markoni, samo nastavi tako. Oštri svoje reči, pokidaj njima
hartiju u koju ih utiskuješ, i samo napred. Mislim da si na pravom
putu da se razviješ u dobrog pisca, naravno, ako ti je do toga
uopšte i stalo, u ovom vremenu gde "aplazi sve više postaju stvar
navike" :), a pravo na umetnost se prenosi sa oca na sina, sa
kolena na koleno, i sa oštre pesnice na tup zub :).
Pzdrv, Mrtvo Puvalo
književnost.791dr.grba,
>> učili u školici davno). Ako pasusi nisu započeti blankovima, onda
>> se odvajaju praznim redom -- "američki stil". Mislim da nije naj-
>> po propisu stavljati i blankove i enterove (entere?). Možda i
>> grešim..?
Sad, čiji je stil, to ne znam, ali ako se stavi blanko red,
onda se sa ekrana mnogo lakše čita. To je barem moje iskustvo
nakon milijardu terabajta (: pročitanog teksta na ovaj način.
književnost.792stameni,
>> Sad, čiji je stil, to ne znam, ali ako se stavi blanko red,
>> onda se sa ekrana mnogo lakše čita.
Razumljivo, Amerikanci su tako napravili kompjutere :)
književnost.793mcar,
Zivojin Pavlovic - "Lutke na bunjistu", odlomak
"Ne ume da se raduje sadasnjosti. Jedino sto hoce, to je da se ruga i
proslosti i buducnosti. I veri u coveka. I coveku samom. Cula zasicenih
zadahom trulezi, citavim bicem, stoji na isturenoj osmatracnici nasuprot
ljudima. Za njega suceljenog sa svetom na koji je dosao mimo svoje
volje, ljudi se ne razlikuju od svinja ili krtica: iluzije im smatra
zabludama, radosti narkotikom, delo besmislicom, lepotu obmanom.
Stoji nepomicno kao kip, kose crne, sjajne puput kuninog krzna,
zagledan ni u sta. Paralisan je usredsredjenjem pred skok kojim bi,
razdrazen panicnom igrom zvukova i slika, skocio u bezdan i uronio u
tamu pakla. Izranjajuci donosio bi na svetlost dana istinu sluzi i fekalija.
Govorio bi o umoru svesti i besnoj igri razjaplenih, zivotinjskom pomamom
obuzetih, bestidno ogoljenih polova. U grcevitom otporu. U stisku i
prodiranju
koji nisu ni zadovoljstvo ni poezija. Niti ikakav vid ljudske srece. Vec
protest i nepristajanje na lepotu kao laz. I na srecu kao obmanu.
Nepristajanje kroz samorazaranje i isceznuce u nistavilu kao jedinoj,
neoborivoj, vecnoj vaseljenskoj istini."
književnost.794naca,
S U N C E
~~~~~~~~~
Od kada zna za sebe, voleo je Sunce. Sasvim normalno, ali neobicno -
voleo je da gleda u Sunce. To je radio i kao sasvim mali, jer majka
mu je pricala da su je opominjali zbog toga dok joj je bio u narucju
ili u kolicima.
Isto se desavalo i kad je odrastao. Sunce ga je privlacilo magnetno,
i mozda, suludo, ali sigurno porocno. Taj bljesak koji traje, to
prekrasno belilo i bolna svetlost i uzareni srebrni beskraj koji ima
pred ocima jos dugo posle opstenja sa Suncem, bili su pravi istinski
trenuci zivotne srece za njega.
Sto je bivao stariji, bio je sve svesniji svoje zavisnosti: plasio
se, ali se Suncu nije mogao odupreti. Kako je lepo kad ispred ociju,
u celom telu i dusi postoji samo nedokucivo nevino belilo, kao da na
ovom svetu nesto drugo i ne postoji.
Dani kisa, oblaka i tama noci, njemu su donosili tugu koju su mu
ublazavali drugi beg i spas, obican i svakidasnji - spavanje i san.
U pocetku je nocu, i samom mu je posle bilo pomalo smesno, probao da
gleda u ulicna svetla. To mu je bilo bedno: zar da Bozansku lepotu
pokusa da zameni necim tako prostim? Pa on i ne zeli nista izmedju
tame i svetlosti.
Odrastanjem, 'seanse' su mu bile duze. Tesko je razluciti da li zbog
njegove pozude ili potrebe. Godine, a mozda i vreme, su prolazili.
Primecivao je da lepota tog uzivanja nije kao nekad. Bio je
nesiguran da li Sunce gubi sjaj, ili on gubi vid ili razum.
Dogadjanja su bila sve bolnija: naucio se zadovoljavati mrvicama,
odnosno, na to je bio primoran. Nikad nije bio dovoljno hrabar pred
sobom, pa ni sada kad je bio upuceniji svom unutrasnjem bicu, da
prizna da li je ova igra i odnos sa Suncem smisao njegovog zivota,
ili je time samo prikrivao javu: Sunce bi okupiralo cula, a ona su
zavaravala um.
Ne bi se moglo reci da je bio star kad je Sunce za njega postalo
samo daleka sveca u tami. Svejedno je da li mu se ono vise nije
davalo, ili ga on nije mogao uzeti i doziveti. Dosao je dan kad je i
to malo izgubio. U njemu je bila samo jedna zelja i jedan san, samo
jedna misao:
"Boze, kad bih, bar jos jedanput video Sunce"
A onda, kao u doba detinjstva, basni i sigurnosti, kad se sve
objasnjavalo i kad su se greske tesko pravile, pade, kao kisa posle
zege, nesto kao narovoucenije:
Mnogi od nas imaju neka svoja Sunca: ljubav, profesiju, alkohol,
strast, kocku,... i svi smo uvuceni u zaista cudnu igru u kojoj su
retki nepobedjeni. I na kraju, kad uvidimo propast, idemo dalje
istim putem, bez obzira sto nas je unistio, sad vec odvec ludi ili
odvec hrabri, jer povratka, obicno nema, dok ne postanemo olupina
ili pepeo, a onda vise i nema svrhe traziti neki smisao.
književnost.795miobrado,
"Gusti dim kuljao je u nebo u daljini. Gori Veliki Radić, doskora
komandno mesto komandanta V korpusa (5 KA-BiH), brigadnog generala, _Atifa
Dudakovića_, bivšeg oficira JNA.
- _Gle, gori selo dole_ - ozbiljno je rekla _Savka_, nastavnica
lokalne škole, svome suprugu _Tomi_, brkatom Crnogorcu, koji se oženio u
ovom kraju i ostavio rodna Pljevlja zbog Savke.
° _Šta li je sa onom krmadi što su naši ostavili?_ pitala se glasno
Svaka.
- _Pa, vjerovatno su odnijeli Turci za one naše lojalne Srbe u
Bihaću, našali se Tomo.
Muslimani su, znajući da je sa njihovim kratkim pobedama gotovo,
počeli da pale sve kuće u selu Veliki Radić simbolu srpskog i srpstva u
ovom kraju. Muslimani su u kuće ubacili seno, zalihe žita i hrane i sve to
zapalili. Dobrostojeće selo, njegove bogate kuće, lagano su pretvarani u
zgarište.
Kad smo u njega ušli,..."
Zoran Petrović - Piroćanac
(DUGA, br. 1603, od 26.11.1994. god., str. 24.)
književnost.796miobrado,
"... 3. Kad god bi se zamorila od posla, kad god bi rešila da se odmori,
Gospođa se hvalisala. Uglavnom meni, pošto su moji drugovi bili zauzeti
sobom, potonuli u sebe. Mi smo eksport - import preduzeće, dušo. Izgovarala
je to kao najveću samopohvalu, kao vrhunac uspeha u poslovnom svetu. Lagala
je bar pola, kao i uvek. Bili smo samo eksport. Bili smo izvoznici i ništa
više. Nikad nisam video da smo nešto uvezli. To se verovatno radilo preko
nekih drugih preduzeća. Preko drugih ambasada, Kapetana i njegovih
prijatelja.
Roba kojom smo snabdevali pola sveta bila je naročita. Vrlo
ekskluzivna, dušo. Nabavljali smo iz naše zemlje i prodavali unutrašnje
organe i delove ljudskih tela. Toga je kod nas bilo i ranije, u takozvanom
miru. Koji je kod nas samo kraća ili duža priprema za sledeći rat. Kad neko
nema šta da proda, prodaje sebe. Ali, otkad je počeo rat, ponuda se
povećala.
Naši snabdevači mogli su da nabave bukvalno sve. Mlado srce.
Sredovečnu slezinu. Mišićavu desnu ruku. Tek malo oštećenu jetru koja se
brzo regeneriše. Ispran ili sanjarski mozak. Bilo šta što se traži. Jer,
prodaja zavisi od potražnje. Ako to nikom nije potrebno, ako niko nije
spreman da plati, sveža pluća, neoštećena nikotinom, možete baciti. Stoje
li u zamrzivaču, cena im brzo pada. Kad nas roba nije stajala. Nisam znao
da li imamo magacine, gde su i koliki su.
Neupotrebljivi su oni mrtvaci koji umiru prirodnom smrću, od bolesti
starosti. Niko neće da kupuje bolest ili starost. Šta će vam rak bubrega,
čak i za četvrtinu cene? Ili pušačka noga koja jedva hoda? A proizvodnja
upotrebljivih mrtvaca - mladih, zdravih i snažnih - skupa je stvar i traži
dopunske izvore finansiranja, dobru organizaciju, mrežu poverljivih ljudi.
Neko sve to mora da smišlja, neko da izvršava, neko da računovodstveno
kontroliše. A postoje i drugi razlozi koje navodim bez reda, onako kako mi
padaju na pamet.
Niko neće rado da umre ili da pogine, osim dobrovoljaca. A i oni to
izbegavaju koliko mogu. Ako su sebe obmanuli višim ciljevima, zašto ne bi
to isto uradili i sa nižim ciljevima koji ih terajuna taj put bez povratka?
U jednom trenutku sam i ja sebi poverovao i otišao u dobrovoljce.
Dobrovoljno sam radio sve ono što nikad ne bih radio. Možda zato što sam to
potajno želeo i to krio od sebe i od drugih. Kad mi se smučilo pobegao sam.
Zato sam ovde.
Čitava stvar mora biti tajna ili prikrivena drugim razlozima. Javnost
ne voli pravi biznis. Poslovni svet trgovinu živim ljudima smatra prirodnim
i dozvoljenim poslom. Trgovinu mrtvacima i delovima njihovih tela ne
prihvata ili čak osuđuje. Kad bi saznali čime trgujemo, svi bi se pobunili.
Verovatno i naši tajni vlasnici. Pogotovo bi se bunili oni koji su predmet
trgovine. Kad bi znali da su predmet trgovine. Zato ih što duže i što
dublje treba zadržati u neznanju. Tu jedino pomaže propaganda, ništa drugo.
Bez televizije, radija i novina ništa ne bismo uradili.
Nabavka, transport u skladišta i dostava kupcima nikako nisu jeftini.
Potrebni su stručnjaci koji će izvršiti pripreme, odvajanje zdravog od
bolesnog, klasifikovanje. Potrebni su naročiti kamioni. Potrebno je
obezbeđenje, a to su naoružani momci čije ćutanje košta. Na stranu troškovi
reklame, održavanja odnosa sa velekupcima, potplaćivanje carina, novinara i
političara. I trgovački putnici uzimaju što više mogu, često traže unapred.
Da ne pominjem to što svakog časa neki od snabdevača ili trgovačkih putnika
mora biti uklonjen. Rešio čovek da radi na svoju ruku ili da ucenjuje.
Ta proizvodnja može svakog časa da stane. Šta ako izbije mir? Svi
ćemo ostati bez posla. Ja prvi. Možda će jedino Pap sačekati neki drugi
rat. Ratovi se na ovim prostorima periodično ponavljaju ili obnavljaju.
Treba samo biti žedan tuđe krvi i dugovečan.
Kod nas se smatralo da dobijamo samo robu koja je poginula u boju ili
pomrla po bolnicama iza fronta. Zanimali smo se za kvalitet i prodajnu
vrednost, nikako za poreklo. Snabdevači su opasni i samoljubivi ljudi,
tašti na svoju sposobnost nabavke. Niko se ne bi usudio da ih pita imaju li
oni svoje ljude i odrede koji stvaraju robu. Pogotovo se to ne bih odvažio
ja, bedni dezerter iz rata kome zapovednik, umesto da ga lično strelja,
ipak daje neki posao. Ako je to neko i pokušao, nikoga ne beše da
posvedoči.
A Gospođa, B i Pap behu neki drugi ljudi. Oni su to radili kao i sve
drugo. Posao beše čudan samo meni. I samo meni se gadio sve dok ne popijem
prvo piće. Na crnom psu koji me je pratio ništa nisam primetio. Uostalom,
zašto bi se psi gadili onoga što rade ljudi? Psi su samo psi. Možda ja
jedino vidim u njima utvare, ljude koji su promenili oblik, životinje koje
prenose viruse zla i smrti.
4. ..."
Vidosav Stevanović
(Sneg u Atini,
izd. "Nova svetlost", Kragujevac 1992., str. 151.-155.)
književnost.797recc,
Izašao je, ustvari još nije :) izlazi 15. maja novi broj časopisa
"Reč".
Imate priliku da prvi uživate u sadržaju novog broja.
Prijatno čitanje! :)
==================================================================
REC - Casopis za knjizevnost i kulturu - Beograd - #45 - maj 1998.
SADRŽAJ:
Reka reči
JOVAN SUBOTIĆ: Bajka (Priredio i belešku napisao S. Damjanov)
JOVICA AĆIN: Detinje varijacije
NATAŠA ŽIŽOVIĆ: Statue
MIŠA PASUJEVIĆ: Poludani
Prevodnica
MAJKL ONDAČI: Gulilac cimeta (Preveo A. Hemon)
HAJFA BAJTAR: Ona se budi iz sna (Prevela D. Đorđević)
LEJLA AL-USMAN: Dve glave, jedno telo (Prevela D. Đorđević)
Zatvoreno
"RADIONICA 301": Beleškei, ii, iii, iv, v
Ogledalo
MAKS BEKMAN: Tri pisma jednoj slikarki (Preveo D. Stojanović)
MAKS BEKMAN: O mome slikarstvu (Preveo D. Stojanović)
Misao i reč
SKIDANJE -- 101 godina Bataja (Priredio B. Romčević)
ŽORŽ BATAJ: Solarni anus (Preveo B. Romčević)
ŽORŽ BATAJ: Tri odrednice iz kritičkog rečnika (Preveo B. Romčević)
MIŠEL FUKO: Uvod u prestup (Prevela D. Starčević)
FILIP SOLERS: Krov (Prevela D. Besara)
ŽAN-LUJ BODRI: Bataj i nauka: uvod u unutraŠnje iskustvo (Prevela A. Mančić
Milić)
SUZAN RUBIN SULEIMAN: Batajeva pornografija (Preveo B. Romčević)
BRANKO ROMČEVIĆ: Batajeva ekonomija
Pešačka zona
URI AVNERI: Kad čitav narod poludi
GIDO KNOP: Hitler -- nemačka trauma?
HANA ARENT: Poseta Nemačkoj
Reč kritike
DOBRIVOJE STANOJEVIĆ: Pitanje i dijalog ("Naopako" M. Petrovića)
GOJKO BOŽOVIĆ: Izlaz iz zadatog kruga ("Spavač pod upijačem" M. Maksimovića)
ALEN BEŠIĆ: Biti pogođen ili put za Hiperboreju
("O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima" D. Dedovića)
DRAGANA BESARA: Priča je utočište za neslične ("Priče iz celog sveta" V.
Pištala)
SLOBODAN VLADUŠIĆ: Obespokojavajuća fragmentarnost
("U krevetu sa Madonom" V. Žurića)
ĐORĐE DESPIĆ: Pandemonijum ili ko koga priča ("Flamanski mesečar" Z. Penevskog)
DAMJANA MRAOVIĆ: O splinu, priči, nemaru... ("Čemer" U. Šajtinca)
IVANA MILIVOJEVIĆ: Ukrštanje slika iz zamka i krčme ("Zamak ukrštenih sudbina"
I. Kalvina)
Lepe veštine
ALEKSANDAR MILOSAVLJEVIĆ: Premijerni Beograd (Pozorišni dnevnik)
KSENIJA RADULOVIĆ: Lica koja traže pisca
KATARINA RADULOVIĆ: Intenzitet privida ("Šidjanke" S. Šumanovića)
PETAR PETROVIĆ: Počast starom majstoru (Retrospektiva U. Predića)
JASMINA ČUBRILO: Era u gradovima (Izložbe E. D. Milivojevića)
ALEKSANDRA ESTELA BJELICA: Fantastika realnog prikaza (Fotografije A. Kelića)
SRĐAN VUČINIĆ: Tarantino protiv Tarantina ("Džeki Braun" K. Tarantina)
rec9805h.zipknjiževnost.798naca,
P R O M E N A
~~~~~~~~~~~~~
Promena je pocela pre nego sto je uspeo da skine kaput i sal. Kada
je krenuo da svlaci sako i kosulju, osecao je da mu kandze na rukama
smetaju, plasio se da ne osteti tkaninu. Da se na vreme nije dosetio
da tog dana obuje mokasine, ni sam ne zna kako bi, odlakavela i
gotovo 2 broja veca stopala, izvukao iz cipela na sniranje. A znao
je da ce, kada zadovolji svoju potrebu, morati da se vrati na to
skriveno mesto u sumi i ponovo se obuce. Da, kasnije kad ponovo
postane normalan. Ili je sada ovo bice u koje se pretvarao, njegova
prava priroda?
Odjednom se zamislio ne uspevajuci da odgovori na tolika pitanja
koja su ga poslednjih meseci mucila. Kada je sve pocelo, razmisljao
je, konacno oslobodjen svega sto je imao na sebi.
Inace, sklon lakoj hrani, mahom vocu i povrcu, iznenada je osetio
neizdrzivu potrebu za mesom. I to ne bilo kojim, kupovao je sto
socnije bifteke, pune krvi. Kuvanu hranu, peceno meso, nije mogao da
proguta, da vari.
Sav srebrni pribor za jelo, kojim se toliko ponosio, neprestano
naglasavajuci da mu je to porodicno nasledstvo jos iz proslog veka,
zamenio je obicnim kasikama, viljuskama i nozevima. I, uopste, sve
srebrne predmete po kuci poceo je da sklanja. Od tog metala,
podilazila ga je cudna jeza.
Kako je zalazio dublje u sumu, osetio je slicnu jezu, ali ovog puta
iz sasvim drugacijih razloga. Unapred se radovao sto ce, ako sve
bude islo kako je zamislio, naici na zrtvu. Sve ce uraditi, samo da
zadovolji glad kakvu davno nije osetio. Kao da mu je svaki delic
tela vapio za hranom.
Sunjao se, nastojeci da ne otkrije svoje prisustvo, sto u noci punog
Meseca bas i nije bilo lako. Ali, sta da radi kad je bas tada
pocinjala ta promena. Uostalom, dobro je znao, tu godinu XXI veka
obelezila su i druga bica, slicna ili razlicita od njega, ali u
svakom slucaju, sa osobinama koje su nazivali monstrouznim.
Cilj mu je bio da stigne do puta kojim, to je vec iz iskustva znao,
moze da naidje neka zrtva. Gotovo da je drhtao od gladi. Ako sto pre
nesto ne pojede, pasce u nesvest. Treba da zadovolji prvo pravilo
koje mu je njegova nova priroda nametala: Ubij i jedi!
Scucurio se ispod debla ogromnog hrasta, naculjivsi usi. U prvi mah,
ucinilo mu se kao da je sav zivot u sumi zamro, da je on jedini
lovac u toj noci obasjanoj Mesecom, velikim kao njegova glad. A
onda, najpre tiho, potom nesto glasnije, zacuo je necije korake.
Trudio se da pogodi ko bi to mogao da bude.
Siguran korak, lak, ujednacen, govorio je o nekom mladjem, o osobi
koju teret godina jos nije dotakao i o kakvoj je mogao samo da
sanja. Od te pomisli, jedva se suzdrzao da ne krikne od radosti.
Iako je drum, blizu koga je stajao, bio u senci, nedovoljno obasjan
mesecinom, na njemu se ukazala senka. Visok, sirokih ramena i
dugackih udova, neznanac se polako priblizavao. Nije mogao da mu
vidi lice, ali odmah je shvatio ono sto mu je bilo bitno: neznanac
je bio obucen.
Jedva je docekao trenutak da mu se zrtva priblizi. Onda je iskocio
iz zasede i taman kad je poverovao da ce utoliti glad, nesto
neocekivano se dogodilo. Umesto lica, nad sobom je ugledao metalnu
masku, ili je to "nesto" njemu tako izgledalo, bez nosa i usta, samo
sa dva ogromna oka koja su ga gledala.
- S...sta si ti? - upitao je vukodlak
Umesto odgovora, to metalno bice je, vise za sebe, ponavljalo
komandu:
- Opasnost. Covek? Ne. Ubiti!
književnost.799dalex,
Molim, tiše...
Moje zlato u snu diše,
na ružu joj san miriše.
Svoju sreću tata njiše
da ne sanja nevidiše
ni oluje, niti kiše
već ljubiše i slatkiše.
Ona sanja rajske ptice
i mamine
trepavice...
književnost.800ranx,
> Molim, tiše...
Baš lepo!
književnost.801mcar,
Prolecni dan
Crni, automobil, crnih zatamnjenih stakala, klizi kolovozom.
Motor je tih, vrlo tih. Ulica je prava, vrlo prava i siroka, jedino ima dosta
rupa. Ali kompjuterski kontrolisani amortizeri dobro izlaze na kraj sa ovim
nepogodnostima. Na vetrobranskom staklu odslikavaju se gotovo gole grane
drvoreda. Prolece tek pocinje. U automobilu dva coveka. Kratko, mozda prekratko
podsisani vozac u plavom sluzbenom odelu i mlad, kratko podsisani suvozac, u
pastelnom sakou sa sarenom kravatom - poslovan covek, gazda. I dvojica u
automobilu vide tu siroku ulicu, cute, prepusteni svetlostima i slikama sto se
smenjuju. Onda se ovaj prizor prekida jer je vozacu receno da stane, tu pored
parka.
"A sada idem da prosetam malo", mislio je Mirko. "Toplo je, ne treba
mi kaput". Izvukao se iz kola, ostavio je i mobilni telefon. Krenuo putem. Na
travi koja je tek pocinjala da ponovo zeleni jos je bilo tragova
proslogodisnjeg
lisca. I Marko je ponesen prirodom oko sebe ubrzao korak i krenuo ka reci.
"Dobro je izaci iz kancelarije", mislio je. Kroz glavu mu proleti sigurna
tisina njegove kancelarije, tu u nedalekoj visokoj zgradi na samom uscu.
Stresao se. Pocinje da misli o poslu.
Nema sumnje da je uradio posao i pored svega sto je bilo protiv njega.
Sada sve izgleda tako jednostavno. Trebalo je biti hrabar i ne obazirati se na
druge. Uopste najvaznije je ne obazirati se na druge. Neki su savetovali,
neki upozoravali, neki pretili. Samo on nije ni jedne, ni druge, ni trece
uzimao u obzir. I sleperi su prosli granicu, i lova je u dzepu, njegovom dzepu.
Dugo je ispitivao okolinu. Kao oprezni lekar, pipao je bilo odredjenih
poslovno-partijskih krugova. Stisak ruke tamo, tapsanje po ramenu onamo. Njegov
poslovni uspeh poradjao se tiho i polako. A pretili su mu, govorili
da ne ulazi u posao. Znao je dobro da je sansa jedna, da se ne moze ponoviti i
da posao sa cigaretama ne pripada njemu. "Pa dobro, ako ne ceo posao, onda
barem mrvice od posla". U drustvu i vremenu u kome je ziveo covek je morao da
igra sam, pravila nije bilo. Sistem je zderao sam sebe. Nije imao vremanea da
ceka ili zali bilo koga. Sansu je trebalo ugrabiti cim se pojavi. Oni koji su
to ucinili sada su bogati i mocni, vecina koja to nije ucinila i dalje cami u
bedi, pritisnuta glupom samokontrolom zastarelog i laznog morala. "Kukaju,
guraju se, lazu, smrde. Ne znaju oni sta znaci uspeh, kada si bogat, kada se
uspinjes. I nisu u pravu kada se zale na svemoc partije i Gazde. Svi
su imali sansu, a zasto je nisu iskoristili to je ipak njihova stvar."
Seca se vecere i gospodina N. koji ga tapse po ramenu. "Sjebao si ih",
rekao je gospodin N. Na stolovima su nestajale hrpe mesanog mesa. Cigani su
pevali uz krestavu pratnju pijanih dama. "Sjebao si ih", rekao je gospodin N.
muklo. Smeskao se. Znoj mu je curio sa masnog lica. Stresao se. Na cudan nacin
je gospodin N. to saopstio. Koga je on sjebao, sve to nije bilo nista licno,
pa on je hteo samo novac. Parcence, sasvim malo parcence. Prasinu sa stola
partije. Nezgodno je da je gospodin N. toliko blizak gazdi. Jedan iz uzeg
kruga. Znaci proculo se. Ali da su ljuti na njega sigurno ga ne bi zvali na
prijem. Da su ljuti na njega, sprecili bi ga, zaustavili bi ga. Stresao se,
sta ako su ga namerno pustili da pogresi. "Necu da mislim o tome" rece sebi
samome ali iz glave nikako da izadje prijem, sjajni, masni ovali prepuni
svinjsko - govedje ili pticije anatomije. Gospodjica Kristina
koja se freneticno smeje dok joj neko spusta ruku u dekolte. Sjajne carape,
vino iz opletenog bidona. Meso.
Dok hoda, sa strane promicu biciklisti, deca, psi. "Zasto ne setam malo
cesce, zasto kada je ovaj park toliko blizu kancelarije". I uocava da je
prolece pocelo. Doduse tek pocinje. I ti pupoljci, to plavetnilo, taj dan cine
Mirko ubrza korak, da mu se cini da ce i on poleteti kao ovi vrapci sto se
jure
tu po grmovima. Uspeh je morao doci, dugo je cekao. Dugo je obavljao pljave,
prazne poslove. Kupio tudje mrvice i uzimao milostinju. Sada se Sansa pruzila
i on je obavio posao onako kako je znao, na nacin kako su to i ostali cinili,
ne upustajujci se u razmisljanja.
Deca na livadi pustaju zmaja i on leti, visoko. Mirko vidi kako
providni najlon od kojega je napravljen zmaj titra na vetru. Ispred njega
protrcava decak panicno pokusavajuci da spreci padanje zmaja. Bezglavo trci,
saplice se bezopasno, pada i pogledom prati zmaja koji takodje pada. Mirko se
seca starijeg brata. "Sada hrce negde u Kanadi posle celodnevnog crncenja. Nije
znao da zivi, nikada nije znao". Brat je prvo ucio, trudio se. Posle je
stalno kritikovao sistem, kudio narod, vlast. Neuroticno je trcao na sve one
besmislene demonstracije. Stario je ubrzano. Onda je zaklucio da morta da ode.
I otisao je. "Samo da nije bio glup, da se ukljucio u posao, bilo bi mu mnogo
bolje. Mogao je da zivi, da ima sve, da lepotice gledaju za njim." I misao o
bratu odlazi, kao senka gubi se u pozadini, u zaboravu.
Lisce krcka pod nogama. To je suvo lisce od prosle godine. Potpuno je
jasno da prolece sledi, sve govori u prilog tome, priroda obznanjuje tu stvar.
Treba otici kuci, odspavati, pripremiti se za veceras. Veceras je jedan od onih
komicnih sudara. "Ja i sponzorusa, ucena sponzorusa, intelektualka." Mirko u
glavi premece obrise i oblike gospodjice Madlene, naucnice i perspektivne
mlade zene. Njena neobicna torba od jute, knjiga o nekakvoj emocionalnoj
inteligenciji koju ona upadljivo pokazuje. Sve to kod njega nece proci, to
vec ne prolazi. Ta zvaka za snobove sa bradicom, za histericne babe po ]
institutima ili nadahnute, impotentne i perverzne profesore uvek gladne novca,
jednom recju za dno dna. Gospodjica hoce na kongres, u inostranstvo, a nema da
plati, trazi sponzora. "E pa dobice sponzora, dacu joj ja sponzora dacu joj
ja..." A gospodjica je dosla jutros u kabinet apsolutno montirana. Razmisljao
je kako su skupljene krpe i cipele koje je nosila. Verovatno se cela porodica
angazovala sa savetima o tome kako sa njime da razgovara. Zamislio je
neku beslovesnu babu u kucnom ogrtacu, sa soljicom caja. "Da, da mama,
objasni cerki da je kurva, da to nije nista strasno, i ti si bila kurva,
prodavala si se komesarima za kilogram secera u kockama." Nasmejao se, kako je
samo sve to smislio. A gospodjica je razvezala pricu o pshologiji, istoriji
umetnosti, jeziku ili necemu slicnom, to je najmanje vazno. On se vec potrudio
da izgleda siroviji nego sto jeste, odmah joj je ponudio sastanak, veceru, o
novcu ni reci. "I naravno da ce doci, taj naucni intelektualni sloj se tako
jeftino prodaje", toliko jeftino prodaje da mu se sve to gadi. Gori su
od kriminalaca i smesni sa svojom hinjenom pobunom, izvezbanom spontanoscu i
stalim sranjima. Samo gospodjica je dobar komad i veceras ce je odvesti kuci.
I tak sutra ce dobiti novaci, sutra kad se okoncaju naleti glumljene ili prave
strast, njemu je svejedno. Gospodjica ima decka, napomenula je, mozda da ga
odvrati. "A, ne." Nece se on pokolebati zbog solidarnosti sa nekim
bubuljicavim
fizicarem ili slikarom, padavicarem sa obaveznom bradicom. Pjlunuo je. Setio se
dede. Prica je isla da je deda bio opasan, pricalo se da su ga zaticali sa
sluskinjama, to, pre onog rata. "Samo deda
nije mogao da se prilagodi, nije znao da se umili novim pobednicima kad se
menjao sistem i pravila
igre. Zato su mu i uzeli sve."
Pretoplo je, sve to prija nakon duge zime. Treba se i vratiti, stici
do kola. Neobican proletnji umor uvlaci mu se pod kozu, sputava. Lagano odlazi
prema sumarku ispred koga je ostavio kola i vozaca.
Polako, Mirko koraca. Nogu pred nogu. Gleda u vrhove cipela na asfaltu.
Ne zeli vise da misli, drema mu se. "Toliko misli, toliko planova, sve to u
biti zamara."
Samo nesto uznemirava, nesto kvari slatku pospanost. Nigde automobila
i vozaca. Priseca se da li je na pravom mestu, u to nema sumnje, ali
jednostavno kola i vozaca nema. Mirko je zaprepascen. "To djubre je otislo na
pivo, ta svinja", psujei. I dok idiot cevci pivo, on mora da ceka. "Vozaci me
ne postuju dovoljno jer sam mlad i sto imam manire."
Tamo, u blizini mesta gde je ostavio automobil nikoga nema, samo
dva smesna dzogera, razgibavaju se. Kako ranije nije primetio njihove trenerke
drececih boja. "Idioti, sada su nasli da se razgibavaju." Ipak, pitace ih da
li
su videli automobil.
Mirko prilazi dvojici u trenerkama. Kao u snu primecuje da u tom
prizoru ima nesto neobicno, cak pretece. Da li je neobicno to sto ga gledaju
pravo u oci, klimaju glavama? I onda i pre nego sto ce se desiti, Mirko shvata.
Jedan od dzogera odnekuda vadi crni predmet. Hteo bi da nesto kaze i obrati se
ali vidi samo plamen u ruci coveka isprd sebe.
Prhnule su neke ptice, Mirko je na zemlji, u grudima oseca uzasan bol.
Gusi se, gusi, savija. Da li je ikada osetio takav bol. Samo sada da udahne.
Hteo bi da jos dise, da pozove druge ljude, bilo koga, da neko dodje. Ne zna
zasto, ali ipak da neko dodje. Potrebni su mu, bilo koje ljudsko bice.
Makar samo da ga dodirnu. Sada, dok se uvija na zemlji, dok se plavo nebo
okrece ozelenela travica je tako ruzna, tako je ruzna ta zemlja. Zemlja.
MC
književnost.802ngvozdic,
>> Prolecni dan
>>
Posle čitanja ostaje pelen u ustima i oblak leptira u stomaku.
književnost.803hercog,
Kika i Sale: Romansa
Jednom davno, u solarnom sistemu koji je toliko daleko, daleko odavde, da mi
ne bi ste poverovali kad bih vam rekao koliko, bile su dve planete. Svaki put
kada bi se videle, šaputale bi jedna drugoj svoje tajne, delile tračke atmo-
sfere, pričale lude šale što bi ih teralo da se tresu od kikota.
Ali, bile su i pomalo tužne, zato što je prolazilo mnogo vremena da se susre-
tnu, što su sa svojim orbitalnim mehanizmima bile ono što jesu. Većinu vre-
mena su morale da se gledaju iz daljine i smišljaju male pesme o zvezdama
i hladnoći, o onome koga vole.
Vekovi su prolazili i jednom kada su se srele, jureći kroz hladnoću i pra-
zninu da bi bile zajedno, Kika je poklonila Saletu mesec, jer je imala tri,
a Sale ni jedan. Sale je izgledao tako savršeno sa tim novim mesecom, da su
sve ostale planete bile po malo ljubomorne. Kika o tome nije razmišljala.
Zato su planete zaigrale po matematičkoj muzici univerzuma i Saletov mesec
je bio uznemiren, sve dok jednog dana zla kometa, ledenog srca, pakosno
nije tresnula u njega, raznevši ga na hiljade, hiljade komada. U tom tre-
nutku Kika je bila na putu ka drugoj strani sunca i nije mogla da čuje
oplakivanje i viku koja je dopirala od pogođenog Saleta. Sve susedne pla-
nete, koje su bile ljubomorne, podrugivale su mu se. On je bio tako
posramljen time šta se dogodilo sa mesecom koji je dobio od nje, da je
počeo da strahuje od njihovog sledećeg susreta.
Ali stare jednačine su rekle svoje i posle dugog vremena opet su bili za-
jedno. Sale se skoro plašio da pogleda u Kiku, no ona mu je pružila čuperak
svoje atmosfere u znak utehe. Oklevala je trenutak, jer su sve planete
znale kako su meseci lepi i onda pošla unazad i zdrobila dva preostala,
da Sale ne bi imao razloga da se oseća loše.
I tako dok su kružile i kružile, velika ljubav je u njima rasla, skoro da
izgore, osećajući se ponekad pomalo nagi, osećajući hladnoču bez njihovih
divnih meseci.. No onda, nešto divno se dogodilo, svetlucavi delovi nji-
hovih meseca su se uravnali i napravili dva velika kruga, po jedan za svaku
od njih. Nedugo zatim, krugovi su postali prstenje, veliko, divno prstenje,
koje je svetlucalo na čednoj sunčevoj svetlosti, čudo tog sunčevog sistema,
a neki kažu čak i galaksije. Druge planete su bile toliko uplašene Kikinom
i Saletovom novom lepotom da nisu osećale čak ni kap ljubomore. I zato kada
dvoje ljudi imaju snažna osećanja jedno prema drugom, toliko mnogo ljubavi
da misle da će izgoreti, ponekad jedno drugom daju prstenje u znak sećanja
na planetarnu ljubav Kike i Saleta.
Aleksandar Hercog,
negde u godinoj gospodnjoj 1997.
književnost.804supers,
>> Prolecni dan
Ti priče pišeš iz jednog prelaza? Ključna mesta su ti jako dobra, ali
možda bi bilo dobro da naknadno doradiš onaj ostatak, tek da ne kvari?
Malo je falilo da propustim tvoje odlično pisanije samo zbog početka
koji ne obećava onoliko koliko bi mogao:
>> Crni, automobil, crnih zatamnjenih stakala, klizi kolovozom. Motor je tih,
>> vrlo tih. Ulica je prava, vrlo prava i siroka, jedino ima dosta rupa.
književnost.805mcar,
Zaista ta recenica nije dobra, medjutim nisam znao kako da zapocnem radnju.
Moj drug je uzeo da pise varijaciju na istu temu, mozda ce on biti bolji.
U svakom slucaju hvala na komentaru. Znaci, neka me ljudi slobodno ispravljaju.
MC
Pokusacu da izmenim pocetak.
književnost.806mcar,
I uopste, sto se ove price tice, voleo bih sto vise ispravki da bi znao u cemu
gresim.
MC
književnost.807willow,
>> I uopste, sto se ove price tice, voleo bih sto vise ispravki da bi
>> znao u cemu gresim
"Prolećni dan" je odlična priča, sasvim u tvom stilu, Markoni, što se tiče
oštrine reči i, uopšte, atmosfere.
Ipak, ne sviđa mi se što si se ovaj put malo odmakao od teme, opisujući
neke stvari koje se ne dotiču ni tvog života, a ni mog.
književnost.808willow,
Sav ovaj naslov je njen, kao i sve ispod toga
Znaš,
ti i ja,
preskočili smo početni stadijum,
jer smo opet
suviše preterali i tako ubrzali proceduru,
što ne valja,
i trebalo je samo da budemo dovoljno metodični i
strpljivi i
uzajamno shvatljivi,
ali, sve to nema veze, sad sam jako gladna,
donesi mi to što imaš u frižideru,
može bilo šta,
a prvo digni jednom desnu obrvu,
znaš, to me pali,
a inače,
tebe to čini dosta poželjnim
i prihvatljivim,
a posle možemo da pričamo i o
starim mrtvacima,
i o Ničeu, i o cijukanju tužnih miševa preplašenih
očiju,
ili o strahu od ta tri meseca straćena u ludnici,
ili o bilo čemu,
nije bitno šta ćemo reći jedno drugom,
uvek ćemo se razumeti,
jer ja mogu da izvalim nešto, možeš i ti,
ali, mi ćemo se, i pored toga
uvek razumeti...
A reči su, znaš, ponekad suvisle kao bušna truba ili nemoćna
granata,
i ne mogu ti ništa,
i padaju oko tebe kao jalove bombe,
i vise ti pred kućom kao tenk od kartona,
a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene.
Da ti kažem: kad te neki berberin brije
ti mu, za svaki slučaj, uvek pevaj nešto,
jer ako berberin zaspi, i britva onda ode u pogrešnom pravcu,
a sad bi mogao i da me poljubiš...
i pazi šta radiš,
mi žene ponekad smo suviše krupan zalogaj
za vas pod šlicevima,
ali, ko ne zine i ne žvaće, taj se i ne najede,
što se kaže...
Eh, prija mi sve ovo čime si me okružio,
i ukus stišnjene šunke i let žutog pauka
i ta tvoja soba, sva rasterećena obaveza,
i već mi je suviše toplo od
tog vina,
i, nedostajao si mi, znaš,
i dođi sad ovamo
da ti pokažem nešto novo
i samo se opusti i ne nemoj da se obazireš na telefon,
jer, telefon je tu da zvoni ili
uvek,
ili nikad,
ili u sasvim pogrešno vreme...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.811miobrado,
"...Znam ja, doktore, moj sinko, a mogu te tako zvati jer si odrasto
sa mojijem Stevanom i živio š njim ko s rođenim bratom, da imaš mlogo
posla, pa ću ti ukratko, u dvije riječi, ispričati moju bruku i nevolju.
Čuo sam da postoje nakvi prašci za smirenje živaca, oni što se daju ludima,
pa te kumim i prekumim ma mi ig propišeš, jer i nijesam, od kako me ovo zlo
snađe, ni za šta drugo sem za ludnicu, slobodno. Neću ti duljiti no ću ti
sve kazati, ko da si bio tamo i ko da si gledao svojijem očima.
Neku veče, taman što smo namirili ovce i goveda i sjeli da nakvu
crkavicu prezalogajimo, uzdrogli se naš Šarov ko da je čopor vukova udario
na torinu. Istrčim ja pred kolibu i, onako pro zalogaja, zavičem: A pus,
jadi te ubili! Odjednom, opazim dvije prilike kako prekraču pro duvara.
Uhvatim nakav kolac koji se tu zatrefio i savijem se iza drvljanika, da
vidim ko su i kud su naumili. Dok ti se odjednom razliježe: "O, domaćine!"
Poznam ti odma Stevanov glas, bacim onu kočinu iz ruke i poteci preda nj,
da se izgrlimo i ižljubimo. Istrčala pred kolibu i Milijana, to ti je moja
žena, iznijela lampu, da bolje vidi sina i da joj đe, ispred kolibe, u
mraku, ne posrne.
Sa Stevanom neka đevojka, sitna i mršava, žute ufrčkane kose,
natrackala se i namazala, zaudara na te njene pomade i mirise čitava
koliba. Pricapila se uza Stevana, sve ga nazor fata za ruku, njuši ga, liže
iza vrata, tiska mu i me'će jezik u usta, lijepo da u zemlju propaneš. Pita
je crna Milijana oće li varenike, tek što je uzvarena, jali kajmaka sa
škipa, jali cijelog sira, a može, ako joj se jede, za tili čas spremiti i
cicvaru. A ona ti samo vrti glavom, nećka se i uvija oko Stevana. Deset mu
je puta, najmanje, kazala: "Joj, što je romantično." Ne znam šta joj to
znači, znavo je crni đavo u njegove grede, a i njega š njom, mislim na mog
Stevana, vas grije na moju dušu.
Pitam ga ja što nije piso da dolazi, no nas ovako zateko nespremne i
neuredne, u tjeskobi i bez čistije aljina. Stijo je - veli on meni - da nas
iznenadi. Da mu se, tako, više obradujemo. I da nam, tako iznenada, pokaže
Džu... Dže... Džudi, jes, jes, Džudi, tako nam je prestavio. Dadnem ja
išaret Milijani da uzme kljuse i da trkne u selo, da odozdo doćera dva
jorgana i čiste presvlake za krevet, jer je guber svose rapav i grub postao
za mog Stevana, a za... a za, pomozi mi reć, za Džudi pogotovu. ..."
Vuk Drašković
(Džudi,
Sveske, br. 9, septembar 1991. godine, str. 15. - 16.)
/napisano 1973. godine/
književnost.812miobrado,
"...>>A kud će vam deca posle gimnazije? Hoćete li moći da ih
pošaljete i na studije<<?
>>Moraćemo, a da šta ćemo drugo, moj sinko. Kail smo da idu gore, u
Beograd, kod moga Gavrila. Ima on, sunce tetkino, veliku plaću i visoki
položaj, stalno piše i zove da mu pošaljemo ovog najstarijeg. Hoće da od
njega napravi doktora, da i moj Mirko postane veliki čoek kao i moj
Gavrilo, sunce tetkino... Ne znam, Boga mi, šta da uradim. Strah me da
Mirko ne bude na teret Gavrilu, da ga ne osramoti đe među ljudima, a teško
mi i da ga ne pošaljem, da ne uvrijedim sunce tetkino... Pa i u tom
đavoljem gradu ne pada ljeb s neba, a Gavrilo mi se oženio, sad će i njega
posuti brige i đečurlija...<<?
>>Znači redovno vam piše Gavrilo? Navraća li koji put kod vas, jeste
li bili kod njega u Beogradu<<?
>>Navraća, Boga mi, sunce tetkino svakog ljeta, ne može mu se desiti
da nas preskoči. Lijepo se čudim što ga ovo nema, nadam mu se još od prije
mjesec dana, ali doći će on, sigurno... Ne prođe, moj sinko, ni tri mjeseca
a da on svojoj tetki ne pošalje neki pešćeš ili paket iz Beograda, piše i
stalno zove da zimi dođem kod njega, da se kutarišem snijega i ovog
kijameta, da me slika na onom, pomozi mi reć, rengelu i izliječi od ove
đavolje reume. Vidiš i sam, moj sinko, kako ti idem pogurena i koliko su mi
natekli zglobovi na ovim crnim rukama... Lijepo me bruka pogledati Gavrilu
u oči. Stalno mu obećavam i nikako da odem do Beograda. Trebala sam lanjske
zime to da učinim, bila sam mu, očiju mi, izatkala i jednu serdžadu i
bijele venene čarape, ali udari nakav đavolji grip i sve nas obori u
postelju...<<
>>Stvarno je<< - reče nepoznati mladić - >>veliki čovek taj vaš
bratić Gavrilo. Dajte mi njegovu adresu, želeo bih da ga posetim i da se
upoznamo<<. ..."
Vuk Drašković
(Sunce tetkino,
Sveske, br. 9, septembar 1991. godine, str. 21.)
/napisano 1971. godine/
književnost.813willow,
Malo ispravke...
U zadnjoj pesmi koju sam poslao, umesto stiha...
" a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene",
treba da stoji...
" i zapravo bezazlene i kao grob neodređene".
Hvala na razumevanju loše sintakse
književnost.814mcar,
Smatrao sam da je mozda treba pokusati nesto drugacije.
MC
književnost.815supers,
>> U zadnjoj pesmi koju sam poslao, umesto stiha...
>> " a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene",
>> treba da stoji...
A da pružiš šansu nekoj svojoj pesmi da malo odstoji?
Ne kritikujem to što ti pesme nastaju navrat-nanos u ukradenom intervalu
od par minuta (i kod mene je tako), ali možda je dobra ideja da u
sledećem ukradenom trenutku sedneš pa malo revidiraš već napisane.
Na taj način može da se očuva ono dragoceno što daje život pesmi, što ti
izleti u trenutku na papir a da ga i ne primetiš, ali s druge strane eto
prilike da se skloni ono što je tu zalutalo. Šta misliš?
književnost.816mcar,
Otvorena prazna polja
Samotno stoji moja kuca,
vetrovi lupaju klimavim prozorima.
Pustara se ceri zutom prasinom.
Ognjeno sunce prolazi svakodnevno,
ali kroz pukotine nazirem samo senke promene.
Nema razloga da podignem ruku i otvorim vrata
i raskrilim prozorom.
Nocu, pored kuce prolaze gladne lisice,
cujem disanje jezeva.
A onda se sve utisa, pred zoru.
Mozda je nebo prepuno cupavih oblaka,
mozda u blizini teku siroke reke.
Bez razloga tinja zar u peci,
u krevetu je uvek hladno,
misli su neuhvatljive i nezgodne.
Cadjava tavanica me pozdravlja,
dok ne sanjam topla mora,
dok lebdim u nicemu.
I nema gostiju u mojoj kuci,
ljudi su biseri na nepostojecoj ogrlici,
kristal zgazen vojnickim cizmama.
Da li sam ziv u mojoj praznoj kuci,
u mojoj tihoj pustari.
I da li to cujem zvona iz daljine?
Postoji li jutro nad otvorenim poljima Nicega,
jutro u kome ustajem i otvaram vrata.
I pustam da me obuzme suvi vetar.
I osvetli crveno sunce.
I pruzam ruke u prazno,
vristeci u susret istini,
ravno u nista.
MC
književnost.817willow,
>> >> U zadnjoj pesmi koju sam poslao, umesto stiha...
>> >> " a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene",
>> >> treba da stoji...
>> A da pružiš šansu nekoj svojoj pesmi da malo odstoji?
Pa i jeste malo odstojala, jednostavno, došlo je do greške u njenom
zapisivanju, i umesto slova "i", šaljivi patuljak iz glave mi
poturio slovo "a" :).
>> Ne kritikujem to što ti pesme nastaju navrat-nanos u ukradenom
>> intervalu od par minuta (i kod mene je tako), ali možda je dobra
>> ideja da u sledećem ukradenom trenutku sedneš pa malo revidiraš
>> već napisane.
Možda bi trebalo da uradim tako, ali, kad bih sad seo da ih sve
revidiram, mislim da bi jako malo njih to preživelo. Smatram da,
kad je ispravljanje u pitanju, čovek dosta subjektivan, i ponekad
pridaje suvišan značaj pogrešnim stvarima, i da je onda mnogo bolje
čitavu pesmu "uspavati" :), nego je kasapiti stih po stih.
U redu, potreban je izvestan period da pesma odstoji i da se reči
slegnu, ali, dok ona to svoje odleži, desi se ponekad da ti posle
toga više ništa ne znači, slabo je se sećaš, ili je i zaboraviš.
Osim toga, sam si nešto slično rekao, pesme se čekaju i hvataju u
dnu peščanog sata, u zrnu vremena, a dodatno muljanje ponekad ume
baš da iskomplikuje stvari. Ustvari, treba naći neku razumnu sredinu
u svemu tome, ali i ne smeju se gubiti važne stvari iz vida, kao
recimo, to da malo kome polazi za rukom da napiše zaista dobru
pesmu, ma koliko se one izležavale pod jastukom, i ma koliko bile
doterane i našminkane. Ne znam, to stoji, da je jutro uvek pametnije
od večeri, ali šta ćemo sa onima koji luduju do zore i onda
spavaju do podne ? :).
>> Na taj način može da se očuva ono dragoceno što daje život pesmi,
>> što ti izleti u trenutku na papir a da ga i ne primetiš, ali s
>> druge strane eto prilike da se skloni ono što je tu zalutalo.
>> Šta misliš?
Mislim da si sasvim u pravu. Ipak, moraš biti dovoljno mudar, da
umeš da proceniš šta valja a šta se treba odseći, a tu si, na žalost
uvek prepušten sam sebi. I koji su kriterijumi ?. Jer, Stanislave,
a tome prisustvujemo i ti i ja, poezija se ovde sve češće prodaje za
jedan dinar, iako kritika na koricama te zbirke tvrdi da "...on je
postojano na svom posedu, u svojim lektirama, u svojoj mudrošću
izvojevanoj izdvojenosti, darom i umećem u samom vrhu moderne srpske
poezije...", ali te pesme i dalje kisnu na gomili i niko živ ih sad
ne čita i možeš da ih imaš jako jeftino i nešto tu ne štima. Da li
su te pesme zaista tako dobre, ali to skoro niko ne primećuje, i da
li je pošenije biti nosač džakova za deset, ili pesnik za jedan
dinar ?. I kako posle da se ljudi i ne gnušaju pesama, kad je,
što bi rekao jedan pametan čova "...toliko mnogo pesnika, a tako
malo poezije...".
Izvini, nevidljivi druže stari :), malo sam skrenuo sa teme, ali
na ovaj način sam želeo da ti kažem da mi ništa ne može zameniti
nedostatak talenta, ako ga već nisam dobio u samom startu. Sem toga,
potrebno je, izgleda da gineš za svoju književnost, a to podrazumeva
i razne neprijatne stvari tipa "...biti bez žene, bez nade, i opet
se ne mimoići sa samim sobom...", a ko je na to još spreman ?.
Ali, nema veze, samo jednom se živi dosadan, jalov i haotičan život,
pa je onda bolje nekako ga ispuniti, makar ti i sve što napišeš bilo
isto takvo, pa tako i ja. Ovde sam uleteo ipak suviše kasno, ali
smatram da je u redu da čovek sebi, s vremena na vreme, pruži poneku
šansu ili zamisli sebe u nekoj drugoj ulozi. I tu onda stupa dobri
stari Sezam na snagu.
Da dodam, hvala ti na ovom komentaru i kritici, i, znam da si imao
samo najbolje namere u svemu tome i ne pada mi na pamet da se sad
durim i u mojoj kući ćeš uvek biti rado viđen gost i živeli dok nas
još koliko-toliko ima :)
Pzdrv, Cvet tame, biser, i čelično uže noći
književnost.818willow,
>> Otvorena prazna polja
Markoni, smatram ovu tvoju pesmu zaista izuzetnom. Mislim da si se
jako dobro otvorio, kao i toliko puta do sada. Eh, kako je dobro
vratiti se kući...
književnost.819ranx,
> dvoje ljudi imaju snažna osećanja jedno prema drugom, toliko mnogo ljubavi
> da misle da će izgoreti, ponekad jedno drugom daju prstenje u znak sećanja
> na planetarnu ljubav Kike i Saleta.
Lepa priča.
književnost.820supers,
>> su te pesme zaista tako dobre, ali to skoro niko ne primećuje, i da
>> li je pošenije biti nosač džakova za deset, ili pesnik za jedan
>> dinar ?. I kako posle da se ljudi i ne gnušaju pesama, kad je,
>> što bi rekao jedan pametan čova "...toliko mnogo pesnika, a tako
>> malo poezije...".
Balzak je bio romanopisac za jedan dinar, pa nije bio srećan čovek.
Pravi pesnik nije pesnik ni za dinar ni za milion dinara, pravi pesnik
ne stvara za nadnicu. Svaka umetnost je pre svega stanje duha, a ne
profesija, tako bar na stvari gledam ja iz ugla honorarnog tezgaroša
koji se bavi lenjiraškim poslom. Ja pišem tačno onoliko koliko mogu da
otrgem od vremena koje provodim radeći ili realno živeći (jao, zašto li
je ovaj realan, ljudski segment života sve manji i manji...)
I ne maštam o nagradi za svoje pisanije, jer više volim da pare pravim
na drugi način. Volim kada veliki umetnici stvaraju zato što su sigurni
u publiku koja će želeti njihovo delo, a ne da prave finansijske
predračune. One koje svoje knjige planiraju kao što se planira biznis ne
smatram za umetnike.
>> potrebno je, izgleda da gineš za svoju književnost, a to podrazumeva
>> i razne neprijatne stvari tipa "...biti bez žene, bez nade, i opet
>> se ne mimoići sa samim sobom...", a ko je na to još spreman ?.
>> Ali, nema veze, samo jednom se živi dosadan, jalov i haotičan život,
Zašto? Život se živi da ne bude ni dosadan, ni jalov, ni haotičan.
Književnost ima smisla dok god čoveku pomaže da se ponovo sretne sa
samim sobom, ali radi toga ne treba okretati leđa ni ženi, ni nadi :)
književnost.821willow,
>> Pravi pesnik nije pesnik ni za dinar ni za milion dinara, pravi
>> pesnik ne stvara za nadnicu.
To je sasvim normalno i dobro je što je tako. Ono sa "jedan dinar",
mislim, ispreterivao sam malo tu stvar :). Dobro je što pišu, samo
neka ne podcenjuju moju sposobnost da kao običan čitalac, i bez
nekog jačeg obrazovanja, ali sa dovoljno prirodne inteligencije,
ipak umem sam da procenim ono što mi vredi, kao i ono što mi ne.
>> Svaka umetnost je pre svega stanje duha, a ne profesija,
>> tako bar na stvari gledam ja iz ugla honorarnog tezgaroša
>> koji se bavi lenjiraškim poslom.
Da. Međutim, to stanje duha, podložno je uticajima sa svih strana,
kao recimo, gužvanju po pretrpanim autobusima, ili ubadanju
kišobrana otpozadi, ili traumatičnim i ne prirodnim za čoveka
buđenjima u 5 ujutru, ili obavljanju raznih besmislenih poslova.
Ima mnogo tih stvari koje dosta pogubno utiču na stanje duha, sem,
naravno, ako ne živiš na nekom pustom ostrvu, a to bi bilo lepo, kad
bi se moglo. Prava šteta, toliko tegli meda, a samo jedna sekira ti
na raspolaganju :)
Što se tiče profesije, kad pesnik živi od svog pisanja,
onda je to njegova profesija, i to nema nikakve veze sa stanjem
duha. I, zar vodoinstalateri, konobari, čistačice, i ostali
obični ljudi nemaju pravo na svoje stanje duha, već samo umetnici ?.
>> Ja pišem tačno onoliko koliko mogu da otrgem od vremena koje
>> provodim radeći ili realno živeći (jao, zašto li je ovaj realan,
>> ljudski segment života sve manji i manji...)
Vidiš, Stane, to je simptomatično, da čovek uvek otrže komadiće
vremena od tupave realnosti za svoju uživanciju, umesto da bude
obrnut slučaj.
>> I ne maštam o nagradi za svoje pisanije, jer više volim da pare
>> pravim na drugi način.
Šta si bre zapeo, pare pa pare... To niko i ne dovodi u pitanje,
to da vredi pisati, ali ne za pare. Postoje razne vrste nagrada,
zar ne ?. Kao recimo, zlatna medalja na konkursu za kratku priču,
ili pečeno prase za najaromatičniju pesmu :). Šalim se, umetnost je
možda tebi čast, ali ponekom je i mast. Osim toga, na stranu sve
ostalo, ali, od čega pesnici plaćaju svoje račune za struju, i od
čega odvajaju za benzin i piće, ako ne od svojih pesama ?.
>> Volim kada veliki umetnici stvaraju zato što su sigurni u publiku
>> koja će želeti njihovo delo, a ne da prave finansijske predračune.
Volim kad umetnici stvaraju zato što su ubeđeni da je ono što rade
stvarno nešto vredno i izuzetno. Što se tiče publike, tu se malo
komplikuje stvar. Mislim, ljudi su čudni, ponekad su suviše
ostrašćeni i kao da ne žele da vide ništa drugo. Eto, da Hitler nije
imao dovoljno svoje publike, nikad ne bi ni mogao da postigne ono
što jeste.
Inače, kad smo već kod "volim-ne volim", volim dosta toga, a ne
volim kad umetnici umisle da su oni kod publike nezamenjivi, jer
niko nije nezamenjiv, a naročito ne Pikaso.
Finansijski predračuni nemaju nikakve veze sa umetnošću u samom
startu, ali se ta umetnost, na ovaj ili onaj način, na kraju ipak i
unovči, bilo kroz gotovinu, bilo kroz čekove, bilo na kredit :).
>> One koje svoje knjige planiraju kao što se planira biznis ne
>> smatram za umetnike.
U redu. Međutim, valjda se slažemo oko toga da je sasvim u redu da
pisac dobije i po neki honorar za svoj rad, čisto da bi bio u stanju
da još toga napiše, a ne da lipše posle prvog romana :). Mislim, što
ne dati čoveku njegove pare, jebeš ga, zaslužio ih je.
>> >> potrebno je, izgleda da gineš za svoju književnost, a to
>> >> podrazumeva i razne neprijatne stvari tipa "...biti bez žene,
>> >> bez nade, i opet se ne mimoići sa samim sobom...",
>> Zašto? Život se živi da ne bude ni dosadan, ni jalov, ni haotičan.
Normalno. Ali, ne valja ni to što neko suviše rano sagori u svom
jedinom pokušaju, ali i što neko suviše kasno shvati kakav mu je
život ustvari svo vreme bio. Inače, ovo ostalo može da ispadne i
sasvim u redu, valjda. Ne znam, videćemo, pričamo o tome, al' tek
za jedno tridesetak godina, kad dođe vreme i za našu konačnu
Kalemegdansku partiju šaha :).
>> Književnost ima smisla dok god čoveku pomaže da se ponovo sretne
>> sa samim sobom, ali radi toga ne treba okretati leđa ni ženi, ni
>> nadi :)
Ne treba ničem razumnom okretati leđa. Međutim, isuviše dobrih
pisaca su bili ubogi i usamljeni na neki svoj način. Ne moram to da
ti govorim, Bukowski je dugo umirao dok nije dobio šansu, Hemingvej
je na kraju izbušio glavu mecima, Tomas je legao pod sto i više nije
ustao. Mnogi su poludeli i završili kao golubovi u nekoj sobi a ne
verujem da su hteli namerno da sjebu sami sebe. Možda su se, što ti
kažeš, suviše često sretali sa samim sobom, ili bili svesniji nekih
stvari od tebe ili mene, ili, jednostavno, ginuvši pomalo za svoju
stvar, na kraju, na žalost, ostali i bez svog glavnog oslonca,
glave. A što se tiče žene i nade, mislim, Stane, tu se slažemo :).
To su dve najvažnije stvari za uspeh gole ljudske egzistencije :).
A tu je i piće, ofkors, zato živeli i popi nešto i na moj račun :).
Bezveze je i neumesno, razbacivati se parolama u ovako napetim
situacijama :), ali ova je dosta šaljiva i opičena, pa ću da je
sad citiram...
"Stvaralaštvo se precenjuje. Pa i Bog je za šest dana stvorio
Zemlju, a onda se sedmog dana odmarao..." :)) - E.Hemingvej.
Pzdrv, Doboš, Truba, i Boško Buha u uvu
književnost.822dalex,
> Izašao je, ustvari još nije :) izlazi 15. maja novi broj časopisa
> "Reč".
>
> Imate priliku da prvi uživate u sadržaju novog broja.
>
> Prijatno čitanje! :)
Jeste, zaista ste izuzetni.
književnost.823mcar,
1.11.96.
Represija
Sanjao sam ruke koje pokrecu nasmejane lutke.
Tamo iza zelenog zastora
gde zlocin i kazna, krivica i oprostaj
stoje jedni kraj drugih.
Cuo sam kako milioni vriste
i video protagoniste bola.
Crne dubine osakacenog uma,
cudni ukus represije pod jezikom.
Dodirnuo sam ljusturu sistema.
Iznutra je cvrcalo od besmislenog bola
i bezumne patnje
osudjenih i podvojenih.
MC
književnost.824supers,
>> Da. Međutim, to stanje duha, podložno je uticajima sa svih strana,
>> kao recimo, gužvanju po pretrpanim autobusima, ili ubadanju
>> kišobrana otpozadi, ili traumatičnim i ne prirodnim za čoveka
>> buđenjima u 5 ujutru, ili obavljanju raznih besmislenih poslova.
Izgleda da sam napisao poruku koja je mnogo smrdela na ostrašćeni
idealizam, čim si ovoliko opširno prodiskutovao na temu mog pisanija.
Ne, naravno da mi nije namera da tvrdoglavo pljujem svu umetnost koja
želi da bude plaćena. Daleko od toga, jer kad bih tvrdio da ništa nije u
parama ne bih bio iskren ni prema sebi.
Jednostavno, ja mislim da je strašno bitno da umetnik ne sme da pravi
kompromise samo da bi njegovo delo bilo uspešnije na tržištu. Traume i
natrpan prevoz su nedovoljan razlog za podilaženje publici. Niko ne
brani umetniku da prave pari na neki drugi način, nekimdrugim poslom,
ukoliko je njegova umetnost nepravedno neshvaćena :)
>> To su dve najvažnije stvari za uspeh gole ljudske egzistencije :).
>> A tu je i piće, ofkors, zato živeli i popi nešto i na moj račun :).
Uvek :)
>> Pzdrv, Doboš, Truba, i Boško Buha u uvu
Otpozdrav svoj trojici... I Majakovskom...
književnost.825willow,
>> Ne, naravno da mi nije namera da tvrdoglavo pljujem svu umetnost
>> koja želi da bude plaćena.
>> Jednostavno, ja mislim da je strašno bitno da umetnik ne sme da
>> pravi kompromise samo da bi njegovo delo bilo uspešnije na
>> tržištu.
Ova naša rasprava je otišla u skroz pogrešnom pravcu, jer ni meni
nije bila namera da _branim_ umetnost kojoj je za cilj da bude
samo naplaćena. I, mislim da to sa naplaćivanjem stvari već postaje
zamorno. Mislim, i tebi i meni je sasvim jasno u čemu je razlika
između umetnosti i šou-biznisa, zar ne ?.
>> Traume i natrpan prevoz su nedovoljan razlog za podilaženje
>> publici.
Opet se nismo razumeli. Traume i natrpan prevoz su stvari koje
pogubno utiču na stanje duha, pa ne vidim kakve sad to veze
može imati sa podilaženjem publici. Sem ako ne misliš da je "neko"
video svoju šansu u tome, da se, uz pomoć podilaženja ljudima, popne
na svoju umetničku granu, pa to posle lepo i naplati i iskoristi
da se konačno vozi i hrani se k'o čovek. Da li si na to mislio ?.
I, postoji li dovoljan razlog za podilaženje bilo čemu, bar kad je
umetnost u pitanju ?. I, zar treba i raspravljati o tome ?.
>> Niko ne brani umetniku da prave pari na neki drugi način,
>> nekim drugim poslom, ukoliko je njegova umetnost nepravedno
>> neshvaćena :)
Ovo mi se ne sviđa, naravno, ako se nisi samo šalio. Nadam se da si
se šalio, pa, onda, evo i ja da priložim jednu šaljivost...
"Pravedno shvaćena umetnost obično oduzima samo po jedan čitav
ljudski život, a nepravedno neshvaćena umetnost, ponekad i još plus
mnogo miliona njih..."- A.H. ( ovde sad može i jedan kiseli smajli
da padne )
književnost.826hogistey,
Odgovor na SEZAMNET.2:razno.893, qpele
> NACA FACA -Nekada sam bila uobrazena, sada kada sam se oslobodila i
> te mane, sada sam savrsena!!!! :)
Noja slabost
bilo je osecanje nadmocnosti
koje sam
prevladao.
Sada sam
Savrsen.
Erih Frid
iz Antologije savremene nemacke poezije, Svetovi, Novi sad
književnost.827hogistey,
> Izasao je, ustvari jos nije :) izlazi 15. maja novi broj casopisa
> "Rec".
>
> Imate priliku da prvi uzivate u sadrzaju novog broja.
>
> Prijatno citanje
Kako da vidim nasa slova na ekranu citajuci REC?
književnost.828willow,
Slatki dah
Bili smo se šetali neko vreme, pa onda
našli neko mesto da može da se sedne,
taman dovoljno široko za dvoje da stanu,
ali pod uslovom da ti nju smestiš sebi u krilo,
kao ja tad, jer, privučen tim žrtvovanjem,
sva svoja razmatranja o skučenosti prostora
sam ostavio za kasnije.
I tu onda bili smo baš sami,
sasvim,
i svo to pusto mesto je bilo samo naše,
i veselo dvoje, ustvari, bili smo to mi,
i dok se niska trava propinjala na prste da vidi šta se dešava,
ona se smejala i radovala prirodi,
a onda se i priroda smejala i radovala njoj,
uključujući i mene,
i tako u krug, brzo i u krug, sve nošeno vetrom,
i sigurno, i naše, i jako, kao vetrenjača na mlazni pogon...
I tu, odjednom, osetio sam se opet jak i hrabar
i nov koristan,
i bio sam sav mudar,
mnogostran, i višeslojan svuda,
i dok je taj jedan cvet tada cvetao za sve,
pamtim, znam, i kunem se,
osetio sam kao da me nešto golica iza
ušiju i silazi mi niz vrat, pa ulazi i ostaje unutra,
taj neki volšeban osećaj,
kao recimo,
kad vas zapljusne talas zadovoljstva razbuđenih
čulnosti.
Onda sam rešio da joj saopštim neke novosti
po pitanju svoje
osećajnosti,
ali,
ostavio sam to za posle,
nego sam krenuo da je prvo
redom i dobro i mnogo izljubim.
A to veče, neka neba možda i jesu šuštala
dok su razularene ptice noći
vrištale i šutirale i šamarale im suton,
neka neba, ali ne i ono naše
gore,
ne, molim lepo, ne i ono naše
iznad...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.829miobrado,
GRAD DOBRIH LJUDI
(pjesma)
Sumnja je opstojala prije slova naslova:
GRAD DOBRIH LJUDI
na putu između studentskog doma i gostionice,
u knjižnici, vlaku, na predavanju,
kod izmjene bonova u restoranu,
ne, ipak ne bih, ne nikako, mogao reći:
>>Živim u gradu dobrih ljudi<<
pijanci sitni lopovi i prosjaci
u skloništima pred kišu
očevi majke braća
glave nosevi iza pulta iza leđa
radnici direktori posao žene
noćna samoubojstva i javne smrti
promocije objave diplome
Ali postoje troje ljudi
(od kojih se meni jedna sviđa)
a ona dvojica (ili dvoje)
u tramvaju, u uredu, u redu,
i ostalim javnim (mogućim, dozivnim)
i zabranjenim mjestima
sviđaju se drugoj šestorici
(i svi samo u svom rasporedu ljubavi:
spavanje s djevojkom (minutno svojom)
izmeću bolesti i kazališta:
to su već moje tijesne ko sobe tjeskobe
televizori, anđeli na vrhu čačkalice
kruh i sol
ne, ipak ne bih, ne nikako, mogao reći:
>>Živim u gradu dobrih ljudi<<
Ali postoje troje
(od kojih se meni jedna sviđa)
a daljnjih deset
i sve se ponavlja ...
Miroslav Mićanović
(Grad dobrih ljudi,
Biblioteka QUORUM/Zagreb, 1984. g., str. 45.)
književnost.830miobrado,
HRONIKA
Evo kako sam ga izgubila:
nije mi išlo od početka,
posle je nestala struja i voda,
do ručka sam ponovo u krevetu čitala Bunjina,
posle je došla struja i čula sam vesti,
posle sam razmišljala i plakala,
a nije mi se razmišljalo, nije mi se plakalo,
nije me bio stid, nije me bio strah,
nisam htela da ostanem ovde,
nisam htela da ustanem, nisam htela da se
obučem,
nije mi se jelo,
nije mi se pila kafa, ni čaj,
ni pisma mi se nisu pisala,
ni čestitke za Božić,
nikom nisam htela da telefoniram,
nisam skupljala snagu,
nisam htela da me grize savest,
nisam htela da ostanem ovde,
nisam htela da izađem,
nisam htela da putujem odvratnim autobusima,
nisam htela među ljude,
nisam htela vlast,
nisam htela da ostanem ovde,
nisam htela da radim,
nisam htela da govorim,
nisam htela da učestvujem,
nisam htela da prisustvujem,
nisam htela da se osmehujem,
nisam htela da se nadam.
Eto kako sam ga, otprilike, izgubila.
Mirela Ivanova
(Mlađe bugarsko pesništvo/Književne Novine,
od 15.4.1998.g., br. 972, str. 8.)
književnost.831hogistey,
Mozda ce se nekome svideti....
Rade Serbedzija
J...m ti ja ovaj zivot bez Balasevica
Dodju tako ponekad neke tamne ure,
Sjetis se drugova svojih
ili neke davne cure.
Zatvoris oci polako, boli te sjecanje svako.
Dodju ponekad, tako, neke tamne ure,
sjetis se mladosti svoje i prve cigare
sjetis se zivota davnog, pa uzivas u sjeti.
Zamisljas gradove stare, ulice, trgove, ljude.
Dodju ponekad, tako, neke tamne ure,
ja mogu sve razumjeti i mogu sve oprostiti,
a tesko mi je nekako
zivjeti bez Balasevica.
I odavde sve do Morave,
ako me svi zaborave,
ja zaboravit' necu nikada
panonskog mornara.
Ponekad napisemo pismo, adresu imam u glavi,
kazu, zajedno vise nismo, drug mi u drugoj drzavi,
a nekad smo znali skupa, brzim preko Bosne,
na sta je ovo izaslo ti matere rosne.
I tako svake noci, sedim i pisem pismo,
znam da ih poslati necu, nema nikakve sanse,
popijem malo vina, pa mi je nekako lase.
Princip je uvek isti, sve su ostalo nijanse.
književnost.832mcar,
28.11.96
Tren
Osetio sam slobodu, bila je masna i topla,
drhtava i ziva.
Samo na trenutak, dok te nije bilo gospodaru.
Dok nisu dosli demoni tvoje bolesne maste.
Samo na tren,
treperilo je lisce i cuo sam kisu.
A onda si dosao,
vratio se pakla.
Zatvorio si prozore,
namakao rezu na vrata.
Zacvrcalo je meso na usijanim stolicama,
zaplakala su deformisana deca.
MC
književnost.833bkisic,
odgovor na 5831
Meni se jako dopada. Zahvaljujem ti se ovom prilikom. Nemamo li
svi po nekog tamo iz neke "druge" drzave?
književnost.835miobrado,
KOŠUTA I ĐEVOJKA
"Košutice, rosna ti si!
Đe si bila te si rosna?"
"Ja sam bila u đevojke."
"Je li kakva ta đevojka?"
"Iz lica joj sunce sjaše,
a iz grla mjesečina,
iz njedara zora sjajna,
dvije ruke do dva krila,
kako nećeš da je mila?"
("Antologija narodnih lirskih pesama", u izboru
V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str.35.)
književnost.836miobrado,
SRPSKA DJEVOJKA
U Milice duge trepavice,
prekrile joj rumen' jagodice,
jagodice i bijelo lice.
Ja je gledah tri godine dana;
ne mogoh joj oči sagledati,
crne oči, ni bijelo lice,
već sakupih kolo đevojaka,
i u kolu Milicu đevojku -
ne bih li joj oči sagledao.
Kada kolo na travi igraše,
bješe vedro, pak se naoblači.
Po oblaku zas'jevaše munje,
sve đevojke k nebu pogledaše,
al' ne gleda Milica đevojka,
već preda se u zelenu travu.
Đevojke joj tiho govoriše:
"Oj milice, naša drugarice
il' si luda, il' odviše mudra,
te sve gledaš u zelenu travu,
a ne gledaš s nama u oblake,
đe se munje viju po oblaku?"
Al' govori Milica đevojka:
"Nit' sam luda, nit' odviše mudra,
nit sam vila - da zbijam oblake,
već đevojka - da gledam preda se".
("Antologija narodnih lirskih pesama",
u izboru V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str. 33. i 34.)
književnost.837mcar,
Oni dolaze svaki dan
Sunce vec bejase zaslo kada sam presao reku, ali je ostalo sasvim
dovoljno svetla. Nisam primetio nista neobicno, nisu me pratili, paznju mi
je jedino privukao covek u trenerci koji je izvodio neobicne pokrete, U
magnovenju shvatih da se on bavi onim kineskim vezbama. "Blago njemu",
pomislih. Levo od mene neobican skup gradjevina. Znam, prvo je to bio sajam,
pa nemacki konc. logor, pa kratko vreme sediste televizije. Pitam se sta li
je sada unutra. Isprd gomila dece juri, starija guraju razdrndana kolica u
kojima se nalazi najmanje dete. Kada voznja postane prebrza, ono zavristi.
Kaldrma je skoro prekrivena prasinom koja se u oblacima podize iza mog
bicikla. Ipak moram da prolazim ovuda, ovo je precica, a ja moram brzo do
cilja. Ako uopste pronadjem cilj. Zato se ne obazirem na sarene kioske,
utegnute devojcice pored njih, debele domacine u potkosuljama koji tu piju
ko zna koje pivo. Izbijam na siri put kojim jure automobili. Crni,
elegantni "audi" prolazi prebrzo pored mene, plasim se da cu bitiudaren,
panicno skrecem i izlecem na trotoar. Nemam vremena za pregled
bicikla, idem dalje. U staklenim fasadama obliznjih kompanijskih sedista
ogleda se crvenkasto nebo na koje se sa istoka navlace oblaci. Lepo je,
samo je cudno, oblaci obicno dolaze sa zapada. Blisko zvrndanje tramvaja je
dobar znak. Znaci samo jos malo. "Vazna je to stvar" mislim, "ne mogu da me
prate automobilom jer cesto skrecem na uske staze, ne mogu ni pesice, jer
sam prebrz". Bacih pogled u daljinu, oblaci su se spustali iznad ravnodusnog
grada. Vecina zgrada imala je neku zuckastu boju. "Kakav kontrast prema
oblacima". Na mnogim mestima, narocito tamo gde bi trebao da dodje krov
nizali su se crvenkasti zidovi. Znao sam da su to nemalterisani zidovi
nadogradnja. "Moram ipak da mislim na svoj zadatak, na okretanje pedala,
na razlog zbog kojega sam krenuo".
Linija velikih rusevina nastalih od zgrada izgradjenih u takozvanom
"natur beton" stilu. "Znaci prva polovina sedamdesetih." Brzo sam skrenuo.
"Jutrom ovde vlada velika guzva". Usporavao sam, pejzaz se promeni i cinilo
mi se da uplovljavam u nekakvu neobicnu luku. Vetar je vec ozbiljno duvao i
kovitlao gomile papira, peska, smeca. Tek tada sam poceo da zapazam ljude,
neki behu zapalili vatre u praznim benzinskim bacvama. "Kako im ne smeta
prasina", mislio sam. Sisao sam s bicikla i krenuo gurajuci ga prema njima.
Nekolicina ciganske dece nije se ni pomerila iako sam prema iskustvu
ocekivao reakciju. "Ocigledno zbog svakodnevne guzve". Vetar donese neku
kesu i obmota mi je oko noge. Poceh da se epilepticarski trzam tresuci nogu.
Kesa nekako spade. Prosao sam pored satora, pored neobicnih najlonskih
bivaka, pored srednjovekovnog logora nomada, ispod betonskih mocnih stubova
zaboravljenog i unizenog grada. Trave nije bilo uopste, samo gola zemlja
koju vetar nestedimice raznosi. Na pretecoj pomracini, istaknute spram neba
koje sprema oluju savijale su se vatre beskucnika. Tamo u samom dnu sedeo je
Darko. Prekrstenih nogu u "lotos" polozaju, znao sam da se pretvara. cutke
sam seo pored njega na karton pustivsi da bicikl polako padne na zemlju.
Nije se ni pokrenuo, cutao je, i ja sam cutao. Uzeo je nekakv suvi
stap i njime crtao po utabanoj zemlji. Hladni vetar od kojeg nam se koza
jezila trenutno je odnosio isceprkanu prasinu Iz daljine je vec potmulo
tutnjalo. Od reke. Darko je onda okrenuo glavu, kao da se nije iznenadio
sto sam to ja. "Onda?", zapitao je. Uzdahnuo sam, "sve je isto. oni i dalje
navracaju, traze te." Ugrzoh se za usnu, "mozda ce jednoga dana odustati,
mozda je danas bio poslednji put." "Ne seri", rece Darko, oni nikada nece
odustati, to nikada nece prestati". "Nije ti jasno?, nastavio je, "pa i ti
ces koliko sutra doci na red, svi vi..." Uzdahnuh. Vetar opet dunu donoseci
nam samo vlagu i jezu. Prve kapi podigose prasinu. Darko nije vise zvrljao.
Njegove mrsave, cirevima posute ruke pustile su stap, tresao se. Kapi se
zgusnuse, nisam znao sta da mu kazem. Iako se oluja uz huku priblizavala
mogao sam jasno da cujem kako place.
MC
književnost.838willow,
"Ljudi su išli ka svetiljkama koje su lebdele u mračnoj
daljini, šarene i pokretne zmije. Slivali su se iz svih okolnih
ulica. Koliko li to dolara predstavlja, pomislih, ovakva gomila, i
to samo u vidu maramica, na primer i svilenih čarapa. Ili samo
cigareta. I kad pomislim da, eto, mogu da se šetam usred tog novca,
a to mi ne donosi ni pare, čak ni koliko za jelo. Strašno je kad
čovek samo na to pomisli, koliko su ljudi zatvoreni jedni prema
drugima, gore od kuća.
I ja sam se vukao ka svetlosti: bioskop, pa još jedan kraj
njega, pa još jedan, i tako duž cele ulice. Gubili smo dobar deo
gomile pred svakim od njih. Izabrao sam i ja bioskop, onaj gde su
na fotografijama bile žene u kombinezonu, i sa kakvim butinama,
gospodo !. Teškim !. Širokim !. Određenim !. A iznad: ljupka
glavica, sušta suprotnost, nežna, krhka, kao olovkom iscrtana, bez
potrebe za doterivanjem, savršena, nigde jedna nemarnost, nigde
jedna greška, savršena, kažem vam, ljupka, a istovremeno čvrsta i
sažeta. Sve ono što život može da razvije kao najveću opasnost,
pravu zamku lepote, otkrivenje svih mogućih dubokih i božanstvenih
skladova.
U tom je bioskopu bilo prijatno, udobno i toplo. Velike a nežne
orgulje, kao u bazilici, samo bazilici koja se greje, kao butine.
Nijedan izgubljen trenutak. Utoneš odmah potpuno u mlako praštanje.
Samo se opustiš i već poveruješ da se svet ipak najzad priklonio
samilosti. Skoro da u nju utoneš.
A onda se snovi penju iz mraka i plamte u snoviđenju pokretne
svetlosti. Nije no sasvim živo ono što se dešava na platnu, a
ostaje u njemu veliki mutan prostor za siromahe, za snove i za
mrtve. Treba požuriti i nasititi se snova, da bi se probilo kroz
život koji vas čeka napolju, na izlazu iz bioskopa, da bi se
trajalo koji dan duže u surovom svetu stvari i ljudi. Među snovima
biraš inaj koji ti najbolje greje dušu. Za mene su, priznajem, to
bili golicavi, jedna plavuša koja je imala zaista nezaboravna
"pluća" i vrat, smatrala je za potrebno da razbije tišinu ekrana
pesmom gde je bilo reči o njenoj usamljenosti. Da zaplačeš s njom
zajedno !.
To je ono što vredi !. Kako vas to podigne !. Posle toga ću,
predosećao sam, imati za bar dva čitava dana hrabrosti u mišićima.
Nisam ni sačekao da upale svetlost u dvorani. Bio sam spreman na
odlučno zalaženje u dubok san, sad kad sam pokusao malo od ovog
božanstvenog zanosa duše..."
LUJ FERDINAND SELIN, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.839willow,
"A onda, nastupila je ponoć u podne, i ledena oluja usred vrelog
jula, i venuli su leteći buljuci rašivenih delova tela, uz svo to
vrištanje i svo to zapomaganje, poslednje pred sveopšti potop. Slika
potresna kao ljuska smrskanog jajeta, i plač majke božije, a Zemlja,
stajala je sada tu, kao razbaštinjena i uboga žena, postiđena i
naga, i nemoćna da bilo šta učini. Vatrena utroba je onda izašla
gore, na površinu, i rigajući dugo i gusto i besno, sva se sručila
među ljude, oštro kao preki sud. I tako se čitava ta stvar polako
privela svom kraju, pre nego što se zemaljska prašina i konačno
razletela čitavim kosmosom, i sve zatim utihnulo..."
Soulman LilCross, odlomak iz vica "Prepiska" :)
književnost.840bkisic,
PISMO OBOZAVATELJKE!
26 godina je zivela ne primetivsi te. Mozda je ostro ili
pregrubo reci da te nije ni primetila, ali to se odnosi na
ono"mislim kao muskarca". Za nju si bio samo "simpatican
mladic, nelosih glumackih kvaliteta".
Iznenada shvata da pocinje da misli o tebi. U pocetku joj
to bese simpaticno. Nije se sputavala. Pomislila je da sa
zakasnjenjem prozivljava tinejdzerske dane. Zabavljalo ju
je sve to. Svaka pomisao na tebe, izmamljivala joj je osmeh
na licu. Smeskala se sama sebi, uz razmisljanje "kada bi mi
sada neko cuo misli, sit bi se nasmejao". Bezanje od stvar-
nosti pocelo je sve vise da uzima maha. Ni sama ne zna zasto,
ali dosla je na ideju da ti se obrati. Pomislila je "uostalom,
zasto ne bih i njega zabavila?!"
S obzirom da je ubedjena da ima dara za pisanje, i da se u
svoje slobodno vreme time i bavi, uplasila se samo da nije
presla onu granicu "normalnog sveta". Da li je izgubila kon-
takt s realnoscu, ili se po svom dobrom, starom obicaju, za-
bavlja na svoj racun?
Ne bi se moglo reci da je zaljubljena u tebe. Svoje razmisljanje
o tebi, sebi objasnjava kao "on je neko ko me intrigira i koga
zelim da upoznam". Svrstava te u onu retku kategoriju ljudi uz
komentar "deluje mi prizemno i prostodusno, u onom pozitivnom
smislu; priseban je, ali ipak poseban."
Ona je sebicno zaljubljena samo u sebe. Sebe obozava, sebi se
divi. Ne kaze da u nekog drugog nikada nije bila zaljubljena.
Jeste i te kako, ali zaljubljenost u druge je prolaznog karaktera,
a zaljubljenost u sebe, konstantnog.
Nema li vec dovoljno godina da shvati da su ovi potezi, detinja-
sti? Ima skoro 27 razloga koji joj govore da jesu. Ipak, nije li
bolje kajati se zbog necega sto si uradio, nego zbog necega sto
nisi?!
Izvinjava se na slobodi sto ti se obratila. Iznenadila je i samu
sebe.
"ONA"
književnost.841hogistey,
Protiv bolesti pisanja treba blagovremeno preduzeti
ostre mere jer to je opasna i zarazna boljka.
Petrus Abelar
francuski teolog i filozof
(1079-1142)
Politikin Zabavnik, 24.IV 1998
književnost.842miobrado,
"Đe si sada kada treba
- nesvrstani, Gali Butros Butros!
Da ti nije, da ti nije
Milan Panić, Panić - pis'o jutros!"
književnost.843stemil,
Kakav li me to zanos pobednika
Uzdiže danas tebi bliže, bože ?
Jadan li je čovek koji veruje
Da samo na ljude osloniti se može !
Rasin
Ovo je samo deo stihova. Ako neko ima celu pesmu voleo bih da
mi pošalje na Mail ili ovde.
Hvala
Miki
književnost.844dzim,
<M> Ipak, nije li bolje kajati se zbog necega sto si uradio, nego zbog necega
<M> sto nisi?!
elem, da...chuh u nekoliko navrata istu izjavu...lichno mislim
da je tu samo razlika u duzini trajanja...duze se kajesh zbog
nechega shto nisi uradio, nego zbog necheg shto jesi...
književnost.845miobrado,
(Dil Ber)
Ovo je priča o Dilu Beru
koji je bio kauboj-konj,
zbog kog su dame u neseseru
praktikovale o d kolonj.
Dil Ber je bio pola i pola:
najlepših stvari najbolji spoj.
Ber Dil - slika konjskog idola,
Dil Ber - kompletni kauboj.
Pio je viski - za prednji deo.
Za zadnji deo - mrvio zob.
Tako je Dil Ber skladno spleo
sudbinu ljudsku i konjsku kob.
Među konjima - intelektualac,
za kauboje - divlja zver.
Delom snagator, delom znalac
- takav je bio Dil Ber!
... to beše priča o Dilu Beru
koji je bio kauboj-konj,
zbog kog su dame u neseseru
praktikovale o d kolonj.
Dušan Radović
(Književne novine, br. 919/920, decembar 1995. godine, str. 14.)
književnost.846miobrado,
"Dok je njegova duća prelazila iz ekstaze u malaksalost, gde je bila
ona? Da li je možda njena duća, po tajanstvenim putevima duhovnog života,
u tim istim trenucima bila svesna njegovog poćtovanja? Može biti."
Džems Džojs
(Portret umetnika u mladosti,
Rad, 1984. godine, str. 234.-235.)
književnost.847bkisic,
CUDNOG LI KAKTUSA
Na prvi pogled neuobicajena, nepredvidiva, drugacija, jedinstvena.
Zbunjuje svakoga ko joj se nadje na putu. Kaktusic je koga je
nemoguce dotaci, pomeriti. Cuje se buka na sve strane. Bode!
Pruza otpor svakome ko zeli da mu pridje. Plasi se. Ne zeli
povredu. To je doziveo. Verovao je bezgranicno. Neko je to zlo-
upotrebio i ranio ga. Odvojio ga je od korena, iscupao iz zemlje.
Bio je zedan, gladan, slab, izmucen, slomljen, skrhan.
Ne zna ni sam kako je uspeo d se vrati u svoju saksijicu i da na
neki nacin povrati svoju snagu. Rane su vidljive, ali on je tu.
Ziv je. Promenio je svoju koru, stablo i grane. Obraci trnje.
Krije se. Cuva se. Nevera vlada. Bol se pamti. Nikada se ne zabora-
vlja. Patnja je uvek tu i vodi sa sobom mrznju, gnev i nervozu.
Kada patnja jednom zakuca na necija vrata, ne napusta ih. Strpljivo
ceka da joj se vrata s vremena na vreme otvore ili bar otskrinu.
Kaktusic to zna.
Svoju dobrocudnost nikada nije izgubio, samo sto je vise ne
pokazuje.
Ne veruje nikome. Lakse mu je da povredi druge, nego da on ponovo
bude povredjen i porazen. Voleo bi kaktusic, da neko zna kako da mu
pridje, da bi mogao da se otarasi svog trnja i pokaze svoje mekano
srce. Ne voli on svoje trnje. Smeta mu, stvara mu osecaj
neprijatnosti,
narocito kada nekoga ubode. Nije mu svejedno, ali ne sme to da
pokaze.
Mozda ce to neko ponovo zloupotrebiti. To bi ga ubilo, a on je tako
zeljan zivota, lepote, dobrote, srece, iskrenosti i vere. Nada je
tu,
ali sumnja je mnogo jaca. Tesko mu je, ali ipak mora da se odupre i
ubode. Ako bi popustio, neko bi ipak grubo prisao i opet ga slomio.
Za nestanak kaktusica nije potrebno mnogo i on to zna. Zato se i
cuva.
On zeli paznju, ruku, neznost, toplinu. On samo na cudan nacin, ali
za njega jedini, to i trazi.
književnost.848mcar,
5.847 - mnogo lepa prica.
MC
književnost.849mcar,
Mi
Starci, zustri, vitalni, sirovi. Unose se u lice i dahcu zadah od luka,
piva, kobasica, vremena. Besni, snazni, svesni sopstvene moci koju ne daju i
koju ce kako izgleda poneti sa sobom u grob. Neosetljivi na poraz, na bedu i
prazninu koju su stvorili. Bez osecaja krivice zbog buducnosti koju su prodali,
koju su ukrali od novorodjenih generacija. Jer citav se njihov zivot pretvorio
u to bespomucno, izbezumljno gazenje zivota, taj nenorrmalni i prirodnim
zakonima suprotnmi pir. Zadriglih trbuha, otecenih ruku. Guraju prst u oko,
saku usta, partizanski pistolj pod rebra. Dotrcali ravno iz sustine represije
sada traze mesto u tramvaju.
A njihovi mladi, posle pocetnog perioda bunta, smesnog bunta koji
nema cilj i koji ne vodi nikuda do toplog roditeljskog skuta u kome je sve
oprosteno i svi nestasluci zaboravljeni. Mladi cekaju trenutak u kome ce
njihove pocetne ludosti otici ad acta. Trenutak u kome ce i oni svadbom,
zaposlenjem ili nekim slicnim cinom uci u carobni svet trulezi posle koga im
otvorena vrata buducnosti vise i nece biti potrebna jer nista vise nece ni
zeleti ni zahtevati. Sve dok se i oni jednoga dana ne pretvore u zitku masu
koja se uvek docekuje na noge. U masu zeljnu beskona~nih ciklusa "snalazenja",
atrofiranog ponosa, zamagljenog pogleda.
Medju nama zene, debele, lepe, ruzne, nasminkane. Zauvek zaustavljene
u razvoju na nekoj od strana casopisa u kojima pise sve, svi recepti za jedan
solidan, miranm potrosacko pokorni zivot. I gomila zabrana i tabua, izmenjena
seksualnost pretvorena u savete i TV serije. Pretvorena u gace sa "brazilskim
efektom" podizanja straznjice. U inkviziciju sto melje one retke medju njima
koje nisu popustile, sto su iz razloga samopostovanja svog tela i du{e ostale
slobodne. Beskonacni riz beskonacno jeftino skupih cipela koje se bacaju i
cirkulisu. I na kraju njihov jednostavni patriotizam, uzdisanje za stvarnim
ili umisljenim sirokim ledjima vodje. Majke koje misle da u radjanjem stekle
nad detetom vlasnistvo i pravo da ga modeliraju, mese, delju prema vlastitom
liku ili jos bolje nekom drustveno prihvacenom jeftinom kalupu. Tu decu,
njihovu decu, dok su beznadezno mala i dok nemaju nikakvih mogucnosti i
snage da se usprotive, dok im se u lice gura ogromna kasika bezukusne hrane,
koja vriste jer je zeludac pun, a majka umesto davanja ljubavi gura kasiku
posto je to mnogo jednostavnije, lakse, jeftinije. Tinejdzerke dok se
zapanjeno smeju, vriste, znaju one da su mamine devojcice iako ne mogu sebi
da priznaju da je ono sto ih pokrece samo trenje napetog klitorisa, ta
jedinstvena istina koju iz nepoznatih razloga treba sakriti kao da to
telo uopste nije njihovo.
Muskarcine od kojih svaki garantuje za izuzetnu duzinu sopstvenog
penisa, za potenciju, za "devet puta bez vadjenja". Intelektualci koji bi da
postanu maco tipovi, ili obrnuto. Konacni algoritmi pretrazivanja kojima se
na optimalan nacin brzo i sigurno dolazi do zenskog mesa. zudnja za apsolutnim
automobilom snaznog motora. Beskonacno nadmetanje, na racun zivota i zdravog
razuma produzeno decastvo. Kukavicluk onda kada je potrebna ratobornost ili
obrnuto. Surov, sirov i prazan svet plemenskih, fudbalskih drustava,
zatvorenost i vaznost rituala. Nasilje i snaga kao konacni argument.
Sila kojom se opravdava sve. Narocito beskonacni strah od zena i nerazumevanje
istih. Mrak na ocima koje vode svet u propast.
I mi, zgazeni, prazni, oholi prema sebi samima. Slabi, nikakvi,
kukavni. Jadamo se na pro{lost, na buducnost, na sve sto smo mogli, a nismo.
Zgadjeni nad sobom i pred sobom. Preliveni uzasom koji se sa nas cedi kao sto
se ulje cedi sa novogodisnje curke ili svinje, kako ko voli. Hiljadu
izgovora, uporedjivanje sadasnjosti i bolje proslosti, bacanje krivice na
drugoga, frfljanje o tome da je sve isto i da je svuda isto, frka u zelucu.
Zauvek produzena patnja koja vise i nije patnja nego jedno kontinualno stanje.
Kompletno prihvatanje spoljasnje represije, vera da nece nas, da je neko drugi
na redu. Zauvek zalepljen glupi osmeh iz koga ne izlazimo potpuno prenerazeni
od nacina kako osecamo sebe same, od stvarnosti koja nas melje.
MC
književnost.851hercog,
Za nju V
Jako je to
što sAd u meni sija,
Suncu ravno.
Duši Mojoj to
mIr joj daje,
raNu svaku zaceljuje,
u mrAku put mi kazuje.
Sale
književnost.852bkisic,
Kratko, jasno i sa stilom!
književnost.853mcar,
Mrak
Jebi se u mraku,
ne pali svetlo, veruj.
bice bolje jednoga dana,
u mraku.
Veruj da postoji mogucnost,
kada zaigras u sistemu.
Veruj da ces uspeti u zivotu i
sve ce biti bolje, jednoga dana.
Trazi smisao u napornom radu.
Novac da kupis sto brza i skuplja kola,
novac, da postanes slavan i omiljen,
novac, pratices kuci lepe zene.
Dok budes stagnirao, tvoje ce potrebe rasti,
ali jednoga dana sigurno bices glavni,
i tabloidi ce pisati o tebi.
Do tada, zivi bez emocija,
skupljaj slike s letovanja,
jebi se u mraku
i ne pali svetlo,
ionako nemas sta da vidis.
MC
književnost.854willow,
Ljubavno gnezdo u plamenu
Bila je to jedna zdrava letnja subota. Sunce je bilo veliko i
konkretno u svom zanosu, zavlačilo se zracima svuda, i, uopšteno,
davalo je štimung svemu. Čitav taj dan je bio sav beo i topao, kao
nov i podgrejan leš. Grejalo je obimno i sa svih strana, i mogao si
mal' te ne, prase da ispečeš na toj vrućini, koliko je pržilo. A ja,
mnogo sam se znojio, i bio sav u slanim kapima, od glave do pete.
Smešno sam izgledao, kao da plačem čitavim telom. Leto je, ukratko,
tog dana, dobro zaleglo na stvar.
Sedeo sam u nekom jačem hladu, a nebo mi je bilo plavo svuda oko
ušiju. Ipak, malo sam se, što se kaže, užeglo osećao. U takvim
situacijama, čovek, jednostavno poželi da je slon i ništa više.
Sve se može mnogo lakše podneti kad imaš širok rep za borbu protiv
komaraca, dva velika bočna ventilatora oko glave zbog hlađenja,
i surlu, dovoljnu da svako puno bure isprazniš do dna, jer tako i
treba.
Ipak, bio sam zadovoljan mestom zaleganja. Svaka bašta je dobra,
samo kad su kelneri hitri i uslužni, a ovi momci su to i bili. I što
je jako važno, čovek je tu imao šta i da vidi, ako već nije bilo
ničeg čemu bi se više mogao nadati. Žene su, zaista, pol vredan
pažnje. A, eto, i kao da je čitava ta predstava samo za mene, opet
ih je bilo mnogo, i svaka je bila drugačija, i opet nešto novo,
nešto čemu ne možeš odoleti, svaka na neki svoj način, i sa ponekom
finom nijansom tu i tamo, ali uz sve na svom mestu, baš kako i
treba. Jasne i stvarne i skoro na dohvat ruke, bile su kao himne i
arije stvorene iz prkosa, kao anđeo za anđelom i zanos za zanosom,
i sve iznedrene iz čipkastih oblaka i nove i nepregledne beline.
Da nije svih tih konkretnih žena, zapitao bih se, kakva korist od
života ?. I da se nadovežem, da nije svih tih naslućenih anđela što
te čekaju gore, zapitao bih se, a kakva korist od smrti ?.
Imao sam hladno piće i dobar pregled ispred očiju, i time sam,
u redu, bio sasvim zadovoljan. Na kraju krajeva, mada sam već
izvesno vreme bio i sam u nekoj vrsti ludila, ipak nisam ništa iole
jasno mogao da vidim ili naslutim. Izgleda da i za ludilo moraš
imati nešto više od pene u ustima. Kao recimo, talenat. Tek poneki
pravi ludak zna šta ga stvarno čeka posle. Ko zna, možda se zato
tako i ponaša ?. Glava je mesto na kome se odlučuje, a ako unutra
ima i nešto mozga, onda je dobro. Uglavnom nije tako. I, šta čovek i
da očekuje, u ovom svetu punom loših odluka. Ljudi ti umiru od
nemarnosti i trajne neizlečivosti, a ti otkrivaš nove i originalne
i razne načine za kloniranje ovce ?. Jebeš ti takva savršenstva.
A par sati ranije, stvar je konačno svedena do usijanja.
Moja dama. Oduvek je bila laka na rečima, ali ovaj put mi se činilo
kao da sam zavukao glavu u cev mitraljeza usred rafalne paljbe.
Pričala je koliko hoćeš i bila je zaista svo vreme u pravu. Ma kako
odmeren čovek bio, ipak, nije mu svejedno kad ga proglase za nešto
tupo, lenjo i nezdravo. Čovek onda mora da se zapita. Nije ni to
loše, tako se, makar, neke stvari i iskristališu. Da, unela se sva u
stvar, i prilično plastično uokvirila u čemu je problem. Našu
grozničavu ljubavnost, nazvala je javašlukom i zaprežnim kolima koja
stanu, kad se konj koji ih vuče, umori ili lipše. Ona je, naravno,
sebi dodelila ulogu tog konja, a ja sam opet ispao onaj što samo
sedi, i što kao svinja uživa u datim okolnostima. Ne protivim se toj
tezi, takav je moj manir, štedim se, al' samo dok ne dođe vreme
ručku. U početku te peckaju obrazi, ali posle pet-šest šamara, još
jedan gore-dole, ništa ti ne znači. Čovek se lako na sve navikne,
naročito kad nije obučen ni za šta bolje. Dođe vreme kad je,
jednostavno, najlakše ni protiviti se, ni zalagati se, za bilo šta.
Ali, bilo kako bilo, nagli prelasci iz vrelih dana u ledene noći,
ipak su jedna jako nezgodna stvar. Smuči ti se i dobiješ proliv, i
to u isto vreme. Malo toga može da se poredi sa osećanjima, a čovek
je bolešljiv i osetljiv na sve i svašta, kao i savršena ruža što
životari i stagnira u saksiji, dok niže vrste skaču i zvižde i
rastu slobodne, naravno, nerazumne, izvan svega, i ničim
obuhvaćene.
Šta reći ?. Izgleda da stvari funkcionišu na taj način što prvo
moraš u njih da dobrovoljno uložiš sve što imaš, a da se, pritom, ti
tu ništa i ne pitaš, jer, sve se to podrazumeva, i to je jedini
način. U redu, samo što sve to, u jednom trenutku, već počne da
liči na pijacu od danas do sutra, gde se licitira i rasprodaje do
besvesti. A srca su izgleda žrtveni jarci koji su na posebnoj ceni,
kao veliki i sočan i jedini crveni paradajz i biftek u suvoj i
sitnoj nemaštini.
I, tako, kaže ona meni, a verujte mi na reč, pričala je sto na
sat, kao da je intervjuišu u mlaznjaku, "...te priče, o ljubavi kao
livadi punoj ljubičica, obično ne potraju, jer ljudi su poznati po
svojim težnjama da otkrivaju nove pustinje, i vrše stalna uranjanja
u neistraženosti...". Šta je želela ovim da kaže, to blage veze
nemam. Čitala je mnogo, valjda je stvar u tome. Mada, čovek i ne bi
trebao suviše da čita, ko zna, tako mu možda ostane više vremena da
razmišlja i svojom glavom. Ovako, ispalo je da nisam njeno
savršenstvo.
Onda je otišla, moja jedina pilularna lekovitost i ćup gustog
melema kojim, kako-tako, zasladiš makar nešto od preostale duše.
Eto, kao i za istinsko ludilo, i za još poneke stvari, nedostajao mi
je talenat. Shvatio sam da je ljubav i ludilo slična stvar, samo što
kod ludila sve držiš unutra, a kod ljubavi napolju, ali, u oba
slučaja, niko te ne shvata, i ponašaš se čudno, i preuzimaš sve same
nelogične korake. Da, kad je u pitanju ludilo, i jedno je sasvim
dovoljno, ali, za ljubav, ipak je potrebno i nešto više od samo
dvoje na okupu.
Onda sam naručio još jedno piće i više nije bilo ništa o čemu bih
mogao razmišljati. Ili sam ja to tako izmislio i hteo. I kad ne
postoji nijedan stvarni razlog, uvek možeš da nađeš nešto, u ime
čega vredi piti. Mašta i sećanja su ti koji te, na na kraju krajeva,
uvek i dovedu do čudne i prijatne obeznanjenosti. Bilo kad uzmeš i
izvoštiš stvar do kraja, bilo kad sedneš i ločeš do iznemoglosti.
Tako je to, kad se okonča nešto što je nekad bilo novo,
i nadajuće, i puno poleta i smeha i svega. Posle, šta ćeš drugo,
gledaš dan, kako umire u svoj svojoj lepoti.
Razmišljaš, suton je vreme romantike, a ne teških misli.
A i čemu to ?.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.855mcar,
Vrata
Vrata nisu imala oblik. Vrata su imala ukus surogata za cokoladu.
Vrata su imala ukus secernog preliva. Ona kroz koja treba sa elanom proci,
vrata kroz koja treba sa elanom protrcati. Samo elana vise nema. Biti snazan,
veso mlad, jebati najbolje i najlepse, uniformisane zene. Jebati kurve i
voleti samo svoju mamu. Razaznati ih po odeci ili prema naznakama sa TV-a?
Plave i debele su dobre, crne i mrsave su vestice. Izmedju je samo spektar
nebitnih varijacija na temu. Pozuzdati se u ego trip da ne promasis kapiju.
Izdvojiti sebe iz mnostva nevaznih individua i pridati si kosmicku vaznost.
Samo to, jedino to. Mozda to.
Vrata nisu imala oblik, cekao sam ispred njih da postanem covek.
Rekli su mi da cekam ispred njih da bih postao covek. Rekli su mi da su oni
koji su prosli zaista postali ljudi. Rekli su mi da napravim prvi korak, a
kada sam ga napravio, ispred su bila jos jedna vrata i jos jedno predvorje,
jos jedno cekanje u kome treba da prepoznam svoje i mrzim tudje. Imao sam ja
svoje motive, zadate jos davno, kao klinac nisam propustao reklame i uvek sam
jeo najnovije proizvode. Igrao sam se kauboja i indijanaca, nasih i njihovih.
Igrali smo se svega, mucenja zarobljenika narocito. Nasi i njihovi. Moram
postici, ostvariti nesto. Moja dobrobit je dobrobit svemira. Moj nezanimljivi
zivot jeste vrhunski dozivljaj. Ostvariti nesto je nacin da se istaknes i
kada se istaknes da se vidi da si ostvario. Pa makar to i ne bi bilo vazno.
Dovoljno je da te zapamte, samo da prodjes, konacno da prodjes. Najbolje je
ciniti bas sve sto i drugi cine, tako je najbolje. I onda opet i uprkos
svim mojim naporima, u novo predvorje. Nikako nisam mogao da prepoznam okvir
od cvrstog drveta, debele grede prekrivene smolom, gotsku uzvisenost prolaza.
Nikako nisam mogao da pronadjem veru za trenutak u kome prolazim, za trenutak
tog koraka. Iako su mi govorili, saptali, mantrali, vikali o svim pravilima
koja treba da ispostujem, mahali rukama i zastavicama o svim prednostima koja
cu jednoga dana imati prodjem li samo, pokusam li samo, usudim li se samo.
Nisam razume to sto govore, Reci su bile ispreturana, njihove oci izbuljene
dok su kukali, strahovali i disali za mene, dok su se nadali u moj uspeh, dok
su mi davali primere svojih uspesnih poduhvata. Razumeo sam na kraju njihove
reci, ali nikako da sagledam znacenja, zar ce mi buducnost doneti tako mnogo?
Zar na kraju i ja i oni necemo umreti.
Vrata, vrata, vrata, ispred njih skakao je ludi violinista, okrecuci
se i gudeci neku sopstvenu elegiju od koje se puls ubrzavao i zenice sirile.
Nisam imao razloga da prodjem, nisam imao razloga da budem tu. Postojanje
vrata, predvorja, cekaonice, pa sve je to potpuno besmisleno, shvatao sam sa
uzasom u ocima, glavi, rukama, celom telu koje sa nagonom beslovesnog i
nesvesnog bica shvata da se konacno raspada i da taj proces ne samo da je
uzeo maha, nego je odavno uznapredovao. I onda se u tom bolesnom telu stvorila
jedna misao o gadjenju, jedna velika misao i sama gadjenje nad vratima nad
cekaonicom, nad jednostavnoscu te plitke i nimalo ostroumne lazi.
MC
književnost.856kolja.t,
> Vrata, vrata, vrata, ispred njih skakao je ludi violinista, okrecuci
> se i gudeci neku sopstvenu elegiju od koje se puls ubrzavao i zenice
Postovani mcar i willow!
Koristim ovu priliku, uz izvinjenje shto cutim ovoliko, da vam se
zahvalim za sve sto ste ovde poslali... Uzivam stiklirajuci kockicu
"z" u programu SDW :))))
Samo nastavite ako vam nije uz *** da stvarate, mada je izgleda sve
besmislenije nego shto izgleda :) pa cak i stvaranje... Ko zna?
Voleo bih cak i da vidim zastarelo, papirnato izdanje vasih poredjanih
reci... :))
Ne mogu monitor da drzim dok lezim na tetkinom krevetu... :)
.........
Best wishes from faraway province of dusty light...
kolja.t
http://members.tripod.com/~KoljaT
književnost.857dalex,
Razne vrste pogleda
-------------------
Koncentrišem se, štimam gitaru
drvoredi bacaju sene.
Moj pogled sleće na reku staru
a tvoj samo na mene.
Sasvim je lako da ti sviram
da ti ulepšam veče
kada me tako posebno gledaš
dok Dunav lagano teče...
književnost.858willow,
>> Poštovani mcar i willow !.
>> Koristim ovu priliku, uz izvinjenje shto cutim ovoliko, da vam se
>> zahvalim za sve sto ste ovde poslali...
Koristim ovu priliku da uvažim izvinjenje i da prihvatim zahvaljenje.
književnost.859aladine,
E sad, ja ne spadam ovde al ajde.....
Deja vu
Postoje u nama neke
neiskazane misli
neizbrisive radosti
nepremoscene vode
od neispricanih prica...
(Postoji u meni pesnik koji je izgubio pesmu
u autobusu 56e na putu ka poslu jednog obicnog
jutra)
Izvinte na smetnji....
književnost.860bkisic,
> I, tako, kaze ona meni, a verujte mi na rec, pricala je sto na
> sat, kao da je intervjuisu u mlaznjaku, "...te price, o ljubavi kao
> livadi punoj ljubicica, obicno ne potraju, jer ljudi su poznati po
> svojim teznjama da otkrivaju nove pustinje, i vrse stalna uranjanja
> u neistrazenosti...". Sta je zelela ovim da kaze, to blage veze
> nemam. Citala je mnogo, valjda je stvar u tome. Mada, covek i ne bi
> trebao suvise da cita, ko zna, tako mu mozda ostane vise vremena da
> razmislja i svojom glavom. Ovako, ispalo je da nisam njeno
> savrsenstvo.
Ovo mi zvuci tako poznato! Gde li sam to vec cula? Zasto svaki mus-
karac kad zena odlazi, ne trazi gresku u sebi, vec u njenom citanju?
Zasto je tako tesko prihvatiti pored sebe zenu koja zamisli cuda,
zna da cita i da misli? :)
književnost.861mcar,
Zahvaljujem se.
Marko
književnost.862willow,
>> > I, tako, kaze ona meni, a verujte mi na rec, pricala je sto na
>> > sat, kao da je intervjuisu u mlaznjaku, "...te price, o ljubavi
>> > kao livadi punoj ljubicica, obicno ne potraju, jer ljudi su
>> > poznati po svojim teznjama da otkrivaju nove pustinje, i vrse
>> > stalna uranjanja u neistrazenosti...". Sta je zelela ovim da
>> > kaze, to blage veze nemam. Citala je mnogo, valjda je stvar u
>> > tome. Mada, covek i ne bi trebao suvise da cita, ko zna, tako mu
>> > mozda ostane vise vremena da razmislja i svojom glavom. Ovako,
>> > ispalo je da nisam njeno savrsenstvo.
>> Ovo mi zvuci tako poznato! Gde li sam to vec cula?
To ne znam, možda si me čitala u prethodnom životu :). Takvi odlasci
su česti, čini mi se. U priči je opisana situacija gde se,
hipotetički, ofkors ;), muškarac nije morao uopšte da trudi da traži
greške u i na sebi, jer je ona sve to tako lepo i volšebno uradila
umesto njega. Inače, a ovo je takođe u okviru tekstopisčeve slobode
;), ta dama je pisala priče o bogactvima i inspirativnosti pustinja
i ostalog zrnevlja, i pričala koliki uticaj na nju vrše njeni
omiljeni pisci H.H. i T.M., mada to možda i nije uticalo na čitavu
stvar, đavo će ga znati.
I, veruj mi, ništa nisam izmislio, sem što sam, tu i tamo izvršijo
zamenu poneke teze, ovde i onde izvrnuo par činjenica, a ostalo sam
improvizovao :).
>> Zasto svaki muskarac kad zena odlazi, ne trazi gresku u sebi,
>> vec u njenom citanju?
Možda je stvar u tome što i nije sve u čitanju, već ima nešto i u
ličnom zapažanju. Mislim, čitanje sam pomenuo samo kao jedan od
terena sa koga čovek lako pokupi neka svoja savršenstva i onda sve
ravna po tome, i upoređuje sa tim, itd, itb. I pravo da ti kažem,
i ja sam na toj listi, i nikako da naletim na neko savršenstvo
tipa Linde Hamilton i Sigurni Viver :).
Znači, nemam ništa protiv da damče čita šta god joj volja, naprotiv.
Tako će uvek biti materijala i meni neku bajku da pročita pred
spavanje, čisto da se zaspi sa osmehom među ušima i srećom na licu
:).
>> Zasto je tako tesko prihvatiti pored sebe zenu koja zamisli cuda,
>> zna da cita i da misli? :)
Je l' ti to meni bre ? :)). Ako neko idealizuje žene, onda sam to
ja, jer one su ukras svega. Jednostavno, čini mi se tako, Bog je
možda i navijao za žene pri stvaranju polova i njihovoj spoljašnjoj
materijalizaciji, ali, kad je na dnevni red došla stavka sa
raspodelom sumanutosti i razjarenosti, tu, izgleda, dobri stari
Praiskonski Ćale Čitavog Kosmosa nije štedeo ni jedne ni druge, nego
je tu stvar obavio pošteno, i svakom je otišlo po pola sa tih
paklenih gomila.
Osim toga, možda je stvar u tome što sve to zavisi kojim se čudima
čudiš, šta čitaš i o čemu misliš. Sa druge strane su njegova čuda,
njegova čitanja i njegove izmišljotine :). Nisu ni sva čuda, sva
čitalaštva, i sve misli kompatibilne, ma kako rasprostranjena bila
ta teza, po kojoj se suprotnosti do zla boga privlače. Čak i ako je
stvar savršena do bola, uvek se nađe neka trivijalnost tipa,
preklapanja večitog derbija na prvom, i "Kassandra Ludila" na drugom
programu, i, eto ti razlog da i najgrozničavija ljubav ode u peršun.
Pzdrv, D.+.
književnost.863askripka,
=- Zasto je tako tesko prihvatiti pored sebe zenu koja zamisli cuda,
=- zna da cita i da misli? :)
Za ovaj vrlo komplexan problem potražio sam mišljenje stručnjaka.
Tako sam došao do komentara jedne od najumnijih faca
civilizacije uopšte, nejgenijalnijeg mislioca, njega - kralja
strategije, telekineze, parapsihologije i svega ostalog.
So, sledi njegov komentar!
p.s. Eto prilike za sve one koje mi traže još QuickTime Movie
fajlova. Stavio sam jedno /r uz attach. Hoću da mi ekran
skroluje kao lud od sysmsg-ova. Jel' jasno?!?
Zato udarite sada jedno jebeno 'd' za download!!! Svom snagom!
Rasturite vašu tastaturu!
filozof.movknjiževnost.864mcar,
Preporucujem knjigu "Zivot i prikljucenija" od Dositeja Obradovica.
Naizgled zastarelo, ali u stvari nije.
MC
književnost.865mcar,
Krug
Vlast.
Da li je pojmis, jednostavnu, surovu?
Kao zelja da lupis sakom o sto.
I da nikada, nikada ne pravis kompromise.
I da nikada, nikada ne dozvolis da udahnemo do kraja.
To je uzbudjenje komandanta razocaranih ljudi -
nebeski tron je ugrozen.
Ravnodusnost.
Kako opisati tvoju ravnodusnost?
To sto ne osecas nista, bas nista,
sto ti nije vazno koliko nasih zivota
treba potpaliti
da bi ti mogao da svrsis,
da bi ti mogao da vladas.
Buducnost.
Sta je to buducnost?
Nicega nema, gledaj ljude na ulici
neki od njih vise ne postoje.
Tudja smrt, tudja kuca
ukradena zemlja.
Majke pripremite crninu,
ucinite mu to.
Inercija.
Inercija nasih malih sitnih zivota
samosvedenih ispod mudrosti opstanka.
Zezamo se: sportski dogadjaji,
prenosi, pozorista, svadbe.
Bespomocni smo crvi, gazeni uzivamo.
Kao u svakom tvom snu.
Vlast.
Iza koje nema nicega.
Iz koje sve izvire i sve se nastavlja.
Moc, pred kojom pesma zamire,
valovi besmislene patnje podizu se.
I crna cizma gazi,
gazi i gnjeci necije ljudsko lice.
MC
književnost.866mcar,
Kavez
Tako,
zaspes u svom rodnom gradu,
a probudis se ujutru u kavezu sa majmunima.
Tek tako.
I mozda je to duhovita situacija
za one s druge strane
sto guraju kroz ogradu
cigarete, banane i ogledalca.
Mozda.
Za nas je to ipak pitanje loseg ukusa.
Cudno,
zaspes u svom gradu,
i kad se probudis nema vise grada.
Oko tebe plesu majmuni.
Cudno,
ipak je to pitanje loseg ukusa.
MC
"Pogledaj one budale iza resetaka", rece majmun.
"Svaki dan dolaze, krevelje se i pokazuju prstom.
Jedan od njih svaki dan udje,
pokupi nasa govna i donese nam hranu,
a onda opet zatvori vrata."
književnost.867bkisic,
Ha, ha, ha !
književnost.868miobrado,
INSOMNIA CHRONICA
Noću je
čaršav rastvorena karta sveta.
I ja se u besanici prikradam
zagrljajima Severne Amerike,
rastem budna, rastem 9996000 km2,
zauzimam prvo mesto
u proizvodnji nikla, cinka,
platine, azbesta.
Noću sam Kanada i zovem te:
pobegni kod mene.
Mirela Ivanova
(Mlađe bugarsko pesništvo/Književne Novine,
od 15.4.1998.g., br. 972, str. 8.)
književnost.869miobrado,
Tebi, moja, Maro, - vo imja zenitizma i LJUBAVI!
KRČMA U PLANINI
Ima jedna krčma gore u planini,
vide joj se svetla noću u daljini.
Ko to pali sveće i po krčmi šeće
to je lijepa Mara, kći starog krčmara.
Pa mi želja dođe, što u srcu krijem
bona Maro ja zbog tebe pijem.
Svaki taj plamičak, stavlja me na muke
harmonika šalje sa planine zvuke.
Meni sine lice, lijepe krčamrice
kad mom stolu dođe mene umor prođe.
Ranjenog hajduka napojila Janaaaaa
a mom srcu Mara melem-rana.
Kad umoran stignem gore u planinu
ja utjehu tražim u rujnome vinu
Mara čila, vedra, igraju joj njedra,
.................................
Pa mi oči padnu na ta njedra bujnaaaaa
bona Maro daj još vina rujna.
književnost.870askripka,
Mamuti (integralna verzija)
Bože kad se setim kako sam čekao sunce, kako sam prizivao Karibe, kako sam
hvalio efekat staklene bašte i nemilosrdno pržio pljugu za pljugom da
pripomognem globalno otopljavanje... Sada su vrućine došle, premda je još maj,
i ja se sa nostalgijom sećam tri-četiri pivca dnevno što su u dobra stara
vremena susnežice i košave zadovoljavala sve moje potrebe za tečnošću i
duhovnom stimulacijom: sedam-osam to je suviše, postaću odveć pametan od svog
tog B-vitamina, i umreću mlad, usamljen i siromašan kao i svi neshvaćeni
geniji, a lihvarske baba-sere koje koriste činjenicu da u varijanti sedam-osam
i najbolji od nas moraju da piške kao zeke, sazidaće na meni celo
vikend-naselje u Slankamenu i lanac privatnih klonjara sa Bahovom muzikom i
pozlaćenim slavinama... Ipak, neću da grešim dušu, ima nešto i u ovoj slatkoj
izmaglici koja čoveka obuzme posle pete krigle, i (ma jebo i baba-sere!) moja
bi sreća ustvari bila savršena da me Neša, zavaljen na baštenskoj stolici kao
predsednik granskog sindikata begler-begova, već ne gleda pomalo mrko, pomalo
kao da mi zamera što me vitke nogice mlađanih prolaznica već neko vreme
zaokupljaju do te mere da pojma nemam šta mi lako zaplićućim baritonom peva na
uvce...
"A bre, ludaku, jel slušaš ti mene šta ti pričam, ili isključivo bleneš u ovo
što prolazi pored tebe i pali kod odlikaša na dodatnu nastavu?", napokon mu se
otima, i ja preko volje skrećem pogled sa prešminkane klinkice što s nekog
prigradskog busa zaista trbuhom (tj. golim, preplanulim pupkom) za kruhom
skakuće u pravcu Skadarlije, puna nade da će konačno naći miška svog života
koji će je paket-aranžmanom voditi na Sardiniju kada mu radnja malo krene i
lemati je kao vola kad Zvezda ispadne iz kupa šampiona, sutradan se pokajnički
zaklinjući u večnu ljubav i spominjući baš ovo čudesno veče te daleke 1998,
kada joj je pored kioska za pljeskavice prvi put krljnuo jezik na čist
bezobrazluk...
"Kažem ti da trulije proleće ne pamtim", nastavlja Šone da vergla, u krajnje
pogrešnom uverenju da ga sada pažljivo slušam, dok Peca i Bane, koji su počeli
da mu ga daju još posle šljake samo kolutaju očima i povremeno rezignirano
odmahuju rukom, "ovo i nije proleće, ovo je neki totalan bedak, sve nešto kao
čekamo da se desi, a ne dešava se ništa, jer nešto izgleda uopšte ne valja,
nešto se negde gadno sjebalo, možda je opet vreme za neke demonstracije, ali
ustvari mi nije ni do toga, nije mi ni do čega, ne znam, razmišljao sam da
ostavim Sanju ili da promenim posao, ali i to me sve nešto mrzi, a i volim je,
jebi ga, nekako sam se navikao posle svih ovih godina..."
"Mamuti...", kažem, jer svim srcem osećam da tako treba, premda mi u tom
trenutku i nije baš jasno kuda sam zapucao..."Kome ti mamu, siso pederska...",
počinje umorno Neša, ali Peca preseca ozlojeđeni monolog, jer ni kad kljuca
kao zumbul ne može da odoli da malo ne palamudi: "Ma, bre, mamuti, ono,
mega-slonovi u jagnjećim gunjevima, ako ti je tako lakše da skapiraš, izumrli
su pre jedno sto hiljada godina, otprilike negde kad i tvoja jetra..."
"Pogledaj se some na šta ličiš, oči ti žute ko pišaćka poslednjeg kineskog
cara, mogao bi da duvaš u balon preko telefona, i ti ćeš nekom da pričaš o
jetri...", spremno mu odvraća Neša. A zatim, posle par sekundi kontanja, meni:
"Čekaj bre, kakvi sad mamuti..."
"Pa, ono, kao...", počinjem, jer ni sam nemam pojma šta sam hteo da kažem, a
onda odjednom sve kockice uleću na svoje mesta i u glas kažu "klik!": "Mislim,
pazi, mamuti su bili ko ja i ti brate, kapiraš, ono, veliki, zajebani, mnogo
troše, a fabrička garabcija istekla još kad su dinosaurusi šetali u
špilhoznicama..."
"Idi, kurac...", mrmlja Peca u pola glasa, da nas baš mnogo ne naljuti...
"E, miki, dok je bilo ledeno doba, njima je bilo do jaja, piči jebomrazica,
silaze glečeri, a oni na minus trista kuliraju i prave zimi male mamute...
Onda se nešto desilo, valjda je otoplilo, ali kapiram da nije ni samo to, više
ono, namnožili se Kromanjonci, krenula gužva, ludilo, zubari poskupeli i
profušerisali se, plomba za kljovu pedeset marona, i te munje, i jednog dana
mamutima padne mrak na oči i izgube se u nepoznatom pravcu... Posle su slonovi
krenuli da ih kao nešto kopiraju, ali džaba, brate, mamut je mamut, a Dambo je
Dambo..."
"Aha...", uzdiše Neša i povlači se u privatne odaje iza crvenkastih okica da
razmotri dobijene informacije... "Jebi ga, brate, živeli...", napokon kaže i
stvari se lagano vraćaju u svoj prirodni, popodnevno-ubaljezgani tok...
Zatim je nebo postalo ljubičasto, pa naglo potamnelo, mi smo rešili da menjamo
mesto, i neko je pozvao taksi u koji smo se potrpali, nekakve muzike i
enterijeri počeli su sve brže da se menjaju oko nas, odjednom su se tu
pojavile i neke žene, i ja sam nešto strašno zanimljivo pričao sa slatkom
crnkom, ali sam njen telefon, nakon što su sve žene ponovo nekud nestale
(ženkice moraju da majke, prokomentarisao sam, one su stubovi društva,
porodice i seksualne revolucije), opet bacio zajedno sa ispražnjenom paklom
pljuga, a utom je nastupio i jedan pomalo nejasan period kroz čiji sumračni
mutljag su se jasnim sjajem probijali samo težak ukus roštilja i jutarnje
cvrkutanje tašmajdanskih ptica...
E, a onda je izašlo sunce, i ja sam ponosno izvadio tamne cvikere koje za ne
daj bože uvek šteknem u džep kada izlazim uveče, dok su svi ostali papci
treptali kao svrake na jugovinu, razbacani poput nota dečje pesmice na širokom
stepeništu crkve svetog Marka... Bio sam najlepši i najmamurniji mamut u
veselim zracima obasjanom Kenjigradu, ali mi je firma "Jata" odprekoputa nekim
čudnim magnetizmom ipak privlačila pogled... I tek što sam počeo ozbiljno da
razmišljam o tome da li ugrožene vrste možda imaju neku prednost pri dobijanju
šengenske vize, i da li prirodnjački muzej izdaje mamutske domovnice, kada je
odnekud zamirisao burek i već je bilo vreme za drugi doručak ili treću večeru,
čudan obrok koji džinovski surlaši prosto moraju da sebi priušte oko šest
ujutru...
književnost.871willow,
Malo sam ovde izfilozfirao, al' što se kaže..."od nečeg se mora
živeti, a od nečeg i umirati..." :)
Dan kad konji jašu jahače je kao i svaki drugi letnji dan u paklu
Jutro-posle, to vam je ono kad čovek zaspi u oblacima Raja sa
osmehom među ušima, okružen belim i još toplim anđelima htenja, a
probudi se u loncu Pakla, okružen razjarenim i do pola prokuvanim
zverima, sav naduven i bunovan i tup. Glava je prvo što osetiš na
sebi, normalno, jer je teška kao zazidano đule i tvrđa od armiranog
betona. Onda te čitavo telo počne da boli, mnogo i temeljno i
redom, svaka stavka koju imaš, ponaosob. Stvar oko toga je takva,
da, što si kokretniji i krupniji čovek, to te više i boli. Zato je
mnogo jeftinije i bezbednije biti što sitniji, jednostavniji i
ništavniji, jer tako na sebi suzbijaš bolne tačke, a, vidiš, čovek
i postaje savršeno banalno parče kartona onog trenutka kad iz sebe
ukloni i poslednji trag čulnosti, razumnosti i ljudskosti, i zato,
sada se lepo pokloni, izljubi i oprosti sa svima, i počni...
Ali, pitam se, kakva jutra-posle čovek i da očekuje, kad put do
čudesne tame i sveobuhvatne lagodnosti toplih i nacvrcanih noći
vodi kroz bestidno prljavo-žutu, užeglu i gustu reku dana, u kojoj
ima svega, sem obične vode za piće ?. Ali, domišljatost je ono što
ume da ukrasi i golo stenje i slomljeno granje, pa uvek možeš da
smisliš nešto kao "...svaki novi dan je nešto novo i tu ima
izazova koliko hoćeš...". Čovek se doseti svega, i to na sto raznih
načina. Muda labudova, i ako mene pitate, po načinu na koji se
stvari odvijaju, dan je samo dobro osvetljena pećina. I sve bi bilo
u redu, al' samo pod uslovom kad bi i čovek bio slepi miš. Pošto
nije takav slučaj, ostaje ti da urlaš iznutra dok traćiš svoju
dosadu, kao nerođeno dete, spakovano u tesnu utrobu sa dobrom
izolacijom.
Ehhh...Znam, mora da je stvar u tome što je Zemlja, na žalost,
prilikom stvaranja ostala nedovršena, pa neke stvari nikad nisu ni
osposobljene za rad, kao recimo, "Vrteška Nerazumnog i Kompleksnog
Uživanja", ili, "Dokolica Baš te Briga", ili "Sve Što Poželiš".
Projekat "Zemlja", vodi, izgleda, Đavo lično, tako da ni ne možeš
sad da očekuješ da lepe stvari počnu da ti rastu po drveću. Ljudi
zaista nemaju sreće, a onaj koji je sve ovo i umesio se ne oglašava
još od nastanka sveta. Bog ili stvarno ne postoji, ili se zavukao u
kolibu i čita novine, ili se ubi od stvaranja po Kosmosu, pa nikako
da obiđe svoje ovozemaljsko stado. Mnogo toga je već zahvatio
triper, i čovek više ne zna koju meru i da upotrebi. Tu možeš, ili
da zauvek batališ radnju, ili da uvek prethodno nekog šalješ u
izviđanje terena. Eto, uvek kad nemaš spremnu neku vrstu zaštitne
gumene čete u džepu kao treću opciju, one prethodne dve ti
ispadnu kao zajeb živ', kažem ja...
Ako voliš horor-predstave, onda baš fino, sve ti ide u prilog.
Mrak je ništa, ali samo u odnosu na dan. U mraku sobe, čeka te
mlako naslućivanje straha i jauk ucviljenih babaroga noći, ali čim
izađeš na svetlost dana, e, to je već nešto drugo, nešto stvarno
ozbiljno; istinska strava i istinski užas, na svakom pogrešnom
koraku, i u svakom krivo usmerenom pogledu. Česti slučajevi
Blickriga po autobusima. Straćene ljubavi. Teza da je kurva,
ustvari, politika. Paklenosti, ne koliko voliš, nego koliko ti duša
istrpeti može. A stvar oko Pakla je jasna; pakao ne čini neko
određeno ili fiksno mesto dešavanja, tipa rupčage u kojoj te čeka
najveća Božija prekršajna kazna, to je, u neku ruku i smešno, jer
bi onda ispalo da Beli Ćale Svega koristi usluge Opakog
Roštiljdžije za razračunavanje sa ljudima i njihovim manama. To bi
bilo kao kad bi ti bio dobar, ali, eto, šta ćeš, moraš, pa
angažuješ nekog plaćenog ubicu da sredi stvar oko dugovanja zajma.
Pakao čine ljudske sumanutosti, tako da Pakao može biti i tu i
tamo, i ovde i onde, i gde god se okreneš, i gde god zaželiš.
Jednostavno, Pakao je mobilan kao kuga i strpljiv kao nagazna mina
i može biti svuda gde ima i izopačenih ljudi. Ljudi su ti koji se
ponašaju kao konkretizovani Đavoli, i imaju dah aždaje, i nema
gorih ljudoždera od samih ljudi, to da se zna...
I šta onda čoveku i preostaje, nego da sam sebi zamisli i
stvori jedan jači Raj, u kome će da zalegne, otvori to šta ima od
pića, ili sebi nađe neku drugu zabavu tipa "piši, kad hoćeš da
zavaraš glad...". A i uz ljude, dobre kao smeh, sve ume da štima do
kasno u noć, da se ne lažemo...
I tako, u krug. Makar dok ne naiđe nešto vredno svega, nešto
rumeno i smirujuće, kao vinograd pun žena, i sve onda bude onako
kako je i bilo u početku, i kao što bi trebalo i da je sada, a
nije, znači, rajski volšebno i izazovno slatko, kao smokvin list
orošen kapima meda, tu, u senci njenih pametnih butina, tu, gde ti
se sva mudrost zaustavlja, i tu, u sred jednog divnog i
nezaboravnog Zemaljskog dana, a to su, ako mene pitate, oni dani, u
koje uroniš sasvim polako, samo da bi što duže u njima uživao, samo
da bi sve to još potrajalo, i dođe ti kao neko konačno suočavanje,
s tom razlikom što ti uvek prvi biraš i s' kim to, a i oružje...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.872supers,
ČUDAN DOGAĐAJ NA PLANETI ZEMLJI IZAZVAN VETROM KOJI JE DUVAO U MOJ PROZOR
***
Part One: Surprise in Blue
Kiša je upravo prestala. Vozim se na zadnjoj platformi trolejbusa, a ne
kažu bez razloga da su beogradski trolejbusi paklene mašine. Grejanje
usred leta radi punom parom a ventilacija ne postoji, pošto su ove
dušegupke na četiri točka predviđene za uslove ruske zime.
Ni prozori se ne mogu otvoriti jer su sve ručke sa njih otpale.
Dok je letnji pljusak lio, putnicima su kišne kapi omogućavale
preživljavanje u svojevrsnoj sauni koja prokišnjava, a sada osećam kako
svaka kap isparava sa mene.
Pored mene se u trolejbusu tiskaju majka i kćerka. Namrgođena majka glasno
komentariše potmulu grmljavinu koja se čuje ispod trolejbuskog poda,
pitajući se hoćemo li svi poginuti pre nego što stignemo kući. Njena
velika devojčica samo ćuti i sija ne učestvujući u majčinom besu,
polumokra od minulog pljuska i nasmešena.
Na svakoj stanici vrata se treskom otvaraju. Ljudi najbliži vratima ne žele
da se sklone i propuste one koji silaze, u strahu da će neko drugi uleteti
i zauzeti njihovo skromno mesto kraj vrata koja smrve ruku ili nogu koju
priklješte. Staramajka je puna reči osude za ove statiste na trolejbuskim
stepenicama. "Pomerite se da prođe narod", "Tako mladi, a mrzi vas da
iskoračite par koraka iz vozila", "Ako niste primetili, kiša je prestala"...
Kćerka se povukla do prozora, ne želevši da aktivno potpomogne majčin
performans. Još uvek se smešila, a smešio sam se i ja njoj, razmenjivali
smo srdačne osmehe koji su govorili "Baš je šašava njena matora", "Lepo
ti stoji ta polumokra majca"... A majka je stajala na središtu zadnje
platforme i već je pala u vatru, besedila je o mentalitetu Beograđana na
kraju dvadesetog veka...
Trolejbus je svojim putnicima priredio novo iznenađenje. Proradio je
generator, celo vozilo je počelo da vibrira a od zaglušujuće buke više
niko nije mogao čuti majku koja brine tuđu brigu, videlo se samo kako
otvara usta. Trolejbus je ušao u oštru krivinu. Iza krivine je velika
stanica i kćerka je krenula da prevali put od bočnog prozora do izlaznih
vrata, nimalo lak put pošto su u vozilu skoro svi rukodržači izumrli.
Položila mi je ruku na rame, otvorila usta kao da hoće da se ispriča što
me je upotrebila za oslonac, ali ništa nije rekla niti sam je mogao čuti
od buke generatora. Netremice smo se gledali čitav sekund, dragocen i
dugačak sekund tokom kojeg smo oboje zadržali smele osmehe. Primakao sam
se njenom licu i na uvo joj otpevao kako bih voleo imati njen broj telefona.
Odcvrkutala mi je svoj odgovor, buka generatora se stišala, trolejbus je
ušao u stanicu i ja sam gledao kako silazi i za svojom majkom odlazi
Mirela Anđelković, 650-755. Vrata su se zatvorila silovitije nego ikada
pre, trolejbus se od tog udarca raspao a ja sam se probudio.
***
Part Two: White Elephants
Kada nešto pođe naopako na javi, zvukovi iz stvarnosti daju ritam snu
koji sanjate i tako obično nastaju snovi sa najlepšom radnjom. Prvo što
sam ugledao kad sam otvorio oči, bio je prozor koji je cele noći ostao
poluotvoren da bi se makar malo popravio vazduh u mojoj sobi, nesnosan
kao u trolejbusu. Sprema se pljusak, počeo je da duva vetar i treskanje
prozora doživeo sam u snu kao otvaranje i zatvaranje trolejbuskih vrata.
Skočio sam iz kreveta da zatvorim prozor, pomislivši kako mora da je
mnogo jako lupio kad sam sanjao da je trolejbus zajedno sa putnicima
otišao u paramparčad.
Ali, kamo odoše svi oni detalji sna kojima ne nađemo paralelu na javi?
Osuđeni su na zaborav. U svom snu se osećate prirodno i logično, ali čim
se probudite na sve strane primetite apsurde, sve što ste u snu sabirali
i oduzimali pogrešno je. Ako negde i niste sebe uhvatili u nelogičnosti,
to je otuda što vam je taj deo sna maglovito neodređen - niste sigurni
ni gde ste se nalazili, ni s kim ste bili u snu.
Zar vam se nije stotinu puta desilo da neki važan podatak, ili nešto
dragoceno i lepo želite da otrgnete od zaborava i prenesete iz sna na
javu? Strpate to u džep, ili čvrsto stisnete u šaci, ali kada se
probudite džepovi i šake su vam prazne, a ako je nešto pisalo na
dragocenom komadiću, vi ne možete da se toga setite. Ipak, ovog puta
čudo se desilo i ja sam podatak preneo u stvaran svet, bez zapisivanja.
Još uvek pamtim: Mirela Anđelković, 650-755.
Znatiželja mi nije dala mira. Još uvek u donjem vešu, uključio sam kompjuter,
ubacio disk sa telefonskim imenikom, otkucao 650755 i kao odgovor program mi
je izbacio na ekran adresu nekog Anđelkovića iz Vase Pelagića 33. Krasna
podudarnost, rekao sam sebi i razvio na pod mapu Beograda. Zviznuh od
oduševljenja: za ulicu Vase Pelagića silazi se baš na onoj stanici gde
je nasmešena devojka iz mog sna sišla.
Načinio sam par skokova do kućnog bifea i pronašao jedva načetu
centilitarsku flašicu džina. Pomislih kako se otvorene flašice ne iznose
pred goste, dobih napad pedantnosti i počeh da se častim džinom kako bi
se ovaj neugledan primerak mogao odstraniti iz bifea. Dohvatio sam i
pretresao albume i spomenare iz osnovne, srednje škole, sa svih kampova
i ekskurzija, da proverim da li sam ikada u životu poznavao stanovitu
Mirelu Anđelković. Nisam je nigde našao. Ipak, ili je odnekle ostala u
nekom zabitom kutku mog sećanja, ili je vreme da počnem da proučavam
paranormalne fenomene kao što su predskazanje u snu ili telepatija.
Konačno shvatih da se nisam dohvatio džina radi uspostavljanja reda u
bifeu, nego da bih savladao strah od džangrizave majke ili maćehe iz
sna, šta li je već. Shvatih da želim da telefoniram, pogledao sam na
sat, prošlo je podne, ako sam se i ja probudio mora biti da je sav
normalan svet još odavno na nogama. Okrenuo sam broj koji sam sanjao.
Ženski glas se brzo javio, rekao je "Halo" i za mene je predstavljao
veliko olakšanje. Naime, jedini glas iz sna kojeg sam zapamtio bio je
torokanje maćehe, glasa tihe devojke se nisam sećao, ali po boji sam
zaključio da ovaj glas koji mi se javio na telefonski poziv mora biti
neko čeljade mojih godina.
"Mirela, ti si?", "Ja sam". Prođoše me žmarci, ona postoji i pričam sa
njom. "Ko je to?", pitala je. "Sigurno me se sećaš, sreli smo se jutros u
troli". To sam rekao i nije mi ni palo na pamet da ona nije obavezna da
istog jutra sanja isto što i ja. Iz slušalice je dopirao glasan smeh. "Jao
jeste, kako sam mogla da zaboravim". Opet provala smeha. "Poznat si mi
odnekud, ali ne mogu da se setim", "Jel' sigurno ne možeš da se setiš",
"Ne mogu". Rekao sam joj da se ni ja ne sećam ničega, sem da se ona zove
Mirela i da sam je sreo tog jutra u trolejbusu. Ona se ponovo slatko
nasmejala i mic po mic, "Hoćeš li me se setiti ako se vidimo", "Valjda hoću",
dogovorili smo randevu za uveče, u kafeu na neutralnoj teritoriji, između
njene i moje trolejbuske stanice.
***
Part Three: Lady in Red
Kažu da se čovek pošteno rasani tek kada se umije hladnom vodom.
Ušao sam u kupatilo, stao pred ogledalo, umio se i protrljao krmeljive oči.
Pomislih kako ni u snu, kao ni na javi, čovek ne viđa svoje lice ako ne
pogleda u ogledalo. Ljudi vide svoje telo iz raznoraznih perspektiva u
snu, ali jako su retki oni koji u svojim snovima gledaju sebi pravo u lice.
Što se drugih likova iz sna tiče, dok god oni postoje na javi problema
sa njihovim zamišljanjem nema, ali belaj nastaje kada pokušamo da se
setimo onih likova iz sna koje nismo sreli u stvarnosti. Pokušajte da
nacrtate lik nekoga koga ste sanjali, a da njegovo lice nije pozajmljeno
od čoveka koji pripada stvarnom svetu oko vas. Ako budete potpuno
iskreni, ako pokušate da crtate isključivo po sećanju iz sna, a ne prema
onome kako ga trenutno zamišljate, shvatićete da se zapravo ničega i ne
sećate.
E, to je bila moja muka. Koliko god se ja i Mirela gledali u snu, njenog
lika na javi nisam mogao da se setim. Setih se svog drugara koji je imao
sličan problem kada je startovao devojku mrtav pijan. Kad se otreznio,
nije se sećao kako ona izgleda, ali je na sledećem sastanku ona prišla njemu
pa se sve dobro završilo. Sećanje na tu zgodu me je ohrabrilo da ne
klonem duhom, da se doteram za uveče i krenem u susret Mireli. Uostalom,
razmišljao sam, kada je ugledam sigurno ću je se setiti.
U trolejbusu sam se premeštao sa noge na nogu i uznemireno okretao svuda
oko sebe. Izgledao sam kao čovek sa manijom gonjenja. Mučila me je
pomisao da bi Mirela ponovo mogla biti u trolejbusu i sve bi moglo biti
upropašteno ako mi se desi da gledam pravo kroz nju. To što ona na
sastanak dolazi trolejbusom iz suprotnog smera me nije nimalo umirilo,
jer ako mi se devojka sa kojom sam razmenio svega petnaestak rečenica
telefonom javlja u snu, ko zna gde bi sve mogla da iskrsne.
Nisam razmišljao o tome da li se Mirela uopšte vozi trolejbusom, da li
je ona ovih dana ikoga srela u trolejbusu, bilo u snu ili u stvarnosti,
hoće li se ona večeras uopšte pojaviti... Mislio sam samo o tome da je
moram prepoznati kad naiđem na nju. Kad sam sišao iz trolejbusa, osvrnuo
sam se oko sebe i na vidiku još uvek nije bilo nikoga ko bi mogao biti
Mirela. Pred ulazak u kafe, još jedanput sam rekapitulirao ono što je
izvesno: ja sam sa jednom devojkom jutros razgovarao telefonom, materijalni
dokaz da je to ona ista iz sna je podatak iz telefonskog imenika,
a materijalni dokaz da sam je zvao telefonom je flašica pritom ispijenog
džina. Izem ti dokaz, progunđao sam i ušao unutra.
Ulaz u kafić je na idealnom mestu: nije osvetljen, zabačen je, a mnogo
ljudi se tiska pored ulaza. Idealno mesto da čovek osmotri situaciju pre
nego što korakne dalje i pre nego što celom kafeu upadne u oči.
Za šankom preko puta ugledao sam onisku devojku svetloplave kose i
šiljatog nosića kako sedi sama, pogleda nasmešenog ali oborenog i zamišljenog
nad čašom mineralne vode. Osetio sam vrelinu u svim žilama - to je Mirela!
To je bila ta kratka svetloplava kosa zabačena iza lepog malog uveta
koje sam zamolio za broj telefona.
Tada mi je palo na pamet da se snažno uštinem, tek da proverim
da nisam kojim slučajem ponovo u snu. I koliko god sam se samokažnjavao
na užas prolaznika, ostajao sam tu gde sam i tako se uverih u protežnost
sveta oko sebe, i to uverenje dopunjeno soritom "Mislim, dakle postojim"
me je ubedilo da je sve u najboljem redu i da je na javi.
Nonšalantno sam prišao šanku i zauzeo slobodnu stolicu pored njene.
"Jesi li me dugo čekala"? Ona pogleda u mene, dvaput trepnu, pa odgovori
"Celog svog života" sa dozom zainteresovanosti, ali i dozom ironije.
Potom se uspravi. "Ali moram da te upozorim da će moj dečko uskoro
doći". Odlučan da je uverim da je onaj ko treba upravo došao, upitao sam je
"Da li se dobro sećaš kako on izgleda?" Odgovorila je ironično: "Ne, ne sećam
se. Davno ga nisam videla pa sam zaboravila". "A da li ga ponekad sanjaš?",
pitao sam je i dodao "Ja sam te sanjao, i tek sad sam te prepoznao. Kad sam
se probudio nikako nisam mogao da se setim kako izgledaš". Istovremeno sa
mnom, ona je govorila "Sanjam ga svake noći, vidim ga svuda okolo, ali kad se
probudim očajna sam jer ne mogu da se setim kako izgleda". Nismo se pažljivo
slušali, ali zadnje reči, "da se setim kako izgleda" smo izgovorili kao u
glas pa smo zajedno počeli da se smejemo.
Naručio sam piće za oboje, malo potom je zasvirala neka lepa rok balada pa
sam je pozvao na ples. Njena ruka je ponovo bila na mom ramenu kao u
trolejbusu, a moja oko njenog struka. Nadvio sam svoje lice nad njeno,
i počeo da tiho govorim uvetu i plavoj kosi koji su me začarali jutros
u trolejbuskom snu. I mic po mic, shvatio sam da devojka sa kojom igram
ne živi u Vase Pelagića 33 i da se ne zove Mirela Anđelković.
književnost.873hercog,
$$ Kratko, jasno i sa stilom!
Još samo kad bi pojasnio na šta se odnosi ova tvoja
replika :)
Sale
književnost.874bkisic,
> Jos samo kad bi pojasnio na sta se odnosi ova tvoja
> replika :)
Da POJASNILA bih ti vrlo rado. Bas na tvoju pesmicu koju si
poslao navedenog datuma. :)
književnost.875djika,
ovo bi trebao da bude odgovor na supers:
Da li to stvarno postpoji ili ti to samo toliko ocajno zelis da se desi (kao i
ja i pretpostavljam dosta nas, jer nam je to sada itekako potrebno)?
Uz veliki pozdrav i zelja za istinitoscu...
književnost.876bkisic,
>Pakao cine ljudske sumanutosti, tako da Pakao moze biti i tu i
>tamo, i ovde i onde, i gde god se okrenes, i gde god
zazelis.
>Jednostavno, Pakao je mobilan kao kuga i strpljiv kao nagazna
mina
>i moze biti svuda gde ima i izopacenih ljudi. Ljudi su ti koji
se
>ponasaju kao konkretizovani Davoli, i imaju dah azdaje, i
nema
>gorih ljudozdera od samih ljudi, to da se zna...
> I sta onda coveku i preostaje, nego da sam sebi zamisli
i
>stvori jedan jaci Raj, u kome ce da zalegne, otvori to sta ima
od
>pica, ili sebi nade neku drugu zabavu tipa "pisi, kad hoces
da
>zavaras glad...". A i uz ljude, dobre kao smeh, sve ume da stima
do
>kasno u noc, da se ne lazemo...
Zar i Raj ne cine ljudske sumanutosti? Zar i Raj ne moze biti i
tu i tamo, i ovde i onde...? Zar i Raj nije mobilan...? Zar ljudi
nisu i ti koji se ponasaju kao konkretizovan Svevisnji, i nemaju
li dah delfina, i nema li boljih dobrocinitelja od samih ljudi...?
književnost.877hercog,
$$ Da POJASNILA bih ti vrlo rado. Bas na tvoju pesmicu koju si
$$ poslao navedenog datuma. :)
Sorry, sorry na omašenom rodu O:) Zahvaljujem na pozitivnim
kritikama...
Sale
književnost.878recc,
Junski broj časopisa za književnost "Reč".
Uživajte! :)
rec9806h.zipknjiževnost.879willow,
>> > Pakao cine ljudske sumanutosti, tako da Pakao moze biti i
>> > tu i tamo, i ovde i onde, i gde god se okrenes, i gde god
>> > zazelis. Jednostavno, Pakao je mobilan kao kuga i strpljiv kao
>> > nagazna mina i moze biti svuda gde ima i izopacenih ljudi.
>> > Ljudi su ti koji se ponasaju kao konkretizovani Davoli, i
>> > imaju dah azdaje, i nema gorih ljudozdera od samih ljudi,
>> > to da se zna...
>> Zar i Raj ne cine ljudske sumanutosti?
Ne, to nikako. Otkud ti to da Raj čine ljudske sumanutosti ?.
Uostalom, kad bi to činilo Raj, šta bi onda ostalo za Pakao ?.
>> Zar i Raj ne moze biti i tu i tamo, i ovde i onde...?
Svakako da može. Al' da bi ga ma gde i bilo, prethodno moraš i da ga
negde stvoriš, zar ne ?. A Raj najbolje i stvoriš kad ti se niko
ne meša u posao, a da ti se niko ne bi mešao u posao, moraš da
ostaneš sam sa sobom, a da bi ostao sam sa sobom moraš tačno da znaš
zašto želiš da ostaneš sam sa sobom, u protivnom, ode jedna glava
dok kažeš "spusti bre tu pikslu"...
>> Zar i Raj nije mobilan...?
Naravno da jeste. Ali, kad su u pitanju lenji ljudi, oni više vole
statične Rajeve i debele hladovine, pa tako i ja.
>> zar i ljudi nisu i ti koji se ponasaju kao konkretizovan
>> Svevisnji, i nemaju li dah delfina, i nema li boljih
>> dobrocinitelja od samih ljudi...?
Jesu, imaju, i nema, mada mi se ono sa "dahom delfina" ne sviđa,
bolje bi leglo nešto kao "dah dobrog duha iz boce Ruma". Vidiš,
ponekad mi baš fali inspiracije i materijala i mrzi me da izmišljam
dobročiniteljstva kojih nema. Onda se, to je najlakše, bacim na sama
dešavanja, i šta ja tu mogu što su ona takva kakva su. A da se
petljam sa eventualnostima i naslućivanjima volim, i ako si
pročitala do kraja moj tekst, sigurno si naletela i na zadnji
pasus :), koji je sav šaren i fin i rumen i sladak, "kao vinograd
pun žena..." :). Da, da, a to znamo i ti i ja: da sve dok si živ,
još uvek ništa nije izgubljeno :).
Takođe, ne sviđa mi se ono da se dobri ljudi ponašaju kao
"konkretizovan Svevišnji". Ja bih pre rekao da se ponašaju kao
"konkretizovani Bogovi", jer, ljudi su konkretno nešto; sad, ili su
konkretni Đavoli, ili su konkretni Bogovi, ili su mešano, po pola,
što zavisi od sitacije i okolnosti, itd, itb. Ima onaj štos...
-"Ćale, postoji li Bog ?."
-"Naravno, sine, da postoji."
-"A kako izgleda Bog ?."
-"'Oćeš baš konkretno ?."
-"Aha."
-"Konkretno, ja sam Bog..."
-"A je l' postoji i Đavo ?"
-"Naravno, al' za to se obrati komšiji..."
Spoznaja: Bog i Đavo žive na istoj njivi i deli ih samo jedna
ograda, i to ona što se najlakše i najbrže preskoči,
a naročito kad je jedan od domaćina odsutan,
a žena mu tu, i sad čeka, sva spremna...
Što se tiče stavke sa dobročiniteljima, ima ih koliko voliš, ali,
oni mogu da budu tema samo neke druge priče, i to neka preuzme neko
ko je obučeniji od mene za te stvari, a ja se, za sad, opredeljujem
za pacovske teme, jer svako ko zna dovoljan broj slova azbuke može o
tome da piše, i toga ima uvek i za sve nas i dovoljno i suviše. Kad
se zgužvam u šugavom GSB-u, okružen tuđim trbusima, pazusima i
razjarenostima, iskreno da ti kažem, malo toga lepog mi pada na
pamet. A kad se stvari budu dovele u red, veličaćemo sve što treba,
i ima tri puta da prepišem Bibliju, i od tog trenutka ima sve svoje
objavljenosti i Ratove i Mirove i Katarzičnosti da posvećujem dobrim
spasiocima sluđenih i razbaštinjenih i amputiranih ljudskih duša.
Vidiš, na kraju, složismo se mi, mal' te ne, pa svim pitanjima :)
Pzdrv, Vilenjak i Duško i Dule i Dudule, što misli su nam se nadule
književnost.880mcar,
20.10.96.
Sloboda
Veliki jebac kopna urla mokrim okeanima,
misici se grce neumitno trosni,
izvedeni iz ravnoteze.
Postoji sloboda gospodaru.
Pogledaj ta usta sto se keze,
pogledaj meso koje peva mahnito i bezglasno.
Bez obzira na formu, bez obzira na sve.
Ne postoji simbol u koji se moze uhvatiti istina.
istine nema, ne mozes me zavarati.
I dok seme istice gospodaru,
ne mozes uhvatiti moje lice,
ne mozes shvatiti ideju svojim bolesnim umom.
Ne mozes sagledati prostor
iskrivljenim ocima tvojih robova.
književnost.881willow,
>> Veliki jebac kopna urla mokrim okeanima,
>> misici se grce neumitno trosni,
>> izvedeni iz ravnoteze.
Jake reči u odličnim stihovima.
književnost.882kum.djole,
>> Veliki jebac
Zašto se ova tema sve više pretvara u mačo bulšit patetiku?
književnost.883dr.grba,
>> Zašto se ova tema sve više pretvara u mačo bulšit patetiku?
Šta ćeš. Treba ljudima nekakav dokaz da su u ravni sa Bukovskim (:
književnost.884willow,
>> >> Zašto se ova tema sve više pretvara u mačo bulšit patetiku?
>> Šta ćeš. Treba ljudima nekakav dokaz da su u ravni sa Bukovskim (:
Je l' ti to hoćeš da kažeš da je Bukowski bio mačo bulšit
patetičan ? :)
književnost.886mcar,
Mislim da pesma nije macisticka.
Zao mi je ako si je tako razumeo.
MC
književnost.887mcar,
Zudnja za zivotom
Mislis li da sam to ja plivao
ka onom ostrvu smirenosti.
Ne, to nisam ja plivao,
ovde mira nema.
Udovi se tresu kao ruke dervisa.
Pitas se, ko je onda slavio praznik tisine,
dok smo se drzali,
dok smo se stezali.
To su samo kapi letnjih kisa,
prvo udari jedna, pa druga i kraj.
25.08.97.
književnost.888kum.djole,
>> Mislim da pesma nije macisticka.
>> Zao mi je ako si je tako razumeo.
Nisam uopšte mislio na pesmu u celini.
Mislio sam na način na koji počinje, ova i nekoliko ranijih.
Zgadi mi i čitanje i razumevanje, ako znaš šta hoću da kažem.
književnost.889dr.grba,
>> Je l' ti to hoćeš da kažeš da je Bukowski bio mačo bulšit
>> patetičan ? :)
To si ti rekao (:
književnost.890olio,
> Sta ces. Treba ljudima nekakav dokaz da su u ravni sa Bukovskim (:
Kad pomenu Bukovskog ima li ko sve knjige koje je covek napisao
i one koje su izdate ovde kod nas?
književnost.891willow,
Poslednji pozdrav poslednjoj Dami
Da napišeš
pristojnu pesmu o tome,
treba da uložiš mnogo truda,
ali, možda ti se, na kraju krajeva i isplati čitava procedura
oko toga.
Naravno, to je i dobra prilika da se čovek rastrči po hartiji,
kao noćni traktor po ranjivim oranicama tuge.
Pesnicima to već nije problem: svako ko iole raspolaže
pristojnim buketom cveća ili ima neku sličnu sposobnost zavođenja,
posle se lako razmaše,
i sve to bude, više ili manje, na nekom pristojnom nivou
što se i podrasumeva.
Dobro, ali šta ćemo sa nama trapavima...?
Ništa. Stvar je jasna: Nebo je
gore, i Sunce je gore, i drvo je levo i drvo je desno
i ja sam tu negde
pronađen i uokviren pomoću svoje senke
i opis
bi
bio
to.
I, vidiš, slovo ovde, slovo onde,
i već se suviše reči nakupilo,
kao sto i jedan dalmatinac,
i još sto i jedan bernandinac,
i još sto i kusur i jedan žuti kanarinac,
pa možda je bolje da skratim sve ovo mučenje,
naravno, kol'ko mogu...
Ponekad je lakše izbegavati reči.
Simfonije su u notama i melodije su u prstima,
i ko te pita i za reči i za pesme
i zašto upošljavati stih...?
Baš treba...
Da brda osećanja uokviriš i formulišeš
i saopštiš čitavom svetu.
Da tajnu tvoju i tajnu moju razbacaš svuda po kugli Zemaljskoj.
Jedina korist od suptilno postavljenih oproštajnih ljubavnih pisama
je ta što mogu da rasplaču i tvog dželata
i tvog grobara
i tvog poštara
i tvog komšiju
i tvog psa.
I sve bi se svelo na sledeće...
Slavuj je umirao i padao odozgo na pod,
a Mesec je ludeo od tuge,
dok nije izronilo vižljasto Sunce
u jarko žutoj i svilenoj i prozirnoj suknji.
Kratko, ali bajno.
Istakao bih;
prvo: njene duge nožne zrake,
drugo: uzvišenu telesnu temperaturu,
treće: neke specijalne efekte, al' da sad ne zalazimo
suviše duboko u temu...
Fino društvo, baš fino: Dama, lepotica i zver,
i Džentlmen i prostak i crv.
Lepo...
A onda, Zemlja je pukla podamnom i svetlost je ostala gore,
i duboko iznutra,
iz utrobe, duboko i iz iznutra izronio je crveni oblak
i kao da je hteo da kaže: čitaj naslov...
Vest je važna, Damo, i zato čitaj naslov i dalje...
Gde sad zevaš...
Pretposlednji
put
i poslednji put
ti kažem
čitaj naslov, i samo ga čitaj
i dalje
i dalje
i dalje...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.892willow,
>> Kad pomenu Bukovskog ima li ko sve knjige koje je covek napisao
>> i one koje su izdate ovde kod nas?
Ima od Buka dosta toga da se nađe po gradu, samo moraš
malo da se rastrčiš. Nekih stvari imaš po knjižarama, a neke
možeš da nađeš i kod preprodavaca polovnih knjiga ispred
Filozofskog, na Bulevaru, iza Savezne Skupštine i na Zelenjaku.
Nedavno sam bio ovde poslao poruku sa adresom i telefonom neke
agencije koja je objavila par njegovih knjiga, i kod njih
možeš da ih naručiš. Pregledaj poruke ove teme par meseci u nazad,
tu je negde, lako ćeš da je nađeš.
Ako do sad nisi ništa čitao od Bukovskog, evo ti moj predlog sa
čime početi. Prvo nađi i pročitaj neku knjigu od Hemingveja,
recimo "Zbogom, oružje" ( imaš je kod Filozofskog za 20 din. ),
jer, ako je neko uticao na Bukov stil pisanja, onda je to stari
Erni, svom svojom jednostavnošću, duhovitošću i spontanošću. Kažem
ti ovo jer kad posle pređeš na Buka, mnogo kraće će da traje početni
utisak da je on obični lascivni matori pokvarenjak ili
mačo-bulšit-patetik :). Naročito obrati pažnju na njegovu poeziju.
Genijalno nešto, i moje je mišljenje da je njegova poezija ono što
kod njega najviše i vredi. Buk je mnogo više bio pesnik, nego pisac,
tako ja gledam na stvar. Ako si se nameračio na kupovinu, od njegove
poezije, u zadnje vreme jedino sam viđao "Pesme poslednje Zemaljske
Noći", tu i tamo. Prijatna potraga :).
književnost.893vantic,
A sta je to ljubav?
Nesto sto spaja prirodu , vecinu ovozemaljskih teznji , istinu ,
lazi , pozitivna osecanja , greh , slobodu !
Nesto nedokucivo , ali koliko god bolno toliko i slatko!
Ili je ljubav samo opravdanje za seks?
književnost.894olio,
> mozes da ih narucis. Pregledaj poruke ove teme par meseci u nazad,
Znam za to, ali mene interesuje sve ono sto je on napisao.
Procitao sam sve sto je izaslo od njega ovde ali samo bi da proverim,
mozda mi je nesto promaklo.
književnost.895willow,
"Pustio sam da me vodi po mračnoj uličici. Glas joj je postao
hrapaviji, a reči su joj same navirale na usta. Uopšte se ne sećam
šta je govorila, a mislim da ni sama nije znala šta govori.
Govorila je divlje, besomučno, protiv sudbine koja je bila jača od
nje. Ma ko bila, nije više imala imena. Bila je naprosto žena,
izmučena, izubijana, skršena, stvorenje što nemoćno udara krilima
u mraku. Nije se nikom obraćala, a najmanje meni; nije govorila ni
sa samom sobom, pa ni s Bogom. Bila je samo brbljiva rana koja je
našla glas, a u mraku se činilo da se rana otvara i stvara oko sebe
prostor u koji može krvariti bez srama i poniženja. Za sve me vreme
grčevito držala za mišicu, kao da se želi uveriti da sam tu;
stezala mi je ruku svojim snažnim prstima, kao da mi dodirom prstiju
želi saopštiti misao koju njene reči više ne sadrže..."
Henri Miler, odlomak iz knjige "MIRNI DANI NA CLICHYJU"
književnost.896mcar,
Zaista sam sve a ne macista.
MC
književnost.897legolas,
Poruka za ortaka:
Da li neko zna gde moze da se kupi (u nekoj antikvarnici)
knjiga Homerova slepa publika od Roberto Salinas Prajs-a
koja je svojevremeno (pre jedno 8-10 godina) izasla kod
nas. Ako je neko ima rado bi je kopirao ako ne uspem da
je nadjem.
Please, mail to nemko@galeb.etf.bg.ac.yu
književnost.898supers,
>> Da li to stvarno postpoji ili ti to samo toliko ocajno zelis da se desi
>> (kao i ja i pretpostavljam dosta nas, jer nam je to sada itekako
>> potrebno)? Uz veliki pozdrav i zelja za istinitoscu...
Sori što ovoliko kasnim sa odgovorom, ali trenutno očajno želim da se
desi da upišem fakultet pa spremam prijemni i slabo se javljam na Sezam...
A što se moje pričice tiče, ona se bavi odnosom između čovekove fikcije
i čovekovog delanja. Pisao sam je podstaknut ličnim iskustvom, ali ne
obraćaj preterano pažnju na sladunjavu radnju. Naravno da se nije sve
odigralo onako kao što piše, nema pisca koji se ne bavi falsifikovanjem
brojnih fragmenata da bi obične epizode iz života pretvorio u priču.
Ako sam uspeo da čitaocu nagovestim zašto se sve desilo baš onako kako
se možda ;) desilo, onda sam ispunio svoj cilj.
Uopšte, smatram da nije preterano zdravo pisati priče i želeti da se baš
tako desi. Mnogo je bolje da odeš i da ti se stvari dese, pa onda da
sedneš i na sopstvenim grešakama sagradiš priču ;)
književnost.899dr.grba,
>> Da li neko zna gde moze da se kupi (u nekoj antikvarnici)
>> knjiga Homerova slepa publika od Roberto Salinas Prajs-a
>> koja je svojevremeno (pre jedno 8-10 godina) izasla kod
>> nas. Ako je neko ima rado bi je kopirao ako ne uspem da
>> je nadjem.
Je li to ona knjiga što tvrdi da je Troja bila u Gabeli kod Čapljine?
Pričalo se o tome da su tvrdnje vrlo lako oborene, ali se ne sećam
činjenica. Bilo bi zanimljivo da neko od prisutnih, ako ima više
podataka o toj tezi i njenom obaranju, da neki komentar.
književnost.900hercog,
Mislio je da se znaju
Upoznali su se pre oko mesec dana.
Ona je bila u nevolji.
On je pomoći hteo.
čuli su se svakog dana.
Ona je bila sama, tako je rekla.
On takođe.
Ona je pričala svoje tajne.
Rekla je da je pritiskaju dugovi.
Rekla je da spava sa medvedom sama.
Rekla je da ne voli ljude koji samo pare traže.
Rekla je mnogo toga.
On je slušao i samo je pomoći hteo.
Onda je promašila svoj rođendan.
Onda je rekla da je već dugo neko teši.
Onda je tražila da on trči za nju.
Onda je tražila mnogo toga.
Bože, zar još ljudi ima takvih.
Mislio je da se znaju.
Ona više ne postoji.
Sale
književnost.901hercog,
Za nju II
Jako je to što sada se čuje,
Egipat je daleko,
Leto stvara svoje zvuke,
Ekser i dalje ne miruje,
Nosi u sebi svoju bol.
A mi smo još uvek samo tu.
Sale
književnost.902hercog,
Bol
Zašto dok napolju padaju kapi,
Armija mrava po meni sad šeta?
LJudi su mali,
Uski i isti,
Bar tako sada to biva.
LJudi su veliki,
Eto tek tako,
Nikada neću znati, kada i kako.
I dalje padaju kapi.
Sale
književnost.903hercog,
ZA NJU III
Jutro još jedno uskoro će doći,
Evo samo što nije.
Leto do tada će proći,
Evo i ono odlazi.
Niz nebo klizaju zvezde,
A ja ostajem sam.
Sale
književnost.904hercog,
NE VOLIM NOĆ
Kad utule poslednje vatre
I ugase zadnji svici,
Mrak u duši veje.
Sećanja pusta tada ti krenu,
Nagrnu gordo u tvoju glavu,
Ne daju mira ni trunke sreće.
Dok sat sporo kuca,
Ti misliš samo i ništa drugo,
Stežeš si srce i bežiš u dalj.
Ne vredi ništa ti sad,
čekaj ponovo petle,
Prizivaj sunčev zrak.
Kad konačno svane,
Malo veseliji budeš tad.
No ko zna dokle,
Jer ponovo će doći isto vreme,
Ponovo će te stići isto to.
I tako u krug,
Iz časa u čas,
Jedna slomljena duša,
traži,
sebi spas.
Sale
književnost.905supers,
>> Je li to ona knjiga što tvrdi da je Troja bila u Gabeli kod Čapljine?
>> Pričalo se o tome da su tvrdnje vrlo lako oborene, ali se ne sećam
>> činjenica. Bilo bi zanimljivo da neko od prisutnih, ako ima više
>> podataka o toj tezi i njenom obaranju, da neki komentar.
Nije to ništa, još je zabavnija ona teorija po kojoj stari grad Bar
predstavlja konturu jednog junaka iz Ilijade gledano iz profila...
Zaboravih koji je dasa u pitanju.
književnost.906mcar,
Izpod zivotinja
Ne ostavljaj me tamo,
u svetu u kome su stvari
izgubile znacenja.
U zavicaju nasilja
u kolevci uzasa.
Ne ostavljaj me, tu
prazno je i hladno.
Iz ljubaznih ociju susetke
viri noz.
Vidis da sam ziv
u ovoj praznoj pustinji
MC
književnost.907mcar,
Gadjenje
Enterijer je moderan,
manekenke su lepe
i kulturna elita grada je tu.
Sve blista i sija se,
ali gadjenje je neizmerno.
Automobili su elegantni,
i zene su skupe.
Tu su naucnici, ministri i poltroni,
tu su kriminalci, profesori i sportisti.
Mozda je to taj veliki svet,
ali ja ne mogu da suzbijem gadjenje.
MC
književnost.908supers,
PROMENI PLOČU
Samoizgnan iz društva prezren od svih
Usamljen u gužvi pa se pretvaraš u stih
Pesimista u duši od figura sve se puši
Majakovskog u džep to je uzor jako lep
Šta će tvom pisaniju glava ili rep
Umetnik je neshvaćen a narod je slep
Pa kad se umoran nasučeš o sparinu leta
Gde ćeš stvarati još grdju sliku sveta
Ako ne u konferencijskom sistemu Sezamneta
književnost.910willow,
>> PROMENI PLOČU
>> Samoizgnan iz društva prezren od svih
>> Usamljen u gužvi pa se pretvaraš u stih
>> Pesimista u duši od figura sve se puši
>> Majakovskog u džep to je uzor jako lep
>> Šta će tvom pisaniju glava ili rep
>> Umetnik je neshvaćen a narod je slep
>> Pa kad se umoran nasučeš o sparinu leta
>> Gde ćeš stvarati još grdju sliku sveta
>> Ako ne u konferencijskom sistemu Sezamneta
ČOVEK NIJE GRAMOFON
Čovek ne bi trebao da bude prilagodljiv
na način
na koji je jedan gramofon prilagodljiv:
uvek će se naći par dobro odabranih ušiju
kojima se ništa od muzike ionako neće dopasti.
I gramofonska ploča ima dušu;
samo što je njena duša - pljosnato uobličena.
Ljudske duše nisu pljosnate.
Neke ploče ne mogu se zameniti:
mogu se samo ili spaliti ili polomiti. Uništiti.
Od ljudi, dešavanja i stvari kojima si okružen
ne možeš se osloboditi
na način na koji se uvek možeš osloboditi nečeg letećeg;
kao recimo,
usranog frizbija...
O načinima na koji se društvo šali na tvoj račun:
skoro pa da bude kao vic
samo što se ne smeješ.
O pesnicima i pesmama, jakim kao omča i oštrim kao britva:
to je ono što na ovaj ili onaj način
kad tad osetiš i na svojoj koži.
"Zdravo, ja sam pesnik taj i taj, i odličan sam. Paz'te sad ovo:
Niko nije toliko savršen kao dobro ohlađeno pivo..."
Dok tigar spava, pacovi kolo vode;
Veliki pacov na tavanu ždere sitnog miša,
a bataljon žutih mrava ti se postrojio po stolu.
Ako želiš da ti se u kuću opet vrati mir,
onda pokušaj ovo:
otpusti mačku,
probudi tigra,
i nabavi mravojeda...
P.S. Žao mi je što više ne možemo da razgovaramo kao ljudi,
nego samo da se psujemo i dobacujemo ispljuvcima, kao stočne
vage.
P.P.S. 1 - Ne znam ništa o Majakovskom, niti me trenutno zanima bilo
šta o njemu da saznam.
2 - Ako ne želiš da ostaneš anoniman doveka, onda se sledeći
put makar malo izpotpisuj.
3 - Radi sve što misliš da ti je u interesu.
Čovek je, ionako, jedino u obavezi da vodi računa o sebi.
Korisnik naloga "willow" na SezamNetu
književnost.911m.s.pesic,
Obećao sam kolegi da pošaljem priču.
Pošto je on na Eunetu, a sa Sezama, kao što se zna, ne može
da se šalje datoteka to sam odustao. Da sav trud (oko slanja!)
ne bi bio uzaludan, kačim je ovde pa ko voli - neka uživa. Bilo
bi lepo i korisno, kada bi čitalac, potom, ostavio mail, mišljenje,
kritiku...
kafe.txtknjiževnost.912willow,
Kratka, prilično nedovršena priča
"...vidiš, dušo: život, ovakav na kakav smo ti i ja navikli,
tako te iscrpi i smoždi, da kad-tad moraš da umreš..."
Alisa, jedne vrlo dobre, vrlo vesele noći
Izašao sam iz kuće, zaključao vrata, i s' licem prema mraku
ušao u duboku noć, vedru i toplu. Nebesko društvo je bilo sveže
dopremljeno i na broju; mesec je bio gore i zvezde su bile gore a
ulice kojima sam prolazio sve su bile puste i tihe, dobro osvetljene
i sigurne, bez trzaja, bez štipanja, bez galame. Noć je bila
neometana, raskošna i puna; božija, svačija i moja. Tama je ostala
nezauzeta i nije tu bilo ničeg što bi ometalo čitavu stvar; čovek se
oseti sigurnim kad nema ljudi oko sebe.
Ušao sam u zgradu, onda se popeo stepeništem, pa kroz hodnik
stigao do tačnog stana; nisam se na vratima predstavio nikom, nego
sam samo prošao i ušao, ne najavljen, kao prašina. Mesto je bilo
prijatno, toplo i mračno. Dima je bilo mnogo i to je vazduh činilo
vidljivim i bilo ga je svuda, plavog i gustog i nemirnog. Muzika je
bila odlična i ne suviše glasna. Ljudi su svi imali svoja pića;
igrali su, pričali su, smejali se, i svima im je bilo dobro. Bila je
to jedna zdrava, mlada, lepa gomila, pristojna u svojoj opuštenosti,
umerena u svom uživanju. Tamo napolju možda i nisu bili suviše
srećni, ali sada, bili su ovde, tu, gde je sve na svom mestu i sve
prijatno i sve u redu, i to je već menjalo čitavu stvar. Nesreća se
može slabiti na razne načine; dovoljno bi bilo uočiti razliku. A oni
su baš to i činili; i to na vrlo dobar način.
Sva su mesta gde bih mogao da sednem bila već zauzeta, iako je
stan bio veoma širok, visok, prostran i udoban i lep. Fino; mogli
ste ili da stanete negde uza zid, ili da se razmašete kao propeler
po podijumu za igru. Meni se ovo prvo učinilo razumnijim, pa sam
pokupio čašu nekog užasnog crnog vina i sklonio se u stranu, dalje
od vreline.
Ako nikog ne bih poznavao, onda bih na ovakva mesta dolazio
ili kad bih osećao potrebu da se časno i na miru naroljam, lagano i
za svoj groš, ili ako bih bio u potrazi za nečim što bi obično
potrajalo samo do jutra; svi ostali razlozi brzo bi se gubili. Sva
društva već su uveliko bila formirana i uokvirena i popunjena. Teme
su im bile složene i određene; smišljene po sklonosti, a ne
nagonski ili po potrebi. Družili su se u skupinama; devojke su sve
bile čiste, pažljivo negovane i sveže, a muškarci otmeni i mudri,
hrabri i staloženi; ja tu sada nisam imao šta da tražim. Oduvek sam
stizao suviše kasno za te stvari, i oko ponoći, sva društva bi mi se
tik pred nosom i sklapala i zatvarala.
Uskoro je počelo i da mi se vrti u glavi od vina koje je bilo
da ti se smuči, i što sam ga više koristio, postajalo je samo sve
lošije i bljutavije. Napustio sam ga na pola, primirio se malo, pa
zatim izašao na terasu da razbistrim svoje misli i dovedem se u red.
. . .
Čovek kad jednom nađe svoj mir, izgubi interesovanje za bilo
kakve krajnosti; onda više ne razmišlja ni o Raju ni o Paklu.
Pošto se svet uglavnom rukovodi ratovima, čovek se tu veoma
lako iscrpi dnevnom problematikom, i u takvom stanju malo ko ima
snage još i da razmišlja o nekom dugoročnijem miru; ljudima je
izgleda sasvim dovoljan i predah. Predah je nuždan; da se ljudi
naspavaju i oporave; da odu na odmor i da naprave fotografije sa
letovanja i da se vrate nazad i tako svake godine da bi kasnije
imali čega da se sećaju.
To veče nisam imao mira; bio sam mlad, neupućen i nezadovoljan
svim i svačim; i trebao mi je samo jedan mali malecki - predah...
"...Možda će da pomogne ako uzmem još vina u sebe ?. Ovo je
vino večeras bilo baš loše, ali je, inače, to volšebna stvar; kad bi
mu se posvetio na pravi način, nikad te ne bi ometalo. Znalo je
način na koji se svaka dobra stvar može da uveliča, a ona loša da
usitni. Nekad bi te stišavalo i mazilo, a nekad bi te budilo i
godilo ti i teralo te. Uglavnom, pomagalo je; dok manevrišeš
kako-tako i snalaziš se na čudne načine; dok se crpiš sav,
uranjajući u samoubilačke maštovitosti; dok tumaraš tminom; dok
strpljivo čekaš na sledeći dobar potez bogova i sudbine; dok ti se
svi ostali pijanci smeju.
A možda je jedino pravo rešenje da potražim neku ženu u
okolini ?. Mada, oko žena se baš toliko i ne razumem kao oko pića.
Kad su žene u pitanju, tu sam stručnjak na neviđeno: znam skoro
tačno gde bi se šta na njoj moglo nalaziti, i koliko bi toga
otprilike trebalo da bude..."
Mogao sam sad da biram jednu od dve krajnosti; još jedan
mamurluk iz centra pakla ili čvrste, rajske noge. Normalno,
opredelio sam se za ono drugo. I sama pomisao na jednu krajnost me
je užasavala i zato sam se priklonio drugoj.
Zato je izmišljen i Pakao; da se ljudi zaplaše i da bi Raj
dobio naznačaju. Da nema Pakla, i Raj bi prilično izgubio na svojoj
vrednosti.
. . .
Sve sam u to vreme radio pogrešno. Imao sam poneki cilj, tu i
tamo, samo što su moje mete bile plitke, a moje strele okrenute
naopako. Snalazio sam retko, i na način na koji se u mraku snalazi
kokoška hendikepirana slepilom; bilo bi to uvek uz pomoć osnovnog
živinskog instikta.
Možda je čitav problem u tome što sam zadržao svoje prve
navike; one što sam ih stekao još u ranom detinjstvu. Spolja sam
forsirao izgled jednog popa, ali iznutra, bio sam i ostao plašljivo,
musavo i alavo prase, vrišteći gladno kao da mu je ugrožena
poslednja večera. Sve ovako kovitlajući očima, uporno sam tražio
neki lavor tople vode za svoje umorne tabane. Bio sam površan, ne
znam zašto; valjda me terala neka strašna sila koja bi sve što je
bolje uvek odlagala za kasnije.
U to vreme, ono kad je noć, samo to bi bilo važno: u tami, dok
ležiš naviknut da budeš sam, kad nazreš sjaj pored sebe, samo bi
trebalo opipati, uroniti i snaći se kroz susedno telo; osvojiti ga
celog, ali bez potrebe za žurbom; usput lagati slatko i po mogućstvu
samo što slađe, pažljivo birajući reči. A posle, pušiš cigarete i
razmišljaš o svemu.
Naravno, svi ti munjeviti obrti su još jedan od razloga zašto bi
čovek uvek trebao da nosi i kutiju cigareta sa sobom; da bi imao
posle šta da puši, dok razmišlja o svemu. I da gleda kako mu dim
izlazi kroz uši, a duša isparava na nos. Krajnje romantično, reklo
bi se...
. . .
Otišao sam do ve-cea da se išoram i malo se uglancam i spremim
se za akciju. Proučio sam se u ogledalu; zaključio sam da izgledam
kao nešto zaista novo i ozbiljno i činio se potpuno spremnim i sa
mnogo stvari koje bih imao odmah da ponudim. Ne zamerite mi; nisam
ja kriv što sam rođen pod maleroznom, malo kome zanimljivom i
neshvaćenom zvezdom. Onda sam zatvorio radnju, povukao vodu,
proverio da li je sve u redu, pa ugasio svetlo, i izašao iz klozeta
- predsoblja kanalizacije. Odlično sam se nasladio tih pet minuta.
Inače, i sva moja ostala petominutna naslađivanja tu su se
povlačila, i obično bi se tu i završavala; po tuđim toaletima, kao
upotrebljeni štapići za uši.
. . .
Vrlo brzo sam bio napolju; a tu, pred vratima, zatekao sam
jedan drugi, mnogo lepši prizor; anđelu prvo primetiš krila, pa tek
onda oči. Bila je umorna i sanjiva, kao pred spavanje. U takvom
stanju, nije joj bilo da epiteta; komplimenti joj, u tom trenutku,
ne bi značili ništa. Ne znam šta je tražila tu; moguće da je želela
da dođe na red. Moje vreme je isticalo, pa sam je odmerio u
trenutku, dok kažeš sve vrste keksa što postoje. Sa
formalno-tehničke tačke gledišta, bile su to obline predviđene samo
za najskrovitije hladovine. I imala je noge u vezi kojih bi se svi
mi složili; čvrste i rajske, obećavale su elegantno i lako kretanje
pokretima neobičnim ali lepim, kao kod balerine. Rastao sam brzo i
solidno, istovremeno i sav se šireći, kao obimni balon od krvi i
mesa. Krupno sam joj se nasmejao, a ona je na sve to samo prevrnula
očima i uletela unutra; ipak, njen je damski parfem još uvek ostao
ispred. Udahnuo sam potpuno i duboko i čitavog ga pokupio u pluća,
kao da je sve to samo moje. Iako se iznutra čulo riganje pićem
izazvane utrobe, nisam joj zamerio. Osim što je spolja bila odlična,
još nešto mi se dopalo u vezi nje: pristojno se ponašala i bljuvala
je ustranu. Oduvek sam obožavao da vodim računa o svim tim nekim
sitnijim ženskim detaljima.
. . .
Pristupio sam joj prilično nenametljivo, i na jedan jako
intiligentan i duhovit način: "Tvoje su pametne butine obe večeras
veoma nadahnute. Tu bi čovek zaista imao dosta toga novog da uvidi i
da nauči...", ali sam doživeo krah. Pokušao sam još sa "je l' smem
da ti sednem u krilo ?", "je l' te zanima možda kol'ko ima sati ?",
i "Bog je za šest dana stvorio Zemlju, da bi se za sedmi posvetio
isključivo tebi...". Naravno, bio sam suv i sav načitan i
obaveštavao se iz isključivo poverljivih izvora. Mlada
intiligencija, to sam bio. Tupan.
. . .
Imao sam sreće; vino joj se svidelo mnogo više od mene, ali je
ona preterala u vinu i onda sam joj opet ja bio lepši. I tako, oboje
na neki svoj način obzenanjeni i u raskoraku sa nerazumnim svetom
ljudi i stvari, ipak smo se našli jedno drugom, a noć je bila duga i
topla i prijatna i letnja. Bilo nam je fino i imali smo nekih
dopadljivih scena udvoje a zvona su dugo posle zvonila za nas.
Činili smo dosta toga. Sručila bi se na mene očas posla; moje
bi prve pokušaje staloženo dočekala a onda ih i preuzimala i
dovršavala, planski i temeljno; ja sam tu bio uzgred i kao samo da
zamirišem, postavljen suviše visoko, i zaboravljen kao dunja na
ormanu. Nakon nekog vremena, valjda da se ne bih suviše ulenjio,
prepuštala bi inicijativu meni. Bio sam sav u dilemama odakle bih
mogao početi a onda bih se jednostavno rastrčao i razbacao svuda po
njoj, obrađujući sve što stignem ne znajući šta ću pre. Radio sam
sveobuhvatno i marljivo i napredovao kroz nju brzo kao zagrejana
krtica kroz prvi sneg tako da bi se onda ona topila svuda oko mene;
a bila je slatka prste da poližeš. Ljubio sam je mnogo i sve što
stignem i sve što bi mi palo na pamet detaljišući možda bez potrebe.
"...a sad da vidim šta još možeš da uradiš sa tim tvojim
mikserom..." izazivala me - i ko joj je kriv; blago meni mutio sam
je ratnički i u serijama, borbeno kao da je u pitanju opstanak
svog krema i spasenje čitavog tog nebeskog carstva pudinga; grizla
me je svuda i drala se kao da je videla krvoločnog krokodila umesto
mene; propisno sam bio zalegao na stvar i od svog tog silnog posla
guzica mi je dugo treperela i odslikavala se na mesečini, kao
fenjer. Da, da, sve to - bilo je - nimalo naivno.
Nisam više znao šta ću sa njima, koliko me je posle zasipala
pohvalama, komplimentima i pogodnostima.I dugo, dugo sam se bečio, i
još uvek ne naviknut na svetlo u sobi čkiljeći je gutao svu živu i
svečanu, vitlajući svojim zanosom, ponosom i repom drhtavo, kao
pacov.
Rešili smo da bi bilo u redu da se još ponekad čujemo, pa smo
razmenili telefone i onda se razišli srećni, zgužvani, krvavi i
pijani, i obnovljeni oboje od pupka do dole. Te stvari, uvek te tako
dobro razmrdaju i ožive; skoro pa da budeš kao reanimirani zombi nov
posle toga. Naknadno sam saznao i njeno ime; vodila se kao Alisa.
. . .
Svi su ljudi zaljubljive prirode, samo što retko ko ima
dovoljno pravih prilika da to i dokaže. Alisa, crna Alisa, šta ti je
to trebalo?; pa zar ne znaš?; ovo nije zemlja čuda; ovo je zemlja
čudovišta.
. . .
Užas, pomislih posle. Šta to ova žena hoće od mene?. Pa zar
ona nije čitala ljubavne pesme?. I kakav je to način?. Dan kad ti
neko priđe označi propalim!.
A i ljudi su ponekad strašno čudni: čim se zaljube počnu odmah
i da se žale. Sve ih redom krene da boli; zubi im se klate, gube
kosu, utrobe im se prevrću, svi ih vuku i za uši i za nos. Mislim
se, šta ima uopšte i da se zaljubljujem; ako mi je već toliko stalo
do bolova, prošetaću se do prve tamnice; tamo su sve sprave za
mučenje već spremne. Samo se lepo opustiš i prepustiš dželatima da
na miru obave svoj posao.
. . .
Da,da...Ljubav je mač sa dve oštrice, ženskom i muškom. Ljubav
je batina sa dva kraja, ženskom i muškom. Ljubav nije ono kad lomiš
čaše šakama i udaraš glavom u zid i pišeš pesme o tome. Ljubav; to
je ono kad u klozetu ona sadi ljubičice, a on hrizanteme. Za ljubav,
potrebno je dvoje sa strahovito tolerantnim nosevima.
. . .
Moraš naučiti da razlikuješ kad je neko tu samo zbog tvog
tela, a kad i zbog tvojih para; to je ono što Alisa nikad nije umela
da razume. U ljubavi ne postoje jasna i određena pravila igre; tu je
sve dozvoljeno i zato je ljubav i jača od pravde; za ubistvo se
robija, ali tek za ljubav se i umire. Mnoge su ljubavi na neki način
fatalne; možda je stvar u tome, što se na putu ka uznapređenju
svog uma, čovek zaustavio i zalegao pod prvi hlad na koji je naišao;
i tu zaspao. U neku ruku, čovek je obična lenja buba; i to -
praktično bezumna. A koristiti minimalno od svojih stvarnih
mogućnosti, znači ipak biti nedovoljno savršen za neke stvari; kao
recimo, za istinsku ljubav. Ljubav postoji, samo to nije ono čemu su
me učili u pesmama; i Bog postoji, samo se sigurno ne zove tako. To
je ono što Alisa nikad nije umela da razume.
. . .
Alisa je retko plakala, ali ipak jeste, a kada bi joj se to
dogodilo, trajalo bi dugo. Njene velike oči bi se onda sužavale i
širile i krivile kao pred porađaj, i iz njih bi curile suze krupne
kao grudva snega. To su bili trenuci u kojima je nikako niste mogli
utešiti; mahala bi glavom, mnogo bi plakala, pričala razne
koještarije tipa:"...ko pita prase da l' će mu za Božić biti do
praznovanja ?", i uopšte, bila sva blesava. Da bih je nekako umirio,
našao bih joj neku finu stvar na radiu i seo pored nje, pa je
milovao po licu i pričao joj kako je sve dobro. Ne bih time ništa
postigao. Jednostavno, postojali su kod nje ti neki trenuci kad
ništa više nije bilo dobro. Skupilo bi joj se sve odjednom; suviše
toga, na suviše malom prostoru. Sva u bunilu, stalno bi se budila;
morala je, čekali su je dani nezahvalnih obaveza. A ona je imala
samo jedan i jedini divan san; onaj u kome je želela zauvek i da
ostane.
Nego, imao sam tu sreću da je Alisa menjala raspoloženja kao
čarape. Posle određenog vremena, zdravo i široko bi se nasmejala i
odmerila vas detaljno; sve što imate na sebi, htela je da vidi.
Zatim bi se izvila prema gore i promrmljala nešto sebi u bradu. To
bi značilo da će uskoro da ugasi sva svetla, sem ono u hodniku koje
uvek stoji upaljeno.
. . .
Ponešto sam za svo to vreme ipak i zapamtio. Čovek, da nema
čulo sećanja, mnogo lakše bi se oslobodio svega; čak i svoje
prošlosti.
. . .
U baksuznim životima, užasne stvari obično počinju strašno
naivno. One lepe i smirujuće, kao po pravilu nikad se i ne privedu
kraju na način na koji ti misliš da bi bilo u redu: suviše često ti
se usred radnje dogodi neki ozbiljan maler; kao recimo, probudiš se.
Ili, umreš. Alisa je očito, bila baksuz čim se spetljala sa nečim
kao ja nespremnim; bio sam zatečen kao novinar u istini. Za mene je
ovo bio samo mesec gozbe i džabalebarenje i provođenje uz medeni
roštilj. Žao mi je, lepa damo, ali ja sam parazit; za ostalo nisam
obučen; za ostalo nisam pripremljen; za ostalo sam i pretrpan i
prepunjen i sve takve neke stvari...
. . .
To veče, bio sam preforsiran rumom; da sam bio boca, zatvarač
ne bi mogao da mi stane na glavu, koliko sam bio pun. Skroz sam bio
odšrafljen i raskliman; znojio sam se mnogo, pucao po svim šavovima
i urlao pesme, škripeći iz sveg glasa, kao promukli kurjak. Telefon
u sobi je zazviždao, i pošto sam se malo izprenemagao, ipak sam se
javio. Kad sam čuo glas sa druge strane, prvo sam pomislio da to
ipak nije neki slavuj birajući omaškom pogrešio broj. Ipak nije;
"Alisa ovde...", rekla je.
. . .
Trajalo je kratko, a onda je ona prva spustila slušalicu.
Mogao sam da predvidim sve šta se dalje dogodilo: sigurno je otišla
nazad u svoju sobu, ugasila sijalicu i onda...hmmm....dalje ne znam.
Čudno: od svih stvari, tačno se sećam jedino da joj je telefon
stajao u hodniku. Normalno; toliko sam se puta tu izuvao da sam već
bio popamtio i čitav raspored nameštaja.
. . .
Posle smo se još jednom videli. Ali, uzalud; našli smo se opet
u pogrešno vreme i na pogrešnom mestu. Alisa ništa nije radila, nego
je samo stajala i ćutala, sva utučena. Zato sam se ja bio dosta
razmahao. Sve sam joj saopštio; ukazao joj na svoje slabosti,
nedoslednosti i nemarnosti, i posle utanačio pojedinosti oko našeg
naknadnog druženja, njenog i mog. Laprdao sam mnogo, opširno i
komotno krećući se kroz svaku od tema; imao sam reči mnogo više nego
što mi ih je stvarno trebalo a ništa novo nisam uspevao da kažem. I
tu negde, njoj je bio izgleda pukao film, pa više nije želela da me
drži u samilosti, nego se lepo opustila i krenula da me časti; prvo
jedan aplauz, a onda i još par njih: šljas...šljas...šljas!. A kad
me dobro izlupala, neko vreme samo je stajala tu, rumena i vrela i
nema, rešena i spremna da ode. Onda je duboko udahnula, kao da je
želela sa sobom što više toga da odnese; pogledala me prodorno, kao
britva, a njene oči su mi saopštavale: "...a sad, prvo da pušim
šipak, a posle neka slobodno i obrišem dupe peršunom što sam ga
namenio sebi za supu...". Posle je skrenula pogled tamo negde, a
nakon toga se i udaljila; dole, niz ulicu, visoka i osunčana i lepa.
Kad se izgubila iza ugla, skupilo mi se sve, i počast i žal; to se
odmah moglo i da vidi na meni. Otišao sam kući polako, priteran uza
zid, krijući se i povlačeći se kao zgužvana novina po oštrom vetru i
kroz mnogo sitne kiše. Vreme je bilo ubi-bože.
. . .
Kraj. Ustvari, nije; opet sam bio vraćen na sam početak,
jedino što ni iz daleka više nisam bio kao nov. Bila bi to užasno
loša taktika za trkača kome je stalo više do cilja, nego do
promocije. Jedan maratonac, ako je dovoljno razuman, nikad neće
šprintati baš svaki krug; da bi čovek pružio svoj maksimum, nije
dovoljno otimati se za sekunde. Naročito ako je do cilja bilo još
mnogo. Treba štedeti snagu, biti uporan, poznavati stvari, imati
stil. To je pravi način da se potraje i da se odmakne. Svi bi mi
mogli mnogo više da pružimo; pod uslovom da svi pođu sa iste linije,
i ravnopravno, još od samog starta. Pošto nije takav slučaj, čovek
obično mora sam da se snalazi, i to na razne načine; preskačući žive
ograde i tarabe; hvatajući prečice; uletajući u krivine; gazeći
pešake. Čudan neki svet, zar ne?. Ali nije dobro ni ako čovek samo
čeka; ništa neće postići time; ima samo sit da se načeka.
. . .
Jedan i jedan jesu dva, ali trenutak i trenutak su ništa;
sve dok postoji nešto kao večnost, i sve dok postoji nešto kao
beskraj.
. . .
Vidiš, Alisa, tu ima dovoljno vremena i prostora i za tebe
i za mene i jednom će se naša ovozemaljska jurnjava preseliti negde
gde bi, ipak, postala sveobuhvatna. A to već znači da ti, na neki
način, ipak bezgranično i beskrajno ostajem veran. Jer, zašto bi sva
naša vernost trajala samo do groba i tu pred očima sveta, a ne,
recimo, i za stalno...?.
Zato, Alisa, ne vredi ti da se kriješ; vidim te; samo nas
jedno prokleto ogledalo sada deli; dopustićeš mi, valjda...
"posvećeno ljudima i ogledalima"
Pzdrv, W,W,3.
književnost.913gasha.,
> Alisa, jedne vrlo dobre, vrlo vesele noci
Jako lepo !!!
Svaka cast Vilenjak !!!
Odusevljena sam !!!
Gasha.
književnost.914willow,
>> Kratka, prilično nedovršena priča
Dopustite mi da razjasnim neke nedoumice oko ove priče...
Alisa nije žena koju sam jednom iskoristio.
Alisa nije žena koju sam bukvalno izneverio.
Alisa je ono što čovek prvo vidi kad stane pred svoje ogledalo
i Alisa je ono što čovek uvek vidi kad stane pred svoje ogledalo.
Alisa je odraz nečega i jedina senka kojoj se nazire osmeh.
Alisa je nešto oko čega svaki čovek treba najviše i da se potrudi.
...zahvaljujem.
književnost.915recc,
Letnji dvobroj časopisa "Reč".
Uživajte! :)
rec9807h.zipknjiževnost.916willow,
>> Letnji dvobroj časopisa "Reč".
>> Uživajte! :)
Vrlo dobro. Mada, uživali bi smo mnogo više da "Reka reči" nije ovaj
put svedena na samo dva čoveka. Pisci, budite tako ljubazni i
ustupite svoja mesta kritičarima :).
To je moj opšti utisak ovog broja: Na dva pisca ide osam kritičara.
Reč kritike-Reka reči 8:2. :) Pobeda, čista k'o komadić plača :).
A u "Reci reči":
OTO HORVAT - "Četiri pesme"
Sjajno !. Taj čovek stvarno ima odlične pesme. Opuštena atmosfera,
mnogo svima jasnih i lepih slika, bez razularenosti i zagušenog
izražavanja. Hvala vam za ovo!
Ne želim da ispadnem glup, ali me zanima: da li je taj čovek već
nešto objavio sem ovoga, i ako jeste, gde to ima da se nabavi?.
SRBA MITROVIĆ - "Trajanje"
Za sada je prilično suvoparan i eteričan.
Rečenice su mu pretrpane i uopštene. Neki put imam utisak kao da su
0n zapisane u nekoj ledenoj tamnici, pod čkiljavom svetlošću jedine
preostale sveće. Kao da na silu pokušava da razbudi dremljive
patuljke u glavi čitaoca; tako postiže suprotan efekat; i samog
čitaoca uspava. Jasno se može uočiti njegov spisateljski dar, ali
mislim da kao pisac pridaje sebi suviše veliki značaj.
Mada, verovatno je stvar u tome da sam još uvek suviše mlad da bih
mogao na pravi način da ga shvatim. Kad sakupim još desetak godina,
možda će utisak biti i drugačiji. Jedino se postavlja pitanje,
da l' će on potrajati toliko?. Ja mu želim sve najbolje.
književnost.917rdejan,
>> Letnji dvobroj časopisa "Reč".
Vrlo kvalitetno štivo, svima toplo preporučujem. Kada pomislite
da smo dotakli dno :) i da su svi pametni ljudi otišli,
pročitajte "Reč," vratiće vam se vera... iz ličnog iskustva. :)
:(
Pozdrav, Dejan
književnost.918olio,
> Obecao sam kolegi da posaljem pricu.
Palindromi su odlicni!!!!
književnost.919brka,
Evo price koju sam napisao pre nekoliko meseci. Nije
kao neki biseri Willowa i Cara koje sa uzivanjem citam,
ali to je moj doprinos izuzetno bogatoj riznici prica u
ovoj konferenciji.
PAD
"""
Izasao je iz kuce, seo u kola, i krenuo ka mostu sa
namerom da se ubije. Most je bio oko 20 metara visok,
i ispod njega je prolazila reka koja je sa te visine
licila na potok.
Stao je na ivicu.
"Nemam nikakve nade. Ovo je jedini izlaz."
Leteo je nekoliko sekundi, posle cega se cuo samo
priguseni odjek udarca.
Dva dana kasnije, u novinama su izasli izvestaj
poslednjeg kola nacionalne lutrije i citulja sa
njegovim imenom. On je dobio glavnu premiju.
Pozdrav,
Aleksandar Brkic
književnost.920mcar,
Zlatna mladez
Zlatna mladez sanja svoj san:
mermer i staklo,
izmet i gnoj.
Zlatna mladez sanja svoj san:
splav, pistolj, plavusa, dzip,
istekle oci, kontejner, strah.
Zlatna mladez sanja svoj san:
srecni, ponosni, bogati lepi,
krastavi prosjaci, prosutih creva.
Zlatna mladez sanja svoj san:
naucnik, sportista, pisac,
sluga sitema.
Svinje su mirno zvakale djubre.
Djubre je mirno sluzilo svinju.
MC
književnost.921mcar,
Hvala na pohvali za price.
MC
književnost.922brka,
Vracam se iz Ateljea 212. Od predstave sam vise ocekivao.
Izlazim na Bulevar Revolucije i na stanici srecem nekoliko
optimista - cekaju tramvaj.
U dzepu od jakne nalazim 8 dinara, sve po dinar - verovatno
kusur iz prodavnice. Hodam unazad nadajuci se da ce naici
koji linijski taksi. Nista.
Stopiram, ali niko ne staje. Razmisljam da li bih ja stao
da sam u ovim kolima. Uveravam sebe da bih.
Idem sinama i, kao po navici, stalno se okrecem iza sebe...
Opa - zamalo da padnem. Sapleo sam se o nesto.
Mrtav pas na sinama...
Aleksandar
Brkic
književnost.924recc,
>> Vrlo dobro. Mada, uživali bi smo mnogo više da "Reka reči" nije ovaj
>> put svedena na samo dva čoveka.
Treći čovek ima svoje prozne tekstove u rubrici "Figure". Pošto u
letnjem dvobroju ima čak tri temata ("Figure" o Bori Ćosiću,
temat o Valteru Benjaminu, i drama + intervju Tankreda Dorsta u
"Biblioteci"), nije bilo moguće da još i "Reka reči" bude
obimna... Aman, treba neko to da plati! :))))))
>> Pisci, budite tako ljubazni i
>> ustupite svoja mesta kritičarima :).
Nijedna kritika ne prelazi 1500, najviše 2000 reči -- to što ih
ima mnogo (8-9 po broju) ne znači da oduzimaju mesto domaćim
piscima.
>> To je moj opšti utisak ovog broja: Na dva pisca ide osam kritičara.
>> Reč kritike-Reka reči 8:2. :) Pobeda, čista k'o komadić plača :).
"Reč" nije samo časopis za novu domaću književnost, već donosi i
stručne tekstove, i tekstove iz stranih književnosti i o njima, i
tekstove o drugim umetnostima, i tekstove šire kulturnog, ne
striktno umetničkog usmerenja (mnogo toga ne udje u elektronsko
izdanje -- govorim o integralnom, papirnom izdanju). Razumljivo je da
sve to ne može da bude podjednako interesantno _svim_ čitaocima... U
svakom slučaju, valja imati na umu da:
1) sva domaća književnost koja se objavi u "Reči" pre ili kasnije
biće objavljena u knjigama, što je automatski u perspektivi čini
manje atraktivnim delom časopisa /hoću da kažem: kad neko za
deset godina ode u biblioteku da nadje nešto od Ota Horvata,
tražiće njegove _knjige_, a ne šta je objavio u "Reči"/, i
2) dobre domaće književnosti uopšte i nema previše, pa je ponekad i dva
pisca sasvim dovoljno, ili barem -- odslikava pravo stanje... Sto rekli
Englezi, sad but true.
>> Ne želim da ispadnem glup, ali me zanima: da li je taj čovek već
>> nešto objavio sem ovoga, i ako jeste, gde to ima da se nabavi?.
Zašto čekati deset godina -- pravac biblioteka! :)))) Jeste,
čovek je veoma afirmisan pesnik, ali ne znam napamet šta sve
dosad ima objavljeno, pogledajte zaista u katalogu neke
biblioteke.
Poz,
Ivan
književnost.926willow,
>> nije bilo moguće da još i "Reka reči" bude obimna...
>> Aman, treba neko to da plati! :))))))
:) Ništa lakše...Koristite se malo više onim piscima koji to rade
i za manji honorar, i eto, rešen problem... :))
>> >> Pisci, budite tako ljubazni i ustupite svoja mesta
>> >> kritičarima :).
>> Nijedna kritika ne prelazi 1500, najviše 2000 reči -- to što ih
>> ima mnogo (8-9 po broju) ne znači da oduzimaju mesto domaćim
>> piscima.
Ma, u redu je. Jednostavno, stvar je u tome što mene više
zanima ono što ljudi svoje pišu, nego kritike koje ionako ništa ne
razumem.
A i ti kritičari...bre k'o da na latinskom sastavljaju svoje
tekstove. :) Satima moraš da ih čitaš ako želiš da naiđeš na
neku poznatu reč iz starog dobrog srpskog književnog jezika :).
>> sva domaća književnost koja se objavi u "Reči" pre ili kasnije
>> biće objavljena u knjigama što je automatski u perspektivi čini
>> manje atraktivnim delom časopisa /hoću da kažem: kad neko za deset
>> godina ode u biblioteku da nadje nešto od Ota Horvata, tražiće
>> njegove _knjige_, a ne šta je objavio u "Reči"/, i
Ma,da, ali razlika je u tome što ja na tu stvar gledam iz svoje,
znači, čitalačke perspektive, a Vi iz vaše, uredničke perskpektive.
Meni je jedino bitno da su te pesme i te priče odlične, a sad, šta
će se dogoditi za deset godina sa tim, to mi uopšte nije primarno.
S druge strane, normalno da Vi morate da vodite računa i o tim nekim
drugim stvarima, koje, ispravite me ako grešim, ipak izlaze iz
okvira same književnosti.
>> Zašto čekati deset godina -- pravac biblioteka! :)))) Jeste,
>> čovek je veoma afirmisan pesnik, ali ne znam napamet šta sve
>> dosad ima objavljeno, pogledajte zaista u katalogu neke
>> biblioteke.
Mislio sam da je Oto Horvat nov...veze nemam :).
Zahvaljujem Vam za ovaj podatak; sad imam čime da operišem. Taj
čovek piše zaista kvalitetne stvari, oko kojih se vredi potruditi.
Pzdrv, Dušan
književnost.927mcar,
Kolevka za stranca
U restoranu, u parku, na uscu dobili smo dozvolu
da klopamo ostatke od svadbe. Mikica je provalio taj
restoran, prao klozete za neku kintu, sprijateljio se s
konobarima. Vredelo je. Kao danas. Pre jela smo ceo dan
cekali pored same vode, creva su nam krcala, hladili smo
tabane u mulju, suncali se i zezali. Slusali smo kako tresti
muzika iz sale, napregnuto smo cekali, znali smo da od
momenta kad muzika prestane treba da budemo vrlo brzi,
najbrzi, neko bi mogao da nas preduhitri. Zato nismo
mogli bas da se opustimo kao u subotu. Sve u svemu,
plasili smo galebove, gledali brodove. Cutali smo tako,
zurili u vodu pored ruznih splavova na kojima su obedovali
bogati frajeri, plasticni poslovni ljudi i utegnute klinke.
Djurica je zbog tih klinki isao dva puta u grmlje da ga
drka, znamo po njemu sta je radio, ima on tu tradiciju,
zato je i napustio posao i porodicu. Povremeno rekom bi
prozujali gliseri ili devojke na skuterima. Na goloj, mokroj
kozi sijala se uvek neka zlatna ogrlica ili medaljon. Super
zivot, pomislis, ali i mi super zivimo. Poredjali smo se na
betonskoj klupi, pustili da nas sunce greje. Daleko je do
veceri. I bog blagoslovio onoga ko se setio da projektuje i
napravi ovu betonsku klupu sto se pruza celom duzinom
keja, ne donoseci nikome korist i zaradu, na radost
umornih ljudi kao sto smo mi.
I tako sve do veceri. Onda smo prisli sali, ali na
bezbednom odstojanju. Unutra su promicale namestene
zene na velikim stiklama, Pera Ludak je imitirao njihove
face i gegao se oponasajuci im hod. Onda se se svi oni
polako razilazili, a mi smo morali da slusamo galamu
pijanih mladunaca i glupi namesteni smeh, pa zdravice, pa
kuma. Pa dok udju u svoje skupe automobile, pa dok odu.
Nikako da odu. A jebe se nama i za mladu i za
mladozenju, nego samo da se to sto pre zavrsi pa da
klopamo. Hoce li ostati nesto, nece valjda sve da pojedu.
I konacno neki konobar mahnu Mikici, pa smo usli. Prema
planu. Samo nije nam dao da pridjemo stolovima sa
hranom. Morali smo prvo sve stolice da iznesemo, da ih
slozimo, onda smo ja i Mikica otisli da ribamo klozete a
Djurica i Pera su ribali pod, skupljali tepih, i bacali masne
otpatke u pomijaru. Ja licno inace preferiram govna i
klozete, posao ciscenja ljudskih izlucevina neprijatan je
samo zbog predrasuda: kao gadis se govna, a pun si
govana neprestano! To je u stvari cist posao pod uslovom
da imas odgovarajucu opremu. Prvo smo obrisali usrane
plocice, onda krv u zenskom veceu. "Jebi ga", kaze
Mikica, "svako 'oce da se izrazi pa crta onim sto mu je pri
ruci." Deterdzentom smo oprali pod i prskali ga vrucom
vodom iz creva. Onda smo se i sami okupali. Kada smo
zavrsili mokri cvor je blistao. "'Ej smrdljivci", viknusmo
drugoj dvojici, "ne prilazite nam, mi smo fina gospoda".
Oni onda uzese da nas vredjaju, kazu "Jesu li vam cisti
anusi, pedercine". E, tek onda su nam konacno dozvolili
da pokupimo ostatke, trpali smo sve u kese i dzepove.
Bilo je dobrog pecenja, ali ja vise volim sarmu, pa dok
sam trazio tanjir od konobara, oni se dohvatise mesa.
Uzeli smo i slatkise, oni ne zauzimaju mnogo mesta, a
brzo utole glad i oraspoloze coveka. Alkohol nam nisu dali
da ne bismo pravili sranja, a to mene i nije bilo briga jer
za razliku od ostalih i ne locem, skup je to hobi, a na
kraju te zbog cestog upraznjavanja nadju smrznutog u
blatu. Mikica je kukao kod svog ljubljenog konobara i
iskukao jednu tek nacetu bocu neke rakije.
Polako, nogu pred nogu, krenuli smo ka mostu.
Flasa rakije je kruzila, mene su preskakali da im vise
ostane, ali sam jednom ipak zatrazio gutljaj. Sa mosta je
grad bio nekako neobican. Dole u reci, voda je imala neku
tamnocrvenkastu boju. Valjda od neba, od poslednjih
odsjaja sunca na nebu. Djurica poce da sere kako je grad
lep i da su super svetla splavova sto se ogledaju u vodi.
"Koja bre svetla?", viknu mu iza ledja podnapiti Mikica, pa
smo svi poceli da se smejemo. Istina, prema
severozapadu i uscu prizor je stvarno bio lep pa smo
zacutali. Videli smo veliko sumovito ostrvo sto lezi u
samom uscu i iza njega velike ravnice. Sa te visine, sa
mosta sve je to davalo neki osecaj slobode, pa pocesmo
da trcimo i poskakujemo. Pored nas su zujali automobili,
kako krntije slugu, tako i limuzine gazda i gospodara,
pesaci su se osvrtali, a biciklisti na svojim high-tech
biciklima sumanuto zvonili. Trcao sam, podstaknut lepotom
mesta, a ipak mi je bilo zao sto zurim jer sam hteo sto
duze da ostanem tamo. Viknuh ostalima: "Stoj! 'Ajmo da
gledamo brodove." Oni se nacerise "Nema brodova." Ipak
smo se svi uhvatili za masivnu celicnu ogradu i gledali u
sve mracniju vodu kako protice svojih poslednjih trista
metara do usca. Pera Smrad rece: "Sta biste vi da ja
sada skocim? Da li biste skocili da me spasavate, da li
biste zvali pomoc?" "Nista", Mikica mu se naceri, "nama bi
to olaksalo disanje, ali ipak nemoj da skaces, pomrece
ribe". Nikome nije bilo smesno, pustili smo ogradu i krenuli
dalje, presli most, produzili pored ruzne pijace i velike
autobuske okretnice.
Smejali smo se ljudima sto zure nekuda,
nervoznim dilerima deviza i prljavim prosjacima. Smredelo
je od guzve i od izduvnih gasova. Neki polivaci su prali
pijacu, culo se kako malzevi vode udaraju u prljavi asfalt.
Kore od lubenica i ostalo trulo voce verovatno se kotrljalo
prema kanalizacionim odvodima. Pored nas lepili su neke
plakate na stubove. Devojke, sredjene za grad cekale su
da predju ulicu. Sve su bile skoro jednake, sto je sasvim
logicno jer se uglavnom oblace na nekoliko gradskih
buvljih pijaca. Ko je samo malo upucen u svercerski posao
odmah zna i o kakvojh se odeci radi i o poreklu i o
kvalitetu. A onaj ko je samo malo ziveo u ovom nazovi
gradu odmah zna sve o ceni i kvalitetu onih sto takvu
odecu nose. Samo rodjeni svercer nikada tako ne
razmislja. Klinci su se takodje utegli, nabacili znacajne,
ozbiljne face, spremni da sarmiraju, :"da budu muskarci".
Kao, opasni su. Nemamo na cemu da im zavidimo: oni
ipak nisu i nikada nece upoznati stvaran svet. Neki otmeni
ljudi kupovali su velike sarene, umjetno obojene sladolede
u prljavoj, jeftinoj poslasticarnici usput. Kuda cemo?
Naravno u park, da izbegnemo podsmehivanje taksista,
prezir uparadjenih bogatasa i bes policije. Tamo gde se
propali provincijalci bez novca za kartu spremaju da
prespavaju, snaci cemo se i mi. Nase mesto je bilo
slobodno, pa smo seli na asfalt, uz zidic. Prekoputa neka
ruzna seljanka izuva svoje natecene noge iz uskih cipela.
Da nije noc videlo bi se da su joj prsti crveni i prepuni
zuljeva. Na drugoj klupi zamisljeni gedza vecera, na papir
je slozio uredno isecene kolutove kobasice, tu je i
konzerva jeftinog piva. Cuti mi se. Mislim. Znam da zvuci
automobila, smesa svih vrsta vreve iza nas znace noc u
velikom gradu. Neobican je i nacin na koji sada to
dozivljavam. To je ipak bio moj grad. A sada, posle toliko
godina od Sloma, sto se mene tice iza ledja bi mogla da
pocinje i Sahara. Vidim da su renovirali mnoge fasade
unazad nekoliko godina. Ali mogu li se tako lako sakriti
tragovi zlocina? Iz depresije me ipak budi glas Pere
Smrada. On prica meni poznatu pricu o vremenu koje je
proveo u zatvoru, u Zabeli, prica o kriminalcu koga je
neko nedavno ubio, najverovatnije Sluzba. Kaze: "On je
mene postovao kao coveka." I ponavlja to: "kao coveka",
"kao coveka". Mislim da mu kazem: "Jer znas ti, Pero sta
je to humanizam i renesansa?". I bas bih da cujem njegov
apstraktni odgovor. Ali vec me gurkaju, moj je red da
zicam cigare. S teskom mukom se uspravljam, iza mene i
dalje tece prica o duznosti sobnog staresine u zatvoru, o
vlasti i autoritetu. ...
Pogledom trazim zrtve. Cigaru mi moze dati samo
neko kome ta jedna cigara ne znaci mnogo, neko dovoljno
bogat da ima taj trip o sebi kao dobrom coveku, samilost,
davanje i tako to. Da on meni pomogne sa cigarom, da ja
njemu pomognem da misli o sebi kako je dobar covek.
Ma samo malo ljuidima tyreba. Mozda je to par na klupi
iznad, prici cu im sa strane, da ih iznenadim. Slikarka ili
studentkinja slikarstva nosi veliki karton, fasciklu, sta li.
Mozda arhitektura. nevazno. On se poigrava svojim
mobilnim, cute oboje, gledaju preko reke i sto je najvaznije
puse. Kazem uctivo: "Izvinite, da li biste mogli da mi
poklonite jednu cigaru?". I vec ih moja uctivost kako vidim
iznenadjuje. "Da, evo", kaze tip sa mobilnim, pruza mi
kutiju, devojka me posmatra zacudjeno. Stojim na trenutak,
osvrnem se. Mozda bi trebalo da im kazem. Samo sta da
im kazem, da je vidik sa ovog mesta sada drugaciji, da
nije bilo velikog trznog centra, da se videlo vece parce
neba. Nije uvek bilo isto... Okrecem se i zurno odlazim.
Tamo prilazem cigaru, ali oni se i dalje zucno
raspravljaju, Pera i dalje prica o svim tim drugarima iz
zatvora. Kazem: "Jebi ga Pero", znamo da nisi uspeo u
zivotiu, bio si sitrna riba. Da si uspeo ko' ti tvoji. Imao bi
kucu, radio bi za policiju, ne bi znao sta da radis sa
lovom i piletinom." A on se pravda, "Treb'o si da vidis
sve, i ulizivanje pandurima i osvete i batine, i cinkarenja.
Nema tu vitesta i kodeksa, prljavo je to. Sve ti je to
foliranje." Kaze Mikica da ne seremo vise, nego da vidimo
za sutra, da li kod "Karitasa" da idemo, nismo dugo bili,
dace nam odecu i hranu, da vidimo sta da radimo i gde
da se spava nocas. Dobro da je leto, da ne moramo da
knjavamo po tramvajima do ponoci, a posle da se
spustamo u sahtove toplovoda i sa pacovima da se
srecemo. Gadna je zima slazemo se svi, kad izadjes, pa
te presece leden vazduh, dzabe zamotavas krpe i novinski
papir oko sebe. "Al', sta ces kaze Mikica, nije nas bog
kaznio da zivimo ovako, sami smo izabrali, ko nam je kriv
sto nismo mogli da zivimo k'o sav ovaj narod sto zivi,
mirno i polako. "E, sad ko je kriv", Djurica ce. Vidim trlja
drveni krst sto mu visi oko vrata. "Bog im je dao da jebu",
a ne jebu". Mi, ono, upitno ga gledamo, a on opet: "ma,
izmisljotina je to, ozenis se, deca, karijera, smrdi bre, ima
tu nesto lazno, kurvinjsko". "Ima prijatelju", kazem ja, "ucis
skolu, govore ti o nekim stvarima, lazu te i onda shvatis.
Sto su vece titule i pozicije, to su prljaviji, to podlije
sluze." "Pusti filozofiranje", Mikica se vec nervira, "bolje
odmah da idemo da kuntamo negde, da budemo prvi
sutra kod "Karitasa". Kaze: "Najbolje, gore na tvrdjavu da
idemo, toplo je, osusila se pokosena trava na bastionima,
a i sunce ima u zoru da nas garant probudi." Slazemo se
stim, Mikica je najstariji.
Polako ustajemo, otresamo prasinu, kretacemo se
opet nekim manje zahtevnim ulicama, pa dok stignemo,
taman ce tvrdjava da opusti od parova sto se trpaju u
zabitima parka. I dobro se Mikica setio za travu, suva je i
ne moze vlaga da ti udje u kosti. To je neki njuh kod
njega, dugo je vec na ulici, zna da nadje mrvicu i tamo
gde je drugi ne vidi. I tako, podjemo mi, samo ipak nismo
izdrzali nego smo posle malo vrludanja udarili bas onom
glavnom ulicom, gore na grebenu. Onom provincijskom,
sto je poplocana, gde klinci setaju, ono, kao neki korzo "u
malom mirnom gradicu". Kao i uvek, rulja nam se sklanja
s puta, strasni smo sto izgledamo prljavo, ne znaju oni da
su se neki danas kupali. Opet pratimo izlozbu u paviljionu
utegnutih dama i gospode, najzabavniji su oni sto se ludo
zabavljaju, pa oni sa intelektualnim facama... I tu se opet
malo zezamo, ko' zvone nam mobilni telefoni, samo da
nam vreme prodje, pa da stignemo do parka i tvrdjave. Pa
kroz mrak i pored parova sto se stiskaju na klupama, sve
do bastiona. Tu odmah cestitamo Mikici na ostrom oku i
ostrom umu. Stvarno ima sena, dovoljno za cetu vojnika. I
onda svako da namesti lezaj. Prvo seno, pa onda krpe iz
nasih zavezljaja, prijatno je i uopste ne moras da se
pokrivas. Legnemo tako, umorni smo, ne prica nam se
mnogo, a i sta ima da se prica, sve vec znamo. leto, noc,
zvezde.
Tamo preko reke svetli novi deo grada, mostovi,
vidimo svetla aviona kako se priblizavaju aerodromu. Pa to
sam kao mali mnogo voleo da gledam, tata mi je
pokazivao te avione. Kako lete. Lete. I sada se time
odusevljavam, dakle nisam se promenio. Cak i
novogradnje na drugoj strani me fasciniraju, gledam hiljade
malih osvetljenih tacaka, to su prozori. I ne znam ko su
ljudi sto pale i gase ta svetla. Ja sada na primer mislim o
njima, a da li oni ikada misle o meni kada me vide po
ulicama? Mozda tamo neko ne moze da spava pa gleda
sada u mom pravcu i ne vidi me. Da im se se
osmehnem, sta ce to promeniti? Ko su oni, da li se kriju,
da li sumnjaju, da li znaju. Da li se nocu pred spavanje
ponekad osete kao saucesnici? Ostao im je goli zivot, par
sitnica u licnoj svojini, a i to nije sigurno. Grce se, cvile.
Mozda to njima konacno ne smeta, mozda se nadaju. Da
li je moguce da su oguglali, pa njih ovaj grad izgleda
uopste ne zanima. I sto sam toliko vezan za njih, zar jos
uvek ocekujem nesto, boze, ipak ocekujem. Zasto
bulaznim, kakve su to detinjarije? Pa zar se nisam odavno
izasao odatle. Oni su unutra, jnas !etvorica smo spolja.
Samo, ipak, kad bih mogao pitao bi ih nesto, cisto me
zanima. To sam negde video, pise na jednom zidu, pise:
"Da li vas boli?". E, to bi ih pitao.
MC 07.98.
književnost.928bojans,
Pošto m.s.pesic retko ovde šalje svoje pesme, evo jedne koja
mi se dopala još kada sam je prvi put pročitao.
U DOM ZA STARE STIGAO JE
KOMUNIZAM
U dom za stare stigao je komu-
nizam. Iznenadio nikog nije.
Starci behu spremni. U domu,
ko uvek, svečano. Saksije
s muškatlama na prozorima.
Na balkonu adam raskošnog lista
a po sobama sparušene Eve ima-
ju još samo uspomene. Zablista
po koja suza. Nije, druškane moj,
šala, komunizam je redak gost.
Čekanje beše dugo al čvrst je soj
zaslužnih, negda, ljudi. Sad: koža i
kost!
Optimizam u domu hara. Potomci
nekakvim poslom po svetu jure.
Za stare ne haju. Znaju mudri domci,
drugo je vreme, pa s osmehom zažmure.
Neko, potom, za doručak ne ustane.
Ljudske su i to greške. Samo komu-
nizam ne izneveri: sunce iznova grane
čak i kad je za nekog u domu
prekasno. Sve drugo u najboljem je redu.
Od života, koji ne obećava, još se
očekuje
dok starci odlaze po tajnom rasporedu
na neke druge zadatke. A opet je
već sve znano - samo čekati istrajno
treba. Starine pune iskonskog mira
drže se, moram priznati, sjajno:
igraju domine ili šah a smrt poteze
bira.
I tako u domu dani zemni teku.
Optimizam starce ne napušta
dok prizivaju uspomene u veku
na koji se redom, po zaslugama, noć
spušta.
književnost.929ranx,
> Kolevka za stranca
Vrlo lepo!
književnost.930mcar,
Krug
Vlast.
Da li je pojmis, jednostavnu, surovu?
Kao zelja da lupis sakom o sto.
I da nikada, nikada ne pravis kompromise.
I da nikada, nikada ne dozvolis da udahnemo do kraja.
To je uzbudjenje komandanta razocaranih ljudi -
nebeski tron je ugrozen.
Ravnodusnost.
Kako opisati tvoju ravnodusnost?
To sto ne osecas nista, bas nista,
sto ti nije vazno koliko nasih zivota
treba potpaliti
da bi ti mogao da svrsis,
da bi ti mogao da vladas.
Buducnost.
Sta je to buducnost?
Nicega nema, gledaj ljude na ulici
neki od njih vise ne postoje.
Tudja smrt, tudja kuca
ukradena zemlja.
Majke pripremite crninu,
ucinite mu to.
Inercija.
Inercija nasih malih sitnih zivota
samosvedenih ispod mudrosti opstanka.
Zezamo se: sportski dogadjaji,
prenosi, pozorista, svadbe.
Bespomocni smo crvi, gazeni uzivamo.
Kao u svakom tvom snu.
Vlast.
Iza koje nema nicega.
Iz koje sve izvire i sve se nastavlja.
Moc, pred kojom pesma zamire,
valovi besmislene patnje podizu se.
I crna cizma gazi,
gazi i gnjeci necije ljudsko lice.
MC
14.06.97.
književnost.931mcar,
Preporucujem knjige:
"Novi kline"
"Pas prebijene kicme"
"nebeska opera"
sve od Milete Prodanovica
MC
književnost.932mcar,
24/7/98
Beli covek
Mozda jednog dana, u zoru,
ptice i delfini bice slobodni,
vetar ce divlje povijati travu.
Mozda, jednog dana,
auto putevi ce ostati prazni,
zapadnog coveka vise nece biti.
Jednoga dana, kad uminu tropske kise
tam-tam bubnjevi javice radosnu vest,
strah je nestao, zver je crkla.
I krastavo dete ce sneno protrljati oci
zacudjeno neprikrivenom sustinom stvari:
lazi civilizacije vise nema.
MC
književnost.933dalex,
Proza, oko 4 ekrana.
Žanr: jedva SF/F, tematika: mračnjikavo katastrofična, CP 852 (kao poruka)
prica.txtknjiževnost.934mcar,
>===============================
> 5.870 CIVILIZACIJA.10:knjizevnost
> askripka, 14.06.98. 05:59, 6056 chr
>---------------------------------------------------------
>Mamuti (integralna verzija)
Tek sad sam procitao. Odlicno.
MC
književnost.935dalex,
> >===============================
> > 5.870 CIVILIZACIJA.10:knjizevnost
> > askripka, 14.06.98. 05:59, 6056 chr
> >---------------------------------------------------------
> >Mamuti (integralna verzija)
> Tek sad sam procitao. Odlicno.
Ako kao ja uživate u ovoj urbanoj prozi i izvanrednoj upotrepi
beogradskog žargona, recite da okačim zbirku Skripkinih priča
koje je slao u ovu temu od prošle godine, ima 10-ak priča.
Naravno, ako se autor slaže.
književnost.936shoom,
Evo nekih priča Maksima Banatskog, koje već dugo čekaju
pažnju javnosti. Ukratko, izabrao sam par bestselera (po
sopstvenom izboru), a arhiva svih priča sledi u Word2.0
formatu sa odgovarajućim fontovima. Poznajem M.B.-og još
od srednje škole i imao sam prilika da se naslušam svakvih
kritika (koje su se kretale od čuđenja, oduševljenja i
neverice pa do stručnih 'analiza' i prepoznavanja
žanrova, sličnih pisaca i sl. grešaka, po meni). Dakle,
ko je raspoložen, ili još bolje, ko nije raspoložen, neka
pročita i da svoje mišljenje po mogućstvu - autor bi to
verovatno uvažio, kakvo god da je. Takođe, M.B. redovno
piše nove priče, update-uje stare i ima roman u planu,
pa će toga biti verovatno još, uskoro ... mada je
njegov elan trenutno u slabijoj kondiciji.
Usput, M.B. jeste autor i dekan FDN-a, ali to nikako,
nikako nema veze sa njegovom spisateljskom, pa i praktičnom
aktivnošću - za razliku od mene, koji sam samo dodao i
napisao UVOD.TXT kao ilustraciju aktivnosti IDN-a (ideja
koja jeste donekle ukradena, ali s dozvolom), i jedini
tekst koji sam dovršio (stavio sam to, eto, kao nekakav
vid komercijalnog korišćenja situacije u cilju lične
koristi kao takve :) ... ). Nadam se da ću ubediti M.B.-og
da se to uradi u nekakvom modernijem obliku (HTML), ako
bude interesovanja.
Njegove priče nastajale su u glavnom 'iz glave', momenat
inspiracije - pronađeno parče papira ispod klupe, neka
situacija ili san. Tek kasnije bi ih doterivao, natenane,
što bi se reklo. Evo, sledi priča po mom izboru:
---------------------------------------------------------------------------
Izolacija
Cik zore u velikom gradu. Prvi noćas nije dobro spavao, jer je kod
komšije sprat niže, cele noći, preglasno radio televizor. Nekoliko puta
ga je zvao telefonom kako bi mu skrenuo pažnju, ali ovaj se nije javljao.
Zatim mu je lupao nogom, stolom, čekićem, a na kraju i mašinom za mlevenje
mesa, ali bez rezultata. Legao je u krevet i pokušao da ne obraća pažnju na
galamu. Nije mogao da zaspi. Ustao je, uključio televizor, kasetofon i radio,
zvuk podesio na najjače i vratio se u krevet. Komšija, me|utim, nije
reagovao na ovaj potez. Prvi je ubrzo ponovo ustao, izašao je na terasu
svoga stana, opkoračio ogradu i skočio na komšijsku terasu pored svoje,
poskidao sav veš sa kanapa i bacio ga dole,a zatim je skinuo i kanap, uzeo
poveću saksiju, počupao cveće, vratio se na svoju terasu, vezao je saksiju
za kanap i tako proizvedenom napravom je pokušavao da komšiji ispod
porazbija prozore. Kada ni to nije pomoglo, počeo je da na pod baca sve
teške predmete koje je imao: čekiće, šporet, frižider... Iscrpljen, vratio se
u krevet. Kako buka nije prestala, prvi je izbezumljeno počeo da gura
orman, a kada ga je dogurao do sredine sobe, oborio ga je na pod uz jak
tresak. Tada je Drugi, a inače komšija iznad Prvog počeo da mu lupa, jer je
sada Prvi njemu smetao. Prvi mu je odgovorio udarcima stolicom po plafonu,
što je iznerviralo Drugog, koji je tada uključio svoj televizor i svojim
stolom počeo da lupa po podu. Ta aktivnost je probudila Trećeg, koji stanuje
iznad i Četvrtog, koji stanuje pored Drugog. Treći je skinuo vrata svoje
sobe, izašao je na terasu i vratima razbio prozore na terasi Drugog.
Četvrti je vezao dva kanapa za luster, a na svaki kanap obesio po jedan kraj
oklagije i tako osmišljenom ljuljaškom udarao u zid koji deli njegov stan od
stana Drugog. Drugi je tada izvadio mitraljez iz ormana i ispalio rafal u
svim pravcima po zidovima svoje sobe. Čuvši pucnjavu, Prvi je protumačio kao
novu provokaciju komšije iznad sebe. Pozvao je telefonom Trećeg i sa njim se
dogovorio o zajedničkom napadu na Drugog. Peti živi iznad Trećeg, ali je
sada bio van grada, pa su mu provalili u stan, ukrali bojler i sa njim
razbili prozor na podrumu susedne zgrade, jer su znali da se tu nalazi
vibraciona mašina za lomljenje betona. Prvi se vratio u svoj stan sa mašinom
i bojlerom, probio na plafonu,jednu do druge,dve rupe, proturio kanap, vezao
bojler, i podigao ga gore. Tada bi pustio kanap i bojler bi uz tresak pao na
pod. Tako je Prvi na maštovit način napakostio Drugom,a istovremeno ostvario
iritirajuću frekvencu udaraca ne bi li prisilio komšiju ispod da utiša
TV-prijemnik. A onda je mašinu uzeo Treći i njom bušio rupe po podu, želeći
da time natera Drugog na predaju. Drugi je izašao u hodnik i razbio
strujomer, kako bi Treći ostao bez struje, a zatim je telefonirao Četvrtom
koji je još uvek lupao oklagijom po zidu i nagovorio ga je da počne da lupa
po plafonu, ne bi li naterao Sedmog koji se već probudio, jer je čuo da se u
zgradi nešto čudno dešava, da reaguje i počne da smeta Trećem, a potom je
telefonirao i Šestom, koji živi pored Prvog i obavestio ga je da mu je Prvi
pobacao veš sa terase i počupao cveće. Tada je Šesti uzeo najveću električnu
bušilicu koju je imao i njom je bušio rupe na zidu izme|u dva stana, a zatim
bi čekićem odvaljivao komade cigli, želeći da tako prodre kod Prvog u stan.
U stanu Trećeg, nije više bilo električne energije,pa je Treći otišao u sobu
u kojoj je patos bio ceo, sklonio je tepih i krenuo da vuče sto po parketu.
Osmi, koji živi ispod Šestog, udarao je limenom kadom po plafonu. Kasnije je
otišao na krov i poskidao sve TV antene. Sedmi je udarao krevetom po zidu i
tako nervirao Trećeg koji je prestao da vuče sto, otišao je kod Petog u
stan, uzeo šporet i njime Sedmom razbio ulazna vrata, vratio se u svoj stan i
nastavio da vuče sto. Sedmi mu je uzvratio istom merom, ali pomoću frižidera
koji je uzeo od Petog. To je probudilo i Devetog koji stanuje iznad Sedmog.
Deveti je iz podruma doneo kacu kupusa i bacao je po podu dok se nije
razbila, a onda je uzeo Petom sve stvari iz stana, bacio ih Sedmom na
terasu, polio benzinom i zapalio.
U podne, u zgradi su postojala dva saveza. Sa jedne strane su bili
Prvi, Treći i Deveti,a sa druge Drugi, Četvrti, Sedmi (koji je uspeo da ugasi
požar na terasi) i Osmi. U saveze nisu ušli Peti, koji nije bio kod kuće i
Šesti koji se herojski borio sam protiv svih i koga su oba tabora pokušavala
da pridobiju. Osmi nije imao dobar položaj, jer je bio izolovan, a i Prvi je
blokirao gornji sprat tako da je pristup višim spratovima bio onemogućen.
Deveti je kontrolisao lift. Tada je Osmi ušao Šestom u stan i bacio ga kroz
terasu, a za njim i fotelju kako bi oterao masu koja se okupila ispred zgrade.
Osmi je tim potezom zauzeo stan pored stana Prvog i u saradnji sa Drugim
delovao po Prvome. Kako je sada Četvrti bio sa svih strana okružen
prijateljima, otišao je kod Petog u stan i odatle nervirao Trećeg i Devetog.
Kada je Prvi porazbijao sve svoje stvari, otišao je kod Četvrtog.
Osmi je tada otišao kod Petog da bi pomogao Četvrtom i u prolazu je Trećem
ukrao vibracionu mašinu.
Takva situacija se održala do uveče. Radikalan zaokret se desio
onda kada se Peti vratio kući. Zatekavši Četvrtog i Osmog u svom kupatilu,
pored otvorene rupe u podu, bacio je Četvrtog kroz terasu, a Osmi je pobegao
liftom, želeći da se dokopa podruma i isključi struju celoj zgradi. Deveti
je i dalje držao lift pod kontrolom, pa je otkačio sajle i kabina u kojoj
se nalazio Osmi sunovratila se dole. Peti je tada uključio mašinu i probio se
kod Devetog, ali se plafon obrušio na njega, jer je razbio noseći zid. Drugi
je tada uzeo mitraljez i ubio Prvog. Tada je svako savezništvo prestalo i
svako se borio protiv svih. Svi su izneli nameštaj u hodnik i tako
napravljenim barikadama štitili se od uljeza. Deveti je Drugome zapalio
barikade, Sedmi Trećem pustio gas iz butan boce u kuhinju od koga se ovaj
ugušio, a Drugi je S iz prizemlja,
stavio je vatu u uši legao da spava i pokrio se ćebetom preko glave.
Maksim Banatski
Brokenska avet
Probudio se rano ujutru. Ležao je u krevetu i zabrinuto posmatrao
tačku na plafonu, jer je očekivao skoru posetu osobe koja je za njega vrlo
neprijatna i opasna. Prozor je bio zatvoren, roletne malo podignute, u sobi
dosta mračno, napolju je bilo oblačno i duvao je jak vetar. Ustao je i otišao
u kupatilo i otkrio da u stanu nema ni vode ni struje. Pokušao je da upali
peć, ali nije bilo plina. Želeo je da telefonira, ali telefon nije radio.
Čuo je zvono na ulaznim vratima, pogledao je kroz špijunku, ali ispred vrata
nije bilo nikog. Vratio se nazad u krevet i zabrinuto gledao u tačku na
plafonu. Posle izvesnog vremena ponovo je neko zazvonio, mada se nisu čuli
koraci u hodniku. Ustao je, ali ponovo nije video nikog. Otišao je u
kupatilo, primetio da nema stje i vode, što ga je uplašilo,aje otrčao
do telefona, a kad je uvideo da ovaj ne radi, uhvatila ga je panika, trgao
se i skočio iz kreveta. Shvativši da je to bio san, krenuo je u kupatilo,
ali je čuo korake i misteriozan smeh u hodniku zgrade, a uskoro je neko
pozvonio i odmah pobegao niz stepenište. Otvorio je vrata i potrčao kako bi
stigao nepoznatog, ali nije mogao da ga prona|e, pa se vratio nazad i
zatekao čudnu sliku. Na mestu gde su trebala da budu vrata njegovog stana,
bio je zid. Obliven znojem, sumanuto je trčao po spratovima i primetio da u
celoj zgradi uopšte nema vrata. U prizemlju se neko jezivo smejao i penjao se
gore. Osetio je da se tlo pretvara u oblak, i da polako tone na donji sprat.
Tada se probudio i ustanovio da je i to bio samo san. Podigao je glavu i
primetio da je peć upaljena i da je pritisak plina neverovatno visok, ali je
u sobi bilo jako hladno, pa je ustao i kmu povremeno do|u ljudi
da ga vide i poljube. Majka ga je ušuškala, otac pozdravio,oboje su izašli iz
sobe i zatvorili vrata. Neko vreme je bio miran, a onda je otkrio lice i
pogledao ka prozoru. Video je kako providna senka lebdi prema njemu. Tada se
probudio. Polako je otvarao oči, bojeći se šta će zateći. Razaznao je
siluetu čoveka u belom koji mu je saopštio da je visoka temperatura spala,
da je buncao, da je najgore prošlo i da će sve biti u redu. Shvatio je da se
konačno stvarno probudio i da se nalazi u bolnici. Zatvorio je oči, ali se
setio da očekuje neprijatnu posetu, trgao se i probudio.
Maksim Banatski
17. Februara 1994.
Kućica za ptice
Čekajući voz koji je kasnio, tužno i odsutno je sedeo na klupi i
posmatrao kretanje bube na vrelom betonu železničke stanice. Insekt je kao
mali, oklopljeni gladijator besciljno i nedefinisano lutao i velika je sreća
kako ga niko od desetina ljudi koji su tu prošli nije zgazio. Praveći besmi-
slene krugove, približavao se pukotini u betonu koja je značila spas. Prizor
je postao vrlo zanimljiv,pa je počeo da navija za bubu,koja se čas udaljavala,
čas približavala rupi. Kada je bila vrlo blizu da konačno naleti na otvor,
neki prolaznik je slučajno nagazio i za sobom ostavio spljeskanu masu isti-
snute unutrašnje tečnosti. Sav teret njene smrti preneo mu se na grudi, skočio
je sa klupe, udario prolaznika pesnicom po licu i praćen zgroženim pogledima
otišao.
Zefirova osveta (po istinitom događaju)
Već mesecima, žena ga je maltretirala makrobiotičkom ishranom, pa
je svoj rođendan dočekao kao povoljnu priliku da se konačno prejede. Sa zado-
voljstvom je u kafani častio pečenjem, roštiljem i pasuljem sebe i par kolega
sa
posla. Nahranjen i radostan sbog ove "prevare" došao je kući gde mu je žena
saopštila da ima iznenađenje za njega. Vezala mu je maramu preko očiju i uvela
ga u trpezariju. U tom trenutku je zazvonio telefon, pa ga je upozorila da
ne skida povez, jer će se odmah vratiti. Dok je slušao njen razgovor, crevo
mu bolno zaklokota. Glasno je pustio vtivši naklonost
prema njemu, znatno je skratio put kretanja, kako bi što češće pdbi blago i
dobroćudno osmatrao mladićevo liceavrova-
tno po dvadeseti put prešoe betona k ti mladi čovek tako
pomno analizirao, osetio je snažan udarac ispod desnog oka koji ga je oborio
na tlo. Držeći se za bolno mesto, zbunjeno je sedeo prihvatajući ruke
zgranutih ljudi i video kako se mladić polako udaljava.
Čovek koji je pao sa neba
Oduševljen, nije skidao pogled sa vitrine u kojoj se crnio kamen
donet sa druge planete, sve dok ga blagi dodir po ramenu nije prekinuo uz
obrazloženje da se muzej zatvara.
Sledećeg jutra, posmatrao je desetak svojih kolega okupljenih oko
crnog stola, kako levom rukom drže atlas, a desnom, pomoću pincete kljuju i
čeprkaju po crevima i natrulom mesu anatomskog preparata. Sricali su iz
raščerečenog,potamnelog tela prepunog formalina i podsmešljivo komentarisali.
Zavirujući u utrobu nepoznatog čoveka koji nikad nije ni postojao, gledajući
njegova ledena, deformisana usta i poluotvorene davno usahle oči, osetio je
da mu obrazi crvene i pognuvši glavu pred neobičnim odrom, izašao je iz
vežbaonice, otrčao u toalet i u slivnik povratio svoj deo krivice.
---------------------------------------------------------------------------
Naravno, to nisu sve priče. Ima ih još, i veći deo nalazi
se u arhivi koja sledi ... naravno, preskočio sam neka
njegova komercijalnija ostvarenja (skandalozne zbirke
lapsusa profesora&učenika i drugo) i ona koja još nisu
spremna - nije ni tu sve, samo the best of everything ...
mb.arjknjiževnost.937shoom,
A, da .... zaboravio sam font ...
Ljudi, očekujem reakcije !
cirhelvp.ttfknjiževnost.938mcar,
Istorijska nuzda
Baba Sera
zivi mirno,
od tudje nuzde
u njenoj tacni
raste gomila.
Tisina sto iritira dusevne bolesnike ponekad proizvede iznenadan zvuk - pljus.
Baba Sera,
ruke joj se tresu,
ali je spokojna,
vec po izrazima lica,
ona nazire
patnju fizioloske funkcije.
Punjene ptice lete po parku, kaldrmom ljudi odzvanjaju prazno.
MC
književnost.939willow,
Dubioza
Jednostavno rečeno, ono što loš pisac nikad neće imati, to je
dobro pisanje. Uzmimo, recimo, tvoj slučaj: skoro svaka tvoja priča
ili pesma toliko je besmislena i toliko je nebulozna da se čitalac
sa pravom upita: da li se ovaj tip možda hrani burekom od bunika i
naliva prokislim mlekom?. Takođe, ako bi kojim slučajem postojala
olimpijada književnosti, vrlo je verovatno da bi se poneke od
tvojih stvari tu proslavile i nakitile zlatnim medaljama u
disciplinama kao što su ( da nabrojim samo neke ): najdosadnija,
najpromašenija, najtupavija, itd. Postoje još neke od zamerki koje
bih uputio tvojim tekstovima; recimo: zagušeno izražavanje;
razularenost; slike čiste kao lice tek izašlo iz rudnika crnog
uglja; uporno gacanje kroz neodređenosti, eventualnosti i smetlišta
jednog sumnjivo civilizovanog sveta u kome živimo. Suviše si
laksativno inspirativan. Pa zatim: sintaksna nedoučenost;
bledunjavost reči; sipljivost rečenice; infantilnost izraza; loš
stil; pesimizam iz staračkog doma za nezbrinute maloumnike, i još
mnogo, mnogo toga... Ali, vidiš, ma koliko te tvoje priče i pesme
bile bedne u svom postojanju, ipak negde ostaju zauvek zabeležene;
sve je to književnost: sve su priče i sve su pesme naše mladosti.
Pitaš se: kakva korist od neprofitabilnog pisanja?. Seti se da je
pisanje način da čovek pobedi konačnost; da ostane na površini čak
i kad se to, naizgled, čini nemogućim; da se patuljci u glavi
uravnoteže i privedu zdravom razumu; da se spreči lagano
atrofiranje moždanih mišića. Pisanje je tu kad god poželiš jedno od
sledećeg: da užas povučeš za nos; da strahu razvučeš uši k'o
harmoniku; da tugu načiniš smešnom. Pisanje znači biti konačno
shvaćen sam sebi i - u jednini. Pisanje, to je svojevrsna alhemija:
od komada bezvredne hartije u stanju je da stvori raznolika i
neprocenjiva bogatstva. Ali, i ovo nam je svima poznato: nekim
piscima ništa ne polazi za rukom. Nekima da. Pogledaj šta je sve
Hemingvej bio u stanju da učini sa svojim rečima. Pa dobri stari
Buk, nikad dovoljno shvaćeni pijani poštar smeha. Onda Selin,
zagubljen u lavirintima noći na svom putovanju kroz tminu. Ili
Dilen Tomas i njegova podnošljiva doza ludila. Pa Niče, pustinjak
koji je voleo ljude više od bogova. Ili, recimo, Neš. Kao što i sam
možeš da vidiš, nisu svi pisci bili promašeni.
Pisci su tu da zasluže da ih ljudi čitaju, a ne obrnuto; pre
nego što odeš nazad u sobu da ukucavaš stvari, razmisli o tome.
Nikad nepodcenjuj značaj ljudskog faktora.
I ovim bih dovršio svoju priču: mnoge tvoje priče ili pesme,
kao po pravilu, obično ostaju...
Pzdrv, W,W,3.
književnost.940willow,
Užasno poznat ritam
Noć je bila mirna i sveža a nebo čisto i puno zvezda; mnogo tih
malih svetlećih glava virilo je iznad mrkog pokrivača kao treptave
čiode pribodene gore, na mrak. Jesenji vetar bi onda lagano
razbudio lišće, i lišće bi poletelo, uvijalo se i lepršalo kroz
vazduh i onda opet padalo ka dole. Zvuk kada bi neki list dotakao
podlogu bio je veoma jasan i imali bi ste taj prijatan osećaj, kao
recimo da slušate pesmu načinjenu od hiljadu strastvenih papirnatih
poljubaca. I nakon nekog vremena nastupila bi opet tišina, i mogli
ste da čujete strujanje sopstvene krvi dok vam teče kroz telo na
gore i na dole, toliko je sve oko vas bilo tiho i neometajuće u
svom postojanju. A onda bi uz glasne povike mnogo ljudi sa obe
strane poiskakalo iz svojih zaklona i tad bi već postajalo prilično
bučno; mnogo čudnih zvukova koji su bili veoma slični urlanju i
zapomaganju mešalo se sa jasnim zvucima eksplozija koje su
blještavo rovarile kroz tminu, čitavo nebo pretvarajući u buktinju
i dim. Ubrzo zatim, sve bi opet zamrlo, pa bi se noć na taj način i
privela svom kraju, a do zore bi se već preko nove podloge nakupio
tanak sloj rumenog, opalog lišća. Konačno, dok bi topli jesenji
vetar lagano razvlačio poslednje ostatke dima po vazduhu, zablistao
bi i prvi zrak sunca, najavljujući novi dan na Zemlji.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.941mcar,
Majstorski.
MC
književnost.942mcar,
UVOD
Silazeci dole, niza stepenice, jos jednom sam osetio grc. Grc
je providan, sacinjen je od stakla ili kristala. Pre ce biti od
stakla. Egzistira duboko u mom tkivu, levo od kicme, tu me razara i boli.
Zasto? Pravim se da ne znam.
Prosao sam pored pokvarenog lifta, zasao sam u unutrasnje dvoriste.
Unutrasnje dvoriste, to je dvoriste koje se nalazi u sredini zgrade, jedan
nesto prostraniji svetlarnik. Unutrasnje dvoriste je poplocano. Odnosno bilo
je poplocano. Neko je izlomio gotovo sve plocice. Zasto? Ne znam.
Pocinje kisa i ja gledam kako se deca jure, ko ce pre stici ispod
nadstresnice. Kisa je prijateljska danas, zato je pozdravljam, pruzam ruku da
je bolje osetim. Kapi se slivaju. Kako su lake.
Sa prozora vise peskiri, crveni motivi. Iz prozora dopire poznati zvuk.
Iako me to ne zanima ja prepoznajem glas poznate pevaljke. U dzepu i
dalje stiskam kljuceve, stiskam ih kao da ce mi oni odgovoriti. A sve je
naizgled OK. Napolju je sad sve OK, u mom zivoto je sve OK. Ali ja znam
da nista nije OK. Polazim prema reci. Sa prozora neko istresa mrvice,
pravo na mene. Mrvice od hleba i ljuske od luka. Nije vazno.
Komsinica zuri pored mene. Bezi od kise. Kazem dobar dan njenim
sisama koje odskakuju. Gledam ih po navici. Znam da je komsinica
utrcala u zgradu, ali to vise i nije vazno. Ja i ne zelim komsinicu,
navika u meni registruje, ali jastvo u meni je mrtvo, zasto da ista
pokusavam? Zbog cega?
Kisa se umorila prestaje. Nakvasila je klupe i ljuljaske na
obliznjem decijem igralistu. Nakvasila je rupu sa peskom, koja je
tu iskopana da bi se deca u njoj igrala. A deca se tu uopste ne igraju.
Kako je lepo biti dete, pomislih, jedino deca osecaju zemlju pod nogama.
Vucem noge po asvaltu. Gledam u asvalt. Monotoniju razbijaju
komadici pivskih boca. Slusam kako struzu pod nogama.
MC
književnost.943dr.grba,
>> Noć je bila mirna i sveža a nebo čisto i puno zvezda; mnogo tih
Sećate li se onog seminara za pisce u filmu "Throw your mamma from
the train"? The night was moist (: Kažu da preveliki procenat priča
počinje frazom "noć je bila...".
književnost.944dr.grba,
>> Silazeci dole, niza stepenice, jos jednom sam osetio grc. Grc
>> je providan, sacinjen je od stakla ili kristala. Pre ce biti od
>> stakla. Egzistira duboko u mom tkivu, levo od kicme, tu me razara i boli.
>> Zasto? Pravim se da ne znam.
Sad ne mogu da odolim, moram da pitam: Marko, imaš li kakvih tehničkih
prepreka da se koristiš YU slovima na Sezamu? Zbilja nema smisla da
svoje priče šalješ bez njih. Sam degradiraš sopstveni trud, a
čitaocima (pardon: barem meni) izgleda kao čitanje sa govornom manom.
Dakle, ako se može pomoći u uvođenju YU slova, slobodno se obrati.
književnost.945willow,
>> >> Noć je bila mirna i sveža a nebo čisto i puno zvezda; mnogo tih
>> Sećate li se onog seminara za pisce u filmu "Throw your mamma from
>> the train"? The night was moist (: Kažu da preveliki procenat
>> priča počinje frazom "noć je bila...".
Ne vidim neki problem u tome. Mislim, mora čovek sa nečim da počne
svoje izlaganje. Ako je opis jedne noći suština priče, sasvim je u
redu da priča i počne na takav neki način. A i ne mogu svi pisci da
budu originalni bre :), jer, na žalost, premali procenat njih ima
taj dar :). Zar ti se ne čini smešnim da se pisci obučavaju po
seminarima?. I, šteta što si, pročitavši tu početnu frazu, odustao
od daljeg čitanja ove priče: tako si samo propustio mnogo lepih i
bajnih stvari koje su se nalazile u njenom nastavku; od grudi, preko
pupka, pa na dole :).
književnost.946mcar,
Verovao ili ne, ja sam pretvaram yascii u c s itd, Jednom sam poslao tekst u
yuasci-ju, onda mi se neko zalio i ja kao budala skidam nasa slova. Narocito
je bolno kada je tekst nije u wordu.
MC
književnost.947dzim,
<M> Secate li se onog seminara za pisce u filmu "Throw your mamma from
<M> the train"? The night was moist (: Kazu da preveliki procenat prica
<M> pocinje frazom "noc je bila...".
Secamo se...(sa ili bez yu-slova...shvatiti po zelji)
književnost.948willow,
Nije potrebno gledati u dlan
Vidiš, kao veoma mlad čovek, razmišljajući o svom životu, uvek
bih došao do sledećeg zaključka: živi dok si mlad. Sada, kada nisam
više u tolikoj meri mlad, čini mi se da je takva postavka stvari
prilično nelogična, s obzirom na činjenicu da na taj način niko ne
bi živ dočekao svoju starost; po meni, umesnije bi bilo reći nešto
što bi zvučalo otprilike ovako: kad si se već rodio, onda odradi
stvar pošteno i do kraja.
A tokom vremena, posmatrajući kako svoj, tako i živote svojih
prijatelja ili, recimo poznanika sa posla, primetio sam da su svi
oni, na ovaj ili onaj način izloženi najrazličitijim spoljnim
uticajima a o kojima ne možemo ništa da znamo unapred; baš ti
neočekivani uticaji ponekad poboljšavaju kvalitet jednog života,
ali ga neretko i užasno iscrpljuju ili često i sasvim uništavaju.
Možda je baš to ono što se popularno naziva - sudbina: posledica
nemogućnosti predviđanja stvari. Sad, to je u neku ruku i dobro,
jer zamisli situaciju kada bi svaki čovek bio u mogućnosti da sa
stopostotnom tačnošću predvidi šta će se dogoditi, recimo dva sata
unapred: prenosi utakmica postali bi malo kome zanimljivi: svako bi
znao unapred koji će rezultat meča biti na kraju. Zato je dobro
ostaviti ljudima tu jednu dozu neukosti i uskratiti im budućnost,
makar sa aspekta očuvanja posećenosti sportskih priredbi i
gledanosti celovečernjih bioskopskih projekcija.
Sa druge strane, u recimo devedeset pet posto slučajeva jedan
ljudski život toliko je predvidiv da tu nije potrebno nikakvo
gledanje u dlan. Pogledaj šta se obično dešava: rodiš se na
jednostavan ili složen način. Uživaš u detinjstvu, koje obično
zapamtiš kao jedan od svojih najuspešnijih i najsrećnijih perioda.
Onda odradiš srednju školu, više ili manje uspešno; posle
eventualno stekneš i fakultetsko obrazovanje koje obično možeš da
okačiš mačku o rep. Obaviš jedno ili više venčanja u crkvi ili
izvan crkve. Napraviš još par malih ljudi koje onda obučavaš i
vaspitavaš kako da i oni što uspešnije odrade svoj život. Usput
polako traćiš četrdesetak godina svog jedinog života po budžacima
kancelarija ili iza nekog šaltera, obavljajući više ili manje
dosadne poslove, a u zamenu za tvoje svakodnevno osmočasovno
angažovanje dobijaš fišek kikirikija i triper za poneti mesečno;
međutim, srećan si: još uvek ti nije uskraćena polusatna pauza za
doručak; a tokom svog radnog veka pojedeš otprilike deset hiljada
sendviča i popiješ tri puta više šolji kafe; i, naravno, sasvim
osediš. Noći provodiš u tišini, sam ili sa suprugom, uporno
buljeći u telewizor, očekujući da ćeš najzad videti nešto čemu bi
se mogao nasmejati. A ako živiš u nezgodnom vremenu, često se od
tebe zahteva da veći deo svog slobodnog vremena provedeš po
rovovima i u blatu, jer: svakodnevno se kockajući sa svojim
zdravljem, najbolje ubijaš svoju dosadu. Odlaziš na odmore ili ne (
što je mnogo češći slučaj u poslednje vreme ). Dočekaš penziju sav
srećan jer više nećeš morati da ustaješ u pet ujutru; ipak
nastaviš da ustaješ u isto vreme: lepe navike nisu problem, čovek
se najteže oslobađa onih ružnih. Odrađuješ starost i igraš šah (
ili ga ne igraš, u slučaju da si odavno zamrzeo skoro sve, pa i
šah ). Jasno vidiš da si negde usput zabrljao ( ili ne vidiš, što je
ipak mnogo bezbolnije rešenje ); želeo bi da ti neko pruži još
jednu šansu; naravno, ne dobijaš je, makar ne na neki od nauci
poznatijih načina.
I eto: iako kao ni mnogi drugi ne posedujem nikakve vidovnjačke
sposobnosti, smatram da sam upravo pogodio tok najmanje milijardu
prošlih, sadašnjih, ili budućih ljudskih života. Ali, to je već
njihov problem, a ne tvoj i moj, zar ne?.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.949ranx,
> prošlih, sadašnjih, ili budućih ljudskih života. Ali, to je već
> njihov problem, a ne tvoj i moj, zar ne?.
Tako je. Bravo ww3!
književnost.950dalex,
Pre nekog vremena pročitao sam zbirku krimi priča 'Ubij me nežno',
koju je priredio Svetislav Jovanov (poznat u književnom svetu, pominje
se u 'Reči' :).
'Kriminalistička priča je ogromnoj većini svojih današnjih konzumenata
jedino i poznata u obliku "tvrde" ili "grube" ("hard-boiled") podvrste:
od perverznih posleponoćnih televizijskih serijala do ekstremno jeftinih
edicija za "draškanje nasiljem", od često stupidnih (literarnih)
mešavina sa "hororom" do obnavljanja kulta starih filmova o Filipu
Marlou - jedno lice krimi priče gotovo da zaklanja sva ostala. Pa ipak,
uprkos svojoj popularnosti i isplativosti, "tvrda" krimi-priča i dalje
jeste fenomen, koji je udahnuo strategijski "svežu krv" kriminalističkim
pripovedanjima od sredine veka naovamo, kopča čitave vrste pa i žanra i sa
aktuelnim svetom, ali i sa tzv. "ozbiljnom" umetnošću.'
Iz pogovora Svetislava Jovanova
Prva u zbirci je priča R. L. Stivensona, međutim, bez obzira što volim
'Ostrvo s blagom', meni se nije dopala. Doduše, Jovanov ističe ovu
priču, govori kako je to preteča krimića, poredeći je sa jednom Poovom
pričom koja ima za tematiku ubistvo, a takođe se smatra pretečom žanra.
Ima prekrasna, ne toliko žanrovska, Borhesova 'Čovek sa ugla ružičaste
kuće', moj apsolutni favorit u ovoj zbirci, a za vas jedan urbani detalj
iz priče tvorca Mike Hammer-aa.
'Neki dani vise nad Menhetnom kao ogromni par nevidljivih klješta, koja
polako stežu grad sve dok se jedva može disati. Potmuli huk oluje
odzvanjao je nad kavernom Pete avenije i ja sam pogledao tamo gde je
nebo počinjalo, na 71. sprat Empajer stejt bildinga. Mogao sam namirisati
kišu. Bila je to ona vrsta koja visi nad uredno naslaganim betonskim
zdanjima, sve dok se ne natopi prašinom i sitnim delićima, a kad je već
pala, to uopšte više nije bila kiša, već znoj grada.'
iz Miki Spilejni "Čovek koji ubija"
književnost.951dr.grba,
>> seminarima?. I, šteta što si, pročitavši tu početnu frazu, odustao
>> od daljeg čitanja ove priče: tako si samo propustio mnogo lepih i
>> bajnih stvari koje su se nalazile u njenom nastavku; od grudi, preko
>> pupka, pa na dole :).
Otkud ti ideja da sam odustao od daljeg čitanja priče? (((:
književnost.952dr.grba,
>> Verovao ili ne, ja sam pretvaram yascii u c s itd, Jednom sam poslao tekst
>> u yuasci-ju, onda mi se neko zalio i ja kao budala skidam nasa slova.
>> Narocito je bolno kada je tekst nije u wordu.
Pobogu! Sve što treba da uradiš je da na Sezamu lupiš SET CODE YUSCII,
da dalje šalješ poruke u YUSCII kodu, a taj što se žalio da se sam
pobrine za svoj prijem YU slova.
književnost.953willow,
Sve što dotakneš
Ispravite me ako grešim, ali čini mi se da osim što se uči,
čovek se i muči dok je živ. Izuzimajući neke od srećnika koji su
svojom ili tuđom zaslugom sada u mogućnosti da sve što dotaknu
pretvore u zlatno grumenje, jednom mom poznaniku, recimo skoro
nikad ništa ne polazi za rukom: sve što on dotakne toliko se često
pretvori u mišji izmet da to već postaje smešno. Ispričao mi je
situaciju kada ga je dežurni oficir uhvatio na straži dok zapisuje
stvari na parčetu hartije umesto da čuva magacin; morao je zbog
toga da provede čitavih nedelju dana u zatvorskoj ćeliji. Drugom
jednom prilikom, pokušavajući da izvrši samoubistvo, pojeo je punu
šaku otrova za pacove i nije mu se dogodilo skoro ništa osim što je
i dalje ostao neshvaćen. A tu je i onaj slučaj kada je razjarenog
šefa nazvao "onduliranom pudlicom" a ovaj mu istog trenutka uručio
otkaz. Žene su ga ostavljale iz više ili manje jasnih razloga;
poslednja ga je odbacila u toku jednog od njegovih najžešćih
pijanstva, iako joj je neposredno pre toga rekao nešto veoma lepo:
radimo ove noći sve ono što će nam pomoći da budemo lepi jedno
drugom i sledećeg jutra.
E sad, zaključak bi mogao biti u stilu: samo je istinski
nesrećno stvorenje u stanju da napravi totalnu budalu od sebe.
Vredimo li mi nešto i koja je doza truda potrebna?. Uzmite,
recimo slučaj Van Goga. Da li je baš uvek neophodno odsecati delove
tela?. Pogledajte priče Marka Cara. Šta taj čovek svo vreme uporno
pokušava da nam kaže?. U okviru čega mi to, ustvari, postojimo?.
Mogu li se stvari dovesti u red mirnim putem ili ne?. Da li će nas
mašta u jednom trenutku izdati?.
Međutim, ono što mene kopka, to je fascinantan podatak o tome da
se devedeset devet procenata stanovništva ove planete smatra malim
ljudima: patuljcima i liliputancima; da se ogromna većina stvari
koje čine njihov život smatra malim stvarima, recimo kao kad nosite
cipele broj nula i živite u kutiji od šibica; da se mnogo
ovozemaljskih ljudskih života okončava u ubeđenju da osim što se
uči, čovek se i muči dok je živ. I najveća banalija je u prostoj
činjenici da većina ljudi smatra kako je to u redu; da je to način
na koji se stvari odvijaju. Izgleda da tako stvarno i jeste.
Zaista je začuđujuće koliko se ništavila može projektovati i
koliki se broj trauma može usaditi u jednog čoveka, čak i u slučaju
da ovaj uopšte nije imao: ni nesrećno detinjstvo, ni preskočenu
mladost, ni uskraćenu starost, ni tvrdu stolicu, ni neredovan seks,
ni supružničke svađe, ni sifilis, ni kugu, ni interesovanje za
politiku, ni inkviziciju pred kućnim pragom, ni pacove na tavanu,
niti se ikad susretao sa prevelikim računima za utrošenu struju,
vodu, telefon, kanalizaciju, ili na neki od grubljih načina snosio
troškove svog vremena, postojanja i trajanja. Ovde.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.954pperica,
Bravo, Majstore!
književnost.955mcar,
Odlicno.
MC
književnost.956olio,
> Dakle, ako se moze pomoci u uvodenju YU slova, slobodno se obrati.
Pa nemoj tako!!!
Radimo na razlicitim sistemima i konfiguracijama
Samo da te pitam : jel moze SDW da cita kodni raspored 1250?
Juce nesto exepimentisao pa nista ili sam u zabludi.
Ako neko hoce totalno da objansni kako citati nasa slova slobodno
neka kaze.
književnost.957dr.grba,
>> Radimo na razlicitim sistemima i konfiguracijama
>> Samo da te pitam : jel moze SDW da cita kodni raspored 1250?
>> Juce nesto exepimentisao pa nista ili sam u zabludi.
>> Ako neko hoce totalno da objansni kako citati nasa slova slobodno
>> neka kaze.
Pošiljalac poruke, ako može, treba da pošalje tekst sa YU slovima.
Primalac poruke može da na Sezamu otkuca jedno SET CODE NONE i da
ubuduće sve poruke vidi iskonvertovane bez YU slova. Dakle, ne sme
da bude nikakvih problema.
Uzgred: ne koristim SDW, ali da, on može da koristi CP1250:
svojevremeno je baš za potrebe ovog programa kreiran font GLOMAZNI,
koji se još uvek može pronaći negde u Sezamovom direktorijumu.
književnost.958willow,
Nešto umirujuće i veoma lako ( kao vinograd pun žena )
Sada je već prilično kasno i čitava je ulica kojom hodam opet
pusta i čista, kao duša; vazduh, još uvek topao, sačuvao je nešto
od svoje dnevne vreline, a velike bele svetiljke privlače oko sebe
male nečujne leteće insekte koji neprekidno doleću i okupljaju se u
još većem broju, i mnogo malih krilatih senki sada se jasno ocrtava
po pločniku i zidovima okolnih kuća. A jedna od tih kuća,
prostrana, široka, sada stoji tu, i zaista je lepa, iako se sa
njenih zidova sva farba već sasvim oljuštila; takođe, u oknima
nedostaju prozorska stakla, a drvena ograda, izlomljena na previše
mesta, jedva se održava u vertikalnom položaju i samo je pitanje
vremena kada će se srušiti na zemlju, preko ivičnjaka. Do pre nekog
vremena ovo je bilo prebivalište ljudi, a sada je celokupan prostor
ispred ulaznih vrata zakrčen nepotrebnim komadima nameštaja,
nagorelim aparatima za domaćinstvo i kesama za iznošenje đubreta;
sivi motivi, umrtvljena priroda: po tome bi svaki prolaznik jasno
mogao doći do zaključka da dvorište ove kuće lokalnom stanovništvu
služi kao smetlište, ne izletište. A otprilike metar i po udaljen
od južnog zida kuće, nalazi se jedan sto; prostran, temeljan, čvrst
sto, načinjen od betona, a takve stolove nije baš tako lako
ukloniti ili uništiti. Po njegovim dimenzijama, rekao bih da je sto
predviđen za, otprilike, dvadeset osoba; izgleda da je čovek koji
ga je konstruisao redovno bio u prilici da ugosti značajan broj
ljudi; možete li da zamislite kakva su se sve veselja nekada tu
priređivala?. Takođe, ako ikada budete u prilici da se prošetate
ovuda, primetićete tik uz ogradu, nalazi se jedan roštilj koji je
skoro na identičan način kao i sto, formiran od veoma solidnog
materijala: zidovi su mu načinjeni od krupnih primeraka cigle, kao
i krov, kao i dimnjak; a tako velik roštilj odavno nisam bio u
prilici da vidim: čovek bi tu mogao slona da zavrti. Sada se ja
pitam: koliko je posetilaca ovde do sad obedovalo neki od ukusnih
specijaliteta pripremljenih na taj način?. Koje su pesme što su ih
nekada svi zajedno pevali i koliko bi se dugih, nezaboravnih
letnjih noći spajalo u jednu?. Šteta; šteta što više niko ne
stanuje ovde; ovo mi se mesto čini tako umirujućim; u ovoj bi kući
bilo veoma lako živeti: kao u vinogradu punom žena. Zašto li su se
prethodni stanari odselili?. Čovek ne bi trebao tako lako da
napušta ovakva mesta, na kojima se na pravi način odigrava život.
I sada, dok ovu priču lagano privodim kraju, sedeći u hladu
nežnozelenih borovih iglica, razmišljam o svim onim ljudima kojima
se čitav svet obrušava a oni i dalje besne na sunce i urlaju na
mesec, i u iščekivanju neke kosmičke pravde žive dekoncentrisano,
raštimovano, bez melodije, trošeći svoje vreme nerezonski,
i neprestano stvarajući oko sebe nešto što posle nazivaju: dosada,
depresija, turobnost, itd.; a ustvari, čini mi se da ako ovako
nastave, prava jebada njima tek predstoji. I sad ja ulazim u svoju
kuću, penjem se u svoju sobu, otvaram novu bocu dobrog, ohlađenog
belog vina, i negde pri samom kraju ove priče ukucavam joj jednu
predposlednju rečenicu. I jednu poslednju. I jednu prekobrojnu.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.959mcar,
Vrlo lepo.
MC
književnost.960smilja,
> Uzgred: ne koristim SDW, ali da, on moze da koristi CP1250:
Kad mi je programer reinstalirao racunar zamolila sam ga
da mi postavi kodni raspored CP1250 KOJI CE FUNKCIONISATI
u modemskim komunikacijama i naglasila sam da koristim SDW..
Medjutim ostala su mi jedino dva slova: dj i s...Uz to ovaj
sto mi je sad poslednji put reinstalirao kompjuter radi aplikacije
na SEZAM/Prou..
Ako je tvoj savet da se predje na drugi off line rider..da ne bih
vise maltretirala kompjuter onda kazi? Inace u Wordu mi je CP1250.
> svojevremeno je bas za potrebe ovog programa kreiran font GLOMAZNI,
> koji se jos uvek moze pronaci negde u Sezamovom direktorijumu.
Imam utisak da mije taj GLOMAZNI font blokirao povremeno rad racunara,
jer iz nekog razloga Windows nije imao podrsku za ta slova..
Bar su mi tako objasnili (:
Smilja
književnost.961dr.grba,
>> Ako je tvoj savet da se predje na drugi off line rider..da ne bih
>> vise maltretirala kompjuter onda kazi? Inace u Wordu mi je CP1250.
Eh, stavljaš me u nezgodnu situaciju. SDW ljudi hvale - ja ga ne
koristim, vrlo sam konzervativan, pa rabim stari SOR. Imam ekranske
fontove po CP1250 u raznim veličinama, pa mi to ne predstavlja
problem. Senior, opet, čak i u toj večitoj Beta faiz je dobar, ali me
iritira što je mail indeksiran po broju poruke, a ne po datumu i
vremenu, pa mi zmrlja arhivu maila nakon periodične renumeracije.
>> Imam utisak da mije taj GLOMAZNI font blokirao povremeno rad racunara,
>> jer iz nekog razloga Windows nije imao podrsku za ta slova..
>> Bar su mi tako objasnili (:
Ovo, opet, ne mogu ni da poreknem ni da potvrdim, jer ne koristim
dotični font. U drugim konferencijama (najbolje Sezamnet.2:olr) možete
dobiti savete od ljudi koji su bolje pečeni na ovom polju od mene.
književnost.962willow,
Napast
Pripadam onoj grupi ljudi
koji jednom kada odu u postelju, obično ostvare brzinski rekord
u smislu potrebnog vremena
za sopstveno uspavljivanje. Međutim,
noćas mi se dogodila neobična stvar: iako sam otišao na spavanje
prilično kasno i u velikoj meri iscrpljen,
nikako mi nije polazilo za rukom
da zaspim.
uzroka te moje nemogućnosti bilo je više;
preciznije rečeno: beskonačno mnogo. KOMARCI: ta nimalo, nimalo
divna stvorenja.
ta napast.
pazi kakva jebada: ležim u tami okružen zujanjem paklenih zvončića;
usred najezde krvoločnih letećih tačkica;
uhvaćen u klopci mutanta čiode i vampira i sivkastih vodenih
prebivališta;
ima ih u količinama po svoj prilici dovoljnim da me tim svojim
nosevima
čitavog raskupusaju i izbuše i sjebu.
a izvesno vreme,
pokušavao sam istovremeno da se izborim na dva bojišta:
hvatanjem sna
sa jedne,
i uništavanjem mnogobrojnih nevidljivih tupana
sa druge strane;
onda sam digao ruke od sna.
kako je to moguće: zar ti mali seratori nikada ne spavaju ?.
postepeno, eksperimentišući sa načinima
na koje čovek može da za veoma kratko vreme veliki broj njih izbaci
iz
igre,
kao jedan od delotvornijih učinio mi se sledeći: postavio bih im
zasedu; aktivirajući sijalicu, potom bih se vratio u prvobitni,
ležeći položaj,
i čkiljeći na oba oka, čekao sam ih, izigravajući kao da spavam.
I ubrzo bi ih imao u šaci. Na ovaj način,
uspešno sam pokupio mnoge,
odlažući ih ustranu kao medaljončiće
da čekaju neku narednu šansu.
nisu mi predstavljali nikakav problem. Mišji kurčići.
ali, nekolicina njih
imala je prilično nezgodan način kretanja: obletali bi me čitavo
vreme
kružno, iznad potiljka,
i nikako nisam uspevao da ih provalim gde su. Iz tog razloga,
bio sam primoran da ustanem ne bi li ih nekako doveo u red:
tako bih u gaćama onda izvesno vreme skakutao od ovog do onog
zida,
i jednog po jednog lagano odpremao u istoriju.
toliko se ovaj moj kontranapad pokazao uspešnim
da sam dopustio sebi i luksuz: jednom od tih sisoja prišunjao sam se
odpozadi,
kažiprstom ga čvrknuo posred te njegove sićušne guzice
i čekao da vidim rezultat.
međutim, pamtim jednog koji je mlatarao krilima ludački brzo;
pošto nikako nisam uspevao da ga otpišem sa spiska,
toliko me je izveo iz takta
da sam se razjaren okomio na ostala nevina stvorenja
što su se muvala po sobi: mušice, mrave, pauke, moljce, itd.
konačno, urazumivši se, odlučio sam
da za tog minijaturnog zviždećeg klipana pripremim posebnu taktiku:
pričekao ga malo da se umori,
a kad je sleteo na plafon da odahne,
ja ga jednim potezom ispičkarao u večna lovišta.
a do momenta kada sam ih se u zadovoljavajućem broju oslobodio,
skazaljke na časovniku postavile su se na 5:00 izjutru;
nerezonski bi bilo sada vratiti se u postelju:
već bih u narednoj sekundi bio prinuđen da ustanem.
ipak, pripremajući se za odlazak na posao
bio sam veoma zadovoljan: kako cifrom uklonjenih avetnih iglica
noći,
tako i činjenicom da će čitavih četrdesetak daveža manje biti pri-
sutno sledeći put
kada se bude
cirkala moja krvna tečnost.
osećajući se odlično, recimo, kao posle celovečernje zabave
i poželevši sebi veoma laku narednu noć,
izašao sam iz kuće bez trunke umora, pravo unapred: u susret
svim sunčevim zracima: kako onima na nebu,
tako i onima na Zemlji
u izvesnoj meri
svestan
da mi istinska gnjavaža možda tek sad predstoji.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.963ranx,
> Kad mi je programer reinstalirao racunar zamolila sam ga
> da mi postavi kodni raspored CP1250 KOJI CE FUNKCIONISATI
Kod mene radi ovako: Win95 OSR 2 PEE, SDW kao off line reader, fontovi pod
CP1250 (Arial CE i Courier New CE, dobijaju se uz Win).
Ako kod tebe ovako ne može, znači da ti je pobrljao nešto pri instalaciji
sistema, ali je moguće da ti u SDW nije dobro podešen Sezamov kodni raspored.
Pogledaj sa SET CODE koji ti je raspored na SEZAMU, pa taj isti postavi i u
SDW.
književnost.964morkin,
> Vrlo lepo.
> MC
Ubiste se hvaleći jedan drugoga... ;)
književnost.965smilja,
> Ako kod tebe ovako ne moze, znaci da ti je pobrljao nesto pri instalaciji
Proverila sam sve po tvojim instrukcijama i zakljucila da je ipak
nesto pobrljao i da cu za sad pisati bez nasih slova.
Inace sam zavisnik SDW pod uticajem Save Gacica...
Ipak, hvala na korisnom savetu :)
Smilja
književnost.966smilja,
> Eh, stavljas me u nezgodnu situaciju. SDW ljudi hvale
Pa ja postadoh zavisnik zahavaljujuci Savi a ostala mi je jedna
obaveza koju bi trebalo da ispunim. Nadam se da citaoci nece imati
nista protiv - ovakvog kodnog rasporeda /none/ (:
književnost.967kum.djole,
>> da mi postavi kodni raspored CP1250 KOJI CE FUNKCIONISATI
>> u modemskim komunikacijama i naglasila sam da koristim SDW..
A da ne smaramo više književnost ovim neknjiževnim pričama?
Sve svoje probleme sa YU slovima možeš da rešiš uz pomoć par programa
koji se odavno nalaze na Sezamu, u direktorijumima vezanim za yu slova.
Tako posle nećemo da se stavljamo u "kozu sysadma" već u "kožu" istog.
>> Imam utisak da mije taj GLOMAZNI font blokirao povremeno rad racunara,
..i kad to sve rešiš, poslaćemo ti i MS Sans Serif koji neće da te blokira.
Btw, čitanje iole mislenih izjava, tekstova, priča i ostalih filozofija
_bez yu slova_ je pravo mučenje - meni to, jednostavno, nije "pitko".
književnost.968kum.djole,
>> Ubiste se hvaleći jedan drugoga... ;)
-
Willow, odlican si, nema sta da te bude blam.
Vesela prica, nema sta.
Izazvalo emocije - odlicno, odlicno.
Hvala.
Bitno.
Ovo, bogami, mocno.
Mnogo lepa prica.
Zahvaljujem se.
Hvala na pohvali za price.
Majstorski.
Odlicno.
Vrlo lepo.
-
;)
književnost.969willow,
>> Ubiste se hvaleći jedan drugoga... ;)
Ništa mi nije jasno.
Željkoni, Džo, pitam sad ja vas: gospodo, u čemu je problem ?.
:)
književnost.970kum.djole,
> Željkoni, Džo, pitam sad ja vas: gospodo, u čemu je problem ?.
Je l' moram i ja da ti odgovorim?
književnost.972askripka,
=- E, sad. Zamolio bih sledeće juzere: (...), askripka, (...)
=- ( oh Bože, trebao bih da ti budem zahvalan - podario si me čitalačkom
=- publikom! ) koji su, na ovaj ili onaj način, u jednom ili više
=- slučaja, pozitivno ili ne, ali ipak procenili neku od mojih stvari,
=- da prekinu sa tom praksom...
Prvo: s obziorm da si upotrebio reč 'praksom', podrazumevaš da navedeni spisak
čine ljudi koji su komentarisali radove koje ti šalješ. Ne sećam se (ispravi
me ako grešim) da sam ja ikada to uradio. I ne samo ja, nego (po mojoj
slobodnoj proceni) bar pola ljudi sa tog spiska. Razloge zbog kojih to ne činim
sam ti i objasnio jednom prilikom.
Drugo: svako objavljivanje bilo kakvog materijala podložno je kritičkom sudu,
bez obzira na njegovu stručnost. To moraš da prihvatiš.
Treće: ne diraj mi kuma ;)
Četvrto: da ste preterali, preterali ste.
književnost.973willow,
>> Prvo: s obziorm da si upotrebio reč 'praksom', podrazumevaš da
>> navedeni spisak čine ljudi koji su komentarisali radove koje ti
>> šalješ. Ne sećam se (ispravi me ako grešim) da sam ja ikada to
>> uradio.
O, da, Sale, jesi, jesi. :) Pa zar se ne sećaš slučaja "Prepiska"?
:). Ubacio sam tu stvar u "viceve" i ti si mi onda šiknuo odgovor u
kome si rekao da sam konačno pogodio odgovarajuću temu :). Šta to
dokazuje? To dokazuje da si me u par navrata iščitao ovde :). Pa
zar nije tako? :)
Međutim, u pravu si: reč "praksa" nikako ne odgovara pravom stanju
stvari. Preciznije bi bilo da sam, recimo, ukucao "jedinstven
slučaj". Zajeb, kao po običaju.
>> I ne samo ja, nego (po mojoj slobodnoj proceni) bar pola ljudi sa
>> tog spiska. Razloge zbog kojih to ne činim sam ti i objasnio
>> jednom prilikom.
Vidiš, pošto je moja poruka uništena, sad nema nikakvog smisla da
ti potanko opisujem stvar od slučaja do slučaja. Za sad mi veruj na
reč, a detalje ću ti saopštiti tek ako si spreman da platiš pivo :)
>> Drugo: svako objavljivanje bilo kakvog materijala podložno je
>> kritičkom sudu, bez obzira na njegovu stručnost. To moraš da
>> prihvatiš.
To sve prihvatam. Ništa ja ne zameram ljudima koji mi kažu da je
ova ili ona moja stvar totalna nebuloza; to je sve u redu; ionako
sve što ukucam obično sledećeg dana odložim u kantu za smeće. Osim
toga, priznajem: ponekad kucam suviše brzopleto; čovek i dalje mora
da se zanima nečim kad popije svo vino po kući. Međutim, kisele
smajlije na prihvatam. A stvar je u tome da me je malo kocnulo to
što su Željkoni i Džo koknuli kiseli smajli na kraj svog izlaganja.
Da su stavili zdrav osmeh tipa ":)", sve bi, kunem ti se, i ne
pomakao se sa ovog mesta, bilo drugačije. :) I nije mi jasno zašto
je potrebno da se ovakve stvari događaju. Ko, uopšte ima koristi od
toga?
>> Treće: ne diraj mi kuma ;)
A po kom osnovu ti je kum kum ? :) Ne diram ja Džonsona. Faca je on.
Samo se, s vremena na vreme, počarkamo malo :).
>> Četvrto: da ste preterali, preterali ste.
Neka vrsta prepucavanja, izgleda, mora uvek da postoji; tastatura
ill puška, potpuno svejedno. Ljudi sve manje imaju razumevanja
jedni za druge; pas je, ustvari, čovekov najbolji prijatelj. Oh,
kakva volšebna misao! :)
književnost.974smilja,
> A da ne smaramo vise knjizevnost ovim neknjizevnim pricama?
Izvinjavam se mladim talentima sto sam im narusila
njihovu lirsku oazu;)
Greska je bila u tome sto pitanje nije bilo postavljeno
u konferenciji:OLR
> Sve svoje probleme sa YU slovima mozes da resis
uz pomoc par programa
BTW. nije "par programa'' nego nekoliko programa (:
> Btw, citanje iole mislenih izjava, tekstova, prica i ostalih filozofija
> _bez yu slova_ je pravo mucenje - meni to, jednostavno, nije "pitko".
Mislim, da sam i rekla da necu vise pisati u konferencijama pa Ti i
tvoji prijatelji nemate vise razloga da se mucite da citate moje
filozofske besmislice. Uostalom, ni ja nisam citala ono sto
me ne zanima; "jednostavno" preskocis !
> ..i kad to sve resis, poslacemo ti i MS Sans Serif koji nece da te blokira.
Hvala, na pametnom i mudrom savetu ali pitanje nije bilo upuceno tebi ;)
Smilja
književnost.975kiki,
> Hvala, na pametnom i mudrom savetu ali pitanje nije bilo upuceno tebi ;)
Ako si ga nekom direktno uputila.. zašto to ne uradiš preko mail-a a ne
preko konferencije. Ovde može svako da ti odgovori.. a ti ako ti se
ne svidja jednostavno Preskoči :)
književnost.976askripka,
=- O, da, Sale, jesi, jesi. :) Pa zar se ne sećaš slučaja "Prepiska"?
=- :). Ubacio sam tu stvar u "viceve" i ti si mi onda šiknuo odgovor u
=- kome si rekao da sam konačno pogodio odgovarajuću temu :). Šta to
=- dokazuje? To dokazuje da si me u par navrata iščitao ovde :). Pa
=- zar nije tako? :)
Tako je. Iščitao, ali ne i komentarisao 'ovde', kako ti kažeš.
=- >> I ne samo ja, nego (po mojoj slobodnoj proceni) bar pola ljudi
=- >> sa tog spiska. Razloge zbog kojih to ne činim sam ti i objasnio
=- >> jednom prilikom.
=-
=- Vidiš, pošto je moja poruka uništena, sad nema nikakvog smisla da
=- ti potanko opisujem stvar od slučaja do slučaja. Za sad mi veruj na
=- reč, a detalje ću ti saopštiti tek ako si spreman da platiš pivo :)
Ako si sam ubio poruku koju si poslao (pretpostavljam da na to misliš, nisam
proveravao), to ne briše i njen sadržaj kod ljudi koji su je pročitali. Da ti
verujem na reč ne mogu jer činjenice drugačije govore. Komentarisanje putem
mail-a, u nekoj grupi, preko phona ili u kafani je jedna, a pisanje ovde u
konferenciji sasvim druga stvar. Prostom proverom lako je uočiti da ti dobar
deo navedenih usera nikada nije repliciralo u ovoj temi povodom tvojih
pričica. To je činjenica.
A pivo ne konzumiram već duže vreme... :( Al' ako treba da te izvedem negde,
samo reci ;)
=- To sve prihvatam. Ništa ja ne zameram ljudima koji mi kažu da je
=- ova ili ona moja stvar totalna nebuloza; to je sve u redu;
Slažem se.
=- ionako sve što ukucam obično sledećeg dana odložim u kantu za smeće.
Pametno ;>>
=- Osim toga, priznajem: ponekad kucam suviše brzopleto;
=- čovek i dalje mora da se zanima nečim kad popije svo vino po kući.
Ima i drugih načina. Može malo da se prošeta. Do najbližeg dragstora, npr. ;)
=- Međutim, kisele smajlije na prihvatam.
I takve stvari jednostavno MORAŠ da prihvatiš.
=- I nije mi jasno zašto je potrebno da se ovakve stvari događaju.
=- Ko, uopšte ima koristi od toga?
Neke stvari se ne rade iz koristi. Tako gledano, 98% poruka na ovom sistemu je
beskorisno.
=- A po kom osnovu ti je kum kum ? :) Ne diram ja Džonsona.
=- Faca je on. Samo se, s vremena na vreme, počarkamo malo :).
Zna on sam po kom osnovu, a to je najbitnije... :)
=- Neka vrsta prepucavanja, izgleda, mora uvek da postoji; tastatura
=- ill puška, potpuno svejedno.
Nije prepucavanje štetno po default-u. Naravno, ako je preko tastature.
A o prepucavanju puškama i okidačima moderator Grbić sigurno zna mnogo više...
;>>
(Eto vidiš šta radim... nisam mogao da odolim... ;) I to je deo ovoga. Ponekad
pomislim da je Grba najbolje rešenje za moderatora, a ponekad da je najgore...
Ali to nema veze sa ovime.)
=- Ljudi sve manje imaju razumevanja jedni za druge;
=- pas je, ustvari, čovekov najbolji prijatelj.
=- Oh, kakva volšebna misao! :)
I ovo je istina (mislim na prvi red). I logična posledica života koje živimo i
okruženja u kome se nalazimo. Totalnog sranja.
*************
Kratka dopuna online: primetio sam da je poruku (od koje je i sve počelo)
poništio moderator, a ne sam user kako sam u prvi mah pomislio. Moje pitanje
je zbog čega? Naravno, ako moderator smatra da treba da napiše odgovor.
književnost.977willow,
>> Da ti verujem na reč ne mogu jer činjenice drugačije govore.
>> Komentarisanje putem mail-a, u nekoj grupi, preko phona ili u
>> kafani je jedna, a pisanje ovde u konferenciji sasvim druga stvar.
>> Prostom proverom lako je uočiti da ti dobar deo navedenih usera
>> nikada nije repliciralo u ovoj temi povodom tvojih pričica.
>> To je činjenica.
Aj-jaj-jaj :). Pa ja sam, mislim, tamo veoma jasno naznačio:
"na ovaj ili onaj način". Znači, nisam podrazumevao samo
repliciranje u temi. Ali, ništa od toga nije bilo niti preko
phona, niti u kafani. Meijl, reply, page načini. Uostalom, smatram
da sve to više nije ni malo bitno. Sjeb'o sam stvar i u redu je da
snosim posledice toga.
>> A pivo ne konzumiram već duže vreme... :( Al' ako treba da te
>> izvedem negde, samo reci ;)
Hmmm...U putnom pozorištancetu "Puž" prikazuje se mala Hajdi.
Vodi me da je gledam kako sa zvončićima u kosi bere sebi šareno,
mirisno planinsko cveće i pevuši nežne pesmice smeštena u čistoj,
toploj kućici na vrh snegom prožetih Alpskih venaca.
Čisto da prikupim svež materijal za neku novu pričicu, pesmicu,
tekstić. Je l' važi? :)
>> d=- Međutim, kisele smajlije na prihvatam.
>> I takve stvari jednostavno MORAŠ da prihvatiš.
A šta fali lepim, zdravim osmesima tipa ":)"?
>> d=- Ljudi sve manje imaju razumevanja jedni za druge;
>> d=- pas je, ustvari, čovekov najbolji prijatelj.
>> d=- Oh, kakva volšebna misao! :)
>> I ovo je istina (mislim na prvi red). I logična posledica života
>> koje živimo i okruženja u kome se nalazimo. Totalnog sranja.
Čovek je prinuđen užasno velik broj svojih dana da provede
totalno izveden iz takta; ovi mutanti koji nam stoje nad glavama
čudovišno su bezobzirni.
>> Kratka dopuna online: primetio sam da je poruku (od koje je i sve
>> počelo) poništio moderator, a ne sam user kako sam u prvi mah
>> pomislio. Moje pitanje je zbog čega?
Neodmerenost, lascivno izražavanje, razularenost, prozivka,
navođenje na prekomerno uzimanje alkohola, loš uticaj na sitnu decu i sve
takve stvari...
>> Naravno, ako moderator smatra da treba da napiše odgovor.
Šta će ti moderator? Zar nisi zadovoljan mojim odgovorom? :)
Usro sam motku i isprskao opanke i zato, mislim da je u redu
što je poruka uklonjena sa sistema. Mislim da je Grba pametno to
uradio. Zakon mora da se poštuje, zar ne? :)
Pzdrv, Laksativno Inspirativan Tip
književnost.978kiki,
> A pivo ne konzumiram već duže vreme... :( Al' ako treba da te izvedem
> negde, samo reci ;)
Bež' pederu! (c) Mi nismo Andjeli
Književnost nema šta!
književnost.979morkin,
> Ništa mi nije jasno.
> Željkoni, Džo, pitam sad ja vas: gospodo, u čemu je problem ?.
>
> :)
Nije problem, samo sam primetio da obojica hvalite drugog, tako da se to
hvaljenje nekako izliže i postane kao "Hvala, hvala" u "Sve će to narod
pozlatiti". Nekako izgubi svoj smisao i značaj.
Daleko od toga da ja sporim vaše pravo na izražavanje mišljenja ili da se
ne slažem sa njim. Priče su ok, a ja sebi zadržavam pravo da pohvalim ili
pokudim određeno delo koje se ovde publikuje. Kad tako nešto činim, obično
to potkrepim sa par rečenica zašto mi se to sviđa ili ne sviđa, što ti i
mcar retko činite.
Ponavljam, ne smeta mi, samo sam sebi dao za pravo da ukažem na činjenicu.
Zaključke neka svako izvede sam. Izvinjavam se ako sam nekoga sa tim
povredio.
književnost.980willow,
Evo, uz izvinjenje svima onima koje sam noćas, na neki način
možda uvredio ili uneredio, šaljem i jedan, po mom mišljenju,
jako lep književnički odsečak...
"Gore u pustoši svako godišnje doba ima svoja čudesa, ali
stalni su i nepromenljivi tamni, beskrajni zvuci neba i zemlje,
opkoljenost sa svih strana, mrak šume, ugodnost drveća. Sve je meko
i teško u isti mah, nijedna misao nije tu nemoguća. Severno od
Selanro nalazilo se neko sasvim malo jezero, barica jedna, ne veća
od običnog akvarija. Tamo su se koprcale sićušne ribice, koje
nikako nisu rasle; živele su i umirale i nisu bile ni za šta, Bože
moj, baš ni za šta! Jedne večeri stajala je tako Inger i
osluškivala da li će čuti klepetuše. Nije ništa čula, svugde oko
nje vladala je potpuna tišina, ali odjednom je začula neku pesmu iz
akvarija. Bila je vrlo slabačka i skoro nečujna, kao da zamire. To
je bila pesma sićušnih ribica.
Položaj Salerno je bio vrlo povoljan i stanovnici su svake
jeseni i proleća mogli videti divlje guske kako lete preko pustoši,
i čuti im krikove i primamljivanje gore u vazduhu; zvučalo je to
kao zbrkani govor. I onda bi izgledalo kao da se svet ukočio, sve
dok povorka ne bi prošla. Nije li u tim trenutcima obuzimala ljude
neka vrsta slabosti? Opet bi legli na posao, ali bi najpre duboko
udahnuli, - bio ih je dodirnuo dah sa onoga sveta.
Velika čudesa opkoljavala su ih u svako doba. Zimi zvezde,
a i severna svetlost, rasplamtelo obzorje, požar gore kod Boga. S
vremena na vreme, ne često, i ne obično, ali s vremena na vreme
čuli bi i gde grmi. Bivalo je to najviše s jeseni, postalo bi tad
najednom i mračno i svečano i za ljude i za životinje. Stoka koja
bi pasla na obližnjoj livadi, skupila bi se i ostala tako zbijena.
Šta to sluša? Ne očekuje li kraj? I šta čekaju ljudi u svoj toj
pustoši stojeći oborene glave dok grmljavina tutnji?
Proleće, - da, sama brzina i raspusnost i ushit; ali jesen!
Ona je u ljudima stvarala drukčije raspoloženje. Tada bi se često
plašili u mraku, pribegavali večernjoj molitvi, postajali vidoviti
i čuli predznake. Ponekad bi, u kakav jesenji dan, izišli da nešto
doteraju kući, muškarci možda drva, a žene stoku, koja je sad kao
luda tražila i jela gljive, - i vraćali bi se u srcu ispunjeni
tajanstvenim stvarima. Da li su nehotice nagazili mrava i utisnuli
mu zadnji deo tela u stazu, tako da mu se prednji nije više mogao
otkinuti? Ili su se suviše približili gnezdu alpijske kokoši, pa je
kvočka sikćući poletela na njih? Pa čak ni veliki vrganji nisu bili
bez nekog osobenog značaja. Čovek se ukoči i prebledi kad ih samo i
pogleda. Vrganj niti cveta niti se miče s mesta, ali ima nešto u
njemu što savlađuje, neman je on, liči na pluća koja, gola i
neodevena telom, žive svojim posebnim životom..."
Knut Hamsun, odlomak iz knjige "PLODOVI ZEMLJE"
književnost.981dalex,
'Reč' kasni, do sada je najkasnije stizala 17-og...
književnost.982dzim,
<M> Mislim, da sam i rekla da necu vise pisati u konferencijama pa Ti i
Shto bre?
književnost.983dr.grba,
>> Kratka dopuna online: primetio sam da je poruku (od koje je i sve počelo)
>> poništio moderator, a ne sam user kako sam u prvi mah pomislio. Moje
>> pitanje je zbog čega? Naravno, ako moderator smatra da treba da napiše
>> odgovor.
Poruka je bila intonirana na način i rečnikom koji sam procenio
kao neprikladan za objavljivanje u konferenciji. Što se tiče samog
stava, u to neću da se petljam: svačije je pravo da ima i izražava
ili prećuti svoje mišljenje na neku temu.
književnost.984askripka,
Čekao sam da mi stigne (ili ne stigne, oba slučaja mi rade pos'o) reply od
moderatora povodom brisanja tvoje poruke da bih napisao svoj (poslednji)
komentar na ovu temu. Ono, kontam da nema potrebe više da žvaćemo oko toga,
počinjemo i da smaramo. Al' sve mi to lakše pada jer znam da moderator mora
pažljivo da pročita svaku poruku... ;) Pa eto nek neko čita ova naša sranja,
mmakar i po 'službenoj dužnosti'.
Izbegavaću quotiranje (ako izdržim do kraja poruke), nema vajde od toga, a i
ide ti brate u prilog da te ne citiram... ;>>
Poenta je u sledećem: Ti kažeš da si napravio sranje. Ql. Ja ne ulazim u to da
li je to tako ili nije, samo obrazlažem dalje. Ako misliš da jesi, trebalo je
da postupiš drugačije. Kao prvo, stvari iz page-a i dalje u page, iz mail-a u
mail, a ne ovde u conf. Drugo, obrazlaganje tog 'sranja' koje smatraš da si
napravio u dugim replikama samo ti pogoršava stvari. Prosto si trebao da me
sjebeš neodgovaranjem na moje gluposti ili odgovorom u jednom redu. Treće, i
(po meni) najvažnije: onaj ko ti je obrisao poruku napravio ti je medveđu
uslugu. Očigledno je da razlozi koje mi navodi u odgovoru ne stoje, ili se
ovde kriterijum menja svakodnevno. Čovek je verovatno želeo da ti sačuva
'imidž' dobrog i prostojnog dečka (da li ti uopšte ovde imaš 'imidž' i kakav
je on to je drugo pitanje) i da te 'odbrani' od tebe samog. Na prvi pogled
stvari izgledaju savršeno, poruke nema, i vuk siti i ovce na broju. Ali...
Zapitaš li je se ti šta će biti sa tvojim 'imidžom' kada neko skapira da je
tebi potreban moderator Grbić da te 'samocenzuriše' i da kanališe tvoj nastup
ovde? Najgore od svega je što tu 'metodu' ti praktično podržavaš.
Zar ne bi bilo bolje (po tebe) da je poruka ostala ovde u izvornom obliku
jedno 2 dana, dok ti i poslednji mililitar alkohola ili ne znam već čega ne
nestane iz krvi, pa da onda bez reply-eva ikome (incl. me) ugledamo samo jednu
prostu rečenicu tipa 'Ljudi, napravio sam sranje, sorry' (pod uslovom da to
zaista i misliš, naravno) i da prosto ostane jedno svedočenje kako je vilenjak
stisnuo muda i priznao grešku (ponavljam, ako odista smatraš da si je uopšte i
napravio).
Ovako, posle ove moderatorove 'usluge' ipak ostaje gorak ukus...
Za kraj, ide deo Grbinog odgovora meni:
=- Što se tiče samog stava, u to neću da se petljam: svačije je pravo
=- da ima i izražava ili prećuti svoje mišljenje na neku temu.
Brisanjem tvoje poruke, on to pravo tebi nije ostavio. Ubio ga je zajedno sa
porukom.
Tako da sve i da hoćeš, ne možeš da kažeš gde si to pogrešio. Nemaš osnovu.
Nestala je.
književnost.985dr.grba,
>> ovde kriterijum menja svakodnevno. Čovek je verovatno želeo da ti sačuva
>> 'imidž' dobrog i prostojnog dečka (da li ti uopšte ovde imaš 'imidž' i
>> kakav je on to je drugo pitanje) i da te 'odbrani' od tebe samog. Na prvi
>> pogled stvari izgledaju savršeno, poruke nema, i vuk siti i ovce na broju.
>> Ali...
Ali, ti nisi u pravu.
Ime korisnika koji je poslao poruku je potpuno irelevantno kao
kriterijum da se poruka obriše. Nisam ja ničiji advokat.
>> Za kraj, ide deo Grbinog odgovora meni:
>> đ=- Što se tiče samog stava, u to neću da se petljam: svačije je pravo
>> đ=- da ima i izražava ili prećuti svoje mišljenje na neku temu.
>>
>> Brisanjem tvoje poruke, on to pravo tebi nije ostavio. Ubio ga je zajedno
>> sa porukom.
Pročitaj moju *celu* poruku. Nemoj da izvlačiš parcijalne zaključke.
U prvom delu govorim o *tonu* poruke, a u drugom o *stavu*.
Apsolutno nema potrebe da isteruješ veštice zbog ovog slučaja. Stekao
sam utisak da ovom forumu pridaješ značaj ultimativnog medija, što on
to nije. Ovo je samo jedan konferencijski sistem u kome ljudi
(uglavnom) pišu poruke na određene teme. Emotivni stavovi su normalna
pojava, ali teško da imaju neku težinu. Racionalni pogledi ipak, rekao
bih, čine stvarnu sliku sistema.
Idemo dalje, pobogu.
književnost.986mcar,
Transformersi
U gradu postoji jedna neobična kuća. Razlikuje se od
drugih kuća sasvim malo. Jednako je zapuštena, prljava ili siva
kao i druge. Ljudi ispred nje čekaju autobus. Ne razmišljaju o
sivoj kući iza svojih ledja. Samo oni koji moraju da dodju ovamo
i otvore natrulu drvenu kapiju misle da se u njoj dešava nešto
važno. Zato se oni koji ovamo dolaze osećaju nekako svečano,
neko bi rekao nesigurno.
Ispred stepeništa sklepana je nevešto obojena portirnica.
U njoj obično nema nikoga. Pridošlicu ovo često začudi, isto kao
i otvorena, polupojedena konzerva sardina u koju je nagurana
korica hleba. Izgleda da je konzerva obavezna, uvek je tamo.
I hop. hop, hop, popneš se na strah. Na spratu ima jedna
soba sa metalnim kutijama, unutra su kartoni. Na kartonima su
upisana imena i adrese, i još nešto sasvim nevažno. Tu sedi
jedan veseli brka, u fioci drži luka i slanine. U ormanu uvek ima
sakrivena barem jedna boca loze, dobre, stare. On petlja oko
kartona, vadi ih i nosi u sobu prekoputa.
E, a u hodniku koji on prelazi ima sat, kad svi ćute i kad
se sa radija ne čuje narodna muzika onda oni čuju kako kuca
sat. A sat kuca tik - tak, tik - tak. I stalno tako.
I Brka iz prošlog pasusa svako malo izvadi po jedan
karton iz metalnog ormara, pa ga prenese u drugu sobu. U toj
drukoj sobi ima velik pult, i umorna žena sa pisaćom mašinom.
Imaju i dve stolice. Na drugoj stolici sedi obično neka druga
žena, i njih dve pričaju, o deci, o receptima, čak i politici ili
poznatim glumcima. Nekada ogovaraju, nekad ćute i štrikaju. Ali
to je retko. Kada udje Brka iz prošlog pasusa, na momenat
zaćute. E tada se opet čuje onaj vragolan, sat iz predsoblja: tik-
tak.
Brka obično stavi karton na gomilu, nekad se zadrži,
nekada tek da se našali sa ženom što sedi za mašinom. Ona
potom uzima jedan po jedan beli formular sa gomile i stavlja ga
u mašinu. Kucanje koje usledi kratko traje - samo malo. Onda se
čuje kako vadi formular iz mašine, pa stavlja plavi koverat u nju.
Pa opet malo kucanja. Na kraju se formular lepo zapakuje u
koverat. Pa se koverat stavi na poveliku gomilu istih takvih plavih
koverata. Istih? Pa ne baš istih, možda su tekstovi koje je žena
otkucala slični, ali se imena ljudi kojima su pismanca upućena
ipak razlikuju.
Kada završi posao žena nastavi razgovor ili lakira nokte,
ili radi bilo šta. Ne razmišlja o kovertima i imenima nego čeka da
prodje radno vreme. A plavi koverti čekaju da ih momci koji
obavljaju ulogu poštara, a nisu poštari, pokupe i odnesu onima
čija su imena unutra zapisana. I u tom momentu još nije jasno
da će neki od onih čija su imena u kovertima preći ubrzo iz žive
u neživu prirodu.
Kako iz žive u neživu, samo tako? Pa ne baš samo tako,
ali vrlo jednostavno i bez mnogo patetike.
MC
književnost.987miobrado,
"Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovučen kamen iz Banje,
stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci. Podigoše im drvenjare,
pred kojima su klesali kamen, beli od kamene prašine kao vodeničari. A
neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i merio im svaki čas rad
žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu. Već su bili s
jedne i s druge strane prosekli kamenitu i strmu obalu, kad ponestade
novca. Nasta zlovolja među radnicima i u narodu mrmljanje da od mosta neće
biti ništa. Neki koji su dolazili iz Carigrada pričali su kako se govori da
se vezir promenio. Niko ne zna šta mu je, da li je bolest ili su neke
brige, tek on biva sve nepristupačniji i zaboravlja i napušta već otpočete
radove i u samom Carigradu. Ali posle nekoliko dana stiže vezirov čovek sa
zaostalim delom novca, i gradnja se nastavi."
Ivo Andrić
(Most na Žepi,
"Žeđ" (pripovetke), str. 229. - 230., grupa izdavača, 1963. god.)
književnost.988milica,
*> Zeljkoni, Dzo, pitam sad ja vas: gospodo , u cemu je problem?
U cemu je problem, gospodo? - Carls Bukovski
Usluga je bila losa
i momak je stalno donosio peskire
u pogresno vreme.
Pijan, na kraju sam ga klepio
po glavi.
Bio je mali rastom, i pao je
kao oktobarski list,
nije se digao,
i kad je pocela frka
nabio sam sofu na vrata
i okacio lanac,
drugi stav Bramsove Prve simfonije
i moje ruke na guzici
dame dovoljno stare da mi bude baba
i oni provalise kurceva vrata,
gurnuse sofu u stranu;
osamario sam uzvristalu sisu
okrenuo se i pitao:
u cemu je problem, gosopodo?
A neki klinac koji se nikad nije obrijao
zveknuo me stapom po lobanji
i ujutru sam bio u zatvorskoj bolnici
vezan lancima za krevet
i bilo je vruce,
znoj je probijao kroz bele
besmislene carsave,
i postavljali su sva moguca glupa pitanja
a ja znao da kasnim na posao,
sto me neizmerno brinulo.
What Seems to Be the Trouble, Gentlemen? - Carles Bukowski
(Selected Poems 1955.-1988.)
The service was bad
and the bellboy kept bringing in towels
at the wrong moment.
Drunk, I finally clubbed him along
the side of the head.
He was a little man and he fell
like an October leaf,
quite done,
and, when the fuzz came up
I had the sofa in front of the door
and the chain on,
the 2nd movement of Brahms' First Symphony
and had my hand halfway up the ass
of a broad old enough to be my grandmother
and they broke the god damned door,
pushed the sofa aside,
I slapped the screaming chippy
and turned and asked:
what seems to be the trouble, gentlemen?
And some young kid who had never shaved
brought his stick down against my head
and in the morning I was in the prisen ward
chained to my bed
and it was hot,
the sweat coming down through the white
senseless sheet,
and they asked all sorts of sill questions
and I knew I'd be late for work,
which worried me immensely.
književnost.989beyb,
* i oni provalise KURCEVA vrata,
* gurnuse sofu u stranu;
* osamario sam uzvristalu sisu
* okrenuo se i pitao:
* u cemu je problem, gosopodo?
*
* What Seems to Be the Trouble, Gentlemen? - Carles Bukowski
* (Selected Poems 1955.-1988.)
* and they broke the GOD DAMNED door,
* pushed the sofa aside,
* I slapped the screaming chippy
* and turned and asked:
* what seems to be the trouble, gentlemen?
Not bad, Milica! Not bad at all! Except that, KURCEVA vrata is
hardly adequate for GOD DAMNED door, wouldn't you agree?
književnost.990kum.djole,
> Not bad, Milica! Not bad at all! Except that, KURCEVA vrata
> is hardly adequate for GOD DAMNED door, wouldn't you agree?
Uh, jes taj prevod Bukovskog očajan - sećam se da su u romanu "Žene"
njegovu standardnu "so I ate her pussy" prevodili kao "jeo sam joj mačku".
Strašno.
"Hoćeš li da mi jedeš mačku?"
"Nikad ranije nisam jeo mačku, ajde da probam, kažem ja".
književnost.991willow,
Cunjajući Knezišom
U 12:04 izašao sam iz biblioteke. Na u./i. vratima bila je
prikačena cedulja: "Molimo vas da ih zatvarate". Napolju me čekala
vrelina. Još jedno toplotno avgustovsko urnisanje. Pakao. Tu više
nije bilo šta da se udiše: vazduh je u tolikoj meri bio tečan i
gust da ste galantno mogli da plivate po njemu. Ili da od njega
spravljate džem. Ili da lovite ribu. Ali ništa za disanje.
Aj-jaj-jaj. Komadi pločnika bili su isto-sranje drugo-pakovanje:
užareni i vreli kao usijana ringla; bio sam prinuđen da se ne
zaustavljam: ako bih slučajno zastao, đonovi na cipelama bi mi
istog momenta zacvrčali. Opako, preteće Sunce spustilo se sve do
zemlje; na metar iznad glave temperatura je bila hiljadu stepeni
celzijusa; niste smeli ruku da ispružite u vis - isprljilo bi vam
sve dlačice u podlaktici. Topio sam se kao žvakaća guma. Ili kao
gumeni kurton. Nebitno. Izgledao sam tužno, ali išao sam lagano i
osećao se lepo: leti su ulice do jaja puste preko dana. Đavolski
mrtvo more. Jebena mrtvaja.
Ništa tu nije bilo da se vidi; ništa vredno pomena; kao kada
razgledaš turistički vodič za pustinju. Neka pudlica čučnula. Prvo
se upuvala. Onda ga nagradila. Mislim, pločnik. Došlo mi i ja da
čučnem. Međutim, nisam: pudlici su oprostili, ali meni - ne bi.
Pokupili bi me nadležni. Bio sam čovek i imao sam svojih obaveza.
Plus, odgovornosti. Plus, dužnosti. Podmiruj račune, prati vesti,
čitaj dnevnu štampu. Izveštavaj se. Ustani u pet, navuci čiste
čarape i šibaj na posao. Zavuci se negde i kunjaj. Čekaj penziju.
Muvaj se. Igraj mice. Igraj tombolu. Popunjavaj glasačke listiće.
Rešavaj ukrštene reči. Gaji piliće. Snađi se. Muvaj se još malo.
Budi čovek: ne ubijaj i ne kradi i izađi na izbore. I ne kenjaj po
pločniku. Nedolično je takvo ponašanje. Do moga. Kao da, jebi ga,
ja to ne znam?
Onda ta dva musava klinca. Nose kuče. Štrokavi su i nedovoljno
uhranjeni i kukavni svo troje. Izjebani iz starta. Siroti
čovečuljci. Postali su infantilni starci. Suviše rano. Prilazi im
žena, sva nesrazmerna: velika glava, ogromno dupe, kilograma i
kilograma i trbuha koliko hoćeš; mnogo je tu bureka trošeno za
doručak. Suviše slavskog pečenja. Sada drži kifle kao vrstu dijete.
Kombinuje ishranu. Forsira biljne produkte. Sputava se. Postoji li
neki muškarac u njenom životu? Recimo da ne. Kida lep komad i hrani
malog džukca. Zbližuju se. Pas postaje njen ortak. Umiljava joj se.
Glumac je do jaja, kao jebeni oskarovac. Boli ga patka: makar će
pošteno da se najede. Ova mu tepa: "oh, lepi moj, evo ti...na...".
Tužnooki klinci popizdeli: a nama? Tenk im kaže: "vama je deco ovde
nešto ostalo nejasno?". "Gospođo, jeb'o Vam nos govno...",
odgovaraju joj u glas. Udaljio sam se: neprijatno bi bilo sve to
dalje posmatrati. Čim ugledaš nešto tako oštro, brzo okreni glavu u
suprotnu stranu. I beži. Uvali se u neku kafanu, naručuj svoja pića
i ne razmišljaj niočemu. Osmatraj. I cirkaj. Ako prođe par bajnih
nogu, navedi mi jedan - jedini valjani razlog što ih, recimo, ne bi
bilo i dvostruko više. Poradi na tome. Ja tako uvek činim. To je
zato što ne raspolažem drugim načinima. Kapiraš?
Obavio sam pivo u Kolarcu, krenuo dalje. Podignem pogled i vidim
je kako čuči iza zamagljenog prozorskog stakla. Starija žena.
Osušeno lice, ugašene oči, sve ti to govori: ovo ovde - to su ti
straćene godine. Kratko pozno životno doba. Ne obraćam pažnju, osim
kad trebam da ustupim mesto. Nemam ti ja vremena za to. Moj se
život sastoji od ograničenog broja dana. Trebaju mi ti dani, u što
većoj količini. Imam neke planove u vezi sa tim. A vreme nagriza,
usitnjava, razgolićuje, podjebava, itd. Čovek se troši i potroši,
na ovaj ili onaj način. Ponekad čarolija umire u 12:01 po ponoći.
Onda od prve dame dobiješ turobnu babu. Od moćnog, nebeskog konja -
magarca koji tegli. Od divljeg tigra - domaću mačku. Od jabuke
rumenih obraza - nadrkanu bundevu. Ili: od mlade kurve, - kurvu
matoru. Svejedno. Loš uticaj je loš uticaj. Uostalom, jedna-jedina
jebada može da se izvede na milion najrazličitijih načina. Pogledaj
naslov: laboratorijski eksperiment uspeo, sićušni kućni miš -
mrtav. Gospodo, o čemu mi to ovde razgovaramo? Molim vas, dajte da
se ne lažemo više; ne oduzimajte mi vreme - nemam ga ni za sebe u
dovoljnim količinama. Starost jednako detinjstvo plus mladost plus
srednjovečnost. Vodi računa o rezultatima svog postojanja. Ili ne
vodi. Tvoj račun - tvoj problem.
Kupujem omiljeni sladoled. Odličan ukus. Sitna poslastica.
Ipak, osveži te. Pa, da. Uostalom, život i čine male stvari. Deljem
jebeni Kapri i mislim da je to zaista to. Kao sav običan svet
ustajem u zoru da bih uživao u izlasku Sunca; u podne, obično
užinam sendvič sa sirom, šunkom i salatom; poslepodne, čitaću
novine, popiću šoljicu čaja, umakaću keks; večeras ću gledati
"Zabavu i kikotanje za milione" i grickaću najrazličitije
grickalice. Ukucaću, možda, poneku pričicu, pesmicu, tekstić.
Recimo: "Bila jednom jedna mala Hajdi...". A noćas ću ljudski i
pošteno da ga drkam.
Pomislio sam da će i ovo proteći kao i obično. Ali, nije.
U visini pasaža ka Obilićevom Vencu, dogodilo mi se čudo: video sam
jednog od svojih bogova. Bupnula je pred mene. Pokretni pejzaži
džungle u maglovitoj pustoši. Remek-delo prirode. Blještala je. I
bupnula. Kratka, smeđa kosa. Preplanula koža, negovana i čista i
glatka. Struk taman da ga obuhvatiš palcem i kažiprstom. Butine,
stvorene da ih ti oblikuješ; črste ali elastične, kao plastelin.
Ostalo, - slatko, kao medom premazano. Nešto do sada neviđeno. Da
se čovek usere! To telo se lagano micalo kroz kosmos, kao Sunce:
vidiš ga danas i smeš da se zakuneš u njega i sutra. Sunce je
pouzdana opklada; nikada ne omane; nije nam uskratilo ni jedan dan,
zar ne? Oduvek je bilo tu. Nije mi jasno kako mu ne dosadi? Gde su
sad svi ti šiljokurani, astronauti? Imaju li ti druškani hrabrosti
tu da slete i da se puvakaju? Neka mu priđu ako smeju. Nešto ne
vidim državne zastave na površini Sunca u poslednje vreme. Prestao
sam da razmišljam o tome. Ubrzao sam korak, pričvrljio se bliže
njoj. Uhvatio sam odličan položaj, malo ulevo. Kibio sam je.
Suknja, lagana kao vrapčevo perce, nije predstavljala nikakav
problem. Duneš i ona odleti. Posle sve vidiš. Nije mi to bio
nikakav izazov. Želeo sam da ovo potraje. Gledao sam i u njena
stopala. I gledao i gledao i nagađao. I kašljucao. Nije me
konstatovala. Za mene je ostala dostojanstvena i nezainteresovana i
hladna, kao mleko iz frižidera. Ovlažio sam do jaja. U svojim
fantazijama dodelio sam joj počasno mesto. Ponašao sam se kao
nekakav kulov. Pratio sam je i dalje. Normalno.
"Ulica je bila široka, ali je moj osmeh bio još širi; prolaznici
su me čudno gledali i ništa im nije bilo jasno; psić mi je zapišao
cipelu a golub me ciljao sa neba - njihova iskrenost je
zadivljujuća. Dan je spolja bio vreo, a ljudi su se kočili iznutra;
suviše položenih zakletvi, suviše potpisanih ugovora; još jedno
rešenje za iseljenje; potreban im je dobar advokat. Odraće ih, to
je sve. Džepovi su mi prazni i košulja mi je prašnjava; leva me
cipela žulja, a desna mi landara; ipak, hodam sa svrhom, nanjušio
sam nešto ozbiljno, nije mi potreban pas-vodič. Sićušni detektiv
guta krupan zalogaj i razrešava naročito-zajeban-i-zamršen
slučaj; na vrbi je rodilo grožđe, a mesec je bio limburg kada sam
poslednji put bio neko-i- nešto; sada se mi se to ponovo događa;
biti čovek - lep je to doživljaj; volšeban je to osećaj; prija ti
do jaja."
"posvećeno roštilju, Pajčetu, i veselom društvu od sinoć"
Pzdrv, W,W,3.
književnost.992miobrado,
PRISTUP KNJIŽEVNOM DJELU, naziv za vrlo složeno pitanje kako
objasniti književno djelo, na koje se njegove osobine i strane usmjeriti,
koja svojstva istaknuti i naglasiti; ukratko: što, koliko i na koji način
govoriti o književnom djelu, odabranom književnom tekstu i određenoj
književnoj pojavi.
Riječ je o jednom od onih ključnih problema nauke o književnosti koji
su toliko stari koliko i samo društvo i koji se uvijek i iznova ponavljaju
kao novi problemi u svakom povijesnom času. I pogotovu u ovom kad se izriču
novi sudovi i kad se ustaljene vrijednosti moraju prevrednovati...
DR Tvrtko Čubelić
(KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 429.)
književnost.993mcar,
Sve što vidim i sve što znam
Pogled.
Naizgled običan dan. Posao, pa ručak, pa dremanje uz novine. Vesti
sa radija su uvek loše. Nekako ih treba zaobići. Iz nedalekog školskog
dvorišta dopiru povici, to se deca igraju. Čuje se njihova uzbudjena
vriska, sigurno je veliki odmor i oni trče dvorištem. A da li znam da
sam i ja nekada bio djak u tom istom školskom dvorištu? Isto tako.
Prelazim pogledom sobu u kojoj živim već toliko godina, unapred znam
položaj svih predmeta. Neke od njih sam ja postavio u njihov trenutni
položaj. Sad, kao proleće je, napolju se sunce muči s oblacima.
Ustanem li i pogledam kroz prozor videću prizor koji se malo promenio
u zadnjih tridesetak godina. Jedno stablo je davno srušila oluja,
nadzidali su neke krovove, ali u biti sve je skoro isto. Isto. Da li je
vreme stalo, da li ja više normalno ne spoznajem proticanje vremena.
Nema razloga i potrebe da ustajem i gledam kroz prozor, sve dobro
znam. Dvorište oivičeno utilitarnim stambenim zgradama, jedan samački
hotel. U njemu žive ljudi kojima su moćnici pomoću rata uništili živote
zbog lične koristi i zadovoljstva. Sada se mogu čuti dok ponekad iz
dubine grla pevaju glasno pesme zavičaja koji je uništen i koji oni za
života više neće videti. Sve su to ostaci eksperimenta u kome
pripadnici različitih klasa žive jedni kraj drugih, moglo bi se reći
zajedno.
Moji susedi, ljudi koji me poznaju. Moj grad.
Izadjem li iz stana, šta će me dočekati, uvek isti lift, uvek iste
stepenice, uvek ista boja poštanskih sandučića. Kapija. ôDobar danö -
ôDobar danö. Dvorište. Pas lutalica o kome se neko brine. Odvija se ta
spirala, odvija se taj pogled sve dalje, sve šire i sve jednako, poznato,
vidjeno.
Ja znam taj pogled, znam ono što ću videti ako pogledam. Znam za
krike lavova koji dopiru iz zoološkog vrta smeštenog u opkopima stare
tvrdjave. Neke ulice koje vode prema hridini, kičmi mog grada još uvek
imaju kaldrmu. Stare oronule zgrade, miris podruma koji dopire na
ulicu, mačke koje velikom brzinom beže i vire ispod parkiranih
automobila. Tu u blizini uskoro će cvetati lipe. Leti kore od lubenica
ispred kontejnera za smeće, tišina nedeljnog popodneva. Iz stanova
dopiru zvuci ručka. Muževi peru kola i slušaju radio prenos utakmica.
Žene zveckaju tanjirima, deca se neumorno igraju. Padaju snegovi,
tope se pahulje na asfaltu. Da, tramvaji, uvek isti, sada crveni, nekada
zeleni. Prolaze, vuku se po šinama, zimi, kada je zemlja zaledjena,
skoro nečujno. Razleže se topli zvuk tramvaja, dragi zvuk tramvaja.
čelične šine se blistaju na jutarnjem suncu. Dečak posmatra svet iz
tramvaja. Stari gospodin seća se mladosti iz tramvaja.
Tišina. Nogu pred nogu u kratkim pantalonama leti. Zvuk jesenjeg
krckavog lišća. Isti kamioni koji prevoze lubenice, kupus ili krompir, u
zavisnosti od doba godine. Ledeni istočni vetar ponekad brije gradom,
zavlači se u pukotine, isteruje prašinu i smeće. Ostavlja mirno,
netaknuto nebo, daleke mirise severa i iskustvo o mogućnosti
prosvetljenja i pročišćenja. Onda iznenada dodje proleće..
Pogled sa grebena. Severne ravnice u zavesi oblaka, nepojmljiva
beskrajnost nizije. Oluje koje dolaze sa zapada. Svakodnevna smrt
sunca u vodama reka, beskrajno budistički smirena voda. Osjaj koji
traje dugo posle zalaska leti. Veličanstveni dnevni tranzijent, autoput sa
oblake koji promiču sa zapada, sa dalekog Atlantika. Prvi znaci oluje
koji se upravo odavde najjasnije vide. Mesto koje kaže: budi ponosan
što ovde stojiš.
A kad se dan umiri, kad padne noć, kad se na rečnim obalama čuju
skokovi žaba. A tada? Pitaš se: otkud to da postojim i osećam sve
ovo?
Onda Mesec izadje iza stare mračne tvrdjave. Kome da kažeš - ko će
te razumeti? Ko još može da kaže da je pogledao u sve ulaze starih
zgrada, da se vozio svim prastarim liftovima iz tridesetih? Koga to
uopšte zanima?
Istina.
Ali zašto se zavaravati. Sve to što vidim i znam, to su refleksije,
prošlost, toga nema. Opsena. U stvari već, godinama toga nema.
Godinama već zazirem od suseda: mogli bi pokušati da budu ljubazni,
mogli bi pokušati da budu neljubazni. Kradu sijalice iz lifta i više ih
jedino zanima kako da što duže ostanu ispred svoje male plave TV
kutije iz koje ih zasipaju radostima virtuelnog življenja. Ulice su teško
prohodne za one koji se nisu prilagodili - iako im je formalno
dozvoljeno da se slobodno kreću, oni se usled svojih vlastitih sistema
razmišljanja kriju i leže u svojim zapećcima u poluhalucinantnom
polusnu.
U širokoj ulici kojom prolazi tramvaj potkresali su ogromna stabla
platana, od moćnih grana preostali su bedni patrljci. Kapije tvrdjave
zjape otvorene, trule, naherene, neprijatelj je lagano zauzeo sve.
Inteligentno. nije rukovao zabranama i naredbama. Imao je mnogo
strašniju alatku: obesmišljavanje. Jer stvari, predmeti, institucije i ljudi
nastavili su da postoje, ali ovoga puta lišeni svoga smisla, nestvarni i
svedeni na nivo lažnih simbola. Ostati sam sa svojom sramotom, sa
svojom razgolićenom suštinom.
Rekli su nam: ôEto to ste vi, pogledajte se. Pogledajte kako ste gladni.
Zar u vama postoji išta osim bezumne sebične gladi, bilo šta što
makar i podseća na želju, ako ne za slobodom onda barem za nekim
lepšim i boljim životom. Sami ste, trzate se na svaki zvuk, u večitom
strahu jedni od drugih. Izmedju vas nema viŠe ničega. Niko od vas
više ne oseća da je deo celine.ö
U tom smislu Oni buše, skidaju kamenje, izvaljuju polugom prastare
cigle. Suravaju. Menjaju.
Manifestacije umrtvljenja, pretvaranja u pustoš, polako se šire i
zauzimaju sve veću površinu, kao kraste.
Ali kada se dan smiri i padne noć, tada sve njihove novokomponovane
gradjevine padnu u istost, tvrdjava se ukaže onakva kakva je nekada
bila, i kaže: ôBila sam kapija.ö
Zato i dalje obilazim kao pas svoju teritoriju, kad ulice opuste, podjem
po stoti, hiljaditi put istom putanjom. Raspoznajem nove rane,
raspoznajem nove čireve iznikle na trotoarima, tešim se preostalim
strukturama davno prošlog. Sve je samo naizgled normalno, ipak prizor
me ne može zavarati, ono što vidim ne može ugušiti taj osećaj da
znam da nije dobro, da nešto nije u redu, kao saznanje da su tragovi
zločina blizu, možda su žrtve plitko zakopane, tu na dečijem igralištu,
možda pioniri zločina vode prodavnicu prekoputa.
Slaba je i nesigurna ta granica kojom je obeležen moj svet. I svakim
dan ostaje mi sve manje. Ostaje drvenarija, ostaju predmeti koje je
teško uništiti, osmehuju mi se zidovi. Jedan svet je mrtav, kakva je
korist ili šteta od toga? Da li je uništenje objektivno donelo nešto dobro
ili loše? To su pitanja na koje je nemoguće odgovoriti.
Umirao je ipak stari svet polako, prvo su demontirali smeh, uveli bedu i
strah. Onda su polako započeli ukidanje boja, godinama su ih strugali.
Na kraju su ukinuli i senke. Na posletku su ukinuli i kompleksnost
slike, sveli stvarnost na pojednostavljene šeme. Pretražili su grad loveći
poslednje ostatke struktura koje su još odolevale. Ostala je prošlost u
tragovima. Tako sada živimo medju crno-belim obrisima koji više ne
podsećaju na ono što ljudski razum može da prihvati kao stvarnost.
Naviknuti smo. Sada se i ulice sužavaju: hodamo zaglibljeni u
neprozirnoj, mutnoj želatinoznoj masi. Neki se pri tome smeju i
dobacuju jedni drugima.
Kažem: ôOstali su ljudiö, ali i ta rečenica je laž kao u ostalom i sve
druge izjavne rečenice u svetu iz koga je ukradena logika. Noću su
došli lopovi, izneli sve i ostavili samo ogoljene zidove. Ko je ostao
čovek posle svega? Oni koji su to bili davno su poludeli usled samog
proživljavanja ove i ovakve stvarnosti. I oni više ne valjaju ni sebi ni
drugima. Oni drugi, ostali su da sada ônormalno živeö neuznemireni i
odvojeni od bilo kakve solidarnosti i saosećajnosti. Sami. Potpuno sami.
Trzaji
Svaki put, gledajući dole u zemlju, osećajući nogama asfalt, čekam da
otpočne, čekam da krene samo od sebe, da udahne ritam tom kretanju
i da ubrzanje mislima. Svaki put, bez gledanja, poznajući svaku mrvu
prostora i svaki kamen te putanje u kojoj se smenjuju ulice, raskrsnice,
parkovi. Devetnaestovekovne mahale, uske uličice sa jednostavnim,
prizemnim trošnim zgradama. Bašte pune ruža, kolovozi na kojima
musava deca igraju fudbal. Udarac lopte u zid. Lokalni mangupi.
Kafane u kojima se svi znaju. Jedna muva sleće na prljavu čašu.
Dalje, vile uspešnih poslovnih ljudi iz medjuratnog perioda. Svaki
kvadratni santimetar preostalih delova fasade odslikava njihovu želju da
se približe velikom svetu, potrebu da se bude bliže umetnosti. Stanje
duha u kome se pokušava da razume, a ako se ne razume plaća se
onome ko razume. Prefinjenost koja se ne zaustavlja na ovim
individualnim kućama, ona se širi i u centar, nalazi se u ulazima starih
zgrada, veliki holovi sa pločicama, masivna ulazna vrata, i taj neobični
osećaj što lebdi.
Moderna kasnih tridesetih stapa se sa siromaštvom socrealističkih
oblika, koji brzo nestaju i ustupaju mestu utilitarnom internacionalnom
stilu. Budući čedo industrije, te su zgrade jednobrazne, ali i medju
njima poneki biser, po koja uspela koncepcija. Ružna satelitska naselja,
neobični zaseoci okruženi zgradama, Ciganske mahale.
Naizgled grada nema, a ipak on je tu, sveprisutan i prožimajući. Ili bih
hteo da taj grad i dalje traje oko mene?
Zato uvek nastavim da hodam, sam ili sa nekim ko razume. Svaki put
hodam, isto, ritualno obilazeći neka mesta, neka poznata i važna
mesta, izgovarajući imena tih mesta. Sećajući se. Ritual nije jasno
definisan. Hodanje mu daje smisao. Hodanje kao mogućnost i naziranje
slobode, normalnog života, onoga čega nema i ne može da se vrati.
Na uglovima su neki drugi ljudi, govore mojim jezikom, ali ih više ne
razumem. Nijhova nadanja i strahovi nisu moji, ono sa čim se oni bez
razmišljanja mire je nešto na šta ne mogu da pristanem. Prolazimo
jedni pored drugih, sve nas je manje. Po neki put okupimo se na uglu
ili kod nekoga. Nema svrhe da izadjemo u grad koji nije više naš.
Razgovaramo o drugim stvarima, o drugim zemljama. Znamo kako je
pogrešno vezivati se za države, zidove i uspomene, zato nam je lakše
zajedno. Vreme prolazi, a mi ga imamo možda za još jedno pivo ili još
jednu temu. Evociramo uspomene, izgovaramo. Pominjemo krivca,
gušeći se zbog veličine zločina trudimo se da i dalje govorimo. Iz usta
više ne izlaze suvisle reči, samo emocije nezaustavljivo lipte. Zar nas
nije sramota, ta melanholija je već dobro poznata, ona je možda samo
izgovor. Jer nismo učinili ništa da se spasemo ili je sve što smo učinili
bilo nedovoljno i mlako?
Govorimo isto, opet pričamo isto. Kao da tom našm mantrom možemo
oterati zle duhove. Kao da tom našom bajalicom možemo ukinuti
neprirodni i nenormalni poredak stvari, progledati kroz neprozirnu
pomračinu.
Kraj.
Noć je vedra. Grad je prazan a taksista umoran. Ipak, on vozi brzo i
pored nas promiču svetla osvetljenih izloga. On na sreću ćuti, sa radija
dopire neka stara muzika. Gledam kroz prozor i očima gutam te ulice,
te izloge. Očima gutam te sive strukture. Grad je sada najlepši jer je
prazan. Nekoliko putnika sedi na klupi što više i nije važno. Otišao
sam, odlazim, ovo su reminiscencije, ostaci, prah. Nadam se samo da
će uskoro zora, da pre odlaska vidim krovove obasjane prvim, nevinim
i nežnim zracima sunca. ôKao nevina bebaö, pomislih, ôprazan i čistö.
U stvari, grad je divan dok se budi.
MC 8/98
Bolje da je nikad nisam napisao
književnost.994miobrado,
ROMAN, najprikladniji pripovjedački oblik, gotovo uvijek u prozi, u
kojemu se može obuhvatiti i svestrano prikazati doživljaj punoće svijeta,
života, društva i čovjeka. Postojao je i u ranijim stoljećima u različitim
oblicima, ali je od XIX st. postao književni oblik primijenjen na svim
stranama sveta.
Veliki epovi i epopeje iz najranijih stoljeća, pisani u stihu, imaju
bitne značajke suvremenoga romana, kad ih uporedimo prema opsegu i
obuhvatnosti događaja i likova, prema osnovnom narativnom tonu i osnovnom
književnom zadatku.
Ali užu srodnost suvremenoga proznog romana naći ćemo u
srednjevekovnim viteškim romanima i još starijim kasnogrčkim ljubavnim
romanom _Erotikon_ (pripovjest s ljubavnom temom), jer oni napuštaju javnu
djelatnost i život likova, a počinju obrađivati privatni život i svijet s
njegovim intimnim očitovanjima i unutrašnjim, skrivenim motivima. Široki
raspon u građi romana omogućava ovome obliku trajne izmjene i neprekinut
razvoj. Stoga je povjest romana svestrano raznolika i bogata.
Bilo je više pokušaja da se romani jedne nacionalne književnosti
odvojeno ili evropskih književnosti klasificiraju zajednički u različite
skupine.
Prema temi i predmetu opisivanja govori se o _pustolovnom_,
_avanturističkom_, _kriminalističkom_, _historijskom_, _socijalnom_,
_psihološkom_ romanu.
Prema načinu pristupanja govori se o _humorističkom_, _satiričkom_,
_publicističkom_ romanu.
Prema načinu izgradnje govori se o _stepenastom_ romanu, o
_prstenastom_ romanu i o _paralelno građenom_ romanu.
Govori se o romanima kojima je osnova ili zbivanje (akcija), ili
ličnost (figura), ili prostor (odnosno drutvo). Ali su sve dosadašnje
klasifikacije romana samo djelomično opravdane, pogotovu kad je riječ o
boljim i najboljim ostvarenjima. Svaki je bolji roman svijet za sebe, i ne
može se potpuno uklopiti ni u jednu skupinu, a samo se neke njegove osobine
mogu podudarati s navedenim klasifikacijama...
DR Tvrtko Čubelić
(KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 470.)
književnost.995willow,
Izvan fokusa
Poštovane dame i gospodo: moj je slučaj
nedovoljno ispitan.
čučim u vakumu,
zarobljen.
bez ijedne individualne ideje
bez iole jasne konačne koncepcije.
tumaram, muvam se.
opet tumaram. štrikam mlazom po peskovitim
dubinama. mašem krilima po
maglovitim obzorjima noći.
jebavam ale
i sam
sjeban. nikakav veliki plan
tu ne postoji.
samo tupavo
švrćkanje
sićušnog vrzmajućeg
čovečuljka
dementnim civilizacijskim
prostorima.
Posao: doveden sam u jednu
neobičnu situaciju: drndam se
po čitav dan
za trivijalnu sumu novca - postao sam jeftin kurajber;
kikiriki drkadžija; izdrkani semenkar.
na ljubavnim terenima
takođe ni tu
ništa novo: poslednja me od njih šutnula
na maštovit način: objasnila mi
da nemam nikakvih sličnosti
sa njenim omiljenim
jebenim sportašem
i zatim mi spustila slušalicu.
tada sam pomislio: pa, dobro; tako to funkcioniše; te stvari
uspevaju od slučaja do slučaja, zar ne?
normalno.
bilo je to pre dve godine.
Ljudi: mnoge od njih nikad neću uspeti da razumem.
a ni oni mene.
a ni ja sam sebe.
a ni oni sebe same.
skakućem u mestu kao loptica-skočica.
buljim kroz uske šupljine.
ulećem u klopku figuri crnog lovca.
baljezgam.
ispao sam iz igre. živim totalno izvan fokusa.
Oh...?
Aha,
trenutačno - pesimista sam. ali
samo do sledeće
prilike.
kad ću opet
vrlo rado biti
optimista. naravno, u korist tvoju
i u korist moju
jer
ovaj svet nije baš do te mere sjeban: još uvek su bolji
uslovi života
ovde
nego, recimo,
na Marsu,
zar ne?
Pzdrv, W,W,3.
književnost.996dalex,
Imamo često prilike da čitamo prevod ili prepev stranih dela na naš
jezik. Evo jednog obrnutog primera...
This night the dead have come to me
Of yesteryear and ages past;
Their chosen prey I seem to be;
I image all that does not last.
(...)
This night all loves have come to me,
All loves of time without a trace,
Fast in the kiss of memory,
Fast in eternity's embrace.
(...)
The eye unknown to man; no sense
Of grief, of joyounsness no dream -
That stony gaze, the space immense!
Prepoznajete?
književnost.997mcar,
Američki san
Nesnosni šumovi prevare, kolaž holivudske sirotinje,
oni se stalno osmehuju.
Zloćudni tumor stabilnosti, nemirno klatno užasa.
Titanik ubrzano tone.
Gitarista sa automatom umesto gitare.
Rzrogačene oči sapatnika, očajnika i ubica.
Tačno u podne i svakog minuta,
umire po jedan
u najvećim mukama
i idiotskim smeškom na licu
ili bez lica.
Prijateljski stisak ruke trgovaca oružjem,
mala porno svečanost za čistunce
i sveštenike i saučesnike.
I ostale zaštitnike morala i koječega.
Tamo daleko i tamo blizu.
Ne pokušavaj da se sagneš,
pederi su svuda oko tebe.
Ne padati na kolena, nikako,
milosti nema, odaberi svoju zabranu.
Voditeljka sere racionalno,
polako brabonji.
MTV ili Palma, više nije važno.
Ne, ništa nije.
Prodavci amajlija cupkaju na hladnoći, možda od sreće.
Možda su odrpanci ruglo malogradjanske idile.
I ne podsećaj nas ko smo.
Uz pomoć uredbe o prosjacima,
ili taocima, učinićemo čuda.
Izbrijani marinac, Srpski ratnik,
više granice nema, da li je bilo razlike.
Devojčice, neumorno ciče ushićene novčanicama,
zlatnim sandalama, gadeći se sperme.
Maštajući o svemu tome.
Veliki mozak istoka mantra prestrašeno
sabirajući frekvencije moždanih talasa,
levitirajući i prodajući se, sasvim polako,
kako kad zora svane.
Nemilosrdno, surova logika profita,
kao kinesko mučenje, prefinjena.
kao Jasenovac brutalna.
Otkud ove Crne košulje,
u pitanju je obična, najosnovnija kulturna provincija, kosturnica,
zaključani dekadentni štit crvljive Evrope.
Pijanac se sapliće, drhti u mraku,
niz čelo se nešto sliva.
Oštri alkoholni znoj.
Aleluja.
MC
književnost.998kant,
> Imamo često prilike da čitamo prevod ili prepev stranih dela na
> naš jezik. Evo jednog obrnutog primera...
Teško je prevoditi poeziju, a da se ne izgubi mnogo...
Nirvana
Vladislav Petković - DIS
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.
Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.
Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.
I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.
Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.
I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblaka, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.
I taj pogled, ko kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje i sve misli nove.
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
književnost.999kant,
Kad sam već tu...Lično više volim Dučića, ali pesma koja sledi je,
po mom skromnom mišljenju, jedna od najlepših na srpskom jeziku.
Možda spava
Vladislav Petković - DIS
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć,
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zveze, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća
Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.
Možda spava sa očima iznad svakog zla.
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.
književnost.1000miobrado,
SOCIJALISTIČKI REALIZAM, programski književni pravac koji je naročiti
zamah dobio u Sovjetskom Savezu između dva rata i poslije drugoga svjetskog
rata.
Roman _Mati_ (1906) ruskog pisca Maksima Gorkog (1868-1936), posvećen
borbi radničke klase u carističkoj Rusiji i izrađen prema programatskim i
revolucionarnim ciljevima, postao je uzornim djelom i jednom od normi za
stil socijalističkog realizma. Maksim Gorki proglašen je njegovim
osnivačem.
Mnogi su pisci kasnije pretjerivali u iznalaženju tema iz novoga
društvenog života. Pretjerivalo se i u tome što su sva neposredna zbivanja
ocijenjena mjerilima političke borbe i aktuelnih političkih odnosa. Zbog
toga je tendencija za obranom socijalističkih ideala bila umjetno
naglašena, a svi su umjetnički postupci svedeni na jedan jedini, tzv.
tehniku bijelo-crno, bez spontane i prirodne polarizacije (v.) ; to je tzv.
>>lakirovka<<.
DR Tvrtko Čubelić
(KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 511.-512.)
književnost.1001miobrado,
MEMOARI (franc. mémoire sjećanje), djelo u kojemu pisac u obliku
kraćih zapisa prikazuje prošle događaje kojima je bio suvremenik ili je u
njima sudjelovao.
Kao autobiografije, biografije, kronike, prema kojima ih je teže
razgraničiti, tako i memoari mogu donijeti zanimljivu i korisnu građu o
jednom razdoblju, o životu pisca i o književnim prilikama.
DR Tvrtko Čubelić
(KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 328.)
književnost.1002dalex,
> Teško je prevoditi poeziju, a da se ne izgubi mnogo...
> Nirvana
Ne znaju Ameri šta propuštaju ;)
Sećam se pre koju godinu, ortak je kupio u nekoj antikvarnici
'Utopljene duše' za nešto reda veličine 2 dinara...
Btw, Dis je stradao u brodolomu, ali nisam siguran da li je u pitanju
bio čuveni 'Titanik'. Zna neko?
književnost.1003dalex,
> Kad sam već tu...Lično više volim Dučića, ali pesma koja sledi je,
> po mom skromnom mišljenju, jedna od najlepših na srpskom jeziku.
> Možda spava
> Vladislav Petković - DIS
Ja bih rekao da Dučić ima veću unutrašnju snagu i širinu, ali
kao da je manji emotivni naboj u odnosu na ovu Disovu stvar ili na
Lazinu neprevaziđenu 'Santa Maria della salute'...
Duša Jovan Dučić
----
Zašto plačeš draga
svu noć i dan ceo
izgubljena sreća još je uvek sreća
i taj jad u duši što te na nju seća
to je jedan njezin
zaostali deo
Ne daj mutnoj snazi na sumorno oko
sreća nikad ne mre
ni onda kad mine
taj eho kad čuješ
iz daljine
to još ona zbori
u tebi, duboko
U samotne noći
kad žalosne šume
reke pune zvezda
gore pune sena
do sluha još pesma ne dopire njena
al duša je sluti, čuje i razume
književnost.1004kant,
> Btw, Dis je stradao u brodolomu, ali nisam siguran da li je u
> pitanju bio čuveni 'Titanik'. Zna neko?
Nije. Ne znam ime broda, ali se DIS udavio 1917. prilikom povlačenja
naše vojske sa Krfa. Brod je, mislim, bio torpedovan.
književnost.1005kant,
> Ja bih rekao da Dučić ima veću unutrašnju snagu i širinu, ali
> kao da je manji emotivni naboj u odnosu na ovu Disovu stvar ili
> na Lazinu neprevaziđenu 'Santa Maria della salute'...
Delimično je to stvar ukusa ali, ne želeći da potcenjujem Lazu
Kostića, mislim da "Santa Maria.." nije ni blizu nekih Dučićevih
pesama. Da nije bilo tragične Lazine ljubavi prema Lenki Dunđerski i
da pomenutu pesmu nije napisao pred smrt mislim da bi se ta pesma
potpuno drugačije vrednovala, ali ljudi smo...Što se Dučića tiče,
neke njegove pesme su pravi biseri naše lirike, on je dubok i
emotivan i nadasve trajan pesnik sa sposobnošću da u maltene jednom
dahu prikaže neke od najskrivenijih delova ljudske duše. Nešto od
toga sam slao ovamo s vremena na vreme, a kad smo već krenuli, u dve
sledeće poruke idu "Santa Maria..." i Dučićev "Refren".
P.S. "Dušu" sam takođe slao ranije, u tvom prepisu ima par grešaka.
Možda i nije toliko važno, ali sa poezijom treba biti oprezan, ne
zameri.
književnost.1006kant,
SANTA MARIA DELLA SALUTE
Laza Kostić
Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
u pepô spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strado,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma';
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepô i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al ipak neću nikoga klet;
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram,
kad mi se ona odonud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam
za što se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al nežežene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slâvâ,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
književnost.1007kant,
Refren
Jovan Dučić
Snevaj, da uvidiš da prolazni snovi
još najbliže stoje postojanoj sreći;
da ne pitaš nikad, zašto jadi ovi,
a ne koji drugi, a ne koji treći.
Ljubi, ljubi silno, uvek istovetan,
u ljubavi samo ti ćeš jasno znati:
kako malo treba da se bude sretan,
i sto puta manje da se večno pati.
I umri, da spaseš verovanje čisto,
da si kad god stao pred istinom golom:
i da u životu nisi jedno isto
jednom zvao srećom, a drugi put bolom.
književnost.1008miobrado,
DNEVNIK, 1) novine koje izlaze svaki dan; 2) djelo u kojemu se iznose
doživljaji, zapažanja i razmišljanja kronološkim redom, iz dana u dan.
Dnevnici su vrlo zanimljiva i vrijedna djela jer daju građu o
neposrednom času i aktuelnim temama. Upoznaju nas potpunije s općim
kulturnim stanjem i atmosferom u nekom razdoblju, kao i s neposrednim
interesima i zapažanjem autora. Za upoznavanje ličnosti nekog pisca
dnevnici mogu biti vrlo dragocjena vrela. Npr. _Davni dani_ Miroslava
Krleže.
DR Tvrtko Čubelić
(KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 109.)
književnost.1009dalex,
> Da nije bilo tragične Lazine ljubavi prema Lenki Dunđerski i
> da pomenutu pesmu nije napisao pred smrt mislim da bi se ta pesma
> potpuno drugačije vrednovala, ali ljudi smo...
Po meni, veličina ove pesme jeste ono što je pridalo značaj istoriji
sa Lenkom. Inspiracija za pesmu, dakle na neki način njen uzrok, leži
u čudnovatosti, složenosti i tragediji same situacije, ali je Laza našao
veličanstven način da je pretoči u pesmu, i to je ono što ju je
ovekovečilo, da znamo, eto, za nju i danas.
> Što se Dučića tiče, neke njegove pesme su pravi biseri naše lirike
O Kostićevom životu znam po nešto, a o Dučićevom ne. Pitam se da li je
to po onoj o dobrom i lošem glasu, kad se ima u vidu čuveni Lazin
skandal (od svih baš) sa Zmajem. Nešto od njegove kontraverznosti
ali ipak, izgleda, i genijalnosti, mogu da naslutim iz toga što
se u jednoj od strofa SMdS (A naša deca...) govori na izvestan način
o onome što ja napisah u prvom pasusu poruke...
Lična ocena: Dučićevo delo verovatno je veće od Lazinog, ali ovom
pesmom Kostić je dotakao samo nebo.
> P.S. "Dušu" sam takođe slao ranije, u tvom prepisu ima par grešaka.
Uključio mi se kriminalni deo mozga: jel namerno ona grehota/lepota,
vasiona/visina i čini mi se još par?
> Možda i nije toliko važno, ali sa poezijom treba biti oprezan, ne zameri.
Primedba stoji, nema šta da zameram, nije nepoštovanje teksta uzrok.
Uživanje_u_ovim_pesmama*amatersko_poznavanje^oskudica_u_vremenu = greška :)
Ako imaš tu liriku u nekoj datoteci, lepo bi bilo da pošalješ.
'Reč' kasni...
književnost.1011kum.djole,
>> po mom skromnom mišljenju, jedna od najlepših na srpskom jeziku.
Dva skromna mišljenja.
književnost.1012kant,
> Po meni, veličina ove pesme jeste ono što je pridalo značaj
> istoriji sa Lenkom. Inspiracija za pesmu, dakle na neki način
Ja, kao što već rekoh, mislim obratno, ali OK.
> O Kostićevom životu znam po nešto, a o Dučićevom ne. Pitam se
> da li je to po onoj o dobrom i lošem glasu, kad se ima u vidu
O Dučiću se u ovoj zemlji od posle rata naovamo nije ni moglo mnogo
toga čuti (u poslednjih nekoliko godina se i to, hvala Bogu,
promenilo), što nije ni čudo s obzirom na političko opredeljenje.
>> P.S. "Dušu" sam takođe slao ranije, u tvom prepisu ima par
>> grešaka.
>
> Uključio mi se kriminalni deo mozga: jel namerno ona
> grehota/lepota, vasiona/visina i čini mi se još par?
E, sad moram priznati da te ne razumem baš najbolje. Na koju pesmu
misliš? Ako se radi o "Duši" (mada toga tamo nema), poruka u kojoj
sam to poslao je: CIVILIZACIJA.9:knjizevnost, poruka 6.373.
> Ako imaš tu liriku u nekoj datoteci, lepo bi bilo da pošalješ.
Koju liriku? Ako misliš na Dučićeve pesme ili na Antologiju, nemam ni
jedno ni drugo u elektronskom obliku. Ovo što šaljem ponekad, to je
kad mi, eto, dođe pa prekucam nešto što je, po meni, vredno čitanja.
Mislim da je svojevremeno negde na internetu bio prepis Pavlovićeve
(valjda) Antologije srpskog pesništva, čak mislim da sam to i skinuo,
ali ne mogu trenutno da nađem taj fajl. Ukoliko ga pronađem negde,
poslaću.
književnost.1013miobrado,
GUSLARI, pjevači naših narodnih epskih pjesama.
Jedan dio između njih bili su i stvaraoci pjesama, ali u pravilu ne
treba izjednačavati narodne guslare sa stvaraocima narodnih pjesama.
Umijeće guslanja i pjevanja pjesama nije identično s umijećem stvaralaštva
pjesama.
Razlikujemo nekoliko tipova narodnih guslara.
Jedni su bili recitatori ili kazivači, tj. lijepo su i izražajno
pjesmu govorili od početka do kraja. Imali su izvanredno pamćenje i bili su
rado slušani, jer su ih slušaoci mogli najbolje razumjeti. Jedan od takvih
bio je Tešan Podrugović, suvremenik Vuka Stefanovića Karadžića (1786-1864).
Drugi su bili dobri pjevači i izvodili su epske pjesme pjevanjem.
Prirodno je da su brže govorili, manje su bili razumljivi, ali su svojim
pjevanjem privlačili pažnju. Primjer je takva pjevača Starac Milija, Vukov
suvremenik.
Treći se pjevači prate narodnim muzičkim instrumentima guslama ili
tamburama. Ti su pjevači stekli najveći ugled, bili su najbrojniji i oni su
dali pečat liku narodnog pjevača. Najpoznatiji je takav pjevač Filip
Višnjić, sudionik u prvom srpskom ustanku (1904).
To su osnovne tri skupine. Nemoguće je svakog pjevača narodnih
pjesama tačno svrstati u jednu od skupina, ali oni najbolji razvili su tri
gornja načina ili stila u izvođenju narodnih epskih pjesama.
DR Tvrtko Čubelić
(KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 204.)
književnost.1014gkosta,
> Nije. Ne znam ime broda, ali se DIS udavio 1917. prilikom povlacenja
> nase vojske sa Krfa. Brod je, mislim, bio torpedovan.
Tacno tako. Dis se utopio na torpedovanom brodu "Italija" iz Pariza u
Jonskom moru 1917. godine (mislim da je u maju mesecu).
književnost.1015dalex,
> E, sad moram priznati da te ne razumem baš najbolje. Na koju pesmu misliš?
SMdS, 2 strofa 3 red, 6 strofa 4 red.
> Mislim da je svojevremeno negde na internetu bio prepis Pavlovićeve
> (valjda) Antologije srpskog pesništva, čak mislim da sam to i skinuo,
> ali ne mogu trenutno da nađem taj fajl. Ukoliko ga pronađem negde, poslaću.
Važi...
književnost.1016willow,
Tuga u srcu Bili Holidej
Čovek se obično veoma gadno oseća, recimo, kao sa mamurlukom
nakon neprespavane noći, onda kada ustanovi da, na žalost, ne
raspolaže određenim božanskim ukrasima tipa čudnovatih čarobnih
štapića, koji bi mu omogućili da ljude i stvari spašava i usrećuje
na način na koji to bogovi čine; a ako već nisam u mogućnosti da
pružim odgovarajuću pomoć, ukloniću se sa puta onima koji to mogu.
Komotno ću da se pokupim i da odem; tipično gubitničko
razmišljanje. A pošto kucanje pesama valjda ne bi trebalo baš
toliko da boli, hajde da i ja pokušam nešto:
Neizmerna je količina
tuge
u srcu te ženske osobe. B.: to su ti čitavi okeani tuge,
recimo, kao u slučaju
Bili Holidej - visoko iznad uobičajenog
proseka
naše razumne ljudske trpeljivosti.
njene su pesme
usamljene, izgubljene i mračnjački orjentisane: kao cvet tame,
biser,
i čelično uže noći.
obnevidele vodeničke utvare, panjevi i
lica sa iskrivljenim, sićušnim očima
gamižu njenim slikama - pejzažima iscrtanim ljubičastom
kredom.
u stručnoj literaturi
pročitao sam da bi se takvo stanje
moglo nazvati - još jedan blagi duševni poremećaj.
ali
prostim kombinovanjem ovih reči
došao sam do zaključka da se takvi slučajevi
mogu interpretirati i kao - poremećaj još jedne blage duše.
"dušo, ti znaš i ja znam: u snu
a i izvan sna
izgledi su nam potpuno identični, tj., - nikakvi..."
"o, B. molim te, nemoj tako da govoriš..."
a i ako pokuša
da tu melodiju svog srca
saopšti
čitavom svetu ovom nerazumnom svetu ljudi i stvari,
sve će se završiti na način koji te podseti
na ples obeznanjene balerine
po podlozi od ledenih staklića.
i istog trenutka, oko nje
nastupiće haos: ljudi će krenuti da brbljaju,
da baljezgaju,
a bogovi će najednom
zanemeti.
da li je ljudska samilost u božjim rukama
ili je možda
božja samilost u ljudskim rukama,
ja to ne znam - to je potpuno nebitno.
znam samo da bi nekakva količina samilosti
uvek trebala
ovom svetu da bude
pri ruci
kao neka vrsta
čudnovatog čarobnog štapića.
tuga u srcu
tog nesrećnog, uništenog, izbačenog iz igre
bića
želi napolje.
mislim da se to može postići
na jedan od ova dva načina: ili ako brbljivce
prekineš
u onome u čemu te drkadžije najviše
uživaju
to jest u njihovom baljezganju
u tim njihovim malim napadima jebene logoreje
i tako dalje,
ili ako
ćutljive bogove navedeš na
razgovor
o nekim,
pre ili posle
ali ipak manje-više zajedničkim temama.
"posvećeno B."
Pzdrv, W,W,3.
književnost.1017m.s.pesic,
Radujem se povratku usera miobrado. U to ime, što bi rekao izvesni
drug, da, mada nemam u elektronskom obliku, iskucam malo (redjeg)
štiva.
*******
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Čuk il netopir;
Ljubav cvijeća - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svejtlost sipi s visina;
kroz samoću muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.
Antun Gustav Matoš: Notturno
književnost.1018m.s.pesic,
Ovo je zemlja burjana i drača,
ovo je zemlja podlih suncokreta,
ovo je zemlja pijanki i plača
i leglo vrapca koji nisko leta.
Ovo je zemlja burjana i drača.
Ovo je zemlja gnojna, zdrava, jaka,
al na njoj samo štir visoko djiko.
Ovo je zemlja čmalih pupoljaka,
plodove čije ne okusi niko.
Ovo je zemlja gnojna, zdrava, jaka.
Ovo je zemlja kasnoga cvetanja,
ovo je zemlja mrazevi prerani',
ovo je zemlja gde se mnogo sanja,
a berbu misli tuča potamani.
Ovo je zemlja kasnoga cvetanja.
Ovo je zemlja otrovana krvi,
korenje gdeno krepkog duba trune,
orlovi ginu a blaguju crvi,
gde se il kadi il pakleno kune.
Ovo je zemlja otrovana krvi.
Ovo je zemlja prokleta al moja;
Maćeha moja, moja mati draga;
o, ja te mrzim, jer te niko ko ja
ne ljubi tako, moja mati draga!
O, ti si zemlja prokleta, al moja!
Veljko Petrović: Srpska zemlja
književnost.1019m.s.pesic,
I posle ručka tako mnogo jela
I pića stoji na stolu. Kroz stakla
Prozorska, jesen uvela i bela
Srca se naših izgleda dotakla.
Pa ipak, nismo mi ni za šta krivi,
Gospodo. Jesu protekla proleća
Nemirna,lepa; ali neka živi
Sumorna mis'o i našeg stoleća!
Zamagljen pogled, bled oblak na čelu
Naših dama jednu malu tajnu krije;
Odricanje nemo, jednu čežnju svelu,
Strast što je buktala i koje sad nije.
Izgleda da danas više ne zanima
Nas, umornu decu ovoga stoleća,
Drugi i lepši pol; da se ne prima
Nas nada i čednost budućih proleća.
Neosetno, tiho pali smo pod vladu
Drukčijeg, grubog, moćnog suverena:
Alkohol tupi živce, ruši nadu
Na čistu ljubav budućih vremena.
Proklamovan vladar, nečujno, u meni
Protivnika ima, mada ga se plaših;
I čašu što se preliva i peni
Dižem u slavu tradicija naših
I lepih žena! Neka njin nagon ima
I sad u nama svoje stare žrece;
Nedostojno makar, uživajmo u njima,
Ko žalosni oci nemoguće dece.
Sve to neće dati ono što je prošlo;
Al pohodie nas dah sreće nam stari,
I što je tužno i s nategom došlo
Imaće opet nenadmašne čari;
Osetićemo miris ljubičica
Starih, i ljubav, i nadu proleća,
Pa ma i mlada a uvela lica -
Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća.
Sima Pandurović: Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća
književnost.1020m.s.pesic,
Dogadja se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se
čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim,
tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo
pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali,
a njega nema.
Miroslav Krleža: Čežnja
književnost.1021m.s.pesic,
Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvjek odlaziš. A šta će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?
O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?
Šta možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?
Antun Branko Šimić: Tužaljka
književnost.1022m.s.pesic,
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prodje
blaga svijetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
predji sav u zvijezde!
Antun Branko Šimić: Opomena
književnost.1023m.s.pesic,
Ne boj se, to je kao kad list padne pod granu,
kao kad se noću izgubi poslednji šum,
kao kad se s vrha gore pogleda na drugu stranu,
kao kad za blagom mišlju odluta um.
Ne boj se, to je kao kad se more najednom stiša
i pokrije mutnim sjajem do u nedogled.
Ne boj se, biće lako, kao što se lako spusti kiša,
kao što pred suncem iščezne lako mesec bled.
Ne boj se, biće to samo kao kad se u maglu tone,
staze i izvori i svet se pomrači sav.
Evo ti moje ruke, poslednje tanke spone,
dokle se u pomrčinu bude otisnuo splav.
Ne boj se, biće blago kao kad bela povesma
proveju sa topola i legnu tlom kao cvet.
Biće kao prelaz od jednog do drugog bola,
ugledaćemo u jezeru rastužen sav oko sebe svet.
Ne boj se, biće brzo kao kad se namakne zamka,
uskovitlaće se samo oko nas prostor plav.
Evo ti moje ruke, ona će biti slamka
kojom je preko reke prebrodio iz bajke mrav.
Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,
preko ponora sneg u tamnoj, vlažnoj česti,
ne gledajući u dno pod sobom crno.
Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti.
Desanka Maksimović: Ne boj se
književnost.1024m.s.pesic,
Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u kaputu pepeljastom i belom šeširu,
dešava se na ulici da zastanem.
I mada znam
odavno već da truneš,
pomislim: možda si ti.
Inače, ti znaš:
u Boga nismo verovali
ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.
Risto Ratković: Ikona
književnost.1025m.s.pesic,
Da li si, sestro, rasla na livadi
s vetrom koji se mlad zamrsi u cveće
pa ti je lice kao da ga gladi
krilom senke leptir što u snu proleće.
Da li si, sestro, rasla kraj žala
pa su ti oči šumne kao more,
pa su ti dojke kao dva vala
što se igranja ne umore.
Ili si došla iz toplih ruda,
iz bakarnih žica, iz tamne lave
pa ti je glas tunel pun čuda
a suza tela, nemir poplave.
Ili si rasla medj peskom zlata,
na dnu reke, u korenju vode
pa su ti ruke oko moga vrata,
dva mala izvora žedna slobode.
Oskar Davičo: Ljubav
književnost.1026m.s.pesic,
Petrolejka na komu golom
i jedan teški, crni ram,
i čovjek tih za stolom
izbezumljeno sam.
A teče tamna, gusta krv
od duga skitanja,
u gredi tupo dube crv,
i niču čudna pitanja.
Marin Franičević: Noć
književnost.1027m.s.pesic,
More nas je trpelo, zabavljeno večnošću
U sebi; i tako smo plovili, od obale
Do obale, danima, noćima, godinama.
Najlepše obale, naravno, nismo dodirnuli.
Samo je vetar nosio iskidana vlakna
Mirisa ogromnih voćnjaka na kraju sveta,
Izvan pravca plovidbe; ali smo upoznali
Ljubav i smrt, i nešto malo smisla,
Tvrda zrnca zlata u pesku sećanja;
Da, i ponos pustolovine, upraljan krvlju
I opran čistim vetrovima, ispod zvezda
U koje smo nevešto upisivali naša imena.
Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli;
Posada se rasula kao ogrlica; pukla je
Nit naše sudbine. Kapetan smrskan pramcem broda.
More je ostalo isto. Sve je ostalo isto.
Brod rascvetanih rebara trune na polaznoj obali.
Ali malo ko zna tajnu:
nije važan svršetak.
Važna je samo plovidba.
Ivan V. Lalić: Argonauti
Izvan pravca plovidbe
književnost.1028m.s.pesic,
Na svijetu ima mnogo ljudi, koje nećemo upoznati;
ko karta geografska njihov život šuti,
i mi samo slutimo, što mogli bi nam dati
perisustvom, u koje se nećemo uzdignuti.
Na svijetu ima mnogo divnih žena,
u hiljadu gradova, u svakom možda jedna,
što mogla bi nas volit, čežnje naše sjena,
a ne znajuć nas umrijet će njena usta žedna.
Na svijetu ima mnogo gradova, različnih ko lica ljudska,
i negdje živi neki čovjek bolji od brata ili prijatelja
iz rodnog grada, gdje nam sudba uska
ubaci život tužan od nezadovoljenih želja.
Na svijetu ima mnogo bliskih ljudi, koje nećemo znati,
i mjesta, gdje bi nam počinula misao izmorena,
al ćemo s dušom srodnom ostati kobno nepoznati.
Na svijetui ima mnogo ljudi, gradova i žena...
Frano Alfirević: Ljudi, žene i gradovi
književnost.1029kant,
>>> Uključio mi se kriminalni deo mozga: jel namerno ona
>>> grehota/lepota, vasiona/visina i čini mi se još par?
>>>
> SMdS, 2 strofa 3 red,
Da, sad mi je jasno. Nije namerno, mea culpa, a što se ovoga tiče:
> 6 strofa 4 red.
tu treba da stoji "vasiona" ako je verovati izdanju SKZ, uglavnom su
što se toga tiče dosta precizni. Pronašao sam i onaj fajl koji sam
obećao, zaista je u pitanju "Antologija" Miodraga Pavlovića, ide
uz poruku (čist DOS .txt):
> Antologija Srpske Poezije
>
> Editor Miodrag Pavlovic'
>
> verzija iz 1967. godine
>
>
>
>
> _____________________________________________________________
>
> For WWW addapted on February sixt 1996; by Predrag Stojkov
> Ascii form of this document is taken from:
> ftp://ftp.amu.edu.pl/pub/Serbo-Croat/ archive.
> _____________________________________________________________
antolog.zipknjiževnost.1030willow,
Otkud tebi to?
Misliš, - u čemu je štos?
e, pa vidiš:
niti sam lep,
niti pametan čovek,
međutim,
najveća je provala ta
da su i pored toga,
neke od njih
za mene bile kao zvezde: doletale bi mi pravo kroz noć,
niotkuda,
darivajući me lepotom i pameću
celokupnog jednog kosmosa.
a to je već inspiracija oho-hooo slatka. prste da poližeš
dok stvar istražuješ
i eksploatišeš, miki. osobe suprotnog pola
su
kolevka, feder, ljuljaška i grob
moj
i moje umetnosti. Aha, baš tako!
stvarno?
o, da, - svakako!
ne zajebavaš?
o, ne, - nikako!
Pzdrv, W,W,3.
književnost.1031willow,
Bog te mazo
Eto vidiš
šta je sve jedna sposobna ženska
u stanju da učini za tebe. zamisli
pod pretpostavkom
da sam ja samo čučala i čekala
na tvoj sledeći potez: kurac bi nas dvoje
sad sedeli ovde
da smo svi mi manevrisali toliko dugo koliko i ti, zar ne?
Mislim, tempo ti je bio užasno loš
i sad je očigledno
da sam odlično postupila kad sam odlučila
da našu situaciju
uzmem pod svoju kontrolu. pa zar nije tako?
E, da: imam novu stvar. tebi posvećenu. ljubavna je. do jaja.
pazi sad: "ne, nemoj mi prići - jer ti si jedan običan lenjivac
i šeprtlja
i verovatno bi sjebo nešto usput. sto-posto".
kako ti se čini? ho, po toj tvojoj grimasi rekla bih da ti se
sviđa.
hmmm...ali možda sam umesto reči "lenjivac"
trebala da ubacim nešto kao "panj" pa da bude efektnija.
ili, recimo, "krtica iz pakla ludila". hmmm...
I dobro je što nismo čekali na tebe, šta ti misliš?
da se ne lažemo: imaš ti svojih kvaliteta. jedino je
problem u tome što se oko nekih stvari
baš i ne razumeš
pa se oko njih ponašaš kao običan kulov.
I prekini više da me ignorišeš.
ajde, gukni nešto, majku mu...
U pravu si...
Odlično! ajde sad, miči dupe, jer idemo u krpe...
Pa me povela sebi među čaršafe pod ćebe i na jastuk,
a ja pomislih: bog te mazo,
sve ovo će me na kraju i jebene glave koštati...
A onda me bukvalno zaskočila
i takoreći još zbunjenog
ščepala me za vrat, povukla ka sebi
i ubacila mi jezik sve do polovine leđa.
Nije baš dugo potrajalo, mislim. jednostavno,
bio je to jedan od onih površnih finih dubinskih zahvata - ustvari,
sve ono što ponekad usfali
i njima i nama.
a vama?
Pzdrv, W,W,3.
književnost.1032shoom,
Evo dugo traženog update-a priča M.B. ... on koristi CHI na 286-ci pa
sam stigao samo ovo da prebacim u Word7.0, uz dozvolu autora, naravno.
Savakako preporučujem tekst o Ad-art-u i očekujem mailove podrške o
stvaranju HTML prezentacije i proširivanju kruga delatnosti tog
pokreta konkretnim prilozima.
Jedna hitnost: treba mi spisak priča koje sam do sad poslao, da bih
znao šta da ubuduće upldjem. Pa dobro, ko radi, taj i greši. :>
Tu je i novi program FDN-a (DOF-a), i kako čujem ove godine je odlukom
vlade rekordno smanjen broj upisanih. Neznam da li će biti štrajka (u
kome je FDN učestvovao do sada) ali o tome će se odlučiti na sednici
NNV ovih dana. Lično mislim da od toga neće biti ništa, ali ja se ionako
ne pitam. Jednostavno, politički kadar koji smo imali je bio zauzet
hedonističkim potrebama za kupanjem, sunčanjem, Sejšelima i izazivanjem
paranoje kao nove oblasti koja se već godinama ozbiljno i naučno
proučava u cilju stvaranja globalne strategije spašavanja sibirskih
nuklearnih deponija. Trenutno se u IDN-u razvija semantička teorija
stresne neuroze, paranoične i sociopatske modelne tržišne ekonomije, a
u cilju stvaranja naprednog razvnoja unazađenja postojećih kretanja
parametara i pingvina. Konkurencija je velika, pa mislim da bi trebalo
razmisliti o oporezivanju Dobrih Ideja & Prirodnih pojava, te naći
veze u inostranim ministarstvima pored sadašnjih (recimo ministarstvo Gledanja
Li-ja kako hoda).
mb2.arjknjiževnost.1033dalex,
> Pronašao sam i onaj fajl koji sam obećao, zaista je u pitanju
> "Antologija" Miodraga Pavlovića, ide uz poruku (čist DOS .txt):
10x, 10x
Sada sam pogledao 'Dušu' i vidim da sam poslao jako izmenjenu :(
Zato, evo još jednom kopije iz tvoje poruke.
Duša
Jovan Dučić
Zašto plačeš, draga, svu noć i dan ceo:
izgubljena sreća još je uvek sreća!
I taj jad u duši što te na nju seća,
to je jedan njezin zaostali deo.
Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko:
sreća nikad ne mre, ni onda kad mine.
Taj eho kog jedva čuješ iz daljine,
to još ona zbori u tebi duboko -
u samotne noći, kad žalosno šume
reke pune zvezda, gore pune sena...
Do sluha ta pesma ne dopire njena,
no duša je sluti, čuje, i razume...
---- ova konf., ova tema ----------------------- 6.373 ---
književnost.1034willow,
Pismo verne čitalačke publike
Poštovani gospodine taj-i-taj
da ja sad Vama nešto kažem
kao jedan dugogodišnji ovdašnji korisnik.
ovako stoji stvar: pregledao sam neke od Vaših
tekstova
koje ste odašiljali ovde
na Sezam
ali pretežno iz dosade. mislim,
ono što Vi kucate, - to su bljuvotine u očima boga.
furgoni suza. folk muzika. reke ricinusa što teku
kroz naš kraj. gradsko smeće što se iz save uliva u dunav.
prvo: na kojem od mnogobrojnih svetskih jezika
konkretno,
Vi pišete? jer, vidite, ja Vas
ništa
pod milim bogom
ne razumem.
onda: molim Vas, zašto toliko pokušavate
da ispadnete duhoviti? ta Vaša duhovitost je
ponekad toliko isforsirana
da me asocira na smicalicu i umobolni smešak
tipa koji čuči u kadi s mlekom
i flašira svoje podvodne prdeže. vickasto vickasto.
ko vas je to naučio da se služite sve nekim
otrcanim fazonima? primera radi:
"blek stena ustaje. stoji, zeva, šošolji jajca kroz pidžamu..."
stvarno nema smisla. da li ste to pokupili
iz memoara edvarda kardelja? ima li išta smešno u tome
kad bih ja, recimo,
rekao Vama ovo: "a koji ste Vi kurac u horoskopu?"
ho, je l' da da je smešno? govno da Vam se smrzne i osuši.
ne zavaravajte se: Vi ste jedno obično
mrtvo puvalo usko ograničenog
dometa. ono što Vi možete sa Vašim
rečima da učinite, - to bi mogla i moja pokojna baba
iz titovog užica.
priznajte: kada su Vas ojadili za spisateljski talenat?
i zaključio bih pismo sa par manje-više retoričkih pitanja.
recimo: konkretno, u čemu je Vaš problem?
da li ste imali nesrećno detinjstvo provedeno bez sličica i klikera?
čemu sve ovo? je li to zato što Vas trenutna žena maltretira
i kinji?
ako niste tehničar, onda: imate li dovoljno centimetara?
kuda to, majku mu, idu sve te divlje svinje?
šta najavljuju metereolozi? kakvi su nam izgledi za sutra?
koji mi je to kulov na zlatiboru ukrao levu cipelu ispred vrata
hotelske sobe?
da li je elton džon normalan ili ne?
na koliko sve načina možemo ućutkati milojka pantića?
koliko je još svetskih ratova neophodno prirediti
da bi reč "narod" konačno bila izbačena iz upotrebe?
u kom se kontekstu upotrebljava uzrečica: "miki, marš po bostan!"?
da li je čovekov najbolji prijatelj pas, ili žena?
postoji li nebeski kanalizacioni sistem i ako ne, na koji način je
u avionima regulisano pitanje odvođenje fekalija?
i tako dalje.
baj-baj, sad ja idem a Vi lepo razmislite
i sa nestrpljenjem očekujem Vaš
potanki odgovor na sva moja malopređašnja
pitanja. i nemojte da se mrgudite
nego mi sve recite, bar meni to možete. jer, kome ćete drugo
ako ne
svojoj poslušnoj i vernoj
čitalačkoj publici.
iskreno Vaš: i formalnost oko potpisa.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.1035miobrado,
NOVOSADSKI NOKTURNO
I
Trinaesti mesec čuči na anteni
snemoćao mrk i mračan u svom jadu
neonske utvare moć i čar mu kradu
suvišan je eto na nebeskoj sceni
neugledan starčić od besa se peni
posrće i pada psuje svoju vladu
valjda ima neko pravo na nagradu
za zasluge bivše sve u noćnoj smeni
Zaljubljeni mogu i bez mesečine
pesnici takođe Nije ko što beše
o kako bi hteo da ih sve ošine
pre no što mrtvački sanduk svoj isteše
Samo teku noći on otiče s njima
otiče i bledi Sluti: zima zima.
II
Utihnu huk Al šta to vredi
u glavi tutnje bombarderi
i nesanica već se ceri
dok oštri sablje u zasedi
I ove noći krv se ledi
a krila nisu baš po meri
O ko te snove izneveri
te davne snove o pobedi
Još jednom zalud sve iznova
po lažnom tragu ravnoteže
Bez kompasa je noć jalova
bez uzglavlja a ciča steže
Ej teža je od sveg kamenja
ta krhka pena snoviđenja.
Mihal Ramač
(Preveo: autor)
(ZVUCI I KOMEŠANJA / priređivač Miljurko Vukadinović,
Pesmovnik ("antologija") novijeg pesništva u Srbiji: 87 pesnika,
Istraživački centar SSO Srbije 1989. godine, str. 98.)
književnost.1036miobrado,
"... I Draško Imaško ima svoju priču. Kao i mnogi naši ljudi, i on je
bio predodređen za nadimak. Roditelji i okolina su u detinjstvu Dragoljuba
Imamovića zvali Draža, a čim je pošao u gimnaziju, u Tuzli, drugovi su ga
počeli zvati Draža Imam. Njemu se ovo skraćivanje prezimena sviđalo, ali mu
se nije sviđalo skraćivanje imena. Pogotovu što su prve asocijacije vodile
ka poznatoj istorijskoj ličnosti koja je postala sinonim za narodnog
izdajnika. Zato je Dragoljub Imamović želeo da ga zovu nekako drugačije, pa
je sugerisao da ga zovu Draško: Draško Imamović, ili još bolje Draško Imam.
Kao Draško Imam on je i nastupio u Vojvodini i tako su ga, stvarno, u
početku i zvali. Ali transformacija njegovog imena tu nije mogla da se
završi. Mile Pufta, koji je voleo da izdeva imena i uopšte da se šali na
tuđ račun, zvučno je uskladio njegovo ime i prezime. Počeo je Dragoljuba
Imamovića zvati Draško Imaško. ..."
Petar Milosavljević
(Novi Sad na vatri,
NIRO >>KNJIŽEVNE NOVINE<<, 1989. godine, str. 213. - 214., urednik Lj. Šop,
Biblioteka: SUPERROMAN)
književnost.1037willow,
Blaga, pažljivo negovana, i u čistoj pidžami
početak kucanja: ponedeljak - 10:23 naveče;
jedna nedelja, jedan mesec;
i jedna godina.
plus: poderana zavesa
u potpunosti
navučena preko prozorskog stakla,
i maglovito zračenje bledunjave svetiljke,
usamljene
u svojoj nemogućnosti uspostavljanja uličnog
osvetljenja.
moja fiksacija: papirnata žuta etiketa
prilepljena na boci belog vina, - tog jedanaesto-procentnog
čudesno veštog napitka,
spravljenog od uzgajanog grožđa
Sovinjona,
Rizlinga, - da ih ne nabrajam dalje: i to je sasvim
dovoljno.
i
dok se po roze-ofarbanim sobnim zidovima
sada muvaju nejasno obrubljene
senke
smućene lobanje ovog pečenog vrabca noći,
on dolazi na ideju
da bi se mnoge stvari možda i mogle dovesti u red;
mada, - samo pod uslovom
prisustva,
da se tako izrazim - ničeg naročito specijalnog;
recimo: neka to bude
jedna blaga,
pažljivo negovana, i u čistoj pidžami
ženska osoba.
o, jasno mi je kako sve ovo zvuči: pomalo patetično;
ali, evo, vidite, primičem se polako poslednjem stihu: jer,
kao što se
i svakom pojedinačnom slučaju poezije dogodi da
pre ili kasnije
ode u fejd-aut, - tako i ovu pesmu
konačno privodim kraju
u 10:40,
podcrtavam
ono što je možda, - na neki način
bitno,
pa prelazim na narednu stranicu
gde me dočekuje
jedna osetno setna stvar
pod odličnim nazivom: "Huk noći, međunožje duge i vrapčevo perce"
Pzdrv, W,W,3.
književnost.1038miobrado,
ZAVRŠNA POVELJA
Zašio. Glavu. Zaključao u pčelu, vosak. Ponizan i
sit. Kandžicama, udicama, vučen kud melem kud
katancu svet, rez. Legao u sarkofag. Obvit
leskovitim biljem oko struka: plač. Pustinjom: sa
zubljama, keramičkim hvataljkama, pregradama,
olujnim majkama - čopor. To javu saplićem
tamnu. Još uvek. Kopač. Popločan. Rašljama.
Vodenim talogom. Osedeo. Medaljon. Amfora.
Prekrivena mahovinom: nastamba. Završna povelja.
Nekom davnom bogu odlutali razlomi i bljesci.
Snohvatica. Ulomljenost sveta. Zatitrala krv.
Dragan Grbić
(ZVUCI I KOMEŠANJA / priređivač Miljurko Vukadinović,
Pesmovnik ("antologija") novijeg pesništva u Srbiji: 87 pesnika,
Istraživački centar SSO Srbije 1989. godine, str. 204.)
književnost.1039miobrado,
GOVNO
- _ambivalentni dignitet Entiteta_
Govno je domaća životinja koja imitira rosu. Rosa je džez-orkestar
koji priziva dugu. Duga je san o sreći ili neuki prorok. Neuki prorok je
prasak iz kojeg se rađa Svemir. Svemir je viša sila ili tangenta sedmokrake
zvezde. Zvezda je prirodna pojava koja liči na noć. Noć je Umetnost bića
ili Golo Govno...
Sava Damjanov
("Kolači, Obmane, Nonsensi"
str. 156., izd. "Filip Višnjić", Bgd. 1989. god.)
književnost.1040willow,
Bez ideje oko naslova...
U ponedeljak, ja još uvek snažan i mlad i kosmat, popeo se
stepeništem, tu, - do prvog sprata. Otvorio vrata, ušao.
Kancelarijski je prostor bio pust kao svemir. Tu niste mogli da
vidite ni jednu stvar u pokretu. Gde su mi kolege? Gde su svi ti
novi poslovni kontakti? Gde su statue duboke i glatke i čvrste kao
krastavci u papučama? Ko je sad od ranog jutra na redu da me kara?
Etrom se širila neka bolesna, krmeljiva muzika. Čuperci užegle
magle. Eterična dijareja. Vazduh je vonjao na štrokavu, umobolnu
čarapu. Crno-beli TV prebivao je na stolu kao komirana kockica za
jamb. Čučao je na drvenim štulama, uključen. Glas prefriganog
voditelja bio je hrskav kao krekeri. Glavati neki sisoje. Lice,
ispeglano kao lisnato testo, virilo mu je iznad leptir-mašne.
Mutne, žućkaste, močvarne oči. Benigni druškan. Sav ružičast i
sićušan i besmislen. Kao rotkvica. Došlo mi da se natrtim pred
ekran i da mu prdnem u facu. I njemu i svetu koji je sve to
dozvolio. Došlo mi da im sjebem svaku programsku šemu. Da
jednom-zauvek šibnem sam. Ili još bolje, sa jednom blagom,
čistom, i pažljivo negovanom ženskom osobom. Negde u 3 pizde
materine odavde. U neku bezimenu vukojebinu. U dupe na vašar. Šta
se to njih tiče, - gde? I da ponesem samo ono što mi je zaista do
jaja neophodno. Neke stvari za svakodnevnu upotrebu. Kupaće gaće i
papuče za plažu i peškir sa likom sirene, na primer. Muziku.
Dovoljnu količinu vina za celovečernja urnisanja u serijama. Njeno
omiljeno ohlađeno piće. Pribor za održavanje lične higijene. Svog
psa. Knjige: Buk, Hemingvej, Hamsun, Miler, Selin. Da tu stvar
odradim onako kako je i red. Da se zavučem pod duboki svileni sneg.
I da me nema više za vas gospodo. Da se guzim po gnezdima i
skrovitim mestima prirode. Kao medved, mrmot, krtica, skot. Da
zviždim uz vetar kao nadrkani slavuj. Da skakućem teturjajući se,
kao pijani vrabac. Prebivajući u nekom hladu uz tri obroka dnevno.
Razbijajući se šarenim koktelima iz visokih čaša. Švrćkajući se duž
hrpa sitnog, obećavajućeg peska s vetrom u ušima. Zavirujući čednim
i toplim Havajskim ženama pod senzibilne suknje spravljene od
šuštavog i lucidnog palminog lista. Kibeći im plamteće butine boje
čokoladnog mleka. Ne plaćajući račune za električnu energiju i
ogrev. Bez turšije. Izvan naših svakodnevnih, redovnih čekaonica.
Bez istraumirane čekovne knjižice. Bez intimnih podataka unešenih u
državni računar. Bez lične karte, dostupne organima MUP-a. S kitom
ispruženom visoko u vis. Gužvajući nebeske čaršafe. Drkajući na
pučini okeana. Jedući banane bez oljuštene kore. Na način na koji
to svi nedovoljno dresirani četvoronošci čine. Potražujući jebeni
plamen i loveći ne oglodanu srž.
Pzdrv, W,W,3.
književnost.1041miobrado,
FALSIFIKAT
Ruka ti nije poslušna, mami
te na drugačiji potpis. Dve-tri de-
cenije se potpisuješ svuda gde treba
i sada ovaj tvoj novi pot-
pis ne priznaju, ne primaju nigde.
Iz nužde
bivšeg sebe
falsifikuješ.
Pal Bender
(KLJUčEVI / Iz novijeg pesništva u Jugoslaviji / Izbor / Jovica Aćin,
KOV, 1984. godine, str. 33.)
književnost.1042miobrado,
IZ DNEVNIKA DRAŠKA REĐEPA
"... Dolazi nam Radovan Popović. Povlačim ga u ugao. Slušaj, važno je
da sam prisutan, nemoj ti da se skiraš zbog mojih suđenja. Ništa od toga.
Važno je da bilo šta pišem i objavljujem u "Politici". A ja ću uzeti te
starce, godišnjice, povode. Ko će o tome da ti piše, a neko mora. Zato, to
ću ja, sve što su neki povodi, samo ti meni daj prostor u "Politici". O
čemu ja ne znam da pišem, ja sam stručnjak za sve. Najbolje informisan
čovek u Novom Sadu, sve znam. Držim Radovana popovića za ruku, gledam ga u
oči. Sećam se. Tog sam ja čoveka napravio piscem. Mnogo sam ga zadužio,
vraćaće mi do kraja života. Bože, koga sam ja sve napravio piscem, kad se
samo setim! Kad se setim onog jadnog Zupca, pa Almažana ...Pričam mu onu
anegdotu, najbolju definiciju Novog Sada: kada je neki čovek pogurao jednog
čikicu u javnom saobraćaju, ovaj se obrecnuo "Molim vas, ne gurajte se,
nije vam ovo Beograd!" ...A ipak, ja sam za novu politiku, za novi kurs,
Srbija pre svega! Dosta je bilo onog autonomaškog! Bože, jadam se, s kakvim
sam se ja provincijalcima družio! Boško Krunić, Žika berisavljević, kome
sam sve morao da se udvaram, prema kome sam sve morao da budem snishodljiv.
Kad se setim kako sam morao da pomažem onom dogmati Dušku Popoviću, oko
"Golubnjače", da angažujem svoje ljude u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu.
Pravili su te gluposti, ali, moram sebe da parafraziram: Nama ta predstava
nije trebala. Fala bogu, morao sam i da čuvam svoju kožu. Iskreno govoreći
imam desetak knjiga, najdraža mi je _U tminu zagledan_. Uostalom i knjige
su prolazne ......"
(Pisac, br. 7-8, od 10. VII 1990. godine, str. 1. i 2.)