CIVIL.10

07 Sep 1996 - 04 Sep 1998

Topics

  1. filozofija (449)
  2. nauka (850)
  3. istorija (302)
  4. religija (594)
  5. književnost (1042)
  6. o.jeziku (312)
  7. umetnost (222)
  8. film (2070)
  9. galerija (1317)
  10. oko.sveta (189)
  11. hedonizam (1581)
  12. licni.stav (877)
  13. cyberworld (87)
  14. civ.savet (107)
  15. unknown (1)

Messages - književnost

književnost.1 veca,
Ukoliko ste ljubitelj lepe pisane reči i želite da svoje impresije podelite sa nama, ovo je pravo mesto za vas i vašu kreativnost. Sve ono što ste pročitali ili sami napisali, ono o čemu želite da polemišete, da kritikujete, hvalite i/ili promovišete, počev od poezije, proze, romana... ukratko, sve ono što zaokuplja vaš duh i pričinjava vam zadovoljstvo, naići će sa ove strane ekrana na dobar prijem.
književnost.2 miobrado,
Donedavno je, svakog šesneaestog u mesecu, u ovoj temi kačeno elektronsko izdanje časopisa "Reč". Poslednji put sam dl. junski broj. Da li je nekome poznato, zašto se isto više ne kači?
književnost.3 dr.grba,
>> Da li je nekome poznato, zašto se isto više ne kači? Zvanična verzija je da Novica Milić (novim na SezamNetu), koji je urednik elektronskog izdanja časopisa, ima problema sa konekcijom ovde. Nazvanično, razlozi za prestanak slanja Reči mi nisu poznati. Veco, znaš li ti možda išta više o ovome?
književnost.4 olio,
> Ukoliko ste ljubitelj lepe pisane reci i zelite da svoje Pitanje: Da li se ovde jos kaci REC od user-a NOVIM-a u izdanju B-92. Ako ne zasto? Vec dva meseca a mozda i vise ni traga ni glasa, a tako je dobar list. Pozdrav Oliver.
književnost.5 veca,
>> Da li se ovde jos kaci REC od user-a NOVIM-a u >> izdanju B-92. Ako ne zasto? Vec dva meseca a mozda i vise >> ni traga ni glasa, a tako je dobar list. Pitala sam, još letos, Novicu zašto nije poslao Reč na net, rekao mi je da nije stigao i da će poslati i to i još neke lepe priloge. Zašto to nije uradio ne znam, retko ga srećem, pa zaključujem da nema previše vremena, s obzirom kolike šlajfne piše... :) U julu je izašao dvobroj, a pre 20-ak dana i septembarski broj, tako da nam duguje dva komada :) Časopis ne da je dobar, nego je fenomenalan :) i u mojoj biblioteci nedostaju samo prva dva broja, koja se ne mogu naći ni u redakciji, pa evo koristim priliku da upitam da ako ih neko poseduje i želi da mi ustupi/proda, bila bih mu veoma zahvalna.
književnost.6 veca,
>> Zvanična verzija je da Novica Milić (novim na SezamNetu), koji je >> Veco, znaš li ti možda išta više o ovome? Kao što rekoh ne znam, ali ću obavestiti Novicu da nam nedostaje.
književnost.7 novim,
Ko to kaže, ko to... :) Evo Reči, brojevi od marta do septembra, u HTML (Web) formatu. Fajl treba raspakovati (unzipovati) uz opciju -d kako bi se lepo napravili svi direktorijumu. Onda treba početi čitanje od rindex.htm datoteke, a odatle idu linkovi za sve ostalo. Nov (oktobraski) broj izlazi 16. oktobra i biće ovde okačen. :) PS: Format fajlova je i za stare i za nove Windowse. Ko nema neki Web browser za čitanje, može da upotrebi neku noviju verziju VIEW programa. CP je 1250. - Prijatan download. :) rec-web.zip
književnost.8 darone,
>> Da li je nekome poznato, zašto se isto više ne kači? Ima ga na Prou, novim ga još uvek radi. Pretpostavljam da se ovde više ne javlja (?).
književnost.9 dr.grba,
>> Evo Reči, brojevi od marta do septembra, u HTML (Web) formatu. Nekoliko dana sam bio manje-više odsutan zbog nekog posla i tek sad sam uočio prilog. Veliko hvala! >> Nov (oktobraski) broj izlazi 16. oktobra i biće ovde okačen. :) Radujem se unapred. Ako treba da podsećamo, da cimamo za rukav, da vičemo "k-hm!" i slično, tu smo (:
književnost.10 hercog,
STIDLJIV ČOVEK Ja sam stidljiv, lako je to reći, samo reći i nista više. Ćutati samo po dan celi, pogled si kriti unutra u sebi, u mašti graditi snove svoje, o pustoj sreći i ženskoj puti. Ja sam stidljiv, ne znam šta ću. Ne smem da krenem, plašim se pašću, ne mogu reći ono što znam, boleće to što tada će doći. Neka boli! živeti se dalje mora. Volim da padam, ustaću jednom posle hiljadu puta. Idemo dalje! Što se nema, izgubiti ne možeš. Sale
književnost.11 jevta,
Ima li neko nešto od Dučića (preferiram delove "Blago cara Radovana" ili "Jutra sa Leutara" u elektronskoj formi. Potrebno je jednoj devojci u USA.
književnost.12 staos,
Pesma "Stidljiv covek" podsetila me... " Najmanje stvarnog osnova imaju i najvise nam stete nanose osecanja bilo gordosti bilo manje vrednosti i stida zbog toga sto smo takvi kakvi jesmo,bolje receno kakvi mislimo da jesmo. U onom sto mi o sebi mislimo ima vrlo malo od onog sto stvarno jesmo, a mnogo svega drugog,narocito onog sto bismo zeleli da budemo ili sto se bojimo da ne budemo.Zbog toga predstava koju imamo o sebi nikad nije tacna; cesto se menja,a ponekad je potpuno neverna. I covek nema razloga ni opravdanja da zbog nje bude ni narocito ponosan ni preterano postidjen." Ivo Andric P.S. Lepo je kada svojim recima podstaknes drugoga na razmisljanje, ja mislim da je Andric ovo rekao mnogo lepse nego sto bih ja umela... zato i pisem !
književnost.13 veca,
>> Radujem se unapred. Ako treba da podsećamo, da cimamo za rukav, da >> vičemo "k-hm!" i slično, tu smo (: :) Kao što rekoh, pretpostavila sam da je Novica (pre)zauzet i da je to bio razlog kašnjenja :) Veliko hvala i sa moje strane.
književnost.14 vukan,
Jedna stvar me mnogo zanima: Da li neko zna gde mogu (ako uopšte i mogu) da se nađu sabrana dela Vaska Pope? Nolit ih je izdao 1980. godine (koliko znam). Na moje pismo stigao mi je odgovor da toga više nema i da se obratim knjižarama. Od tada tražim...
književnost.15 miobrado,
IZVEŠTAJ SRBA Da bi nasrnuo na svoje komšije, Moraš imati nafte, razbojniče. A mi živimo kraj druma Što vodi do nafte. Kad si promolio nos iz tenka Da bi nanjušio naftu Ugledao si našu malu zemlju. Pozvao si naše glavešine k sebi Posle dvosatnog pogađanja Prodali su nas tebi Za jednu šivaću mašinu i nešto bakšiša. Ali kad su se vratili Bacili smo ih u tamnicu. Jednog jutra začusmo tutnjavu nad glavama Nebo se smrači od tvojih aviona Tutnjava beše tako snažna Da ne čusmo jedni druge dok se opraštasmo. Onda stigoše tvoje bombe, i rupe u zemlji Behu veće no što su nam bile kuće. Naše žene i deca pobegoše, Ali se tvoji avioni Spustiše iz vazduha i pojuriše ih I do sumraka ih pokosiše. Čitavu si našu zemlju S njenim planinama i rekama Odjednom strpao u usta I brda ti probiše kožu na obrazima I reke ti iscuriše iz usta Ali ih ti tad sažvaka svojim očnjacima divlje zveri BERTOLD BREHT (u prevodu Olivere Durbabe, a iz knjge koja uskoro izlazi u izdanju novosadskih Svetova) Izvor: "Književna reč", br.425/426, april 1996. god.
književnost.16 novim,
Časopis Reč, broj za oktobar, u elektronskom (html) obliku. U ovom broju: portert pesnika Duška Novakovića, poezija Milovana Danojlića, proza Nemanje Mitrovića, redovni prilozi u rubrikama književne kritike, osvrti na pozorište, arhitekturu, umetnost... Fajl uz poruku je sadrži HTM datoteke. Za one koji su skoro podigli paket sa nekliko brojeva elek. Reči, ovaj ZIP fajl treba raspakovati u početnom direktorijumu u kojem su rasoakovali prethodni paket, uz opcije -d -o. Ostali neka upotrebe samo opciju -d (neće pogrešiti ni ako dodaju -o). Kodni raspored HTM (Web) izdanja je CP 1250. Prijan download! :) rec9610h.zip
književnost.17 novim,
> Ako treba da podsećamo, da cimamo za rukav, da > vičemo "k-hm!" i slično, tu smo (: K-hm, jock. :) Nego sam u ssptembru bio smetnuo s uma Reč, bilo je to poslednji dan pre nego što sam krenuo u Grčku na brčku... Još jednom moje izvinjenje, Reči će ovde uvek biti, svakog 16. u mesecu. (Ako bude dan ili dva kasnije od tog datuma, onda je to samo zato što zbog loše veze nisam uspeo da prebacim fajl.)
književnost.19 veca,
Odlomak iz ronama CINK Stan se ubrzo ispunio ljudima: žene su spremale u kuhinji, muškarci su pili u trpezariji. Ništa nije trebalo govoriti; svi su već sve znali. Tada je neko zazvonio, a kada sam otvorio, devojka pred vratima upitala me je da li želim da osiguram život. Imala je svetlu kosu i svetle oči; zapazio sam i oblinu kolena. Odmahnuo sam glavom i zatvorio vrata. Anđeli uvek dolaze prekasno. David Albahari
književnost.20 vukan,
Dobro, evo vam i jedne pesme Vaska Pope: PRIČA O JEDNOJ PRIČI Bila jednom jedna priča Završavala se Pre svoga početka I počinjala Posle svog završetka Junaci su njeni u nju ulazili Posle svoje smrti I iz nje izlazili Pre svoga rođenja Junaci su njeni govorili O nekoj zemlji o nekom nebu Govorili su svašta Jedino nisu govorili Ono što ni sami nisu znali Da su samo junaci iz priče Iz jedne priče koja se završavala Pre svoga početka I koja počinje Posle svog završetka
književnost.21 ilazarevic,
Pošto je modulator izrazio želju da se priča o Tolkinovom svetu prebaci u književnost, eto nas ovde. Pre svega, da uputim zainteresovane na literaturu. Pored "Gospodara prstenova" i "Hobita", dosta podataka o svetu možete naći u "Silmarilionu", "Unfinished Tales" i "The Book of Lost Tales". Poslednja dva izdanja nisu prevedena na srpski, zato navodim naslove u originalu. Takođe, postoji gomila Internet adresa na kojima možete iskopati svašta. Čim budem u prilici, sastaviću tačan spisak adresa. Mislio sam da prvo pišem o stvaranju sveta, zatim o rasama, geografiji, računanju vremena, pismima, poznatim porodicama... Podsetite me :) Takođe, voleo bih da se Corto nadoveže na ovu priču, mogla bi da nam da paralelu sa mitologijom Kelta, njihovim običajima i jezikom. Verujem da o ovome malo ko zna nešto - ja sam prva zainteresovana neznalica na spisku :) STVARANJE SVETA Mit o stvaranju detaljno je izložen u spisu Ainulindalë (Muzika Ainura). Iluvatar, ili Eru, prvo je stvorio Ainure kao proizvod svoje misli. Dakle, Ainuri su, kao i Iluvatar, u početku bili čisto duhovna bića. Iluvatar ih je prizvao sebi, i svakome saopštio temu koju će pevati. Svaki od njih razumeo je samo svoju temu. Svaki Ainu dobio je melodiju koja je stvorena u istom delu Eruovog uma iz kojeg je i sam Ainu potekao. Tako je svaki radio na svojoj temi, ulepšavao je, ali nije mogao da dodaje nove ideje, jer je pesmu, kao i njih, stvorio Iluvatarov um. Jedan od Ainura, Melkor, odvažio se da u temu umeša svoje ideje. Melkor je bio nestrpljiv zbog Praznine u kojoj su se nalazili. Hteo je da izmeni nešto, da učini svoju pesmu moćnijom. Lutao je Prazninom, provodio je vreme odvojen od ostalih Ainura. Melkor je bio moćniji od ostalih, imao je dara za sve. Želeo je da otelotvori svoje misli, da ispuni Prazninu. Izmenivši svoju temu, Melkor je izazvao disharmoniju u pesmi Ainura. Iluvatar se nije naljutio, nego je dozvao Ainure i otkrio im tri nove teme. Ainuri su opet prionuli na stvaranje velike harmonije na osnovu novih tema. Kada su završili, Iluvatar im je pokazao šta su stvorili - novi Svet usred Praznine, sferu koja je sjala u tmini. Iluvatar im je tada ispričao mnoge priče o tom svetu, a Ainuri su slušali zadivljeno. Eru im nije otkrio sve. Ainuri nikada i nisu mogli da saznaju više od onoga što im Eru saopšti, jer je neke ideje zadržao za sebe, da bi ih otkrio kasnije. Melkoru je Iluvatar rekao da su njegove misli, koje je dodao u svoju pesmu, u stvari sadržane u Iluvatarovim novim temama, koje im nisu bile otkrivene u prvom trenutku. Iluvatar je odredio da će Ainuri obitavati na svetu nazvanom Arda ili Zemlja, i da će upravljati njime u njegovo ime. Melkor je poželeo da bude jedini Gospodar, da potčini Ljude i Vilovnjake koji će doći. Isprva, krio je tu želju i od samog sebe, pretvarajući se da želi da pomogne Deci Iluvatara. Mnogi od Ainura su ostali izvan granica Sveta sa Iluvatarom. Oni koji su prešli na Ardu dobili su ime Valari. Kada su Valari stigli na Svet, videli su da od vizije koju im je Iluvatar prikazao još uvek ništa nije stvoreno. Zato su prionuli na veliki posao, koji je trajao godinama bez broja. Melkor se mešao u sve što su stvarali, i pokušavao da okrene stvaranje u svoju korist. Kada je svet stvoren, Melkor je stao pred ostale Valare i izjavio da je ovaj svet njegov, a da je on jedini gospodar. Manwë, njegov brat po misli Iluvatara, suprotstavio mu se rekavši da on neće biti gospodar, jer su svi zajedno radili i stvorili svet. Došlo je do sukoba, i Melkor je otišao u neznanom pravcu. Valari su u to doba uzeli telesne oblike, neki muškarca, neki žene. Ipak, kada god su poželeli, mogli su da odbace telesnost i hodaju svetom neviđeni. ** Toliko o samom stvaranju. O podeli dužnosti među Valarima, u sledećoj ** poruci.
književnost.22 corto,
> Takode, voleo bih da se Corto nadoveze na ovu pricu, mogla bi > da nam da paralelu sa mitologijom Kelta, njihovim obicajima i > jezikom. Cim pre :) Mislim da zaista malo znamo o Keltima kao prvim Pan-Evropljanima, a legende su im predivne (i pomalo krvozedne ;). Ako nista drugo, neke njihove reci su opstale u prezimenima vrlo poznatih ljudi: Dilan npr. znaci jelen na keltskom, a Hajdn potok, recicu :)))
književnost.23 vlafam,
>VF> Takođe, voleo bih da se Corto nadoveže na ovu priču, mogla bi da nam >VF> da paralelu sa mitologijom Kelta, njihovim običajima i jezikom. >VF> Verujem da o ovome malo ko zna nešto - ja sam prva zainteresovana >VF> neznalica na spisku :) I ja sam jedan od neznalica željan znanja ove vrste. Moje želje se pridružuju tvojim.
književnost.24 dr.grba,
>> Mislio sam da prvo pišem o stvaranju sveta, zatim o rasama, geografiji, >> računanju vremena, pismima, poznatim porodicama... Podsetite me :) Ja ljudima obično dajem "Hobita" pa "Gospodara prstenova". Ako mi vrate "Hobita" sa gađenjem i kažu "Pa ovo je dečja knjiga", drugo ni ne dobijaju.
književnost.25 lexus,
=> ljudi: Dilan npr. znaci jelen na keltskom, a Hajdn potok, recicu => :))) Dylan Dog = Jelen Pas ;)
književnost.26 lexus,
=> Ja ljudima obično dajem "Hobita" pa "Gospodara prstenova". Ako mi Ja ljudima obično ne dajem ni jedno ni drugo ;) Samo ja smem da dodirujem dotične knjige! :)
književnost.27 ilazarevic,
Nastavljamo... Kad počnete da bivate plavi oko vrata, prekinuću ;) VALARI Vala, Valar - the Power of the World Reč "Vala" pripada kvenijskom jeziku (jezik Vilovnjaka koji su živeli u Valinoru, zemlji Valara) i znači ovo što gore piše. Ne znam kako bih engleski prevod preveo na srpski, a da ne postane besmislen. Zbog toga ću, kao i u ostatku priče koristiti originalna imena (kvenijska, sindarinska ili adunajska, u zavisnosti od teme). Takođe, zadržaću kvenijske oblike za nominativ jednine i množine, pa ću ih u ostalim padežima menjati onako kako bi se to izvelo u našem jeziku. Možda rešenje nije najsrećnije, ali ja ne umem bolje. Valara ima četrnaest. Sedam ih je muških (Valar), a sedam ženskih (Valier). Melkor, koji se odmetnuo od Iluvatara i okrenuo zlu, ne računa se u Valare, iako je poreklom Ainu. Većina ih živi u Valinoru, besmrtnoj zemlji na zapadu sveta. Manwë je najmoćniji, i najbliži Iluvatarovom umu. On je gospodar vetra i zaštitnik velikih i brzih ptica (osobito orlova). Njegova supruga je Varda, gospodarica neba i zvezda. Vilovnjaci je zovu i Elbereth. Sledeći po moći je Ulmo, gospodar svih voda na zemlji. On nije oženjen, i ne obitava u Valinoru, nego luta morima. Aulë je gospodar zemlje, kamena i gvožđa. On je zemljama dao oblik kada su Valari stvarali svet. Aulë je najveštiji kovač na svetu. Izvor zadovoljstva za njega je u stvaranju zlata i dragulja, a ne u posedovanju. Njegova supruga je Yavanna, gospodarica prirode. Vilovnjaci je zovu Kementári, Kraljica Zemlje. Ona je ljubitelj i stvaralac svega što raste. Sledeća su braća Fëanturi, Gospodari duha, Námo i Irmo. Námo je čuvar Kuća mrtvih u Mandosu, zato ga često zovu Mandos. Njegov brat je Irmo, gospodar vizija i snova. On obitava u Lórienu. Námoova supruga je Vairë, Pletilja priča. Irmova supruga je Estë, koja leči rane sveta. Nienna je sestra Fëanturija. Ona živi sama, i oplakuje rane ovoga sveta. Oni koji slušaju njen lament, stiču sažaljenje i istrajnost u nadi. Tulkas je heroj Valara. On je na svet došao naknadno, da pomogne Valarima u prvom ratu protiv Melkora. Kosa i brada su mu zlatne, a ruke su mu oružje. Neumoran je i najbrži trkač na svetu. Uživa u nadmetanjima u snazi i rvanju. Njegova supruga je Nessa. Ona je ljubitelj jelena, i rado trči sa njima u divljini. Takođe, Nessa je najbolja plesačica Valinora. Oromë je Nessin brat, on je bog lova. Malo je slabiji od Tulkasa, ali je užasniji u besu. On lovi čudovišta i zle zveri, a uživa u konjima i lovačkim psima. Vilovnjaci ga zovu Aldaron, Gospodar drveća. Valaróma je njegov rog, a njegov zvuk je zvuk izlaska Sunca i groma koji cepa oblake. Njegova supruga je Vána, Večno Mlada. Ona je mlađa sestra Yavanne. Kuda ona prođe, niče cveće. Ako ga pogleda, ono procveta, a ptice pevaju kada je vide. Ovo je spisak Gospodara Sveta. U nastavku sledi priča o geografiji Arde i računanju vremena.
književnost.28 hercog,
** Internet adresa na kojima možete iskopati svašta. Čim budem u prilici, ** sastaviću tačan spisak adresa. Aj, požuri, molim te :) Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na prstenove? Dexy p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je mala )?
književnost.29 lexus,
=> Aj, požuri, molim te :) => Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na => prstenove? Hronološki? Prvo Hobit, pa onda Gospodar. Silmarilion nisam čitao ;( => p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je => mala )? :) Kad ju je napisao ;)
književnost.30 guta,
#> p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' #> (vrlo je mala )? Novu? :) Uf, ja sam do sada bio vrlo skeptičan po pitanju zagrobnog života, ali vidim da me nova događanja demantuju ;) Sad ozbiljno: Pošto pisac (na žalost) više nije među živima, teško da je nova, biće da je u pitanju nešto što nije objavljivano kod nas do sada. #> Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu #> na prstenove? Silmarilion, Hobit, Gospodar Prstenova.
književnost.31 dr.grba,
>> Nastavljamo... Kad počnete da bivate plavi oko vrata, prekinuću ;) Ne, nisi dobro razumeo: ako prestaneš, ti ćeš biti plav oko vrata (:
književnost.32 dr.grba,
>> p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je mala )? Videh je jednom, bila je nedelja popodne, i ja sam osetio nezadrživ nagon da razbijem izlog knjižare na Spensu u Novom Sadu. Sledeći put, o sveti Marfi, nije je bilo...
književnost.33 ilazarevic,
> Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na > prstenove? Ako misliš na Quenta Silmarilion (Priču o Silmarilima), nju treba smestiti pre Hobita, a Hobita pre Gospodara prstenova. Međutim, u knjizi naslovljenoj Silmarilion nalazi se i deo Of the Rings of Power, u kojem je sadržana priča iz Gospodara prstenova. > p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je > mala )? "Drvo i list" je delo u kojem Tolkin u tri oblika iznosi svoju poetiku (kako to vole da kažu kritičari). Prvi oblik je esej, druga je pripovetka, a treća je poema. Vredi pročitati, pogotovo esej, u njemu ima sjajnih misli. Preporučujem je svima koji više vole brest ili hrast od fabričkog dimnjaka - shvatiće da nisu usamljeni, i da su u pravu.
književnost.34 corto,
Za sve one koji nisu gledali sjajnu seriju BBC-ja o Keltima, evo sta o njihovim mitovima kaze autor serije, Frank Delaney. On je podelio legende u cetiri grupe, prvu obuhvataju price iz Irske, koje su kaludjeri zapisali negde od 8. pa do 10. veka. Drugu grupu cini samo jedan veliki ep, "Tain Bo Cuailgne", treci deo je vezan za Vels, a u cetvrtom je prica o Tristanu i Izoldi. Dakle, o pricama iz prvog dela kaze: "Irska, koja nikada nije bila romanizovana i koja je samim tim bila postedjena velikih kulturnih promena stotinama godina, sacuvala je mnostvo ranih keltskih legendi. secanje na Irsku pre Kelta sacuvali su sami Kelti, pokusavajuci da sebi stvore geneologiju, istoriju i nacionalni moral. Dolazak Kelta u Irsku neki naucnici okvirno stavljaju negde u 4.-3. vek pre n. ere. Neki od prethodnih osvajaca, ciji poraz od strane Kelta cini najraniju ostrvsku "istoriju", verovatno, sudeci po njihovim imenima, pripadaju nekim keltskim plemenima koji su stigli sa teritorija kontinentalne Evrope. Prethodnici Kelta ukljucuju "osnivace" Irske kao sto su narod Fir Bolga (za koje se pretpostavlja da su keltsko pleme Belga) i magijski narod boginje Danu. Zatim dolazi Alsterski ciklus, koji obuhvata negde vek ispred i iza Hrista, koji predstavljaju ratnici kao Cuchulainn i Vitezovi Crvene Grupe na dvoru Conor MacNessa u Emhain Macha. Na kraju dolaze price o Finn MacCool-u i Fianna-ima, ratnicima iz Fenijanskog ciklusa.
književnost.35 djcorto,
> Hronoloski? Prvo Hobit, pa onda Gospodar. Silmarilion nisam > citao ;( Silmarilion je povest zbivanja iz Prvog doba, a Gospodar Prstenova iz Treceg doba. Dakle, hrolonoski, Silmarilion, pa Hobit, pa Gospodar Prstenova. Simlarilion je sada izasao u drugom izdanju, na Sajmu se moze naci za oko 90 din, inace je 180, u BIGZovim knjizarama 144. > :) Kad ju je napisao ;) Posthumno ? ;) Mislio je covek da je knjiga izasla kod nas ...
književnost.36 lexus,
=> Simlarilion je sada izasao u drugom izdanju, na Sajmu se moze => naci za oko 90 din, inace je 180, u BIGZovim knjizarama 144. 85 ;) => Posthumno ? ;) Javiše mu da je dosadno bez njegovih knjiga, pa je odlučio da nešto promeni ;)
književnost.37 spantic,
> Aj, požuri, molim te :) > Btw kojim redom da sortiram 'Hobita' i 'Silmarilion' u odnosu na prstenove? Silmarilion je opšti spev, u kome je epoha Rata za Prsten samo jedan fragment. Hobit je zapravo uvod u zbivanja u Ratu za Prsten, jer sa njim Prsten ponovo ulazi u Srednji svet. > p.s. jeste li čuli za novu Tolkinovu knjigu 'Drvo i list' (vrlo je mala )? O poeta, kakva crna nova? Prvo, objavljeno je na engleskom prvi put 1964. godine, a kod nas ih je Srpska književna zadruga izdala 1993.
književnost.38 veca,
F. M. Dostojevski STOGODIŠNJA BAKA Tog jutra sam mnogo zakasnila", pričala mi je ovih dana jedna dama, "i izašla sam iz kuće gotovo u podne, a kao za inat nakupilo se mnogo poslova. U Nikolajevskoj ulici trebalo je da svratim na dva mesta, nedaleko jedno od drugog. Pre svega, u kancelariju, i pred samom kapijom srela sam jednu staricu - učinila mi se tako stara, pogrbljena, sa štapom, ali ipak nisam pogodila njene godine; došla je do kapije i tu, u uglu pored kapije, prisela na vratarevu klupicu da se odmori. Istina, ja sam prošla pored nje i samo mi je promakla pred očima. Posle desetak minuta, izašla sam iz kancelarije; nedaleko, dve zgrade dalje, nalazila se radnja u kojoj sam još prošle nedelje naručila cipelice za Sonju i pošla sam da ih uzgred uzmem - pogledam, a ona starica sada sedi ispred te zgrade, i opet na klupici pred kapijom, sedi i gleda me. Osmehnula sam joj se, svratila i uzela cipele. Za to vreme su prošla tri-četiri minuta i ja sam pošla dalje prema Nevskom prospektu, i vidim - moja starica je već kod treće kuće, isto pred kapijom, samo nije bila na klupici, već prisela na kameni banak, jer klupice pred tom kapijom nije bilo. Odjednom sam se i nehotice zaustavila pred njom; zašto ona, mislim, seda kraj svake kuće? - Umorila si, bako - kažem joj. - Umaram se, draga, stalno se umaram. Eto, mislim, toplo je, sunce greje, daj da odem kod unuka na ručak. - A ti, bako, to idš na ručak? - Da ručam, mila moja, da ručam. - Pa ti tako nećeš stići. - A stići ću, sad ću malo ići pa ću se odmoriti, a onda ću opet ustati i poći. Gledam je, strašno me zainteresovala. Malena i čista starica, verovatno iz zanatlijskog staleža, sa štapom u ruci, odeća iznošena, lice bledo, žuto, kost i koža, usne bezbojne - mumija neka - a sedi, osmehuje se, sunčevi zraci padaju pravo na nju. - Verovatno si, bako, mnogo stara - pitam je, naravno u šali. - Sto četiri godine, draga, imam, sto četiri godinice samo (i ona se našalila)... A ti, kuda ideš? I gleda me, smeje se, obradovala se, valjda, što može da porazgovara sa nekim, samo bilo mi je čudno zašto se stogodišnja starica brine - kuda ja idem, kao da joj je to potrebno da zna. - Ja sam, eto, bako - i ja se osmehnem - devojčici mojoj cipele uzela u radnji i nosim ih kući. - Gle, kako su majušne cipelice... imaš malu devojčicu? To je dobro. Imaš li još dece? I opet se osmehuje i gleda me. Oči mutne, gotovo mrtve, a kao da neki topao zrak iz njih svetli. - Bako, uzmi od mene pet kopejki i kupi sebi zemičku, hoćeš li - pružim joj pet kopejki. - Zašto mi daješ petak? Pa dobro, hvala, uzeću tvoj petak. - Evo uzmi, bako, i ne zameri. Uzela je. Očevidno ne moli za pomoć, nije došla dotle, ali je uzela od mene novčić tako lepo, ne kao milostinju, već kao iz učtivosti i od dobrote svog srca. Uostalom, možda joj se to mnogo svidelo, jer ko će sa njom, staricom, da razgovara, a ovde ne samo što razovaraju sa njom nego se o njoj i brinu sa ljubavlju. - E pa, zbogom, bako - kažem. - Da zdravo stigneš! - Stići ću, draga, stići. Ja ću stići. A ti idi svojoj unučici - pogreši baka, zaboravila je da imam ćerku, a ne unuku, očevidno je mislila da svi imaju unuke. Pošla sam i okrenula se poslednji put; vidim - ustala je polako, teško, lupnula štapom i, jedva se vukući, pošla ulicom. Možda će se još desetak puta odmarati u putu, dok ne stigne kod svojih 'da ruča'. I kuda to ona ide da ruča? Čudna neka starica." Saslušao sam tog jutra ovu priču - istina, ne priču, već izvestan utisak od susreta sa stogodišnjom staricom (i zaista, kada će čovek sresti stogodišnju staricu i još tako punu duševne snage?) - i sasvim sam zaboravio na nju, ali kasno noću, pošto sam pročitao jedan članak u časopisu i ostavio časopis, odjednom sam se setio starice i za tren oka doslikao nastavak, kako je došla kod svojih da ruča; nastala je druga, možda, veoma uverljiva mala slika. Njeni unuci, a možda i praunuci, samo ih ona sve zove unucima, verovatno su neke zanatlije, naravno porodični ljudi, inače ona ne bi išla k njima na ručak, žive u suturenu, a možda i neku frizersku radnju iznajmljuju, siromašni su, naravno, ali se hrane i poštuju red u kući. Domilela je do njih verovatno, tek oko dva sata. Nisu je očekivali, ali su je dočekali, možda, dosta ljubazno. - A, evo i nje, uđi, uđi, Marija Maksimovna, izvoli, rabe božji! Starica ulazi osmehujući se, zvonce na ulazu još dugo, oštro i sitno zvoni. Njena unuka je verovatno žena tog frizera; on je još mlad čovek, ima oko trideset pet godina, ozbiljan za svoj zanat, mada je zanat lakomislen, ima na sebi umašćen i flekav kaput, valjda od pomade, ne znam, ali drugačije nikada frizera nisam video, i jaka na pukutu im je uvek kao da je valjana u brašnu. Troje male dece - dečak i dve devojčice - odmah su potrčali prababi. Obično se tako veoma stare bake uvek lako sprijatelje sa decom: i same duševno postaju veoma slične deci, ponekad čak sasvim. Starica je sela. Kod domaćina je njegov poznanik, ili kao gost ili nekim poslom, čovek četrdesetih godina - već se spremao da ide. I sestrić mu je u gostima, mladić od sedamnaestak godina, hoće da uči tipografski zanat. Starica se prekrstila i sela; gleda u gosta. - Oh, umorila sam se! A ko je to kod vas? - Je li ja? - odgovara gost smeškajući se - šta vam je, Marija Maksimovna, zar me niste poznali? Pre tri godine smo se spremali da zajedno idemo u šumu po pečurke. - Oh, to si ti, znam te, podsmevalo jedno! Sećam te se, samo se ne sećam kako se zoveš, i ko si, a sećam se. Oh, nešto sam se umorila. - A što vi, Marija Maksimovna, poštovana bako, nimalo ne rastete, eto šta sam hteo da te pitam - šali se gost. - Ah, đavo te odneo - smeje se baka, očevidno zadovoljna. - Ja sam, Marija Maksimovna, dobar čovek. - Pa sa dobrim je zanimljivo i porazgovarati. Oh, stalno se gušim, majko moja. A Serjoški ste, vidim, već sašili kaputić. I pokazuje na sestrića. Sestrić, bucmast i zdrav momčić, slatko se smeje i prilazi bliže; na njemu je novi, siv kaputić, i on još ne može da ga oblači ravnodušno. Ravnodušnost će doći tek kroz nedelju dana, a sada on svaki čas gleda rukave, revere, ogleda se i oseća prema sebi izuzetno poštovanje. - De, okreni se ti - trešti frizerova žena. - Gledaj, Maksimovna, kako smo sašili. Otišlo je šest rubalja kao kopejka, jeftinije sada ne vredi ni počinjati, kažu nam kod Prohoriča, jer ćete kasnije suze prolivati, a ovo se ne može derati. Vidiš kakav je štof! Ama, okreni se! Gledaj kakva je postava, kako je čvrsta, jaka, de, okreni se ti! Eto tako i odlaze pare, Maksimovna, a znojem se zarađuje naša kopejka. - Ah, majko, kako je sada sve poskupelo na svetu, to ni na šta ne liči; bolje je da mi ne govoriš i da me ne sekiraš - ganuto kaže Maksimovna, i još uvek ne može da odahne. - Pa da, dosta, ženo - kaže domaćin - treba da jedemo. A ti si se, vidim, po svoj prilici, mnogo umorila, Marija Maksimovna. - Oh, pametni moj, umorila sam se, dan je topao, sunce greje: daj, mislim, da ih posetim... zašto da ležim. Oh! A u putu sam srela jednu gospođu, mladu, cipelice dečici kupila: "Ti se se, bako, umorila", kaže mi, "evo ti pet kopejki... kupi sebi zemičku..." I ja sam, znate, uzela petak... - A ti, bako, prvo i prvo, ipak malo odahni... što se to danas nešto gušiš? - odjednom nekako brižno reče domaćin. Svi u nju gledaju: odjednom je strašno pobledela, usne su joj sasvim pobelele. I ona sve njih gleda, ali nekako mutno. - Eto, mislim... kolačića dečaci... za petak... I ponovo je zastala, da predahne. Svi su zaćutali, jedno pet sekundi. - Šta ti je, bako? - nagnu se ka njoj domaćin. Ali baka nije odgovorila. I opet ćutanje, jedno pet sekundi. Starica kao da je još više pobledela i lice joj odjednom omršavilo. Oči se ukočile, osmeh se zaledio na usnama; gleda pravo, a kao da već ne vidi. - Trebalo bi pozvati popa!... - iznenada, žurno i tiho reče gost otpozadi. - Da nije... kasno... - promuca domaćin. - Bako, ej, bako! - doziva staricu frizerova žena, sva uznemirena; ali baka je nepomična, samo joj glava polako pada na stranu; u desnoj ruci što leži na stolu drži pet kopejki, a leva je tako i ostala na ramenu najstarijeg praunuka, šestogodišnjeg Miše. On stoji nepomičan i krupnim, začuđenim očima gleda prababu. - Umrla je! - kaže odmereno i značajno nagnuti domaćin i lagano se krsti. - Gle ti ovo! Vidim ja ona se naginje - ganuto i odsečno reče gost. On je strašno iznenađen i gleda sve redom. - Ah, gospode bože! Eto ti! Šta ćemo sada, Makariču? Da je nosimo tamo, je li? - cvrkuće domaćica brzo, i sva zbunjena. - Kuda tamo? - dostojanstveno odgovara domaćin - ovde ćemo je sami sahraniti; jesi li joj rod ili nisi? A treba otići i izvestiti. - Sto četiri godine, a! - vrti se gost u mestu, još dublje dirnut. Čak je sav nekako pocrveneo. - Da, počela je da zaboravlja poslednjih godina - još ozbiljnije i značajnije reče domaćin, tražeći kapu i skidajući kaput. - A samo minut pre smrti smejala se, i kako se veselila! Gle, petak drži u ruci! Kolačića kaže. o-oh, to ti je naš život! - Pa da pođemo Petre Stepaniču - prekida domaćin gosta i obojica izlaze. Za ovakvim pokojnicima, naravno, ne plaču. Sto četiri godine, "umrla bez bolesti i časno". Domaćica je poslala po susede da pomognu. Oni su odmah dotrčali, gotovo sa zadovoljstvom saslušali vest, izražavali saosećanje i čuđenje. Pre svega su, naravno, stavili samovar. Začuđena deca su se povukla u kutak i izdalje gledala mrtvu baku. Ma koliko živeo, Miša će uvek pamtiti staricu, kako je umrla sa rukom na njegovom ramenu; a kada on umre - iako se na celom svetu neće setiti i neće znati da je živela neka starica i proživela sto četiri godine, zašto i kako - ne zna se. A i zašto da se seća - zar nije svejedno? Tako umiru milioni ljudi: žive nezapaženi i umiru nezapaženi. Samo što sam trenutak smrti tih stogodišnjih staraca i starica nosi u sebi nešto mirno i dirljivo, nešto čak važno i umirujuće: sve dosad sto godina nekako čudno deluje na čoveka. Blagoslovi gospode, život i smrt običnih dobrih ljudi! Uostalom, ovo je laka i beznačajna sličica. I doista, odabereš da ispričaš nešto interesantnije od onog što si čuo za mesec dana, a kad počneš - onda ili se ne može, ili nije aktuelno, ili "ne govori sve što znaš", i tako, na kraju krajeva, ostaju jedino same beznačajne stvari.
književnost.39 ilazarevic,
> Ne, nisi dobro razumeo: ako prestaneš, ti ćeš biti plav oko vrata (: :)) Ok, nastavljam pod pretnjom ;) GEOGRAFIJA Pre svega, treba znati da je svet u početku bio ravan. Valari su stvorili kopna i mora na osnovu vizije koju im je Iluvatar prikazao. Izgled sveta menjao se više puta, u velikim ratovima protiv Melkora. Postojala su tri kontinenta - Endor (Srednji Svet), Aman (Blaženo kraljevstvo) i Mórenorë (Mračna Zemlja). Aman se nalazio na dalekom zapadu Arde, a Mórenorë na jugu, nedaleko od južne obale Endora. O Mračnoj Zemlji ne zna se praktično ništa, sem da postoji. Civilizovana bića koja znamo na Ardi žive u Srednjem Svetu ili Amanu. Takođe, tri okeana su zapljuskivala obale zemalja - Belegaer (More razdvajanja, Zapadno more), Haragaer (Južno more) i Ekkaia (Spoljašnje more). Endor je najstariji kontinent, a Aman najmlađi. Događaji o kojima je Tolkin pisao odigravali su se na severozapadu Endora i u Amanu, tako da o ovim delovima Arde znamo najviše. Jug i istok Endora su neistraženi, zna se ponešto o tamošnjim narodima, ali su to više legende nego pouzdani podaci. Mórenorë je navodno naseljen zverima, čudovištima i divljim plemenima. Oblik svih zemalja menjao se kroz teške ratove između Valara i Melkora. Čitalac Tolkinovih istorija mora da shvati da to nisu bili ratovi vojski i ljudi, nego ratovi prirodnih sila, koje Valari predstavljaju. Manwëov bes je uragan, Aulëov udarac sravnjuje stare planine i uzdiže nove, a Tulkasov grohot nad poraženim neprijateljem je zemljotres.
književnost.40 ilazarevic,
O VILOVNJACIMA Vilovnjaci su prvi došli na ovaj svet. Od Valara, prvi ih je ugledao Oromë i nazvao ih Eldar, Deca zvezda. Vilovnjaci su se pojavili negde na istoku Srednjeg Sveta, pored jezera Cuivienen. Same sebe su nazvali Quendi, oni koji govore. Na nebu su bile zvezde, a prvi Vilovnjaci su bili preplašeni. Svuda oko njih bio je mrak. To je bilo doba kada je Melkor nesmetano vladao Srednjim Svetom, posle rata u kojem je porazio Valare. Valari su se povukli na Aman, i odvojili se od ostatka sveta. Ipak, Varda je pre samog dolaska Vilovnjaka stvorila zvezde, da svetle nad Vilovnjacima i barem im malo pomognu. Zbog toga su Vilovnjaci uvek, od svih Valara, najviše cenili Vardu i nazivali je Elbereth. Oromë im nije prilazio, da ih ne bi preplašio. Samo ih je posmatrao i čuvao. Ipak, Melkorove sluge su svojim tajnim načinima uspele da usade u srca Vilovnjaka strah od Oromëa. Vilovnjaci su povremeno viđali kako senka prođe kroz grmlje oko njih, a ponekad bi neko od njih nestao i nije se vraćao. Nestanke su pripisali Oromëu, koga su zvali Lovac ili Jahač. Za to vreme, Oromë je javio vesti Valarima, i Manwë je odlučio da povedu rat protiv Melkora, kako bi spasli Vilovnjake. Melkor je poražen, a severozapadni deo Srednjeg Sveta promenjen. Melkor nikada nije zaboravio da je rat vođen zbog dolaska Vilovnjaka. Oromë je uspeo da ubedi Vilovnjake da ga zavole, i poveo ih je na put za Aman. Mnogi nisu želeli da krenu, i ostali su zauvek u Srednjem Svetu. Oni se zovu Avari (Nevoljni). Od tada, ime Eldar odnosi se samo na one Vilovnjake koji su krenuli na put. Tri su plemena Eldara - Vanyar, Noldor i Teleri. Poglavar Vanyara bio je Ingwë, Noldora Finwë, dok su Telerima vladali braća Olwë i Elwë. Vanyari i Noldori su svi stigli do Amana. Teleri su bili poslednja grupa, koja je stalno zaostajala. Prva velika grupa Telera koja je odustala od putovanja bili su Nandor, koji su odbili da pređu Maglene planine. Oni i Avari ubrajaju se u Moriquendi - Mračne Vilovnjake. Deo Nandora je kasnije stigao do Ossirianda, odmah pored Belerianda - to su Zeleni Vilovnjaci. Drugi rascep među Telerima nastupio je pri prelasku Plavih planina. Kada su prešli Ered Luin i stigli u Beleriand, Elwë je negde nestao. Njegov brat Olwë poveo je deo Telera na zapad, preko mora, dok je deo ostao u jadu zbog nestanka vođe. Elwë je, u stvari, u šumama Doriatha, u Beleriandu, sreo Melian, i zaljubio se. Kada se konačno trgao iz tog stanja, i vratio svom narodu, oni su rešili da ostanu u Doriathu i tu stvore svoje kraljevstvo. Elwë je dobio nadimak Singollo - Sivi Plašt. Sindarinsko ime mu je Elu Thingol (po tome imenu ga zna većina čitalaca Gospodara Prstenova i Hobita). Ovaj deo Telera, koji je ostao, dobio je ime Sindar - Sivi Vilovnjaci.
književnost.41 djcorto,
> Postojala su tri kontinenta - Endor (Srednji Svet), Aman > (Blazeno E, sad, ovo bi moglo i u SF - da nije mozda Endor i mesec koji nastanjuju Evoksi u Star Wars serijalu ? Bug or feature ? :)
književnost.42 nenad,
> Ja ljudima obično dajem "Hobita" pa "Gospodara prstenova". Ako mi > vrate "Hobita" sa gađenjem i kažu "Pa ovo je dečja knjiga", drugo ni > ne dobijaju. Moj utisak posle čitanja Hobita i jeste bio da je u pitanju, ne dečija, ali knjiga za decu. Sjajna knjiga, avanturistička, zanimljiva, ali ipak za decu. Bez gađenja, bilo je interesantno, ali stvarno bih voleo da znam šta Hobita čini "knjigom za odrasle". Za "Gospodara prstena" kažu da je ozbiljniji, ali nisam ga čitao. Zaista bih voleo da čujem razložno i argumentovano obrazloženje "veličine" Hobita (pa i "Prstena", na neviđeno), ali da to ne bude ono "ako sam nisi uvideo, ne vredi objašnjavati".
književnost.43 lexus,
=> E, sad, ovo bi moglo i u SF - da nije mozda Endor i mesec koji => nastanjuju Evoksi u Star Wars serijalu ? Endor jeste mesec koji nastanjuju Evoksi :)
književnost.44 mikis,
+> Pre svega, da uputim zainteresovane na literaturu. Pored "Gospodara +> prstenova" i "Hobita", dosta podataka o svetu možete naći u +> "Silmarilionu", "Unfinished Tales" i "The Book of Lost Tales". Poslednja +> dva izdanja nisu prevedena na srpski, zato navodim naslove u originalu. Na sajmu knjiga moglo se videti novo izdanje "Gospodara prstenova" (izdavač Esotheria, sajamska cena 200 din). Knjige su u mekom povezu, nema "fancy" kutije i mape, grafički su solidno obrađene ali kvalitet štampe je nešto lošiji (bleda slova, bar na primercima koje sam video). Ista kuća je izdala i "Silmarilion", a najavljuju prevode i ostalih Tolkinovih izdanja.
književnost.45 ilazarevic,
> E, sad, ovo bi moglo i u SF - da nije mozda Endor i mesec koji > nastanjuju Evoksi u Star Wars serijalu ? To ne znam, ali Srednji Svet iliti Middle-earth se na kvenijskom zove Endor. Ostale jezike ne priznajem.
književnost.46 ilazarevic,
> Zaista bih voleo da čujem razložno i argumentovano obrazloženje > "veličine" Hobita (pa i "Prstena", na neviđeno), ali da to ne bude U prvom nivou (dakle, posle prvog brzog čitanja), i jedno i drugo su sjajne avanture. Takođe, ono što prvo pada u oči je da ne postoji idealizovani sukob dobra i zla, nego uvek postoji nešto sreće u nesreći, i zla u dobrome. Tolkinov svet je realan koliko i svet većine klasičnih dela, ako ga prihvatiš kao takvog, bez razmišljanja šta je on tu hteo da kaže. Koji je moj osnovni razlog što Hobita i Gospodara prstenova cenim više od bilo koje knjige? Ja delim Tolkinovu fasciniranost prirodom, čistom i netaknutom. Volim da šetam po šumama, da kradem kukuruze ;), da pecam, da pravim roštilj u prirodi, da ležim pod hrastom na sred livade i gledam u oblake. U ovom našem gradu za takvu razonodu nema se ni prilike ni vremena. Sama pomisao na takav svet, u kojem su šume guste i ogromne, ljudi retko naseljeni, gde je hrana zdrava, a pivo najbolje "Ye Green Dragon", olakšava mi svakodnevno maltretiranje. U tome je za mene veličina Tolkinovog dela. On ti daje sliku jednog jednostavnog, ali lepog života - na tebi je samo da uživaš. Verovatno su moji razlozi detinjasti, ali šta ja tu mogu - takvi su, kakvi su. Kažu da bežanje od stvarnosti nije dobro; ne znam za druge, ja bih teško opstao da povremeno ne pobegnem.
književnost.47 dr.grba,
>> U prvom nivou (dakle, posle prvog brzog čitanja), i jedno i drugo su >> sjajne avanture. Takođe, ono što prvo pada u oči je da ne postoji >> idealizovani sukob dobra i zla, nego uvek postoji nešto sreće u nesreći, i >> zla u dobrome. Posle pet čitanja Gospodara prstenova i posle gotovo svakog detalja koji prepoznam čim ga pročita, osećam se kao da knjigu čitam prvi put. Kažu ljudi da dobrih knjiga ima toliko mnogo da je institucija ponovnog čitanja neke knjige, u najmanju ruku, čista šteta. Neka je, ne marim, odlučio sam da takvu štetu pričinjavam sebi dok sam živ. Motiviše me hrabrost čistoga srca kakvu ima Semvajs. Uzbuđuju me herojska dela koja prepričava Aragorn. Ostajem bez reči pred Galadrijelom. Imam utisak da osećam miris Masločvorovog piva. Osećam nostalgiju za Rivendalom. A kada Gandalf izvede dvojicu Nosilaca Prstena pred silnu vojsku, i kada kralj Elesar klekne pred njima i pred svom tom vojskom, osetim nagon da plačem. Meni više od nekog književnog dela ne treba. Analize i razne umne konstrukcije koje saopštavaju uzroke i posledice ću prepustiti nekome drugom.
književnost.48 stameni,
Da li bi neko bio ljubazan da konvertuje brojeve 7, 8, 9 i 10 časopisa "Reč" iz HTML formata u ASCII (kao što su bili i raniji brojevi)? Hvala...
književnost.49 basrak,
> Da li bi neko bio ljubazan da konvertuje brojeve 7, 8, 9 i 10 > časopisa "Reč" iz HTML formata u ASCII A u čemu je problem? Skineš najnoviju verziju view-a i nemaš frke. A ima i neko malo programče, tu negde, za konvertovanje, ako baš želiš da konvertuješ...
književnost.50 miobrado,
* * * U zasedi vrebam, ležeći na travi, ja dečici otac, građanin državi. Stežem bombe, pušku koja otima se, i pratim dušmane dušmanske nam rase. Ukopali su se iza one strane, jedini san im je - da nas potamane. Al cenim svoj život, i još sam mu odan, u mom organizmu teče krv, ne voda. Sve ću učiniti da izbegnem metak, da, još, grobnoj ploči ne budem imetak. Da još otadžbini-majci živ poslužim, da zbog moje smrti ne počne da tuži. I da moja žena u najboljem dobu, ne zajeca mlada, na mom svežem grobu. Zato oštro motrim napred, jedno s tminom, gde se krije mrski narod Arapinov. Spreman sam da bacam bombe. Već nišanim tamo, gde u rovu leže muslimani. Želim da dušmani naši omraženi što pre od nas milost traže, poraženi. Mihail Grobman, u prepevu Vladimira Jagličića ("Književna reč", za juli-avgust 1996., str. 7)
književnost.51 corto,
Posle duzeg razmisljanja, zakljucila sam da je keltskim legendama ipak mesto u knjizevnosti :) Evo dakle pocetka, prica se zove "In the Beginning", a preuzeta je iz knjige "Legends of the Celts" frank Delaney-a, izdate 1989, Hodder & Stoughton, pp. 3-15. Na engleskom je, zaista nisam imala snage da je celu prevodim, sorry. Da napomenem da je prica vezana za irske Kelte, da govori o stanovnicima ostrva pre dolaska Kelta, a posebno o junacima vilinskog naroda :) celts.txt
književnost.52 ilazarevic,
Ne, još uvek se nisam umorio ;) Bila je mala pauza, ovi mitinzi i utakmice oduzimaju dosta vremena. Sada, nastavljamo. Ako bude sreće, negde oko 5.11. biće specijalno izdanje posvećeno aktuelnim događajima na srpskog političkoj sceni. Prepričaću vam kako su Valari srušili Tangorodrim, Morgotovu tvrđavu, i Morgota zauvek izgnali van granica ovoga sveta... No, dok ne dođemo do priče o velikoj pobedi, izložiću vam ponešto o drugim inteligentnim bićima koja naseljavaju Ardu. PATULJCI Patuljci su, u stvari, nastali prvi. Stvorio ih je Aulë, od žarke želje da stvori živa bića i da se brine o njima. Iluvatar je, naravno, to video, i razljutio se. Njegov plan bio je da Vilovnjaci budu Prvorođeni, a Aulë je to prekršio. Aulë je, kajući se zbog greha prema Jedinom, podigao čekić da ih zdrobi. Sedam očeva Patuljaka drhtalo je od straha pred svojim tvorcem. Ipak, Eru se u poslednjem trenutku sažalio na jadna stvorenja, i oprostio njima i Valaru koji ih je stvorio. Postavio je samo jedan uslov - da Patuljci ne ožive pre Vilovnjaka. Tako je i bilo. Aulë je uspavao svoju "decu" duboko pod zemljom, i probudio ih kada su Vilovnjaci došli na svet. Tačan trenutak drugog buđenja nije poznat, jer Patuljci ne pričaju svoje legende strancima. Sedam očeva Patuljaka razišlo se po svetu i zasnovalo svoje narode. Od njih, za našu priču najbitniji je Durin, čiji je rod živeo na zapadu Srednjeg Sveta. Njegovi potomci, koji su poznati svim čitaocima Hobita i Gospodara prstenova, bili su Tror, Train, Torin, Dain itd. Durinova rasa naseljavala je planine na Zapadu - najmoćnije kraljevstvo bio je Khazad-dum (sind. Moria) u Maglenim planinama. Vilovnjaci su održavali veze sa Patuljcima Plavih planina (Ered Luin). Patuljci se nisu mešali u rat za Silmarile, ali su mrzeli Orke iznad svega, i uništavali su ih u svakoj prilici. Patuljci su ponosna rasa. Morgot i Sauron mogli su samo da ih unište, ali ne i da ih porobe. Mnogi hrabri Patuljci nestali su u jamama Dol Guldura, Tangorodrima, Mordora i sličnih zlih mesta kojima je gospodarila Senka. Patuljci i Vilovnjaci su često poslovali, ali se nikada nisu voleli. Mržnja među njima produbila se kasnije, tokom rata za Silmarile. Noldori su jedini bili naklonjeni Patuljcima, zbog zajedničke strasti - dragulja.
književnost.53 mmtosic,
U ``Politici'' od 13. septembra 1996. godine pojavio se sledeći prilog koji se, čini mi se, uklapa u razgovor koji se vodio u temi licni.stav. Pa reko' da ga prenesem `ovdi'. :) ============================= (pošetak) Nadnaslov: Ova situacija Naslov: Neću u Ameriku Podnaslov: Siroče prema njoj gaji podeljena osećanja: mrzi je i dodvorava joj se Neću da idem u Ameriku. Zbog čega bih išao? Ako bih da gledam njihove filmove, zatrpali su me i ovde, samo mi nos viri iznad. Tako je i sa televizijom. Ako ću da kupim američke farmerke, patike, krofne, upaljače, majice, frižider, automobil, sigurnosni uređaj, servis za ručavanje, prsluk, kapu, knjige, gaće, novine - ima i ovde. Ako ću da jedem u američkom restoranu, otići ću u beogradski ``Hajat'', ``Interkontinental'' ili u ``Mek Donalds''. Ako ću da slušam američku muziku, na svakom koraku je mogu čuti. Ako ću da slušam američki engleski... ima. Mnogo je teže naći kutak gde ga nema. Ako ću da gledam Amerikance uživo, ako ću da razgovaram s njima, eno ih šetaju po Beogradu, u uniformama i bez njih. Ako mi ih je malo u Beogradu, skoknuću do Bosne, bliže mi je. Dolari ------ Ako poželim da vidim prosjake, klošare, gladne ili prebogate, ne treba da putujem. Ni zbog kriminala, prevara, narkomana, prostitutki, ulične jurnjave bandi i policije, ni zbog doživljaja straha za sopstvenu sigurnost u kući, ne moram da mrdam odavde. Gotovo svi nazivi radnji, preduzeća, velikih firmi, kafana, kompanija, poslastičarnica, onakvi su kakvi su tamo. Programi na kompjuterima, igrice, Internet... Ako ću da plaćam u dolarima, niko se neće buniti. Ako mi treba nešto u porno šopu, skoknem i kupim u Beogradu, ne moram da prelećem okean. Ako mi se razgovara sa nekim iz Amerike, okrenem broj telefona pa pričam. Ovde imam i japije i gubitnike, i crnce i žute, i debele i usukane, i koncerte na stadionima i golf i tenis na prostranim zelenim travnjacima, igre na sreću, samoubice, kuće s bazenima, manijake, televizijske i ostale reklame, berze, brokere, biznismene, menadžere, političke partije, kockarnice, privatne i državne škole, proroke, dečake na rolšuama s kapama natraške okrenutim, sekte, pratimo NBA ligu, pušimo američke cigarete, nije da ne pušimo. Imamo, što je najvažnije, i koka-kolu i žvake. I ovo je Amerika. Zbog čega da idem u onu Ameriku, tamo daleko? Folklor ------- I ovde mogu u svojoj kući da govorim svojim jezikom, da nosim narodnu nošnju i igram u folkloru, da jedem pasulj, sarmu, beli luk, da slušam guslare na audio i video kaseti, čitam srpske novine, sve kao da sam u Americi. Šta tamo mogu da vidim i da doživim a da ovde ne mogu? Ako ću da pijem američku kafu, mogu je i ovde piti. I viski. Ima i leda. Tamo je samo sve veće. I gradovi i prostranstva i dodeljivanje ``Oskara''. Nije baš sve. Ovde je veća neizvesnost. Tamo su bolji putevi ali su ovde manje palte. Ima sigurno ovde nečeg boljeg, samo ne mogu trenutno da se setim šta. Teško je u stvari, naći razliku. Toliko je sve postalo isto da me čudi da nam niko nije rekao da živimo u Americi. Zašto onda ići u Ameriku, kad smo u Americi? Jedino zbog nekog posla. Kao što bi se otišlo u Vranje, Suboticu, Milano, Minhen. Da se sklopi neka pogodba, kupi, proda. Ili da se radi u rudniku, čeličani, kafani, bolnici, na ulici, na fakultetu, filmu, farmi - ako prime. Ako smo već na izvestan način u Americi, ovo je njen privredno siromašniji deo. Neki njen obod, budžak kakvih ima sijaset na svetu, siroče koje maćeha ne prihvata rado, iskorišćava ga, ali se ono nada da će joj jednog dana dorasti. Siroče prema njoj gaji podeljena osećanja: mrzi je i dodvorava joj se. Krv --- Ona prihvata samo najbolje od onih koji joj se nude. Prima lepotice, one koje su pobedile na takmičenjima u lepoti. Najlepša tela i najlepša lica. Zdravu krv, mladu. Najbolje lekare, inženjere, studente. One koji su najpametniji. Poput janičara nekada, neki od ovih mladića, imaće šansu da se uzdignu u same vrhove najvećeg svetskog carstva. Možda će u domovini svojih predaka graditi mostove na Drini, gradove, ili za odmazdu, sprovodeći volju vrhovnika, na čelu savremenih centuriona, sravnjivati ih sa zemljom. Starija smo mi nacija od američke, ali na mlađima svet ostaje. (Slobodan Stojićević) ============================= (kraj)
književnost.54 veca,
F. M. Dostojevski MALIŠAN KOD HRISTA NA BOŽIĆNOJ JELKI 1. Deca su čudni svet - ona se priviđaju i sanjaju. Uoči kićenja jelke i na samo veče uoči Božića, stalno sam sretao na ulici, na istom ćošku, jednog mališana koji nije imao više od šest-sedam godina. Po strašnom mrazu bio je odeven gotovo kao leti, samo mu je grlo bilo umotano nekim starim šalom - znači, neko ga je ipak spremao i slao. On je išao "sa spruženom rukom"; to je tehnički termin - koji znači prositi milostinju. Taj izraz su izmislili sami mališani. A takvih kao on ima mnogo. Motaju se po vašem putu i plačno govore neke naučene reči. Ovaj, međutim, nije kukao, već je govorio nekako naivno i nevično mi gledajući sa poverenjem u oči - a to znači tek je počinjao da se bavi prošenjem. Na moje pitanje rekao mi je da mu sestra leži bolesna i bez posla; možda je istina, ali ja sam kasnije doznao da ovih mališana ima bezbroj: šalju ih da prose i po nastrašnijoj hladnoći i, ako ništa ne sakupe, sigurno ih čekaju batine. Kad nakupi nešto kopejki, mališan se pomodrelih i skočanjenih ruku vraća u neki ćumez, gde pijanči banda neradnika, od onih koji "počinju štrajk u fabrici u subotu i ne vraćaju se na posao pre srede uveče". Tamo, u ćumezima podruma, s njima pijanče njihove gladne i istučene žene, tamo pište njihova gladna mala deca. Votka, prljavština i razvrat, ali glavno je votka. Mališana sa isprošenim kopejkama odmah šalju u krčmu, i on donosi još pića. Radi zabave i njemu ponekad naliju u usta čokanj votke i kikoću se kad on, gubeći dah, pada na pod, gotovo bez svesti, "i u usta mi je votku odvratnu nemilosrdno sipao..." Kad poodraste, što pre mogu gurnu ga nekud u fabriku, ali sve što zaradi, i dalje je dužan donositi neradnicima, a oni opet to propiju. Ali i pre no što stupe u fabriku, ova deca postaju pravi prestupnici. Oni skitaju po gradu i znaju u podrumima takvih mesta kroz koja se može proći i gde se može neprimetno prenoćiti. Jedan od njih je spavao nekoliko noći uzastopno u korpi kod nekog vratara koji ga nije primetio. Oni, naravno, postaju i sitni lopovi. Krađa postaje strast čak kod osmogodišnje dece, koja ponekad nisu svesna svojih prestupa. Na kraju podnose sve - glad, hladnoću, batine - samo radi slobode, i beže od svojih neradnika da skitaju po svojoj volji. Ponekad to divlje stvorenje ništa ne shvata, ni gde živi, ni koje je narodnosti, ima li boga, postoji li car; pričaju o njima čak takve stvari, da čovek ne veruje svojim ušima, a, međutim, to su činjenice. 2. Ali ja sam romansijer i čini mi se da sam jednu "priču" sam izmislio. Zašto pišem "čini mi se", kada sigurno znam da sam je izmislio, ali meni izgleda da se to negde i nekada desilo i da se desilo upravo uoči Božića u nekom ogromnom gradu i po strašnoj hladnoći. Pričinjava mi se da je živeo u podrumu mališan, ali još sasvim mali, kome je jedno šest godina ili još manje. Taj mališan se probudio jednog jutra u vlažnom i hladnom suterenu. Bio je odeven u nekakav kaputić i drhtao je. Dah mu je izletao kao bela para, i, sedeći u kutu na nekom sanduku, on je iz dosade hotimično puštao tu paru iz usta i zabavljao se gledajući kako izlazi. Bio je veoma gladan. Nekoliko puta od zore prilazio je drvenom ležaju, gde je na prostirci i sa nekakvim zavežljajem pod glavom ležala bolesna njegova majka. Kako se ona ovde našla? Mora da je doputovala sa svojim mališanom iz drugog grada i razbolela se iznenada. Vlasnicu prenoćišta su još pre dva dana odveli u policiju. Stanari su se razišli uoči praznika - a jedini koji je ostao, ležao je već dan i noć mrtav pijan - i nije mogao dočekati praznik" U drugom uglu sobe ječala je od reumatizma neka osamdesetogodišnja starica koja je nekada i negde živela kao dadilja, a sada je umirala samotna, jaučući i gunđajući na mališana, tako da se već počeo bojati da priđe njenoj postelji u uglu. Vode da se napije našao je negde u hodniku, ali korice hleba nigde nije našao, i već je deseti put prilazio da probudi svoju mamu. Strašno mu je, najzad, bilo u mraku; odavno je već pao mrak, a lampu nisu upalili. Opipao je mamino lice i začudio se što se ona uopšte ne miče i što je hladna kao zid. "Mnogo je ovde hladno", pomislio je, postojao je malo, i nesvesno zaboravivši svoju ruku na ramenu pokojnice. Zatim je duhnuo u svoje prstiće da ih ogreje i, odjednom, napipavši na ležaju svoju staru kapu, polako, pipajući po mraku, izašao iz suterena. On bi i ranije pošao, ali se stalno bojao nekog velikog psa koji je, gore, na stepenicama, ceo dan zavijao pred susednim vratima. Ali psa sada nije bilo, i on je odjednom izašao na ulicu. Gospode bože, kakav grad! Nikada tako nešto nije video. Tamo, odakle je došao, noću je crna pomrčina - jedan fenjer na celu ulicu. Prozori niskih, drvenih kućica zatvaraju se kapcima; na ulici, čim se smrkne, nigde nikoga - svi se zatvaraju po kućama, i samo zavijaju čitavi čopori pasa, stotine i hiljade ih zavijaju i laju svu noć. Ali je zato tamo bilo tako toplo, i davali su mu da jede, a ovde - ah, Gospode, da mu je sad da jede!... I kakva je ovde vreva i tutnjava, kakva svetlost, i ljudi, i konji, i kočije, i zima, i mraz! Ledena para dizala se od premorenih konja, iz njegovih zadihanih vrelih njuški; kroz sipkav sneg odzvanjaju o kamenje potkovice, i svi se tako guraju, i, bože... tako mu se jelo, makar neki komadić hleba, i tako mu je odjednom hladno za prstiće. Pored njega je prošao čuvar reda, ali se okrenuo da ne vidi mališana. Evo opet jedna ulica - oh, kako je široka! Ovde će me sigurno pregaziti! I kako svi viču, trče i jure kočijama, a svetlosti, koliko svetlosti! A šta je ovo? Uh, kakvo veliko staklo, a iza stakla soba, a u sobi neko drvo do tavanice. To je jelka, a na jelci koliko svećica, koliko zlatnih hartijica i jabuka, a svuda oko nje lutkice i mali konjići; po sobi trče deca, lepo odevena, čista, smeju se i igraju se, i nešto jedu i piju. Eto, ona devojčica počela je da igra sa dečakom - kako je lepa devojčica! Evo, i muzika se čuje kroz prozor. Mališan gleda, čudi se, već se i smeje, ali sad ga bole prstići i na nožicama, i na ručicama su mu već sasvim pomodreli, već ne mogu da se saviju, i bole kad miče njima. I odjednom mališan oseti da ga mnogo bole prstići, zaplaka se i potrča dalje... i, evo, ponovo je video proz drugo staklo sobu, i tamo je drveće, a na stolovima razni kolači: od badema, crveni, žuti, i sede tamo četiri bogate gospođe, pa ko dođe, one mu daju kolača, a vrata se otvaraju svaki čas, sa ulice ulazi mnogo gospode. Mališan se prikrade brzo, otvori vrata i uđe... Uh, kako su počeli da viču na njega i da mašu rukama! Jedna gospođa brzo mu je prišla i tutnula u ruku kopejku, pa mu je otvorila vrata - na ulicu! Kako se uplašio! A kopejka mu je odmah ispala i zvečeći otkotrljala se po stepenicama: nije mogao da savije svoje pomodrele prstiće i da pridrži kopejku. Istrčao je mališan na ulicu i pošao brže-brže, a kuda - ni sam nije znao... Opet bi se zaplakao, ali se bojao, trčao je, trčao i hukao u ručice. Obuzimala ga tuga, jer se odjednom osetio tako usamljen, i bilo mu je užasno... odjednom... o, bože! Šta je ovo opet? Stoji masa ljudi i divi se - iza stakla prozorskog bile su tri lutke, male, odevene u crvene i zelene haljinice, kao da su žive! Neki starčić sedi, i kao da svira violinu, još druga dva takođe stoje tu, sviraju u male violinice, i po taktu mašu glavama, jedan u drugoga gledaju, a usne im se miču, govore, stvarno govore - samo se zbog stakla ništa ne čuje... Mališan je u prvi mah pomislio da su oni živi, a kad se dosetio da su to lutke - iznenada se nasmejao. Nikad nije video takve lutke, i nije znao ni da postoje! I hteo bi da zaplače, ali su mu te lutkice tako smešne. Odjednom mu se učini da ga je neko otpozadi zagrabio za kaputić: veliki i zao dečak stajao je pored njega, i odjednom ga udario po glavi, zbacio mu kapu, i udario ga nogom ispod kolena. Mališan se prevrnuo na zemlju; tada ljudi povikaše, on pretrnu od straha i poče bežati, bežati, i odjednom je utrčao - ni sam ne zna kuda - ispod neke kapije, u tuđe dvorište - i čučnuo iza naslaganih drva: "Ovde me neće naći, a i mrak je." Čučnuo je i zgurio se, a nikako nije mogao da odahne od straha, i odjednom, sasvim iznenada, bilo mu je tako prijatno: ručice i nožice su najednom prestale da ga bole i bilo mu je tako toplo, kao na peći!... Trgao se i sav uzdrhatao: ah, on je to ovde bio zaspao! Kako je dobro tu spavati! "Posedeću ovde, pa ću opet poći da pogledam one lutke", pomislio je mališan i osmehnuo se kada se setio lutaka, "stvarno su kao žive!"... I odjednom mu se priču da je nad njim njegova mama zapevala pesmicu. "Mama, ja spavam, ah, kako je ovde lepo spavati!" - Hajdemo k meni, mališane, da kitimo jelku - prošapta nad njim odjednom neko tihim glasom. Pomislio je da je i to govorila njegova mama, ali ne, nije ona; ko ga je to zvao on nije video, ali neko se sagnuo prema njemu, zagrlio ga u tami, a on mu je pružio ruku i... i odjednom... o, kakva svetlost! O, kakva jelka! Kao da i nije jelka - on još takvog drveta video nije! Gde je on to sad: sve blista, sve se sija, a svuda oko njega lutke - ali ne, to su sve dečaci i devojčice, samo tako sjajni, svi se oni viju oko njega, lete, svi ga ljube, uzimaju ga, nose sa sobom, i on sam leti, i vidi: gleda ga njegova mama, i smeje mu se radosno. - Mama! Mama! Ah, kako je lepo ovde, mama! - dovikuje joj mališan, i opet se ljubi sa decom, i želi da im što pre ispriča o onim lutkicama iza stakla. Ko ste vi, dečaci? Ko ste vi, devojčice? - pita ih on, smešeći se i ljubeći ih. - Ovo je Hristova jelka - odgovaraju mu oni. - Kod Hrista je uvek na ovaj dan jelka za malu decu koja tamo dole nemaju svoje jelke... I doznao je da su ovi dečaci i devojčice svi bili isto takva deca kao i on - ali jedni su se posmrzavali još u svojim kotaricama, u kojima su ih ostavili na stepenicama pred vratima petrogradskih činovnika; druga su se utopila kod čunonki*) dojkinja - koje je iznajmio dom za siročad; treća su umrla na sasušenim grudima svojih majki (za vreme samarske gladne godine), četvrta su se pogušila od smrada u vagonima treće klase - i svi su oni sada ovde, sva su ona kao anđeli, sva su kod Hrista, i On je lično među njima, i pruža im ruke, i blagosilja njih i njihove majke grešnice... A majke ove dece stoje tu, sa strane, i plaču; svaka poznaje svog dečaka ili devojčicu, a oni doleću i ljube ih, utiru im suze svojim ručicama i mole ih da ne plaču, jer je njima ovde tako lepo... A vratari ujutru našli dole iza složenih drva mali leš zalutalog i smrznutog dečaka... Pronašli su i njegovu majku... Ona je još pre njega umrla - sreli su se kod Gospoda na nebu. A zašto sam izmislio ovakvu priču, koja ne ide u obični dnevnik, i to piščev dnevnik? A obećao sam priče pretežno o stvarnim događajima! Ali u tom i jeste stvar što se meni stalno čini da se sve ovo stvarno moglo desiti - naime, ono što se odigralo u podrumu i iza složenih drva; a ono o jelci Hristovoj - to ne znam šta da vam kažem, da li se moglo desiti ili nije. Ali ja sam zato romansijer da izmišljam. ------------------ *) Pogrdan naziv za Fince.
književnost.55 miobrado,
>> U žžPolitici'' od 13. septembra 1996. godine pojavio se >> sledeći prilog koji se, čini mi se, uklapa u razgovor koji se >> vodio u temi licni.stav. ... A u časopisu "Umetnost" (br. 3,4,5 za '87, str. 69.) objavljena je reprodukcija slike - ili deo iste - pod nazivom "Dživdžani", Miodraga - Miće Popovića. S obzirom da isto nisam u prilici da skeniram i okačim ovde - potrudiću se da ga opišem. Koliko ću u tome uspeti - prosudite sami. Dakle, na pedmetnom delu predstavljen je deo vagona - nekog voza. Na predstavljenom delu istog uočavamo prozor kupea - koji je otvoren, a u unutrašnjosti kupea - tri figure. Posmatrajući - s leva na desno - prva figura predstavlja mlađeg muškarca glave, isturene iz okvira prozora kupea i naslonjene na skrštene ruke - odsutnog pogleda; druga figura, naslikana iza i udesno od prve je muškarac tridesetih godina, koji se samo nazire, a dominantan motiv je njegov lik - zabrinutog pogleda; treća, pak, figura, naslikana pored prve, predstavlja muškarca, takođe tridesetih godina, nadlakćenog na okvir prozora kupea - zamišljenog pogleda. Vidljivi delovi figura ukazuju na to da su iste (prva i treća) ljudi krupne spoljašnosti (telesnosti), izrazito krupnih nadlaktica i šaka. Prva figura je sa šeširom, a ostale dve sa šajkačama. Ispod okvira prozora kupea uočavaju se sledeća slova (reči): (MÜ)NCHEN - ZAGREB - BEOGRAD. Unutrašnjost kupea je mračna, dok na krovu vagona uočavamo nekolicinu ptica, a kada malo bolje pogledama sa sigurnošću možemo da tvrdimo da su iste - vrapčići. Eto, toliko! A, o "plavom vozu" i salon - vagonima, nekom drugom prilikom.
književnost.56 miobrado,
>> U žžPolitici'' ... "... Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam; čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika." Danilo Kiš, "Izvod iz knjige rođenih" (kratka biografija) ("NIN", br. 2025, od 22.10.1989. god., str. 38.-39.)
književnost.57 corto,
Postovani publikume :) Imam cast da obavestim ljubitelje lepe i otrovne reci da u "Radovim" knjizarama mogu naci zbirku aforizama "Svet ne moze propasti bez nas", iz tastature Vesne Dencic poznatije kao Veca :))) Toplo preporucujemo, a evo i zasto: Nije to glupi Avgust, nego ona nasa budala! Zar je za ovo bio potreban voda?! Vratite jednopartijski sistem, hocu da se pomirim sa roditeljima! Kupila sam oruzje. Sada sam jaci pol! Uzivajte u citanju i sve cestitke Veci :))
književnost.58 dr.grba,
>> Uzivajte u citanju i sve cestitke Veci :)) Pridružujem se čestitkama. Umal' da zdipim knjigu na Sajmu (: Ali, neću knjigu bez Vecine posvete (:
književnost.59 veca,
PRIČE DREVNE KINE Zhuang Zi UČENJE POGREŠNIH STVARI Xi Shi, slavna lepotica, često se mrštila pred komšijama jer je mučila gorušica. Jedna ružna devojka iz istog sela to je primetila i, pošto joj je Xi Shi izgledala vrlo šarmantno, i sama je počela da stavlja ruke na prsa i da se mršti pred svakim. Videvši je, bogataši su zatvarali vrata a siromasi su bežali i vukli za sobom svoje žene i decu. Jadnica! Umela je da se divi grimasama Xi Shi, ali nije znala zašto su divne.
književnost.60 veca,
U ovogodišnjem izdanju edicija Pegaz (edicija za prvu knjigu) objavila je između ostalih i knjigu aforizama, Dejana Milojevića, GREŠITI JE PATRIOTSKI. =============================================================== Komunisti se dižu iz mrtvih. I ustupaju nam mesta. Čim su nam pali šaka, izlečili smo ih od paranoje. On će biti doživotni predsednik. U pitanju je hronična bolest. U ustavu ne piše da će vođa vladati večno. To se podrazumeva. Odziv dobrovoljaca je mogao da bude i veći, ali policija nije uspela više da ih uhapsi. Komunizam je srušen, Srbija nije u ratu... Sve maler do malera! ===============================================================
književnost.61 miobrado,
"Duša, ako je to duša, kod mene se pojavila u I razredu osmogodišnje škole kada mi je učiteljica priljepila šamarčinu." "Moja majka otišla je u partizane, jer zaista drugi izlaz sem smrti nije postojao." "U to vrijeme pisala sam jedan dnevnik o mojoj biografiji u životu". "Ako drvo padne u šumi, a niko ga nije čuo, postavlja se pitanje da li ono uopšte pravi buku?" ("Grimase po vazduhu; iz đačkih pismenih zadataka", 1983., Miladin Ćulafić)
književnost.62 vdjole,
Nisam baš siguran da pripada u ovu temu, ali verujem da će ovde najpre nekome da prija: za ljubitelje Tolkina i druge (ako imaju TeX i METAFONT), evo arhive sa izvornim kodovima fontova sa pismima tengwar (od dva autora) i cirth. Interesantno je da je su ubačeni i karakteri za brojeve kojih nema u knjizi "Gospodar prstenova". Navodno je autor tih karaktera sam pisac a objavio ih je njegov sin. Pored ova tri fonta u arhivi su i font "bard" sa keltskim i saksonskim runama i grupa fontova "knot" za formiranje ornamenata sa karakteristič- nim keltskim prepletima. olde.zip
književnost.63 miobrado,
Subject: Ćeraćemo se još U novembru se: slave - krsne slave; proslavljaju - razni istorijski i pseudoistorijski događaji; prigodno obeležavaju - ini datumi. O godišnjici jednog istorijskog događaja - 25.11. - gost, naše male varoši biće: književnik - Matija Bećković. Dakle, pozivam sve one kojima Vrbas nije daleko, a književno delo narečenog - blisko, da dođu u ponedeljak, u bisokop "Jugoslavija", u 18žžč. Iako na propratnom plakatu (fotografija: Branko Belić; dizajn: Momčilo Rajin; sponzor: MARKEL, Novi Sad) uz ovo događanje, nije eksplicitno naveden vid - pretpostavljam da isto predstavlja književno veče, odnosno promociju poeme, "Ćeraćemo se još". Prilog - za poštovaoce i ljubitelje književnog dela narečenog: "Rečenica kojom me je kroz život pratila mati bila je: Nisi ti više mali! I kad bih trebao da se odlučim za reč koju sam najpre čuo bila bi njena: Nisi ti više mali! ... ... Kažu da majka nema godina i da nema jače škole od majčine reči. I da je svaki čovek dete dok mu je živa majka. I naslov mog životopisa mogao bi biti refren sa kojim me je mati zalud opominjala: Nisi ti više mali!" ("Nisi ti više mali"; "Sveske", br. 2., decembar 1989., str. 17. i 18.)
književnost.64 miobrado,
"... U toj zbrci mnome je počela da struji vrelina, i osetio sam da sam i sâm uzbuđen. Tada mi je, kao više puta već u sličnim prilikama, iskrsla pred oči slika mog starog učitelja - oružara van Krekovena. Taj mali riđobradi Flamanac, koji me obučavao u pešadiji, govorio je da jedno dobro usmereno zrno vredi više nego deset drugih koja se prebrzo ispaljuju. Naučio me takođe da u onim trenucima borbe kada groza uzima maha kažiprst držim opružen i mirno dišem - jer je najjači onaj koji je najbolje disao. ..." Ernst Jinger ("Na meremernim liticama"; u prevodu Božidara Zeca; "Pismo", br. 7., jesen 1986., str. 55.)
književnost.65 veca,
Demonstrantima je dozvoljeno da psuju vladu, ali ne može se nekažnjeno ometati saobraćaj. Vesna Denčić
književnost.66 veca,
Nije on komunista. I ne slutite kakav je to degenerik. Slobodan Simić
književnost.67 madamov,
> O godišnjici jednog istorijskog događaja - 25.11. - gost, naše male > varoši biće: književnik - Matija Bećković. > > Dakle, pozivam sve one kojima Vrbas nije daleko, a književno delo > narečenog - blisko, da dođu u ponedeljak, u bisokop "Jugoslavija", u 18žžč. U Beogradu je promocija knjige "Ćeraćemo se još" 28.11.1996. u 18 časova u Narodnoj biblioteci Srbije. P.S. Kupite što više knjiga na promociji da mi sestra zaradi što više para. B)
književnost.68 dr.grba,
>> P.S. Kupite što više knjiga na promociji da mi sestra zaradi što više >> para. B) Je l' ti znaš da su komercijalštine na mom spisku za brisanje? <:
književnost.69 msp.,
Izvinjavam se, ostavio sam poruku za dr.grbu ali je otišla u civ.savet pa ako nekoga zanima neka gvirne tamo
književnost.70 veca,
Oni koji se bore da prežive, ne znaju u kakvu nevolju se uvaljuju. Dejan Milojević
književnost.71 mcar,
Da li neko zna nesto o novoj knjizi Milete Prodanovica koja bi trebalo da se zove: "Igraj cudoviste na moju tihu muziku" ili nekako slicno. Marko
književnost.72 hercog,
Kako ide ciklus Ninja od Lustbadera i koje sve knjige spadaju tu? The on
književnost.73 miobrado,
Subject: "Vreme beščašća", Laslo sekelj Nedavno sam saznao za ovu knjigu, a s obzirom da u poslednje vreme ređe obilazim knjižare, intertesuje me: da li je nekom poznato, gde se, i po kojoj ceni ista može pronaći?
književnost.74 intex,
Kupujem knjigu DJAVOLI IZ LUDONA (Oldos Haksli). Ponude i (dobrodosle) informacije na MAIL INTEX.
književnost.75 velicko,
│ Kupujem knjigu DJAVOLI IZ LUDONA (Oldos Haksli). └─────────────────────────────────────── Šta je sve napisao Aldous Huksley ? ( valjda se ovako piše )
književnost.76 balsa,
:: Šta je sve napisao Aldous Huksley ? Huxley, Aldous (Leonard) (b. July 26, 1894, Godalming, Surrey, Eng.--d. Nov. 22, 1963, Los Angeles), English novelist and critic gifted with an acute and far-ranging intelligence. His works were notable for their elegance, wit, and pessimistic satire. Aldous Huxley was a grandson of the prominent biologist T.H. Huxley and was the third child of the biographer and man of letters Leonard Huxley. He was educated at Eton, during which time he became partially blind owing to keratitis. He retained enough eyesight to read with difficulty, and he graduated from Balliol College, Oxford, in 1916. He published his first book in 1916 and worked on the periodical Athenaeum from 1919 to 1921. Thereafter he devoted himself largely to his own writing and spent much of his time in Italy until the late 1930s, when he settled in California. Huxley established himself as a major author in his first two published novels, Crome Yellow (1921) and Antic Hay (1923); these are witty and malicious satires on the pretensions of the English literary and intellectual coteries of his day. Those Barren Leaves (1925) and Point Counter Point (1928) are works in a similar vein. Huxley's deep distrust of 20th-century trends in both politics and technology found expression in Brave New World (1932), a nightmarish vision of a future society in which psychological conditioning forms the basis for a scientifically determined and immutable caste system. The novel Eyeless in Gaza (1936) continues to shoot barbs at the emptiness and aimlessness experienced in contemporary society, but it also shows Huxley's growing interest in Hindu philosophy and mysticism as a viable alternative. Many of his subsequent works reflect this preoccupation, notably The Perennial Philosophy (1946). Huxley's most important later works are The Devils of Loudun (1952), a brilliantly detailed psychological study of a historical incident in which a group of 17th-century French nuns were allegedly the victims of demonic possession; and The Doors of Perception (1954), a book about Huxley's experiences with the hallucinogenic drug mescaline. MAJOR WORKS. The Defeat of Youth (1918); Limbo (1920); Crome Yellow (1921); Antic Hay (1923); Jesting Pilate (1926); Point Counter Point (1928); Brave New World (1932); Eyeless in Gaza (1936); Grey Eminence (1941); The Perennial Philosophy (1946); Ape and Essence (1949); The Doors of Perception (1954); Collected Essays (1958); Literature and Science (1963).
književnost.77 hercog,
Da li neko zna koje je sve knjige napisao Alan Watts?
književnost.78 veca,
Imamo nezavisno sudstvo, sudi se nezavisno od zakona. Vesna Denčić
književnost.79 terminali,
U vezi sa Tolkinom, ciji sam obozavalac... Znate li da postoji parodija na "Gospodara prstenova", takozvani lampoon, i da se zove "Bored of the rings", i da je stvarno fantastican?? P.S. slazem se da ces da poplavis oko vrata ako ne nastavis sa "predavanjima" iz Tolkinijade, mislim da su super...
književnost.80 velicko,
│ Huxley, Aldous (Leonard) └─────────────────────────────────────── Thanx :) │ of demonic possession; and The Doors of Perception (1954), a book │ about Huxley's experiences with the hallucinogenic drug mescaline. └─────────────────────────────────────── Zanimljiva je opsesija drogama pedesetih i šezdesetih godina. Ovo je otprilike u istom periodu kao i Kastanedin opus.. :) │ MAJOR WORKS. The Defeat of Youth (1918); Limbo (1920); Crome Yellow │ (1921); Antic Hay (1923); Jesting Pilate (1926); Point Counter Point │ (1928); Brave New World (1932); Eyeless in Gaza (1936); Grey Eminence │ (1941); The Perennial Philosophy (1946); Ape and Essence (1949); The │ Doors of Perception (1954); Collected Essays (1958); Literature and │ Science (1963). └─────────────────────────────────────── Lepe informacije. :) Jel ovo sa nekog CD roma? Još malo da gnjavim, O:) osim Brave New World i Point Counter Point šta je izdato kod nas?
književnost.81 vdjole,
> šta je izdato kod nas? Koliko se sećam, roman "Island" (1962) je izdat sa prevedeniom naslovom "Otok".
književnost.82 balsa,
:: Lepe informacije. :) :: Jel ovo sa nekog CD roma? Jest, iz Britanike. :) :: Još malo da gnjavim, O:) :: osim Brave New World i Point Counter Point :: šta je izdato kod nas? Npr. "Setni Krom" ("Crome Yellow"), u izdanju SKZ, 1974.
književnost.83 zuleika,
>│ of demonic possession; and The Doors of Perception (1954), a book >│ about Huxley's experiences with the hallucinogenic drug mescaline. >└─────────────────────────────────────── > Zanimljiva je opsesija drogama pedesetih i sezdesetih godina. I zanimljivo je da je bas po ovoj knjizi Jim Morrison nazvao svoju grupu.
književnost.84 carrier,
Jel zeli neko da proda neku knjigu Karlosa Kastanede!
književnost.85 terminali,
ima li neko knjige od Roberta Asprina? Ja imam neke, i jako mi se dopadaju, pa bih volela da citam dalje, npr "Phule's company" treci deo, i nastavak "Myth" serijala.
književnost.86 velicko,
│ Jel zeli neko da proda neku knjigu Karlosa Kastanede! └─────────────────────────────────────── Obiđi knjižare koje drže komisionu robu. Ja sam našao Kastanedin komplet u knjižari Bata. Neko je ustupio na komisionu prodaju komplet (tvrdi povez) za samo 220 din. :)) (: :) Mene zanima dal' bi se neko odrekao Huksleya? O:)
književnost.87 miobrado,
_Daleko od rodnog kraja u tuđini radim, znoj prolivam, zdravlje gubim, i za tobom žudim_ _Sa granice kroz nišanske sprave ko da gledam te oči garave što ostaše u mom rodnom kraju i, nadam se, verno me čekaju. Spavaj, draga, tobdžija te čuva..._ _Nismo više tako mladi, šta je život, sada znamo, pruži ruku pomirenja, da jkoš jednom pokušamo_ _... Igra čoček još u Vranju, igra noću, igra danju, Alal Koštan, džanum gidi, Sve što imaš sve se vidi._ _Maro, Maro, ime sam ti na štapu išaro. Kuća mi je planina, jasen hladovina, Dođi kod svog čobanina._ _Opijaš me kao vino, čuj, lijepa Anđelijo. Blistava si ko zrak zore, kćeri dične Crne Gore._ _Naše bratstvo i jedinstvo, druže, to su prve partizanske ruže, a slobodu koja zlatom sija kovali su Tito i Partija._ _Oj sudbino ti bez sreće bila, što si N. od nas razdvojila, zašto nisi uzela po redu, oca , majku, babu ili dedu. Što mi uze koga sam voleo, mesto da idem na svadbu - veselje, ja na groblje - to svake nedelje, mesto da ja lumpujem i pijem, ja na groblju gorke suze lijem._ Izvor: "Divlja književnost", I. Čolović (etnolingvističko proučavanje paraliterature) NOLIT, biblioteka "Sazvežđa", Knjiga 93.
književnost.88 msp.,
Upravo sam stavio tačku na jednu dužu pripovetku (oko 80 kb). Ptareći temu književnost zaključio sam da ima korisnika koji bi mogli meritorno da sude o vrednosti književnog teksta. Vratiću se na Sezam za jedan sat. Ako neko ima želju da priču pročita, potom da sugestije, primedbe i sl. (pohvale nisu bitne) rado ću je prikačiti.
književnost.89 mcar,
Da li je pripovetkaiz 5.88 prikacena? Marko
književnost.90 msp.,
m> Da li je pripovetkaiz 5.88 prikacena? Od ovog časa bi trebalo da bude. Očekivao sam veće interesovanje ali nisam razočaran. Najbolja je reklama - usmena. Mišljenje i sugestije uputno je hitnuti u e-sanduče. Bude li, kasnije, više čitalaca možemo o priči da razgovaramo u ovoj temi. zrtva.txt
književnost.92 hercog,
Deo mog romana "Bio jednom jedan čovek" (tačnije početak) Sale p.s. mišljenja dobrodošla roman.zip
književnost.94 mcar,
U datoteci je prica koju sam napisao pre nekoliko godina. MC apk.zip
književnost.95 carrier,
Jel ima neko na prodaju neku knjigu od Karlosa Kastanede? Ponude na mail!
književnost.96 miobrado,
Visokomoralni ubica ".... Ja nisam ubijao niti iz koristoljublja, niti iz mržnje ili osvete, niti bilo zbog čega sličnog. Ne! Ja sam ubijao iz ljubavi prema čoveku i vascelom čovečanstvu. To je bio moj hobi, moj odmor od dnevnih užasa sa kojima čovek provodi svoj ništavni vek. U ovom svetu uvek će biti ubica. Svet ih se nikada neće rešiti, i to je saznanje navelo mene na jedini pravi odnos prema čoveku: ubijati! Ubijati iz čistog ubeđenja, iz hobija. Usavršiti svoj zanat do savršenstva, kao što nas i istorija uči: da samo takve ubice opstaju i zaslužuju naše poštovanje. A i zbog samog poštovanja prema čoveku i ljubavi prema njemu treba usavršiti ubijanje. Zamislite čoveka koji ubija po prvi put u svom životu drugog čoveka. To je strašno. Ja to najbolje znam. Prvi put ne može da bude dobro. Čovek je naivan i gadi se nad samim sobom i svojim delom i ako je u pitanju prvi put, za prvi put jedino i priznajem da sam kriv, s tim što mi se mora priznati pravo da je po našim zakonima taj zločin zastareo. A posle? Posle je bilo sve bolje i bolje, tako da mi je to predstavljalo pravo zadovoljstvo. Ubijao sam redom: starce, žene, decu, sve! Čak sam po nekad kasapio i poneku životinju. Sedim tako kući, napolju kiša, ne izlazi mi se da tražim žrtvu jer je moguće pokisla pa će mi isprljati parket, uhvatim mačku i celu noć je lagano kasapim pored kamina. Samo to nije ni približno zadovoljstvo kao kod čoveka. Čovek je nešto drugo. To je neopisivo. Evo, dragi gospodine, ja već drhtim od uzbuđenja kad pomislim na taj veličanstveni trenutak umiranja. Ne, ne! Nikad vam to niko neće moći verno da opiše i do tančina da reprodukuje događaj. Ljudsko biće zanemi pred tim veličanstvenim trenutkom. To je neopisivo. To je prosto neverovatno kako čovek nestaje. U ovom trenutku ja se sećam jednog slučaja. Mislim da je to bio Turčin ili Jevrejin ... Ne! Ne, gospodine, to je bio Grk. Sećam se: to je bio moj divni, moj veličanstveni Grk. Prvi i poslednji Grk u mojoj karijeri, i strahovito mi je žao što to sa njim nije duže trajalo. Evo, ja ću vam ukratko ispričati kako je to bilo sa njim, sa napomenom da ja neobično volim veliki grčki narod i sve što su dali našoj civilizaciji. Grka sam našao na stanici. ...." ("Ljudi jači od vremena i sudbine", Dušan Jaglikin; 1985., biblioteka prosveta/41, str. 177. i 178.)
književnost.97 miobrado,
Gerga ".... A kad smo već kod ove teme, hteo bih veoma ozbiljno ja tebe nešto da pitam: šta je to starenje? E nije to taj proces na koji ti misliš! To je jedan drugi proces. Starenje je, dragi moj prijatelju, o t v a r a nj e o č i j u! Ja sam stariji i ti zbog toga nisi u stanju da prihvatiš moju filozofiju. Meni su se više otvorile oči. Bilo bi bolje da mi veruješ, bilo bi bolje! Vidiš, ja sad sve gledam drugim očima, mnogo otvorenijim nego, na primer, pre sedamnaest godina. Kako sam stario, tako su mi se oči otvarale. To se događa sa svakim čovekom i to je sam život. Otvaraš, otvaraš oči i sve bolje i sve jasnije vidiš. I na kraju života ih potpuno otvoriš, valjda zato da vidiš ono tako dugo očekivano čudo: gde je istina? I vidiš prazno. Nema je. Ja sam video mnoge ljude kako umiru i moram da ti kažem da je velika laž ona pesnička pretpostavka da sa ovoga sveta odlazimo "sklopljenih očiju". Otvore ih najviše što mogu kao da poslednji put kažu: "Tih što sam se zajebo!" Eto, to ti je život i njegov prvi i poslednji zakon. Jedini. Otvaraš oči, otvaraš - i kad ih jednom potpuno otvoriš, onda dođu grobari i kažu: "E, sve si video i sada - a u pičku materinu!" Ceo život ti je takav. To je njegov zakon. Manjina krije istinu od većine, a većina diže bune i revolucije kako bi bar nešto izvukla na videlo dana i kako bi bar nešto videla od života. Eto, razlika je kod mene u tome što ja nisam hteo da vidim ideju nego pare. Ja sam se borio za njih. Teško mi je padalo što ih kriju od mene. Eto, barem sam na neki način bio na strani života! C - c - c ... Tupamarosi!!! ("Ljudi jači od vremena i sudbine", Dušan Jaglikin; 1985., biblioteka prosveta / 41, str. 54. i 55.)
književnost.98 msp.,
m> ("Ljudi jači od vremena i sudbine", Dušan Jaglikin; m> 1985., biblioteka prosveta/41, str. 177. i 178.) Možda znate pa je suvišno što ću napisati. Dušan Jaglikin je objavio dve knjige. Citirana je druga. Prva je kseroks izdanje. Pravo ime autora je Dušan Kokotović (Jaglikin je po majci). Pisao je i pod pseudonimom Dušan Kec i Veber. Najčešće je objavljivao aforizme i dokumentarne tekstove poput onih iz knjige "Ljudi jači..." Tekstovi iz te knjige prethodno su objavljeni u više svezaka časopisa Delo. Autor je umro pre neku godinu.
književnost.99 hercog,
Razmišlja li naš dragi savet civilizacije da pokrene neki SezamNet-ov nagradni konkurs za kratku priču, pesmu isl. pa ako se sakupi dovoljan broj kvalitetnih priča i pesama da odštampamo neku manju knjižicu? Sale
književnost.100 dr.grba,
>> Razmišlja li naš dragi savet civilizacije da pokrene neki >> SezamNet-ov nagradni konkurs za kratku priču, pesmu isl. pa ako se >> sakupi dovoljan broj kvalitetnih priča i pesama da odštampamo >> neku manju knjižicu? Ideja, rekoh odavno, nije loša, ali nemamo uslova da valjano obavimo taj posao. Potrebno je formirati kompetentni žiri, pronaći sponzore za nagrade, vreme za takav projekat je vrlo zahtevno, a niko nije spreman da ga plati ili barem podrži. Onog trenutka kad se takvi uslovi steknu, možda će takav projekat biti pokrenut. U međuvremenu, pokušaj da ponudiš svoje radove nekom književnom časopisu. (:
književnost.101 miobrado,
>> Možda znate ... Delimično, odnosno, nedavno sam saznao za prezime, a o fizičkom nestanku istog nisam ništa, do sada znao. Hvala, i za ovo.
književnost.102 miobrado,
O eksodusu Očigledno, iseljavanje je započelo iz političkih razloga. Novinari u inostranstvu počeli su da pišu kako je, u ovoj malenoj zemlji, vazduh postao isuviše težak. I zaista, bilo je teško disati. Strani novinari su nastavili da izveštavaju kako je tamo pritisak nepodnošljiv. I uistinu, bio je nepodnošljiv. Pošto su baš inostrani novinari bili ti koji su prihvatili i širili te vesti, vlasti su se vatreno oglasile pokušavajući da probude nacionalni ponos. Možda je greška u tome što je poziv potekao iz usta predsednika, jer u poslednje vreme čim bi se na radio-prijemnicima i televizijskim ekranima začuo glas (ili ukazala slika Prvog Zapovednika), ljudi su smesta gasili svoje aparate. Tako stanovništvo nikada nije saznalo za poziv na buđenje nacionalnog ponosa koji je uputila vlada. I iseljavanje se nastavilo. Prvo su otišli osumnjičeni, koji su još bili na slobodi. Zatim su počeli da odlaze rođaci i prijatelji osumnjičenih (uhapšenih i slobodnih). U početku, iako je bilo mnogo onih koji su napustili zemlju, uvek je bilo više onih koji su se s njima opraštali u lukama i na aerodromima. Ali došao je dan kada je isplovio brod sa hiljadu izbeglica koje su ispratile svega 24 osobe; taj neobičan događaj zabeležila je indiskretna kamera jednog stranog foto-reportera; fotografija je objavljena u nedeljniku međunarodnog ugleda što je bio povod da Predsednik još jednom uputi poziv naciji; ... Mario Benedeti LA MUERTE Y OTRAS SORPRESAS ("Smrt i druga iznenađenja", 1982., u prevodu Ksenije Bilbije i Milene Trobozić, biblioteka prosveta / 24, str. 5. - 9.)
književnost.103 miobrado,
Nameštaljka Nek se nose u majčinu. Platiće mi svi zajedno. Ne mari što mi se baš sad, kad hoću da potpišem osamnaesti nalog za hapšenje, slomila olovka. Serem se na kurveštinu. I ova budala što pita: "Da vam donesem drugu, gospodine pukovniče?" Za danas je dosta i sedamnaest. Juče je oslobođen Veles, pretvoren je u krasnu olupinu: bubrezi su mu se rastočili, jedna ruka slomljena, natečeno oko, napuklo rame. Već sam, naravno, naredio istragu, da se utvrde netačnosti koje su objavili neki organi nacionalne štampe. Moraće da shvate da pukovnik Korales nije peder kao njegovi prethodnici, nego sposoban šef policije. ... ... Fresnedo širom otvara oči, kao da će mu to odjednom pomoći da bolje čuje. U stvari, graja je započela kao udaljeno mumlanje. Zatim je počela polako da se uvlači u nepristupačnu kancelariju. Pukonik ustaje i pokušava da razazna šta to viču. Ali jedino što se jasno čuje jeste glas nekoga s ulice, pored vrata. To je verovatno oficir, možda stražar na ulazu: "Ne pucajte, to su deca." Prvi pucanj odjekuje iz neočekivane blizine. Pukovnik otvara usta da nešto kaže, možda neku naredbu. Prozorsko staklo se rasprslo. Treći metak pogađa pukovnika u vrat. Fresendo uspeva da se skloni iza stola koji je pretrpan dokumentima, i tek u tom trenutku može da razazna šta viču oni napolju, šta viču ti balavci, čija bezazlena i nemilosrdna, odlučna i nevina lica već nadiru u kancelariju: "Dase zaleeeeeeeče rane, danama siiiiiiiine životasjaj, namada zooooooooora svane, nekakoraleeeeeeesu budekraj." Mario Benedeti LA MUERTE Y OTRAS SORPRESAS ("Smrt i druga iznenađenja", 1982., u prevodu Ksenije Bilbije i Milene Trobozić, biblioteka prosveta / 24, str. 10. - 16.)
književnost.104 rdejan,
Za ljubitelje Tolkina, tri lepe sličice: 1. Balrog balrog.jpg
književnost.105 rdejan,
2. Gandalf, beli :) gandalf.jpg
književnost.106 rdejan,
3. Drvobradi (sjajna je!) :) treebear.jpg
književnost.107 terminali,
Imas li neku sliku Glorfindela? :)) Ove su super!!!!!!!!
književnost.108 dr.grba,
>> 3. Drvobradi (sjajna je!) :) Sve slike su sjajne, hvala na odličnom prilogu. Ako nije tajna, otkud ti ove slike, i naravno, ima li ih još?
književnost.109 rdejan,
>> Sve slike su sjajne, hvala na odličnom prilogu. Ako nije tajna, >> otkud ti ove slike, i naravno, ima li ih još? Slike sam skinuo sa nekog sajta na internetu, nemam pojma kog :). Ko ima pristup i zanimaju ga ove sličice nek da altavisti jedno "Tolkien" za search string i dobiće tonu adresa sa tonama gifova :). Dok ne skinem nešto novo, za one koji ne znaju kako dotični pisac izgleda (dobro, kako je izgledao) evo i male slike. Pozdrav, Dejan jrr.jpg
književnost.110 dr.grba,
>> Slike sam skinuo sa nekog sajta na internetu, nemam pojma kog >> :). Ko ima pristup i zanimaju ga ove sličice nek da altavisti >> jedno "Tolkien" za search string i dobiće tonu adresa sa >> tonama gifova :). Traži, traži. I dojavi adresu. Izvoljevao bih, moliću fino, Devetoricu, Elronda, Toma Bombadila, Galadrijelu, Masločvora, Teodena, Gramzi-Baginse, Beorna, Jomera, Jovajnu, Orlove, Nazgule, Crvjezika... I bolje da stanem dok nisam preterao (:O
književnost.111 terminali,
I ja sam skinula slike, ali ne znam kako da ih otvorim, a obozavam Tolkien-a. Help!!!
književnost.112 dr.grba,
>> I ja sam skinula slike, ali ne znam kako da ih otvorim, a obozavam >> Tolkien-a. Help!!! Postoje razni programi za DOS i Windows kojima se pregledaju slike. Tu su QPEG za DOS i GWS za Win. Ima dobrih programa još (ACDSee za Win95 je sjajan program, brži je i od QPEG), ali za početak je dosta. Mesta datoteka: dos\graph\qpv17c.zip (505 KB) - QPEG 1.7 windows\graph\gwswn11k.zip (664 K) - Graphic WorkShop for Win 1.1 Jedan od ova dva programa je dovoljan.
književnost.113 terminali,
Hvala na pomoci. Velda
književnost.114 rdejan,
>> Traži, traži. I dojavi adresu. Izvoljevao bih, moliću fino, >> Devetoricu, Elronda, Toma Bombadila, Galadrijelu, Masločvora, >> Teodena, Gramzi-Baginse, Beorna, Jomera, Jovajnu, Orlove, >> Nazgule, Crvjezika... Za Vašu malenkost, a i ostale fanove :), 5 Mb veoma lepih slika (Subj: Tolkien) sa sajta http://shire.ipmce.ru/personal/tolkien/pictures/sweden.htm slike.arj #1/2 Pozdrav, Dejan slike.arj
književnost.115 rdejan,
slike.a01 #2/2 Enjoy! :) Pozdrav, Dejan slike.a01
književnost.116 hercog,
Ljubav... "Ax što ću, što ću! Ne spavam noću, srce mi gori muka me mori, - umreti oću za tobom dušo!" narodna pesma (odlomak)
književnost.117 hercog,
Ljubav... "svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom, kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom." Njegoš (odlomak)
književnost.118 hercog,
Ljubav... "Beskrajna ljubavi, moj cvete skriveni sve jače mirišeš, što te skrivam više." Božidar Kovačević (odlomak)
književnost.119 hercog,
Ljubav... "O zašto se nismo mimoišli, draga. ko do dve kađe na sred okeana, što crnih jedra, a s dva mrtva kana, plove i minu u magli bez traga..." Veljko Petrović (odlomak)
književnost.120 hercog,
Ljubav... "Vreo se ulivam, a čudno zastrepi srce, a stidim. Ljubeći, šta li da ubijam, šta li budim?" Momčilo Nastasijević (odlomak)
književnost.121 hercog,
Ljubav... "Ruku tvojih da nije Sunce ne bi nikad U snu našem prenoćilo." Vasko Popa (odlomak)
književnost.122 hercog,
Ljubav... "Ljubavi topli predeli, kad ne bude te, vrede li?" Pero Zubac (odlomak)
književnost.123 hercog,
Ljubav... "Ona je nalepša ljuljaška između radosti i samoće kad se najviše hoće, i niko ne zna šta hoće." Miroslav Antić (odlomak)
književnost.124 dr.grba,
>> Za Vašu malenkost, a i ostale fanove :), 5 Mb veoma lepih >> slika (Subj: Tolkien) sa sajta Blagodarim. Odoh da skidam slike (:
književnost.125 inferno,
Ů│ ˙ Ljubav... Ů│ ˙ Ů│ ˙ "Ax što ću, što ću! Ů│ ˙ Ne spavam noću, Ů│ ˙ srce mi gori Ů│ ˙ muka me mori, - Ů│ ˙ umreti oću Ů│ ˙ za tobom dušo!" Ů│ ˙ Ů│ ˙ narodna pesma (odlomak) Novokomponovana? ;>>>
književnost.126 adrok,
Samo ljubav održava i pokreće život Turgenjev EPIGRAM LJUBAVI Jedino ljubav sveži nas i snaži, ekstreme sanja i stvarnosti stapa, s lakoćom ledne naravi rastapa ! Kad razum sudi i razlog traži anđelskim smeškom moć mu obesnaži! Voljna i smela u plahosti vreloj uspe li reći razumu da ćuti kršeći hrabro smetnje stega kruti' OSANA-kliču toj ljubavi smeloj vedri trenuci i u dobi zreloj ! * J.K.
književnost.127 acag,
prebačeno iz sez.kritika: > Molim još jedan podatak: gde se knjiga može nabaviti? Kod izdavača: Dom kulture Guča (za adresu je dovoljan još poštanski broj guče) Joviša M. Slavković, Stanovništvo Dragačeva od polovine XV do kraja XX veka 1996. Guča; format 17x24cm; 542 strane, mislim da je cena oko 100d. Mislim da je ima i u nekim knjižarama u Čačku, možda Kraljevu i Užicu. Štampano je oko 500 komada; inače knjiga obuhvata i popis stanovništva iz 1863. za pedesetak sela tog kraja, sa podacima o članovima domaćinstva, imanju, prihodu i sl. Interesantno je da je veliki broj domaćinstava prijavljivao članove porodice kao "kljakav, sakat, blesast, lud, bjesomučan" i sl, kako bi uticao na smanjenje poreske obaveze i oslobađanja od vojne. To odlično pokazuje da je na ovim prostorima tradicija izvrdavanja poreza ukorenjena u narodu, kao što je harač ukorenjen kod vlasti... Biser iz popisa: ...muž Milorad (npr.)40 g., žena Milenija 30 g. U SKITNJI :)) PS. možda je ovo ishitreno došlo u književnost, a obzirom da je u pitanju demografija, trebalo je u nauku?
književnost.128 msp.,
a> PS. možda je ovo ishitreno došlo u književnost, a obzirom da je u pitanju a> demografija, trebalo je u nauku? Hvala za informacije. Zapisao sam podatke, ovih dana cu se javiti izdavacu. Inace u takvim knjigama ima vise literature nego u nekim nagradjenim beletristickim pa moze, mirne duse, da stoji u ovoj temi.
književnost.129 sljubisic,
Samo za ljubitelje Tolkiena. Izvinjavam se ako sam spavao na casu, tj. ako je neko vec ostavljao u ovoj konferenciji O:) tolkien.faq
književnost.130 dr.grba,
>> Izvinjavam se ako sam spavao na casu, tj. ako je neko vec ostavljao u >> ovoj konferenciji O:) Bilo je, ali ovaj vaš modulator je bolećiv prema Tolkinu, tako da je sklon opraštanju (:
književnost.131 novim,
Elektronsko izdanje časopisa za književnost i kulturu Reč, broj za januar 1997. (Format je html, kodni raspored 1250, fajl treba raspakovati opcijom -d). - Prijatan dl. :) rec9701h.zip
književnost.132 terminali,
Pokupih REC, i razvih ga, ű ali kako da ga citam?
književnost.133 junior,
Ovaj, kako bi na našem glasila izreka "Takes one, to know one"?
književnost.134 djcorto,
> Ovaj, kako bi na nasem glasila izreka "Takes one, to know one"? Nasla vreca zakrpu?
književnost.135 kant,
> Ovaj, kako bi na našem glasila izreka "Takes one, to know one"? U kom kontekstu? (Par predloga: 1. Sit gladnom ne veruje. 2. Ni đavo nije tako crn kao što ljudi pričaju. 3. Koliko ljudi, toliko ćudi.)
književnost.136 junior,
> U kom kontekstu? U pozitivnom ;) Konkretno dešavanje - neko me pohvali, i meni (umesto da pohvalim i ja njega) padne na pamet ova izreka - Takes one, to know one - ali nisam mogao da se setim naše verzije, a bukvalan prevod je suviše glup. :) BTW, kakve veze ima ova engleska izreka sa "sit gladnom ne veruje" ? :))
književnost.137 miobrado,
Aska i vuk ... Nekoliko trnutaka čobani su stajali kao skamenjeni od čuda, ali onda su se pribrali. Kad je Aska došla do prvih drveta i tu naglo promenila oblik i ritam igre, a vuk se nalazio još na čistini, okrenut gledaocima bočno, stariji čobanin je skinuo pušku, nanišanio i opalio. Odjeknula je šuma i poletelo suvo lišće zajedno sa retkim, uplašenim pticama. Na okrajku čistine desila se neočekivana stvar. Iz svog prekinutog pokreta, kao ptica pogođena u letu, pala je - Aska, a vuk je kao zelena senka klisnuo u šumu. ... ... Po svetu se pisalo i pričalo i pevalo o tom kako je ovčica Aska nadigrala i prevarila strašnog vuka. Aska sama nije nikad govorila o svom susretu sa zverom ni o svojoj igri u šumi. Jer, o najvećim i najtežim stvarima svoga života niko ne voli da govori. Tek kad je prošlo nekoliko godina i kad je u sebi prebolela svoje teško iskustvo, Aska je po svojoj zamisli postavila čuveni balet, koji su kritičari i publika nazivali "Igra sa smrću", a koji je Aska uvek nazivala "Igra za život". Posle je živela dugo i srećno, postala igračica svetskog glasa, i umrla u dubokoj starosti. I danas, posle toliko godina, igra se taj njen čuveni balet u kom umetnost i volja za otporom pobeđuje svako zlo, pa i samu smrt. Ivo Andrić ("Deca" (pripovetke), str. 228. - 240., grupa izdavača, 1963. god.)
književnost.138 dr.grba,
>> 3. Koliko ljudi, toliko ćudi.) I kako onda ide proširena verzija? <: "Takes one, to know one. Know hundred women, to take two hundred bre..." <:
književnost.139 lexus,
=> Ovaj, kako bi na našem glasila izreka "Takes one, to know => one"? Imaš na RTS-u, kada pričaju o kradji izbora frazu tipa "lopov prepoznaje lopova" :) Ti samo zameni lopova i sve će biti u redu.
književnost.140 kant,
> Konkretno dešavanje - neko me pohvali, i meni (umesto da > pohvalim i ja njega) padne na pamet ova izreka - Takes one, to Hm, u tom smislu ni meni ništa ne pada na pamet...A da probaš sa "Volim i ja tebe!"? > BTW, kakve veze ima ova engleska izreka sa "sit gladnom ne > veruje" ? :)) Sa ovim što si ti hteo, nikakve.
književnost.141 lexus,
Tolkien.arj 11 (valjda) sličica sa motivima iz Tolkinovih knjiga. Ubedljivo najbolje su sličica sa Drvobradim, Veselim i Pipinom (nije ista kao ona ranije kačena) i Gandalf i Lord Nazgul na kapijama Minas Tirita. Ako neko ima ostale sličice iz ove serije neka ih pošalje, pošto meni neke, očigledno fale. tolkien.arj
književnost.142 miobrado,
Pitanje metoda Filisof koji je ugledao Budalu kako tuče svog Magarca, reče: "Uzdrži se, sine, moj, uzdrži se, preklinjem te. Ko se služi silom, od sile će i nastradati." "Tome," reče Budala vredno mlateći životinju, "i pokušavam da naučim ovu zver koja me je ritnula." "Nema sumnje," reče Filosof sam sebi dok je odlazio, "mudrost budala nije ni dublja ni istinitija od naše, ali njihov način saopštavanja izgleda da je mnogo upečatljiviji." Embrouz Gvinet Birs ("Fantastične basne", str. 23., 1982., u prevodu Ranka Mastilovića)
književnost.143 miobrado,
Granica Kralj Dalekih ostrva naimenova svog konja za pretsednika vlade i pojaha čoveka. Primetivši da je pod novim poretkom kraljevina doživela napredak, jedan državnik u godinama posavetova Kralja da sam sebe istera na pašu a na presto postavi vola. "A ne," reče vladar promišljeno, "time bi jedan dobar princip bio doveden u opasnu krajnost. Istinska reforma staje tik pre revolucije." Embrouz Gvinet Birs Napomena: Za basne E.G.B., Klifton Fejdimen je, svojevremeno, rekao: "One should not read more than a dozen of them at a time."
književnost.144 mango,
> Kralj Dalekih ostrva naimenova svog konja za pretsednika vlade i ``````````` Ovo saljes u knjizevnost, sram da te bude! :)
književnost.145 miobrado,
Subject: Uručenje nagrade Karolj Sirmai Ištvanu Satmariju za zbirku novela "Praznični dani" "Književana nagrada "Karolj Sirmai", koja se 21. dodeljuje (u Vrbasu - op. miobrada) najuspešnijim novelistima i pripovedačima srpskog i mađarskog jezičkog područja, ove godine je dodeljena maladom piscu Ištvanu Satmariju iz Subotice. njegova zbirka novela na mađarskom jeziku "Praznični dani", prema oceni ovogodišnjeg tročlanog žirija ... ... - Jako se radujem ovoj nagradi. Iznenađen sam, jer već godinama živim u inostranstvu. Dobio sam ovo veoma lepo priznanje. Ovu nagradu smatram jednu od najvrednijih vojvođanskih književnih nagrada - kaže - Satmari - Očigledno da to što ne živim u Jugoslaviji nema značaj za vrednovanje moje moje literature. Zajedničko sa literaturom Karolja Sirmaia je što obojica osećamo haos koji nas okružuje i u duhovnom i u orgnizacionom smislu." Izvor: "Glas", br. 646, od 31. 1. 1997. god., str. 4.
književnost.146 miobrado,
Subject: Konkurs "FESTIVAL JUGOSLOVENSKE POEZIJE MLADIH VRBAS 29. put raspisuje K O N K U R S ZA MLADE PESNIKE SR JUGOSLAVIJE I REPUBLIKE SRPSKE Uslovi: - pravo učešća imaju mladi pesnici do 27 godina, sa ciklusom od 10 neobjavljenih pesama na jezicima naroda i nacionalnih manjina - pesme se potpisuju šifrom - sa pesmama autor istovremeno dostavlja, u posebnom kovertu, rešenje šifre (ime, prezime, adresu, datum i mesto rođenja) - pesme se dostavljaju na adresu: Festival jugoslovenske poezije mladih, 21460 Vrbas, Maršala Tita 87, sa naznakom - za Konkurs - i to u 4 kucana primerka - rok za slanje pesama je 15. april 1997. godine - pesnici čije pesme odabere Stručni žiri stiču pravo na 29. festivalu koji će se održati u Vrbasu od 29. do 31. maja 1997. godine - pesme učesnika Festivala biće objavljene u festivalskim publikacijama bez naknade - festival dodeljuje tri nagrade: I nagrada - objavljivanje knjige II nagrada - novčana III nagrada - novčana" Izvor: "Glas", br. 646, od 31. 1. 1997. god., str. 4.
književnost.147 miobrado,
>> Ovo saljes u knjizevnost, sram da te bude! :) Kritičari Minerva ugleda Antinoja dok se kupao i opčinjena njegovom lepotom, pod punim oružjem siće siđe sa Olimpa da mu se udvara. Na nesreću, pokaza svoj štit na kome beše meduzina glava, a prelepi smrtnik, samo što je video, pretvori se u kamen. Minerva odmah ode Jupiteru sa molbom da mu povrati život. Ali, pre nego što je to bilo učinjeno, pored okamenjenog Antinoja prođoše Vajar i Kritičar i osmotriše ga. "Vrlo slab Apolon," reče Vajar. "Grudni koš je suviše uzan a jedna ruka je bar centimetar kraća od druge. Poza mu je neprirodna, čak bih rekao nemoguća. E, prijatelju moj, treba da vidite mog Antinoja." "Po mom mišljenju," reče kritičar, "figura je podnošljiva, mada je vidljiv etrurski uticaj. Međutim, izraz lica je nesumnjivo toskanski, prema tome neprirodan. Kad smo kod toga, jeste li pročitali moj rad o 'Varljivosti pojavnog u umetnosti'?" Embrouz Gvinet Birs
književnost.148 mango,
>>> Ovo saljes u knjizevnost, sram da te bude! :) > > > Kriticari I sta reci nakon ovoga:) Bravo majstore:)
književnost.150 vladajet,
Nov sam na sezamu pa evo nekih TOLKINOVIH ilustracija za koje se nadam da nisu vidjene tolkin.arj
književnost.151 miobrado,
ZVANIČNO VLADINO SAOPŠTENJE (nakon pobede ideja komunizma u svetu) Ištvan P. Balog, konjušar državnog gazdinstva iz Bablone, započeo je svoj redovni godišnji odmor. (Mađarska telegrafska agencija) Ištvan Erkenj ("Jednominutne novele", str. 248., Narodna knjiga 1985., prvo izdanje)
književnost.152 miobrado,
PROIZVODNJA TEČE BEZ ZASTOJA (Ekonomsko i socio-psihološko domišljanje jednog vica iz 1978. godine) - Halo, mašinska hala? - Ovde Škulteti, izvolite! - Koliko je, Škulteti? - Trideset i tri. - Šta je trideset i tri? - Šta je koliko, gos'n glavni inženjeru? - Ono što je trideset i tri. - Pa zar ne bi trebalo da bude toliko? - No, svejedno, Škulteti, nastavite samo. Ištvan Erkenj u prevodu Arpada Vicka ("Jednominutne novele", str. 250., Narodna knjiga 1985., prvo izdanje)
književnost.153 dr.grba,
Čistim keš posle surfa, pa otkrivam lepe stvari (: Jedna od mojih omiljenih faca u "Gospodaru Prstenova" je Tom Bombadil. U životu me oduševljavaju pojave koje nasmejana lica vade druge iz go*a*a (: Londrajući Internetom, otkrio sam jedan tekst, koji na ovom mestu delim sa vama. Na dnu je URL, pa kome se hoće, neka svrne i traži još: o Tolkinovom svetu postoje hrpe materijala po Internetu. Pitate AltaVistu "Tolkien" i dobijete toliko linkova da padnete u nesvest (: Daklem: -------------------- Tom Bombadil Wolfgang G. Wettach myra@uni-tuebingen.de Tom Bombadil is an ancient being, that is known in many parts of Middle-earth, by many names and in different aspects. His self-description isn't all too revealing: "Old Tom Bombadil is a merry fellow; / Bright blue his jacket is, and his boots are yellow." (LOTR I, 135) The most fitting description is perhaps Goldberry's, given in answer to Frodo's question: "Tell me, if asking does not seem foolish, who is Tom Bombadil?" "He is Master of wood, water, and hill." (ibid.) Which doesn't mean, as the hobbits think, that all this belongs to him, but -vice versa- that he belongs to wood, water and hill, and there is master of himself. He is called Iarwain Ben-adar, oldest and fatherless by the Elves, Orald by the Northern Men and Forn by the Dwarves (LOTR I, 278). His fame comes from a time, when the Old Forest covered large parts of the world, from the Shire down to Isengard, and Bombadil walked all the woods. The woods are diminished, but Bombadil still doesn't care to leave what is now the Old Forest near the river Baranduin (LOTR I, 278f). His house on a hill is not far from the Withywindle, with a view on the Barrow-downs to the east; there he lives with the love of his unending life: Goldberry, the River-daughter. Elrond thought of bringing him to the Council, but Gandalf said, that "he would not have come". Bombadil might have the power to keep the One Ring safe in his realm, as Elronds chief counsellor Erestor suggested, but he is too light-hearted for such a task (LOTR I, 278f). Sam wished for his presence in Shelob's lair - most fittingly, because She is old too and was never disturbed by the cries of elves (LOTR II, 328); but while he had helped with the Barrow-wights (LOTR I, 153-157) he "will not pass the borders" of his country, because "Tom has his house to mind, and Goldberry is waiting!" (LOTR I, 159). Borders, that -according to Gandalf- "none can see", and that Bombadil has set himself, and will not transgress (LOTR I, 279). Yet Gandalf is wrong, when he tells Frodo, that Bombadil would be "not much interested in anything that we have done or seen, unless perhaps in our visit to the Ents" (LOTR III, 275). Just as Treebeard, a "moss-gatherer" (ibid.) like Bombadil, who doesn't leave his forest, was "immensely interested in everything" the hobbits could tell him - so Tom Bombadil keeps himself informed about the events outside his realm, and knows about Aragorn and his doings just as well as about the current innkeeper of the Prancing Pony (LOTR I, 159). Tom Bombadil made his first appearance in the "Oxford Magazine" about 1933 (Letters, 178). A 'last appearance' in a film was not to come to pass, not in the least because Tolkien himself never liked the Story-lines that involved him (Letters, 267, 272), just as he didn't like him in the broadcast (Letters, 228). Though he doesn't seem to be all-important to the story, Tolkien paid him and his appearance a great deal of importance, up to the feather on his hat, which changed from earlier to post-LOTR versions (Letters, 318f). His origin is as "the spirit of the (vanishing) Oxford and Berkshire countryside" (Letters, 26), not, as some have suggested, originally from a doll. In the parody he becomes Tim Benzedrino, and with his "mush-brained" wife Hashberry lives a happy live of everlasting celebration, serving quite funny mushrooms to Frito and the others (BOTR, 21-30). This goes along well with the Adventures of Tom Bombadil, where he talks to trolls and birds alike and lives a quite jolly life. But as Tolkien himself stated, there's more to the character than meets the eye. I close with J. R. R. Tolkien's own words: "And even in a mythical Age there must be some enigmas, as there always are. Tom Bombadil is one (intentionally). (Letter to Naomi Mitchison; Letters, 174) References: LOTR: Lord of the Rings, London (Harper Collins) 1991 Letters: The Letters of J.R.R. ed. Humphrey Carpenter, Boston (Haughton Mifflin) 1981 ATB: The Adventures of Tom Bombadil; in: The Tolkien Reader, New York (Ballantine) 1966. BOTR: Bored of the Rings, by H.N.Beard and D.C. Kenney. New York (Roc) 1993 http://www.chem.lsu.edu/cbury/ETEP/Tolkien/B/Bombadil.html
književnost.154 miobrado,
Ovca i lav "Ti si ratoboran," reče Ovca Lavu, "a ljudi te, ipak, love. A mene, pristalicu neodupiranja, ne love." "Nije im ni potrebno," odgovori sin pustinje, "mogu da te uzgajaju." Embrouz Gvinet Birs
književnost.155 mmarkovic,
> Embrouz Gvinet Birs Možda nije mesto, ali ne mogu da odolim! Retko viđam tako kvalitetne poruke kao ove korisnika miobrado. Samo napred, svaka čast!
književnost.156 miobrado,
Iz plave sveske br. 12 Neki Pantelej udari petom Ivana. Neki Ivan udari točkom Nataliju. Neka Natalija udari brnjicom Semjona. Neki Semjon udari koritom Selifana. Neki Selifan udari ogratačem Nikitu. Neki Nikita udari daskom Romana. Neki Roman udari lopatom Tatjanu. Neka Tatjana udari vrčem Jelenu. I nastade tuča. Jelena tukla Tatjanu tarabom. Tatjana tukla Romana dušekom. Roman tukao Nikitu koferom. Nikita tukao Selifana poslužavnikom. Selifan tukao Semjona rukama. Semjon pljuvao Nataliji u uši. Natalija ujedala Ivana za prst. Ivan ritao Panteleja petom. Eh, - mislismo mi, - tuku se dobri ljudi. Danil Ivanovič Juvačov alias Danil Harms u prevodu Zorana Brkića ("Književna reč" od 10.6.1988., br. 323, str. 9.)
književnost.157 mmarkovic,
Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ? Ne znam koja je forma (roman, priča?), ali u zadnje vreme TV 5 stalno emituje Bećkovića kako čita jedan kraći odlomak i uvek se oduševim. A nikako da snimim... ;(
književnost.158 miobrado,
Č Danas čarka oko čvarka, sutra tuča oko luča. Danas čekrk i čengele, sutra čvrga i čvoruga. Čaša meda, čabar žuči, iza čuke čuma čuči. Čuma čuči beči oči, niz oči se čivit toči. Trči, trči po tojh srči, čemer srči, lice grči. Na čvor čamov čudo selo, nešto čeka, cvrči ciča. Pade čovek, puče čelo ... Čiča-miča i gotova priča. Dušan Radović "Vukova azbuka"
književnost.159 junior,
> Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ? Nemam, ali evo bar nešto, pošto me ne mrzi ... :)) O PATRIOTIZMU Molimo vas da na sledeća pitanja odgovorite da ili ne. 1. Živite li u gradu? 2. Da li ste manje očekivali od života? 3. Da li se i vi smatrate zapostavljenim? 4. Da li vas nerviraju listovi koji iznose samo slabosti i nedostatke? 5. Da li ste za ukidanje povlastica koje na železnicama uživaju železničari? 6. Da li ste se oduevk borili za druge? 7. Imate li svoja kola veća od "fiće"? 8. Da li ste za obaveznu šetnju posle obilnog ručka? 9. Da li ste za konstruktivnu kritiku? 10. Slažete li se da se problem nezaposlenosti mladih nepotrebno dramatizuje? 11. Imate li devizni račun? 12. Plaćate li sve što uzmete? 13. Da li su kućne pomoćnice jedan od najtežih problema savremene porodice? 14. Da li ste protiv prosjačenja? 15. Slažete li se da su nam muzeji pretrpani? 16. Da li ste protiv kažnjavanja nevinih? 17. Smatrate li da je suđenje nepotrebno odugovlačenje? 18. Idete li nekud bez pištolja? 19. Imate li nešto malo na moru? 20. Smatrate li da se neki manje značajni ljudi češće pojavljuju na malom ekranu? 21. Čudite li se otkud drugim ljudima toliki novac? 22. Slažete li se da se mnogo piše o umetnicima i uopšte o umetnosti? 23. Da li su klimatski uređaji skupi? 24. Da li biste morali odvajati od usta kad biste se odučili da kupite avion? 25. Da li bi trebalo uprostiti proceduru oko vaše diplome? 26. Da li je Akademija nauka i umetnosti isuviše zatvorena institucija? 27. Slažete li se da bi svako mogao da napiše ono što se danas objavljuje po književnim časopisima i listovima? 28. Da li ste mogli, da ste hteli, i više? 29. Da li je krajnje vreme da se i o vama nešto pojavi u novinama? 30. Da li su činčile ipak skupe? 31. Dozvoljavate li, u principu, i mogućnost suprotnog mišljenja? 32. Slažete li se da je škola kriva za neuspeh vaše dece? 33. Smatrate li i vi da se u ovoj zemlji jede mnogo hleba? 34. Slažete li se da mnoge istine ne bi trebalo iznositi pred javnost? 35. Da li ste protiv divlje gradnje stanova? 36. Da li ste kasno shvatili vrednost novca? 37. Smatrate li da ima slučajeva zloupotrebe demokratije? 38. Dozvoljavate li mogućnost da ste i sami, možda, eventualno i nekad pogrešili? 39. Da ste znali da ćete ostati živi, da li biste se energičnije suprotstavili okupatorima? 40. Da ste nekad znali ono što sada znate, da li biste bolje živeli? 41. Da li ste za ponovno uvođenje poštovanja prema starijima? 42. Da li ste za razumno rešavanje svih problema? 43. Da li biste umrli od straha kad bi Bog postojao? 44. Mislite li da ovakva logika mnogo više šteti nego što koristi, i da bi je trebalo ukinuti? REZULTAT: Ukoliko ste na sva 44 pitanja odgovorili sa "da" - vi više od svih volite svoju otadžbinu, i to sa razlogom. Svako "ne" dovodi u pitanje ne samo vaš patriotizam nego i samu svrhu vašeg postojanja u ovom društvu. Predajte se nadležnim vlastima. Više od 2 "ne" su razlog za samoubistvo. Više od 5 "ne" nameće pitanje otkuda vam novac da kupite ovaj test i da se bavite takvom razonodom? "O međuvremenu" Matija Bećković ;)
književnost.160 mango,
> Vise od 2 "ne" su razlog za samoubistvo. > > Vise od 5 "ne" namece pitanje otkuda vam novac da kupite ovaj test i da se > bavite takvom razonodom? Kako moze da se stigne do 5 ne, ako se ubijes posle drugog? ;))
književnost.161 miobrado,
LJUTA JULKA Bio je petak, drugi dan, dobro jutro, pa dobar dan, pa dobro veče ... I niko ne dođe u Julkin stan. da vidi - šta to kuva i šta peče Julka preturi igračke naopačke, skoči u krevet naglavačke i zaspa, ljuta na mačke, na tačke, i, uopšte, na svakave a č k e. Dušan Radović "Poštovana deco"
književnost.162 miobrado,
>> Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ? Vi ste većma zahtevni. Za vas - npr. digest izdanje (u ovoj i narednoj poruci)! Ćeraćemo se još ovi što se danas ćeraju Misle da se do njih niko nije ćerao Da su oni izmislili ćeranje Da od njih počinje istorija ćeranja Kažu da smo se pogrešno ćerali Da naše ćeranje nije pravo ćeranje I da će se oni ćerati ispočetka Ščepali su naš barjak S pola ćeranja A ne znaju da to što danas Mogu slobodno da se ćeraju Mogu da zahvale samo našem ćeranju.
književnost.163 miobrado,
Ćeraćemo se još Sve može biti Sem da se nećemo ćerati Ovo što smo se ćerali Samo je uvodno ćeranje Predgovor glavnom ćeranju Sve ima svoj kraj Sem ćeranja Iz raja smo išćerani Ali iz pakla nije niko A niko se nije ćerao toliko Da se nije mogao ćerati više I koliko god se ćerao Nije do kraja doćerao Na mlađima ćerenje ostaje.
književnost.165 hercog,
Elem, budući da se ovdi pojavio veliki broj novih članova, da malko obnovimo znanje O:) Delovi Totalno nepovezane trilogije se nalaze u konferenciji Civilizacija.9 tema književnost i to poruka 6.205 - Totalno nepovezana razmišljanja o seksu poruka 6.288 - Totalno nepovezana razmišljanja o ljubavi Sale p.s. uz poruku prikačen exec fajl koji će skinuti oba dela exec
književnost.166 junior,
Moram .. ;) Postoji jedna nova krilatica. Ime joj je: "zloupotreba demokratije". I pored najvećih napora da rešim ovu zagonetku, nisam uspeo. Kako se demokratija može zloupotrebiti? Ubiti čoveka nije zloupotreba demokratije, već krivično delo. Krasti, takođe, nije zloupotreba demokratije. Raditi protiv naroda i države, špijunirati, to takođe nije zloupotreba demokratije, već zločin sa poznatim zakonskim konsekvencama. Šta bi to mogla biti zloupotreba demokratije? Ići po kiši bez kišobrana, biti vegetarijanac, cicija, nepismen, gladan, ćudljiv, nervozan? Međutim, to su osnovna ljudska prava i ne mogu se nazvati zloupotrebom demokratije. Stajati na jednoj nozi, govoriti gluposti, biti bez talenta, praviti loše knjige, pisati loše pesme - sve su to mogućnosti jednog slobodnog čoveka. Ne, ni to nije zloupotreba demokratije. Ili, kakva bi to trebalo da bude demokratija koju niko ne bi mogao da zloupotrebi? Prave demokratije se ne mogu zloupotrebljavati. Zloupotrebiti se mogu samo lažne, tuđe, poklonjene, nazovidemokratije. Demokratija o koju se moguće ogrešiti - nije demokratija. Neki demokratiju smatraju komandom "voljno", između dve druge komande. U toj pauzi može se pušiti, misliti na nešto drugo, pisati pesme, voditi ljubav. Da li je mnogo pušenja, mnogo mišljenja, mnogo pesama i mnogo ljubavi? Da li je to zloupotreba demokratije? Drugima opet, nije potrebna demokratija. Oni demokratiju smatraju luksuzom, kaćiperstvom, pokondirenošću, pomodarstvom, pravom svake šuše da misli, želi i voli. Po njima, demokratija ne vodi onoj velikoj demokratiji u budućnosti. Još svi nemaju prava na demokratiju. Takva demokratija je anarhija. Demokratija nije za svakog. Oni smatraju da demokratiju treba dodeljivati za praznike, jubileje i naročite zasluge. Demokratuju treba štedeti da se ne bi potrošila. Demokratija je mesto u knjigama, programima, izlozima i muzejima. Svaka upotreba takve demokratije je zloupotreba. Demokratiju ne treba prljati rukama i vući po sokacima. Unositi u nekomforne stanove i nerazvijena područja. Ona je sveta reče, mislena imenica - čovek nije dostojan demokratije. Oni koji su je prizivali, uplašili su se kad je stigla. Oni je nisu tako zamišljali. Demokratija nije ispunila njihova očekivanja. Narod je toliko bio željan slobode da je hteo da je pojede. Gladan i žedan demokratije, narod je počeo da je koristi prema svom apetitu i ukusu. Počeo je da je slavi, voli, mrzi, da se sa njom zabavlja i igra. Mazeći je dao joj je najčudnovatija imena. A tada je pala teška reč o zloupotrebi demokratije. Postoji demokratija i zakoni koji je štite. Svaki normalan čovek razlikuje slobodu od zločina. Zna se gde prestaje sloboda, a počinje zločin. Sem zakona, demokratiji nisu potrebni nikakvi drugi čuvari. Zakoni omogućavaju, a ne propisuju slobodu i demokratiju. Demokratija je bezazlena. Zdrava. Nevina. Ona ne služi ničemu drugom sem demokratiji. Zato je nemoguće zloupotrebiti demokratiju. O zloupotrebi demokratije govore najčešće oni koji bi je najradije zloupotrebili. Oni koji ne razumeju i ne priznaju druge poglede, ukuse, raspoloženja i interese - sem svojih. Zloupotrebu vlasti hteli bi da zamene zloupotrebom demokratije. Ne može biti mnogo demokratije, slobode i pravde. Neki još uvek misle da mnogo slobode i demokratije vodi svet u katastrofu. Zato tu katastrofu treba odlagati ranijom, nepravdom, zločinima, ratovima, bombama. Sve to - za dobro čovečanstva. Ako sloboda i pravda vode svet propasti - onda svet nema drugog izlaza. "O međuvremenu" (O zloupotrebi demokratije) Matija Bećković
književnost.167 junior,
PS. Nisam odoleo .. :)) Biću kratak. Znate li šta je najvažnije? Postoje samo tri stvari. I da su me zvali, ne bih otišao. Nije meni zbog mene! Nije mi zbog para, ali neću da me prave ludim. Nije važno pet stotina dinara. Mene moja plata ne interesuje. Prostor i vreme mi ne dozvoljavaju da se upuštam u detaljniju analizu. Brod koji već godinama sa uspehom plovi, treba privesti u mirnu luku. Mene niko nikad nije vukao za nos. Trpim kao niko, ali sam strašan kad se naljutim. Na moj rad nikad nije pala senka sumnje. On je u meni probudio zver. Nisam čitao, ali znam. Nisam gledao, ali sam čuo. Nisam bio, ali su mi pričali. Govoreći otvoreno. Ne, stvarno. Znati li koji je najstrašniji štos? To nikad nije bilo. Trebalo je da izvrši samoubistvo. Časna reč. Ako je to tačno, onda je to strašno. Mogla sam se bolje udati! Mogu u svakom trenutku da ustanem i odem. To nema nigde na svetu. To se jedino može desiti kod nas. Ja sve znam. Više nego ikada ranije ... U okviru naših mogućnosti i objektivnih okolnosti. To je bar svakome jasno. Mi ćemo maksimalno .. do kraja .. beskompromisno .. precizno ... ... svestrano .. temeljno ... I pored velike zauzetosti, bio je ljubazan da nas primi. Mogao sam da mu namestim, ali nisam hteo. Iskreno govoreći ... On je kod mene stanovao! Izgoreo na poslu. Izgoreo u želji za pobedom. Našao smrt pod točkovima voza. Vi znate da se ja ne bojim nikoga. Meni je svejedno da li će me izabrati ili ne. Scile i Haribde. Ili jednostavnije rečeno. Tako nešto se meni nikad ne bi moglo desiti. Mogli bismo negde da večeramo. Čitam Dostojevskog po ko zna koji put. Znaš da se udajem. Zaustavio me i nije mi dao da prođem. Nude mi mesto direktora Centra ... Davali su mi veći stan i platu, ali sam odbio ... Javna je tajna To je dvosekli mač. "O međuvremenu" (uzrečice) Matija Bećković ;)
književnost.168 mmarkovic,
>>> Ima li ko tekst Matije Bećkovića "Ćeraćemo se još" ? > > Vi ste većma zahtevni. > Za vas - npr. digest izdanje (u ovoj i narednoj poruci)! Veoma zahvalan na trudu, ali je u pitanju drugi odlomak. U svakom slučaju, u međuvremenu sam snimio, pa ovde prenosim. Nažalost, ne može se preneti doživljaj kada Matija Bećković izgovara tekst... Genije! Jedan transparent na protestu, ne znam da li u Nišu ili u Beogradu je bio "Ćeraćemo se još". Tada nisam čuo/čitao naredni tekst, pa mi i nije bilo jasno... Uživajte, i stavite tekst u kontekst sa ulica do pre neki dan. ---------------------------------------- ĆERAĆEMO SE JOŠ --------------- Ćeraćemo se još, Bože zdravlja, još kako ćerati! Vala ćerati, bogme ćerati, beli ćerati! Ćeraćemo se još, ja ti jemac, o dok trepćemo i dok se mognemo dizati, majati i gmizati, a što nemognemo i Bog će oprostiti. Ćeraćemo se još, jednako ćerati, to da smo načisto! Nema šta da krijemo, neka niko ne misli da nećemo! Poštenije je reći da oćemo, pa da se otvoreno ćeramo, kad se već ćeramo, i da jasno kažemo: "ćeraćemo se još!", nego da upredamo i obećavamo kako više nećemo, a svak zna da oćemo, pa da ispadne, ne kako smo se ćerali, nego smo još i slagali, i u lažu ćerali! Ćeraćemo se još, e oćemo, e oćemo pa oćemo, e oćemo - nego šta ćemo, e oćemo pa da ćemo, e oćemo pa da ćemo - ne znam šta ćemo, e oćemo - sve da nećemo! Ćeraćemo se još, evo da se zarečemo, pa ako ja slažem, ćeraj ti mene, ako ti slažeš, ćeraću ja tebe! Da se natćeravamo ko ćoravi, pa koji natćera, ima pravo ponovo da se ćera. Ćeraćemo se još, nema od pomirenja ništa! Moramo se ćerati, ne možemo se ne ćerati, i stati na ovome, samo bi još trebalo da se i ne ćeramo! Đe ste se ćerali - niđe! Šta ste išćerali - ništa! Ćeraćemo se još, da je moglo bez ćeranja, ne bismo se ćerali! To nam je suđeno, to nam je zaveštano, to je najmanje što možemo. Ako smo dovde doćerali, da bi tu stali, džabe smo se ćerali! Ćeraćemo se još, počeli su pametniji, zar mi da prestanemo? Sad kad je najvažnije, kad sve moramo išćerati na čistinu! Šta bi drugo radili, čemu bi se nadali? Ne živi se od staroga ćeranja! I šta bi s tim postigli? Šćerdali sve što smo se dosad ćerali, ostali bespošleni na pola ćeranja, ni tamo ni ovamo, i mi više ne bismo bili mi. Ćeraćemo se još, kome se ne ćera - neka se ne ćera, neće ga niko naćeravati da se ćera. Matija Bećković
književnost.169 mmarkovic,
> "O međuvremenu" > (uzrečice) > > Matija Bećković Napravih ti pos'o ;))) Ali, ako. Uživamo... :)
književnost.170 miobrado,
TREBALO JE MAHNUTI VOZAČU Gospođa je čekala autobus Gospodin je čekao autobus utom hramajući naiđe jedan crni pas gospođa je gledala za psom gospodin je gledao za psom i dok su oni tako gledali autobus ode. Raymond Queneau ("Pismo", br. 13, str. 93., u prevodu Miroslava Karaulca)
književnost.171 miobrado,
AKO TI ZAMIŠLJAŠ Ako ti zamišljaš ako ti zamišljaš mala mala ako ti zamišljaš daćadaća daće to trajati uvek vreme ljubaljuba vreme ljuba vreme ljubavi tu se onda varaš mala mala tu se onda varaš Ako misliš mala ako misliš ehe da će tvoja rumen tvoj osičin struk tvoje čvrste ruke sedefasti nokti butine nimfe tvoja čila noga ako misliš mala daćadaća daće to trajati uvek tu se onda varaš mala mala tu se onda varaš lepi dani idu prolaze praznici sunca i planete sve to ukrug ide a ti mala moja ti pravo koračaš k onom što ne vidiš podmuklo se bliži užurbana bora obešeno salo trostruki podvoljak otromboljen mišić zato beri beri ruže ruže ruže života nek njene latice budu mirno more vaskolike sreće zato beri beri ako to ne činiš tu se onda varaš mala mala tu se onda varaš Rejmon Keno (Ibid., str. 96. i 97.) Nešto o autoru: Radoznao naučni duh, Keno je od 1930. redovni posetilac Nacionalne biblioteke gde je za svoju _Enciklopediju netačnih nauka_ sakuplja građu o "literarnim ludacima", koju će svi izdavači kojima bude ponuđena - odbiti. Pored poezije bavio se filozofijom, psihoanalizom, matematikom, mehanikom i brojnim marginalnim istraživanjima čija nam svrsishodnost nije uvek jasna. Bio je visoki funkcioner mistifikatorskog "Koleža patafizike" - "naučnog društva za učena i nepotrebna istraživanja". (Ibid., str. 251.)
književnost.172 junior,
> Ali, ako. Uživamo... :) Uživam i ja .. :) Evo jedan digest 'O sreći' Šta je sreća? Sreća je naći u vekni zrno bisera. Sreća je iz supe izvući prsten. Sreća je kad vam pronađu dukat u želucu. Kad vam opale šamar i time izazovu varnicu genijalne ideje. Šta je još sreća? Kad slaže metak. Kad se otvori padobran. Kad vam prodavac uvije semenke u diplomu pravnog fakulteta. Sreća je kad čovek otkriva spomenik i otkrije da je to spomenik njemu. Sreća je kad bolujete od raka, a pregazi vas auto. Sreća je kad otkrijete Ameriku putujući za Indiju. Sreća je kad u lovu promašite zeca, a pogodite lava. Sreća je roditi se srećan. Sreća je lutrija. Sreća je dobiti na lutriji. Šta je sreća? Sreća je dobiti nešto što vam ni po jednoj drugoj osnovi ne pripada. Sreća je iznenađenje. Sreća je nada. Sreća je jedini izlaz. . . . Sreća je uvek i svugde prisutna. Treba samo biti tu. Ako nas neće sreća, ostaje još jedna velika i utešna sreća. To je: izbeći nesreću. Ostati živ. Ne upasti u šaht. Žena koju u cirkusu gađaju noževima i ne pogode je. Čovek koji je pao sa petog sprata i ostao živ. Sreća je biti manje nesrećan od drugih. Jedan ima jednu ruku u gipsu - drugi obe. Jedan je dobio blizance - drugi petorke. Jedan je pokraden - drugi je uhvaćeni lopov. Hodajte kroz život otvorenih očiju i s verom. Zavirite u svaki ugao - nikad se ne zna gde je sreća. Sreća je slepa. Na sreću svako ima pravo. Sreća ne zna za razlike u boji kože, polu, socijalnom položaju, titulama i slično. Sreća je velika šansa za sve. Ako ovako produžimo, sutra će svako imati osiguran dobitak. Zar nam nešto više treba za sreću?
književnost.173 junior,
"Da li su za postojanje jednog naroda, potrebna najmanje dva?" M. Bećković ;) PS. Ako smaram sa Bećkovićem, kažite :)
književnost.174 morkin,
> PS. Ako smaram sa Bećkovićem, kažite :) Nastavi.
književnost.175 dr.grba,
>> PS. Ako smaram sa Bećkovićem, kažite :) Smaraš, samo nastavi (: Da ti pravo kažem (i tebi i drugima): kad neko pita "da li smaram sa svojim prilozima, iako ih je premalo i konačno se neko setio da nešto priloži" - e, ta pitanja me dotuku (:
književnost.177 miobrado,
MOLITVA FRANSOA VIJONA Dok se zemlja još okreće dok joj ne potamni sjaj svakome, molim te gospode, ono što nema daj. Mudrome podari glavu stašljivcu konja daj srećnika daruj novcem ne zaboravi - tu sam ja. Dok se zemlja još okreće Gospode ti imaš vlast da onom ko voli da vlada što više vlasti daš. Čoveku široke ruke trenutak odmora daj Kainu daj pokajanje... ne zaboravi - tu sam ja. Ja znam da ti sve umeš ja verujem u mudrost tvoju kao što mrtav vojnik veruje da živi u raju. Kao što veruje uho u govor tvoj u tišini kao što svako od nas veruje ne znajući šta čini! Gospode, moj bože, zelenooki moj dok se zemlja još okreće, čudeći se i sama dok za nju još ima vremena, i dok još vatra sja podaj svakom pomalo... ne zaboravi - tu sam i ja. Bulat Okudžava ("Dušan Makavejev, 300 čuda", str. 235. i 236.; SKC Beograd. 1988. godine) Napomena: S obzirom da sam u poruci broj 176, omaškom, izostavio četvrtu strofu "MOLITVE ..." - poruku broj 176 sam izbrisao, a ovom porukom ispravio učinjeni propust.
književnost.178 dr.grba,
Predrag Supurović, sysop Oreska BBS-a, mi je poslao jedan zanimljiv predlog: formiranje svojevrsnog kataloga prikaza knjiga. O čemu je reč, možete videti iz uputstva, koje vam prenosim u celosti. Predraga možete kontaktirati na adresu broker@dv.co.yu. To je najbolje mesto da dobijete informacije. Ima još ideja, koje se tiču mahom SF-a, ali o tome na drugom mestu. Pogledati moju poruku u EXTRA:sf, broj 6.387. Dakle: UPUTSTVO ZA PISANJE PRIKAZA KNJIGA ZA DV BIBLIOGRAFIJU Namena DV bibliografije je da na sto precizniji i sveobuhvatniji nacin predstavi knjige iz raznih oblasti. Time bi se korisnicima omogucilo lako pretrazivanje datog materijala i pronalazenje onih naslova koji ih zanimaju. Prikazi se daju u konferenciju dv.library, putem mail liste i preko WEB-a. Pored osnovnih podataka o samom delu, prikaz knjige sadrzi i kratak opis sadrzine, koji bi mogao da pomogne potencijalnom citaocu da se odluci bas za tu knjigu. Prikaz se sastoji iz tri celine: zaglavlja, opisa, i dela za pretrazivanje. Tekst se pise sa YU slovima u rasporedu CP852. Ukoliko se tekst salje preko Internet-mail-a, obavezno ga UUENCODE-ovati pre slanja. Zaglavlje cine taksativno navedeni podaci o knjizi. Podaci su unapred redvidjeni i svaki od njih se daje u jednom redu. Ukoliko je podatak predug i prelazi u vise redova, sledeca linija se uvlacenjem poravnava sa prvom i time se ostvaruje preglednost. Od navedenih podataka, treba nastojati da se pronade sto vise ali to nije obavezno. Zaglavlje treba da sadrzi samo ona polja za koje postoje podaci. Evo spiska predvidenih podataka u zaglavlju: naslov: u originalu: autor: prevodilac: tema: izdavac: godina: ISBN: broj strana: format: cena: prikazivac: datum prikaza: Opis polja, cija znacenja mogu biti nejasna: u originalu U slucaju da je knjiga prevod, ovde dati naslov dela na originalnom jeziku. tema Ovde sto konkretnije odrediti tematsku pripadnost knjige, zanr. Ukoliko knjiga spada u vise tema, navesti sve. format Navesti medij na kome je izdato delo, dimenzije ili ostale vazne karakteristike. prikazivac Ime prikazivaca, emai, WEB URL... datum prikaza Datum kada je prikaz napravljen. Opis knjige se od zaglavlja odvaja jednim ili vise praznih redova. Forma opisa je uobicajena za pisani tekst, s tim sto se tekst ne formatira. Pasusi se razdvajaju jednim praznim redom, a duzina popunjenog reda ne treba da prelazi 72 znaka. Tekst se ne poravnava po desnoj ivici. Prvi red pasusa se ne uvlaci. Deo za pretrazivanje se od opisa odvaja redom koji sadrzi samo dve povlake (minusa) od ostalog teksta razdvojen sa gornje i donje strane najmanje sa po jednim praznim redom. Ovaj deo sadrzi iste podatke kao i zaglavlje, ali napisane u obliku u kome se mogu lakse pretrazivati pomozu racuunara. Polja zaglavlja se zamenjuju kraticama. Ukoliko neko polje zauzima vise redova, u svaki sledeci red se zapocinje kraticom kojom je zapocet i prvi red podatka. Evo i spiska kratica: %T (naslov) %O (originalni naslov) %A (autor) %E (prevodilac) %S (tema) %I (izdavac) %Y (godina izdanja) %G (ISBN) %P (broj strana) %F (medij, format) %C (cena) %R (prikazivac) %D (datum prikaza) Zavrsen tekst prikaza knjige saljite na email: library-editor@dv.co.yu. Ukoliko urednik izabere vas clanak, on ce biti na odgovarajuci, gore navedeni nacin objavljen. Zadrzavamo pravo izmena u tekstu clanka s tim da se izmene mogu odnsiti na pravopisne, gramticke i stilske ispravke i eventualno reformatiranje sadrzaja. Hvala Vam na saradnji. Za DataVoyage, Predrag Supurovic
književnost.179 miobrado,
O B L A K U P A N T A L O N A M A t e t r a p t i h Tebi, Ljiljo! PROLOG Misao vašu, što mašta na omekšalom mozgu, ko lakej na masnoj sofi, od sala nadut, dražiću dronjcima srca okrvavljenim grozno, sit narugavši se, bezočan i ljut. Ja u duši nemam nijedne sede vlasi, ni staračke nežnosti nema u njoj! Svet sam zaglušio snagom svog glasa, dvadeset dvogodišnjak - idem, lepotan, svoj. Nežni! Vi ljubav stavljate na violinu. Na talambase je mećete, grube. A ne možete ko ja izvrnuti svoju kožurinu, tako da još svuda sve samih usana bude. Dođite u kafanu da se naučite - u haljini od batista prava, pristojna činovnica anđeoske lige. I koja usne spokojno prelistava, ko kuvarica stranice svoje knjige. Ako hoćete, od mesa besan ću da režim - i ko nebo menjajuć tonove - ako hoćete, biću besprekorno nežan, ne čovek, već - oblak u pantalonama! Ne verujem da postoji cvetna Nica! Opet se proslavljaju pomoću mene ljudi, uparloženi kao bolnica, i, ko poslovica otrcane žene. Vladimir Majakovski (1914.), u prevodu Bore Ćosića ("Pesme i poeme", str. 101. - 127., "Rad", 1983. godine)
književnost.180 miobrado,
PRIVUKAO ROBEN Privukao Roben jednom Margo k sebi, Pokazav joj alat malo ga zaklati, I namah on htede da ga upotrebi, Ali Margo reče: >>To će me zaklati. Suviše je golem i dugačak da bi...<< >>Dobro, reče Roben, da ne bude bola Neću stavit celog<<; a onda je zgrabi I gurnu joj alat, al samo do pola. >>Jaoj, reče Margo, ja sam vaša žrtva, Stavite ga celog, i tako sam mrtva.<< Kleman Maro (1496 - 1544), u prevodu Danila Kiša ("Bordel muza" - antologija francuske erotske poezije, str. 25., "Prosveta", 1985. godine)
književnost.181 hercog,
Izvinjavam se ako je bilo,ali potrebni su mi spiskovi knjiga sledećih pisaca: Halil DŽubran, Alan Vots, Oldos Haksli, Žan Kanol.
književnost.182 canny,
> Izvinjavam se ako je bilo,ali potrebni su mi spiskovi knjiga > sledećih pisaca: > > Halil DŽubran, Alan Vots, Oldos Haksli, Žan Kanol. Mogu ti, delimično, pomoći sa Hakslijevim knjigama. Koliko znam, jedino su ga Hrvati izdali kao komplet u kome se nalaze sledeće knjige: Vrli novi svet, Genije i boginja, Kontrapunkt, Eseji, Ostrvo i, ne sećam se više. Pre godinu i po se pojavila u našem izdanju i knjiga Umetnost gledanja.
književnost.183 miobrado,
MLADI SUDIJA Mladi sudija se neveseo budi Najviše godinu može da osudi. A sanja vrhunce sa staze životne Da izriče samo kazne doživotne. I kako bi mu se slava uvećala Da može slati pravo na vešala. Jedino da strepi da mu oni gore Presudu neku nekad ne obore. Pa se starom mišlju greje i zanosi: Sam se ljudski život sa zakonima kosi. Matija Bećković ("Izabrane pesme i poeme", BIGZ, 1989. god., str. 38.)
književnost.184 endi,
Nikad ne cenite knjigu po filmu.
književnost.185 strider,
<!> Nikad ne cenite knjigu po filmu.
književnost.186 strider,
DZELAT KOD KUCE O cemu dzelat misli Kada se nocu vraca kuci s posla? Kad seda za sto sa zenom i decom Da bi se posluzio kafom I sunkom s jajima, da li ga pitaju Kako je bilo na poslu Je li sve bilo u redu? Ili skrecu razgovor i pricaju O vremenu, bezbolu, politici, I stripovima iz novina, I filmovima? Gledaju li Njegove ruke kad se masaju kafe Ili sunke s jajima? Ako decica Kazu: Hajde tata da se igramo, Ti ces da budes konj, a ovaj konopac bice uzda, Da li on odvrati kao u sali: Danas sam se dosta nagledao konopca? Ili mu lice zablista od radosti, Pa kaze: Zivot je lep? A ako bledoliki mesec prigviri Kroz prozor gde beba, devojcica, spava Pa se mesecina izmesa s njenim usima i kosom -- Sta onda dzelat cini? Mora biti Da mu je prijatno. Jer sve je dzelatu prijatno, Cini mi se. Karl Sandberg "Tumacenja ljubavi" (u prevodu Dragoslava Andrica) STRiDeR!
književnost.187 kalimero,
LJUBAV POD DEMOKRATIMA ( ILI REPUBLIKANCIMA ) Hajde da se venčamo, žena mi budi, Nek nam na sreći zavide ljudi, Nek vide svi koliko vredi Moderan brak kad se štedi, Izabraćemo potkrovlje, najvišu tačku, S dovoljno prostora da šutneš mačku; Imaćemo i kaktus, u skladu s modom, I bušnu kadu s mrkom vodom. Izbegavaćemo suvišno očajanje Jedući sve čemu cenu smanje: Pijuckaćemo, čavrljajući fino Navodno italijansko uvozno vino; Ubedjivaćemo se da je zacelo Bolje na rasprodaji kupovati odelo; Na praznik čekaćemo karte u redu Za nepopularne priredbe uz svetlost bledu; I ispunjavaćemo želju žarku Nedeljnom šetnjom po Central parku. A jednog dana, budimo pošteni, Zavrnuću ti šiju - il' ćeš ti meni. Ogden Neš - "Štihovi" izbor i prevod Dragoslav Andrić
književnost.188 miobrado,
DA SE MOŽE, I UMRO BIH ZA TE Bona Fata u bašči boluje, pokrila se kumašli-jorganom; po njoj pada inje od oraha, dolazi joj miris od katmera, od karmera i od tugišaha. Bona Fata njima govorila: "Ne padaj mi, inje od oraha, ne dolaz' mi, miris od katmera, od katmera i od tugišaha; voljela bih da mi dragi dođe, da mi dođe i da me obiđe". Ona misli to niko ne čuje, a to dragi i sluša i gleda, pa on stade tješit svoju dragu: "Čuješ Fato, čuješ moje zlato! Da se može, bolovô bih za te; da se može, i umro bih za te!" Al' mu fata ljepše odgovara: "Čuješ, dragi, moje milovanje, skin' dolamu pa lezi uza me; čini mi se lakše bi mi bilo". ("Antologija narodnih lirskih pesama", u izboru V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str.95.) Rečnik manje poznatih reči i izraza: kumašli - od platna, svilen katmer - karanfil tugišah - nekakvo cveće
književnost.189 terminali,
Ima li negde na Sezamu da se pokupi dobar recnik (englesko-srpski, ili englesko-engleski)?űű█ű Molim javite!! Ako nema, ima li neko kod kuce?
književnost.190 dbambi,
=> Ima li negde na Sezamu da se pokupi dobar recnik (englesko-srpski, ili => englesko-engleski)?űű█ű Pre više od godinu dana neko je u konferenciji okačio demo verziju srpsko-engleskog rečnika. Fajl se zove recnik.arj, ali ne mogu da se setim tačnog broja poruke. Pokušaj da ga pronađeš komandom "find". Komercijalna verzija nudi mogućnost poluautomatskog prevođenja, a u demo verziji radi onaj deo programa koji nudi prevod pojedinačne unete reči. Program radi pod DOS-om, a nudi samo YUSCI raspored za onaj deo koji se odnosi na srpski jezik. Baza reči je poprilično velika i retko se desi da reč koju tražim ne nađem u njoj. Bambi
književnost.191 dbambi,
Evo, našao sam i tu poruku : =============================== 11.281 PCUSER.4:razno vrasa, 10.04.96. 07:09, 484 chr --------------------------------------------------------- Drugar me je zamolio da ostavim ovde demo verziju programa za poluautomatsko prevođenje. Program omogučava učitavanje texta u ASCII kodu, dopunjavanje rečnika novim rečima i frazama, automatsko traženje reči u postojećoj bazi i sugerisanje najpribližnih reći i još gomilu drugih korisnih opcija. Unutar programa su ugrađene i druge pomoćne alatke u vidu kalkulatora, sata, telefonskog imenika isl. Primedbe i sugestije slati na adresu i telefon autora a može i na moj mail. -----------------------------------------------11.281 --- Odgovori: 282 ** Uz poruku 'RECNIK.ARJ' (586716 bytes) Bambi
književnost.192 velicko,
│ Nikad ne cenite knjigu po filmu. └─────────────────────────────────────── Dobar primer je "Beskrajna priča" - Michael Ende. Film je unakazio predivnu knjigu.
književnost.193 rdejan,
>>│ Nikad ne cenite knjigu po filmu. >>└─────────────────────────────────────── >> >> Dobar primer je "Beskrajna priča" - Michael Ende. >> Film je unakazio predivnu knjigu. "It"? Pozdrav, Dejan
književnost.194 canny,
> "It"? Ovo je pravi primer. Film je tako bezvezno urađen, da je to strašno!
književnost.195 terminali,
Apsolutno tacno (sto se Beskrajne price tice). A u originalűu knjiga je jos bolja... A film je brrrrr
književnost.196 miobrado,
MATIJA BEĆKOVIĆ Matja Bećković - suza ili mina Put što sebe pravi ili voz bez šina Nosi li on bombu mesto glave Davi li on reči ili njega dave Nosi li on rupu mesto srca Ili kao davljenik u svom srcu grca Je li on santa leda otkinuta Ili zver što na njoj zavija i luta Je li on grom u lance vezan kao štene Ili hladna vatra u grudima stene Nosi li zamrzle munje u rukama Hoće li on biti slabić na mukama Sme li on da stane na trg i jauče Dok svetovi u njega sav svoj bes izruče Kao gvozdena zavesa on će da se sruši U vlastitu vatru u vlastitoj duši Baš je njega briga bar je njemu lako Sve je oživelo čega se dotako. Matija Bećković ("Tako je govorio Matija", 1965.) ("Izabrane pesme i poeme", BIGZ, 1989. god., str. 29.)
književnost.197 hogistey,
Iz antologije srpske poezije za decu "Svetu na dar" u izboru Zlatoja Martinova: Mali život Dok neko pije - ja pijuckam Dok neko grize - ja samo grickam Dok neko glođe - ja samo glockam Dok neko bode - ja samo bockam Dok neko peva - ja pevuckam Dok neko drema - ja dremuckam Dok neko radi - ja raduckam... I tako malo, sitno živuckam. Dušan Radović
književnost.198 miobrado,
U GLAVNOM GRADU "Ko ovde vlada?" pitao sam Odgovorili su: "Narod naravno" Rekoh: "Naravno narod ali ko stvarno vlada?" Erih Frid ("Moderno svetsko pesništvo", knjiga druga, str. 220., "Prosveta", 1983. godine, priredio Raša Livada)
književnost.199 kant,
Poezija Jovan Dučić Mirna kao mramor, hladna kao sena, ti si bledo tiho devojče što sneva. Pusti pesma drugih neka bude žena, koja po nečistim ulicama peva. Ja ne mećem na te đinđuve sa trakom, nego žute ruže u te kose duge: budi odveć lepa da se sviđaš svakom, odveć gorda da bi živela za druge. Budi odveć tužna sa sopstvenih jada, da bi išla ikad da tešiš ko strada, a čedna, da vodiš gomile što nagle. I stoj ravnodušna, dok oko tvog tela, mesto kitnjastog i raskošnog odela, lebdi samo pramen tajanstvene magle.
književnost.200 miobrado,
Naučiću te Pomozi mi! pomozi mi zbog sebe! odavno oči igraju bogatu žetvu a hteo bih još Osećam opasnu slutnju da te imam ja ti hoću sve Sve daću ti za jednu noć Nije se moglo više zastala u hodu čekala si samo da te dirnem Moraću da psujem to veče i ljude i sve viđao sam te s mužem ali ... Đavolski lepa nisi baš briga me Hoću da čujem kako to radiš kad naga bacaš telo a sad dok gledam tu u hodu svlačiš odelo Rasturiću ti kuću koju si s njim tekla i još biće slavlja na vrhu koplja ne mora biti zastava Naučiću te da mrziš a pravo da misliš ostalo znaš Theodor A. ("Da imam da nemam", str. 24. i 26., VIDICI - posebna izdanja, 1988. god., recenzenti: Slobodan Vuksanović i Željko Simić)
književnost.201 dbambi,
=> Hoću da čujem kako to radiš => kad naga bacaš telo => i još => biće slavlja => na vrhu koplja => Theodor A. => => ("Da imam da nemam", str. 24. i 26., VIDICI - posebna izdanja, => 1988. god., recenzenti: Slobodan Vuksanović i Željko Simić) Unapred molim moderatora da ne sankcioniše (zlo)namernu (zlo)upotrebu teme :)) , ali me zanima da li su recenzenti ONAJ Slobodan Vuksanović i ONAJ Željko Simić ? Bambi
književnost.202 nenad,
> Unapred molim moderatora da ne sankcioniše (zlo)namernu (zlo)upotrebu > teme :)) , ali me zanima da li su recenzenti ONAJ Slobodan Vuksanović > i ONAJ Željko Simić ? Da li su u konkretnom slučaju u pitanju baš oni to ne znam, ali Slobodanu Vuksanoviću je književnost struka tako da se verovatno radi o njemu.
književnost.203 msp.,
m> U GLAVNOM GRADU m> m> "Ko ovde vlada?" m> pitao sam m> Odgovorili su: m> "Narod naravno" m> m> Rekoh: m> "Naravno narod m> ali ko m> stvarno vlada?" m> m> Erih Frid m> m> ("Moderno svetsko pesništvo", knjiga druga, str. 220., m> "Prosveta", 1983. godine, priredio Raša Livada) Mislim da je Raša pesmu prevodio sa engleskog a maternji jezik Eriha Frida je nemački. (Frid je rodjen 1921. u Beču, 1938. je pobegao u London. Od 1952. do 1958. radio je kao politički komentator na BBC-ju za nemačko govorno područje). Pisao je samo na nemačkom. Zato postoje, po mom osećanju jezika, mala odstupanja. Recimo, ja bih, umesto Rašinog "pitao sam" stavio: "pitah" ili "upitah" a umesto "Odgovorili su" jednostavno "Rekoše". Umesto "Rekoh", čini mi se da je bolje "Uzvratih". A sada evo i originala: IN DER HAUPTSTADT "Wer herrscht hier?" fragte ich Sie sagten: "Das Volk naturlich" Ich sagte: "Naturlich das Volk aber wer herrscht wirklich?" U reči "naturlich"/naravno je "u" sa umlautom ali ja, u ovom času, nemam taj raspored. Pa, kad sam već tu, da ispišem Fridovu pesmu ŽIVOTNA PRAVILA Ne čini nikome ništa Možda tako ni tebi neće učiniti ništa Ne čini ni za koga ništa Njegovi neprijatelji inače postaće i tvoji To bi još mogao da preživiš Ali njegovi prijatelji mogu postati i tvoji Onda si izgubljen i još ovu, meni najdražu USLOV Kad imalo bi smisla živeti imalo bi smisla živeti Kad imalo bi smisla nadati se imalo bi smisla nadati se Kad imalo bi smisla umreti imalo bi smisla umreti Gotovo sve bi imalo smisla kad bi imalo smisla Nadam se da verujete da je prevod dobar da ne ispisujem original!
književnost.204 rdejan,
"U jednom običnom gradu, jedne obične zemlje, šetao je jedan običan čovek. Srete ga mudrac, iskreno se iznenadivši njegovom setom. - Kakva je to silna bol u tvojim očima, prijatelju? - Moj život je težak, odgovori mu on. Čovek za koga radim je jedna arogantna, nevaspitana lopovčina. Tretira me poput đubreta, mrzi svaki deo mene, moj rad i moju ličnost. Novac koji mi daje je jedva dovoljan da prehranim porodicu. Najradije bi ga ubio. - Nemoj očajavati, odgovori mu mudrac. Daću ti jedan savet, volja ti da ga primiš ili ne: Ukaži mu ljubav kakvu do sada nije video. Svaku njegovu reč poštuj kao mudrost. Divi mu se šta god uradio, raduj se vašem susretu. Govori mu da je on sunce u mraku tvog života, pokaži mu da je superiorniji i mudriji, prihvati njegovu moć. Kako vreme bude prolazilo, tvoja mržnja će slobodno rasti i neće te opterećivati... počećeš da mu se tajno potsmevaš. Postaćeš jači od njega. On će te zavoleti i prihvataće tvoje društvo. Vremenom, u dubini srca, shvatiće da ne želi da te povredi, plašiće se grube reči, trudiće se da ostanete zajedno u miru i sreći. Na posletku, svaki trenutak sa tobom izgledaće mu kao radost, deliće sa tobom sve, dobijaćeš darove kad god uzmogne i svaki dinar koji bude mogao da odvoji biće tebi namenjen. Čovek mu se zahvali i zamišljeno ode svojem domu. Te večeri, on otvori vrata kuće, skide stari mantil, poljubi decu pred spavanje i opali ženi šamar."
književnost.205 sljubisic,
> Te veceri, on otvori vrata kuce, skide stari mantil, poljubi Ovo je sjajno! :) Ko je autor, ako nije tajna? :)
književnost.206 rdejan,
>> Ovo je sjajno! :) Drago mi je da ti se dopalo :) >> Ko je autor, ako nije tajna? :) Naravno da nije... Dejan Rudić :). Pozdrav, Dejan
književnost.207 miobrado,
"Branili su veru" Izašavši iz autobusa iz Novog Pazara na kišu ispišao sam se pokraj zidina Tvrđave u Magliču i razgovarao sa psima na Obali Ibra Pokazali su mi zube i lajali su dugo, dugo. 20. oktobar 1980. Alen Ginzberg ("Hidrogenski džuboks", str. 161., "Narodna knjiga", 1983. godine, Priredili i preveli: Zoran Petković i Mihailo Ristić)
književnost.208 miobrado,
DELIMIČNO ZEN PRIČA - Vi ste veoma pametan čovek - reče prolaznik mudracu Čan Tsinu kada ga je prepoznao na ulici. - Marš u pizdu materinu! - odgovori mudrac. Srđan Dragojević ("NON", br. 496, 28.10.1984., str. 25.)
književnost.209 nethsah,
}> DELIMICNO ZEN PRICA }> }> }> - Vi ste veoma pametan covek - rece prolaznik mudracu Can }> Tsinu kada ga je prepoznao na ulici. }> - Mars u pizdu materinu! - odgovori mudrac. }> }> }> Srdan Dragojevic }> }> ("NON", br. 496, 28.10.1984., str. 25.) Ovo bolje da stoju u konfi Vicevi
književnost.210 dr.grba,
>> Ovo bolje da stoju u konfi Vicevi Dobro je i ovde. Uzgred, nisi morao da citiraš baš celu poruku.
književnost.211 mcar,
U datoteci je kraca pesma. p.txt
književnost.212 miobrado,
DESPOTINA OLIVERA Dugo mi tajno bilo, Za smeh i igru što ne mariš. Mnogo mi mučilo bilo Otkud dođe osmehom život da zariš? Sad znam zašto ti Pogled strog i Oči ozbiljne reske Znam tajnu porekla tvog Sišla si priznaj sa freske. Borislav Mihajlović - Mihiz
književnost.213 miobrado,
PRIČA O ŽIVOTU Ovih aprilskih dana trebalo je da ispričam za radio deo mog života prijatelj mi je ostavio namešten mikrofon i podešen magnetofon seo sam uz kafu zapalio cigaretu i zanemeo nigde života kao da je bio pena linija bela ne mogu da se setim ni krštenog imena ni veka u kom sam pred mikrofonom nemam ni roditelja nikog sem straha i tišine pod noktima što plavi uključujem telefon tražim nekog sagovornika niko se ne javlja gledam sliku iznad radnog stola na njoj su prijatelji iz mladosti kojih po kafanama odavno nema ljubavi otišle po cveće po grmljavini koja se kroz prozor javlja nešto se tumba po glavi možda je moj život u nečijoj ruci u nekom pokislom polju cveta u nekoj travi možda mesto moje krvi šetaju beli mravi možda se neki stih lomi sa mukom da se javi već me strah počinje da davi skačem i televizor palim Milisav Krsmanović ("Književne novine", 1994. god., br. 889 / 890, str. 16.)
književnost.214 mcar,
Ovo je stvarno dobro. MC
književnost.215 oscar,
Poruka za sve skribomane!!! Traze se saradnici za novi list LOMACA ciji je cilj da unese svez dah u srpsku umetnost. Bavicemo se poezijom, pornografijom, kulinarstvom i kanibalizmom (ukratko, svime, svime, svime). List je u procesu osnivanja, i pocece sa radom vrlo brzo. Bez sale, u pitanju je list koji ce biti bitno drugaciji od onoga sto danas postoji na trzistu. Kreativnost bez uvredljivosti, i provokacija koja nije degutantna...uostalom, javite se, i dogovoricemo se o svemu sto vas zanima. kontakt: e-mail oscar
književnost.216 veca,
>> Traze se saradnici za novi list LOMACA ciji je cilj da unese svez dah u >> srpsku umetnost. Bavicemo se poezijom, pornografijom, kulinarstvom i >> kanibalizmom ============ Da li mi možeš objasniti kako kanibalizam može uneti svež dah? Gospode Bože!!!
književnost.217 gioblin,
>Bavicemo se poezijom, pornografijom, kulinarstvom i kanibalizmom kulinarstvo i kanibalizam..neverujem da ce ljudi ovo shvatiti ozbiljno..a i da svate, ne bi islo zajedno.. ajd BU!
književnost.218 geronimo,
-^- Da li mi mozes objasniti kako kanibalizam moze uneti svez dah? -^- Gospode Boze!!! Stvar ukusa :)))))))))
književnost.219 morkin,
> Da li mi možeš objasniti kako kanibalizam može uneti svež dah? > Gospode Bože!!! O tome raspravljajte u temi hedonizam. ;)
književnost.220 mango,
> Da li mi mozes objasniti kako kanibalizam moze uneti svez dah? > Gospode Boze!!! Pojedes nekoga i uzmes jedan Orbit O;)
književnost.221 miobrado,
"... Je li - okrete se on Bori kad se šankerica odmakla da sipa piće - jel znaš onaj kad je Mujo bio na safariju u Keniji? - Znam! - A jelda baš dobar fazon? - Odličan! - A znaš onaj: ulazi tip kod doktora sa žabom na glavi. >>Šta je to<< pita doktor. A žaba odgovara: >>Nemam pojma doktore, vidite samo šta mi izraslo na dupetu<<, ha, ha, ha! Jesi ga znao? ..." (Branko Dimitrijević, "Nećemo o politici", 1985. god, str. 11.)
književnost.222 miobrado,
STIDNO MOMČE I MILOSTIVO DEVOJČE Višnjičica rod rodila, od roda se podlomila; nema niko da je bere, nego momče i devojče. Stidnje momče neg' devojče, ispod stida progovara: "Daj, devojko, jedno oko!" Devojka mu odgovara: "Stan, pričekaj, mlado momče dok mi majka za breg zađe: biće tvoja oba oka, oba oka i - devojka". ("Antologija narodnih lirskih pesama", u izboru V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str. 79.)
književnost.223 veca,
ĐAVOLOV REČNIK Embrouz Birs ABDIKACIJA, im. Čin kojim suveren pokazuje da je pravilno procenio visoku temperaturu prestolja. ADMINISTRACIJA, im. Domišljata apstrakcija u politici, smišljena da bi primila udarce i uvrede namenjene predsedniku ili premijeru. Čovek od slame, otporan na gađanje mrtvim mačkama i pokvarenim jajima. ADMIRAL, im. Onaj deo bojnog broda koji govori, dok ukras na pramcu razmišlja. AMNESTIJA, im. Velikodušnost države prema onim prestupnicima koje bi bilo suviše skupo kazniti. ANTIPATIJA, im. Osećanje koje izazivaju prijatelji naših prijatelja. APLAUDIRANJE, im. Odjek plitkog mišljenja. APLAUZ, im. Sitniš kojim narod plaća one koji ga zasmejavaju i proždiru. APOTEKAR, im. Saučesnik lekara, dobročinilac ukopnika i staratelj grobljanskih crva. AUKCIONATOR, im. Čovek koji čekićem objavljuje da je jezikom nekog odžepario.
književnost.224 miobrado,
"... (Iz uputstva potpukovnika ŠENŠINA - M.ZIMINU) III odeljenje je veoma uznemireno zbog povećavanja broja studenata koji žive na imanju grofa Tolstoja, budući da podaci primljeni iz drugih izvora negiraju vaše. U vezi sa tim Njegova ekselencija general-major Potapov nalaže vam da utvrdite sledeće: 1) Kakva je potreba za povećavanje broja studenata? 2) Da li je to povećavanje vezano za širenje školske delatnosti? 3) Kako je upotrebljena litografska oprema? 4) Koji su eventualni rokovi za početak štampanja? 5) Da li postoje realne mogućnosti za otkrivanje zaverenika? 6) Šta ste Vi po ovim tačkama uspeli da preduzmete? ..." ("MERSI ILI PUSTOLOVINE TAJNOG AGENTA ŠIPOVA", B.Okudžava, str. 96.)
književnost.225 miobrado,
KAZABLANKA (spot) Praskozorje. Terasa Bele vile na Brionima. Vidljivi su tragovi velikog primanja, davno završenog. Povetarac se lagano poigrava sa belim stolnjacima. Za velikim belim klavirom sedi Ivo Robić i, prebirajući po dirkama, tiho pevući "Morgen, morgen". Tito u belom odelu stoji kraj bele ograde terase, zagledan u pučinu koja se beli vrhovima talasa. Okrene se i s čašom u ruci došeta do Robića; nasloni se na beli klavir i sluša, zagledan u bele kockice leda. Kada se pesma završi, pruža čašu i kaže: - Natoči to ponovo, Ivo. Robić podiže ploču klavira i vadi skrivenu bocu "čivasa". Bogdan Tirnanić, "Beogradske priče", str. 35.
književnost.226 veca,
Embrouz Birs ĐAVOLOV REČNIK BALSAMOVATI, gl. Izigrati vegetaciju zarobljavanjem gasova kojima se ona inače hrani. Balsamujući svoje pokojnike, i tako remeteći ravnotežu biljnog i životinjskog sveta, stari Egipćani su svoju nekada plodnu i mnogoljudnu zemlju pretvorili u pustoš koja je može da izdržava više od šačice ljudi. Moderni metalni kovčeg je korak u istom pravcu, i mnogi mrtvaci koji bi trebalo da već krase susedov vrt u vidu drveta, ili da diče njegov sto u obliku struka rotkvica, osuđeni su na dugu beskorisnost. Ako nas sudbina poštedi, doći ćemo do njih posle izvesnog vremena, ali u međuvremenu brojne ruže i ljubičice željno iščekuju da grickaju njihove glutoeuse maximuse. BEBA, im. Stvorenje nepravilnog oblika, neodređene starosti, pola i stanja, uglavnom izuzetno po snazi osećanja koja budi kod drugih, dok je samo bez osećanja ili osećaja. Bilo je i čuvenih beba, npr. mali Mojsije, iz čijih su avantura u trsci egipatski sveštenici sedam stoleća ranije svakako razvili svoju lažnu priču o Ozirisu kao detetu koje je bilo spaseno na plovećem lotosovom listu. BEDNIK, im. Političar oboleo od samopoštovanja, i ogrezao u poroku samostalnosti. BELADONA, im. Na italijanskom, lepa žena. Na engleskom, smrtonosni otrov. Sjajan primer suštinske sličnosti dva jezika. BOL, im. Neprijatan osećaj koji može imati fizičke uzroke u nečemu što se dešava telu, ili biti čisto psihičkog porekla, izazvan tuđom srećom. BUDUĆNOST, im. Ono vreme u kojem naši poslovi napreduju, naši prijatelji su iskreni, i naša sreća je osigurana.
književnost.227 olio,
> DAVOLOV RECNIK Imas ti toga jos VECO? Salji bre mnogo zanimljivo Poz. Oliver.
književnost.228 obren,
> Imas ti toga jos VECO? Salji bre mnogo zanimljivo Jeste, hoćemo "Đavolov rečnik" na slovo C! :)
književnost.229 veca,
>> > Imas ti toga jos VECO? Salji bre mnogo zanimljivo >> Jeste, hoćemo "Đavolov rečnik" na slovo C! :) Uh bre, ala se lako razmazite :) Biće i slovo C, samo sam bila u gužvi ovih dana, a i malo sam se raspitivala smem li ovo da radim, mislim u ovom obimu... ne saznah ništa konkretno, ali za svaki slučaj, izbor svodim na trećinu :)
književnost.230 vitez.koja,
#=> Jeste, hoćemo "Đavolov rečnik" na slovo C! :) Oćete vi engleski ascii ili winhelp Đavolov rečnik? A što bih vam ja slao kad već postoji na Sezamu? :) Samo nastavi veco, ima nešto i u izboru i srpskom... sk
književnost.231 obren,
> Oćete vi engleski ascii ili winhelp Đavolov rečnik? > A što bih vam ja slao kad već postoji na Sezamu? :) Šalji ASCII, ili pointer gde to "već postoji na Sezamu" :)
književnost.232 nenad,
> Uh bre, ala se lako razmazite :) Biće i slovo C, samo sam bila u > gužvi ovih dana, a i malo sam se raspitivala smem li ovo da radim, > mislim u ovom obimu... ne saznah ništa konkretno, ali za svaki > slučaj, izbor svodim na trećinu :) S obzirom na to kada je Birs živeo ne bi trebalo da ima problema (prošlo je mnogo više od 50 godina). Problem je samo prevod, ako je neki noviji...
književnost.233 veca,
ĐAVOLOV REČNIK Embrouz Birs CE-CE MUVA, im. Afrički insekt (Glossina morsitans), čiji se ujed obično smatra za najbolji prirodni lek za nesanicu, iako neki pacijenti više vole onaj koji nudi američki romanopisac (Lažljivus beskrajus). CENA, im. Vrednost, uz razuman dodatak za habanje i trošenje savesti što je tražimo. CILJ, im. Zadatak koji postavimo svojim željama. CINIK, im. Hulja koja zbog nesavršenog vida vidi stvari onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakve bi trebalo da budu. Zbog ovoga su Skiti imali običaj da ciniku isteraju oči da bi mu popravili vid. CIRKUS, im. Mesto gde konji, poniji i slonovi mogu da gledaju muškarce, žene i decu kako se ponašaju kao budale.
književnost.234 ancha,
E.... Jel' čitao neko knjige Radomira Belaćevića? ako jeste ja bih voleo da otvorim grupu koja bi se bavila stvaralaštvom ovog čoveka...:) svi koji su čuli za njega shvatiće u čemu je stvar...... o čoveku je snimljen film "Dečak iz Junkovca" po kojem je postao poznat široj narodnoj masi.... neka od njegovih dela:"Ne pušim više","Sex i droga","DEVOJAČKA PRIČA","TAJNI KLUB","PRIČE O UBICAMA","AUTOELEKTRIKA ZA SVAKOGA","ZATVORTENA KAPIJA","HITLER ZAMISLIO POBEDU","ODUMIRANJE NACIJE","SOCIJALIZAM I PROMAŠAJI"...... I NARAVNO: "STARAC U PARIZU" i još mnoge druge...... pogledajte film "Dečak iz Junkovca" i sve će vam biti jasno... neko mi rekao da kasetu sa ovim filmom prodaje Stole PiXi iz Knez Mihajlove, ali nije sigurno...... pišete mi odgovore na mail jer ovu conf. ne čitam...
književnost.235 geronimo,
Komentari na "Alhemicara".Moze?
književnost.236 kiklop,
> Komentari na "Alhemicara".Moze? Ovo je jedna jako interesantna knjiga vrlo(!!!) pitkog karaktera. Koliko se sećam pročitao sam je za neka dva sata. U svakom slučaju prosto nisam mogao da prestanem sa čitanjem dok nisam stigao do kraja. Knjiga je takva da te vuče da je završiš. Ukratko vrlo zanimljivo i preporučljivo za čitanje (u dokolici). Moj favorit je ipak knjiga Salmana Rušdija "Satanski stihovi". To je stvarno fenomenalno delo. Tri puta sasm je čitao i ako stignem ovih dana uzeću je i četvrti put. cu :)
književnost.237 vdjole,
> Komentari na "Alhemicara".Moze? Lepa bajkica. Fina za čitanje radi relaksacije. Pogodna za teen uzrast. Nažalost, sastoji se uglavnom od tzv. "opštih mesta", šablona bez neke osobite dubine, koji zvuče kao dugački pismeni zadatak neke gimnazijalke. Još jedna u nizu knjiga tipa "upoznaj samoga sebe da bi ga više voleo". > Ovo je jedna jako interesantna knjiga vrlo(!!!) pitkog karaktera. Interesantna svakako jeste, jako baš i nije, pitkog karaktera takođe jeste, ali i pomalo plitkog. Zaključak: svakako vredi pročitati, to je korektna i pismena knjižica, ali ne treba očekivati previše. Btw: pre neko veče naleteh usred neke emisije na TV u kojoj je bilo reči o falsifikovanim izdanjima knjiga koja se gotovo ne mogu razlikovati od originalnih. Jedan od učesnika je imao pred sobom na stolu i "Alhemičara", valjda kao primer (nisam gledao do kraja).
književnost.238 kovac.alx,
NNikako da izadjem iz pustinje. Da li ima u toj knjizi red vozznji za kamile. U stvari "Alhemicar" je ccini mi se daleko bolji od pisanija poput "Hazarskog reccnika.
književnost.239 dr.grba,
>> NNikako da izadjem iz pustinje. Da li ima u toj knjizi red vozznji za >> kamile. U stvari "Alhemicar" je ccini mi se daleko bolji od pisanija poput >> "Hazarskog reccnika. Da li bi neko hteo da kaže koju reč o ovoj knjizi? Vidim da se priča o njoj sa dosta pažnje, ali mi i dalje nije jasno o čemu je reč. Imajte milosti prema nama koji od novih naslova čitamo samo HTML... Eh...
književnost.240 payce,
[-] Da li bi neko hteo da kaže koju reč o ovoj knjizi? Vidim da [-] se priča o njoj sa dosta pažnje, ali mi i dalje nije jasno o [-] čemu je reč. Imajte milosti prema nama koji od novih naslova [-] čitamo samo HTML... Eh... "Alhemicar" je delo portugalskog (ako se ne varam) pisca, Paula Koelja. Po mom misljenju veoma lepa i lagana knjiga u kojoj se prica o coveku koji trazi blago. Naravno nije sve tako naivno vec se kroz njegov put nalaze razna filozofska razmisljanja i razne poruke upucene citaocu. Inace knjigu sam procitao u jednom cugu :)
književnost.241 hogistey,
!!! We are the International Literary Agency of New York. We also !!! have 2 other branches, one in the Lake George region of New !!! York and the other in Marco Island, Florida, consequently we !!! are able to accept new clients. Please adhere strictly to the !!! following guidelines for submission of all fiction & !!! nonfiction. Fiction: Brief synopsis, first chapter, !!! self-addressed, stamped envelope (S.A.S.E.) !!! Nonfiction: Brief synopsis, first chapter, S.A.S.E. !!! Screenplays: (for TV & Movies) Brief synopsis, first 20 !!! pages, S.A.S.E. Short Stories: Brief synopsis, first 3 pages, !!! S.A.S.E. Poetry: Send in 3 of your best poems only, S.A.S.E. !!! !!! Woodside International Literary Agency !!! 1190 North Collier Blvd. !!! Marco Island, Florida 34145 !!! (941) 642-9660 !!! !!! Please do not send in complete manuscript unless invited.
književnost.242 zuleika,
>>> kamile. U stvari "Alhemicar" je ccini mi se daleko bolji od pisanija >>> poput "Hazarskog reccnika. > Da li bi neko hteo da kaze koju rec o ovoj knjizi? Vidim da se prica o Ovako... Najpre o piscu: Paulo Koeljo je rodjen u Rio de Zaneiru 1947. godine. Zapoceo je studije prava ali ih napusta 1970 da bi putovao svetom. Po povratku u Brazil postaje kompozitor pop muzike. Proslavio se hitovima koje je pevao brazilski pevac Raul Seisas, a njegove kompozicije su izvodile i sve velike zvezde brazislke muzicke scene sedamdesetih i osamdesetih godina, kao sto su Rita Li, Elis Rezina, Marija Betanija i mnogi drugi. Koeljo je proucavao magiju i okultizam od 25. godine. Posto je pesice prosao put hodocasnika dug 830 km od Santjaga do Kompostele (ovaj put ucrtan je nekih 800 godina po rodjenju Hrista, a i danas pruza se istim stazama kao u srednjem veku; doziveo je procvat od 12.-14. veka a danas ga godisnje predje oko 240-250 osoba), 86. je napisao knjigu "Put jednog carobnjaka", koja je 19 nedelja bila prva na listi najprovadanijih knjiga u Brazilu. Na knjigu je tokom kratke posete Riu slucajno naletela Mirej Dark, zastala na stranici na kojoj se opisuje vezba s proticanjem vremena, i u Pariz se vratila s vise primeraka. U Parizu ju je dala na prevodjenje i odmah je odnela svojoj prijateljici, cerki poznatog izdavaca Roberta Lafona. Tako je Koeljo stigao u Evropu. Sledeca knjiga bila je Alhemicar (1988) njegov prvi svetski bestseler, pa zatim Brida (1990), Valkirije (1992), Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala(1994) i Planina pet(1996). Kod nas su prevedene Alhemicar i Na obali reke Pjedre. Inace, Koeljo je 1988. godine imenovan u viteza temlarskog reda. Sto se "Alhemicara" tice, knjiga je zbilja laka za citanje, i puna optimizma. Kriticari je porede s Malim princom, Gibranovim Prorokom, biblijskim legendama, jer odise zivotnim optimizmom i san ne tumaci kao bekstvo vec kao nacin spoznavanja skrivene realnosti. Licno, dajem prednost "Na obali reke Pjedre...".
književnost.243 kovac.alx,
književnost.244 kovac.alx,
I ja sam procitala u jednom cugu. Podaci su vise nego impresivni, pogotovo iz sledeche poruke. Cini mi se da je previse pisaca koji pisu na taj nacin. Slazem se da je Koeljo izuzetak izuzetaka obzirom da je knjiga napisana sazeto, lagano i bez napora. Medjutim, pocela sam da citam Markesovu "Ljubav u doba kolere". Nechu da pricam mnogo, ali sto je mnogo mnogo je. Da izvinete na izrazu naracija je dosta "ZBUDZENA". Sve u svemu ni prineti, barem sto se tice pocetka knjige, "Sto godina samoche" ili prici o nevinoj Erendiri i njenoj bezdusnoj babi. Sto se tice "Hazara", pristalica sam spontanosti u knjizevnosti, pa i u zivotu (bez toga se ne moze), pa se time izvinjavama ljubiteljima Pavicha:)!
književnost.245 veca,
ĐAVOLOV REČNIK Embrouz Birs ĆURKA, im. Velika ptica čije meso ima tu neobičnu osobinu, da ako se jede na izvesne verske praznike, svedoči o pobožnosti i zahvalnosti. Uzgred budi rečeno, i prilično je ukusno.
književnost.246 miobrado,
"Ja imam mnogo godina i prilično sam konzervativan kada je reč o takozvanoj modernoj poeziji. Ne mogu razumeti ono što ne razumem i ne smatram to svojom krivicom. Vasko Popa je jednom rekao da pesmu treba zaslužiti. Ja ne prihvatam takve obaveze i ne pristajem na taj uslov. To bi mogao postati izgovor za svaku lošu pesmu. Preneto je i u poeziju jedno društveno-političko iskustvo i praksa: nisu krivi oni koji loše rade već oni koji ih ne razumeju i koji su zbog toga nezadovoljni. Međutim, ima mnogo ambicioznih ljudi koji vole enigmatiku savremene poezije. Oni pokušavaju da i pesme rešavaju kao rebuse ili ukrštene reči. Moda je, velika je moda da se slepo nagađa šta je pisac hteo da kaže. Ukoliko je pisac manje jasan, utoliko ima više posla za čitaoce i kritičare. Moglo bi se reći da pesma više pripada onome ko je odgonetnuo nego onome ko je napisao. Da biste objavili pesmu koju ne razumete, morate lično poznavati pesnika. Pesnik je najčešće razgovetniji od svojih pesama, naročito u nekim praktičnim stvarima, pa se pesmama može progledati kroz prste. Pogotovu ako nam je pesnik prijatelj i ako pripada istom pesničkom klanu. Jednom je Srba Ignjatović rekao jednom pesniku da su mu sopstvena tumačenja pesama zanimljivija od samih pesama. Međutim, i Srba se bavi istim poslom. I on bi hteo da bude darovitiji i pametniji od pesnika koje tumači. Jednom je, opet, Aleksandar Petrov sa uzbuđenjem govorio samo o naslovu jedne Pavlovićeve pesme. Samo u toj jednoj reči bilo je, po Petrovu, toliko pesničkog naboja, da se pesma nije ni morala čitati. Ja u to ne verujem. Ja mislim da su to izmišljotine, konstrukcije i zloupotrebe. ..." Dušan Radović (Mirjana Božin, "Veroispovest" iz pogovora)
književnost.247 miobrado,
AKO JE TO TAJ ŽIVOT Ako je to taj život - zvaničan, jedini, stvaran - moram priznati, nisam nimalo očaran Ako su to ti ljudi o kojima se toliko dobra zna - moram iskreno reći da nisu bogzna šta Ako su to te vrline - nek se moj ugled ljulja; ostao bih i dalje izrod, loš primer i hulja Ako je to to bijelo - ja bih se ponovo drzno navlačeći i dalje svoje večernje crno Ako je to taj kralj - zar je moj izbor čudan: radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda Ako je to ta smrt: uz bubanj, pred strojem u zoru onda _lasciate mi morire_ po vlastitom izboru Ako smo to ti mi što smo se na proslavi našli bolje da smo nestajali ili da nismo rasli Ako si to ta ti koju sam ljubio najviše na svijetu onda ću kao Beethoven poderati posvetu Ako sam to taj ja: gori, drukčiji, srozan - zadovoljan sam sobom, a ja sam rigorozan Arsen Dedić ("Brod u boci")
književnost.248 zuleika,
> da je knjiga napisana sazeto, lagano i bez napora. Medjutim, pocela > sam da citam Markesovu "Ljubav u doba kolere". Nechu da pricam mnogo, Ma, tu Markes jos i lici na Markesa. Ali u "Ljubavi i drugim demonima" tesko da bi, osim po mestu zbivanja ;> i najdobronamerniji citalac njegovih ranijih knjiga mogao da nasluti da je knjigu potpisao upravo on. :(
književnost.249 miobrado,
U VELIKOJ BIBLIOTECI U velikoj biblioteci naučnici sede i čitaju knjige, I ja sam među njima, ali ne znam zašto. S vremena na vreme, nekom od njih klone glava On ustaje, i odlazi da popije kafu. Ja ostajem, jer jedini od svih njih ne znam Zašto čitam sve te knjige što su se skupile na mome stolu. Napolju je sunce, veverice skaču po travnjacima I veru se uz drveće. Ja sedim i čitam. Treba nešto raditi. Ljudi prolaze ulicom, Imaju druga posla. Ali ja čitam i čitam Jer druga posla nemam, a vreme nikako da prođe. Jovan Hristić ("Stare i nove pesme", str. 68., KZNS, 1988. god.)
književnost.250 miobrado,
PODELA Vama Stalać i Borač Kule i gospe Nama od blata kolač I crvljive gozbe Vama bitke i slava Barjaci i pir A naša na kolcu glava I nad glavom žir Vama hujna nebesa I nad njima muk Nama krvava telesa I nad njima vuk Vama nebeski plač Nama zemaljski sneg Gde truli drač I skapava zbeg Zvonimir Kostić ("Bogumilske pesme", str. 27., MS, 1981. god.)
književnost.251 miobrado,
SPOMEN PRINCIPU O Balši i Dušanu silnom da umukne krik. Vlastela, Vojvode, Despote behu sram. Hajdučkoj krvi nek se ori cik. Ubici dižite vidovdanski hram. Slavi i Oklopnicima nek umukne poj. Despotica sveti nek nestane draž, Gladan i krvav je narod moj. A sjajna prošlost je laž. A ko nas voli nek voli kamen goli. Nek poljubi mržnju i mrtve. Iskopane oči, vino što se toči, i slavu Ubistva i črtve. O pravdi i pobedi svetoj nek umukne krik. Ocevi i braća i sestre behu sram. Osveti majci našoj nek se ori cik. Raji, riti dižite kosovski hram. A suncu i manastirima ugušite poj. Kadife i svile nek nestane draž. Jauk i groblje je narod moj. Radosna prošlost je laž. Moj narod nije steg carski što se vije, Nego majka obeščaćšena. Znoj i sirotinja i mržnja što tinja u stidu zgarišta i stena. Miloš Crnjanski ("Antologija albatros", str. 69. - 70.)
književnost.252 mango,
Ko je napisao knjigu "Kad jaganjci utihnu"?
književnost.253 miobrado,
BALADA O LJUBI ŠAMPIONU Ovo je balada o Ljubi Šampionu, Velikom lafu s Dušanovca, Kome je od tuge presvisnula majka, kome su u grob oterali oca ... Ovo je pesma o bokseru Ljubi, Kome sklepaše brata na robiju, Zato što je krišom slušao radio, Onda kad je voleo Rusiju. Voleti Rusiju - to je luksuz, Jer Rusiji nije do te ljubavi stalo, Da je brat tvoj voli - Rusiji je malo, O šampione, šampione! Ovo je priča o Ljubi, zvanom Vrapče, Ljubimcu publike, idolu tri ulice, Kome je Apaš silovao sestru, A on Apaša sredio kod Surdulice. Tu se opraštamo od Ljube, bivše nade, Koga se nekad ceo kraj plašio, Koji je pogađao često u vrh brade, Ali je ceo život promašio. Matija Bećković (O međuvremenu)
književnost.254 smilja,
e
književnost.256 veca,
Embrouz Birs ĐAVOLOV REČNIK ČAKŠIRE, im. Donji deo odeće odraslog civilizovanog muškarca. Ovaj odevni predmet je čunkast, i ne poseduje šarke na mestima gde se savija. Pretpostavlja se da ih je izmislio neki humorista. Prosvećeni ih zovu "pantalone", a neki "gaće". ČASTAN, prid. Oboleo od ograničenja dosega. U zakonodavnim telima uobičajeno je sve članove nazivati časnim; npr. "Časni gospodin je lažljiva džukela". ČESTITANJE, im. Učtivost zavidljivih. ČOVEČANSTVO, im. Ljudska rasa, skupno, izuzimajući čovekolike pesike. ČOVEK, im. Životinja toliko izgubljena u oduševljenom razmatranju onoga što misli da jeste da ne uviđa ono što bi bez sumnje trebalo da bude. Njegovo glavno zanimanje je istrebljivanje drugih životinja, kao i onih sopstvene vrste, koja se, međutim, množi takvom brzinom da je već preplavila sve naseljene delove Zemlje, a i Kanadu.
književnost.257 veca,
Embrouz Birs ĐAVOLOV REČNIK DAN, im. Period od dvadeset i četiri sata, uglvnom pogrešno provedena. Ovaj period se deli na dva dela, sam dan, i noć, tj. dan u društvu. U prvom se ljudi bave poslovnim gresima, u drugom onima druge vrste. Ova dva oblika društvenih aktivnosti se prožimaju. DEGENERISAN, prid. Manje uočljivo hvale vredan od svojih predaka. Homerovi savremenici su bili odličan primer degenerisanosti - tek njih deset je moglo da podigne kamen ili napravi gužvu poput nekog od junaka iz trojanskog rata. Homeru nikada nije dosta podsmevanja ljudima koji žive u "ovo degenerisano vreme", što je možda razlog zašto su mu dopustili da moli za hleb, što je, uzgred budi rečeno, izuzetan primer vraćanja zla dobrim - jer da su mu to zabranili, sigurno bi umro od gladi. DEINOTERIUM, im. Izumrli prarođak slona koji je živeo kada je perodaktil bio u modi. Ovaj drugi je nastanjivao Irsku, a ime mu se izgovaralo Teri Daktil ili Piter O' Daktil, već onako kako je onaj ko ga je izgovarao imao priliku da ga prethodno čuje ili vidi napisano.
književnost.258 dbambi,
Odlučio sam da popunim rupu u svom fondu pročitanih knjiga i pročitam " Rat i mir ". Nabavio (kupio polovno/savršeno očuvano kod dilera na Zelenjaku za 60 din. ) sam neko izdanje iz 1953. godine. Prevodilac je izvesni Milovan Glišić. Zanimljivo je da se koristi neki stariji pravopis (npr. stalno se sreće " istoriski ", " austriski " itd...). Mene zanima sledeće: Kroz celu knjigu se sreću oni delovi na francuskom koji su posle kao prevedeni u dnu stranice. Meni to prilično smeta odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom izdanju ? Bambi
književnost.259 mcar,
Dan za danom saznavao sam da je jos neko od mojih prijatelja otisao bio gde, da radi bilo sta - samo sto dalje od zemlje u kojioj je sahranjena sva nada. Ne samo za danas, vec za narednih pola veka. Oni koji su trasirali tu spiralu smrti upravo su to i zeleli: onu pamet koju nisu uspeli da pobiju u rovovima trebalo je po svaku cenu oterati. U krevete i u sobe onih koji su mogli biti so ove zemlje, uselice se novi ljudi koji nece mnogo pitati i praviti probleme; oni ce biti zeljni ambijent mraka u kome ce njihove ideje pronalaziti verne sledbenike, a mediokriteti ce i dalje biti velicine - sve do casa kada i ta nova mladost nauci stosta, otrgne se - sto ce znaciti da je kucnuo cas za novo ciscenje. Mileta Prodanovic, "Pas prebijene kicme"
književnost.260 veca,
Evo iz uvoda jedne simpatične knjižice... KAKO UPROPASTITI SOPSTVENI ŽIVOT Dan Greenburg i Marcia Jacobs NAUČNE METODE ZA POSTIZANJE TOTALNE LIČNE BEDE ČEMU VAS UČI OVA KNJIGA * Zašto da cmizdrite ako niste bogati, poznati, lepi, talentovani * Zašto da cmizdrite ako jeste bogati, poznati, lepi, talentovani * Kako da se kajete zbog svega što ste ikada učinili ili što je trebalo da učinite * Kako da se nervirate zbog čudnih šumova u noći * Kako da se nervirate zbog skupih restorana * Kako da se nervirate u vezi s letovanjem u inostranstvu * Kako da se uništavate dok čekate važan telefonski poziv * Kako da upropastite veče kada ste konačno izašli sa nekim * Kako da postignete da vas ljudi odbace na zabavama i drugim mestima * Kako da izgubite posao, prijatelje, životnog partnera * Kako da se osećate još teskobnije nego do sada i još mnogo, mnogo toga...
književnost.261 hogistey,
Treba mi podsećanje na neku priču koja ima nekakvu vezu za železnicom (radnja se dešava u vozu ili na stanici, ili je glavni junak mešinovođa ili...). Priča treba da je od domaćeg autora. Znači: naslov priče, ime autora. Hvala.
književnost.262 mcar,
Videti, u zbirci priopvedaka Zivojina Pavlovica, mislim da se zove "Ubijao sam bikove". Postoji jedna takva prica. Mislim da ovaj pisac ima vise prica sa tematikom vezanom za zeleznicu.
književnost.263 ljubisha,
> Mene zanima sledeće: Kroz celu knjigu se sreću oni delovi na francuskom > koji su posle kao prevedeni u dnu stranice. Prevodilac Todor Dutina, izdanje 'Svjetlost' Sarajevo (Biblioteka izabranih djela) i situacija je ista. > Meni to prilično smeta > odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom izdanju ? Vidi, meni više smeta kad čitam knjige u kojima su pojmovi napisani po Vuku. Mnogo mi više prija da pročitam Park Drive nego Park Drajv ili da je neko seo u kola marke 'ševi sitejšn'. Grozno. :( I to bez kurziva.
književnost.264 dbambi,
=> Evo iz uvoda jedne simpatične knjižice... Mesto nabavke, cijena....pričaj bre :) Bambi
književnost.265 dbambi,
=>> Meni to prilično smeta =>> odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom izdanju ? => => Vidi, meni više smeta kad čitam knjige u kojima su pojmovi napisani => po Vuku. Mnogo mi više prija da pročitam Park Drive nego Park Drajv ili => da je neko seo u kola marke 'ševi sitejšn'. Grozno. :( I to bez kurziva. Ovo nije situacija da se pojedini karakteristični (ili praktično neprevodivi) pojmovi pišu u izvornom obliku, već da celi delovi teksta idu na (meni nerazumljivom) francuskom. Shvatam da je za celokupnu atmosferu dela verovatno takav način prevođenja bio najpogodniji, ali mene stvarno smori kada čitam jednu rečenicu prevedenu, a za sledeću moram da idem na dno stranice po prevod, pa opet gore po narednu itd...:( Bambi
književnost.266 veca,
1>> => Evo iz uvoda jedne simpatične knjižice... >> Mesto nabavke, cijena....pričaj bre :) Elem, knjigu sam kupila na Sajmu tako da ne znam da li uopšte ima da se kupi, jer je prodavac tada (ja uzela poslednji primerak :) ) prokomentarisao, šta vam je, svi danas kupujete ovu knjigu :) Cena je koliko se sećam bila prava sitnica, mislim desetak ili možda i 20 din. Ovo je drugo, i kako ovde piše, zaslađeno :) izdanje. Doduše, imala sam i prvo izdanje, dobila za rođendan i dala na čitanje anni, ali ona ode na Kipar i tako... :) Evo sad vidim pozadi na koricama piše MALA VELIKA KNJIGA, Novi Sad, 021/22-935 (ako to nešto znači :) )
književnost.267 mcar,
Mantija, brada, kamilavka i lobanja u studiju televizije - u trenutku sam shvatio da je hriscanstvo mog plemena. a isto tako i onog susednog, u izvesnim periodima bratskog, zapravo samo tanki film prevucen preko mracne paganske jaruge ciji su milenijumsk sadrzaji na svetlost dana izlazili u burnim i stravicnim erupcijama. Klanje. Potreba da se covek stvoren poi obrazu Boga u trenutku smrti ponizi i svede na zivotinju. Pitao sam se iz kog podsvesnog mraka dolazi ta potreba. Vise puta sam bio optuzivan sto uopste pokusavam da razumem. Kada se od tih morbidnih pojava na dnu piramide podje ka vrhu pitao sam se, sta se dobije. Kakav motiv sa vrha usmerava ovakve iskorake iz razuma? Kakva je ta ideja koja dopusta da se u njeno ime izvode masovni masakri? Mileta Prodanovic, "Pas prebijene kicme"
književnost.268 ognjen,
)-> odnosno zamara me pri čitanju :(. Da li je to tako u svakom )-> izdanju ? Ja sam čitao neko nivije izdanje (ne sećam se godine i prevodioca, ali knjige su skroz crvene :) i tu je isto tako. Posle par stotina strana se navikneš. BTW, ja nisam čitao svojevoljno. To je lektira.
književnost.269 ljubisha,
> idu na (meni nerazumljivom) francuskom. Shvatam da je za celokupnu > atmosferu dela verovatno takav način prevođenja bio najpogodniji, ali > mene stvarno smori kada čitam jednu rečenicu prevedenu, a za sledeću > moram da idem na dno stranice po prevod, pa opet gore po narednu itd...:( U globalu se slažem ali u ovom slučaju (Ana Karenjina) a i mnogim drugim bi se izgubilo na 'autentičnosti' dijaloga. Ovako mogu da saznam više o vaspitanju i ponašanju ličnosti (Surpuhovski na primer) a naravno i tome da on poznaje i francuski i engleski. :) Možda bi se ova stvar dala srediti tako što bi taj deo teksta na 'stranom' jeziku bio napisan kurzivom a u zagradi iza toga bi sledilo 'eng' ili 'fra' pa bih opet znao o čemu se radi.
književnost.270 smilja,
Procitati: "Duhovne vezbe" - Ignjacija Lojole Osnivac jezuitskog reda; u nekom od ratova bio tesko ranjen kao voskovodja i tokom dugog i terskog oporavka nesto ga je prosvetlilo! Bog!..Nakon toga napisao je gore navedenu knjjigu i osnovao Jezuitski red - ratnicki red.. Prema tim najborbenijim stranicama pisanim u "Hriscanstvu" VERA je ta koja opravdava sve! U ime vere vojnik ove vojske pogazice sve metafizicke tablice vodilje..Ko nije sa nama protiv nas je... Papa je odobrio osnovanje ovog reda.. Iracionalni cin koji predstavlja arhetip.. Kaze Paskal covek je najveca zver kad zeli da bude andjeo..!
književnost.271 dbambi,
=> BTW, ja nisam čitao svojevoljno. To je lektira. Ovo mi se čini kao najgora kazna koju školski sistem može da podari svojim štićenicima (ne govorim konkretno o ognjenu, ništa lično :)) Kad se samo setim koliko sam fantastičnih dela pročitao pod moranje i skoro ih omrznuo, a sve zbog (po mom mišljenju) pogrešnog koncepta obavezne školske lektire. Bambi
književnost.272 nenad,
> Zelenjaku za 60 din. ) sam neko izdanje iz 1953. godine. Prevodilac > je izvesni Milovan Glišić. Zanimljivo je da se koristi neki stariji """""""""""""""""""""" Au bre, kako to "izvesni" Milovan Glišić? :(
književnost.273 dbambi,
=>> Zelenjaku za 60 din. ) sam neko izdanje iz 1953. godine. Prevodilac =>> je izvesni Milovan Glišić. Zanimljivo je da se koristi neki stariji => """""""""""""""""""""" => Au bre, kako to "izvesni" Milovan Glišić? :( ? Uz rizik da se neko nađe uvređen (takvima se unapred izvinjavam) i da otvoreno pokažem svoje neznanje, moram da kažem da meni to ime ne znači ništa. O kome se radi ? Bambi
književnost.274 kiklop,
> ništa. O kome se radi ? Dakle evo: Milovan Đ. Glišić (Gradac- Valjevo 19.01.1847- Dubrovnik 02.02.1908), pripovedač. Rođen u seljačkoj porodici, u Valjevu je završio osn. školu i bio praktikant u sreskom načelstvu. U Beogradu je završio gimnaziju(1870), studirao tehniku i filozofiju. Godine 1870 prišao je socijalističkom pokretu, zbog rasturanja zabranjene štampe bio u zatvoru (1872) i uređivao list "Predionica"(1873-74). Ne završivši studije postao je 1875 pomoćnik a zatim i urednik Srpskih novina i službenik Pres-biroa, pa korektor Državne Štamparije. Od 1881. do 1898. g. bio je dramaturg Narodnog pozorišta. Posle dvogodišnje prisilne penzije bio je od 1900. g. do smrti pomoćnik upravnika Narodne biblioteke. Osnivač seske pripovetke u Srba, Glišić je otpočeo originalni knji- ževni rad 1875. g. humorističko-satiričnim pripovetkama u časopisu "Otadžbina". Ostavio je tridesetak pripovedaka, dve komedije (Dva cvanc- ika, 1882, i Podvala, 1885), više prevoda s ruskog, nemačkog i franciskog, od Tolstoja Krojcerovu sonatu (1890) i Rat i Mir (1889-1900), od Gončarova Oblomova (1898), od Gogolja Taras-Buljbu (1902), Prosper Merimea Kolombu (1877), i dr., i veliki broj pozorišnih komada, ostalih u rukopisu, za Narodno pozorište. Sarađivao je u listovima i časopisima: Vragolan, Predionica, Otadžbina, Javor, Srbadija, Domaćica, Zvezda, Delo, i dr. U ciklusu priča o zelenašima (Roga, Zloslutni broj, Glava šećera, Raspis, Svirač, Šilo za ognjilo) i u Podvali podvrgavao je podsmehu i satiri provincijsku birokratiju, ćate policijske pisare i kapetane, palanačke trgovce i seske gazde koji su kao nosioci prvobitne akumulacije kapitala bezdušnim pljačkanjem i uzimanjem mita upropašćivali neuke seljake. U ciklusu folklornih priča (Noć na mostu, Zadušnice, Posle devedeset godina, Nagraisao, Šetnja posle smrti, Brata Mata) i u komediji Dva Cvancika s vedrim humorom ismejavao je razna narodna verovanja praznoverice i sujeverje patrijarhalnog srbijanskog sela. U nizu drugih humorističko-satiričkih pripovedaka (Redak zver, Raspis, Ni oko šta, Učitelj, Vujina prosidba i dr.) izlagao je podsmehu činovničku birokratiju, glupe i neuke policijske službenike, rđave i popove i nesavesne učitelje. Ostavio je jednu od najlepših idiličnih srpskih priča, "pravu himnu radu", (Prva brazda). Pisane izvrsnim narodnim jezikom, dobroćudnim humorom i satirom, i s odličnim poznavanjem srbijanskog sela, njegove pripovetke, deskriptivne i narativne, bez mnogo psihologije i stvaralačkih kvaliteta, čine u dobrom smislu iz narodne u pravu umetničku pripovetku. Navod je preuzet iz Jugoslovenskog književnog leksikona - drugo dopunjeno izdanje u izdanju Matice Srpske 1984.
književnost.275 nenad,
> Navod je preuzet iz Jugoslovenskog književnog leksikona - > drugo dopunjeno izdanje u izdanju Matice Srpske 1984. I vidi se. :)) "Vrca" od socijalizma. :)
književnost.276 veca,
Embrouz Birs ĐAVOLOV REČNIK DELEGACIJA, im. U američkoj politici, roba koja se dobija u kompletima. DETINJSTVO, im. Period ljudskog života između idiotluka bebe i ludosti mladića - dva koraka od grešnosti odraslog čoveka, i tri od kajanja starca. DEVOJKA, im. Mlada osoba veštijeg pola sklona neobjašnjivim postupcima i pogledima koji izluđuju i navode na zločin. Ova vrsta je raširena na svim meridijanima, nalazi se svuda gde se traži, i prezire svuda gde se nalazi. Devojka nije sasvim neprijatna za posmatranje, niti (bez klavira i pogleda) nepodnošljiva za slušanje, mada je po lepoti daleko iza duge, a po onom njenom delu koji se čuje mnogo slabija od kanarinca - kojeg je, osim toga, mnogo lakše nositi. DIPLOMATIJA, im. Patriotska umetnost laganja za svoju zemlju. DIVLJENJE, im. Naše učtivo priznanje da neko drugi liči na nas.
književnost.277 dbambi,
Pokušavam da napišem jednu malu pripovetku, pa hoću da unesem poređenje jednog lika sa nekim opšteprihvaćenim likom lažova. Prva asocijacija mi je bio grof Minhauzen, ali mi se on ne uzima iz nekih razloga. Iako smatram da sam u životu pročitao dosta knjiga (ovo je malo hvalisanja :)) ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov :) Bambi
književnost.278 chill,
>> Dakle, traži se neki veliki lažov :) Slobodan Milošević? :)
književnost.279 terminali,
Sta fali Minhauzenu?
književnost.280 dr.grba,
>> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov :) Pošto je NiceFucker već predložen, preostaje Bill Gates (:
književnost.281 dbambi,
=>>> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov :) => => Pošto je NiceFucker već predložen, preostaje Bill Gates (: Više sam mislio na neki virtuelni lik poput Minhauzena, a da nije baš on. Bambi
književnost.282 dbambi,
=> Sta fali Minhauzenu? Suviše je detinjast. Knjige se relativno slabo sećam (pročitao sam je još kao klinac), ali znam da su tu (u skladu sa ciljnom grupom kojoj knjiga teži) upotrebljene jednostvne konstrukcije, prosti zapleti i dijalozi. Minhazuenove lagarije su upravo one težine da i dete od nekih 7-8 godina može da ukapira o čemu se tu radi. Meni treba nešto " razrađenije ", da ne kažem ozbiljnije. Bambi
književnost.283 dr.grba,
>> od nekih 7-8 godina može da ukapira o čemu se tu radi. Meni treba nešto >> " razrađenije ", da ne kažem ozbiljnije. Film "Žaoka", možda?
književnost.284 smilja,
Za one kojima nije potrebna kesa za... La Mole Makar Te sekli Saraceni na komade... Ispricacu Ti jednu pricu,casni sultane.. Pa Ti veruj, ali mozes da mislis...! U dugim nocima sanjam svog plavog Viteza, ali on nikako ne dolazi1 I znam da ce ova noc i sve sledece proteci u samoci koja se raspada u svakoj cestici moje krvi..! I znam da cu utehu potraziti u domu Ptolomeja, a tamo je nece biti.... Toliko samoce ima u tom domu jer su ga dugi vekovi ljudskog bdenja ispunili placem drevnim. Ptolomej je moje ogledalo i stoga necu plakati za mojim vitezom..! Ali, stoga nikad u snovima svojim necu prestati da iscekujem svog Viteza, u mojim snovima stakanim od mesecine, u paukovoj mrezi...! Mesec iz noci u noc nije mesec koji je ugledao Adam vec je on ogledalo duse! I dozvoli mi, Casni Sultane da moj san traje jer... Veruj samo u snove! Oni su ogledalo nasih dusa... I kao sto veli Apostol Pavle:'Ako ljubavi nemas onda si praporac koji zveci i zvono koje jeci.. I da sva prprpstva znas i sve jezike govoris a da ljubavi nemas,...nista si! Casni Sultane, ...... Smilja
književnost.285 dalex,
>> Više sam mislio na neki virtuelni lik poput Minhauzena, a da nije >> baš on. Pada mi na pamet Ostap Bender, veliki kombinator i manipulator (Iljf i Petrov, "Zlatno tele", "12 stolica"), sve zavisi koje je prirode tvoje pripovetke. Ako bi pasovao neko ko nije preterano savestan, naročito ako se stvari tiču njegove zabave, al ne baš u pravom smislu prevarant, onda svakako Ford Prefekt, Zaphod Biblbroks ili neko treći iz Biblije tj "Vodiča". U tom smislu (za pomalo neozbiljno) treba se setiti i domaćih ostvarenja, npr. opus Dušana Kovačevića. Uzmeš recimo maratonce, prevaranata kolko voliš (Djenka), pa biraj... PS: Nadam se da ćemo ovde imati prilike da čitamo tvoju pripovetku... Pozadrav!
književnost.286 dalex,
>> Makar Te sekli Saraceni na komade... >> Ispricacu Ti jednu pricu,casni sultane.. >> Pa Ti veruj, ali mozes da mislis...! Ako sam dobro protumačio stvari pesma je delo višestruko talentovane g-đice Smilje. Vrlo je lepa, jedino što zahteva i izvesno poznavanje priče o Ptolomeju, koje, sa stidom moram priznati, nemam. Ako bi neko (Smilja) bio raspoložen da me obrazuje po tom pitanju, neka pošalje poruku sa pričom 'ko je osumnjičeni, ovaj, Ptolomej'... Inače, pesma me po malo podseća na moju omiljenu Jane, Džonija Štulića, pa evo jedan deo, iako je svi već znate: Pitao sam Jane za bizant nije znala samo je gledala kao da sluti teški pokrov kamenih vjekova zid plača krv i stoičku crtu na licima anđela i plamen i rađanje i smrt znam da je to osjetila vidio sam odsjaj iza njenih leđa rekla je možda sve počinje bez valjanog razloga možda sve počinje iz plavog zvuk sječiva dok vibrira, ili pjesma sa one strane doživljenog... BTW ovo je jedna od Džonijevih pesama koju mnogo radije konzumiram kao poeziju, nego otpevanu u aranžmanu pomenutog autora (mada je i tako ok, ne kažem). Pozdrav svima!
književnost.287 smilja,
Ptolomej, je jedan od naslednika Aleksandra Makedonskog; Posle raspada njegovog ogromnog carstva on se ustolicio u Egiptu. Inace, jedini anticki stub li ostatak u danasnjoj Aleksandriji je bas upravo posvecen tom Ptolomeju. Inace, smatra se da je on Aleksandrov polubrat... Zato je Kleopatra aludirala na svoje poreklo od Aleksandra Makedonskog... Inace, ono nije bila pesma vec samo trenutno raspolozenje:) S obzirom na neke komentare! Noci u domu Ptolomeja su deo nekih mojih stvarnih putovanja A Stulica ne slusam, vec nesto drugo... Zasto danas niko vise ne sanja, zar smo svi zaboravili lepo...
književnost.288 smilja,
Bizant kao plavo... La Mole kao vitez... Usud zene da ceka... Vodoravno i uspravno Sve price se ponavljaju.. Kad jednom odes u Aleksandrijsku biblioteku i postanes zatocnik knjiga, ne mozes a i da hoces da pobegnes od tudjih misli... Krv i vino... So i hleb... Seherezada..... Kad zadjes iza ugla uvek stoji neko.. Nesto, sto Ti se cini da si video ili cuo.. Borhes:"Jereticke lekcije"
književnost.289 dalex,
>> Ptolomej, je jedan od naslednika Aleksandra Makedonskog; Thanx za poduku, zapamtiću. >> Inace, ono nije bila pesma vec samo trenutno raspolozenje:) >> S obzirom na neke komentare! >> >> Noci u domu Ptolomeja su deo nekih mojih stvarnih putovanja A-ha... >> A Stulica ne slusam, vec nesto drugo... >> Zasto danas niko vise ne sanja, zar smo svi zaboravili >> lepo... Noći su ovdje zlatouste sjene kada spavam zaklanjam lice i uvjek sanjam tople usne žene kako me ljube, kako me ljube... (Štulić) Poz za sve, najviše za Smilju!
književnost.290 dalex,
>> Bizant kao plavo... >> La Mole kao vitez... >> Usud zene da ceka... >> Vodoravno i uspravno La Mole je lik iz Dimine 'Kraljice Margo', ako mislimo na istog. Vodoravno i uspravno mogu da povežem jedino sa Pavićem ('Predeo slikan čajem'). >> Nesto, sto Ti se cini da si video ili cuo.. >> Borhes:"Jereticke lekcije" Nisam čitao, potrudiću se da to ispravim... Tvoj način izražavanja veoma je poetičan, samo ga je malo teško pratiti... Ili je to samo trenutno raspoloženje... Poz!
književnost.291 smilja,
Pre neko vece, dok sam se vracala dockan kuci, stretoh Kavafija Konstantina; u prvom mahu ucinilo mi se da nije on ali kad mi rece:"Smiljo, poezija je nauka o sklonostima srca, sto pricas uzalud!" Postade mi jasno, da mi se ne prividja moj voljeni pesnik koji eto "U ocekivanju varvara", dodje da vidi mozda je ovde drugacije nego li Aleksandriji.. Rece mi nesto sto mozda ne shvatam dobro:; "Razdiruca teznja za vecito novom senzualnoscu, nikad zadovoljena, ni najmanje sjedinjena sa telom koje zudi, vec koja se bez prestanka razbija o njega....obozavanje koje je u ljubavi, nemoc da se sacuva ova ljubav i borba protiv vremena!" - Cavafi Eto mi deca dvadesetog veka umesto Boga i Sotone uvedosmo novu dimenziju VREME.
književnost.292 smilja,
Aleksandrija,kao boslednji bastion od Varvara... Heleni,Grci kao izvor i vecna inspiracija lepog Estesis je poricanje smrti... Eros je pakleni Bog ljubavi, njegovi zatocnici su njegove zrtve... Imena su simboli La Mole jeste ljubavnik kraljice Margo; dok je moj vitez moj nesudjeni ljubavnik.. Ptolomeju se uvek vracam... Prica je bilo "Epistola" onome koji nije dosao... Pozdrav, inace jedan od mojih omiljenih kraljeva je bio Dragutin, prelepo je Arilje... Pozdrav Smilja
književnost.293 smilja,
Pa eto, neki se zale da je ponekad tesko razumeti moje pisanije! Tu nista ne mogu da cinim... Osim da prestanem da pisem, kako ne bih uznemiravala brizne duhove...
književnost.294 dalex,
>> Pa eto, neki se zale da je ponekad tesko razumeti moje >> pisanije! >> Tu nista ne mogu da cinim... >> Osim da prestanem da pisem, kako ne bih uznemiravala >> brizne duhove... Ajde, ajde, ovo je onaj klasični psiho trik, recite mi kolko me volite i kolko vam trebam... Možeš ti i bolje... Naravno da je veliko zadovoljstvo dopisivati se s tobom itd. itd. BTW, vidim da i dalje nema citata u tvojim porukama. Šta bi sa Seniorom? Poz !
književnost.295 dalex,
>> La Mole jeste ljubavnik kraljice Margo; >> dok je moj vitez moj nesudjeni ljubavnik.. >> Ptolomeju se uvek vracam... ne znam šta bi ti reko... Iza reka, iza mora iza šuma, iza gora žbunja, trava opet noćas tebe čeka čudna neka zvezda plava zvezda prava... >> Pozdrav, inace jedan od mojih omiljenih kraljeva >> je bio Dragutin E ovde sam već na svom terenu. Pazi ovamo: Kralj Dragutin jeste jedan od srpskih kraljeva koji su najkraće vladali, ali zato, kako sam čuo, teško je naći čemerniji period za odnos tiranin - narod. Upropastio je sve što je mogo, pa je, spretan kakav beše, pao u lovu s konja i slomio nogu, a kao takav nije mogao da vlada, te ga je na prestolu nasledio brat Milutin. I meni je jedan od omiljenih likova... >> prelepo je Arilje... Ne znam kakve ono veze ima sa gorepomenutim kraljem, al sa mnom ima. Koreni su mi iz tog kraja otprilike, i mogao bih da u vezi pomenutog gradića navedem nekoliko prideva, koje zbog dobrog ukusa izostavljam, a za ovo prelepo... Puno ti fala... Inače, ime sam dobio po stricu. Njegova žena me prosto obožava, svaki put kad me vidi pozdravlja me rečima "Sve ti volim, ime ti ne volim!"... Aj da pokušam da, kolko - tolko, uzvratim komplimente u vezi imena: I sve je više varvara a sve je manje rimljana al zato tu je Smiljana... Pozdrav!
književnost.296 dalex,
>> Rece mi nesto sto mozda ne shvatam dobro:; >> >> "Razdiruca teznja za vecito novom senzualnoscu, nikad zadovoljena, >> ni najmanje sjedinjena sa telom koje zudi, vec koja se bez prestanka >> razbija o njega....obozavanje koje je u ljubavi, nemoc da se sacuva >> ova ljubav i borba protiv vremena!" - Cavafi Pa ako ti možda ne shvataš dobro šta od mene da očekuješ.(muuuuuu) Nego... >> Eto mi deca dvadesetog veka umesto Boga i Sotone uvedosmo >> novu dimenziju VREME. ... u tom smislu, kad sretneš tog baju sledeći put, ti mu lepo objasni da se nema mnogo vremena za tumačenje njegovih dubokih misli, pa nek se on malo zamisli, napravi esenciju svoje mudrosti, izrazi se kratko i koncizno, a ako uspe da upakuje u nešto lako i popularno (dobro, ne baš kao tekstovi Dragane Mirković) bog bogova... Poz!
književnost.297 kiklop,
> Heleni,Grci kao izvor i vecna inspiracija lepog > Estesis je poricanje smrti... > Eros je pakleni Bog ljubavi, njegovi zatocnici su > njegove zrtve... > Imena su simboli > La Mole jeste ljubavnik kraljice Margo; > dok je moj vitez moj nesudjeni ljubavnik.. > Ptolomeju se uvek vracam... > Prica je bilo "Epistola" onome koji nije dosao... > > Pozdrav, inace jedan od mojih omiljenih kraljeva > je bio Dragutin, prelepo je Arilje... > Pozdrav Smilja Očigledno je kod tebe izražena impresivna količina nostalgije za nečim. Ne bih znao to baš najpreciznije da definišem, ali tvoj način izražavanja u nekim momentima aforističan, a u nekima ne... Traži mnogo od onoga ko želi da razume... najčešće je kriptičan i odražava tebe na previše ličan način. Takav stil nije baš adekvatan za komunikaciju sa više ljudi. Ljudi ne žele da provedu vreme u analizi svih skrivenih aspekata tvoje misli. Prošlo je vreme alhemije, srednjovekovne mistike i laganih intelektualnih doskočica. Sve me ovo podseća pomalo i na Hermesa Trismegistosa (ispravite me ako grešim)i na smaragdnu tablu. Ovde pre svega cenimo jasan koncizan i eksplicitan način izražavanja. Ovo nikako nemoj shvatiti kao uvredu, jer ona to i nije. Ovime samo pokušavam da ti kažem da malo spustiš loptu i da eventualno otvoriš grupu (u kojoj bi rado učestvovao :) ). BTW ako imaš problema sa korišćenjem nekog od off line readera vrlo rado ću ti pomoći oko upoznavanja sa istim. :)
književnost.298 dr.grba,
>> Osim da prestanem da pisem, kako ne bih uznemiravala >> brizne duhove... To, naravno, ne dolazi u obzir. (:
književnost.299 dr.grba,
>>>> Ptolomeju se uvek vracam... >> ne znam šta bi ti reko... >> Iza reka, iza mora >> iza šuma, iza gora Asocirao si me na nešto, pa da ubacim i ja koju pametnu: Ima jedna modra rijeka široka je, duboka je... Sto godina duboka je. Tisuć ljeta široka je. O duljini i ne sanjam...
književnost.300 smilja,
Iscekujem, svoje kiberneticke andjele cuvare da me prosvetle u tom smislu... Jer, ovo cudo je u mojoj kuci tek nekoliko meseci.. Strasno! Za mene, kao nacelnog protivnika svakog sistema.. Ovo postaje kao zacarana suma Pozdrav Smilja
književnost.301 smilja,
Mislila sam na manastirski kompleks Arilje, Dragutin je bio ktitor crkve, negde oko 1296. A ni Milutin nije bas bio cvecka... Inace to je moja omiljena prica... Svi moji prijatelji je znaju... Nije za SEZAM!
književnost.302 smilja,
Ovo je bio samo odlomak iz pesme mog omiljenog grckog pesnika:Konstantina Kavafija.. Kojie je eto ziveo u Aleksandriji... Stoga sam ga citirala...
književnost.303 smilja,
Naravno da imam problema sa ovakvom, novom vrstom komunikacije i sa off-line.. Ali valjda ce i Bog prosvetliti i ovu naciju, pa i mene nesretnu i prosvetliti me u spoznaju ovog suludog sistema... Posto sam ovde ponovo prozvana, obecala sam moderatoru da vise necu da pisem, ili da cu bar truditi da pisem jednostavnije.. Na kakvu grupu si mislio?
književnost.304 dr.grba,
>> Inace to je moja omiljena prica... >> Svi moji prijatelji je znaju... >> Nije za SEZAM! Kako to misliš: "nije za Sezam"? Ne postoji priča koja nije za Sezam.
književnost.305 smilja,
Znas sta, procitaj primedbe, na moj stil pisanja.. Moracu da se potrudim da prestanem da pisem u simbolima.. Da bi me ostatak populacije razumeo... Na stranu sto nepismeno pisem u fazonu, off-line.... A toliko voim da pisem, a ta prica o Dragutinu i Milutinu mi je omiljena..:)
književnost.306 morkin,
> Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke! Tu pesmu volim, baš zbog poslednjeg stiha.
književnost.307 dalex,
>> Ovo je bio samo odlomak iz pesme mog omiljenog >> grckog pesnika:Konstantina Kavafija.. Ma to sam ipak ukapiro... Al to je nevolja sa tim pesnicima, prevod teško da može da bude u stihovima, a prepev često nije adekvatan, tj. retko se sreće baš dobar prepev. Mislim, ako je ono pesma, onda je i Hegel pesnik:)))))... Nego, zanimaš li se ti za neku, da tako kažem, 'klasičniju'(ili bolje 'uobičajeniju') poeziju... Pozdrav!
književnost.308 dalex,
>> Ima jedna modra rijeka >> široka je, duboka je... >> Sto godina duboka je. >> Tisuć ljeta široka je. >> O duljini i ne sanjam... Veoma interesantno, šta je to? I travelled far and wide trough many diferent times What did you see there? I saw the saints whit they toys What did you see there? I saw all knowlege destroy... (za sve sintaksne greške u engleskom žaliti se nastavno naučnom veću OŠ "Vladimir Nazor", jer je tamo svojevremeno neko bio jako pametan i odredio da se od jezika uče francuski i ruski. Za greške u srpskom, kasno je da se žalite bilo kome...;)) Pozdrav ljudi!
književnost.309 dr.grba,
>> A toliko voim da pisem, a ta prica o >> Dragutinu i Milutinu mi je omiljena..:) Pa, napiši je, pobogu!
književnost.310 dr.grba,
>>>> O duljini i ne sanjam... >> >> Veoma interesantno, šta je to? Pesma "Modra rijeka" Maka Dizdara. Inače, ovekovečena u pesmi sarajevske grupe "Indexi". Sad, kad nekome ne bi bilo mrsko da prepiše ovde celu pesmu...
književnost.311 veca,
Embrouz Birs ĐAVOLOV REČNIK DOKOLICA, im. Ogledna farma gde Đavo eksperimentiše sa sejanjem novih grehova i unapređuje gajenje novih poroka. DOSELJENIK, im. Neobaveštena osoba koja misli da je jedna zemlja bolja od druge. DROGA, im. Otključana vrata u zatvoru ličnosti. Ova vrata vode pravo u zatvorsko dvorište. DROMBULJE, im. Nemuzički instrument na kojem se svira tako tako što se čvrsto stegne među zubima, a rukom pokušava da se skloni. DRUGAČIJE, im. Ništa bolje. DRVO, Viskorastuće povrće koje je Bog izmislio kao spravu za kažnjavanje, ali zbog proceduralih grešaka većina drveća uglavnom ima malo plodova ili čak ni toliko. Kada prirodno rađa, drvo je pozitivan činilac civilizacije, i važan faktor javnog morala. Na strogom zapadu i osetljivom jugu njegovi plodovi (kako beli tako i crni), mada se ne jedu, slažu se sa opštim ukusom, pa, iako se ne izvoze, doprinose opštem blagostanju. Da prirodan odnos drveta i pravde nije izum sudije Linča dokazuje i ovaj pasus iz Morisetovog dela, koje je napisnao dva veka ranije: I dok bejah u toj zemlji, odvedoše me da vidim nekoje drvo kojeg zvahu Ghoghom o kojemu sam bio čuo da se vrlo pripoveda; ali kada rekoh da u njemu ne vidim ništa posebnoga, glavešina toga sela mi kazaše: "Drvo to sad nije plodonosno, ali kad mu bude doba za rađanje, videćete sa njegovijeh grana okačene sve one koji su se suprotstavili njegovome kraljevskome veličanstvu." Takođe mi rekoše da na njihovom jeziku reč "Ghogho" imade isto značenje što i na našemu "baraba". - Putovanje po Istoku. DUGOVEČNOST, im. Neuobičajeno produžavanje straha od smrti. DVAPUT, pril. Jedanput previše.
književnost.312 dalex,
>> Pesma "Modra rijeka" Maka Dizdara. Inače, ovekovečena u pesmi >> sarajevske grupe "Indexi". A-ha. Nisam mnogo slušao Indexe, jer sve kasete koje su došle do mene zvučale su kao oni žurnali od posle rata, koje Balašević tako dobro imitira... >> Sad, kad nekome ne bi bilo mrsko da prepiše ovde celu pesmu... ... što, naravno podržavam... Kad sam već pomenuo Balaševića, kao doprinos na polju lake literature jedan odlomak iz romana: Ne bih želeo puno da Frojdišem, ali, znaš, ti loši momenti nas prate kao kolona na auto-putu. Dok šibaš, ne mogu ti ništa, ali ih se nakupi, vuku se za tobom kao krokodilski rep, i samo čekaju da usporiš. I, kad to učiniš, gotov si. Pregaze te svi odjednom. Kao tebe sad. Ali, onda protutnje. Odu. I nemoj da juriš za njima, pokušavajući da ih obiđeš, kao što sam ja učinio. To ne može. Smanji gas, preuzmi kontrolu, vrati se u svoj ritam. Idemo dalje... Poz!
književnost.313 mcar,
PATRIOTA Gospodin patriota, sedi, cita novine, drvenarija u belo obojena, ukus tisine. On sa uzivanjem razmislja o smrti, novcu i mapama. Umetnost je krv, kako on to samo romaticno shvata. Povlaci jos dim, duboko. I misli mu novu sarenu ideju zaplicu, kao filigran, njihovi i nasi. I svet postaje zamisljeni poligon, ljudi su samo vojnici od plastike. Gospodin patriota, spokojan cita novine, na policama knjige, u vazduhu muzika. A letnji dan odmice, dok on sistematski trazi optimalnu strategiju borbe, za ceo narod, za sve nas. Ne trazi zahvalnost, prima gotov novac. Gospodin patriota, zadovoljan cita novine, supruga je na tenisu, a deca u Americi. U glavi zamislja plejade mracnih lica, nase nove neprijatelje. Organizuje preseljenja, mice ljude kao figure i oduzima polja. Polako postaje centar svega, dok popodne legano otice. Ponizeni i uvredjeni Ponizeni i uvredjeni, sklanjamo se kao psi i lajemo izdaleka. Kada gospodar dodje prilazimo, masemo repom zadovoljni. Ponizeni i osramoceni evociramo uspomene, ali secanje nas izdaje. zar smo i mi nakada bili ljudi? Ponizeni i gladni, glodjemo bacene kosti, uzdrhtali i sami. MC, 1995
književnost.315 mmarkovic,
Idu izbori, ponovo Matija Bećković. Ovog puta se nadam da je i .RA uz poruku. Ima li neko pištaljke ili šerpe? ---- ĆERAĆEMO SE JOŠ --------------- Ćeraćemo se još, Bože zdravlja, još kako ćerati! Vala ćerati, bogme ćerati, beli ćerati! Ćeraćemo se još, ja ti jemac, o dok trepćemo i dok se mognemo dizati, majati i gmizati, a što nemognemo i Bog će oprostiti. Ćeraćemo se još, jednako ćerati, to da smo načisto! Nema šta da krijemo, neka niko ne misli da nećemo! Poštenije je reći da oćemo, pa da se otvoreno ćeramo, kad se već ćeramo, i da jasno kažemo: "ćeraćemo se još!", nego da upredamo i obećavamo kako više nećemo, a svak zna da oćemo, pa da ispadne, ne kako smo se ćerali, nego smo još i slagali, i u lažu ćerali! Ćeraćemo se još, e oćemo, e oćemo pa oćemo, e oćemo - nego šta ćemo, e oćemo pa da ćemo, e oćemo pa da ćemo - ne znam šta ćemo, e oćemo - sve da nećemo! Ćeraćemo se još, evo da se zarečemo, pa ako ja slažem, ćeraj ti mene, ako ti slažeš, ćeraću ja tebe! Da se natćeravamo ko ćoravi, pa koji natćera, ima pravo ponovo da se ćera. Ćeraćemo se još, nema od pomirenja ništa! Moramo se ćerati, ne možemo se ne ćerati, i stati na ovome, samo bi još trebalo da se i ne ćeramo! Đe ste se ćerali - niđe! Šta ste išćerali - ništa! Ćeraćemo se još, da je moglo bez ćeranja, ne bismo se ćerali! To nam je suđeno, to nam je zaveštano, to je najmanje što možemo. Ako smo dovde doćerali, da bi tu stali, džabe smo se ćerali! Ćeraćemo se još, počeli su pametniji, zar mi da prestanemo? Sad kad je najvažnije, kad sve moramo išćerati na čistinu! Šta bi drugo radili, čemu bi se nadali? Ne živi se od staroga ćeranja! I šta bi s tim postigli? Šćerdali sve što smo se dosad ćerali, ostali bespošleni na pola ćeranja, ni tamo ni ovamo, i mi više ne bismo bili mi. Ćeraćemo se još, kome se ne ćera - neka se ne ćera, neće ga niko naćeravati da se ćera. Matija Bećković ceracemo.ra
književnost.316 msp.,
h> Treba mi podsećanje na neku priču koja ima nekakvu vezu za h> železnicom (radnja se dešava u vozu ili na stanici, ili je h> glavni junak mešinovođa ili...). Priča treba da je od domaćeg h> autora. h> h> Znači: naslov priče, ime autora. Mislim da nema dovoljno podataka, ali da pokušam: Miroljub Milanović, Voz. Priča je pre ne znam koliko godina dobila prvu nagradu na konkursu Politike. Potom je konkurs ukinut a priča je izvrsna. Još podataka: M.M je profesor književnosti u gimnaziji u Petrovcu na Mlavi.
književnost.317 hercog,
Veeeeeeeeeeeeeeeeeelika molbica od ortaka Uskoro mu je rođendan i pravi žurku,pa mu treba neki kratak natpis da zalepi na svoja ulazna vrata, a da bude duhovit. Nešto u fazonu: 'Ko ne donese poklon, ne može da uđe unutra'. Unapred fala, Dexy Sale p.s. stvar je enormno hitna!
književnost.318 dalex,
>> 'Ko ne donese poklon, ne može da uđe unutra'. Evo nekoliko, mestimično i duhovitih, predloga: (1) Ko ne donese poklon, ne može da uđe unutra Ko donese poklon, neka uđe, neka ga preda, a zatim neka izađe da još jednom pročita natpis... (2) sa spoljne strane vrata: 'Ući, predati poklon, a zatim pročitati natpis sa unutrašnje strane' sa unutrašnje strane vrata: 'Ne bi da vas zadržavam!'... ili tako nešto... (3) Ko nema poklon neka ostavi 20din. u sanduče i nek briše! (4) natpis na vratima jednog ortaka: We disclaim any brain damage! Poz!
književnost.319 kum.djole,
>> Uskoro mu je rođendan i pravi žurku,pa mu treba neki kratak natpis >> da zalepi na svoja ulazna vrata, a da bude duhovit. Nešto u fazonu: Ne znam šta bi mogao da stavi na ulazna, ali na vrata WC-a može da stavi jednu tablicu od kartona, koja se, jelte, okreće. S jedne strane može da piše "OPEN" a s druge "RAZVIJAM FILM!". Tako je bar kod mene, evo već par godina. Imam i svedoke. ;) ..ali da bi sve bilo efektno 'do bola' mora da ima papagaja koji "zvižduće u 8" i igra "moravac".. a to nema svako. ;)
književnost.320 mango,
> Ponizeni i uvredjeni Promeni naslov.
književnost.321 msp.,
Završio sam jednu kratku priču pa je kačim ovde nadajući se da će neko imati strpljenja da je pročita i, što mi je važno, napiše mišljenje. vilhelm
književnost.322 mcar,
Nista mi ne pada na pamet, imas li neki predlog ? MC
književnost.323 nenad,
> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov > :) Nije, pretpostavljam, dovoljno da bude samo lažov, pitanje je i u kakav kontekst želiš da staviš tog svog junaka. Baron (jel odatle reč "baronisati"? ;) Minhauzen nije isti tip lažova kao Gebels na primer.
književnost.324 dbambi,
=>> ne mogu da se setim nikog drugog. Dakle, traži se neki veliki lažov =>> :) => => Nije, pretpostavljam, dovoljno da bude samo lažov, pitanje je i u => kakav kontekst želiš da staviš tog svog junaka. Baron (jel odatle => reč "baronisati"? ;) Minhauzen nije isti tip lažova kao Gebels na => primer. Priča je već odmakla i smislio sam svog lažova, ali to bi bila neka razlika između Minhauzena i pojma " lažov " kako ga shvata većina ljudi. U baronovom laganju nema zlobe i zadnjih namera. To je naprosto izmišljanje i preterivanje s ciljem običnog hvalisanja, odnosno baš ono što radi većina dece. Gebels je naravno, ekstremna krajnost pojma o kome govorimo :( Bambi
književnost.325 mcar,
U datoteci uz poruku je minimalni esej. MC k6.zip
književnost.326 zmarko,
Subject: lažov Neznam kakav karakter tražiš. Možda Til Ojlenšpigel pomogne.
književnost.327 kovac.alx,
Imam jednu molbu! Potrebna mi je knjiga izvesnog gospodina SCHREMERS-a, profesora prava na univerzitetu u holandskom gradu Lajdenu. Naslov knjige glasi "International Organizations" i objavljena je na engleskom jeziku. Hendikep je sto nemam kataloski broj knjige. Schremers je objavio ovu knjigu sredinom devedesetih, ali ako neko poseduje neku njegovu knjigu na slicnu temu volela bih da me obavesti. Mozda bih u tom slucaju mogla da iskoristim izvode iz te knjige. Unapred zahvalna Sasa
književnost.328 mmarkovic,
Ne, nisam pogršio konferenciju/temu, Đorđa balaševića sam oduvek pre smeštao u književnost, nego u muziku... Elem, seća li se neko Đoletove pesme čija prva strofa glasi ovako nekako: Moj drug iz detinjstva, živi mirno na selu, k'o u ruskom romanu, ima ženu i sina, i podrum pun vina, i sve mu je ravno. . . . Sa kog je to albuma i kako se zove pesma? Neko je pozajmio kasetu i nikada je nije vratio... ;( Nikada kasnije ga nisam čuo da peva ovu pesmu... Uopšte, ako neko ima Đoletove tekstove, neka šalje... Nećemo mu ništa. ;) Može i pointer ako ih negde ovde ima... A i MIDI-ja nesto nema... >)
književnost.329 vekac,
> Uopšte, ako neko ima Đoletove tekstove, neka šalje... Nećemo mu > ništa. ;) Može i pointer ako ih negde ovde ima... Pointer1- Postoji pod conf. MUZIKA deo za i domacice i kolko sam videla ima dosta tekstova. Pointer2- Postoji/postojala je grupa DEMOLERI - sta li je sa njom Pointer3- Pitaj sta te konkretno do tekstova zanima I predlog da ovo prebacimo pod MUZIKA CU V. :)
književnost.330 dr.grba,
>> Moj drug iz detinjstva, >> živi mirno na selu, >> k'o u ruskom romanu, "Ostaje mi što se volimo", album "Odlazi cirkus" >> Uopšte, ako neko ima Đoletove tekstove, neka šalje... Nećemo mu >> ništa. ;) Može i pointer ako ih negde ovde ima... Mrzi me da tražim gde sam slao. Evo ti komplet, pa ako ti smeta višak, ti ga obriši (: balasev.zip
književnost.331 mmarkovic,
> Pointer1- Postoji pod conf. MUZIKA deo za i domacice i kolko sam > videla ima dosta tekstova. Postoji problem na sezamu... kad kažem CO JO MUZIKA, on kaže da konferencija MUZIKA ne postoji! I ne postoji, to je sada verovatno MUZIKA.n, ali onaj ko ne zna koliko je n, mora da proba redom... Sezam bi ovo mogao da proba sam... > Pointer3- Pitaj sta te konkretno do tekstova zanima dr.grba je rešio problem :) > I predlog da ovo prebacimo pod MUZIKA Hvala, ali namerno sam pitao ovde, Balaševića više doživljavam kao pesnika, nego kao pevača... Ipak, hvala još jednom!
književnost.332 mmarkovic,
> "Ostaje mi što se volimo", album "Odlazi cirkus" Jeste! Hvala. > Mrzi me da tražim gde sam slao. Evo ti komplet, pa ako ti smeta višak, > ti ga obriši (: Hvala, nema viškova... :) Ovo je mnogo više nego što sam mislio da postoji!
književnost.333 mmarkovic,
> Mrzi me da tražim gde sam slao. Evo ti komplet, pa ako ti smeta višak, > ti ga obriši (: U kom su kodnom rasporedu ? Učitah u Word, postavih verdana font... neka slova se vide OK, neka ne...
književnost.334 hogistey,
Janko Vujisić (1942) Pjan idaše Pjan idaše jutros Janko Gradom A neka je Bog mu pomogao Niđe nije on prošao kradom Nit' ikoga do sad odmogao Pjan idaše jutros Janko Gradom Ugiba se zemlja pod nogama Krvave se magle usukale Zjapi prazno nebo kao rana Dvije čavke u dva oka stale Ugiba se zemlja pod nogama Nekud gleda pogled mu u suzi Čekajte ga kad noću vaskrsne Preklinjem te Višnji dušu uzmi Ovaj mjehur neba nek rasprsne Nekud gleda pogled mu u suzi Kad odjeknu jame bezdanice Nije dobro nikom na svijetu Zidaće se same gračanice Gledam svoje oko na glijetu Kad odjeknu jame bezdanice Na njega je panulo prokletstvo Svi o dobru on o jadu sniva Tu je gdje je a tu nije mjesto Sem što mrce po svu noć cjeliva Na njega je panulo prokletstvo Pjan idaše jutros Janko gradom A neka ga Bog mu pomogao Niđe nije on prošao kradom Nit' ikoga do sad odmogao Pjan idaše jutros Janko gradom
književnost.335 hogistey,
Milenko Pejović (1943) Oda I kroz hridi I kroz šume Ko razume I kroz stenje Niz kamenje Kad su igle bola Bole Spasavo si alkohole I kada se htelo Zreti I kada se moglo Hteti Da se uštve Osokole Spasavo si alkohole Onda pamtiš Onog dana Inje beše Svuda slana Kad su hteli Da me vole Spasavo si alkohole I kad ljubljah Odveć prazno I porazno i užasno Kada bejah Glavom dole Spasavo si alkohole Sad se sveli U granicu Meki konac I konopac Rusvaj dana I dodole SPAŠAVAJ SE ALKOHOLE
književnost.336 hogistey,
Miroslav Maksimović (1946) Drugi sonet o pijenju piva Odjednom iznesu stotinu krigli za bučnu gomilu znojnih košulja; bled se službenik iz sale odšulja, za njim odmagli i Švaba zadrigli. Na pozdrav pivu svi su ruke digli, svi stoje, s hrenovkama u stomaku; kraj ulaznih vrata, crn u budžaku, zbunjeno stao jedan tek pristigli. Niko ga ne vidi, jer pivski pozdrav ponosno širi stotinu nozdrva: "za kriglu spremni!", "zig hajl!", ili "viva!". I lampe klati ritam ovacija, radost snažne akcije svima prija. Salom se šulja sablast mrkog piva.
književnost.337 dr.grba,
>> U kom su kodnom rasporedu ? CP 1250. >> Učitah u Word, postavih verdana font... Eh, ta Verdana (: Probaj Arial CE.
književnost.338 mmarkovic,
> >> Učitah u Word, postavih verdana font... > > Eh, ta Verdana (: Probaj Arial CE. Imam utisak da zavitlavaš? Ako je utisak dobar - ne služi ti na čast! Ako nije - imaš izvinjenje. Nisam, i neću da podešavam kodnu stranicu onako kako MS misli da treba. Tvrdoglavo se držim standarda koji važi, a to je JUS015! Bilo kako bilo - problem je rešio konvertor (windows\yu\con32b.zip) YU slova i tekstovi mi dovoljno retko trebaju da mogu da budem i tvrdoglav...
književnost.339 hogistey,
Milan Nenadić (1947) Ljubo Radović kod rakijskog kazana viđen noću bez mjeseca Do kasno u noć kraj kazana Uz mučenicu zvanu šljiva, Ljubo Radović srećan pjeva: "Ima li iđe ikog živa?" Uz kazan plavkast plamen liže. U njem se kuva i klokoće Sva jeza noći i sjaj sunca Koje je nekad upilo voće. Kao da nikog na bijelom svijetu Nije ostalo noćas živa, On svoju široku dušu grije Na ugašenim suncima šljiva. I samo načas kad prižmiri, Kroz maglu vidi strašnu sliku: Iz njega tanke šibljike kuljnu Nalik na one u šljiviku. Pa mu se čini ta noć rakijska Ogromna, crna, opšta raka, Po kojoj sjaj se života rasu U pepeo dogorjelih ugaraka. Do kasno u noć kraj kazana S jeseni kad se kiša stušti Ponavljaju se strašni snovi Dok šljivovicu Ljuban ljušti. I posle nikad ne razazna, Kad zatekne ga sunca zraka, Je li to san bio kraj kazana Il' samo svjetlost ugaraka. Dah svih sunaca u njemu traje I on ga nosi u beskraje.
književnost.340 dr.grba,
>>> Eh, ta Verdana (: Probaj Arial CE. >> >> Imam utisak da zavitlavaš? >> >> Ako je utisak dobar - ne služi ti na čast! >> Ako nije - imaš izvinjenje. ama, ne, pobogu. Verdana je poznata po "neurasteničnom" ponašanju. Naime, postoji nekoliko programa Microsofta koji stalno i stalno instaliraju Verdanu, bez obzira na postojanje već instaliranog fonta sa tim imenom. I onda se desi da od fonta koji je imao YU slova dobiješ font koji - nema YU slova... ): >> Nisam, i neću da podešavam kodnu stranicu onako kako MS misli da treba. >> >> Tvrdoglavo se držim standarda koji važi, a to je JUS015! Ovo nije mesto za tu raspravu. Tek, reći ću ti da, iako je tvoja pobuda sasvim normalna i jasna, ipak nije prihvatljiva: ako hoćeš ispravan tretman YU slova u Windowsu, CP 1250 je jedini prelazni oblik ka Unicode tabeli koji se može prihvatiti. JUS015 je zakasnio u pojavljivanju na sceni i nema šta da traži u praksi. >> YU slova i tekstovi mi dovoljno retko trebaju da mogu da budem i >> tvrdoglav... Možda si u pravu, ali ja ovo ne smatram baš nekom generalno pametnom politikom.
književnost.341 mmarkovic,
> Ovo nije mesto za tu raspravu. Saglasan. Prebačeno u PCUTIL.4 van.conf
književnost.342 kum.djole,
I konačno kupih mantil, cipele i kapu koje sam nedeljama merkao u izlogu. Obukoh se i stadoh pred ogledalo. Mantil mi je stajao savršeno. Cipele su bile neudobne.. ali sjajne i lepe, a kapu nikako nisam uspevao da namestim. U tom trenutku ču se zvono na vratima. Onako obučen, s kapom na glavi, potrčah da ih otvorim. Predamnom se ukazala figura prelepe devojke u crnom čipkastom vešu. Duga plava kosa dosezala joj je skoro do lakata, njeno lice bilo je savršeno oblikovano, a pogled nevin i blag. Odjedanput, lice joj se ozari a ja ostadoh ukopan. "Ooo, ti si! Uđi slobodno, otkud ti,jao smrz'o si se.." - uhvati me za bok kao da me privlači sebi i ulete u stan zatvorivši vrata za sobom. Bio sam izbezumljen. "Sedi, raskomoti se... jao, pa od kad te nisam videla.. od marta.. ..ne, ne.. od aprila, kad smo bili na onom dosadnom predavanju.." Stajao sam kao kip i zurio u te beskrajno plave oči. "Sedi,raskomoti se.." - uporno je ponavljala - "Idem ja da skuvam kafu. Izvini ako sam malo nepristojno obučena, iznenadio si me ovom posetom." Sedoh na svoju fotelju koju sam kupio prošlog meseca, skidoh mantil i kapu. Vratila se brzo noseći dve šoljice i džezvu sa tek skuvanom kafom. "Evo kafica, uvek mi je pri ruci, ko zna ko bi mogao da dođe pa barem kafu da skuvam. A kako si mi ti? Što si se bre tako ugojio?" - postavljala mi je pitanja ne dajući mi prilike da odgovorim. Pričala je dugo, pritom se uvijala i ponašala tako komotno da mi je to postalo simpatično.. "Jao, pa ti nisi video slike sa letovanja!" - uzviknu i odjuri u pravcu moje spavaće sobe. Tada sam jasno uočio njeno predivno izvajano telo, miris koji je širila po čitavoj sobi.. "Ne mogu da ih nađem, soba mi je u takvom neredu" - reče mi tugaljivo - "A zašto si se ti skinuo? Zar ne vidiš koliko je hladno? Obuci se, idem i ja nešto da ogrnem." ..Potpuno nesvesno obukoh mantil koji mi je savršeno stajao i stavih kapu koju nikako nisam mogao da namestim. U tom trenutku, ugledah je u gornjem delu moje pidžame. Bila je još lepša i privlačnija. Ponovo osetih želju da je privučem sebi.. "Šta, već moraš da ideš?" - reče iznenađeno, cimnu me za ruku i povuče ka vratima - "E baš šteta, nismo se čestito ni izrazgovarali! Pa ništa, vidimo se, pozdravi kući.. Ćao!" ..Kao da lebdim nađoh se iza vrata svog stana, potpuno obuzet bojom njenog glasa i njenim punim, jarkocrvenim usnama. Poželeh je još jedanput,jače i strasnije... I evo, već deset dana sedim na klupi, u parku, u onom istom mantilu koji mi savršeno stoji, sjajnim cipelama, sa kapom koju još uvek nisam mogao da namestim, i gledam je kako na terasi moga stana, u gornjem delu moje pidžame, prostire svoj crni čipkasti veš.. i pitam se.. "Bože, ko je ta devojka?"
književnost.343 kum.djole,
Čovek mora da upozna mnogo žena kako bi našao pravu, i ako ima sreće on će da je nađe. Muškarac koji se zadovolji prvom ili drugom ženom u svom životu, neznalica je; on pojma nema šta je žena. Čovek mora da prođe kroz tu školu, a to ne znači samo spavanje sa ženom, da ih jebeš jednom ili dvaput; to znači _življenje_ sa ženom, mesecima i godinama. Ne krivim ljude koji se boje da to učine - jer to znači izložiti dušu na pijacu. Naravno, neki se ljudi jednostavno uvale s jednom ženom, odustanu, kažu: to je to, to je najviše što mogu. Mnogo je takvih i, u suštini, većina se ljudi pomiri sa sudbinom: uviđaju da ne ide kako valja, ali nije važno, pretvarajmo se, nema svrhe da se ponovo prolazi kroz sve to, šta je na televiziji večeras ? Ništa. Svejedno, gledajmo je. Jer, to je ipak bolje od gledanja jedno u drugo, bolje od razmišljanja o _tome_. Televizija drži više loših parova zajedno nego što to čine deca ili crkva. Charles Bukowski ("Šekspir nikada ovo nije radio") 1979
književnost.344 dr.grba,
>> I konačno kupih mantil, cipele i kapu koje sam nedeljama merkao u izlogu. Nema naslova, nema imena autora. Kume, šta je ovo?
književnost.345 kum.djole,
>> Nema naslova, nema imena autora. Kume, šta je ovo? To sam se ja malo zaneo. Elem, objektivno, autor sam ja, a kratka (huh?) priča datira iz vremena "Konkursa za kratku priču radio Pingvina".. negde tamo, '93 ako se ne varam.. u, al sam tad bio mali (?).. i, opet objektivno, nikada nisam razmišljao o naslovu, mada je na konkurs otišla tek onako, kao "Mantil, cipele i kapa koju nisam mogao da namestim". U suštini, i nije bila moj favorit. Ostale dve su se baš fino razmilele po etru, što sam uostalom i hteo.. ..neki su se prepoznali ;)
književnost.346 supers,
>> >> I konačno kupih mantil, cipele i kapu koje sam nedeljama merkao u >> izlogu. >> Nema naslova, nema imena autora. Kume, šta je ovo? Mislim da se u takvim slučajevima autorstvo podrazumeva :)
književnost.347 dr.grba,
>> Elem, objektivno, autor sam ja, a kratka (huh?) priča datira iz vremena >> "Konkursa za kratku priču radio Pingvina".. negde tamo, '93 ako se ne A, zooo! ((: Ma, dopada mi se, baš je uvrnuta priča.
književnost.348 mcar,
Da li sada postoje nekakvi konkursi za kratke price ili pesme. Meni se cini da ne. MC
književnost.349 veca,
NESPORAZUM Dogovore se Miša i Bilja da se čuju u petak u 6 sati. Miša će zvati Bilju da se dogovore kada i gde će se naći. Petak. Tačno šest. Zvrrrr!!! "Halo, Biljo, ej Miša je. Kako se osećaš posle onog. Ja još uvek ne mogu da dođem sebi. Bila si vrlo maštovita. Ne mogu da verujem da mi se ovo dešava. Ej, slušaj, večeras u devet na istom mestu. Garaža iza Stevine kuće. Nemoj da kasniš." "Dobro, Mišo. Ovde Biljina mama. Preneću joj poruku." Ivana Lepojević iz zbirke kratkih priča ČAMAC NA MONT EVERESTU (izbor najboljih priča sa X konkursa za kratku priču na jednoj strani)
književnost.350 veca,
Nedavno je, u izdanju Gutembergove galaksije, objavljena zbirka aforizama MASKE LIKUJU, Raše Papeša. Čitav svet je protiv nas i može da računa na našu punu podršku. Posmatrači greše kada o nama sude na prvi pogled. Mi smo za jedno duže posmatranje. On je pravi tatin sin. Isti ispljuvani otac. Moj deda se učlanio u mlade socijaliste. Što je mlađi, to je luđi. Vlada ne može da čini čuda, tim pre što joj ni najprostije stvari ne idu od ruke. Policija je razvalila kontejner i tako sprečila još jedno nenajavljeno okupljanje građana. Vođa je veliki demokrata. Neverovatno je šta on sve sebi dozvoljava. Sposobna policija od banalne intervencije napravi hirurški slučaj. Davljenik je imao samo jednu manu. Mnogo je pio. Oni koji me uporno citiraju navode me na pogrešan zaključak.
književnost.351 rdejan,
>> Oni koji me uporno citiraju >> navode me na pogrešan zaključak. Taj legendarni aforizam, doduše u formi koju do sada nisam video, uvek me oduševi... 10x, Veco. :) Pozdrav, Dejan
književnost.352 veca,
VRHUNSKI PENDREK Mislim da su i ti prvi pendreci bili sasvim solidni. Uvezao sam ih specijalno iz Rusije. Odmah smo ih probali u nekom štrajku i odlično su se pokazali. Tvrdi, otporni, sa kaišem, lepo ležu u ruci. Milicija je bila prilično zadovoljna, završavao im je posao. Ali vi- deo sam, dobro sam video. On nije bio zadovoljan. Šta sam mogao, nađem jeftino te kineske, kvalitetna roba. Mekši, ali duži, može lepo da se zamahne, a kad udari otkida. Mili- cija se oduševila. Napravili smo i pokaznu vežbu, bio neki protest, pendrek prva liga. Ali vidi se, On potpuno ravnodušan. Odem ja čak do Južnoafričke Republike, uvezem pun brod, vr- hunska roba. Gumeni, vrlo dugački, savitljivi kao bič, mogu da biju po četiti-pet odjednom. Dali mi i garanciju. Rasturili smo sa njime čak i demonstracije rudara, milicija je imala samo reči hvale. Ali šta vredi kad On ćuti. Ćuti, ali vidim, nije dobro, očekuje bolje. Tražih, tražih i nađoh. Ne bolji, nego najbolji. Specijalni francuski, električni. Tu nema mnogo mlaćenja, samo ga pipneš, baca pet metara. To se nekada koristilo u lovu na ajkule, poslednja reč tehnike. Kad smo ga probali na nekom mitingu, bilo je strahota gle- dati. Ali On, On ćuti. Samo gleda i ćuti. Ja onda skupim sve stručnjake i naše i strane i dam im grd- ne pare. Godinu dana su radili i danju i noću bez odmora i najzad napravili Vrhunski pendrek. Izbacuje 20 metaka u minuti, ima snaj- per, tromblon i bacač plamena, plus radar i rakete zemlja-zemlja. Još ga nismo probali, ali osećam da će mu se najzad svideti. To je pendrek po njegovom ukusu. Slobodan Simić
književnost.353 willow,
Pozdrav svima. Evo i ja malo da se priključim ovoj konferenciji. Vidim, dosta se lepo piše ovde. Evo par ličnih odlomaka iz lične zbike pesama i suviše kratkih priči, pod radnim nazivom "Bljuvotine u očima Boga". Saveti, kritike, sugestije, poželjni su. ...pesmice... 'de sam to ja ? Može li se, ikako, naći opravdanje, za svo to svakodnevno sranje. Ako može, pomozi nam dragi Bože. Ako ne, ima li smisla uopšte i to raditi, govanca ručno iz šolje vaditi. Filings Što sam se zaljubio, glavu sam izgubio. Kako sada snage smoći, kad li će me taj bol proći. Nisam smeo svoja osećanja, da vadim iz pakovanja. Bolje je zauvek u kući se zavući. Bez uznemiravanja krkati, drkati, pa hrkati. Smisao Uživati...saživeti...oživeti. Pridržavati...poživeti...doživeti. I, najvažnije od svega. Ne nadživeti. Zauvek dešnjak Doktore, pliz, rekoh. Svestan ozbiljnosti situacije svoje. Nemojte samo desnu da mi čupate. Kako ću posle ?. Mislim, da pišem. Ajmo odavde ( Lepa Vilo ) Sletela mi, jednom bila, sa oblaka mala vila. Tu, na dlan, jel to san ?. Nije. Tri želje, nabroja prstićem, ispuniće mi, kaže, čarobnim štapićem. Molim te, lepa Damo, imam želju jednu samo. Tamo, odakle si i ti došla, kad budeš nazad pošla. Povedi, ljubim te, sa sobom i mene, ko će više ovde da vene. Duševni izrazi Ej, umetnik. Gde si poš'o sa to platno pod mišku ?. Pa, rek'o, da se malo duševno izrazim. M'rš, bre, nazad !. Ti će' da mi plašiš gosti. Poslednja mudrost "Tačko na zidu, muvo u letu. Ambise ništavila, crno-beli ruski filme. Hvala vam. Dadoste smisao životu mom." Beše zapisano na parčetu hartije, pored leša. Dobijenog pištoljem pa kroz usta razbucane glave. Mala stopala ( Sanjina pesma ) Beše članak u novinama, plus slika. Najlepše male Dame ovog sveta. Čitam, pa zaključujem. Uspešno ideš napred, predvođena njima. Malim stopalima. Podijumi, daske i sve što život nekom znači. Blago vama, pod njima. Malim stopalima. ...misli... Mislim se, šta bi tek bilo kad bi neki čova im'o dve glave. Pa taj bi non-stop udar'o glavom o zid. Prdnite slobodno malo u etar, sve će to, ionako odneti, neki malo jači vetar. Svinje su svinjama obične svinje. Sem kad se svinje ne usvinje k'o svinje. Jer onda, pun svinjac usvinjenih svinja, krene da umišlja da su koje kakve druge životinje. A ne samo brdo svinja, usvinjenih k'o obične svinje. jedini izlaz odavde je sa prozora na petom... ...ovde, jedino se od prozora na petom do pločnika stiže na vreme... ...a ako je već jedini izlaz odavde kroz prozor na petom, kako to da je lift non-stop zapišan ?. ...priče... Otom, Potom ( DužinAtomoveStvariMetar ) Napio se AtoMrav, pa bulazni u etar, uveliko prekoračivši termin namenjen za crtaće. -"Postoji i manja stvar od atoma. Atomova". -"Šta se dobije kad se spoje Atom i Atomica. Jel' ispadne novo Atomče, il' dobijemo molekul ?". -"Kako to da kad atom bacite sa petog sprata, on nikad ne padne na pločnik, nego direktno na glavu nekom drugom atomu ?". -"I šta to znači, kad mi neke od njih kažu da sam 'Atomski Jebač'?". -"Čuo sam da poneki atom ume dobro da se naljuti kad neki peder krene da ga cepa". -"A tom, što je od mene napravio atom, imam da poručim ..." -"DOSTA. AJMO, REKLAME !". -"E ne može to tako !", viknuše mnogi atomi. Nasta prava konfuzija. Na tome se i završilo, jer se neki atom izdajica blagovremeno setio da okrivi Japan za sve. Levo, desno Šetaju dva filozofa. -"Postoji li večna tajna ?", upita filozof levo. -"Postoji večna tajna. Život.", odgovori filozof desno. -"Pa, dobro. A kako znaš da postoji, kad je to tajna, plus toga večna ?", opet će filozof levo. -"E, nemoj mnogo da filozofiraš", pokopa ga filozof desno. -"A ko je od nas dvoje levo, a ko desno. Mislim, ti jesi desno a ja levo u odnosu na ovu priču, dok možda u odnosu na neku drugu si ti levo, a ja desno", nastavi filozof levo. -"Sad mi te je više pun kurac !", dreknu filozof desno. Ubrzo su oba filozofa ležala u prašini, tako da će ostati večna tajna to, ko je od njih dvoje ustvari bio levo, a ko desno. Kako je umetnut Terminator II Živeo jednom jedan veliki umetnik, po imenu Žan Klog Van Dog. Stvarao je i stvarao sve sama umetnička dela, jer je bio jako talentovan za to. Inspiracija je njega, nekim čudom, svuda nalazila. Kad spava. Kad sedi na WC šolji i čita novine. Ili ih, pak, ne čita, nego tako, samo sedi. Ukratko, bio je pravi umetnik-besmrtnik-živi spomenik, ponos i dika mnogih enciklopedija i udžbenika. I tako, odluči on da pri kraju svog besmrtnog života, stvori i nešto korisno. Svog Naslednika. - Stvori on, pod bro' jedan, muža i ženu. - Zatim, veliku, toplu i meku bračnu postelju. - Onda mu pade na pamet da bi bilo dobro kad bi stvorio i romantičnu večeru u dvoje, uz sveće i starogradsku muziku. I bi tako. - Tada, k'o i svaki umetnik koji ide korak ispred svog vremena, stvori on polufinale kupa evropskih šampiona u fudbalu. Pošto je bio tek deseti minut prvog poluvremena, a njemu se strašno žurilo da dovrši svoj posao ... - Stvori on potencijalnog komšiju, a pošto je negde čitao da je sve potencijalno mnogo bolje ako prvo ubacite im, učini i on tako. Posle nekog vremena, uvidevši da se tu ništa naročito ne dešava, pređe on na životinjsko carstvo. Na kraju, upalilo je sa rodom-decopismonošom, s tim što umesto da joj stavi krila, on joj stavio par puta. -"Aj l bi baek !", reče Žan Klog zadovoljno, pa pripali pljugu. Hello from Willow Valley
književnost.354 kolja.t,
> Duševni izrazi > > Ej, umetnik. > Gde si poš'o sa to platno pod mišku ?. > Pa, rek'o, da se malo duševno izrazim. > M'rš, bre, nazad !. > Ti će' da mi plašiš gosti. Ova ti je ko za mene! :))))))) Samo ja trenutno nosim monitor :) I "plašim gosti" :))))))) Sviđa! :) I ostalo, naravno. Pozdrav!
književnost.356 willow,
...još bljuvotina.... Svoj na svom roštilju Krenuli, tako, Ćevap i Krmenadla na roštilj, pa pričaju, usput. - "U, što ćemo da krkamo, a ?", reče Ćevap. - "Mmmm, jedva čekam", odgovori Krmenadla. Kad su stigli tamo, ispalo je da su se nešto malo zajebali u proceni. - "Jo', majku mu jebem, nisam baš ovako zamišlj'o roštilj", skviknu Ćevap. - "Ni ja", cvrčnu Krmenadla. Neko da, neko ne, neko bi, al' ne može Sede gos'n Bik i gos'n Vo u kafani, pa pričaju, tako, uz čašicu. -"E, gos'n Biče, blagiš se vama. Vi prcate svaki dan.", reče gos'n Vo. -"Šta da vam kažem, gos'n Vole. Tako je gos'n Vlasnik Farme odlučio", odgovori mu gos'n Bik. -"Dobro, al' nisu baš morali da mi seku jajca zbog toga. Mogli su lepo da mi kažu", tužno zakljuži gos'n Vo i napi se to veče k'o onomad gos'n Evnuh u nekom sličnom tak'om dijalogu. Zrnca peska Leže tako jednom dva zrnca peska na plaži. -"Ufff, baš upeklo ovo sunce, jel' da ?", reče jedno zrnce. -"Aha", složi se drugo zrnce. -"Šta misliš da skoknem po pivo, da se malo rashladimo ?", upita jedno zrnce. -"Može", odgovori drugo. Posle par minuta .... -"E, nisam mog'o da ponesem oba, tako da sam tvoje morao da popijem pred prodavnicom", reče zrnce koje je bilo zaduženo da donese pivo. -"Ma, dobro, nema veze", odgovori zrnce koje je zrnce zaduženo da donese pivo prešlo. -"Mamu ti jebem, znaš ka' ću sle'eći put ti dam da se namažeš", misli se u sebi, to isto, pređeno zrnce. Ostavi nešto i za posle Sedi Knedla sa Šljivom u kašiki, pa na putu do Zinutih Usta, pričaju o planovima za budućnost. -"Malo sam umorna od posla, tako da ću, čim me taj što je zin'o smaže, da otputujem negde par dana na odmor", reče Knedla. -"Da znaš, ja sam veoma uzbuđena. Uskoro ću, naime, imati priliku da spoznam i tajnu zagrobnog života", viknu Šljiva iznutra. ... Buć !. Prepucačina preko mrtka Molim vas, pojasnite mi malo, jel' to istina da je onomad drug trtko, preko druga mrtka, drugu frtku poručio kako je ovaj, u stvari, samo obična karika u lancu, točkić u mašini i da ima malu kitu, na šta je drug frtko, preko druga mrtka uzvratio drugu trtku na taj način, što je pljunuvši u čelo i lupivši mu cajper, rek'o drugu mrtku da on to isto uradi drugu trtku, u ime njega, druga frtka, i da je to najviše i rasrdilo druga trtka, kojije onda naguzio druga mrtka, pa mu rek'o da i on isto tako nazguzi druga frtka, baš k'o što i on sada guzi njega, druga mrtka, a sve se završilo jasnom porukom druga frtka, na adresu druga trtka, preko leđa druga mrtka, da, k'o što je on sad druga mrtka malo skratio za glavu, tako da i on, bezglavi drug mrtko, obezglavi malo i druga trtka. -"Tako mu poruči", reče. Svašta se priča po čaršiji, pa bih molio razrešenje. Posebno za pljuvačinu, posebno za guzačinu, 'baška za obezglavačinu. Pit'o bi ja i druga mrtka, al' otkako je malo ostao bez glave, nekako se sav povukao u sebe. Dobrovoljni Udavljenik Labudiću lepi, hajde. Slobodno, preko mene. Spusti mokra, bela krila. Ali oba. I čipkanu haljinicu. I te oči. Spasioče, ti u seksi šorcu. Odbi. Idi zviždi negde drugde. Baš me i to zabole, što ne znam da plivam. I već pomalo davim. U tom jezeru. Dubokom, ali njenom. Radoznalost Malo je vukao na svoju stranu, malo smo ga zato obesili na granu. Čisto da vi'imo, dal' će i dalje da vuče. Nismo to očekivali, al' njega počelo nešto da vuče, da nauči malo da muče. Posle su se skupili, iz radozalosti. I ti što oko njega čuče. Pojma nemamo, valjda bi i oni uče. Da čuču, vuču, il' možda da muču ?. Ljubavi moja Osećam toplinu, držim te. Mekoću, i milujem. Prstima, tražim mesto od koga bih počeo. Skidam ti sloj po sloj, kradem uzdah po uzdah. Vrhunac naše jutarnje gozbe, stiže iznenada. Uz mnoge zvuke, drhtaje, pa spokoj. Paleći cigaretu, procedih. Zašto li sve što je lepo ima kraj ?. Međutim, odgovor nisam dobio. Na stolu ispred mene, lenjo su ležali tvoji ostaci. I masni papir, u kom si bio. Moj Bureku. Tebi Ne bi' da čuvam poslednji metak za sebe. Radije bi' ga podario nekom. Na primer, tebi Sindi. Ljudi zato i postoje da bi se kontrolisali A, vala sam se napatio. Samo da se nisam toliko zaneo, dok sam ga mlatio. Možda bih na vreme s'vatio, da sam ga pogrešnom rukom u'vatio. Kad vas lepo molim Ljudi, budite ljudi. Što se non-stop glođete, kad možete i bolje da prođete ?. Ako bi ste se makar jednom složili, mnogo bi toga dobili. Tada, naravno pogađate, mogli bi non-stop i da se svađate. Samo minut Jastuče meki, ti pod njom. Ejjj ...!. Evo, nudim milionče, da te samo minut zamenim. Možda ukradem po koji uzdah, malo toplog. I tu tajnu, skrivenu pod svilom. A možda i ne. Hello from Willow Valley
književnost.357 willow,
'EBEM TI ASCII APLOAD SVE SKUPA SA LAJN VROPINGOM !!!
književnost.358 willow,
Evo šta gos'n Charles misli o svemu tome ... writing often it is the only thing between you and impossibility. no drink, no woman's love, no wealth can match it. nothing can save you except writing. it keeps the walls from failing. the hordes from closing in. it blasts the darkness. writing is the ultimate psychiatrist, the kindliest god of all the gods. writing stalks death. it knows no quit. and writing laughs at itself, at pain. it is the last expectation, the last explanation. that's what it is. How to be a Good Writer "Writing is a more faithful mistress than any woman you'll ever find." Charles Bukowski you've got to fuck a great many women beautiful women and write a few decent love poems. and don't worry about age and/or freshly-arrived talents. just drink more beer more and more beer and attend the racetrack at least once a week and win if possible learning to win is hard - any slob can be a good loser. and don't forget your Brahms and your Bach and your beer. don't overexercise. sleep until moon. avoid paying credit cards or paying for anything on time. remember that there isn't a piece of ass in this world over $50 (in 1977). and if you have the ability to love love yourself first but always be aware of the possibility of total defeat whether the reason for that defeat seems right or wrong - an early taste of death is not necessarily a bad thing. stay out of churches and bars and museums, and like the spider be patient - time is everybody's cross, plus exile defeat treachery all that dross. stay with the beer. beer is continuous blood. a continuous lover. get a large typewriter and as the footsteps go up and down outside your window hit that thing hit it hard make it a heavyweight fight make it the bull when he first charges in and remember the old dogs who fought so well: Hemingway, Celine, Dostoevsky, Hamsun. If you thing they didn't go crazy in tiny rooms just like you're doing now without women without food without hope then you're not ready. drink more beer. there's time. and if there's not that's all right too.
književnost.359 willow,
...konačna gomila. Škola života ( Ua, grobari ! ) Što je njegov veći od mog ?. Nikako da dođem do odgovora tog. Kako sa njim sve to duže traje ?. Dok se, posle mene, svaka od njih kaje. Jer sam zato školu učio ?. Da bi se takvim dilemema mučio. Što sam ja sve te knjige čitao ?. Da bi na kraju ovu glupu pesmu pitao. Pa, dobro, reci mi ti, pesmo glupa. Kako se iz ovog sranja čupa ?. Ova pesma mu reče tada. Poslušaj me, sinko, sada. Sve što si u školi naučio, a pritom se malo i mučio. Čuvaj, neguj, po tome ne gazi. Nemoj da plačeš, ova pesma mi suzu spazi. Uskoro će i to vreme stići, što će ti ugled i ostalo dići. Doći će brzo i taj dan, u kom F.K. Heroj naguziće Pa-rti-zan. E. Ole ole ole. Ole ole ole. Ole ole ole ... !. Bezbožnik Obavljam ja to i na čudne načine. Uz simboličan, naravno dobrovoljni prilog. Amin. Mama, kaki mi se Mama, a što taj čika tamo visi ?. Čiko, čiko, dobar bio nisi. Mama, a što ta teta tamo plaki ?. Ćuti, ćuti, sigurno se i toj teti kaki. Mama, a što ta kuca tamo cvili ?. Mora da su ta i druga kuca malo više pili. Mama, a šta ja, koji kujac, tlažim u ovoj bljak pesmi ? Mueeeeee.... !. Ne plači mi, dete moje, jedan dan života to je. Vidi žena, dete tone, evo, sa'će mama da ti bo'ne. A sada gosti ... Filozofija, Religija, Umetnost, Politika. Večne i proverene teme. Neiscrpne. Čekaj bre malo !. Konobar, gospodine, čiko !. Molim vas, pa tek je dvanaest sati. Zar već fajront ?. Zippo Aj' Rambo, junačino, svrati časkom žvamo. I, da. Obavezno ponesi i svoj Zippo sa sobom. Kontra, Milko Milko, majstore neprevaziđeni. Daj hitro jednu kontru s' leva. Pun mi je više kurac svih tih opsajda. Kružići, romboidi i trapezi Sumnjivim tipovoma su ga okružili, samo da ga ljudi ne bi zaokružili. Kažu, s' lošima se družio, zar bi ga ti stvarno zaokružio ?. On laže, krade i vara, samo se dobro pretvara. Kako ti to nije jasno, osvesti se, dok još nije kasno. Evo, ovog, njega zaokruži. On će bolji život tvojoj deci da pruži !. E, neću njega, neću tebe, neću ovog. Neću ni tog. Jednog sam, ipak, zaokružio. Mojim poverenjem zadužio. Bio sam u pravu, dobro mi se odužio. Sa njim na čelu, na miru sam svoje, zauvek odslužio. Beli prstić Gde si, gde, ti beli prstiću ?. Kome sada glumiš Rumenka, Rum Koktel, il', nedaj Bože, Sneška ?. Nemoj, ljubim te, da gasiš to svetlo. Idi gledaj film. Može, ispeci palačinke. Izvedi, bre, to cvileće kuče već jednom u šetnju. 'Ajde. Podeli sa mnom, rekom i havarisanim Jugom svu svoju Belinu. Pusti Džekija i Romea nek slobodno trče i pišaju po parku. Paketić za zbogom Evo, izvoli sad. Poklanjam ti ovu pesmu. Običan, mali, paketić od reči. Suze su ga pakovale, uzdasi uvijali. Milovanja, sada poklanjaju tebi. Sve što sam mislio da treba da kažem, tu je, unutra. Ono što sam zaboravio, izostavio, ili nisam smeo. Takođe, samo malo ispod. Naše sam sve osmehe, Povadio iz džepova. Poljupce, poskidao sa jastuka. I zajedno sa ružom, uredno složio unutra. Da ti se nađu. I evo, ovog trenutka, stajem. Da ti ovaj mali paketić od reči, ne postane, kojim slučajem, pretežak za nošenje. Dok mi zamičeš. I to zauvek. Ko to šara po zidu Naše zgrade ? Jedno poslepodne, skupio se Kućni Savet da raspravlja o važnim pitanjima od interesa za svoju zgradu. Pošto je trebalo preći puno tačaka sa dnevnog reda, a i u devet je počinjala njihova omiljena serija "Bolji Pištolji", odlučili su da preskoče nebitne, zaobiđu manje bitne, otpevaju nešto od Rej Čarlsa kad prođu pored veoma bitnih, i da svu svoju pažnju usmere samo na najnaj bitnije tačke, one tačke što se pišu velikim slovima, čim se za to ukaže prilika. Pošto su minutom ćutanja odali poštu nedavno preminulom kanarincu gospođe Dživdživdžić sa šestog sprata, krenuše oni da raspravljaju. Jednoglasno su zaključili da je potrebno kupiti ugalj pre zime, odobrili gos'n Mitiću rušenje svog ugleda, ako obeća da neće mnogo da lupa posle devet uveče, složili se da je levo u stvari desno, ako se gleda iz ptičije perspektive, pri čemu je jedino gos'n Kompasić bio uzdržan, ali, on se, ionako, uvek samo pravi važan. Onda je na dnevni red došla tačka "Ko to šara po zidu Naše zgrade ?". I stvarno, zid je opet bio išaran, pun nekih besmislica i gluposti, iako su ga, pre nepunih mesec dana, temeljno bili okrečili. Posle punih šes' minuta žučne diskusije, gde su međusobno razmenili grozne psovke i optužbe, svo vreme upadajući jedni drugima u reč i sami sebi u usta, odlučiće da zid ponovo okreče i da stave ispred tablu, sa koje će zamoliti sve grafitadžije da budu pametni i razumni i da ne koriste više zid da bi šarali. -"Uostalom, nije to jedini zid na ovom svetu", reče Predsednik Kućnog Saveta, pa zaključi raspravu, tako da su stigli taman kad je krenula uvodna špica. . . . To veče, radilo se udarnički. Svi stanari su pomogli, koliko je ko mogao. Miki, student na prvoj godini filozofije, požrtvovano je vukao kolica od mesta krečenja do mesta farbanja, baka Nanuti T' Voju, koja je već dve godine nepomična ležala u svojoj postelji, nudila je pregaoce pogačom i čvarcima, dok je Seka, ujna od strica neke tamo Perse, hrabro nosila kofe i presipala vodu iz jedne u drugu. Čitav komšiluk se skupio i divio tom njihovom trudu. Na kraju, prolomio se duuug aplauz. Čini mi se da je neko i govor održao, mada, ne mogu da tvrdim, pošto je već uveliko bio pao mrak. Onda su, po starom, Dobrom običaju, pili, krkali, igrali i pevali, do kasno u noć. I eto, uradiše oni sve što su obećali, čak su u'vatili i nekog Džekija, pa mu naredili da čuči tu i da čuva zid od daljeg šaranja. A, Džeki, k'o Džeki, jebe se njemu za tamo neki zid, pa čim se svet razišao, on zevnu par puta, pa ode da kara neku Lesi iz kraja. . . . Sledećeg jutra, zid je bio k'o nov, beo i čist, šepurio se na suncu. Negde oko pola osam, istrča iz zgrade klinac, žurio je u školu da ne zakasni, pa spazi zid. -"U, što je lep ovaj zid, daj da šarnem samo malo", pomisli on. Pošto šaranje po zidovima nije baš bilo najbolje regulisano zakonom, u smislu da li sme to da se radi ili ne, on bojažljivo šarnu malo, krišom, tako da ga niko ne vidi, pa zbrisa. Mikica Popović IV1 Uskoro, toliko mu se svidelo šaranje po zidu, da je samo to i radio. Hteo je samo da šara, i ništa drugo. Čak je prestao i da se krije. Zid se brzo punio slovima i rečima koje su bile potpuno besmislene, jer je on hteo samo da šara, nije bitno šta. Uspela sam da ubedim i njegovog brata, da proba da leti sa šestoga sprata. Dedina Praunuka Otkad se zbog mene posvađao sa ocem, više se nikad nisu videli. Oslepljena Mržnja Šta sam ja to skrivila njenom sinu, da me non-stop tera u pizdu materinu ?. Taština Svekrva Jedno veče, pomalo već umoran, stade on pred svoj zid. Prvi put, posle toliko šaranja, odlučio je da pokuša nešto i da napiše. Priđe, napisa ono što mu je prvo palo na pamet, pa se odmače. -"Nije loše, mada sam "u" mogao da stavim i velikim slovom", zaključi on. I ode. Bio je svestan da je sad već jako kasno, ali se nadao da će, možda sutra, neko da vidi to. Mada, da bude iskren, bilo mu je i svejedno. Nije bilo kasno, video je neko to, još isto veče !. Zato je i zakazana vanredna sednica Kućnog Saveta u "sranje, baš sam hteo da gledam emisiju "Rasna diskriminacija crnaca u Istočnoevropskim kafićima, i kako se boriti protiv toga"" sati, sa jednom tačkom kasno večernjeg reda. . . . Sledećeg jutra, osvanu zid čist, kao u svojim najboljim danima. Beo, belcijat. Komšije Beše jednom jedan slikar, isto i mesar. Komšije. Svako jutro, taj jedan komšija slikar, izlazio bi od komšije mesara punog zembilja kobasica, šnicli, kavurme. Čudno je to, al' nikad ne videh komšiju mesara da to isto radi sa slikama svog komšije. Inače, slikara. Rečenice Skupilo se društvo iz Knjige sa strane petnaest, pa krenulo na žurku, na stranu trista. Bili su tu "visoka i naglašena", "u rikverc", "polu gluvo, polu nema", "lokalna", "rimovana iz Leskovca" i njen dečko. Svi su već bili malo pod gasom, pa su usput lupetali svašta. Negde oko dvestote strane, deseti se "lokalna" da bi mogli da odigraju jednu partiju igre "Dopunjavanja". Fora kod te igre je u tome, da, onaj ko ne zna da dopuni prethodnu rečenicu, ispada i mora da viče "Ja sa' spikerova ...!", tri puta. Svi su se složili, mada nerado. Znali su da pored "lokalne", niko od njih nema realnih šansi, jer, ipak, ona je najbolje poznavala ovaj teren. Tri, čet'ri, sad !. E, ŠTA TO PRIČATE !. .etavizazi em ad etjomeN Dobro vas čujem..., a ako ja zinem... . Biće tu lupanje, iz kojigi nema čupanje. Sranje, sad nas je jedan manje. Hello from Willow Valley
književnost.360 dbambi,
=> => 'EBEM TI ASCII APLOAD SVE SKUPA SA LAJN VROPINGOM !!! Baš koliko juče sam čuo da je izmišljena sjajna stvar koja se zove exec :) Mozgali ljudi i mozgali kako da reše probleme ASCII pretovaranja i smisle to. Probaj, nećeš se pokajati. SEZAM Teleshop - naručite odmah ! Bambi
književnost.361 willow,
>> Sviđa Drago mi je zbog toga. Nadam se da nisam previše davio. Hello from Willow Valley
književnost.362 willow,
Pa, ljudi kako vam se sviđa ovo moje pisanje po pesku i malo pored lavaboa ?.
književnost.363 willow,
>> Pa, ljudi kako vam se ..... Evo, na primer, meni se sviđa. Duhovito, inventivno, maštovito. Preplanulo, zdravo, dobro uhranjeno, bez obaveza ...
književnost.364 willow,
>> Pa, ljudi kako ... Čisto đubre, bez preterivanja i doterivanja. "Neki ljudi, bilo bi bolje da se maše lopate, 'mesto olovke. Da se ne bi ja malo mašio ašova."
književnost.365 willow,
>> Pa, ljudi ... Nemam neko mišljenje. Znači, dosadno i beskorisno. A evo šta neki drugi misle o tak'ima : Odmerismo se sendvič i ja. -"Još jedan bajati sendvič", pomislih, držeći ga u ruci. -"Još jedan jebeni mislilac, napuši mi se salate", pomisli sendvič.
književnost.366 willow,
Pošto sam, mada nemušto, dobio podršku cenjenog skupa ... Koji nam je đavo ? Šta vas tera da kažete "da", i ako mislite "ne", ili, u najboljem slučaju, "možda". Što pristanete na nešto i onda kad, ipak, to radije ne bi. Zašto u kafani naručite mlaki đus, mada bi vam puno više prijalo jedno hladno pivo. I obrnuto važi. Otkud to, odjednom ?. Opet gledate "Crvkutava šaptanja" umesto finale Partizan-Zvezda. I strpljivo, satima trpite i cupkate pred vratima WC-a. Dok se unutra on brije, ili ona šminka. Ili, kad, uz osmeh, sa pijace na leđima teglite pun džak kupusa, za zimnicu njenih prijateljica. Više ne gunđate što za ručak nikad nema škembića, nego samo zdravi bareni pirinač i krompir. A na kraju dana strpljivo ribate čarape, gaće i tepih, koje čak niste vi ni zaprljali. Šta je to sa nama ?. Koji nam je đavo ?. Pa, počinje na slovo, na slovo ... Visoko se kotira na listi osećanja. Ljude koji to nikako da nađu, nazivaju jadnicima. Druge, koji to neće ni po koju cenu, običnim bednicima, prokletnicima, sebičnjacima. A one treće ?. Kako bi drugačije nego, srećnicima. P.S.s.s.t.!. ... Ljudi bez "Internet Pristupa", zaprežna kola bez volova da ih vuku okolo. Aj' sad, piškajte se. ... Stvarno, sve je manje onih što nemaju svoj prsonanal home pejdž. Niko ih se više ni ne seća. Hello from Willow Valley
književnost.367 ranx,
> Pa, ljudi kako vam se sviđa ovo moje pisanje po pesku > i malo pored lavaboa ?. Ono o biku i volu mi je the best.
književnost.368 willow,
>> Ono o biku i volu mi je the best. O.K. Drago mi je ako ti se sviđa. Znaš, bitno mi je da ljudi zaista shvate šta sam 'teo da kažem. Dao sam te priče bratu i još nekima da pročitaju. Oni bi svi umrli od smeha, rekli bi "super Dule. Duhovito." Onda bih ih ja pitao "A, jel' vidiš tu nešto drugo sem sprdačine ?". A oni kažu "Ha, ha, haaaa ...!. Ma, dobro je, ha, ha, haaaa....!!". Onda im ja kažem šta sam ustvari mislio kad sam pisao, ko je tu gos'n Vo, ko gos'n Bik, ko AtoMrav, ko Žan Klog Van Dog. Oni onda "A, stvarno ?. Ko bi rek'o ?." Reci mi, Ranko, jel i tebi to sve liči na običnu sprdačinu ?. Hello from Willow Valley
književnost.369 dr.grba,
>> >> Pa, ljudi ... >> >> Nemam neko mišljenje. Znači, dosadno i beskorisno. Je li, da te pitam: je li bilo u tvojoj porodici... A ne, nisam to hteo (:O nego - koliko vas koristi jedan username? Šta? Priče?... A, to! Nije loše, uopšte (: Nešto između Harmsa i Bukovskog (((:
književnost.370 willow,
>> ... koliko vas koristi jedan username? Dovoljno za jedan prosečan "Psiho" od Hičkoka il' sličnih. >> A,to, nije loše, uopšte (: Hvala. Svako na kraju nađe neki svoj ventil, ma gde on bio ... >> Nešto između Harmsa i Bukovskog (((: Dobro je. Sve dok to "nešto" ne živi između levog i desnog jajceta, jel da ?. Hello from Willow Valley
književnost.371 bog.,
Antologija pesama napisanih od strane nekoliko mladih umetnika koji su obelezili period od 1994 do danas. Veoma zanimljiv materijal i, rekao bih, da ovi mladi talenti puno obecavaju i da ce se za njih tek chuti. Da ne bi vishe iznosio svoje subjektivno mishljenje mislim da bi bilo najbolje da se u njihove kvalitete uverite sami. Svaka kritika i sugestija je dobrodoshla. Prof.Dr. Dejan S Sotirovic antolodz.rar
književnost.372 ranx,
> Reci mi, Ranko, jel i tebi to sve liči na običnu sprdačinu ?. Ne. Mislim da je stvarno dobro - mada se "basne" uvek mogu povezati sa različitim ljudima...
književnost.373 willow,
...izčupano iz poglavlja "Šaljiva strana sanduka mog"... Nežna toljaga ljubavi Ja sam sada samo njen, bezrezervno zaljubljen. Darujem joj svežeg cveća, u saksiju da si meća. Sjajni dajmondc i tople bundice, i sve tak'e male, obične sitnice. Ljubkamo se svakog dana, na potezu od lifta do stana. Ona kaže, nemo', pusti, videće nas neko. Odgovaram, neće. 'opa !, pa se bacim preko. Jo' što volim i taj deo, ja nju sad da mazim, i pupkiću njenom malom, malko da se plazim. Kad je samo tiho čujem kako 'nako stenje, odma' mi se hitro penje moj' muško ordenje. Do vrhunca brda bajnog zajedno mi 'demo, pa tu ondak, k'o mačići, džemperka predemo. Pesmicama milim nežnim, ja je često pojim, svako veče dok pod njeno prozorče joj stojim. Nakrivim kapidžik, pri'vatim de mol, pa zapevam glasno "O, miole sol ..!". Ne marim komšiluk, na me' što se dernja, ku'je sa' to mamlaz doš'o, pa u baštu sernja ! Sarmice joj meke spremam, mirisne i vruće, onda pazim dok i' klopa, k'o mama kod kuće. Ako Damče ne bi sarmu, n'o pljesku da krkne, tu je čika pisac pesme da do kiosk trkne. Ljubavna ga toljagica, lupila u čelo, k'o leptirić beli lebdi, priča se po selo. Istina je to, stvarno jeste tako, čik ti turi glavu, ne mož' ni to svako. (ne-kopi-raj-t-da-ne-bude-gud-najt) 1997-97 Willow P.S.s.s.t.!. Žene moramo ceniti, voleti i čuvati. Da nema nji', pred kim bi se mi, inače, onda kurčili i trtili svaki božji dan .... Hello from Willow Valley
književnost.374 kum.djole,
>> O.K. Drago mi je ako ti se sviđa. Super si. :)
književnost.375 willow,
Ja se stvarno puno izvinjavam, al' meni se sve ovo tako osladilo da nemam reči. Zato, evo još po koja ... Ni reči više ! Jedna, jedina, prava reč može da zaseni hiljadu knjiga, može da smakne hiljadu glava, može da povredi hiljadu ljudi. Jedna, jedina, ali prava reč može da vam od Nje hiljadu osmeha izvuče, hiljadu poljubaca donese, pokloni hiljadu "pa, onako" pogleda. Koju reč upotrebiti i šta je sad tu bolje ? Jedna reč za čak njih hiljadu, il' hiljadu toga za samo jednu reč ? Priznajem ... Da skratim malo. Što da se bezveze mučimo i vi i ja. Sve priznajem. Ne veruj izboru čak ni kad se smeška Napih se ja baš k'o bizon, potonu mi svaka lađa, Zar ste slepi, mili moji ?. Predizborna. Teška. Krađa !. Ženo, deco, kuče, mače, štrajkujemo odsad z glađu. Kako drugo naći leka ?. Za izbornu. Tešku. Krađu !. Pišem ovo, sa' dok visim, da čitaju ka' me nađu, "Prevaziđoh, srećom, najzad". Pos lizbornu. Tešku. Krađu !. P.S.s.s.t.!. Da bi se najzad rimov'o i ovaj stih, malkice smo morali da proredimo njih. Hello from Willow Valley
književnost.376 willow,
>> Super si. :) Hvala, Đole. Stvarno znaš kako da čoveku ulepšaš veče. :) Evo. Nešu više da gutam pivo, idem sad malo da se topim k'o lanjski sneg. :) Bez zezanja, hvala, prijatelju :). Hello from Willow Valley
književnost.377 kum.djole,
> Hvala, Đole. Stvarno znaš kako da čoveku ulepšaš veče. :) Odgovaram ti on line, prosto moram. ;) Naime, ja možda umem čoveku da ulepšam veče, ali sebi itekako umem da ga upropastim. Konkretno glede 'književnog' stvaralaštva, hoću reći, spisateljstva, ili kako već.. Sva moja 'dela' su tako tužna i depresivna da mi 'na kraju' prosto dođe da se ... Srećom, ili nesrećom (?) prestao sam s bilo kakvim pisanjem. Ali nastavio sam boemski život. ;)
književnost.378 willow,
>> Naime, ja možda umem čoveku da ulepšam veče, ali sebi itekako >> umem da ga upropastim. Što bre to ?. Nije valjda da uveče čitaš Hesea :), mislim, pre nego što zaspiš :)). Zašto se toliko ljudi dobrovoljno ubije baš za Božić. Ne što su ćurku živu krkali, no što su gos'n Hesea zaludni čitali. >> Sva moja 'dela' su tako tužna i depresivna da mi 'na kraju' >> prosto dođe da se ... Ima jedna priča, koju sam nedavno pročit'o ovde. Nešto u stilu "Mantil, cipele, kapa ...", tako nešto. Ne bi da se uvlačim piscu iste, al ' sjajna priča. Pročitaj, pa razmisli, možda bi trebao da se ugledaš na nju. Dim me guši, smrad piva iz susedne kafane, prevara, njene gole noge, moje gole pokvarene misli, plus delići sopstvenog jada ... razbacano svuda okolo. Prava stvar. >> Srećom, ili nesrećom (?) prestao sam s bilo kakvim pisanjem. Molim te, pročitaj onu poruku "šta gos'n Charles misli ..." >> Ali nastavio sam boemski život. ;) Eh, je' da da prija, a ? Hello from Willow Valley
književnost.379 dr.grba,
>> Srećom, ili nesrećom (?) prestao sam s bilo kakvim pisanjem. Kume, tebi je suđeno da pišeš srebrnim solima, mani se pera (:
književnost.380 dalex,
Odgovor na FORUM.18:gde.smo.504, kum.djole > Pa čekala je, nekih.. mesec dana. Kao. > Duga priča. Retko koja ume da sačeka. Ex, ovo me potseti na jednu priču iz klasične starine, dakle: Sedimo 'nomad Kazanova i ja, kažem ja njemu 'Ja sam star i umoran, ali...' %))) Ne, ne, čekaj, greška, nije to to, dakle, jednog jutra ortak i ja došli na faks, i radimo ono što se, jelte, radi kad odeš tamo :), sedimo u klubu, pijemo kafu i punimo pepeljare, jer smo smireni & opušteni kao i obično :). Priđe konobarica(starija) da očisti sto, pita 'Što vas dva toliko pušite?'. Ja tu odvalim 'Ma ostavile nas devojke pa topimo tugu'... 'One da su valjale ne bi vas ostavile', kaže ona, ja se oduševim što sam jeftino pazario životnu mudrost & sve se završi srećno i veselo... :) > I da voli, ovako kao ja. > Huh ? Ispravio bih se.. da voli onako kako sam ja nekad umeo. Yes, po nekad mi se učini da nas ima za davanje više u određenom momentu, da to bude i mine i da nikad više nije isto... Panta rei, što bi reko naš narod :)... Pitam se šta se dešava kad naletiš na neku takvu kad si ti takav, šta u suprotnom. Jednom mi se učini da iskustvo pokazuje da 'svako ima svoju tužnu ljubavnu priču', da je po onoj Pavićevoj 'Za neke stvari je nekad suviše kasno, kao kad prekasno odeš na spavanje', drugi put, opet, da je to sve bez veze, i da se samo po prirodi raskmezimo u odgovarajućem trenutku... Anyway, da ne tupim, evo tebi pesma kume... Ekspres za sever ---------------- Možda niko nije umeo da te želi ovako kao ja noćas. Tvoje ruke bele kao samoća. Tvoja bedra sa ukusom platna i voća. Tvoj malo šuštavi glas. Sa okom dečački prilepljenim uz okno vagona, nejasan samom sebi kao oproštajno pismo padavičara, i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas, putujem, evo, putujem, da natrpam u glavu još neslućene predele, da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu, da se vrtim kao lišće, kao vetar po travnjacima, kao zvezde i ptice. Da malo nemam plan. Da imitiram klavijature, liftove i okean. Da zaboravim ruku na tvome struku i lice uz tvoje lice. (c) Mika Antić
književnost.381 mcar,
Resenje Povracam, gledam klozetsku solju, i dok hrana s mukom ispada, zamisljam da se razlivam, raspadam i oticem u mlazu vode. I nestajem u horu razigranih molekula nesuvislih i radosnih izvan svesti o olaksanju. 20.05.95. Ubrzanje Ljudi su prolazni, predmeti nastavljaju da postoje, oni teku u susret smirenju, u susret tisini. Godine mogu doneti zaborav, ali ne mogu odagnati tugu. Dok masemo iz voza koji odlazi, odlazi, odlazi. Proces truljenja zapoceo je davno, dok smo pustali orahove ljuske kao camce izvan svesti, na jesenjem suncu. Vreme otkucava, trudimo se da ne opazimo, danas zapazamo samo oblake, ledene i usamljene, kako lebde. Iznad prljavih ograda i masne zemlje. Mahacemo vetru i vremenu koje se vraca kad opet udahnemo miris trave, dok se budemo valjali po blatu. Na kraju ruku su zgrceni prsti, prljavi nokti. Odzvanja planina od tog veselog vetra, ne mogu reagovati drugacije sem da rezim i vristim. I dok zlatno sunce obasjava mozak ne mogu da izgovorim, mogu da placem. 07.02.97. Teleport Zatvarajuci vrata pokusao sam da pometem mrvice ostecenog uma, plivale su u prasini. Zatvarajuci vrata osetio sam da ne mogu da se setim Izmedju mene i stvarnosti, zid sazdan od periodicnog ludila. 15.02.97.
književnost.382 willow,
Pred još jednu smrt Čujem topot pobesnelih krda. U sebi. Dok me gaze, kidaju i mrve. Dok me raznose i poklanjanju zemlji. Dok mi dušu i od sveće senku, prekrivaju blatom, pa trag svoj zameću prašinom. Prokletim, velikim, kopitama svojim !. Moju dušu. Moju senku. Čujem huk podivljale reke. U sebi. Dok grumenje, zgrušane, slatke parčiće, krvi svoje, gutam. Tu, pod jezikom, nastaje i ona. Topla i gusta, sliva se niz leđa. Ta leđa. Spržena, gubava, presahla odavno. Moja leđa, odgajana bolom. Niz oči ih cedim, preostale od mog sopstvenog jada, poslednje trunke, skupljam ih dok teku. U pukotinu, tu, među šakama. Slušam ih... kaplju... polako... prestaju.... Bez i jedne reči, dok umiru, u mojim šakama, zgrčenim, zgnječenim šakama, nestaju. Iz grla čupam, nešto kao očaj. Topim ga, u bilo šta što može da poteče. Bar na tren. Da ne okopni, makar jedan tren. U ropac. U krik. U poslednje : "Cup-cup! Kuc-kuc !. Jo', ljubavi, požuri, ka' te moooolim." Pred ...hmmm... još jednu smrt ?. Hello from Willow Valley
književnost.383 willow,
Strah Pozajmiću jednom, od aždaje dah ...
književnost.384 savicd,
Sledi skromni prilog moga sina ovoj konf. Ljubav Ljubav je kad svoju ruku nekom das Pa ceo jedan vek o svojoj ljubavi razmisljas Dolazis u skolu, a na listu pise: "Tvoja jedina ljubav ne voli te vise". Na rastanku ona kaze: "Ne mogu s tobom vise" i svoje nezne suze brise Proslost srecnih dana se brise a Nova godina na novu ljubav mirise. Slavko Ucenik 4. raz. OS
književnost.385 veca,
Za romantične duše... PEVAJ, PEVAJ! NA KLETOJ GITARI Pevaj, pevaj! Na kletoj gitari prsti tvoji igraju i kruže. Zagrcnuo bih se u dimu i jari, moj poslednji i jedini druže. Nek ti oči na grivnu ne sleću, nit' na svilu što blista beskrajno. Tražio sam u toj ženi sreću, a propast sam našao slučajno. Nisam znao da ljubav duboka - zaraza je, da je kuga... strela. Prišla je i zaklopljena oka banditu je pamet oduzela. Pevaj, druže, nek' se vrate dani i negdašnje naše zore plam. Nek' poljupcem ona druge hrani, preživelo đubre, divni šljam. Ah, zastani! neću da je diram. Ah, zastani! ne kunem je ja. Daj mi da ti o sebi zasviram na debeloj žici koja sja... Blista mojih dana kube jasno, u duši je još zlato starinsko. Mnoge cure ištip'o sam strasno, mnoge žene u uglu sam stisk'o. Ne zemlji je još istina živa, opazih je i ja detinjskim okom; ližu kučku dok joj se sok sliva svi psi redom, na juriš i skokom. Zar da budem ljubomoran na nju? Zar ovakvog da me snađe jad? Naš je život - postelja i gunj. Naš je život - poljubac i pad. Pevaj, pevaj! Ruke neka mašu; kobni zamah - kobi će doneti... Čuj... nek idu svi u ... pivsku flašu... Nikad, druže, ja neću umreti. Sergej Jesenjin
književnost.386 mcar,
Ovo pod 5.382 je bilo jako dobro. MC
književnost.387 willow,
>> Ovo pod 5.382 je bilo jako dobro. MC Hvala. Pitam se, zašto li ljudi sve komplikuju ? Tako je i nastala ova pesma. Mada, može da se shvati i kao ljubavna. Tu, pred ... I najveći galamdžija počinje da cupka i kucka. I da se mazi. Hello from Willow Valley
književnost.388 dalex,
'nomad si zamolio, evo mog intimnog :) mišljenja. Dakle, recenzija po dalexu, najgora moguća analiza književnog dela u poznatoj vaseljeni ;): > Pitam se, zašto li ljudi sve komplikuju ? I ja, po nekad. Po mom ukusu je iz 5.375 'Ni reči više'. Ono 'Žan Klog Dao Ga Bog - Do Mog', ne znam, ja sam čovek staromodan, slabo razumem te Bukowsky-evštine... Mada ima dobrih fora... > Tu, pred ... > I najveći galamdžija počinje da cupka i kucka. > I da se mazi. I/ili da galami i preti. Kako kad, kako koliko ;)... Poz!
književnost.389 mcar,
ZVER Prvo cu rasprsiti razum, da ne ostane nista, onda cu raskriliti vrata. Drhtaces na pragu kada se dogodi, kad se sve kapije redom otvore, da zver izadje. Pogledaj kako su cista ta polja, divlja, prazna, porocna i izgubljena. Krikom cu rasparati tisinu, zasmejacu noc hladnu i prozracnu. Porodicu sve istine, pokazacu ti ih na dlanu. Potisnucu svaki sistem, sasvim, iz srzi kostiju. Pogledaj kako je bezumna moja snaga, precutna, ugradjena, nezaustavljiva. Protrcacu ravnicom, ravno na zapad, u kandze oluje, duboko u nista. Dodirnucu vlati divlje trave i drhtanje misli izvan misli izvan sopstva. Podledaj odsjaje nadiruce posasti, da li se radujes prekidu. MC
književnost.390 willow,
>> Po mom ukusu je iz 5.375 'Ni reči više'. Da, i meni je jako draga ta pesma. Videću ako budem mogao da se držim nje ubuduće. U pisanju, a i inače. Mislim, pljunuti u zid je lako, naterati Nju da se smešne... ...baš i nije. >> Ono 'Žan Klog Dao Ga Bog - Do Mog', ne znam, >> ja sam čovek staromodan, slabo razumem te Bukowsky-evštine... O.K. Đavole :). Nevezano za tvoju repliku... Moram da dodam. Ako te boli,jaučeš, ako te svrbi, zagrebeš, ako ti se šora, odeš pa obaviš to, ako bi da pr'neš...zevneš. Il' umesto toga, sedneš, trpiš. pa potanko opišeš sve to, od 'a' do 'š'. Ubaciš razmišljanja, osećanja, dileme, sve to dok se znoj sliva niz leđa. Nego, da ne tupim bez veze. Hoću da kažem, bar se tako meni čini, mnoge stvari u životu su tako jednostavne, a te stvari valjda i čine život. Glupo ih je zloupotrebljavati,izvrati i produbljivati prstom, jer onda obavezno dobiješ "ambis jebenog ništavila iz koga nema spasa, ni pod razno". Pišem ne da bi "bio objavljen", nego da istresem iz sebe sve ono što tu ne treba da bude. Derem se, jaučem i "ostalo". I da priznam, sviđa mi se to. Buko'ski.... Njega, čovek il' ne podnosi, il' ne može da ga smisli, ili ne podnosi plus ne možeš da smisli. Pijanica, ljubitelj "svakakvih!" žena, smrdi na crni luk od glave do pete, psuje, radi "ONO što, inače, niko normalan ne radi !". Grozno !. Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom. Uzgred, šta dobiješ kad uzmeš Hesea, pa ga isprebijaš k'o vola u kupusu, a onda, držeći ga za ruku, prošetaš Knezom oko devet uveče, posle čega ga izvedeš negde na pivo, al' samo na jedno.? Hello from Willow Valley
književnost.391 dalex,
> >> Po mom ukusu je iz 5.375 'Ni reči više'. > > Da, i meni je jako draga ta pesma. > Videću ako budem mogao da se držim nje ubuduće. > U pisanju, a i inače. Znači da očekujemo niz tvojih poruka sa jednom istom pesmom!? %) Ma batali... :) Ukoliko tvoje reči znače da si shvatio moj izbor kao prekor, za svaki slučaj da dodam da jeste izbor, a ne prekor %)... > Mislim, pljunuti u zid je lako, naterati Nju da se smešne... > ...baš i nije. Da se smešne još i kojekako, a da je nateraš na neke druge stvari...:( Ne znam šta bi ser Charles kazo na ovo 0:)... > O.K. Đavole :). =:) > Pišem ne da bi "bio objavljen", nego da istresem iz sebe sve > ono što tu ne treba da bude. Derem se, jaučem i "ostalo". > I da priznam, sviđa mi se to. 'Bolje da šešir nemam, pod njime djavo drema... Ne pevam što uživam, nije to pesma prava, pevam da njega uspavam...' > Buko'ski.... > Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom. Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao... > Uzgred, šta dobiješ kad uzmeš Hesea, pa ga isprebijaš k'o > vola u kupusu, a onda, držeći ga za ruku, prošetaš Knezom oko devet > uveče, posle čega ga izvedeš negde na pivo, al' samo na jedno.? Verovatno želju za još jednim pivom, ko i obično. ;) Usput se verovatno zapitaš šta će ti sve to smaranje sa Heseom :)... A šta si ti imao na umu? > Hello from Willow Valley ... special guest star the devil & co. poz!
književnost.392 willow,
>> Znači da očekujemo niz tvojih poruka sa jednom istom pesmom!? %) >> Ma batali... :) Što ?. Je l' možda zabranjeno ?. Da vidim, 'di to piše ?. :) >> Ukoliko tvoje reči znače da si shvatio moj izbor kao prekor, >> za svaki slučaj da dodam da jeste izbor, a ne prekor %)... Ma, svatijo sam, svatijo. Hvala !. >> Da se smešne još i kojekako, a da je nateraš na >> neke druge stvari...:( >> Ne znam šta bi ser Charles kazo na ovo 0:)... Ne bi on ništa kaz'o, nego bi lepo Damu ponudio vinom... ;). >> Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog >> izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao... Dobar je Buk. Zanimljivo, par ljudi koje sam pitao "a jeste vi čitali nešto od Buko'skog", rekli bi "a njega, kralja pornografije. Nismo.". Videću, kad budem imao vremena, da ukucam i okačim ovde par nekih isečaka od njegovog pisanja. Čisto, tako... >> Verovatno želju za još jednim pivom, ko i obično. ;) >> Usput se verovatno zapitaš šta će ti sve to smaranje sa Heseom :)... >> A šta si ti imao na umu? "Nepregledna pustinja žudnji i izazova"... Žeđ... Čoveka koji je smislio kako da je utoli... Pa je zin'o k'o som, samo da nešto malo od toga i njemu kapne.. Gos'n Čarlsa... Hello from WIllow Valley
književnost.393 dalex,
> >> Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog > >> izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao... > Dobar je Buk. Zanimljivo, par ljudi koje sam pitao > "a jeste vi čitali nešto od Buko'skog", rekli bi "a njega, > kralja pornografije. Nismo.". > Videću, kad budem imao vremena, da ukucam i okačim ovde par nekih > isečaka od njegovog pisanja. Čisto, tako... Pa, nadam se da ćeš imati vremena. Izgleda da će biti vrlo zabavno sa tim Charles-om... ;) > "Nepregledna pustinja žudnji i izazova"... > Žeđ... > Čoveka koji je smislio kako da je utoli... > Pa je zin'o k'o som, samo da nešto malo od toga i njemu kapne.. Čamac koji tiho klizi po vodi.. Bućka koja se približava površini.. I neodoljivi zvučni talasi koji se šire kroz vodu... Osećaj da mi nešto promiče... > Hello from WIllow Valley ... also starring Mr.Charles poz!
književnost.394 olio,
> Buko'ski.... Jel mozda znas sve njegove knjige ili knjige koje su objavljene kod nas.
književnost.395 willow,
A što to ? ( Nepravda puta sto ) Dobro. A mogu li ja sad lepo da znam !. Što sam opet ostao sam ?. I može li mi iko od vas kas'ti, da l' sam morao baš tako nisko spasti ?. A kad se samo setim... Još do juče, moja ruka, Damčetu je bila oko malog struka. Obraze joj grejala, golicala... A ona se smejala i naravno, gicala. A sada, ta ista, lično moja desna ruka... Zar da me ponovo ona spašava svih muka ?!. Nepravda je to, je l' me čuješ, Bože !. Dokle ću ja više da iskačem iz sopstvene... ...ali, šta se tu može. Hello from Willow Valley
književnost.396 willow,
>> Jel možda znaš sve njegove knjige, ili knjige koje su objavljane >> kod nas. Taman posla. Ja lično, kod nas sam naleteo na, respektivno.. 1. Šekspir to nikad nije radio 2. Bludni sin 3. Žene Te tri sam i pročitao...dosta puta. Ako tek krećeš sa Buk-om, ako želiš da ga upoznaš, itd., onda bih ti preporučio Bludni sin ( Ham & Rye ). Divna knjiga, detinjstvo, sazrevanje... Inače, na MrežiOdJelTeSvijuMreža, ima gomila toga... Na žalost, samo pesme, kratke priče, slike i fotografije. Majke mu ga, stvarno je smešan sa onim naduvenim nosem i čašom koju ne ispušta iz ruku. :) A od knjiga...30 dolara il' šipak. A ako kojim slučajem nemaš pristup InterNet-u....blago tebi. Hello from Willow Valley
književnost.397 kum.djole,
>> Buko'ski.... >> Njega, čovek il' ne podnosi, il' ne može da ga smisli, >> ili ne podnosi plus ne možeš da smisli. >> Pijanica, ljubitelj "svakakvih!" žena, smrdi na crni luk od >> glave do pete, psuje, radi "ONO što, inače, niko normalan ne radi !". >> Grozno !. >> Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom. Kul! Evo i ja se prijavljujem za nečoveka. ;)
književnost.398 kum.djole,
>> Ma ne znam, nisam čitao ništa živo od njega, osim onog kumovog >> izbora 'nomad ovde na Sez-u, koji mi se, ubr, dopao... ..a kum je u vojsci pročitao samo dva Bukovska ;) i imao je taman toliko vremena da izvuče taj jedan jedini deo u svesku, možda samo zbog trenutačnog emotivnog stanja.. ali, pomoglo je, nešto tako neobavezno, jeftino, prosto, a divlje, originalno, e pretera' ga ;)..., u onoj i onakvoj sredini idealno. Mada, kad bude bila kolekcija, izvući će kum još. :)
književnost.399 kum.djole,
>> 1. Šekspir to nikad nije radio >> 2. Bludni sin >> 3. Žene A znaš li gde ovo ima da se kupi ? >> Na žalost, samo pesme, kratke priče, slike i fotografije. >> Majke mu ga, stvarno je smešan sa onim naduvenim nosem i čašom Ne sećam se ko je radio fotografije u "Šekspiru" ali ih je baš, odradio.. Treba njega znati uslikati, onakvog. Na prvi pogled deluje lak poso, kad vidiš kako čovek seljački izgleda, ali kad vidiš seriju onih fotki.. bre..
književnost.400 willow,
Čudesni svet gospodina Pingltona Škripnuše ulazna vrata od stana i on uđe. Odloži kaput na stranu, prethodno ga otresavši od snega. Sede i zapali cigaretu. Soba je bila topla. Tačno devet sati uveče. . . . Povuče još jedan dim, a ostatak zgnječi u pepeljari pred sobom. Skide se i uredno složi odelo, pažljivo poravnavši rukom šavove koji su malo štrčali. Zatim, leže u krevet i uze da čita. . . . Sat vremena kasnije je sklopio knjigu i ugasio lampu. . . . Tišinu je jedino remetio zidni časovnik, dok je lenjo drobio sekund po sekund noći. Mrak su ometale ulične svetiljke. Gospodin Pinglton je spavao. . . . -"Dobro, sve je na svom mestu", reče gospođa Stentju zadovoljno. Pogleda svog mačka koji je kunjao, ušuškan u njenom naručju. Nasmeši se, pa ga pomazi po glavi. Onda izađe i zaključa ulazna vrata za sobom. Najzad je mogla da stan ponovo da u zakup. Hello from Willow Valley
književnost.401 willow,
-"Izvini", rekoh. Nijedno od nas nije više progovorilo dok nismo stigli na parking u Venis Biču. "Hoćeš sendvič i koka-kolu ili nešto ?" upitah. "Može", rekla je. Ušli smo u malu jevrejsku bakalnicu da kupimo klopu i poneli je na jedno uzvišenje obraslo travom, koje je gledalo na more. Imali smo sendviče, kisele krastavce, pomfrit i koka-kolu. Plaža je bila skoro pusta a hrana ukusna. Lidija nije pričala. Zapanjilo me kako brzo jede. Divljački je iskidala svoj sendvič, gutala koka-kolu u velikim gutljajima, smazala pola krastavca u jednom zalogaju i pokupila punu šaku pomfrita. Za razliku od nje, ja vrlo sporo jedem. CHARLES BUKOWSKI - "Žene"
književnost.402 willow,
Seli smo za sto daleko od gužve. Mirno i tiho i tamno. Dopalo mi se. Naručio sam jastoga. Džoana je uzela nešto čudno. Naručila je na francuskom. Bila je prefinjena, mnogo je putovala. U neku ruku, ma koliko to nisam voleo, kultura je korisna kad gledate u jelovnik ili tražite posao, naročito kad gledate u jelovnik. Oduvek sam vukao komplekse od kelnera. Stigao sam suviše kasno i sa nedovoljno toga. Kelneri su svi čitali Trumana Kepota. Ja sam čitao rezultate trka. CHARLES BUKOWSKI - "Žene"
književnost.403 willow,
Imao sam na sebi kaput mrtvog oca prevelik za mene. Pantalone su mi bile predugačke, manžetne su padale preko cipela i to je bilo dobro, jer nisam imao istovetne čarape, a pete na cipelama bile su totalno izlizane. Mrzeo sam frizere, pa sam se šišao samo kada nisam mogao da nađem ženu za to. Nisam voleo da se brijem, a nisam voleo ni duge brade, pa sam kratio bradu makazama svake dve-tri nedelje. Vid mi je bio loš, ali nisam voleo naočare, pa ih nisam ni nosio, osim za čitanje. Zubi su bili moji, mada ih nisam imao mnogo. Lice i nos su mi bili crveni od pića, a od svetlosti su me bolele oči, pa sam škiljio kroz uske proreze. Uklopio bih se u svaku povorku izbeglica bilo gde na kugli. CHARLES BUKOWSKI - "Žene"
književnost.404 mihailod,
Malo je zakasnela informacija, ali ajde, za one koji nemaju Internet a ljubitelji su Tolkina... U pripremi je "pravi" film sa motivima iz Tolkinovih dela. Vlasnik prava na to je Saul Zaentz, producent Engleskog Pacijenta (i neuspele crtane verzije jednog dela Gospodara Prstenova 21 godine koja je zaradila 15 miliona dolara, a snimanje nastavaka je napusteno...). Inace, Tolkin se za zivota zestoko opirao bilo kakvoj komercijalizaciji njegovih ideja. Nazalost, umro je 1973... Izdavaci koji su prodali Gospodara u 50 miliona primeraka i Hobita u 35 miliona, opominju da obozavaoci ne samo sto imaju ideju kako bi likovi trebali da izgledaju, nego naprosto *znaju* cak i kako bi trebali da zvuce... U tekstu koji prilazem, mogu se procitati neke reakcije Tolkinovih rodjaka i fanova na ovaj potez. Sto se studija tice, u konkurenciji su Universal (Jurrasic Park filmovi), DreamWorks (delimicno Spilbergov) i Miramax (deo Diznija). ----------------------------------------------------- "The Sunday Times", 25th May, 1997. Hobbits to risk all in dark land of Middle Hollywood by Nicholas Hellen, Media Correspondent ----------------------------------------------------- * Format: ASCII * Jezik: Engleski * Izvor: Internet * jrrtmov.arj
književnost.405 dalex,
> >> Buko'ski.... > >> Pijanica, ljubitelj "svakakvih!" žena, smrdi na crni luk od > >> glave do pete, psuje, radi "ONO što, inače, niko normalan ne radi !". > >> Grozno !. > >> Ja ga obožavam. Priznajem to, makar me proglasili nečovekom. Nije grozno, nego logično. Normalno da juri "svakakve" kad se bataljuje od crnog luka! ;) Ja redovno perem zube, pa se opet ne otimaju... 0:( > Kul! > Evo i ja se prijavljujem za nečoveka. ;) Šta je ovo!? Ljudi se preko Sez-a učlanjuju u JUL!? %)) poz!
književnost.406 dalex,
> Mada, kad bude bila kolekcija, izvući će kum još. :) dalex too :)... Već sam bio izvukao izbor o kome je bilo reči, kao i priču o koječemu & kapi koju nisi mogao da namestiš (read only iz taka ;) ), ali sam u međuvremenu naročito efikasno brisao bazu :(, tako da sam ostao bez toga, a sad me naravno mrzi da opet nabavim... 'Kume nemoj si *****' :), tj. nadam se da ćeš nastaviti da pišeš, voleo bih da vidim još koju od tvojih izvanrednih priča... poz!
književnost.407 dalex,
> CHARLES BUKOWSKI - "Žene" Vidim da si bio vredan, što mi je drago, jer mi se izbori veoma dopadaju. Evo od mene prilog na temu 'reč manje, reč više, ko te pita' :). U pitanju je Nervalov sonet odlično prepevan od ne_znam_koga, ne mogu da nađem jer mi je soba izuzetno uredna :(... Sonet arlekinu -------------- Stanite. Kuda idu mukli znaci? Neverica senči znanje što ste stekli. Sad bacite maske, pesnici pajaci! Od svega što htedoste, dal ste išta rekli? Otežite višem, za pohlepu ne hajte! Hm... Mišljaste kad zanos zamre, presta... Svet opsena posta, pa gledajte život teče dalje, vaše varke nesta! Odabraste reči mudrosti da služe, al gizdave, zvonke, često behu škrte; ko vretena letka oko ose kruže, nedovoljne punu istinu da pruže... I izmiču. Ko da tuđi govor slute. Lice kriju. Reči teku. Ali ćute...
književnost.408 kum.djole,
>> 'Kume nemoj si *****' :), tj. nadam se da ćeš nastaviti da pišeš, >> voleo bih da vidim još koju od tvojih izvanrednih priča... A šta si još pročitao osim te jedne ? ;) Kul, pa nisam ja neki pričopisac ;) al' dobro.. Elem, pisao sam nekad davno, nekakve sunovratne pesme, poeziju, a ovo s prozom u kratkoj formi se samo, tek, desilo. Umem da se pro..ravam, što jes - jes, retko kad je manjkalo ideja, al' ponekad baš preteram pa bi' odma' da pravim novelu, pozorišnu predstavu ili bar roman u nastavcima. Onda me obično sve to prođe i.. eto. ;)
književnost.409 kum.djole,
Decembar 96/97 .... Stajao sam ispred njenih vrata. Tražio sam izgovor da pokucam. Stajao sam isuviše dugo da bi mi išta pametno palo na pamet. Jednostavno, skupio sam hrabrost, i... pokucao sam. Nije prošlo mnogo, otvorila je i pogledala me tako da nije bilo potrebno da bilo šta kažem, njene pametne oči su iz mojih pročitale moje misli. Rekla je samo "Kasno je...".. stavila kažiprst preko mojih usana a onda me uhvatila za ruku i prosto uvukla unutra. Pokazala je pogledom na moje čizme i shvatio sam da to znači "samo budi tih..". Klimnuo sam glavom. Odvela me je do svoje sobe. Ispod tog prozora sam proveo mnoge sate, hladnih decembarskih noći. Te noći, otopila je moje srce pod svetlošću sveće. Unela je sjaj u moj mračni svet ... i sunce i dan su ponovo ušli u moj život. Rastali smo se, nekako, pred zoru. Rekla je.. "Znam da ti ideš sad, ali vrati se... čekaću te. Šta je ta godina za nas?" Ta njena poslednja rečenica mi je odjekivala u ušima dok sam se klackao vozom u tamo neki, meni nepoznat grad. Međutim, otišao sam pun sreće, pun nade. Pisao sam joj često, jako duga pisma. Zvao sam je telefonom skoro svakog dana. Njena pisma su stizala retko, i čitao sam ih negde.. sam. Iako su pisma nosila poruke pune entuzijazma i završavala se sa obaveznim "čekam te i volim te"... za mene su bila puna tuge i slutio sam siguran kraj. A vreme je prolazilo... Onda je opet, došla zima. Prošlo je svih trista šezdeset pet dana, i ponovo je bio decembar. Ponovo sam stajao ispred njenih vrata i opet je bilo hladno, svuda okolo, ..čak i oko srca. Pokucao sam i ubrzo je otvorila. Rekla je samo.. "Kasno je..." ...i zatvorila vrata za sobom. Ovog puta sam ostao napolju. Stajao sam tu neko vreme a onda izašao pod njen prozor. Gledao sam kako nekom drugom, poklanja sebe pod svetlošću sveće. Osećao sam se prevarenim i žalio momka duge kose koji je u njenoj sobi uživao u njenim čarima, i upadao, nesvesno, u njenu magičnu mrežu i već oprobanu šemu. Pitao sam se, da li i on, možda, ove zime.. ide negde, daleko odavde.. Da li ona to već zna ? Tek, prenuo me je hladan vetar i sitan sneg koji je počeo da pada. Shvatio sam da ovo njeno "kasno je" znači da je kasno za nas.. ..i da je bilo dosta. Onako, reda radi, upitao sam se.. gde sam to ja bio i šta sam radio proteklih godinu dana, kada je sve, opet, isto kao i pre... Gliša
književnost.410 willow,
VAŽNA NAPOMENA PRE ČITANJA: Ova pesma se zahvaljuje pesmi "Zagonetna pesma" gospodina Aleksandra "Alekse" Hercoga zbog ideje za svoju formu. 'Oću da kažem da sam mu drpio fazon za pesmu, da bi nekako mogao da skrpim ovu svoju. So Sale, veliko hvala i sve najbolje u daljnjem radu. Šarolika pesma Stojim. TRAS !. BUP. Ležim. Hodam. DOĐI, KUCO !. GRRRRR, AV-AV-AV !. Bežim. Ručkam. 'DI JE SARMA ?. ŠIPAK SARMA !. Režim. Noć je. ZEV-ZEV !. HRK-HRK !. Pa sve tako. Ležim. Bežim. Režim. Miru težim. Dok ne odležim. Weepin', Willow, 3.
književnost.411 willow,
Sećanje na Damu Lično sam ih pitao. Ponaosob, Dan po Dan. Izvinite gospodo, a, je l' se sećate vi nje ....? O, kako da ne ! , rekli bi. Onda bi mi pričali... I pričali... I pričali... I tako, Dan po Dan. Eto, Damo, da znaš samo... Svaki te se od njih seća. Weepin', Willow, 3.
književnost.412 olio,
> 1. Sekspir to nikad nije radio > 2. Bludni sin > 3. Zene Procitao daavno. Mislim ima li nesto novo, sto je skoro prevedeno. Ima neko da sa Interneta dovede spisak svega sto je ovaj objavio.
književnost.413 willow,
Ovo mi je omiljena... Ako vas ne bude mrzelo, molio bih zapažanja. Dama E8...konj C2-D5, šah(t) ! Ljudi, pomozite, jer imam tu dilemu, i uopšte ne znam kako da doskočim problemu. Mesecima se već 'rvem s' tim pitanjem, k'o da sam, kojim slučajem, šahista il' filozof zvanjem. Razmrsiti to klupko, jedina je možda mera, al' klupko se ne da, nego još i inat tera. Pa zato, reko', da pitam nekog od vas, ako bi bili ljubazni da ponudite spas. Šta je to, pitam se, Ona htela time da kaže, kad se nasmešila, il' smešnula, da kažem blaže. A onda glavicu okrenula negde tamo, da ne bi pocrvenela samo ?. A ja na to uzvratio istom merom, s toga se sudario sa nepažljivom banderom, upao u neobeleženu na putu baru, i odleteo kroz namerno otvoren šaht na trotoaru. Možda vam se čini, kako sam ja sve to opisao, da sam ja u stvari namerno od nje zbrisao ?. Kažem nisam, ako na umu imate tu misao, jer inače ne bi ovu pesmu uopšte ni napisao. Nego bi lepo napolju punim plućima, nešto drugo sasvim, sada disao. Weepin', Willow, 3.
književnost.414 dalex,
> Ako vas ne bude mrzelo, molio bih zapažanja. Ok, da vidimo šta je to stiglo ovog puta iz doline vilenjaka... Izdvojio bih poslednje strofe... > Možda vam se čini, kako sam ja sve to opisao, > da sam ja u stvari namerno od nje zbrisao ?. > Kažem nisam, ako na umu imate tu misao, > jer inače ne bi ovu pesmu uopšte ni napisao. > > Nego bi lepo napolju punim plućima, > nešto drugo sasvim, > sada disao. ... a inače kao i obično: Duhovito i lepršavo, razbarušeno, zabavno, potsticajno i maštovito, kao gruba skica dubine, bez suvišnih detalja. Pesmica koja se vrti oko vas, tražeći mesto za prijem. Onda nađe mesto za povezivanje sa mestom za prijem, a dalje... ;) ...dalje je kao kad zoveš Sez po nekad samo zvoni u prazno, beznadežno, po nekad se javi potpuno nepoznat i neočekivan glas, po nekad je suviše đubreta na vezi, ;) al se desi i da se dobije iz prve, e onda se čuvaj... Poz!
književnost.415 dule.n,
│ Duhovito i lepršavo, razbarušeno, zabavno, potsticajno i maštovito, │ kao gruba skica dubine, bez suvišnih detalja. │ Pesmica koja se vrti oko vas, tražeći mesto za prijem. │ Onda nađe mesto za povezivanje sa mestom za prijem, a dalje... └─────────────────── Da l' je bolja pesma ili kritika sad? Da razlučim sve to, bio bih ja rad! :)
književnost.416 willow,
>> Duhovito i lepršavo, razbarušeno, zabavno, potsticajno >> i maštovito, kao gruba skica dubine, bez suvišnih detalja. Hvala, hvala. Vidi se da imaš njuh za praaaavu umetnost :) >> po nekad samo zvoni u prazno, beznadežno, Šta oćeš da kažeš ? Da ljudi nemaju razumevanja za moje pisanje. Priznaj, priznaj, to si hteo da kažeš :). >> po nekad se javi potpuno nepoznat i neočekivan glas, A, nema više, hvala Bogu. Otkad su mi uveli novu, digitalnu centralu, javlja se samo poznat, pišteći glas :) >> po nekad je suviše đubreta na vezi, ;) Ovo si, vala mog'o i da izostaviš :)), mislim, ako sam korektno :)) shvatio šta si hteo time da kažeš. >> al se desi i da se dobije iz prve, e onda se čuvaj... E, ovake kritike volim da čujem :) ! Zezam se, hvala ti što si moju pesmu udostojio pažnje. Pusti me, bre...dobro, dobro, reći ću mu kad si zapela. Evo, i ona kaže da ti se zahvalim. U njeno ime. Pa, dobro. U pesmino ime, još jednom hvala. Ne vuci me...šta sad 'oćeš ?...Da ga poljubim ?! E, to ćete morati lično da regulišete. Weepin', Willow, 3.
književnost.417 willow,
>> Da l' je bolja pesma ili kritika sad? >> Da razlučim sve to, bio bih ja rad! :) Dobro, mislim se, možda sam još mlad, al', obećavam javno, razlučiću, kad-tad. Il', pakujem kufere, pa pravac u Čad. :) U.B.R. Sviđa mi se ovo, mislim, nadovezivanje na pesmu. Weepin', Willow, 3.
književnost.418 dule.n,
│ Dobro, mislim se, možda sam još mlad, │ al', obećavam javno, razlučiću, kad-tad. │ │ Il', pakujem kufere, pa pravac u Čad. :) └─────────────────── :))) Lepo, skromno! Al' odgovor se još traži: Pisac il' kritičar, ko je vama draži? ;)
književnost.419 dalex,
> Ne vuci me...šta sad 'oćeš ?...Da ga poljubim ?! > E, to ćete morati lično da regulišete. Molim!? Ma beži bre!! ... Ajde, de, šta sad kukaš? Pa šta da radim što ti misliš da sam širokih shvatanja? Dobro, jesi i ti žensko, al to nije isto... Uffffff... Evo ovako: ja tebe da da pokažem, pa da dobijem poljubac od nje, ako joj se svidiš? Ok? Jeste, sredi se, ne valja da te vidi uplakanu... Eto, i to nekako regulisasmo... ;)
književnost.420 willow,
>> Lepo, skromno! Al' odgovor se još traži: >> Pisac il' kritičar, ko je vama draži? ;) Ajde, Dule, lafe stari, sad nam svima lepo kaži svoju mis'o o tom' gukni, al' budi što blaži :). Reci, super su i pisac i kritičar, je l' važi ?. U suprotnom, samo glava ima da ti viri, na peščanoj plaži :)). Uostalom, šta je to što svaki pisac i kritičar za sebe traži. Hvalospev i "kevo, aj' mi časkom parče 'leba, s' džemom namaži". :)) P.S. A keva kaže... "Ne mož' sinko, klopa mora redom da se njupa. Prvo ide supa." Weepin', Willow, 3.
književnost.421 kum.djole,
>> "Ne mož' sinko, klopa mora redom da se njupa. Prvo ide supa." Priča vam je glupa.. ;)
književnost.422 stripi,
da li neko zna u kojoj desankinoj knjizi se nalazi njena pesma NE NEMOJ MI PRICI takodje molim one koji imaju tu pesmu da je ostave u conf pozdrav p.s. izvinjavam se za malo d
književnost.423 sister,
> da li neko zna u kojoj desankinoj knjizi se nalazi njena pesma > NE NEMOJ MI PRICI Probaj 'Zeleni vitez'? Evo: Strepnja Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da. Ne, nemoj mi prići! Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra'. Sve je mnogo lepše donde dok se traži, o čemu se samo tek po slutnji zna. Ne, nemoj mi prići! Našto to i čemu? Izdaleka samo sve ko zvezda sja; izdaleka samo divimo se svemu. Ne, nek mi ne priđu tvoja oka dva!
književnost.424 askripka,
Samo za ljubitelje: Jedno od retkih remek-dela domaće književnosti... Milan Lukić PESME IZ UGAŠENOG VULKANA Izdato od strane "Zajednice književnih klubova Srbije" - Beograd, 1993. U pitanju je zbirka pesama. Navešću neke, pa vi sami prosudite da li vam se dopada ili ne. Još samo da dodam: pesme prenosim u izvornom obliku, dakle bez ikakvih korekcija. Ako vam se učini da je neka pesma kratka, da znate da sam je ja ispisao celu, što će reći da to ide na dušu autoru. MORTUS ANTE PORTAS Uspravan je bio, ne htede da gmiže, Sad na kolenima je bivši gorostas; U smiraj života neprimetno stiže Tiho i lagano-"Mortus ante portas"! KRIK DUŠE Na sve strane razvejane nade leže, Usamljen jecam u ledenoj samoći, Tužno cvili duša, ko što se razleže Pisak lokomotive u mrkloj noći. HVALA Danas, kad Srbija strada i traži spas Našlo se mesto u svim bratskim srcima. Zato, za sve što su učinili za nas Beskrajno hvala, našoj braći, Grcima! ČAŠA Smrt prekinu ljubav našu, Nema tebe više, mila! Ja zauvek sklanjam čašu Iz koje si pivo pila... SRPSKA SLOGA Atomsku bombu su ljudi napravili. Na mesec možemo ići, hvala Bogu! Jevreji se s Arapima sastavili. Al' najteže je postići Srpsku slogu. Da ne ispadne da biram samo 'jednostrofne' pesme, mada jeste činjenica da me malkice mrzi da kucam, evo i jedna 'normalne' dužine... NOVO VREME Sad je vreme Bez dileme Nove šeme: Seksi teme! Volim žene Ja, vatrene, Zaljubljene Baš u mene! Ja ne skrivam Da uživam I ne snivam Kad celivam! Tuđe časti Neću krasti, Nudim slasti Vrele strasti! Gle, poetu U duetu, U krevetu Gađa metu! Eto... Ako ikako možete, nabavite ovu knjigu... Pod uslovom da ste ljubitelj ovakve vrste poezije...
književnost.425 willow,
Imam neki nesumnjivi osećaj u sebi da će baš ova pesma načiniti od mene slavnog čoveka, vrednog spomenika još za života. I to ove zime :). Dižem ga, mislim spomenik, čim sakupim građevinski materijal, znači kad padne prvi sneg. Na sred dvorišta ima da ga sagradim. Tu će najbolje da se vidi iz dnevne sobe. I, ima da utrošim pola metra snega na...ono. Komšiluk će da pukne od zavisti. I treba. Ionako se non-stop trte sa tamo nekim porodičnim fotografijama sa letovanja. Pokazaću ja njima ko sam ja. Pokazaću ja njima svoga...Moga. A ispod, na spomen ploči, će da piše : "Odbi'. Ova šangarepa nije na prodaju." Zato, dragi meijl čitaoče, sezamovče, čatadžijo, pejdžoffer-u. Molim za malkice ozbiljnosti i trunku pažnje, jer sledi... Sneško Belić iz Pakla Ode glava i nos od šangarepe... ...od sad i bez ruku. Oduvek bez nogu. Stiglo proleće, hvala Bogu. Čučim na njivi, toplina, milina. Za opevanje spremna moja okolina. Bez briga, nerviranja, bez svađa sa tobom. Spokojan u društvu samog sa sobom. Ja vrlo dobro znam, koliko sebi vredim. Zato, najbolje mene svih drugih da poštedim. Bez Nje... Bez Njih... Bez Bilo Čega. Slobodan i čist. Baš kao prelepa i nežna... Jebena pahulja snega. Weepin', Willow, 3.
književnost.426 willow,
Oda "nekom tamo lewom" "neki tamo lewi", Vilenjak, običan obešenjak... običan perverznjak... običan pokvarenjak... običan...hmmm...medenjak. :) Weepin', Willow, 3.
književnost.427 willow,
Ovu pesmu ne bih menjao ni da mi ponude sabrana dela od Hesea za nju... E, aj' sad malo mene gađaj ( Podlac ) To veče gledao sam u telewizor, a ona čitala. Posle nekog vremena, "hoćeš ti prvi ?" me upitala. "Ne, ljubavi, bolje idi ti" rekoh joj, umesto da sam je sprečio "srećo, nemoj. Stoj !". I tako, ne sluteći ništa, u kadu je stala, "tra-la-la" zapevala, glavicu hitro nasapunjala. Slavinu u jednom potezu odvrnula... Pa je, brže bolje, nazad zavrnula. Tišina je trajala još sekundi par. Pomislih, da nije možda u pitanju neki vodovodni kvar ?. No, čim je videh na vratima sobe, odma' sam s'vatio u čemu je stvar. Upitah je "E, zar ne bi trebalo da si u kadi ?" Ništa nije rekla. Samo je krenula arsenal da vadi. Pa poče da cilja, žmureći onako, na meni mesto, od glave do pete, baš svako. Sunđer pored glave prolete mi blisko... Po njenoj proceni, patofna je "ufff !" završila, isuviše nisko. Da l' sam sve to možda i sam isk'o. Ne znam, al' kad reče "Joj, ništarijo, podlače, opet si svu toplu vodu spisk'o !" Samo sam stao mirno... I kad je prevareni kupalac na trenutak, namršteno gvirno. I kad je sapun "FIJUUU !" kroz prozor, tik kraj mene svirno. Bio sam u stavu mirno. A onda reče, "Sa' će' ti da vidiš svoga Boga". Pa zatim.... ...izvin'te me što sad prekidam ovu pesmu stoga. Weepin', Willow, 3.
književnost.428 willow,
Evo, čak i priče pokušavam da pišem... A kako je sve ovo počelo ? Eh... !. Sedeli baš davno davno, mUž i ŽenA pod smokvom u svojoj dnevnoj sobi, pa gledaju TW. Iznenada, muž oseti nesnosnu glad. - "Auuu, ženo, ala sam ogladneo. Baš bi da krknem nešto", reče on. - "Dobro, idem sad da ti spremim lepu večeru", odgovori mu žena, pa odskakuta u kujnu. -"Ajde, ajde", reče muž, pusti dva-tri puvanjka, promeškolji se malo, pa nastavi da bulji u TW, zadovoljan time što će uskoro dobro da se namandža. -"Pa za to, uostalom, one i služe, zar ne ?", pomisli on. . . . Žena je već bila naseckala crni luk, kad odjednom, seti se da joj muž pati od avitaminoze. Pošto je bila zabrinuta za njegovo zdravlje, odluči da ga malkice slaže. Spazi jabuku, zgrabi je, pa se vrati u dnevnu. - "Izvini, dragi moj mužiću, ali nisam stigla danas da odem na pijac, pa nam je frižider skroz prazan. Ima samo ova jedna jabuka." - "Dobro, daj šta ima, krče mi creva, bre !". Uze muž jabuku, zagriz'o je, kad ono... - "Ženo, šta je ovo. Otkud sad ovaj crv u mojoj jabuci ?!!!", prodra se on. - "Jajaro jedna, šta se dereš. Nemo' sad ja da skočim pa ti malo prebrojim rebra !", poče crv da brani ženu. - "Crve, junačino, ti si se već pokazao !", poče da sikće zmija, koja, inače nije bila planirana u scenariju za to veče. - "Začepi gujo, da ne bi ostala bez kičme !", dobaci joj smokvin list, pa zatim, brzo otpade. - "Šta sam ja to Bogu zgrešio", reče Neko što je zajedno sa njima gledao TW to veče. - "Neću više da trpim njihove svađe" , naljuti se On, ustade, ugasi svetlo, izađe iz sobe, pa zaključa vrata za sobom. Tu u mraku, nastade neopisivo klanje u kome je rokao ko koga i gde stigne. Na kraju, jedino je dobro prošao crv koji se na vreme bio zavukao u rupu. . . . Prošlo je mnogo mnogo godina... Sve dok neki mamlaz više nije mogao da izdrži, pa je morao, po svaku cenu, i to u pola tri ujutru, da sazna šta se krije iza tih zaključanih vrata. I tako je, sinko moj, sve ovo i počelo. Weepin', Willow, 3.
književnost.429 kum.djole,
HALT! Kratke priče! ;) Elem, možda ove tri neće biti ni blizu kao ona jedna koju sam poslao, ali sve zajedno čine jednu celinu, naravno ne tematski već, kako bih ja to rekao.. paj' sad.. istorijski ! ...(uh.. ubi me prejaka reč ;).. Naime, svo ono višegodišnje baljezganje kumova po etru staaaarog Radio Pingvina, odlasci, posete, pingvinske žurke, pripremanje grafita, bdenje uz kontakt programe, prepadanje ljudi po ulicama (tzv. anketiranje:).. .. uključuje i ovaj ciklus kratkih priča, usred adolescencije jednog od tadašnjih underagera, kome je, eto.. svašta padalo na pamet. ;) Svi znamo za VIZIJU 011, znamo Albaharija, znamo i onog nevidljivog kućnog prijatelja :) i uostalom, ko se bar jednom nije oprobao na nekakvom konkursu nek' se okane pisanja, k'o ja što sam. ;) Idemo, ciklus "Jedan prob'o pa se usr'o" ... iliti, čista zezancija, prljava improvizacija, i poslednja - blesava kombinacija. Tekst, molim.
književnost.430 kum.djole,
Eksplozija --------------------------------------------------------------------- I ranije sam bio u takvoj situaciji.. radio sam TO i pre, ali ovoga puta bilo je zaista posebno.. Toliko devojaka i mladića oko mene, bilo je tu i starijih ljudi.. stajali smo i gledali se ravno u oči ne bi li videli šta u njima plamti.. kakva želja.. kakvo uzbuđenje.. Prebacivao sam pogled preko nekih devojaka, merkao ih od glave do pete i pokušavao da dosegnem do čarobnog trenutka kada ću se probiti kroz vrelu masu i uraditi ONO zašta sam se odavno pripremio... Iznenada, osetih jedno telo pokraj svog. Visoka, dugonoga crnka pripila se uz mene tako da sam osetio svu njenu toplinu. Želela je TO svim srcem. Osetio sam njene ruke na svojim leđima.. njeno stopalo koje je tražilo izlaz iz neviđenog uzbuđenja.. Širila je strast znojeći se od silne uspaljenosti. Najednom, približi mi se i jedna slatka plavuša, sitna, ali prilično snažna. Znao sam šta joj je u glavi i šta bi volela da doživi. Goreo sam. U tom trenutku osetih još jedno žensko, a zatim i muško telo. Srce mi je kucalo veoma brzo, telo je tražilo slobodu, a u glavi mi je odzvanjala misao da moram izdržati.. do kraja. Posmatrao sam devojke i mladiće, mokre od znoja i uzbuđenja, zadihane i spojene u jedno. Odjednom, plavuša se izmigolji ispred.. i žestoko udari zadnjicom .......o moje prepone.....uhhh.. ...Oteo mi se uzdah.. i shvatio sam... da ću uskoro.... eksplodirati.. Napokon, iziđoh iz autobusa i nastavih svojim putem..
književnost.431 kum.djole,
Vi pokušavate da nas smuvate.. a ? ---------------------------------------------------------------------- Da. Tačno je da pokušavamo da vas osvojimo. Obe. Trudimo se već dve nedelje a vi ste to tek sad primetile. U stvari, neću ništa da krijem.. reći ću vam celu istinu. Mi smo posetioci s druge planete. Tačnije, sa planete Kruzardon, u galaksiji Moa, 18 miliona svetlosnih godina udaljenoj od vašeg sistema. Našu planetu naseljava 64 milijarde ljudi, tačnije muškaraca. Poslednji primerak ženske vrste uočen je pre 38 milenijuma po vašem vremenu, na obroncima planine Thurdstading. Bežala je od čopora raspomamljenih muškaraca sve dok je srce nije izdalo. Jadnica. Od tada, pa sve do danas, a to je skoro 3075 kruzardonskih godina, na našoj planeti nema žena. Naravno, ne moram da vam pominjem koliko naša braća pate i čeznu za vama, koliko nas je Veliki Dork kaznio zabranivši nam da mislimo o ženama kao o jedinstvenim bićima koja nam nedostaju na Kruzardonu. E, pošto smo ja i Raghardbrand, to je inače njegovo pravo ime, napravili neke gluposti u zemlji iz koje dolazimo, "Ilegalni pokret obožavalaca žena" nas je pretvorio u zemaljske muškarce, tačnije poružneo nas koliko je mogao i po kazni teleportovao na vašu planetu sa jasnim zadatkom - moramo u roku od jednog kruzardonskog minuta da sa sobom natrag povedemo dve najlepše žene sa planete Zemlje. Mi smo ovde već 10 godina u potrazi za lepim ženama, i verujte mi, taman kad sam pomislio da po cenu života, svog i sve svoje braće sa Kruzardona, odustanem od dalje potrage, Raghardbrand je uočio vas dve i rekao mi: "Mordkfrinh, ovo su dve najlepše žene na zemlji!" Zato obe, pod hitno morate poći s nama na Kruzardon, gde ćete biti privoljene da spavate sa po 32 milijarde muškaraca. Ako uzmemo u obzir vaš životni vek, to znači da ćete narednih 50 zemaljskih godina svakodnevno upražnjavati seksualne odnose sa 3.5 miliona Kruzardonaca, uključujući i nas dvojicu. Evo, ako ste spremne, upravo ističe naš minut. I ne bojte se, mi Kruzardonci smo najlepši muškarci naše galaksije. Jedini konkurenti su nam Algbartedi, samo što oni imaju malo veća kopita. Raghardbrand, pali bre taj teleport u mečki, krećemo!
književnost.432 kum.djole,
Šta bi rekla ova mašina na sve ovo --------------------------------------------------------------------- Prvo slovo joj je Q, ali od tog slova ništa baš ne možeš da započneš. Drugo je W (već se brinem da nije nepismena?) a treće E. E znači da je ova priča pobedila na konkursu jer žiri će to saopštiti ovako: "E, a prvoplasirana je...". Posle famoznog E sledi R, a sa R ima toliko Reči da me taman s mašinom zajedno Razbiju ili bace u Raku. Sa T mogu da napravim Tortu, Tepih ili Toster, a može i Trava. To mi je blisko. Pod Z mašina bi rekla "Zajebi Z, Zakucaću te!" pa Z preskačem. U je lepo slovo, podseća me na jednu devojku, i tu stavljam Una, mada mašina kaže da je bolje Uštipak ili Urmašice. Sa I vezujem nešto što liči na neku glupost, jer reč sem Istina nemam. O mi je super slovo, liči na Otvorena usta, ostavlja me OOOOOduševljenog (a može i Odvratnog). Sa P bih opsovao, ali neću, jer imam u dogovoru s mašinom reči Prezervativ, Preljuba, Penis i još Ponešto. Veliko š mi ne radi što me tera da mašinu šutnem šakom, ali moram da zavrŠim (evo ga proradilo!). Pod A mećem Albahari bez razmišljanja, a pod S stavio bih Sveća, Sankcije i Siromaštvo, dok mašina hoće Silovanje (mnogo sam grub). Kod D dajem Dozvolu i Draganu (na jel'da Dačo?) a sa F mogu Flert i Flaša, a mogu i da Furnem ako zagusti. G je slovo koje koristim samo ponekad, jer mi liči na neku pogurenu babu, nekakvog Gada ili ono što pogledam pre nego što pustim vodu. Sa h (opet malo) halapljiv, hrabar, a može i Hašiš, što je već stvarno Holandski. J stavljam pre edem i ebem, Jer Ja nisam tamo neki Jadnik ili Jabučar. Sa k (malo, po običaju), mašina bi Kucanje (Kažiprstom) a ja bih samo Klackalicu. L me nervira kao slovo, tu ću samo Loptu da metnem. Kod Č stavljam Čipili, jer je najlepša, a sa Ć možemo da Ćaskamo do sutra. Y i X i nisu neka slova pa ih preskačem i idem na C - Car, Cipela i Cena, a mašina (iako nije za veš) dodaje Centrifugu. Od V pravim Vatru i Vetar a od B Bistu, Blato i reč Bljak. Kod N Nemam Ništa Naročito a sa M Mislim o Mojoj priči (Mašina kao M). Preskačem Đ i idem na Ž: "Žao nam je", reče Žiri, "priča je glupa."
književnost.433 willow,
"Ljubav je lepa samo dok se čeka !". A šta bude kad se dočeka ? E, onda više nije samo lepa, nego je plus toga i pametna, topla, tu pored tebe, traži ti sladoled, smejulji se...itd. Ne, nemoj me stići... Pobogu, na šta sad to liči... Puff..puff..puff ! Mislim se, Ne, ne i ne ! Puff..puff..puff ! Evo ti šipak, nikad me nećeš stići... Sledi još jedna pesma... I Ljubavna i Bajka i Legenda U dolinu Vrba. Doletela. Pod veliko tužno drvo. Sletela. Srebrnu haljinicu sa sebe svukla. Zevnula. Pidžamu obukla. I u postelju zavukla. Osmehom ga darivala, toplim, mekim, poljupcem celivala. Pa se u ćebence uvila, i nešto lepo usnila. Mala Vila. Kraj svog Vilenjaka sklopila je krila. Weepin', Willow, 3.
književnost.434 willow,
Molim vas, batalite sad kokice :). Ovo mi je jako bitna pesma... Ode Pogledala me tako... Da, baš tako. To veče. Nešto joj igleda, mira nije dalo. Pomislih, šta li mi želi sad reći to biće malo ?. "A srce moje iznenada stalo. Vidim, da ć' uvene. E', čekaj bre malo ! ko će sa' da pumpa krv kroz vene !". Znaš, možda bi bilo bolje, i pored sve dobre volje... Da odem. A zašto ?. Reci, zašto ?, procvileh k'o Lesi. "Bre Lesi, pa pobogu, 'de si !. U dva ujutru nazad kući doći, vala, ovaj put nećeš moći, bez tatinih batina i to dobrih, proći". Ništa, nema veze. Reče i ode. To veče. Uzeh olovku i parče papira. Dok ne prospem sve iz sebe neću ni ja imati mira. Utrobu. Pred sve njih. BUP ! Pravo na sto !. Bravo, pesniče. Aplauz molim. KLAP-KLAP !. Tooo !. "U smiraj dana, otvori se rana. Večna, kao krv tečna. Prikane moj, molim te batali...". A da ubacim kao fora, prekid mali ?. Videću... ...'de smo ono beše stali ?. A, da !. "Prekini, 'ajde, ne čini mi to, što posipaš po rani mi kuhinjsku so". Fino, baš fino. Evo, već me je i bol za njom min'o. Želja me već prošla. Mislim se, neka... Da ona sad nije zauvek o'šla, ko zna da l' bi mi ikad' za pesmu inspiracija i došla. Dečko, ako imaš po koju pesmu još... Znaš, nisi ti baš toliko pesnik loš. Hvala, hvala !. A to veče, mada ustvari i nije htela... Hvala, hvala ! Za trenutak, na vratima stala... Hvala, hvala ! Onda se okrete i ode Hvala, hvala ! Dama mala... Još jednom, hvala !. Weepin', Willow, 3.
književnost.435 olio,
> Tekst, molim. Bravo, bravo, bravo.....!!!! Ovo su bas "STRAVA STVARI".
književnost.436 kum.djole,
SVAKODNEVICA Pa, znaš kako je. Gura se. Eto, ustanem ko vampir, odem na pos'o, vratim se umoran ko pas.. Posle nisam nizašta. Sednem, bacim nešto u kljun, popijem kafu.. popušim par cigara.. prčkam. Onda razmišljam, da l' da jebem, ili da legnem malo da odmorim ? Pošto nemam šta da jebem, ..e onda legnem malo da odspavam. Onda ne mogu da zaspim, pošto sam opterećen time što nemam šta da jebem. I tako se prevrćem, prevrćem.. Onda ustanem, i tako, prčkam.. Posle malo večeram, pogledam neki film i još malo prčkam. Onda legnem da spavam. I ujutru ustanem ko vampir, odem na pos'o, vratim se umoran ko pas.. Posle nisam nizašta. Sednem.. (C) kum
književnost.437 aljosa,
Pablo Neruda MOME SU SRCU DOVOLJNE Mome su srcu dovoljne tvoje grudi, i krila moja za tvoju slobodu. Iz mojih usta poletjet će u nebo ono što je spavalo u tvojoj duši. U tebu je varka svakog dana. Stižeš kao rosa na cvijetne krunice. Potkopavaš obzorje svojom otsutnošću. Poput vala bježeći neprestano. Rekao sam da si pjevala u vjetru kao što pevaju pinije i jarboli. Ti si kao oni, vitka i šutljiva i često si tužna kao putovanje. Utočište, kao stari put. Nastanjuju te jeke i glasovi čežnje. Budim se i ponekad sele i bježe ptice što su spavale u tvojoj duši. Poodavno sam Veci obećao dvojezični izbor Nerudine poezije, ali špansko izdanje nisam našao, pa ako ga neko ima neka ga slobodno okači :)
književnost.438 willow,
Iznenada... Na zadatak, krenula je, poljubaca cela četa. "Njen Smešak" im beše motiv. A "Baš Svud'", krajnja meta. Weepin', Willow, 3.
književnost.439 vekac,
Cekam snegove da oboje tisinu i zamirisu ledenim poljima niz nebo, negde prema zvezdama... MojDrugSale
književnost.440 willow,
Na žalost, nisu sve pesme vesele... Do države Tišine Da li ste to znali...? Kraljicu i Kralja jutros su im, nove, dali. Nju, da bi joj podanici sve svoje jedine poklone slali. Njega, da bi makar nekog krunisali, jer, tako su bili svečano obećali. Slažem se sa tim... I ratove su im međusobne obezbedili. Da bi, makar jednom, nekoga i oni pobedili. Eto, i to se čak da srediti... Dobro je, s' vremena na vreme, malo ih prorediti. Kako sad ne ceniti tu muku... Jer, ukrali su je lično Kapetanu Kuku, da bi im pružili, pomirenja ruku. Mnogo su na tome radili... Svako jutro dobro bi poranili. Da bi večna polja temeljno obradili i u pravilne redove ih usadili. Posle... Korenje bi redovno plevili, a ono što preostane... ponekad bi i zalili. Od jada, skoro su osedeli... Dok su ih u sanduk, na o-ruk, preneli. I do groba, u gluvo-nemoj povorci, odneli. Naravno, uvek bi ih fino ispraćali... I punu šaku zemlje, za put da se nađe, sniženo im prodali. Kada bi ih slali u državu Tišinu. Da se i oni malo sami o sebi brinu. Weepin', Willow, 3.
književnost.441 posejdon,
Da li se neko seca vremena kada je umro Mika Antic ? U njegovoj zaostavstini pronadjena je jedna neobjavljena, mislim njegova poslednja pesma, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i 'Plavi cuperak'. Do groba sam zahvalan onom ko ima tu pesmu i istu mi(nam) dostavi.
književnost.442 mcar,
Da li neko zna nesto o konkursu za kratku pricu radio Indeksa? O cemu se tu radi? Marko
književnost.443 sani.,
}} Da li neko zna nesto o konkursu za kratku prichu radio indexa? Pa slusaj emisiju "oblak u bermudama" pa ce ti se samo kasti :)
književnost.444 kum.djole,
>> Pa slusaj emisiju "oblak u bermudama" pa ce ti se samo kasti :) ..oblak u berJAJAma..
književnost.445 willow,
Malo me stid... ...al', sve što sam sačuvao i namenio baš tebi... ...opet sam zadržao u sebi. Weepin', Willow, 3.
književnost.446 posejdon,
I dalje se trazi pesma nadjena u zaostavstini, neposredno posle smrti Miroslava Antica, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i "Plavi cuperak"
književnost.447 dr.grba,
>> I dalje se trazi pesma nadjena u zaostavstini, neposredno posle smrti >> Miroslava Antica, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i >> "Plavi cuperak" A da li je ta pesma negde objavljena? Ko je osoba kojoj je posvećen "Plavi čuperak"?
književnost.448 posejdon,
> A da li je ta pesma negde objavljena? Objavljena je, koliko ja znam jedino u "Nin"-u (ili "Intervju"-u) par dana posle njegove smrti i to baš u članku u kome je i pisalo da je ta pesma posvećena dotičnoj osobi. Nije mi poznato da li je pridodata nekim kasnijim izdanjima njegovih dela (mada mislim da nije). > Ko je osoba kojoj je posvećen "Plavi čuperak"? U pomenutom članku je prenet deo razgovora vođen sa dotičnom, ali njeno ime nije pomenuto.
književnost.449 willow,
Kako da najbolje izgubite sve ono što nikad niste ni imali... sudar.txt
književnost.450 mcar,
A kada je na programu pomenuta emisija "Oblak u bermudama"? Marko
književnost.451 mcar,
Emigrirati Zgrcena koza, drhti u prazno, tu negde okolo, postoje zubi i kicma. I voda curi, vrelo ulje cvrci. Iz svojih brloga izlaze gladni dabrovi, izlaze i glodju crno drvece, uspravno na svetlu, zeleno lisce bledo spram sunca. A vreme se cedi kao nakot, umiru trenuci umiruceg, u ranama na petama, ranama na nogama, ranama u rukama, u krvi. Duboku sakriveni u lancima dozivljenog, prsti nokti, disanje. Vuce se glas ulicama i nestaje u slivniku. Vuce se krik organizmom i u jednjak upada, tumara misicima, sija iz ociju, hocu da zivim, sada, odmah, neopozivo, obicno, svejedno, u trenu kada sunce izlazi, zalazi, pomracuje se. U trenutku kada spavam, jedem, jebem. Marko Car 1997.
književnost.452 brka,
> A kada je na programu pomenuta emisija "Oblak u bermudama"? Emisija "Oblak u bermudama" ide svake srede od 19-24 na Radio Indexu (88.9 i 99.8 Mhz). Emisiju vodi i uredjuje Dacha Kocijan (inace, legenda beogradskih radio stanica). Emisija se sastoji iz sledecih delova: Biseri i Lipsusi, Grafiti, Hapaksi i Neologizmi, Klub ljubitelja pustih ostrva, a Oblak u bermudama organizuje i konkurs za kratku pricu (sada je vec jedanaesti). Uostalom, sve sto vas zanima cucete u Oblaku...
književnost.453 olio,
> Emisija "Oblak u bermudama" ide svake srede od 19-24 na Radio Hvala na informaciji!!!
književnost.454 hercog,
Potrebna bibliografija Tomasa Mana Sale
književnost.456 max.,
Elem, evo jednog dela moga opusa proznih dela. :) Tema je, dakako, humoristichko-ironichno-satirichnog karaktera. :) Da, da ne bude nekih zabuna...ja sam chovek sa vishe juzera: dzim, maancha, shaman, delimichno bog. i ovaj. Toliko. opus.zip
književnost.457 dr.grba,
>> Da, da ne bude nekih zabuna...ja sam chovek sa vishe juzera: >> dzim, maancha, shaman, delimichno bog. i ovaj. A zašto menjaš username? Neki trip? Ne voliš da se ponavljaš? (:
književnost.458 max.,
<M> A zasto menjas username? Neki trip? Ne volis da se ponavljas? (: Ne znam...meni brzo "dosadi" jedan juzer... ...to je zvanichno...a nezvanichno, ima toga puno da se pricha...
književnost.459 mcar,
Jos jednom o "Oblaku u bermudama" Ja zbog svog radnog vremena nikako ne mogu da slusam pomenutu emisiju. Kako onda da saznam informacije o konkursu za kratku pricu? Ima li neki telefon? hvala, Marko
književnost.460 askripka,
Apokalipsa danas, kama sutra "Je li bre, a kad ono tripuju da će da bude smak sveta?", pita me Neša preko svog šestog-sedmog pivca, bez ikakvog blama što kao poslednji fušer pije bolidni sindrom sudnjeg dana koji, evo ima već par godinica, drma pa izuva šahiste iz parka, postarije udavače i prirodne filozofe, jednom rečju, javno mnenje... Gledam ga pomalo kao da mi je ubio oca, jer sam tek uleteo sa novembarske bljuzge koja je, što se mene tiče, mirno mogla da sačeke do tamo negde iza Nove godine: ma kakav smak sveta, opet su nešto trovali u "Dnevnom telegrafu", i zašto, pobogu, kad god uđem mrtav žedan Buca mora da pere čaše na drugom kraju šanka? "Bio juče, budalo, prespavao si ga pijan, ono, ceo rad, Si-En-En prenosio, delili zastavice, točili pivo džabe, i te munje...", kažem, i refleksno se okrećem oko sebe da proverim da li je neko slatko dete u utorak kad mu nije vreme rešilo da malo izađe s drugaricama: nije. "Smiri se bre, mentolu, ozbiljno te pitam, nije mi petnaesto pivo nego peto, a, mislim, već jedno metar dana imam neki filing da će zemlja ladno da se otvori da nas proguta, pogotovo kad prepodne siđem do grada, narod je totalno odlepio, stoje po stanicama i bleje, samo čekićam kad će neki penzos da isuče trofejni luger i da krene da puca u meso, a i ova moja mi slaže neke žvake, ono, ajmo Nešo da palimo kod moje švece u Kanadu, ajmo Nešo kod tvoje tetke u Mičigen, rekla joj Olja, neka njena kokoška koja se bavi astrologijom, da se kao sprema nekakvo žešće sranje, tašta piči po gajbi ceo dan i kuka kako joj penzija stigne samo za struju i infostan i kako te bubašvabe neće dobro da donesu, znaš da nisam paranoik, ali su na kraju uspeli da me utripuju..." "Jeste, miki, i ja sve nešto kontam da će da bude neke čarlame...", ubacuje se Buca koji je u međuvremenu oprao svoje čaše i prišunjao nam se s leđa, "Sad, da li će građanski rat, ili opet neka inflacija, ili svetski potop, to nemam pojma, ali ima da bude mnogo grdno, pazi kad je pre neki dan svratio Toza Stipsa i častio pola kafane, ja ga pitam je li bolestan, a on kaže da je već kupio kartu, u petak leti za Australiju, ono, pacovi uvek prvi snime da ne valja..." "Buco, brate, ti bar znaš doktora Mikića, gore na Vračaru, oslobodio te je od vojske kao dokazanog psihopatu, idi bre kod njega i povedi i ovog ovde, popričajte malo s čovekom, on za to prima platu, a mene palite, samo mi još fali da se smaram vašim tripovima o kraju sveta...", kažem bolesnicima i okrećem se na drugu stranu da malo buljim u tuđe ribe, još uvek bez piva... Dolazim kući malo posle jedan, jer oko pola dva, tačna kao japanski poslovni voz, taksijem stiže mala Sandra, pravo od svog dečkića koga će sutra opet da laže kako je ustala u devet i otišla da prijavi ispit... Ulazi bez kucanja, i ja bez reči počinjem da je skidam još na vratima, šapućući zadihane gluposti, male, prljave, slatke reči... Pola sata nestaje kao dim, i odjednom hvatam sebe kako boreći se za dah tripujem trista na sat: bože, kako je ovo bilo dobro, krajnje je vreme da se sredim, trebalo bi da oženim Sandru i da joj spucam par klinaca, ide nekakav gadan bedak, opšta propast, kuku i pomagaj... Zatim se s prvim dimom postkoitalne pljuge, mudrost svetskog čoveka vraća, u polumraku obasjanom njenim žarom mala je previše lepa da bih joj smestio takvu pušku, ako je kraj sveta, koji će nam moj klinci, a ako se samo sprema neka domaća fešta, bolje da me kad krene komšija prikolje zato što Reks mnogo laje, nego zato što imam lepu ženu koju hoće da pokara... Gasim pljugu na pola. Čekamo sudnji dan u mraku. Autor: poznat(?... ;) ) pošiljaocu
književnost.461 brka,
> Kako onda da saznam informacije o konkursu za kratku pricu? > Ima li neki telefon? Konkurs za kratku pricu traje do 8. decembra. Znaci teorijski nemas vise vremena za slanje, ali mogu da ti pomognem. Sledeca emisija je u sredu, 9. decembra. Daca je rekao da ce prihvatiti i one price koje ljudi licno donesu u sredu u emisiju. Zato u sredu idi do Makedonske ulice do radio Indexa (ili daj nekome da odnese pricu). Ne znam tacno koji je broj zgrade, ali to ti je u zgradi PGP RTS-a na levoj strani ulice (pre Politike - videces u izlogu ploce PGP-a). Bicu i ja u sredu u Indexu. Prica ne sme da ima vise od 28 kucanih redova, i mozes poslati najvise 5 prica. Price potpisujes sa nekim aliasom. Pricu stavis u veliku kovertu. U malu kovertu ubacis svoje podatke (ime, prezime, adresa, telefon), i tu malu kovertu ubacis u veliku. Sve to lepo zatvoris i odneses. Nadam se da sam bio koliko-toliko razumljiv. Ako te jos nesto zanima telefon Indexa je 3230-060. Mozes da zoves veceras (subota) od 18-20, bice neko iz Oblaka tamo. Pozdrav Aleksandar
književnost.462 mcar,
Ovo pod 5.460 je stvarno odlicno. Marko
književnost.463 mcar,
Hvala mnogo Aleksandru, pokusacu da stignem. Marko
književnost.464 milica,
*>U njegovoj zaostavstini pronadjena je jedna neobjavljena, mislim njegova *>poslednja pesma, posvecena istoj osobi kojoj je bio posvecen i 'Plavi cuperak'. Mozda i nije ta pesma koju ti trazis, ali je ok pesma :) BESMRTNA PESMA - MIROSLAV ANTIC I Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, mozda ce i u tebi odjednom nesto posiveti. Na trepavicama magla. Na usni pepeljast trag. Da li si, uopste, ponekad mislio sta znaci ziveti? K'o sneg u toplom dlanu u tebi detinjstvo kopni. Brige... Zar ima briga? Tuga... Zar ima tuge? Po merdevinama maste u mladosti hrabro se popni. Tamo te ceka ona lepa, al' lukava duga. I zivi. Sasvim zivi. Ne grickaj kao mis dane. Siroko zvaci vazduh. Prestizi vetar i ptice. Jer, najzad, sve kratko traje: odjednom nasmejani u ogledalu nekom dobiju zborano lice. Odjednom, na ponekom uglu, vreba poneka suza. Nevolje na prstima stignu. Godine postanu sivje. Odjednom svet, dok hodas, sve vise ti je uzan i osmeh sve tisi i tisi i nekako - iskrivljen. Zato zivi. Al' sasvim. I ja sam ziveo tako. Za pola veka samo stoleca sam obisao. Priznajem: pomalo luckast. Ponekad: naopako. Al' nikad nisam stojao. Vecno sam isao... Isao... Stvarno, da li si katkad mislio sta znaci umreti? I gde to nestaje covek? Sta ga to zauvek iste? Nemoj ici na groblja - nista neces razumeti. Groblja su najcrnji vasar, i ruzno pozoriste. Ti nisi za takve teatre, gde nema nade i vatre, teatre presahlih suza gde vlada grobljanski red, gde nema svadje i pesme i nema aplauza. I kraj se zna unapred. II Ako ti jave: umro sam, evo sta ce to biti. Hiljadu sarenih riba leprsace mi kroz oko. I zemlja ce me skriti. I korov ce me skriti. A ja cu za to vreme leteti visoko... Visoko. Zar mislis da moja ruka, koleno, ili glava moze biti sutra koren breze, il' trava? Da neka malecka tajna il' neki luckasti strah mogu da postanu sutra tisina, tama i prah? Znas, ja sam odnekud sa zvezda. Sav sam od svetlosti stvoren. Nista se u meni nece ugasiti ili skratiti. Samo cu, obicno tako, jedne slucajne zore svom nekom dalekom suncu zlatnih se ociju vratiti. Jer ja sam za teatre sa mnogo srca i vatre, teatre smeha i suza gde nikada ne vlada red gde ima i svadje, i pesme i vriske i aplauza. I kraj se ne zna unapred. III Ja sam prelepo ziveo, jer to sam zaista znao. Ako ti jave: umro sam, ne veruj, to ne smem. Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao. I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem. Na ovu zemlju sa svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nesto kao leprsav trag. I zato ne budi tuzan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i cudno drag. Uprkos danima sivim, kad vidis neku kometu upamti: to ja jos uvek, sasav letim i zivim.
književnost.465 rdejan,
"Razgovarali su u kafani tiho, niko im nije rekao reč. Govorio je prijatelju svoj sud, svoju smisao i znanje iz poluvekovnog iskustva: - Mislio sam da je novac sve. Sada se smejem kada mi neko da komad divne šunke za list bolesne hartije. Mislio sam da je život ljubav, a sada znam da je ljubav sam život... Sve što sam ikada imao uložio sam u ono što najviše volim - u svoju ćerku. Avaj, uložiti čašu vode u žednu pustinju mršav je izbor. Suviše sam slab da bih joj išta uskratio, ali joj ipak mogu malo pružiti. Ljudi oko nje joj zamenjuju oca, a često i muža. - Ne brini, prijatelju. Svaki dar je onoliko vredan koliko ga vrednuje onaj koji ga dobija. Sigurno je poznaješ bolje nego ja: Šta bi ona sada zaista htela? - Ne znam ni sam, italijanske cipele i pravi damski šešir. Ali ja joj ne mogu to kupiti... - Opet brineš bez potrebe. Moj blizak rođak ti može nabaviti cipele kakve samo zaželiš. Oko cene ćemo lako. Pođi sada sa mnom, uzmi ono što ti treba i idi u miru. I javi mi da li joj se poklon svideo. I bi tako. Sledećeg dana, otac je sa spremnim poklonom željno iščekivao ćerku koja je trebalo da se vrati iz škole. Posle par sati, iznerviran i poplašen, konačno ju je dočekao. Na sebi je imala blistavi damski šešir... "
književnost.466 dr.grba,
>> I zato ne budi tuzan. Toliko mi je stalo >> da ostanem u tebi budalast i cudno drag. U mom sećanju, Mika Antić je ostao baš ovakav. Sećam ga se jedne vrele i prevrele letnje večeri 1982. godine, kada su ga pijanog kao majku popeli na binu u centru Kikinde da deklamuje delove iz tek napisane poeme "Kikinda". Čovek je iščitao ili izdeklamovao celu poemu, a dok je završio, skoro da se istreznio (: Dok je goorio stihove, bilo je teško odvojiti pogled od njega: čovek bi pomislio da će zgriznuti mikrofon. Njemu je bilo potpuno svejedno što nije umeo sam da nađe put do mikrofona, važno je bilo samo govoriti stihove. Imao sam prilike da budem prisutan u društvu ia bine kada je sišao. Tu su ga neke lokalne face ljubile, grlile i tapšale po ramenu, a on je 'ladno pričao kako je tog proleća jeo a la mokrinski sir usred Njujorka (((:
književnost.467 sav.gacic,
> Apokalipsa danas, kama sutra Jebote... od o'og moš'se rikne... :)) Bis, bis... :))
književnost.468 willow,
Pačići mali Stali Raja, Vlaja i Gaja, negde otprilike na početku stripa o "avanturi u džungli punoj raznih zajebancija", pa zaključuju u glas... -"U, onaj peder Dizni. Izgleda da nam opet uvalio patku". Weepin', Willow, 3.
književnost.469 willow,
Nikad krštena priča Ušžo jedne nedelje jedan čovek po imenu Nik Kver u jednu veeeliku, zelenu radnju, pošto je pročitao da tu piše "Otvoreno". Unutra je bilo zagušljivo i mnogo ljudi, što Niku nije ni malo zasmetalo. Dočeka ga veeeliki uniformisani čovek po imenu Skid Ajga Će Odra Ću TeSad ... . Ufff, zvaću ga dalje samo "on", sa velikim slovom "o", znači "On", kako je to i red uvek kad pričamo o svim tako veeelikim ljudima. On je bio očigledno jedan od prodavaca u ovoj veeelikoj, zelenoj radnji, čim je baš on doček'o Nika. -"Dobar dan, izvolite.", reče On, dubokim, strogim glasom. -"'Bar dan. Vi ste, da znate, jedina radnja što radi i nedeljom", ushićeno Mu otpozdravi Nik. -"Ova radnja, ona je uvek otvorena", odgovori On. -"Ja sam čuo da vi ovde imate neke karte za Raj ?", upita Nik. -"Dobro ste to čuli." -"E,super. Ja bih jednu kartu, ako može". -"Može, može. Imamo samo povratne. Hiljadarku molim, drago dete". -"Čekajte malo, zar se to plaća ?", začudi se Nik. -"Uostalom, šta će mi povratna ?. Odlazak u Raj, to je oduvek bio put u jednom pravcu, zar nije tako ?", poče da propoveda Nik, toliko se zbunio. -"E, žoćeš ti da ideš u Raj, il' nećeš ?!!", dreknu On. -"Dobro, dobro", reče Nik, pa se maši za novčanik. Pošto su obavili i tu trgovinu, krene Nik ka vratima. -"Hvala, odo' ja sad. Doviđenja". -"Čekaj bre malo, žde si ti to pošžo ?!!", prodra se za njim On. -"Šta ti misliš, da možeš tek tako, uđeš, izađeš, uđeš, izađeš iz ove radnje, uznemiravaš Me tu svaki čas kako se tebi digne i još bi da ne platiš ?. Vadi još žiljadarku". -"More, Prodavac, znaš šta. Terajte se i Ti i ova Tvoja veeelika, zelena radnja u tri lepe p...eršun bre !", prasnu odjednom Nik, koji se u ovoj priči, bar do sada, pokazao kao dosta tolerantna osoba. Zatim lepo izvuče kartu za Raj iz džepa, pocepa je u komadiće, pa izađe, zalupivši vratima od radnje za sobom tako jako da je otpao i onaj "Otvoreno" natpis. Naravno, posle tog događaja Niku više nikad na pamet nije palo da uđe u bilo koju iz lanca tih veeelikih, zelenih radnji. Čak mu je, začudo, pošlo za rukom i da odgovori neke svoje prijatelje od tog, što bi Mi prodavci rekli, greha. Weepin', Willow, 3.
književnost.470 askripka,
Ako nekog zanima, auktor ove pričice (i još koječega) može se pronaći među članovima multifarmakološke umetničke grupe "Canabis semper cum vobis" (V.P., A.S, M.V., D.D.T., K.P.J. ...). U temelje našeg pogleda na svet ugrađeni su animizam i totemizam, papci u saftu, James Hetfield, nekromantija, Four Fingers, sarin, soman i tabun, golden showers, papa Jovan XXIII, ICN Galenika, triput bez vađenja.... Na insistiranje oduševljenih masa šaljemo još jednu pričicu, a ako alka-selcera i tetra-hidro-kako-ono-beše bude dovoljno, biće i više (?!?). O tugo "E, bejbi, pazi kad me uopšte ne pušta! Evo već metar dana kako ludujem, ubijam se od cirke, mesto me ne drži pet minuta, što reko Rambo, o tugo jesenja...", kažem ja i bacam pogled kroz prozor na sumrak koji se kao neko žitko, plavkastim oksidima nepoznatih metala zasićeno blato sliva niz fasade ulice što (još uvek) nosi ime generala Ždanova. "Ma nemoj ništa da mi pričaš, totalno sam odlepila, uopšte nije onaj uobičajeni jesenji bedak, ovo je nešto skroz spičeno, pola ljudi s kojima se čujem uopšte ne mogu da se sastave..." Umesto tačke na analizu situacije, Maja pravi gadljivu grimasu i kreće da nešto brlja kašičicom po šolji neskafe, dok ja još uvek buljim u odvratne zgradurine prekoputa i krajičak crkve Svetog Marka koji se nazire u uglu okna. Rez. "E, bejbi, kako mogu da se skoncentrišem na metafizičku elaboraciju akutne forme novembarskog veltšmerca koja nas je sastavila kad mi non-stop dolivaš taj vinjak, uopšte nisi normalna, oblokaćemo se kao srećni... Dosta, aman... Živeli... Ma znam ja šta mi je, od male Sanje proletos nisam imao nikakvo emotivno pražnjenje, ove polovnjače koje u poslednje vreme trošim su totalno truo rad, treba mi neko ludilo, ono, ne veza, posle Sanjice nema šanse da budem u fazonu veze još barem jedno godinu dana, skroz me je smorila, nego neki trip, ono, da traje nedelju dana, ali da stvarno bude do bola, ma neka traje i tri sata, samo da izbacim ove munje iz glave, i, ono, da opet osetim da me nešto zaista drma..." Moja stara prijateljica me gleda svojim plavim okicama, puna razumevanja za tridesetogodišnju budalu koja tripuje amour fou dok marka ponovo skakuće i pocepani izborni plakati lepršaju na umerenoj košavi kao sablasni galebovi na dijeti od beznađa i vlažnog lišća. "Lakše s tim nogama, slone, oborićeš mi štafelaj...", kaže, ali oštrinu njenih reči uteruje u laž blag osmeh koji počinje da se formira negde u okolini usana, i ja hvatam sebe u pubertetskom vrpoljenju po prostranoj naslonjači od bambusa, bez ikakvog pojmljivog razloga, gde su mladi tu je i šala... Rez. Budim se oko pet popodne, savršeno usaglašen sa mamurnim meškoljenjem uličnih svetiljki što napolju, upravo u trenutku kada otvaram oči, počinju da mučno isijavaju ubogu ljubičastu fosforescenciju koja će se u neodređenom vremenskom intervalu tek titanskim naporom volje (sasvim uporedivim sa čeličnom odlučnošću neophodnom da se u mom trenutnom stanju ustane iz kreveta i ode po alka-selcer) naglo pretvoriti u anemični sjaj polovnog neona. "Gospode...", kažem bez naročitog uverenja, i konstatujem da, sudeći po blagom lelujanju golog granja ispred mog prozora na Neimaru, košava i danas tek s pola srca razgoni u dve dimenzije sabijene pakle jeftinih penzionerskih pljuga i loše odštampane reklame nadobudnih baja koji pice veličine kamionskih guma samopregorno dostavljaju za pukih desetak procenata prošlomesečne prosečne zarade, takoreći za dž... Da, to klokotanje koje se oglašava definitivno nije nervozni kotlić komšije sa sprata iznad, to je vinjak što se još uvek mrzovoljno preliva načetom aparaturom moje utrobe, i, da, popušio sam dve pakle sinoć, hvala na pitanju, i u ustima mi je kao na belgijskom frontu posle prve javne degustacije iperita, a u glavi mi navijači Vest Hema skromno slave penal dosuđen u devedesetom minutu, ali, nekim čudom, od jutros (od jutros, od večeras, samo niski duhovi insistiraju na sholastičkim cepidlačenjima) iznenada imam utisak da je jesen u stvari najlepše godišnje doba, blaga i zlatna jesen sočnih grozdova i rumenih žetelaca sa kičastih stranica udžbenika poznavanja prirode i društva iz sedamdesetih... Vetar nekako naglo prestaje da duva (ma kakva košava, tek mu je drugi dan, ovo je neki balavi karavlaški nadrivetrić), i retke kapi kiše stidljivim dobovanjem načinju rezonantni lim simsa; duboko udišem pomešane mirise Maje i njenog "Inosensa" koji mi još uvek prianjaju za telo, i sitog srca, blažen i trom kao lav posle prazničnog ručka, unapred zamišljam kako ćemo se do neke sledeće gadne jeseni najslađe na svetu praviti ludi: rez...
književnost.471 posejdon,
> Mozda i nije ta pesma koju ti trazis, ali je ok pesma :) > > BESMRTNA PESMA - MIROSLAV ANTIC > > I > Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, > mozda ce i u tebi odjednom nesto posiveti. Da ti pravo kažem, pesma mi, sećam se, u potpunosti stvara isti utisak kao i ona koju sam prvi put pročitao u "Intervju", ali me neke stvarčice pomalu zbunjuju, kao npr: "Da li si, uopste, ponekad mislio sta znaci ziveti?" "Stvarno, da li si katkad mislio sta znaci umreti?" "I zato ne budi tuzan. Toliko mi je stalo" Ubeđen sam bio da je i u samoj pesmi evidentno bilo da je upućena ženskoj osobi (!?). Mada u principu i ovakva kavka je, može da bude posvećena bilo kome, ipak, posebnu notu joj daje i to što je posvećena osobi (ženskoj) kojoj je bio posvećen i "kultni" čuperak. Dotična osoba je to saznala (čak i za čuperak) tek nakon pesnikove smrti, kako to obično biva, "prekopavanjem" po njegovoj zaostavštini. U svakom slučaju, pesma je i više nego OK! Otkri tajnu gde si je našla i molim te, proveri mi ovaj stih, da li je "Za pola veka samo stoleca sam obisao." ---- ili možda "Za pola veka sama stoleca sam obisao." ---- Pozdrav
književnost.472 willow,
Ko mi sa' to radi ? Dok ja lepo ležim i uživam i čvarim se u kadi, neko mi svo vreme čep od kade vadi. Weepin', Willow, 3.
književnost.473 kant,
Bravo.
književnost.474 milica,
*> Otkri tajnu gde si je nasla Drugarica me je zamolila da joj prekucam neke textove, medju njima je bila i ova pesma.. nisam sigurna, ali mislim da je na vrhu stranice pisalo "Ona". *> i molim te, proveri mi ovaj stih, da li je Ta stranica (na kojoj je bila ova pesma) nije vise kod mene, tako da ne mogu da ti pomognem..
književnost.475 askripka,
Posle kraćih pregovora, "Canabis semper cum vobis" uspeo je da, u zamenu za 2 džointa i jednu čvrstu (žensku?) guzu, dobije prava za objavljivanje kratkog remek-dela "Kečap-baka, Napon-deka". Zbog dužine istog, delove ćemo objavljivati u intervalima od 20 cm, što će reći kako nam se digne q*ac... Kečap-baka, Napon-deka Ispod svojih dugih trepavica, Sandra mi upućuje pogled za koji znam da znači da bi želela da ostatak večeri na miru tračari s Vondom. Malo se migoljim, uzimam cigarete sa stočića i, uprkos blagom dizanju Vondinih obrva koje automatski prati otprilike svaku drugu pljugu (Vonda je prokleti poturica, konvertit u najcrnjem smislu te reči), palim drsku četvrtu za sat i po, koliko već uz malajske delicije iz njene kuhinje i solidni božole sedimo na prostranoj terasi Majkove ruftop-gajbe. Preko cigarete bacam šmek na zapad, prema Džerziju, i zahvaljujem bogu što nisam astronom-amater (ima već oko devet, i nebo je, što od pre samo sat vremena zašlog sunca, što od par hiljada kvadratnih milja prozora, farova i reklama, nežno ljubičaste boje, bez ijedne zvezde), a onda, napokon, popuštam i, razvlačeći usne u pomalo licemeran osmeh, kažem: "Well, girls, I guess it's time for Mike and me to go inside and check if there's any of that prepechenitsa left in his liquor cabinet." Majk spremno ustaje, uzima svoje cigare (još jedan Vondin mrk pogled) i brza niz šljunkom posutu stazu duž koje su, stotinak metara više nego što to bog zapoveda, posađeni pačempresi. Dok uz blago zakošenu rampu ide ka monstruoznom livingu u kome uvek tripujem na partiju Viktorija sa Vondinim sakrosanktnim Rotkom u ulozi gola, u njemu se odigrava mistični preobražaj: postaje Majkl, pa Mihajlo, pa, konačno, u trenutku kad, sasvim balkanski, upada u svoju omiljenu fotelju, ponovo samo Mika, Mika koji je iz Beograda otišao još osamdeset treće, kod brata od tetke, i, posle skromnih početaka u nekoj garaži u Patersonu, uspeo da se na polovnim kolima, nekretninama i sumnjivim poslovima sa zavičajem dočepa gomile para. Sedam i bacam na sto paklu "Drine" bez filtera koju mi, po boks svakih nekoliko meseci, šalje drugar iz gimnazije čiji šurak, pilot, često putuje za Njujork (ja sam, hvala bogu, najgora vrsta izafektirane budale; takođe, premda je prostora za pušače sve manje, počeo sam da uživam u komentarima i pitanjima koje soc-etno dizajn kutije izaziva); znam da, pre nego što ode po šljivovicu koju, naravno, ima, Mika mora da na jeziku oseti malo ćirilice, i čekam, povremeno uvlačeći gorak, nearomatizovan dim, ritualnu formulu za početak naših praznoslovnih zastranjenja: "Au, brate, kako ćemo da ih olajavamo, nisu svesne!" Volim tog čoveka, volim ga jer je dorćolski idiot do koga ozbiljna kinta po svim pravilima ovoga sveta nije mogla da stigne, volim ga jer hrče, podriguje, puši i tamani džank-fud čim se Vonda izmakne na dva milisekunda, volim ga što u color conscious Americi političke korektnosti upotrebljava isključivo najpogrdnije sleng-termine za sve rase, veroispovesti i etničke skupine, uključujući i svoju, volim ga jer nemamo ništa zajedničko, osim mesta rođenja upisanog u njegovom plavom i mom crvenom pasošu. Ili ga, možda, i ne volim, ne onako kao što volim neke druge ljude koji su užasno daleko, ali, jebi ga, ostatak mojih brzih, briljantnih, svestrano obrazovanih prijatelja ili ne zna srpski, ili ne ume da potegne kako valja, a, by the way, niko od njih definitivno nije u stanju ni da obezbedi dva sjajna mesta kad god "Niksi" igraju u plej-ofu... Mika ustaje (da li ste se ikada uplašili da će se neko udaviti u tepihu?), nestaje na trenutak iza mojih leđa i vraća se s flašom hladne prepečenice u čiji šumadijski pedigre, sve do pivopija pred seoskom prodavnicom i lakog mirisa balege u vazduhu apsolutno ne sumnjam. Počinjemo nekako traljavo: jebote jesi čuo da je Lusi zatekla Vinija u đakuziju s onom malom Filipinkom što im radi u kući, ma da, Vini Meola, vlasnik "Stejtusa", poginuo sam od smeha, žvaka je da su te Filipinke nešto uskopičaste, mogu da zamislim šta joj je konjina uradila, sa šest i po fita i jedmo sto deset kila, posle deset sekundi seksa u kupatilu možeš da gajiš krokodile, i usred tog svinjca Lusi se vraća sa bridža posle pola čuke jer je Vini ostavio neki mastard na sedištu "Kadilaka" a ona sela u belom kompletu... Šta, ti ne znaš Lusi, kučka samo takva, krvi će mu se napiti, lepo sam mu rekao da ne može da drnda tu klinku ispred njenog nosa, ali ne, totalna budala, pored svih konobarica i kurvica morao je baš nju da kara, video sam ga sinoć u klubu, kaže The bitch could've entered the fuckin' bathroom thirty seconds later... I was just about to come... snimi bolida, I was just about to come...; na šta ja pariram pričicom o Semu O'Grejdiju sa luzo-brazilske i nekoj pički sa Haitija, bivšoj studentkinji koju se setio da pokupi tek na oproštajnoj žurci Žozea Marinja, nekog lika sa univerziteta u Sao Paolu koji je gostovao godinu dana, tip lud kao struja, radi koku i kenja nešto o de Andradeu, klasika, gomila pijanih i drogiranih budala koji zuje po nekoj razdrndanoj gajbi u istočnim osamdesetim, sam sebi sam smrdeo na rum tri dana, ono, klinka spopada Sema a on se šatro brani, ženu mu je to veče boleo zub, i sve se, fala kurcu, završava tako što on užicka kurton od Žozea i ubije je od kurca u kupatilu a svi se kao prave blesavi, naročito Suzan koja radi sa Semom a druži se sa Džesikom, Sandra me je tu negde odvukla kući, možeš misliti, onako urađenom mi se pripišalo i krenuo sam da im lupam na vrata i da urlam, normalno, Sem sutradan ništa ne spominje, samo se kezi kao beba kad se usere i zvižduće Dilanove bljuvotine po hodnicima, ja ga ništa ne pitam, kao jebe mi se, ali mi Gas uredno prijavljuje da kara klinku i da se primio kao mlad majmun, i tako to traje jedno tri nedelje, samo što za te tri nedelje Sem izgubi šest kila i liči na zombija, pa Džesika skapira da ima neki galopirajući oblik raka i sedi mu na grbači da ode kod Džada Formana da se pregleda a posle kumi Džada da ga pošalje u Bet Izrael na magnetnu rezonancu ili već neko takvo ludilo... - tu negde Sem sabere dva i dva, znaš ono, levo brak i deca, desno ta mala i vezivanje lisicama za krevet u pauzi za ručak, i, blago meni, zakaže joj čuku negde u Vilidžu da je, onako očinski, otkači... Sve je to on jako lepo zamislio, ali je zaboravio da klinki pošalje scenario, i kako su seli a da joj nije šest puta rekao da je obožava, ona počinje da histeriše, a moron joj takvoj ladno sve servira, i još zamuckuje, mala tu totalno odlepi, krene da lomi staklariju i da urla, menadžer hoće da zove pandure, ona mu zvizne šamar i izleti, a Sem ostane da se onako smotan vadi iz govana... E tu počinje zezanje, klinka provali kućni telefon i krene da zove bar deset puta dnevno, Džesika pizdi, sumnja na babe iz komšiluka, Sem dolazi na posao siv u licu, usro se ko grlica, samo što ne ide svima po kafu za vreme pauze, međutim, pošto je mala izgleda stvarno bila klinički slučaj, ćerka nekog ministra koji je morao da zapali, šta ti ja znam, posle jedno nedelju dana počinju da stižu paketi, a u njima, miki, mega-miks vudua i šizofrenije, kokošije noge, golubija pera, komadi vunice, prljave ženske gaćice, totalan horor, i, normalno, u svakom paketu pismo umrljano suzama o tome kako je Sem obična svinja ali ga ona još uvek užasno voli i ne zna da li da mu izvadi slezinu makazama za pečenje ili da mu izdrka dok spava i rodi njegovo dete - Sem spadne još po kilo posle svakog paketa, ali Džesika je dobra devojčica i ne otvara njegovu poštu, sve dok mu matori Hopkins bukvalno ne naredi da ode na taj seminar u Lisabon, i jedan od tri paketa ne počne da neopisivo bazdi, e tu gospođa veže naparfimisanu maramicu oko usta i nosa, otvori ga i nađe poluraspadnutog pacova sa roze mašnom oko vrata, za svaki slučaj je prvo pala u nesvest, a onda uzela najlon-rukavice, pročitala propratno pismo i, pošto to caru nije prvi put, a, mislim, dao je časnu skautsku da neće nikad više, spakovala kofere, pokupila klince i zapalila kod matoraca u Konektikat, ima metar dana, a Sem naglo ćelavi i svaki dan joj piše pisma koja sva počinju sa "Draga Džesi, ja sam jedna obična svinja...", pa ti sad vidi kakav je to lik... (nastaviće se)
književnost.476 askripka,
Kečap-baka, Napon-deka (Part II) "Jebi ga", kaže Mika, "ja moju Vondu nikad ne varam, osim kad me Čeda pozove u Vegas da šatro pregledam knjige. Ne bi ni tamo, ali jebeš mi mater ako sam u stanju da odolim..." Ja se smejem i gledam kako mi sipa još pola tamblera šljive: znam da će u ušima uskoro početi da mi zuji i unapred se radujem mortus-pijanom pogledu na friday night kroz panoramske prozore, zamućenju koje čini da se poentilistički oratorijum diskretnog treperenja razmaže u gigantski svetlosni enformel ispod čijeg astigmatičnog palacanja brzinom nesvesti piče fleševi pseudo-priča u statističkim ćelijama noći: igle koje prilaze venama, čaše lošeg vina pred vlažnim usnama portorikanskih tinejdžerki, znojava tela truckana kroz katalog lascivnih poza magnezijumskim siktajima stroboskopa... Junski smog već lagano dobija ukus šardonea, i ja puštam prepečenicu da se dugo preliva po ustima, paleći strane i vrh jezika, samo da bih, nakon što niz ždrelo ispratim sirovi, pomalo mučni zadah rakijskog kazana, duboko udahnuo i osetio kako prohladna, enopneumatska struja prodire sve do najzabitijih bronhiola. "A, bajo? Jel udara?", kaže Mika, koji sa blago pokroviteljskim izrazom trezvenog hedonizma već pola minuta prati seriju mojih blaženih grimasa. "Jok, ti udaraš.", automatski odvraćam, malo iritiran što me je prekinuo usred vožnje, i skrećem pogled prema terasi na kojoj ženke nastavljaju svoj dvostruki monolog o krpama, socijalnom kalkulusu i, precizno dozirano, udvaračima. Njihov laki, tupavi, urođeni engleski ide mi na kurac, ide mi na kurac što je petak i što će Sandra sigurno početi da me na svoj poslovan, ljudi-to-sve-vreme-rade način popaljuje čim uđemo u kuću, Sandra koja, utegnuta u haltere i podvezice, sa svojom već malo ocvalom bruklinskom kožom još uvek katkad zna da me naloži, ali ne danas, ne pijanog i sentimentalnog od balavurđenja na srpskom o koječemu, ne u ovoj blagoj noći kada se osećam kao virtuelni igrač na žici koga odavno ne plaši udar o lažnu zemlju, ni sintetički zvuk lomljenja vlastitih kostiju, već samo pad, samo jeziva izvesnost vetra što sve brže navire iz strugotina arene, svest o neizbežnosti još jednog mučnog zatamnjenja... "Jeste jebote," više čitam s Mikinih usana nego što čujem "sve se u poslednje vreme svodi na neku blesavu kombinatoriku, život mi liči na partiju prefa ili na ekipu sredovečnih svingera u nekoj debeloj provinciji... Jebi ga... Preključe sam se čuo sa Ćamijem, zvonim ja nešto oko sedam po njihovom, javlja se tetka Mara, znaš ono, gde si Miko, sine, pa kako ti je tamo, a zvuči neverovatno matoro i iza nje piče neke bolidne vesti, ne razume se šta je, ali kapiraš da ne kažu ama baš ništa, i onda mi da Ćamija, greh mi na dušu, nisam ga zvao mesecima, a Ćami ko Ćami, kenja trista na sat, kaže mi da je ekipa iz Prve slavila u "Metropolu" dvadeset godina mature, kao svi su došli, ono, Kiza, Džaja, Mile Sisa, Ćelavi, napili se ko zmije, i u neko doba Miša Svinja skapira..." Mika prekida žvaku u pola rečenice jer Vonda, koja je minut pre zamakla u pravcu toaleta, prilazi sa svežom šminkom i praznim mehurom i blešteći vrhunskom zubnom keramikom dobacuje: "Hey you hunkies, you're already high on that old country booze, or what?" Dižem pogled i posmatram je jedan trenutak: pristala brineta u ranim tridesetim, to se valjda tako kaže, sa seksi senkama oko smeđih očiju, punim usnama ergonomski dizajniranim za primanje kite i belom Klajdermanovom krpicom na ivici i marici dobrog ukusa, queen and come-queen right down to her fuckin' bones... Zatim u istom, blago ljigavom, ortaci-smo-do-jaja duhu kažem: "Come on, Vanda, can't you see we're deep into it. And what about you, JAP's, made any breakthroughs in digestion, eh?" "Fuck, Vanda,", lenjo mrndža Mika sa svojim umereno stravičnim akcentom "I was just telling Deki about my highschool reunion when you shattered my concentration to fuckin' pieces..." a zatim meni, namigujući, "She keeps getting on my nerves, but she's a great lay, you know, and, anyway, I married her, so I guess I'm stuck with what I've got... Pile moje, đani kako se slatko kezi, ko je ne zna, skupo bi je platio... Jebote (Vonda se bez komentara okreće i izlazi napolje graciozno mešajući, posve odlučna da nedvosmisleno nagovesti da great lay u njenom slučaju nije samo prazna fraza), sad stvarno ne znam gde sam stao... A, da, Miša Svinja skapira da je vreme za neki pičvajz i kreće da loži Kizu, Ćelavog i Robiju kako je počeo da vežba jogu, i kako je joga žiška neviđena, kao, preporodio se, i sve u tom stilu... Ove dileje normalno umiru od smeha, u fazonu su kakva kurac joga sa tom stomačinom, kad si vido svoju kitu zadnji put, i te fore, a Miša kao zapeo ko mutav na telefon, i u neko doba šatro popizdi i kaže im kako se toliko razgibao da može sam sebe da ugrize za bulju, ovi ne mogu da veruju šta priča, kapiraju da se skroz ulio, i kreću da ga prže, ono, kao, Šomi, brate, sereš ko foka, de možeš, nema šanse, i, kao, tu polako počnu da padaju opklade... Šomi ih radi na sitno, kao, sramota ga pred ribama, jebi ga, javno je mesto, nema smisla, međutim ovi se primili ko saućešća, navaljuju, on traži soma marona, oni ne daju, i na kraju se Robija otvori petsto kerma i svi ostali skupe još toliko, ali samo ako skine ćega..." Mika zastaje da zapali cigaretu i da nam dolije rakiju; moja glava se mrzovoljno rascvetava kao zapišan krin u svetlo julsko jutro, počinjem da perverzno uživam u defokusiranom skakutanju pogleda po nameštaju i zidovima, na kojima, osim Rotkovog crvenkastog, blago zamućenog pravougaonika na oker podlozi, sasvim disonantno vise samo sumnjiva platna Frenka Mancinija i Teda Kovalskog, dvojice nadobudnih mladoturaka iz neofiguralne kabale, čije stidljive pokušaje da što skuplje prodaju dupe revno teslimi baš Vondin art-guru, Dejv Berkovic, mind-fucker non plus ultra... Pipavim, polusvesnim manevrima već neko vreme pokušavam da manično-depresivne udice zrikavo zabačene iz proširenih zenica zakačim za bilo koju staru cipelu ili bušnu unutrašnju gumu u vidokrugu, proučavam način na koji se Mikina kosa u džeknikolsonovskim estuarima povlači ka blago zašiljenim ušima, po treći put bezuspešno brojim lako zamašćene dugmiće na univerzalnom daljinskom upravljaču, poput introvertnog tinejdžera u svlačionici izlepljenoj duplericama, činim sve da mi pogled ne zaluta u pogrešnom pravcu, ka celestijalnom rozen-marcipanu što u talasima poprskanim neonskim štrasom neumolno navire kroz ogromne prozore... O ne, nisam navučen na nesreću, nisam ljigavi adikt samosažaljenja; in fact, nisam navučen ni na šta osim na duvanski dim koji mi u pravilnim intervalima prodire u pluća i čini moje misli lakim i prozračnim: sve su ređi trenuci kada se osećam na vrhu sveta i sve češće čujem vreme kako protiče, i, jebi ga, ko mi može zameriti što otkidam na ovo purpurno nebo, što se valjam u njemu kao nerast u vlastitim govnima i patim u uredno avaliranim apoenima povodom stvari gotovo isto toliko dalekih i nerealnih kao diskretno iskrenje indirektnog osvetljenja u matoroj prepečenici ili dve žene koje pričaju o begonijama i spiralama na kilometarskoj krovnoj terasi... "I, jebi ga,", Majk Nestorovič izbacuje dim u tri kratka mlaza, kao insekticid šiknut u oskudno brežnjevsko pivo, i promptno nastavlja tiradu, "tu se negde nađu, ovaj im spusti na osamsto bez zajebancije sa skidanjem gaća, oni zagrizu, u međuvremenu, pošto su se drali kao konji, pola ekipe se okupilo oko njih i navija, ribe pište, majmuni umiru, i usred cele te ludnice Šomi ustaje, vadi protezu i ujeda sam sebe za bulju... Pu, jebo ti ja mater, kaže Robija, još četiri banke nemaš a nijedan zub u glavi..." "I,", pitam ja glasom koji mi šuplje odzvanja u ušima, "jesu li mu platili?" (nastaviće se)
književnost.477 willow,
Još jedan veoma običajan dan Sedam...mrtva tišina, jer u toku je scena "Ćutke Žale". Osam...neke sveće, za neki pokoj, neke duše, pale. Dvanajs'...suzi da poteče, uz pretnju batinama, jedva brane. Trinajs'...upeklo sunce, "'ajde pope, skrati !"... Četrnajs'...najzad, kraj sahrane. Devetnajs'... Radio, podešen na "zvuci iz rodnog kraja" odvrnut do daske, trešti. A pijani svat "Oooj živote !" krešti. Jedna vesela gospođa, cupka na čelu kola, dok njen umorni muž, prevrnut leži ispod stola. Preko drugog, a ovaj preko trećeg... A Ana Četvrt Karabinka, vrcka levo-desno, pokazuje sve lepo što ona za njih ima, penje se na sto, koji se onda malo klima, jer je to star sto, eto što. I dok sto pod njom stoički škripi, Ana na njemu, na sve strane kipi. Jasno, večeras da zdipi, naći će se već neko... To njeno, zaboravljeno na šporetu mleko. Slatko veselje, trajalo je dugo, a i posle toga... Dobro... Sad, nije bitno ko je sve te čaše o pod razbio. Niti kol'ko je ko 'ladne jagnjetine u sebe nabio. Nego, da je taj dan, time na svojoj običajnosti, veoma dobio. Ujutru... Valjda zbog velikog opšteg zdušnoga bola, torta osta' pojedena... a i Ana skinuta... Na žalost, samo do pola. Weepin', Willow, 3.
književnost.478 askripka,
Kečap-baka, Napon-deka (Part III) "Gde da mu ne plate, ne bi ih oprali ni Sava ni Dunav... Šomi tu normalno vikne još pet-šest flaša skivija za početak i tek onda se totalno onerede, Ćami kaže da je imao prekid filma, pojma nema kako je stigao kući, samo zna da žena tri dana nije htela da ga vidi, ali reče mi da su Aca i Marina izgleda otišli zajedno, ne znam da li znaš Acu Pavića, on je neki sportski novinar, nemam pojma gde radi, njih dvoje su furali u gimnaziji, ono, neviđena ljubav, ona je bila najbolja riba u razredu, ali, jebi ga, znaš već kako to ide, i sad normalno imaju po jedno troje dece, mislim da se Aca dvaput ženio, ali, koliko je Ćami provalio, kresnuli su se i za desetogodišnjicu, i za petnaestogodišnjicu, a inače se uopšte ne viđaju, ona radi u nekoj banci ili već nešto u tom fazonu, jebi ga, Aca je dolazio u Njujork par puta, videli smo se jednom, Ćami ga zamolio da mi prenese ajvar od Keve i Šikijevu lozu, i nikako nisam mogao da se nakanim da mu spomenem Marinu, ono, baš mi je bilo truba, a ne mogu da ti javim kako me zanima šta njih dvoje imaju u glavi oko četiri ujutro kad već polako smišljaju šta da slažu kući i kako da sutra odrade osam sati..." Gledam do pola praznu flašu i ništa ne govorim jer bih rekao nešto tipa "Why, life's a bitch..."; u glavi mi piči film prolećnih noći na Bulevaru, prohladnog povetarca koji duva povrh vlažnih šina i napetog, zagrljenog vrebanja na žutu iskru taksi-firme u perpendikularnoj daljini... Zatim vetar donosi miris lipe (lipanj je, uteram mu strini, i premda ni vetra ni lipa nema na desetine sparnih, ustumaranih milja unaokolo, ja pozdravljam ovu polu-haludžu kao znak mentalnog zdravlja, i u to ime dižem čašu rukom koja već izvesno vreme podrhtava od neke zatajne troletnice...); ponekad, na kratko, možeš opet imati sebe dok se noć rastače na sitnim kukicama opremljene, sjaktave atome i mozak, kao u formaldehidu, pliva u slatkoj magli koja zastire vidno polje: zbog toga lagano natežem ljubazni nepenthe iz čaše od brušenog kristala i duhovnim uhom semi-percipiram kako major Tom Nestorovič na prazno rula po pisti, pripremajući se za još jedan paradoksalno-hermeneutički luping; jedini problem je to što ljubazni nepenthe odjednom ima vomitozno-sladunjavi ukus dvaput kuvanog čaja od krckavih čaura triput blagoslovene utehe Svetog Klimenta, i što mi kroz suzama zamućen filter vlastite optike i sâm na planeti jezivih dorćolskih Palatala nasukani lingvanaut već izgleda kao prezrela stabljika bugarskog ili makedonskog maka, mrk i amorfan, malo povijen pod silinom demirkapijske omare, malo sparušen od perenijalnog UV-fluksa iz sunstroke-popevki Adolfa Topića... Hvata me blaga nausée i nekakvi suvi mehurovi, kao sove u napuštenom gasovodu, bodro ciguligaju kroz moj jednjak, donoseći umesto slatkog lahora sa začinskih arhipelaga samo opaki zapah ljutog sosa od kikirikija i gnevno mreškanje kiselo-slatke piletine, zloslutno sklone vendeti onkraj groba... Mika još neko vreme nastavlja da tupi o Kurti i Murti (braći, svastikama, pederima, mafijašima), a ja se, poput alge, prepuštam landaranju u mlakoj okeanskoj struji, nevoljan da blesnem svežderskim trbuhom i zarijem EEG-ralje u nogu zatečenog surfera, daleko preslab da dvoklikom na ikonu sebe/Dejana, čupavog čiča-Gliše zavaljenog u uterusnu fotelju šturo dokinem krem-ništa što se uvija oko mene, balavo blažen i spreman da s vegetalnom distancom tek nadgledam lako vlaženje pičkica-čežnjica, lako tinjanje "Kada ću?" žiški na kortikalnom parketu: kada ću sa Sandrom napokon sesti u avion ka Barbadosu ili Arubi i kupkom azura i "Bakardija" sprati naslage deridijanske pareze i blumovskog mejk-apa, sve kataboličke redukte iz seminarskih samobluda mojih slabokrvnih, mutnookih pulena, kada ću opet videti malu Andreu koja je na studijskom boravku u Parizu (lak ubod ljubomore vezan za preplanule Pjerčiće-pederčiće u čijem društvu se možda vucara po Monmartru i oko Sorbone), Andreu koja voli da piškim po njoj i da je tucam u guzu uz Hendriksa i Prokol Harum, kada ću se opet buditi sa osmehom na licu, kada ću se zakucati u zid sa dvesta dvadeset na sat i osetiti kako mi pernati bolničari vazdušastim prstima otkopčavaju pojas, dok hor počivših predaka peva Ave Maria i domahuje belim maramicama, and the colored girls go tup-tuh-rup svojim predućim, spermogrgoljećim sopranima... "Ala smo se uradili...", kaže Mika i, iznoseći nezainteresovanim, faktualnim tonom tu pritom vrlo akuratnu evaluaciju, prosipa nešto prepečenice na mermernu ploču stola i blentavo se smeška. "O Bože", mislim, "život je mandarina, lako se ljušti, ali se začas..." "I kurac,", nastavlja čovek koji je svoj shore cruiser nazvao "Famfulja II" sa obrazloženjem da kući već ima jednu (Vondu je slagao da mu se tako zvala prababa, a za broj nije ni pitala), "sutra sam opet ispušio za golf, Steva će načisto da popizdi... Je li, jel viđaš onog njegovog opičenog sina, opet ne govore već šest meseci...?" "Kog mog se uzbuđuješ," kotrljam lepljive loptice reči preko jezika, frame-by-frame Sizif u ubavom kibucu koprofaga, heroj socijalističkog rada u složnoj domaji balegara, "ionako se razumeš u golf ko Marica u krivi... Viđam ga, jebote, ali bolje da ga ne viđam, stalno mi uvaljuje neku duvku, ono, Akapulko gold u deset prepodne, i stalno mi traži neke pare na zajam... Dobiće kilo supe i kurac u dupe, još mi dođe pedeset baka od prošlog novembra... Ma pun mi je kurac umetnika, veruj mi brate, da mogu lego bih na plažu negde dole na Karibima i motao spravu za spravom jedno godinu dana, a kad mi jedno milion pocrnelih guza prođe ispred face možda bih nešto i otkresao... Ono, kao, možda..." "Mojne, Deki, nikad se ne zna," kaže večni optimista i skupljenim pesnicama pritiska slepoočnice, kao da će mu to pomoći da rastera zloguki nimbus odmakle intoksikacije, "stvari se okrenu dok si reko piksla... Ma ni ja odavno ništa više ne kapiram, i čisto me zabole kurac... Ne znam da li sam ti pričao šta mi se jednom desilo kad sam radio kao keša... Jebeš ga, ništa, radio sam u nekoj piceriji dole u kraju, "Uno", ne znam da li si nekad svraćao tamo, i, pošto je to tada držao Šoletov kum, znao me čovek od malih nogu, često se dešavalo da ja ili Šole ostanemo poslednji, pokupimo pazar i zaključamo... Jao jebote, ne mogu da pričam koliko sam janpi... E prekoputa je onda još bila neka lokalna kafančina, "Ibar", reče mi Ćami da su je srušili, i tu je baba-Sera bila neka matora mandovka, isto iz kraja, zvali su je Ruža Snajperka, neki joj švaler istero oko još šezdeset i neke, izgledala je ko kapetan Kuka, ono, klasična žvaka, muž jedno veče otišao da kupi pljuge a zadnji put je viđen pre dvanaest godina kako šibicari na vašaru u Svilajncu, sinovi što u Beču, što na robiji, uglavnom, gazda je s njom imao dil da kad "Ibar" fajrontira, i kad tamo sredi klonju, pređe kod nas da počisti kafanu... I, jebi ga, jedno veče, ono, neki oktobar-novembar, kiša piči pa ubija, nije mi ni do čega, zapadne meni da zatvorim, a ja mrtav umoran, ceo dan mu ga davao po nekim lozama s nogu, da rasteram bedak, usta ko pepeljara, ne vadim pljugu od dva popodne, samo što nisam poubijao poslednje goste, i, kao, konačno sredim sve, oteram šankerku i nekog klinca koji je menjao Šoleta, a Ruža ko za kurac kasni, i ja tu provalim da sam u stvari neviđeno gladan i rešim da zveknem jednu porciju raviola, ono, kuvarica odavno otišla, a to mi je najlakše, zviznem ih u vodu i kraj priče..." (nastaviće se)
književnost.479 willow,
Nekom ( u retkim trenucima hroničnog nespokoja ) 'Ajde... Podmetni im tačku u sred rečenice. Il' zakucaj jedan dobar znak pitanja, direktno u čelo velikog slova na početku sledeće. Ne daj zarezima da rovare po živom mesu tvog izrečenog. Razvuci svoj osmeh pred čime god nepristojno je smejati se. Ne skidaj pogled sa svega što nedolično je gledati. I pamti sve što je već odavno trebalo biti zaboravljeno. Nije to bespuće... Probaj... Daj i vodiču i mazgama i džakovima slobodan dan. Ostavi izgužvanu mapu do blaga. Pusti je, nek' miruje u džepu. Samo čitaj znake... Traži tragove po zemlji. Namiriši dim nekog ognjišta. Orjentiši se prema mahovini. Nije to bespuće... Počupaj korov. Utabaj stazu. Dopusti samo suncu, kiši i snegu. Da presuđuju o godišnjim dobima. I po tome se ravnaj. Weepin', Willow, 3.
književnost.480 rdejan,
Alhemicar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oskar Vajld. Listajuci knjigu naisao je na pricu o Narcisu. Alhemicar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je isao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jednom jezeru. Toliko je bio opcinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao, nikao je jedan cvet, koji su nazvali narcis. Ali Oskar Vajld nije tako zavrsio ovu pricu. On je napisao da su, kada je Narcis umro, dosle sumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero, pretvoreno u krcag slanih suza. - Zasto places? - upitase sumske nimfe. - Placem za Narcisom - rece jezero. - Ah, nimalo nas ne cudi sto places zbog Narcisa - nastavise one. I pored toga sto smo mi sve stalno trcale za njim po sumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu. - Pa zar je Narcis bio lep? - upita jezero. - A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? - odgovorise iznenadjene nimfe. Na kraju krajeva, on se svakog dana sa tvojih obala naginjao nad tebe. Jezero je za trenutak zacutalo. Najzad rece: - Ja placem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep. "Oplakujem Narcisa zato sto sam uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo u dnu njegovih ociju da vidim odraz svoje sopstvene lepote." "Lepe li price", rece Alhemicar. Odlomak iz knjige "Alhemičar", Paulo Koeljo
književnost.481 askripka,
Kečap-baka, Napon-deka (Part IV) Otpijam gutljaj i intenzivno zavidim svima koji Gospoda nad vojskama, umesto kao zlog knjigovođu, još uvek kapiraju kao tata-Bradu ili profesora Baltazara, soba pomalo vibrira, suptilno se kruni po rubovima i delikatno krza: odavno sam zaboravio sve što sam znao o mnogim i ubedljivim razlozima za disanje, i tromo nastavljam da pumpam u ekonomskoj brzini, mučno uvlačeći astmatične čuperke vazduha kao sline ili špagete... "E, i taman se ja montiram u separe sa onim raviolima i jednim pivcem", nastavlja Mika svoj solilokvijum, ne dozvoljavajući da ga nesrećni sinergizam čira, karija i prepečenice na duže vreme omete, "kad eto ti Ruže, sva u panici, izvini, Miko, teli more da me apse, da im jebem dadu dadinu, ono, u "Ibru" bila neka tuča, pijanci skapirali da je fajront mnogo rano i rešili da malo prorede inventar, i, fala kurcu, šef pozove pandure da ih pokupe, a Ruža, kalafonka ko kalafonka, ono, genetski zentuju od murije, zabila se u klonjaru i nije nos promolila dok je maltene nisu zaključali... I ništa, pustim ti ja nju, krene matora da čisti, a ja uvatim da marišem raviole, znaš onaj rad, zavatim kašikom, pa izudaram šes kila kečapa odozgo i tek onda hališem, tad se kečap tek bio pojavio kod nas, i to neka slovenačka govna, "Gudra" Portorož, ili već tako neka bolidarija, jebem li ga, a gazda dovlačio iz Švabije "Hajnc" u onim velikim pakovanjima, prste da poližeš... U neko doba provalim da me Ruža nešto čudno gleda, znaš, kao, čisti prednji deo kafane i ne može da me dobro vidi u separeu pozadi, ali malo-malo pa me nešto merka sa strane, krivi glavu ko noj jer sam joj seo na pogrešno oko, kliberi se ko budala, vidim da joj nešto nije jasno, ali možeš misliti kako se sekiram što je Ruža Snajperka u rebusu... I, jebi ga, završim ja s klopom, rasklonim ona govna, Ruža još triput omane repom, probrlja malo po kofi, i ona skontala da jedva čekam da joj vidim leđa, i, kao, tu ti meni pukne film, kažem joj da može da pali, zatvorim radnju i odem ćeri da se bacim u nesvest..." U gornjem levom uglu ekrana iskače Vondina glava sa dva oka što s rezigniranim izrazom skeniraju dimom obavijenu scenu u kojoj Džems Kegni i Hemfri Bogart šljiskijem tamane ionako oskudne neurone; glava se hitro povlači, oprezna ekstenzija gigantske krepuskularne kornjače čije vonjavo meso razjedaju svetlaci pustih noćnih ofisa; Mika se uzalud okreće, tamo gde sam maločas gledao još samo vrtlog vlažnog vazduha i sluzave tufnice "Laure Bjađoti" svedoče da je Vonda ikada postojala, i ne preostaje mu ništa drugo doli da glasom promuklim od držanja banke i duvanskih čvorića na glasnim žicama nastavi priču, jebi ga, tu prođe par dana, ono, business as usual, jedino što počinjem da kapiram da se nešto čudno dešava oko mene, znaš one fore, šankerica i kuvarica nešto šapuću, a kad se ja okrenem kao poginu od smeha, ja im pokažem kitu, one opet ki-ki, ko da sam je stvarno izvadio, i tako jedno pet puta dnevno, tuke nedojebane, a meni više pun kurac, imam neke probleme u životu, devojčici mi kasni meca deset dana, ceo dan kontam šta da radim, em je volim, žao mi da je oni kasapi drkaju, em joj ćale boksovao za "Radnički", tip zajeban samo tako, jebaće mi i oca i majku samo ako nešto načuje, i, sve u svemu, spremam se da ih jednu po jednu za uši privedem u klonju i slatko nategnem, čisto da vidim da li će i onda da se klibere... I ništa, u neko doba provalim da me i stalni gosti nešto čudno gledaju, ono, ja im nosim klopu ili naplaćujem, a oni mu ga daju po nekim kvarnim kezovima, nešto se kao domunđavaju, uopšte ne kapiram koji im je kurac, ali kapiram trista na sat da ću nekog uskoro tako da nabodem da će kevino mleko da propiša, a najveće ludilo tek dolazi, znaš ono, Dorćol ko Dorćol, neka žgadija non-stop ćoškari i gleda kako nekog da podjebe, i jedno veče, taman palim da se nađem s Danijelom, da vidimo šta ćemo i kako ćemo, kad me najdrčniji klinac iz ekipe mrtav ladan startuje, kao, de si kećap, jebo te ja, a ja stojim ko moron i gledam ga, ne mogu da verujem, onda se ipak još znao neki red, normalno, čim sam se osvestio, priletim i zviznem mu jednu vaspitno-popravnu, zvonila mu je glava jedno tri dana, ali, jebi ga, nešto mi došlo neprijatno, znaš ono, idem ulicom i pizdim, nisam bre navikao da me mali mandovi prozivaju kod svake bandere, dole se bar znalo ko kosi a ko vodu nosi, i, uopšte, kapiram da mi se život odjednom pretvara u totalnu paranoju, ono, sledeći rad je da mi šest pandura siluju švecu usred bela dana, a pitaj kurac zašto i zbog čega... I jebi ga, tu se nešto popičkaram i sa Danijelom, jedanaesti dan, nije zezanje, odem ćeri, zakucam se u krevet, i, kao, ja bi da kuntam a ono, miki, u glavi ko na štajgi, neki fetusi, neke bolidarije, de si kećap, drž-nedaj, uglavnom zaspim tek oko šest ujutru i ustanem oko četiri popodne, a kao šljakam od dva, glava me otkida, podočnjaci ko piksle, kafa mi iskipela, ne mogu da odvežem pertle, ne mogu da nađem kafetine, a i bolje što ne mogu, jer bi popio jedno sto komada i a u pičku materinu... "De si kećap?", kažem i naizgled nazdravljam Miki, Rotku i Kovalskom: kurac moj, u ovom sakralnom trenu kada misao na jutro i alka-selcer tek povremeno zavibrira na ivici kognicije moja zdravica je upućena isključivo mudrosti bogova koji su smrtnicima podarili neon: neon, halogenke, natrijumske lampe, žareća vlakna od volframovih i tungstenovih legura, sve što svojim mnogobojnim bljeskom oslepljuje noć i zastire pogled na njihova zanavek zgađena lica, ensorovski raskliberena sveudilj maglinama prepišanog, fleš-zvezdicama na suvo izbodenog nebosklona... Moji snovi su od ovog sveta i tek stidljivo zirkaju na drugi, mimo penteličke perfekcije WC-šolje ja nemam nade na ino odlanuće, moje su misli tek samolepive sličice vedeta sa zaboravljenog fudbalskog prvenstva koje jesenji vetar raznosi po dvorištu prigradske osnovne škole, tek inebrijantni Ce-Ce projektili koji naleću na elektrificiranu mrežu, onako kako sekunde kao naglo odmrznute kapi padaju na šoferšajbnu... - (Pesak Ivo Džime - granate se rasprskavaju na inflamiranom nebu - miris baruta - kapisle - bašta u dedinoj kući, sunce i kiseli smrad mrava koje bezdušno spaljujem dedinom lupom - sise - sise - Andrea - miris karija pomešan s nekom užasno matorom mediteranskom kišom - da, Rovinj u zimu osamdeset i neke, prazna riva kojom mljackaju potočići i šušte bezbrojne kapi, veduta zamagljene Katarine - Aramis 5 - neki hodnik ofarban masnom zelenom bojom - kiša - kiša - /moj?/ kurac zabijen do balčaka u blago nedefinisana ženska usta...) - onako kako, oko četiri popodne, 31. XII 1975., u belo-zelenoj svetlosti ulične lanpe krupan sneg pada na dve smreke, tri Daglasove jele i jedan čempres ispod prozora moje sobe u Hadži-Milentijevoj... "Au, brate, tebi je do jaja..." odzdravlja Mika i pokušava da zapali filter; srećom, zlatni "Kartije" je zaturen u nekom hiperprostornom džepu Armanijevog letnjeg sakoa, a kartonskim reklamnim šibicama iz nouveau riche kupleraja koje jedini odrasli primerak malog Perice u mom sasvim pristojnom iskustvu uglavnom pohodi nije moguće zapaliti baš ništa: u Rimu leti stalno duva vetar, Jeanne d'Arc ne bi pristala da kutiju pridrži u zubima, a savez dobrovoljnih vatrogasaca u Troji je, kažu, vrlo jak... Tromo pružam ruku, uzimam cigaretu iz njegovih usta i vraćam je, kao ominoznu petardu iz crtanih filmova (Bye-bye, sucker!), pravim krajem na pravo mesto... Mika prvo zabezeknuto blene, zatim, kada mu prinosim plastični upaljač sa dva mačeta u korpici, poslušno uvlači dim, i, kao da je naglo izdisanje debelog mlaza mikroskopskih čestica pepela i katrana pomerilo neku skretnicu u njegovom unutrašnjem fliperu, trepće zakrvavljenim bonus-okicama, naglo uzima dah, i contra fatum nastavlja da sitno veze svoju logoraičnu fugu...: "I ništa, dogiljam se nekako do šljake, niko me ništa ne pita, svi vide da ne valja, ono, šta ti mene kurac ima da pitaš kako sam, i te fore, i u neko doba gost iz mog reona startuje Šoleta da mu donese kečap, voli čovek da zalije piroške, a Šole, dao ga Bog ludog, ne jebe dva posto što sam se ja smrko ko Rambo na svadbi, ladno se razdere preko cele kafane, kao, Miko, brate, donesi kečap čoveku, al mojne usput da ga eksiraš, a šankerica istog trena kao nešto krene da se komira, i meni totalno padne mrak na oči, ono, dođi vamo, pička ti materina ona ludačka da malo eksiraš pesnicu, jebo ti kečap mater, a Šole mi totalno kul prilazi, kaže, jebi ga, Miko, mojne se ljutiš, priča se po kraju da hasaš kečap kašikom ko paprikaš, i tek tu se meni slože sve kockice u glavi, i de si kećap, i one dva tuke, i gosti, i Šole, skapiram da matora Ruža ono veče uopšte nije snimila raviole, jebem joj oca ćoravog, budala je ladno skontala da ja sipam kečap u kašiku i onako klot ga hališem, a i kapirala se u kečap ko šinter u gurabije, dok već nije pustila buvu po celom kraju, pa joj je neko valjda objasnio... I, šta ću, jebi ga, krenem od muke da se smejem, reko, pozdravi Ružu, jebem je u usta matora, izbiću joj i drugo oko, pa nek riba klonju po Brajevoj azbuci, pička joj materina šlogirana, jedino što je Danijela trinaesti dan dobila i ja sam se tako uradio da tri dana nisam znao jal je Ruža Snajperka, jal Mica Trocevka, majke joj ga nabijem ciganske..." (nastaviće se)
književnost.482 brka,
U Zvezdara Teatru ce 30. septembra Matija Beckovic odrzati svoje knjizevno vece. To ce biti retrospektiva celokupnog njegovog knjizevnog dela. Za tu priliku napravljena je posebna scenografija, muzika i kostim. Bice to One man show Matije Beckovica. Ulaznica kosta 20 dinara, a mozete da date i vise, jer sav prihod ide u humanitarne svrhe. Zovite odmah, mozda je i ostala neka karta! Pozdrav Aleksandar
književnost.483 mcar,
Sta se dogodilo sa konkursom Radio Index-a za kratku pricu?
književnost.484 askripka,
Da čovek ne poveruje: stigli smo do kr(j)aja... Kečap-baka, Napon-deka (Part V) E, a sada je ozbiljno, smeh mi zastaje u grlu, u naglom napadu zdravog razuma ili poslednjem trzaju galvanske inercije stavljam ruku preko čaše u koju Mika smera da iscedi poslednje kapi prepečenice, mali homunkulus-Deki što se kao sablasni lemur povazdan keša o truli visuljak moje hipofize ima nameru da stavi ruku preko očiju i skoči u frojdovsku tminu koja ga čeka dole, ko zna gde, i odebljali jezik sasvim na svoju ruku slaže rutave kockice arahnoidnih reči čije slučajne konstelacije invarijabilno ocrtavaju Sotonin lik... "Pukli smo ko zvečke, matori,", kažem, "ne samo da smo pukli, nego pojma nemamo ni kada ni kako, jebi ga, možemo samo još da se zaluđujemo i da tripujemo idilične ge-šest varijante, ali kad god se uradim kao svinja znam da sam budan i da oko mene sve pada kao kiša kurčevih džukaca i mačaka, sve škripi, skrnatori i umire kao probušeni kurtoni i zarđale giljotine..." Mika ćuti i gleda me kao koker-španijel na samrti, cigareta mu ispada iz ruke i dok je usporenim pokretima napipava negde pored fotelje ja već znam da je gotovo, da sve što odsada kažemo nema nikakvu težinu ili je, pak, teško kao čitava blatna Zemlja nesretnim Antipodima što s donje strane sveta svoje inverzne živote provode u tapkanju na glavama... "Znaš šta?", intoniram sa značajnim izrazom broj sedamnaest, i unapred se radujem skromnom tračku radoznalosti koji se pojavljuje na Mikinom licu, dok silujući zapekle sajle facijalne muskulature pokušavam da izdajnički osmeh prikujem negde u korenu vilice, a zatim skroz ravnim glasom kažem: "Ništa, brate rođeni, ama baš ništa..." Mika slaže facu čiju deskripciju prilično verno sažima fraza "E moja dilejo, tebi je još do zajebancije", i s papskom benevolencijom odmahuje jedan abortirani blagoslov u pravcu peruanske tapiserije. O, Gospode, gledavao sam i prpošnije skečeve na tvojoj sinisternoj estradi, vaistinu, ukraj Ksanadua već nikoše favele lakokrilih Kolombina, a sluzorepi falstafozoidi odavno pogane kladence diljem cvetne Arkadije: jeste, izgledam kao Džef Bridžis u "Kralju ribara" i imam dobar kurac, dok bude hteo da me služi, ali ispred bioskopa "Partizan" mali cigani po svoj prilici još uvek demonstriraju mae-geri, madraci škripe unakrst univerzuma u slatkom saglasju telesnih fluida, u zlatnom trouglu fabrike horsa rade punom parom, i, uopšte, krv sveta gotovo svuda bodrije protiče nego tamo gde sam momentalno ja. Stoga bolujem od hormonalne strepnje i delim ljude na zubare, igrače i cepanice; motori Velike Zavere turiraju ispod prozora moje drage i šta mi drugo preostaje nego da zagrlim jastuk i opsetim se svih dečjih molitvi koje scenskim šapatom nadimaju idilične dormitorijume po zabitima Montane: if I die before I wake, to je onda to, i nikakav transcendentalni catcher neće sprečiti lopticu moje duše da preleti prvo teren, a odmah zatim i gledalište, da na trenutak zastane u nunc stans travestiji iznad krovova geta i veša što skuplja čađ na ubogim ispustima, da se napokon, kao Pera Kojot u dietil-lizergične raseline Kolorada, glatko strmopizdi u slivnik kraj klinike za venerične bolesti... Šljiva me još uvek drma, ali sinja džigerica marljivo ispira kužnu paradajz-čorbu koja slini kalcifikovanim venama i prve larve otrovnog mamurluka počinju da se miču negde u temeljima potiljka. Zadah sprženog mesa i dimljivih baklji u šarenim, Dizni-Terner-Munk pramenovima zapaja muzgave lagume sinusa i gluve kazamate srednjeg uha, dželati goli do pojasa užurbano prolaze sunđerastim kavernama noseći hromirane morske ježeve i egzotična seksualna pomagala, jezivi krici se krišom cede kroz pukotine smežuranih moždina kojima prohode mračne nožice glavobolje... "E jebeš mi mater,", emfatično počinjem uopšte ne znajući šta ću da iserem i gde ću da završim, "priča ti je do bola, jebi ga, uvek isti rad, ide, piči, ti veze nemaš kuda i kako, sve se nešto kao trzaš i migoljiš a u velikom finalu sve je go kurac, gde si bio - nigde, šta si radio - ništa... Jebi ga, baš si me sad podsetio, moram da ti ispričam kakvo sam ludilo imao s nekim matorcem kad sam se preselio kod babe u stan... Ono, kao, umrla mi baba, ćaletova keva, i ja se, normalno, iz taka prebacim u njenu gajbu, znaš ono, kul je meni sa matorcima, imao sam odvojen deo kuće sa posebnim ulazom i sve to, ali, da ga jebem, gajba je gajba, Generala Ždanova, da pljuneš do centra, sve ti blizu, jedino što ne valja je što nema ko da ti skuva kiselu čorbicu kad ustaneš oko podne a trinaesto pivo ti još bućka u stomaku, ali jebi ga... U to vreme sam još bio s Anom, spominjao sam ti je sto puta, bili smo zajedno pet godina, ali tu je već bio kraj, vukli smo se mesecima jer smo se mnogo voleli, znaš one fore, kao raskinemo, pa se neko vreme ne viđamo, pa onda opet budemo zajedno neko vreme dok se opet nešto žešće ne zakačimo, i tako jedno desetak puta, a svaki put nam ode pola života kad raskinemo, i totalno otkinemo kad se kao ponovo smuvamo... I ništa, preselim se ja negde u jesen devedesete, ono, kao, sve se već drma, ali niko još ne kapira da će stvarno biti rata, prenesem i stub, i video, i sve ostale kurcoboce, jedno vreme je i Anči spavala kod mene, dok nismo prvi put raskinuli, a baš negde oko Nove Godine, Teša mi donese iz Singapura nekakav bežični fontele, šatro "Panasonik", ja mu pozajmio deo kinte za prvu turu, pa da mi se kao oduži, a odužio mi se do moga, jebo mi je kevu, ionako sam telefonanisao ceo dan, a otkad mi je doneo spravu jednostavno nisam silazio s žice, znaš one radove, kenjaš pola čuke, ne mili ti se da potegneš pirpa na pola žvake a dotad si kao kenjao jedno pet minuta, i to kad si ležao koleru, čašpri u kadi, čašpri dok spremaš klopu, i sve u tom stilu, ono, seksi-telefon, jednom rukom drkaš, drugom držiš slušku... E, a kao zgrada mi je bila puna raznih frikova, čim malo odvrnem ziku šest baba čekića pred vratima da mi se najebe mamice, jedino što se ja najebem njima, oni mi kao nešto smeštaju muriju, a ja umirem od smeha, pola likova iz osnovne škole mi se strateški rasporedilo po stanicama na Starom gradu i Vračaru, mogu babe da ga duvaju, i kao ništa, rat traje, i apsolutno jedina faca koja mi ne pravi nikakvu frku je komšija vrata do vrata, nekakav čika-Velja, baja prvoborac od jedno tries devete, za svaki slučaj, mator ko Biblija, ono, ima potpisan primerak, a gluv ko top, otkad je punio haubicu na Sremskom frontu može da kunta između dva "Maršala", zabole ga kurac što baba-Persa i baba-Mileva već pevuše Paradise City dok unucima spremaju vanil-grancle... I, jebi ga, upoznamo se mi tu, kad god se ja ujutru vraćam iz grada, matori već pali po panju i ostala zezanja, nema šaje da se omašimo, znaš ono, dobro jutro, čika-Veljo, jeste vredni, dobro jutro, momčino, ma jok, nijesam, nijesam još stigao da ogladnim, i te fore, a kad otvori gajbu samo te zapahne, ono, brate, sarin, soman, tabun, padaš u nesvest u roku od odmah, tačno sam skontao što Milena Dravić nosi masku preko njonje kad igra partizansku bolničarku a nešto kao opale tifus i gangrena, ali, jebi ga, to su čelične generacije, ono, da već nije bio prevelika drtina da se u Vijetnamu bori na strani progresivnih snaga kapiram da bi ladno hasao napalm, Nikson bi načisto odlepio... I ništa, tako smo se mi družili oko pet ujutru cele zime, a zima kuku i pomagaj, znaš ono kad ošine repom, u februaru upeko minus, duva neka košava, jebe kevu, mart neke susnežice, lapavice, bedaci, i, normalno, kako je malo krenulo proleće ja mu ga dam po terasi trista na čuku, čim progledam, ono, negde oko keca, montiram se u fotelju i pijuckam fuku negde do trojke, a kad se stoka malo raščisti spustim se do "Cveta" na vopi, da vidim koga ima i šta se dešava, uopšte nisam imao živaca da pišem magistarski ili da radim bilo šta drugo, već sam znao da sam uradio šemu za Ameriku, a i toliko sam pizdeo zbog Ane da me je zaista čisto boleo kurac za sve ostalo, samo sam gledao da što više zujim, ne bi li malo iskulirao, i, gde sam stao, a da, jebi ga, jednog dana se i matori Velja zajebe da izađe na terasu i malo proluftira onaj svoj jebarnik, a ja baš nešto privršavam kofijanu i preganjam se s nekim drugarom povodom "Meklarena" i "Ferarija", ono, klimnem čiči glavom i okrenem se na drugu stranu, a matori otvorio usta i bulji u onu antenu, ladno kapira da sam američki špijun... I, jebi ga, dok se on tu kao osvestio ja spičim fuku, uđem unutra, i ispalim sa gajbe, a uveče sam imao neku žurezu na Avali koja se završila preksutra, roštiljem i početnim simptomima delirijum tremensa, sa roštilja cela ekipa produži direktno na Demiju i tamo se tek načisto dojebemo, a naročito ja, u varijanti pijem da zaboravim, i, sve u svemu, zakucao sam se ćeri tek posle jedno tri dana, a kad sam se jednom zakucao bio sam u fazonu da sad jedno tri dana i kuntam, samo što nisam minirao zvono, međutim, kurac moj, u neko doba, a ja taman sanjam kako razbijam Anči na mašini za pranje veša, neki manijak zapeo da zvoni kao da ga karaju u bulju, ja ne mogu da verujem, izvučem se nekako iz kreveta, zviznem cevanicu o komodu, marnem pajser iz kujne, i palim pravo na vrata da olomim budalu, kad na vratima Velja, sav zvaničan, samo što ne drži spomenicu u zubima, ja šteknem pajser u stalak za kišobrane i krenem kao nešto ljubazno, izvolte čika-Veljo, hoćete da uđete, i te fore, a pojma nemam šta pričam, jedva držim oči otvorene, fala bogu te nije hteo fuku, sipao bi mu mišomor i a u pičku materinu, i ništa, jebi ga, posle jedno pet minuta, a sve vreme stojimo na vratima ko dva mentola, ja počinjem da kapiram šta matori bulazni i iz taka krećem da se presabiram da li sam sinoć nešto mnogo zajebano gutao, pazi kad je baja ladno utripovao da mu "Panasonik" pravi frku sa pejsmejkerom, jebo majke, ne znam ti ja dal to zrači ili šta je, no u pošljednje vrijeme sve me nešto ovđe štreca, ka da mi je guja u njedrima, a ja ga slušam i ne znam da li da se prospem od smeha ili da ga steram u sto pički materina i nastavim da kuntam, ali, jebi ga, uzdržavam se, žešće mi je trulo da ama baš ni s kim u zgradi ne govorim, i tu se kao nešto iskuliram i uvatim da ga trujem kako to nema veze, jebi ga, nije to struja, to je na baterije, Japanci paze na te stvari, tamo svaki drugi penzos šeta pejsmejker, i ti radovi, i na kraju uspem da ga ubedim da mi se skine s kurca barem za to prepodne, kao, raspitaću se ja da li to nešto utiče, a utiče kurac moj, nema veze s mozgom, napraviću izolaciju, ako treba opet ću da nabudžim regularnu žicu, drži-prži, i, jebi ga, na neku foru ga kao navatam da ne piše pismo generalštabu baš istog dana, dvaput zaključam vrata, gurnem klozet-papir da zaglavim zvonce i odem da se komiram... I, miki, tu ti se ja reanimiram negde oko tri popodne, ono, kez od uveta do uveta dok se nisam setio Anči, kapiram uradio sam Velju ko mladog majmuna, nema šansone da mi još nešto prikenja, kad, nije prošlo čuku-dve, ja mutim neskafu i spremam se da pozovem malu da malo seckamo našu emotivnu situaciju na sitna crevca, a neko opet nalego na zvono ko mutav na telefon, đanem kroz špijunku, a ono, normalno, Velja, udri celu priču ponovo od Kulina bana do Faradejevog kaveza, muka mi pripala, i tu već kreće klasično ispiranje mozga, kad god me snimi na stepenicama ili negde u kraju, oplavi me načisto, te struja, te zračenje, te aritmija, te krive kurčine, najebo mi se matori mamice samo tako... I ništa, jedno veče, još uvek znam datum, ali, jebi ga, ne bih baš da ga spominjem, par dana pošto smo ja i Anči poslednji put raskinuli, samo što, fala bogu, tada još nisam znao da je poslednji put, mala me okrene negde oko deset sati i krene zadnji razgovor koji smo ikada imali... Jebi ga, svašta mi je rekla, ono, neću da te gušim, prvi put mi je sve nacrtala tako jasno da sam ovako blesav kakav sam uspeo da konačno shvatim celu priču, mislim, zvuči potpuno idiotski, ali prvi put sam skontao da je to, jebi ga, to, ne znam šta bi s nama bilo u nekom drugom životu, verovatno ništa, jebi ga, znaš me, ali u ovom je mala odlučila da je dovoljno čekala, a najcrnje je što sam i onda mislio a sada znam da je bila potpuno u pravu... Oboje smo pomalo plakali, zaista smo imali zašto, mada ne znam zbog čega ti ovo uopšte pričam, i, sve u svemu, prošlo je više od četiri sata dok više nisam imao apsolutno ništa da kažem, samo sam ćutao, i tako smo zajedno ćutali jedno pola čuke dok nisam prekinuo vezu i zapalio sto pedeset i šestu pljugu... Jebi ga, izleteo sam napolje u roku od trideset sekundi, bio je četvrtak, poneo sam sve pare koje sam imao na gajbi i zaustavio prvi taksi koji je na Bulevaru naišao, neću da te lažem, napio sam se kao zmija u nekom lošem društvu, svi prijatelji kojima sam želeo da konačno ispričam zašto ću poludeti spavali su ili nisu bili kod kuće, ne znam gde sam sve bio, imam samo neke fleševe klonje na Akademiji u kojoj povraćam i onih šarenih spotova u malom Kiniću koji se pale i gase, jebi ga, na kraju sam ipak došao ćeri, ugasio zadnju pljugu na parketu i srušio se na krevet u jakni i farmerkama... I ništa, danima sam bio totalno nekomunikativan, nisam uopšte izlazio sa gajbe, pušio sam baba-Olgine zalihe posthumnog "Jorka" i hasao po parče nakjučerašnje panje sa malo osušenog ementalera iz "Alonza" svakog usranog jutra, i jebi ga, tako je prošlo skoro nedelju dana dok nisam prvi put od one noći ispalio napolje, matorce mi stegao neki prolećni grip pa da im kao dobacim "Hepi dej" i Bajerov aspirin, i tu na vratima zgrade snimim Veljinu plakatu sa crnom petokrakom i datumom starim sedam dana, posle sam sve čuo od nekog inženjera sa trećeg sprata, našla ga je ćerka sutradan oko podne, ali umro je upravo one večeri, trokirao mu pejsmejker, jebote, ti ćeš i kad te neki tvoj simpatični poslovni partner rokne isto tako da se kliberiš, mislim, jebote, meni uopšte nije bilo smešno kad sam snimio onu plakatu, nisam mentol, znam da telefon nema nikakve veze sa pejsmejkerom, ali jebeš mi mater, kad god hasam podvarak kod nekog našeg morona, znaš ono, hodnik u babinoj zgradi uvek je bazdeo na kiseli kupus, ili kad mi ovo mobilno govno zacijuče, odmah se opsetim Velje i celog onog ludila i totalno se ubedačim..." Sandra se po drugi put pojavljuje na vratima terase: rutina mi je poznata, drugi odlazak u toalet znači diskretan signal da se bliži kraj večeri, da polako dolazi vreme kada će nam se ona i Vonda pridružiti na desetak kurtoaznih minuta, da bi nedugo potom, izmenivši standardni repertoar pozdravnih šala i par kratkih zagrljaja sa vazdušnim poljupcima, izašli u neverovatno veliki i neverovatno prazni rezervoar noći. Trezan sam, ili gotovo trezan, nespreman da se suočim sa sitnim pakostima koje brzo nadolazeći minuti pripremaju za mene; podižem pogled i fiksiram Rotkov razblaženo rektangularni flaster od trulih višanja i krvlju umrljanog lisičjeg krzna; tripujem da je to nekakva kapija, nekakve zarđale dveri na ovoj tuđoj priči; petak je i ja sam poučan i iskren kao Pilatova žena ili "Politikin zabavnik": boli me kurac šta je iza i da li nečega uopšte ima. (Ana! Ana! Osećam potrebu da ti sve ovo kažem, ja nisam nikakav pisac, ja sam samo jedan krivi kurac koji te ispod zilion slojeva smrdljive rđe još uvek uzalud voli, dušo, ja više nemam kontrolu nad rečima koje mi izlaze iz glave, i ne znam zašto ti, dok možda baš u ovom trenutku rađaš nečije tuđe dete, upućujem ovaj bangavi, tragično maltempirani svadbeni rondo...; ne želim više da te gnjavim, čim završim ovu rečenicu uključiću printer, već vidim sebe kako pakujem rukopis u debeli, prekookeanski koverat i šaljem ga Zoranu, i njega kako se mršti dok čita kvrgave šlajfne amaterske proze, nadam se da neko od starih prijatelja još prati književne časopise, ljubavi, ovo ne sme da te promaši, ne sme, ili možda ovo uopšte ne sme da stigne do tebe, više ne znam, izgleda da sam totalno odlepio, izvini, možda ću samo da obrišem ovaj fajl i da siđem do nekog bara da se razvalim do kraja, jebi ga, napolju već sviće, miris Sandrinog sna se uvlači kroz pritvorena vrata, bože, sve se događa onako kako valjda mora, nemoj da se mnogo ljutiš i nemoj da plačeš molim te: ližem ti nos i ljubim te u vlažna, moja usta...) * * * K R A J * * *
književnost.485 willow,
Zapažanje gospođe Ša Sede jedno veče gospodin Čuča Vac i gospođa No Ša u restoranu. U to, stiže im i večera. G'đa No, pogleda prvo u svoj tanjir pa onda u tanjir gos'n Čuče. Nešto joj tu izgleda nije jasno. Zamisli se par trenutaka, pa ga onda priupita... -"Je l' te, Čučo. A kako to da vi uvek dobijete veću porciju ?". Weepin', Willow 3.
književnost.486 ranx,
> Zapažanje gospođe Ša Sjajno.
književnost.487 willow,
Zahvaljujem.
književnost.488 dr.grba,
>> (nastaviće se) O, ne... (:
književnost.489 dr.grba,
>> K R A J * * * Brate, druže, prijatelju! (:
književnost.490 supers,
>> >> K R A J * * * >> >> Brate, druže, prijatelju! (: Ne znam za tebe, ali meni se jako svidelo. Kečap-baka, napon-deka je jedan jako uspeli esej o hedonizmu i besciljnosti, njihovom sukobu i prožimanju. Forma je krajnje nabacana, stil neujednačen, ali šta ima veze? Važno je da nije bezlično. Meni je bitno da osetim autora dok čitam delo. BTW, svi ovi amaterski prilozi koje smo u poslednje vreme čitali na Sezamu su i meni ulili nedostajuću snagu da konačno sednem i napišem svoju prvu ozbiljnu pripovetku. Daklem, ako mislite da je posle dve decenije života kasno da se oprobate kao književnici, nije. Ja sam probao prošle nedelje i posle dva puta po 4 čuke rada došao sam do priče od 10K kojom sam veoma zadovoljan. Priču sam odmah predao na konkurs ne pustivši je da odleži, pa će debitovati na Sezamu početkom sledeće godine.
književnost.491 willow,
>> Napišem svoju prvu ozbiljnu pripovetku... Samo napred. Jer, "ko piše, zlo čitaocu ne misli".
književnost.492 willow,
>> došao sam do priče od 10K Mislim se... ????. Što je tu bitno kol'ko je K-a ?. Svejedno, bilo K-2 il' 10K, čim vidiš tako nešto, odma' posegneš za daljinskim da tražiš neki drugi program. Nisam imao nameru da te uvredim, samo ne kapiram to poređenje priče sa brojem bajtova. Još da si rekao i da je tvoja pripovetka "Windows 95 kompatibilna...".
književnost.493 askripka,
­=- BTW, svi ovi amaterski prilozi koje smo u poslednje vreme čitali na ­=- Sezamu (...) Samo mala ispravka... Svi radovi koje sam ja ovde poslao su objavljeni. Neki su pisani po narudžbini, neki su prihvaćeni iz nekih drugih razloga, uglavnom, honorar smo odavno popili...
književnost.495 vitez.koja,
#=> Samo mala ispravka... Svi radovi koje sam ja ovde poslao su #=> objavljeni. Neki su pisani po narudžbini, neki su prihvaćeni iz #=> nekih drugih razloga, uglavnom, honorar smo odavno popili... E brate, ono o kečapu i baki... mislim, zn'š na šta mis'im br'te, a? E mnoogo jaka stvar, ali mnoogo jaka. Ono baš jebe kevu, baš mu ga daješ, ne ko ovi pederi, nešto tu, mis'im, levo-desno, nego, odma, ono, šakom u glavu... Šalim se, svidelo mi se stvarno, pročitao sam peti deo prvo, a onda i ostale delove unazad (mislim od 1. do 4. nisam, naravno, čitao od zadnjeg reda do prvog :) sk ps. nemo' da bi neko rekao da ovo zadnjeg treba da bude poslednjeg, kategorički odbijam.
književnost.496 supers,
>> Nisam imao nameru da te uvredim, samo ne kapiram to poređenje priče >> sa brojem bajtova. Još da si rekao i da je tvoja pripovetka Znaš, nikako ne mogu da izbijem iz glave misao da mi je priča stala u toliko i toliko bajtova. U nju je uloženo daleko više misli i reči, ali kao perfekcionistička spisateljska duša ja sam brz na backspace tasteru kao Talični Tom na obaraču. A svaka druga mi rečenica živi kao izbeglica, proterana u deo teksta daleko od mesta u kojem potekla. Ništa nije tako temeljno uništeno kao odbačeni delovi elektronske priče. Ne znam hoću li ikada probati da napišem priču bez ove sprave. Imao bih tragove svojih lutanja i predomišljanja, ali se u njima nikad ne bih snašao. Ja moram da radim brzo da ne izgubim sopstvenu nit, brže nego freskoslikar kome se malter suši. Tu je personalno računalo nezamenljivo oruđe.
književnost.497 willow,
O.K. shvatam. Sve najbolje.
književnost.498 askripka,
(jedna prošlonovogodišnja bazirana na istinitom događaju...) Deda Mrak Sedim za šankom i cevčim svoj "Lav", natušten kao nebo napolju, slika i prilika Ramba kome je u prethodnom kadru Zli Poručnik roknuo mamu, tatu i plišanog medu: crte sve duže, minus sve crnji, ribe sve nadrkanije... Na čelu mi piše PALI ME, BUDALO, ali Buca skroz kul prilazi, kao da sam tek uleteo s kezom od uveta do uveta, namešta svoju najnaivniju facu i kaže: "E, miki, sve zaboravim da te pitam, a je li, jesi razmišljao gde ćeš za Novaka? "A...?", je sve što uspevam da prozborim, jer što je mnogo, mnogo je, decembar još šlajfuje, a bolid već tripuje gde će za Novu godinu... "Tu, brate, imaš tri tipa...", ubacuje se Peca, koji već pola čuke čeka svojih pet minuta, "Ono, likove koji već trećeg, čim se vrate iz Irske, znaju da će sledeće godine da pale u Izrael, pa tako po abecedi, dokle stignu, likove koji ceo decembar kopaju neke šeme, a onda ih trideset prvog u deset uveče sastavi žuta groznica, i likove koje do pola deset šatro boli uvo gde će, pa onda krenu da vrte cifru kao bolesni i do jedanaest izbunare tri super žurke na Dedinju, ali ih onda taksista ispali pa ponoć dočekaju kod neke bandere u Lisičjem Jarku s tri lokalna alkosa... Nego znate šta je totalan bedak? Ja već jedno petnaest godina ništa nisam dobio za Novaka. Pa šta čeka bre više taj Deda Mraz, da ne valja negde moje poklone, majke mu ga spalim lopovske...?" "Ijao, što bi ja voleo da me Deda Mraz ove godine sastavi sa par soma marona, ne mogu da vam javim...", ubacujem sa strane, ko o čemu, kurva o uštipcima... "Deda Mraz, miki, još leži u koritu...", javlja se Neša sa ćoška, "Znate onaj klub kod Studenjaka gde vise rejveri i ostala hemijska ekipa, zaboravio sam kako se zove...? E, prošle godine, kad je bilo ono zezanje na Trgu, njih jedno trista-četristo je slavilo Novaka dole, svi odradili pola apoteke, ono, kad ih pipneš, udari te struja... I, ništa, oko devet ujutru osoblju padne žuta banka u računu, ljudi više ne mogu da stoje, a ovi ludaci piče kao navijeni, i krene onaj rad, ajmo, momci, idemo lagano, nećemo da spajamo sa srpskom, zakasnićete na bečki koncert, i te munje... Tu narod počne da se polako razilazi, i negde oko pola desetke najupornije likove uspeju da metlama i četkama isfuraju napolje, scena totalna nadreala, prvi ujutru, upeko neki minus, žive duše nema na ulici, a jedno sto manijaka, žuti, zeleni i ljubičasti u faci, stoje ispred Filozofskog, trepću ko svrake na jugovinu i pokušavaju da se presaberu šta su gutali a šta šmrkali, i kome će sad tako u kompletu da se uvale na kafu... Prođe tu par minuta, te ovamo će, te onamo će, koji trip, čoveče, eeej, i utom iz pravca Kališa u punom trku naleće neki pacijent i zakucava se pravo u njih... Oni ga gledaju belo, a baja mrtav ladan, onako zadihan, je li, kao, da niste možda videli Deda Mraza... Tu pola likova popada od smeha, kao, snimi mentola, je li, jel mi ovo tripujemo ili on to stvarno, ma nismo, brate, kuliraj, i nama je nešto hevi odjutros, i to, a tip ih pogleda mrtav ozbiljan, kaže samo, ništa, ako ga slučajno vidite, recite mu da ga tražim da mu noge polomim, i otfura prema Trgu ko Pera Kojot kad uzjaše raketu... Bolidi tek tu padnu u totalnu komu, ali, miki, ja kapiram da ga je baja negde nagazio, i da je čiča fasovao Urgentni... Sad samo Marks i Engels mogu da ustanu i da mu ga daju po irvasima, pa vi vidite..." Odjednom savršeno znam gde ću za Novaka, u dežurnu apoteku kod Londona, da kupim puno šarenih lilulica za kuntanje, odaberem dve najlepše, i s njima proslavim ono što oblajhane kobile sa Bastilje sasvim tačno nazivaju Najluđa Noć...
književnost.499 mcar,
Hvala za ovo pod 5.498.
književnost.500 brka,
> Deda Mrak > (jedna proslonovogodisnja bazirana na istinitom dogadaju...) Covece, a ja se jos nisam oporavio od Kecap bake i Napon deke :)
književnost.501 willow,
Fuj !. Nudim ovu pesmu u zamenu za bilo koje dve pristojne sarme... Za 'leba ću se sam snaći. Šta ćeš mi pa i ti, ko'i moj ? Ka' te njihov half pokosi u šesnajstercu a ti samo ustaneš, pročačkaš zube od blata pa nastaviš dalje da juriš za šangarepom. Kad stvarno pljunu u tvoje pivo dok si ti otišao časkom da "popraviš šminku". Itd... Kad ti nju zamoliš "jeste li za ples ?", a ona te na to daruje štiklom među zube. Kad pođeš na prvi sastanak, pa na pola puta nekom golubu postaneš stvarno dobra meta. Itd... ( prostor rezervisan za još pet veoma nadrkanih strofa ) Itd... "S'VATIĆEŠ DA SU SVE OVAKVE PESME I OSTALE ZAJEBANCIJE SLIČNOG TIPA... SUVIŠNE !." Kat !. Jebote, kamerman, kat !. Ko'i je sad ovo majmun što je uleteo u kadar bre ! Zovi obezbeđenje !. ( prostor rezervisan za gomilu psovki i lupu bezbednosnih pendreka ) Itd... ( prostor rezervisan za sevanje bliceva, mnoštvo kezova i buran aplauz ka' se završila odjavna špica ) Weepin', Willow, 3.
književnost.502 superhik,
:> * * * K R A J * * * Eh... žene... :) Elem, stvarno sam sa uživanjem pratio ovaj serijal tekstova. Naime, odavno već ne čitam prozu, a još i amatersku... Ali fora sa ovakvim stilom pisanja mi je veoma gotivna, svaka čast.
književnost.503 willow,
Još jedna iz poglavlja "Fuuuj-evi koji nikome ne trebaju"... Čova s' mosta Udahnuo vazduh, pogled'o ih besno, trasnuo pesnicom i viknuo "DOSTA !". Zatim opsova gadno, pa ode svojim poslom, preko ograde staroga mosta. Weepin', Willow, 3.
književnost.504 rdejan,
MARIJA MAGDALENA Bio je mesec jun kada ga ugledah prvi put. Hodao je pšeničnim poljem kad sam prošla sa svojim sluškinjama, a On bejaše sam. Ritam Njegovih koraka bio je drugačiji no u muškaraca drugih, a kretnje tela Njegovog takve kakve ne videh do tad. Ljudi ne koračaju zemljom na taj način. I čak i sada ne znam je li hodao brzo ili lagano. Moje sluškinje upirahu prstima u Njega i sašaptavahu se stidljivo međ' sobom. I ja zaustavih korake svoje na tren, te podigoh ruku da ga pozdravim. Ali On ne okrenu lice i ne pogleda me. I omrznuh ga. Povukoh se u sebe i prože me studen, kao da je zavejala mećava. I zadrhtah. Te noći ugledah ga u snu; i rekoše mi potom da sam vrištala onako usnula i prevrtala se u postelji. Beše mesec avgust kada ga ponovo spazih, kroz prozor. Sedeo je u senci čempresa preko puta mog vrta i beše nepomičan, kao iz kamena isklesan, poput kipova po Antiohiji i drugim gradovima Severne zemlje. I moj rob, Egipćanin, dođe mi i reče: "Onaj čovek je ponovo ovde. Eno ga gde sedi preko puta vašeg vrta." A ja ga gledah netremice, i duša u meni ustrepta, jer divan beše. Telo Njegovo beše jedno i svaki deo njegov kao da je voleo sve ostale delove. Tad se odenuh u damast, te izađoh iz kuće i krenuh prema Njemu. Beše li to moja samoća, il' Njegov miomiris, što me privuče k Njemu? Je li to bila glad očiju mojih što zuđase za lepotom, ili je Njegova krasota iskala svetlost očiju mojih? Ne znam cak ni sada. Hodala sam ka Njemu u namirisanim haljinama svojim i zlatnim sandalama što mi ih pokloni rimski zapovednik, u ovim istim sandalama. I kad stigoh do Njega, rekoh mu: "Dobar ti dan." A on rece: "Dobar ti dan, Mirjam." I pogleda me, a oči Njegove, noći slične, videše me kako me nijedan muškarac video nije. I najednom bejah kao gola, i obuze me sram. A samo mi je rekao: "Dobar ti dan." Ja mu tad rekoh: "Zar nećeš doći u moj dom?" A On reče:"Zar nisam već u domu tvom?" Onda nisam znala na sta je mislio, ali sada znam. I ja rekoh: "Zar nećeš da kušaš vina i hleba sa mnom?" A On reče: "Hoću, Mirjam, ali ne sad." "Ne sad, ne sad", rekao je On. A u te dve reči razleže se glas mora i glas vetra i drveća. I kada mi ih je izrekao, život je prozborio smrti. Jer ja, znaj prijatelju moj, bejah mrtva. Bila sam žena koja se rastala od svoje duše. Živela sam van ovoga bića koje gledaš sada. Pripadala sam svim muškarcima, i nijednom. Zvali me bludnicom i ženom koju je spopalo sedam đavola. Proklinjali me, a zavideli mi. Ali kad me je očima svojim punim praskozorja pogledao pravo u oči, sve zvezde noćne izbledeše i ja postadoh Mirjam, tek Mirjam, žena izgubljena za zemlju koju je poznavala, koja se obrela u novim krajevima nekim. A onda mu ponovo rekoh: "Dođi u moj dom i podeli sa mnom hleb i vino." A On rece: "Zašto me zoveš da ti budem gost?" A ja rekoh: "Preklinjem te, dođi u moj dom." A sva zemlja iz mene i svo nebo u meni dozivaše ga. Tad me pogleda i zenit podnevnih očiju Njegovih preplavi me, pa reče: "Ti imaš mnoge ljubavnike, a samo ja te ljubim. Drugi muškarci vole sebe dok su u tvojoj blizini. Ja te volim u tvojoj suštini. Drugi muškarci u tebi vide lepotu koja će iscileti pre nego im prominu leta. Ali ja u tebi vidim lepotu koja neće iscileti i u jesen tvog života ta lepota neće zazirati da se pogleda u ogledalo i neće narušena biti. Samo ja volim ono nevidljivo u tebi." Onda reče tišim glasom: "Idi sad. Ako je ovaj čempres tvoj i ne želiš da sedim u njegovoj senci, poći ću svojim putem." A ja zavapih i rekoh mu: "Učitelju, dođi u moj dom. Imam tamjana da ti zapalim i srebrn legen da ti umijem noge. Tuđin si, a ipak nisi stranac. Zaklinjem te, dođi u moj dom." Tad On ustade i pogleda me baš k'o što godišnja doba motre polje i nasmeši se. I reče opet: "Svi muškarci vole te zbog sebe. Ja te volim zbog tebe." I ode. A nijedan čovek nikada nije hodao k'o što je koračao On. Je li se to neki lahor podigao u mome vrtu i krenuo put istoka? Ili to beše oluja koja će protresti sve iz temelja? Nisam znala, ali tog dana sunčev smiraj Njegovih ociju pogubi aždaja u meni i ja postadoh žena, postadoh Mirjam, Mirjam iz Magdale. Odlomak iz knjige "Isus, sin čovečiji", Halil Džubran
književnost.505 vjevtic,
Trazim ... Trazim ... Trazim ... Trazim ... Trazim SVE ALI NE DOBIJAM NISTA!
književnost.506 vjevtic,
Zelim da ti kazem najdublje reci svoje duse ... VOLIM TE! ali nemam hrabrosti za to.
književnost.507 mcar,
Oblak Vedar dan, nebo pro{arano malim oblacima. Gospodar i njegova gospodarica sede u vrtu i piju kafu iz ukradenih {oljica sa grbom. Primetiv{i sliku oblaka u ogledalu te~nosti, gospodar se namr{ti. "Dodji da vidi{", ka`e supruzi, "oblak u mojoj kafi." Ona se naginje, "Ne volim oblake", izjavljuje. Gospodar duva u {olju ne bi li raspr{io oblake i oni na trenutak nestaju, ali kada se povr{ina kafe umiri obla~ak je ponovo tu. Iznerviran, gospodar uzima ka{i~icu i besno me{a sadr`inu {olje. Gotovo je, nema vi{e bezobraznog oblaka, gospodar je sada zaista zadovoljan. Na povr{inu izbija talog. MC
književnost.508 mcar,
Radovan hrani pse Radovan opet hrani pse. On vu~e zaradjalu kantu od marmelade, naizgled nezainteresovano. Ali psi nisu nezainteresovani. To su psi koji obitavaju u re~nom pristani{tu. Sa stanovista ljudi, ti psi su korisni jer ~uvaju ~amce i laju na nepoznate. Sa stanovi{ta pasa, sami sebi nisu ni korisni ni beskorisni, oni su samo tu i gladni su. Pet pasa se gura oko kante. Pavljovljev refleks je nepogre{iv, a poja~ava ga i miris ostataka. Radovan, opet nezainteresovano, prosipa kosti i otpatke. Pse}a radost dosti`e svoj vrhunac. Medjutim nijedan nije prikra}en jer je Radovan poneo ta~no pet ko{~urina. Psi zadovoljno krckaju, Radovan odlazi. Njegovi koraci se vi{e i ne ~uju dok gaca kroz suvu travu. Hoda prema starom brodu i radni~kim spavaonicama. Odande mu ve} dovikuju. Marko Car
književnost.509 ranx,
> Psi zadovoljno krckaju, Radovan odlazi. Njegovi koraci se vi{e i ne ~uju > dok gaca kroz suvu travu. Hoda prema starom brodu i radni~kim > spavaonicama. Odande mu ve} dovikuju. Podesi kodni raspored na Sezamu - nerviraju me ove kuke i kvake!
književnost.510 willow,
Dobra, crno-bela, besna priča. Mogao bi da ubaciš i ženu koja svo to vreme dok Radovan 'rani pse, čeka svog čoveka u rasklimanom krevetu.
književnost.511 willow,
"Kad bi mi odsekli ruke, kucao bih nogama" Charles Bukowski
književnost.512 willow,
Mudrosti bez presedana vezane ne za ljubav Sa zaljubljenim ljudima ne treba se družiti. Oni to ne zaslužuju. . . . Ljubav je kao ukusni sladoled koji se topi u tvojim rukama. Zato ga moraš što pre dokrajčiti, pre nego se skroz usvinjiš. . . . Potiskuj svoja osećanja što više. Nateraj ih da potpuno zakržljaju. . . . Rasipaj svoja osećanja što više. Posle dve-tri veze, ionako ćeš da ostaneš bez njih. . . . Ako si tu samo zbog njenog tela, onda ti se može progledati kroz prste. . . . Ako te ona zove u bioskop, reci joj da si bolestan. Štedi đon na svojim cipelama. . . . Ako ti dečko kaže da te voli, ne daj mu da sedne za volan. Pijan je. . . . Šanse da sebi nađeš idealnog partnera, iste su kao i šanse da Marsovci nisu zeleni, nego na primer, ljubičasti. . . . Čovek koji se zaljubi, iz takta postaje vruć burek u nečijim rukama. . . . Večeras nemoj da je pozoveš telefonom. Ljubav ionako podrazumeva patnju. . . . Potamani sve kovrdžave anđele, pre nego što te izbuše svojim strelama. . . . Ako je i varaš, još uvek nisi prdn'o za stolom. . . . Ne moraš se truditi da je zadovoljiš u krevetu. Sve što ćeš time postići je da ti se neće na vreme dići od silne brige. . . . Ne moraš se truditi da ga zadovoljiš u krevetu. On će sam da se pobrine za to. . . . Zaljubljeni ljudi na kraju uvek dobiju ono što su i zaslužili. . . . Da ljubav može da se materijalizuje, već odavno, svi bi nosili gas-maske. . . . Pre nego što ti se odobri ljubav, moraš podneti uverenje od doktora da nisi baš sasvim normalan. . . . Da je Isus Hrist bio zaljubljen, ono vešanje na krst bi mu mnogo lakše palo. . . . Ljubav je lepa samo u pesmama Desanke Maksimović. . . . Ljubav predstavlja dobrovoljno naizmenično guranje glave, čas u vruću rernu, čas u zamrzivač. . . . Gde naći ljubav ?. Pa, za početak, otići u dupe na vašar. . . . Ako imaš sve kečeve u školi, reci matorcima da si zaljubljen. U potpunosti će te s'vatiti. . . . Partneru sa kojim imaš o čemu da pričaš, sa kojim se savršeno slažeš u krevetu i koji odlično kuva, pod hitno treba da nađeš neku manu. . . . Jebeni Adolf Hitler je našao način kako da preboli raskid svoje višegodišnje veze. . . . Snađi se nekako, iscedi sam sebi te mitisere na leđima. Ne moraš baš uvek da potežeš ljubav za te neke sitne stvari. . . . Ne daj da te pokoleba to što ti je ona rekla da imaš dlakavo dupe. Nije to ništa strašno, al' ka' bi se zezali. . . . Na jednom kraju ljubavne veze stoji grana breze, a na drugom, visiš ti. . . . Pre nego što se i konačno zaljubiš, ne bi bilo zgoreg da napišeš testament. A ja ću oproštajni govor. . . . Kad zaljubljenog čovu pitate koliko ima sati on obično odgovori da u pet ima sastanak sa njom. . . . Uvek dođe taj trenutak, kad jedno golupče žuri na sastanak da se mazi, a drugo da konačno raskanta sve to. . . . Upozorenje !. Da bi ste mu dokazali svoji ljubav, biće potrebno ponekad da gurate u usta i ono što ni za živu glavu inače ne bi. . . . Zaljubljene ljude prepoznate po tome što na svakoj raskrsnici izazovu lančani sudar. . . . Dobro. Pretpostavimo da stvarno volite svog čoveka. A šta ako je njemu potpuno svejedno ?. . . . Samo da znate, plodovi ljubavi ponekad se kandiduju i za predsednika države. . . . Kad vodiš ljubav sa svojim partnerom, uvek na kraju svi troje dođete do seksa. . . . Kad bi neko ukinuo pornografiju, mnoge "nežne, tople ljubavi" bi se naprasno ugasile zbog nedostatka materijala za loženje. . . . Na kraju, ne traži od nje još jednu šansu. Pa zar ne vidiš, upravo si je dobio. . . . Ako žoćeš da ločeš, ne moraš prethodno da se nesrećno zaljubiš. Dovoljan razlog može biti i to što ti je stigla opomena za struju. . . . Očigledno, ljubav postoji čim pesnici toliko kenjaju o njoj. . . . Nemoj da bežiš od napasti. Stani, okreni se, sačekaj je. Pusti je, nek ti prođe na metar-dva. A onda... U klinč. Pa šta bude... Weepin', Willow, 3.
književnost.513 dalex,
Iz "Vest o jednoj otmici", Gabrijel Garsija Markes. --------------------------------------------------------------------------- ... Problem je bio kako pronaći Pabla Eskobara u gradu koji je postao poprište nasilja. U toku prva dva meseca 1991. godine desilo se hiljadu i dve stotine ubistava - po dvadesetak dnevno. Po dogovoru skoro svih naoružanih grupa, u istoriji zemlje, Medelin je određen za središte akcija. Za nekoliko meseci ubijeno je četiri stotone pedeset i sedam policajaca. Uprava za državnu bezbezbednost (UDB) tvrdila je da se po komunama nalazilo dve hiljade osoba u službi Pabla Eskobara i da su mnogi od njih bili mladi ljudi koji su živeli od lova na policajce. Za svakog ubijenog oficira dobijali su po pet miliona pezosa, za svakog agenta po milion i pet stotina hiljada, a za svakog ranjenog policajca po osam hiljada pezosa; 16. februara 1990. godine na Trgu bikova u Medelinu auto bomba od sto pedeset kilograma dinamita usmrtila je tri podoficira i osam policijskih agenata. Tada je ranjeno sto četrdeset osoba i poginulo devet civila, od kojih trojica nisu imala nikakve veze s ratom. ... Nekoliko meseci kasnije doneta je odluka da tako birokratizovana policija ništa ne preduzima bez prisustva predstavnika pravosudnih organa. Sudstvo je bilo nemoćno da bilo šta učini. Sudije i pravnici, čije su plate bile jedva dovoljne za život, ali ne i za podizanje dece, našli su se pred neminovnom dilemom: ili da budu ubijeni ili da se prodaju trgovcima droge. Zadivljujuće je, ali i potresno, da su mnogi od njih izabrali smrt. --------------------------------------------------------------------------- Sam roman više spada u temu 'istorija' (doduše bliska). Nobelovac je, na molbu svojih prijatelja koji su stradali od otmica, opisao stanje u Kolumbiji u godinama rata protiv trgovaca drogom, sa fokusom na otmice poznatih novinara (bliskih veoma uticajnim ljudima u državnom aparatu), koje je izveo Eskobar radi ucenjivanja vlade.
književnost.514 dalex,
Iz "Vest o jednoj otmici", Gabrijel Garsija Markes. ------------------------------------------------------------------------- Sa zainteresovanošću je čitao "Istoriju vremena" Stefana Hokinga. Knjiga je bila u modi i u njoj se putem matematičkih proračuna pokušava da dokaže da bog ne postoji. ------------------------------------------------------------------------- Za ono Stefan ajde de, pomislio sam da je prevodilac malo pogrešio, ali sledeća rečenica me definitivno ubedila da je Markes pomešao Hokinga sa Ulonom Kolufildom ;). Interesantno da se nije bolje raspitao... U samom romanu, Markes je, zato što tema tako diktira, napustio svoj karakteristični književni stil, i demonstrirao mogućnosti vrhunskog pisca da piše kvalitetno u (da tako kažem) drugom žanru. (to možemo videti i u Pekićevom "Besnilu")
književnost.515 dalex,
> Mudrosti bez presedana vezane ne za ljubav Dežurni piscu :), ovo mi se veoma dopalo.
književnost.516 gasha.,
*> Mudrosti bez presedana vezane ne za ljubav ----------------------------------------------------------------------------- Mudrujes nema sta :))))))) Super je !!!!! Gasha.
književnost.517 willow,
Hvala dalex, hvala Gasho :)
književnost.518 willow,
Mudrosti bez presedana vezane ne za politiku Cilj svake politike je da od pojedinca napravi masu, a od mase, rulju. . . . Ako ne možeš da slažeš čim zineš, prepusti bavljenje politikom onima koji to mogu. . . . Kad vidiš svog političara da se smeška, znaj da ćeš ti uskoro da kukaš. . . . Bog je stvorio politiku jer je od početka partije stvaranja vukao sve same bedne poteze. . . . Dobar političar se prepoznaje po tome što može sam da skoka čitavo jagnje. . . . Pre nego što zaokružiš svog omiljenog političara, seti se da je to zadnji put da se ti tu nešto pitaš. . . . Pažljivi političar nikad ne meša susedne države u ratove svog naroda. . . . Razuman i savestan političar ode pod hitno u penziju. . . . Demokratski nastrojen političar obično bude na vlasti samo do svoje smrti. . . . Znaj da je političar kao usran frizbi. Zato, ako ga dovoljno jako zavrljačiš, možda ga više nikad ni ne nađeš. . . . Politikom se bavi svako ko bi po svaku cenu hteo da bude sve. . . . Normalno je da nepismen narod uvek sebi bira nepismenog vođu. . . . Birajte samo humane političare. Oni neće prvo da vas muče. . . . Da nije uspešno vođene politike, problem prenaseljenosti Zemljine kugle odavno bi izbio u prvi plan. . . . Porodični tip političara je onaj koji dođe kući, pomazi kuče, pročita novine, zameni sijalicu u hodniku, večera, izazove dva-tri svetska rata, pročita deci bajku za laku noć, poljubi ženu, ugasi lampu i zaspi. . . . Svako ko uđe u političke vode bi da se tu i išora. . . . Obrazovan političar, sem maternjeg jezika, zna i za kuvani goveđi. . . . Kad lider ujutru ustane na levu nogu, do večeri mnogim njegovim podanicima ona jedino i preostane. . . . Umesto što u kutije ubacujemo glasačke listiće, bolje da u njih pakujemo političare. . . . Taj političar doći će na vlast samo preko mene mrtvog. . . . Politički TW dueli su korisni. Bili bi i korisniji, kad bi gostima u studiju, sem čaša s' vodom, podelili i napunjene puške. . . . U jednopartijskom sistemu nema vrdanja levo-desno. . . . Pokretanje političkih tema dozvoljeno je samo u prizemljima solitera, jer ljudi kad čuju tak'o nešto, ne biraju otvore kroz koje beže. . . . U zemlji tog vladara, mora da je uvek leto. Kako drugačije objasniti to što svi njegovi podanici nose isključivo bermude i majce sa kratkim rukavima. . . . Kada bi neko zabranio to đubre, mnogi zaposleni bi ostali bez svoje jedine korice hleba. . . . Političare u njihovim školama uče da su poštenje i pravda na prvom mestu...Dobro, sad makar znamo ko je sve bežao sa časova. . . . Posle naporne sezone vladanja, svaki lider obavezno ode par dana kod babe i dede na selo da se odmori. . . . Političar je kao sudija u ringu. Kad mu se narod umori od međusobnog šibanja, on se umeša da ih razdvoji. Malo im upije krv maramicom, zapreti im da više ne ulaze u klinč, pa onda opet kaže "BOKS...". . . . Ako bi se političari iznenada preobrazili u sitnu divljač, pod hitno bi trebalo razmisliti o ukidanju lovostaja. . . . Na kraju krajeva, svi političari zvuče slično. Pitanje je samo sa koje visine ih baciš. Weepin', Willow, 3.
književnost.519 gasha.,
*> Mudrosti bez presedana vezane ne za politiku ----------------------------------------------------------------------------- Welcome back !!!!!!!! E a sta je sledece ? Nemoj neki bedak please samo ovako nastavi !!!! Cool,Cool,Cool !!!!!!
književnost.520 kovac.alx,
>>>Mudrosti bez presedana vezane ne za politiku Samo napred. Ogroman talenat na vidiku!!!!
književnost.521 willow,
Mudrosti bez presedana vezane ne za umetnost i njene satelite Umetnost je tu da posluži jednoj grupi ljudi da pokažu ostalima koliko im je, u stvari, dosadno u životu. . . . Možda sam trebao svoje stvaranje da prepustim nekom proverenom umetniku, kalibra Pikasa. Mislim, jes' da ne bi' imao glavu, al' bi zato imao tri ruke i kitu odavde do tamo gde izvire reka Morava. . . . Ako se ikad odlučite da naslikate slona, bilo bi dobro da mu makar stavite surlu, naročito ako ćete to nekom da pokažete. . . . Neshvaćeni umetnici umru mladi samo da bi se što pre proslavili. . . . Pisanje je dostupno svakom ko ima dovoljan broj slova azbuke za sobom. . . . Umetničke izložbe trebalo bi staviti pod zaštitu države, jer jedino još na njima čovek može da vidi obezglavljenu žirafu dok kljuca zrnevlje po morskoj pučini. . . . Ako sebi nađeš zabavu u suncokretu i mrtvoj ribi na crvenoj pozadini, znači da si tek nedavno sleteo. . . . Da bi mogao na pravi način da razumeš umetnika, potrebno je prethodno da sebi nađeš ovcu koja će da te izdržava čitav život. . . . Pravi poštovalac umetnosti se pozna po tome što uvek prvo zakuca ekser na zid pre nego što ode da pazari novu sliku. . . . Jedno od preventivnih rešenja može biti i ukidanje direktne autobuske linije do. . . . Sve dok ne razumeš šta je pisac hteo da kaže, imaš kakve-takve šanse za to. . . . Depresivni ljudi čitaju depresivne knjige jer hoće to i napismeno. . . . Kod nekih tekstova, na žalost, male su šanse da si ih, u stvari, okrenuo naopačke. . . . Ako te zalazak sunca sve češće podseća na umakanje u govna do guše, možda je vreme da promeniš knjigu. . . . Dobar pisac obično nikad ne stigne na vreme. . . . Kad se umetnik iz centra grada konačno uživo suoči sa bikom, do kasno u noć nabraja kakve mu je sve uvrede nanosio na platno. . . . Na žalost, uglavnom se potrefi da kad inspiracija nadođe nigde u okolini nije dostupan WC-papir. . . . U knjigama Hermana Hesea i jebeni znakovi interpukcije predstavljaju zagonetke i izazove za sebe. . . . Jedinu koristi od Hermana Hesea vidim u tome što njegovo prezime uvek mogu da upotrebim kad mi treba rimovanje sa "pune đubreta kese". . . . Ne treba trčati ka trećoj rečenici dok potpuno ne svariš drugu. A onda će ionako prva da te potera. . . . Ako odlučiš da objaviš svoj tekst, znaj da i mnogi koji siluju svoje ćerke umeju da čitaju. . . . Ako imaš jedan dobar tekst, niko ti ne garantuje da ti svi ostali niće biti kompletno đubre. . . . Ako si rešio da naslikaš nebo, možda je suvišno trčati do radnje po novu tubu zelene boje. . . . Nemoj topiti reči. Sve što ćeš postići je njihovo lakše presipanje iz šupljeg u prazno. . . . Da bi neki moj tekst bio za pohvalu, nadam se da nije potrebno da svakog kritičara prethodno poljubim u dupe. . . . Loš tekst uvek ima najviše toga da nam saopšti. . . . Pre nego što izađeš sa izložbe, proveri da se vatra slučajno ne ugasi. . . . Kad se pisac suoči sa problemom, odma' bi žteo da to kopira u tiražu od hiljadu primeraka. . . . Sve dok se umetnost bude prenosila sa kolena na koleno, nezadovoljstvo će da raste. . . . Nepisano je pravilo da kineski i ruski crno-beli filmovi uvek traju kud i kamo duže od vremena koje je bilo utrošeno za njihovo višegodišnje snimanje. . . . Filmska umetnost je tu samo da bi glumci mogli da pokažu publici kako redovno peru zube i vrše facijalne plastične operacije od uzoraka svojih preplanulih dupeta. . . . Modne revije uvek idu na ruku opancima i šajkači. . . . Moda deluje kao uzbuna od bombardovanja u sred noći. Uvek te natera da navučeš smrdljivi šlem i tuđe cipele koje su ti pet brojeva veće. . . . Svaka modna revija je dobra prilika da ih zauvek zaključamo unutra. . . . Koja je sličnost između muzičara Elton John-a, uspešnog manekena, običnog modnog kreatora i komšije baletana ?. Pa, to što svi oni imaju čudnu sposobnost da mogu da se iskenjaju u jednom cugu. . . . Koja je jedina razlika između balona i poznatog muzičara ?. Ta, što balon kad se naduva, ne gnjavi ljude oko sebe dok lebdi među oblacima. . . . Fino vaspitana mačka se razlikuje od poznatog muzičara po tome što ona ima striktno određeno mesto gde sere. . . . Svi su oni geniji. I imaju vizije. I niko ih ne shvata. I neka tako i ostane. Weepin', Willow, 3.
književnost.522 willow,
Gospođa Smrt i Mladić Ljubaznost -"Gospođo, molim vas, dozvolite mi da vam pomognem da pređete ulicu", obratih se staroj slepoj dami na trotoaru. -"Hvala vam mladiću, tako ste ljubazni, ali mogu i sama", odgovori mi ona. -"Ali, insistiram da mi dozvolite". -"Pa, dobro, ako insistirate". Onda me uhvati pod ruku. Onda smo već bili otprilike na sred ulice. Onda mi stara slepa dama pustila ruku. Onda pucnu prstima i nestade. Onda se odnekud pojavi kamion što juri sto na sat. Onda sam primetio staru slepu damu za volanom tog kamiona. Onda sam pomislio da tu nešto ne miriše na dobro. Onda se čulo "BUFFF...!". Onda se sve smirilo i ostala je samo moja cipela na isflekanom pešačkom prelazu. Weepin', Willow, 3.
književnost.523 mcar,
Ov pod 5.521 je zaista dobro. MC
književnost.524 legolas,
Obavestenje, U grupi Tolkien ima jos 5 mesta, mail me da vas ubacim. Salut Legolas
književnost.525 willow,
Mudrosti bez presedana vezane ni za šta Život je, u suštini, nemaštovit partner u krevetu. Uvek bi on 'teo da guzi nekog. . . . Ako se probudiš i zatekneš sebe u zadimljenoj čekaonici u kojoj nervozni i pijani putnici jebu mater kondukteru što njihov voz nikako da stigne, znači da si još uvek u životu. . . . Priznajem, ponekad se osećam isto kao i nožni palac koga su dodelili partizanu što se te kobne noći u čarapama zatekao na Igmanu. . . . Samoubistva su samo način da se što bolje prekrati vreme dok se čeka. . . . Činjenica je da u najkraćem redu najpre dođe trenutak za naplatu. . . . Šefe, samo da znaš...Dok ne povučeš vodu, ono će tu uporno da stoji. . . . Nijedan balvan nije dovoljno širok da može da opsluži dva jarca istovremeno. . . . Tužioče, hint i za tebe...Predrasuda je jedini dokaz koji branilac optuženog nikad ne može da pobije. . . . Ženu koja obrne pet muškaraca za jedno veče nazivaju kurvom. Muškarca koji obrne pet žena za jedno veče nazivaju jebačem. To je poznato. Jedino mi fali naziv za biseksualca koji za jedno veče obrne po pet komada sa svake gomile. . . . Razlika između vođenja ljubavi i seksa ?. Kad završiš sa vođenjem ljubavi, okreneš se na desnu stranu i zaspiš. A kad završiš sa seksom, okreneš se na desnu stranu i padneš sa ormana. . . . Jedina uteha kad ti tvoja devojka kaže da je njegov dugačak dva metra je da ne moraš zbog toga da brineš za svoje mesto u prvoj postavi košarkaškog tima u okviru sportskog društva Partizan. . . . Kako god obrneš, pornić je svakako jedan od onih filmova koji se nikad ne gledaju sa rukama u džepovima. . . . Ako redovno koristite drogu, blago vama. Ne morate da razmišljate o svojoj budućnosti. . . . Ako se već krave i volovi jednoglasno slažu da je trava blagotvorna, onda im je treba i prepustiti. . . . Težak narkoman je uvek pun raznih sranja u sebi. . . . Dok ljudi budu koristili drogu, uvek će postojati i istinite priče o susretima sa smrdljivim vanzemaljcima sa dva ogromna palamara na sebi, koji kad uhvate Zemljanina, onda ga jednim palamarom jebu, a drugim tuku, sve dok Zemljanin ne odapne. . . . Legalizacija droge će biti poslednji prdež pre nego što se gaće potpuno raspadnu. . . . Nekada davno, rad je od majmuna stvarao ljude. Danas mu šou-biznis i mas-mediji uzvraćaju punom merom. . . . Internet ti omogućuje da uđeš u globalnu dnevnu sobu u kojoj su svi izuli svoje cipele da bi ostalima dokazali to kako se njihove čarape još uvek nisu potpuno skorile. . . . Ako daš pare za Internet, ne očekuj da ti budu vraćene. . . . Konačno je i naučno dokazano da telewizor ume da leti. A, ko ne veruje, može i da proba. . . . Razlika između telewizije i cirkusa je ta što u cirkusu čovek može ponekad da vidi i zanimljivog klovna. . . . Poređenje između telewizije i Beogradskog zoološkog vrta, navodi me na zaključak da Beogradskom zoološkom vrtu još uvek fale neke egzotične vrste. . . . Pop se na krštenju ponaša kao šećer, brašno, jaje, mleko, šlag, preliv od čokolade, kao i ostali neophodni sastojci. I tako uvek rezerviše najveće parče torte za samog sebe. . . . Koga sad okriviti za lošu gledanost ?. Mislim onog šaljivdžiju što je u scenario ubacio poglavlje o crkvi i scenu popovog opela. . . . Ako natakneš zlatnu krunu, ne čudi se što je tvojoj glavi iznenada porasla cena. . . . Tek kad broj tvojih živih roditelja spadne na nulu, shvatiš ko te je svo to vreme grejao. Weepin', Willow, 3.
književnost.527 willow,
Moram ovo nekom da kažem, a kome ću drugo neko mojim Sezamovcima. Apropo "Mudrosti...", a naročito ove zadnje... Nema tu mnogo mudrovanja...jeftino i bedno, bedno i jeftino. 'oću da kažem...hmmm...ovaj...Bingo !... "kad se muva najede za ručak, zna se čega je ona sita". U suštini, znate, nisam loš čovek. Jedini problem je u tome što sam zacrtao plan da se obogatim od pisanja, a nikako mi ne polazi za rukom. I što ponekad popijem. I što nemam devojku. I, što zato...preskočiću to. I što nisam imao nesrećno detinjstvo. I tako dalje. Dobro, ima tamo i po koja dobra fora, to stoji. Al' šta to znači ?. Znači li to da u svakom kontejneru ima da se nađe makar jedna ispravna cipela ?. Il' taman dve ?. I kome uopšte one i trebaju ?. Aleksa misli da ja imam talenta. O.K., samo još da vidimo za šta to. Dragica se ponekad nasmeje, a i Juzer Dalex. Marko me pohvalijo onomad. I to je nešto. Čekaj malo, zvoni mi telefon... 'De sam ono ugazijo...A, da...suština problema je to što sam večeras opet loše volje, a nema nikog da mi turi cuclu među zube. Sve u svemu, bilo je tu mnooogo odavno amortizovanih i loše smišljenih pa očajno ukucanih, što bi rekli, "fazona". Dobro... Da skratim ja ovu sprdnju sa samim sobom... Izvinjavam se svima koji su platili kartu da bi videli zadriglog i kukavnog pevača kad je propao kroz truo patos na bini. Uzgred, ostaviću poruke. Neću da i' obrišem. Prava autora su ovaj put time zadržana. Nek stoje tu. Nek i moji unuci vide sa čime se to njihov deda igrao, umesto da je jurio sojke okolo. I ako sam bio patetičan, a jesam, koga je uopšte briga za to. I znam da ću se već sutra stideti ove poruke što sam je uopšte slao, al', što se kaže "dok ti se gaće ne osuše, svi će da ih vide kako vise". P.S. Sav sam u jebenim šiframa, je l' da ?. Aj' sad. I trudiću se da ubuduće proberem malo bolje. I ređe. Weepin', Willow, 3.
književnost.528 rdejan,
>> Jedini problem je u tome što sam zacrtao plan da se obogatim >> od pisanja, a nikako mi ne polazi za rukom. Velikim piscima njihova dela su predstavljala najčešće obavezu, zatim hobi, a ponekad i oružje. Niti jedno delo vredno bogatstva nije pisano radi njega samog. Imaj to na umu. Pozdrav, Dejan
književnost.529 hogistey,
Sedim Evo Zaludan Ali Mozda Zato Volim Ovaj Neobicni I Uzbudljivi Praiskonski Retki Anahroni Zvuk: Nisam Ovde
književnost.530 mcar,
Resenje Povracam, gledam klozetsku solju, i dok hrana s mukom ispada, zamisljam da se razlivam, raspadam i oticem u mlazu vode. I nestajem u horu razigranih molekula nesuvislih i radosnih izvan svesti o olaksanju. MC
književnost.531 mcar,
Da li neko zna gde se mogu dobiti informacije o konkursima Radio Indexa, osim u emisijama pomenutog radija? MC
književnost.532 olio,
> Aj' sad. I trudicu se da ubuduce proberem malo bolje. I rede. Sve ti je OK, samo nastavi. Skupljam sve tvoje sto si do sad pisao, dobro je! Malo da te hvalim , nije na odmet. Oliver.
književnost.533 dzim,
<M> Ocigledno, ljubav postoji cim pesnici toliko kenjaju o njoj. Pesnici toliko kenjaju o njoj zato shto nisu jebali svaki dan. U suprotnom, ljubavne poezije ne bi ni bilo. I da, ima i ona: "Siromashni su izmislili ljubav da bi se jebali za dzabe"
književnost.534 dzim,
<M> Umetnost je tu da posluzi jednoj grupi ljudi da pokazu ostalima <M> koliko im je, u stvari, dosadno u zivotu. Umetnost je jedina stvar koja nas razlikuje od zivotinja. <M> Na zalost, uglavnom se potrefi da kad inspiracija nadode nigde u <M> okolini nije dostupan WC-papir. Da, utvrdjeno je da se najvece inspiracije i ideje javljaju tokom seanse na WC sholji... <M> Kad se pisac suoci sa problemom, odma' bi zteo da to kopira u <M> tirazu od hiljadu primeraka. Elem, bash sam pre neki dan piso pismo drugu u vojsci... i toliko mi se svidelo da nisam hteo da mu poshaljem. :) Na kraju se setih, pa sam pismo prekucao na komp, za sebe... a drugu poslo original. :) <M> Svi su oni geniji. I imaju vizije. I niko ih ne shvata. <M> I neka tako i ostane. Amen.
književnost.535 willow,
Labudova ljubavna muda ( Esejistička prepucavanja u tuđem krevetu ) Otvorio sam oči. Nebo je bilo plavo i čisto. Sunce, blistavo i toplo. I laste su se konačno vratile. Pčela, list, potok. Svi su se oni maksimalno trudili, svako u svom fahu, svako na svoj način. Sakupljao se med u kantice, lelujalo se na vetru, žuborilo se u glas. Priroda se ujedinila. Predatori su ovog jutra brali cveće zajedno sa svojim žrtvama. Ajkula, ronioc i njegova disaljka, napravili su prigodni ljubavni trougao. Idila !. Okretoh se na drugu stranu. Njene oči su bile plave i čiste. Telo, blistavo i toplo. Vratila je svoju nogu pod jorgan kad je videla da sam se nameračio da joj grickam, čas koleno, čas nožni palac. Da. Priroda se opet ujedinila. Napravila uži izbor i onda stvorila nju. A priroda je poznata po strogom, ali prevednom kriterijumu. Par idila !. -"Dobro jutro, lepojko. Je si fino kunjala ?". -"Ne baš. Razmišljala sam o svemu tome". -"A o čemu to ?". -"Mislim da je vreme da odeš. Mislim da je gotovo sa nama". -"Ljubavi, nemoj to da radiš. Otkud ti sve te crne misli ?". -"Nisu crne nego tačne. Ne brineš o meni. Gledaš samo svoj profit". -"Kakav sad profit ?. Misliš, to što skupljam sitninu sa poda ?. Što kljucam mrvice ?. Jebeš ti taj profit. Profitiram isto kao i kokoška koja se smestila u rernu, dok se bolje ne snađe". -"Kenjaš. Osim toga, lenj si, neodgovoran, nemaš ništa da ponudiš ljudima. Samo bi da sediš u svojoj sobi i glumiš neku uspavanu lepoticu nepodnošljivo dlakavih nogu". -"Šta ja tu mogu ?. Mora da se moj princ negde ušik'o, pa nikako da dođe da me coki za dobro jutro. Nisi mi jasna, šta je tebi ?. Je l' te to mlekadžija iznervirao ?". -"'Baška to što mnogo piješ. Jednog jutra ću da se probudim i da zateknem ljigavu zmiju Smuk u krevetu pored sebe". -"Ništa strašno, predstaviću ti se i sve će da bude u redu, zar ne ?. A, osim toga, to pomaže da se lakše svare stari i osmisle novi potezi". -"Šta god. I, da...Mnogo filozofiraš i lupaš. Ne treba mi to. žOću da u krevetu vodim ljubav a ne raspravu o boji ćebeta". -"Slažem se. Vidiš, imamo sve same dodirne tačke, ti i ja". -"žOću, kad ti kažem "rasturi me sad" da budem sigurna da ćeš to i da uradiš. A ti suviše piješ". -"Opet ti o tome. Ljubavi, samo su kamiondžije uvek trezne i spremne. Zato i mogu toliko da voze. Njihova je dužnost i obaveza da teraju sto na sat. I da znaš, jedina njihova prednost je u tome što imaju ta svoja zamašna osnovna sredstva, mislim, veličine kamiona". -"E, ako nisi kamiondžija, onda, da znaš, nisi ni jedini". -"Trebala si žodma tako da mi kažeš". -"Možda sam i trebala". -"Znači, fajront ?". -"Da". Ustao sam i počeo da se oblačim. Moje čarape su bile plave i ne baš sto posto čiste. Dobro sam se iskašljao, kvalitetno i gusto. Priroda se izgleda naknadno ujedinila, čim je sve okeane ovog sveta smestila u moju bešiku. I, što je najvažnije, vera u ljubav mi se konačno vratila. Triling idila !. -"I, nemoj da ti se slučajno desi da šutiraš mačku dok budeš izlazio". -"Ma kakvi, samo ću malo da je treniram da leti". -"Da se nisi usudio !". Izašao sam na trem pred kućom. Mačke nije bilo ni od korova. Mora da je saznala šta joj se sprema, pa se zavukla nekom Džeriju u rupu. A možda je svratila kod komšije Toma na kafu sa ekstra šlagom. Mudre su mačke. Znaju da nanjuše dobit za sebe. 'Baška to što imaju devet života. Mora da je Bog mnogo voleo mačke, čim im je dopustio takav luksuz. Ali, čemu sad ta razmišlanja o mački. Imao sam drugi problem pred sobom. Pljuštala je kiša, a ja sam oduvek mrzeo da nosim kišobran pri ruci. "Mora da se sad neka Sojka sa neba žešće tušira", pomislih. Neko vreme sam razmišljao šta ću sad, koji moj, da radim. Onda sam to batalio. Samo sam zapušio nos, zakoračio i uronio. Poker !. 'Ladno sam imao poker. A dan tek što je počeo. Weepin', Willow, 3.
književnost.536 ljubinko,
Ljubav se boluje i sto nas vise boli to nam vecu snagu daje. Nije sreca biti voljen. Svako voli sebe, ali voleti drugog, to je sreca. To sto svaka ljubav u sebi nosi duboku tragicnost, nije razlog da se ne voli. Put ljubavi je tako tezak jer se u ovom svetu malo u nju veruje, jer se ona uvek s nepoverenjem docekuje. Tacno je da svet boluje od nepravde. Ali mnogo vise boluje od nedostatka ljubavi, bratsva i covecnosti. Blagost je jaca od strogosti, voda je jaca od stene, ljubav je jaca od sile. Zlo uvek nastaje tamo gde nema dovoljno ljubavi. Herman Hese
književnost.537 ljubinko,
Postoje noci koje nisam spavala Postoje dani koje nisam zivela Postoje snovi koje ne znam citati Postoje stvari koje ne mogu voleti onda kada si daleko Postoje noci koje ne zelim spavati Postoje dani koji su kratki Postoje snovi koji su slatki Postoje stvari koje mogu voleti onda kada tebe osetim, zagrlim kada te poljubim kada si tu i ne odlazis. Postoje tako: dani, noci, snovi i neke stvari koje ne zelim i koje ne mogu da ... zaboravim.
književnost.538 willow,
? ( I naslov je ostao nezainteresovan ) Ti, šta si...? Ti si taj balvan presečen na pola, da bi se prodao upola cene. Ti si ta sernjava foka, što "opet je našla baš na sred mog novog travnjaka". Ti si to jutros mestimično naoblačenje možda. Ti si taj otresiti nos, što se sada pravda kako su ga bočno pritisnuli da bi ga naterali da dune. Ti si ta uglancana cipela u mojoj pilećoj supi. Klavir što se uči da leti meni nad glavom. Porcija kuvanog tumora sa salatom od šangarepe što se tu, "vidi, vidi..." zatekla kad je kuvar rasporio Duška Dugouška svojim alatom. I ti si ta ruka koja umače hleb u moču od nekog vrućeg, masnog, "njam, njam..." znoja. A ja, šta sam...? Ja sam obična izgladnela guska koja nema rođake u toplim krajevima. Ja sam senka nemaštovitog samoubice i sad lelujam zajedno sa njim na vetru. Ja sam zagubljeni kurton koji se, ustvari, krije pod ormanom, da ne bi morao opet da posreduje između nje i njega. I loše zatalasana bara, koju će ona uvek pažljivo zaobići. Ali, zato imam svoj kamen, svoj prozor i svoj dobar razlog što ponekad slavim. I svaka rupa koju napravim u tom jebenom prozoru biće samo moja. I kad izazovem promaju u sobi, znaću da mi se od toga ukočio vrat. Da sam zato tanak sa stolicom. Weepin', Willow, 3. Ovu pesmu poklanjam i posvechujem Dragici Milinkovich, al' ne na nachin na koji che to neki da shvate. Bila je neka zajebancija sa balvanom, a na kraju ispade ova ozbiljna pesma. Eto. Damche, bilo je to samo za tebe !.
književnost.539 goth,
Evo jedne moje male price apsurda... beograd.txt
književnost.540 ljubinko,
Mira Aleckovic TRAZI SE LJUBAV Trazi se, po svaku cenu se mora naci jedna izgubljena ljubav koja je stecena u mlade dane koju su odvezle daleke ladje a uspomena je toliko draga da za njom bol podmukli tisti i suza (rekvizit stari) ipak iz srca kane dajem koliko se iste ako se samo nadje
književnost.541 ljubinko,
RADJANJE LJUBAVI (odlomak) Od danas pa zanavek do kraja znam da nisam sama da nisi sam
književnost.542 ljubinko,
CEKANJE Ne mogu vise da budem sama Sama sred ljudi, a ulice sumne u gradu sama sred sale a ona vrvi od sveta Necu da me zanavek proguta tama Da mi se poslednji koraci polako prikradu Meni se s tobom nocas obalom seta Kraj nase breze, kraj senke njene na zidu Svejedno da l`, sam ti druga, treca il, peta Ili ko zna koja zena po redu Osecam, poslednja sam ti draga zena Ona koja se uvek najvise voli Ona s kojom se san nedosanjan sanja, Ona s kojom rastanak najvise boli Vidim poslednjim putem nepovratnoga trena vrance vremena obvija predsmrtna pena mru nezni trenuci proleca i jeseni Idemo i osecam da je ostala meni Sva ona u tebi ljubav nedorecena
književnost.543 hogistey,
S E Z A M Z V O N I U P R A Z N O e v a l o a o v e z r e n v i v d o l i z t l a o b a t a u s d i u d o i j b u i k h k a e m d a m i d s i r : m a c l k o n n j o n : i i n i v s i k i
književnost.544 kum.djole,
Antikvarnica Nevolje idu s prvim mrakom. Nižu se jedna za drugom, lagano i neprimetno, a onda sve brže. Iako nema kraja, u kulminaciji se čak i ne sustižu već presecaju jedna drugu. I sve su podjednako snažne, i u stvari toliko različite, u zavisnosti koliko se o njima kontinuirano razmišlja. Nestaju samo na momente, nikad same od sebe, uvek prekinute neodložnim sitnicama, koje ipak imaju svoj jednostavni početak i još jednostavniji kraj. Onda se misli ponovo vraćaju i te nevolje traju dok traje i najmanji šum, glas ili svetlost. Tada se sve umiri. Nastane kratak predah, mizeran osećaj oslobođenosti, nezavisnosti, koji katkad traje i po nekoliko minuta. U tom kratkom periodu obavezno osvane neka ideja, obično ostane zapisana da bi se po danu, jednom prilikom, sprovela u delo. Nestane u hrpi papira ili prenatrpanim fiokama i za sobom ne ostavi ništa osim praznine koja je u antikvarnici, uz onaj najmanji šum, glas ili svetlost, tako dobro vladala situacijom. U toj praznini jedini šum predstavlja nešto nalik na ljudsko disanje, nedefinisano, bez ritma i bilo kakve uzbuđenosti. Ne otkriva ništa osim zaključka da u tom gluvom i praznom prostoru, u kome se čak i prašina slegla u vazduhu, nešto ipak živi i postoji. To postojanje se ne može porediti ni sa jednom naučno utvrđenom činjenicom o oblicima života - diše i postoji, ali se ne može nazvati ni životinjom ni biljkom. Ponajmanje čovekom. Takvo neritmično disanje katkad odaju i oblaci dima, gomilajući se na tavanici, a ponekad se to disanje i ne čuje jer je dosta tiše od otužne melodije koja se tegli kroz vazduh i onaj isti dim, bez ikakvog smisla i fizičkog efekta. Neretko, jedina svetlost u predgrađu dopire upravo s prozora antikvarnice. Ona sa ulice izgleda tako pitomo i odvažno, u isti mah čak mistično - neko bi pomislio da se pod tom svetlošću stvara kakav vaseljenski esej o ljubavi čoveka i žene ili barem jedinstven filozofski akt o političkom moralu. Svetlost antikvarnice nastaje s prvim mrakom, a nestaje pre svanuća. I to je njeno jedino radno vreme. Tek neki sat, ili čak minut pre no što se pogase ulične svetiljke, nestaje i svetlost antikvarnice. Prozorska roletna se spušta i soba puna antikviteta tone u dubok i težak mrak. Mrak u kome se oseća samo miris onog dima s tavanice i ono beskrupulozno, manijakalno disanje, bez ikakvog ritma. U trenutku kad ljudi iz okolnih zgrada privode kraju svoje spokojne snove ili već pristavljaju prvu jutarnju kafu pred početak novog radnog dana, antikvarnica tone u svoj nespokoj. I baš u tom nespokoju i tmini, svakog jutra počinje i završava se jedna priča, bez pravog početka i kraja, neispričana priča koja iz dana u dan samu sebe prepričava. Ona se ne može čuti ušima i videti okom, jer se ne pripoveda i nije zapisana na papiru. To je takva celina koja samu sebe ne priznaje ni u jednom obliku, osim u onom biću, ili čak stvoru, i njegovom neritmičnom disanju. Samo se u tom mraku ona može osetiti, u tom dimu i zagušljivom prostoru antikvarnice, u disanju i nakaznosti nekakve ogromne telesine koja nepomično leži na madracu. Ta se priča oseća u vazduhu, i nekakva čudesna ali nimalo prijatna živost što se razleže po sobi, otkriva njeno postojanje. Ona se, očito, negde odvija i prepričava, ali se nikako ne može otkriti njena sadržina, i poruka, ako je uopšte ima. Ona je u tom stvoru što leži kao kakav mrtvac, i trepće i diše bez ikakvog ritma. To je, bez sumnje, nešto nalik čoveku, mada isuviše beživotno da bi bilo čovek. Razjapljena usta, suve, ispucale usne i široko otvorene oči, sigurni i snažni ali nipošto prirodni treptaji oka, i poneki grč na tom izobličenom prizoru koga ne bi ni mogli nazvati licem. Ona praznina koja je ispunjavala sobu deluje kao rajski vrt u odnosu na ovu stravičnu sliku - da se nekako rečima to može objasniti i verno opisati, svakom bi zastao dah, ponajviše onima koji u tom trenutku srču svoju prvu jutarnju kafu, ali i onima koji su svetlost, dok je postojano obasjavala dvorište i deo ulice, povezali s nekakvim kreativnim radom. Ova se užasna slika nastavlja i nema joj kraja, i taj skučen prostor između četiri zida nema svedoka, osim tog stvora što u sebi doživljava neku osobenu strahotu. Ne govori, ne zapomaže i ne prevrće se po tom uleglom madracu, jedino što ga ne čini sličnim kakvoj rogatoj spodobi što se sprema da krepa, jeste taj grč i izobličenost, to disanje i razjapljena usta i oči, i poneki uzdah i ušmrk. Nema sumnje da je taj stvor, s glavom i rukama i nogama, nekada bio čovek. Ako to sada nije, onda se u toj stravičnoj slici i očitava njegovo preobraženje. Naviru mu sećanja, samo njemu znane reči, događaji i zapleti te priče što ga obuzima, što sama sebe prepričava u zlo doba, i što je jača od svakakvog opiranja i snažnija od samog đavola, ako i sama nije đavo. Izmuči ga, iscrpi do mrtvačkog bledila, ustoliči mu nekakve okove po telu tako da ne može ni prstom da makne, ostavi mu samo usta razjapljena i raširi zenice do curenja. Tad ga konačno pobedi. Kapci se spuste, disanje se umiri i konačno uhvati neki ritam. Stvor je krepao. Oživeće tek pošto priča ispriča neko svoje novo poglavlje, u istoj ili sasvim drugoj sredini i vremenu, sa nekim novim likovima i okolnostima. Ali jedan je lik uvek isti. Uvek je glavni i sve se oko njega vrti, taj lik čija se lepota ne može opisati ni porediti, ohol i okrutan lik što zrači ljubav i strah i laži, istodobno i istim žarom. Provalija u koju se taj beživotni stvor surva svakoga jutra u mračnim i zadimljenim zidovima antikvarnice, mogla bi se nazvati prostim ljudskim snom. No, teško je reći. Opsesija je neprirodna i jača od svake borbe protiv same priče i njenih nastavaka. Ona jedina kulminira gadljivošću u trenutku oživljenja, kada dan uđe u sobu i učini je prostranijom, lepšom i živahnom. Tad se učini i pravo vreme da ona zapisana ideja prethodne večeri, bude sprovedena u delo. Ona će i odagnati sve osećaje besmisla, tu sumornu zavisnost jednog stvora, i priuštiće mu jedinu radost tog novog dana. Uspelo je. Taj rad na novoj ideji je završen i njegov plod izgleda zadivljujuće. Ko bi rekao da će ta ista kreacija već iste večeri doživeti da se nađe u nekakvoj antikvarnici ? Jer dan je već na izmaku. A nevolje idu s prvim mrakom. Qm
književnost.545 mcar,
5.538 - fenomenalno MC
književnost.546 mcar,
Kraj U mokrom staklu, nazirem simbole kabale, rukama gnjecim kapi na plehu. Nebo se pretvorilo u ptice. Nebo se pretvorilo u kovitlac. Moj grad udara u glavu kisnim krovovima. Trazim izbrisanu proslost pod mostovima, po bastama punih opalih visanja. I proleca ce uvek ostati ista, i vesela i tuzna i tako ziva. Priroda je jedino sto jos vidim, dok je lizem, zderem i ljubim. Pa dok hodam i posmatram reku, svaki kamen i znani puteljak kaze "ostani". MC, 06.1997.
književnost.547 willow,
>> Antikvarnica Molim te, Džo, ne pamtim te kao ovakvog bre :). Mnogo depresivno. Jeste, ima lepih rečenica. Ali, čemu to ?. Šta dobijaš ti i šta, što je najbitnije, dobijam ja ?. Neću sad da ispadne da ti ja tu nešto popujem, imam dobru nameru i ništa više. Mislim, nisam školovan kritičar i sve to, ali pošto vidim da njih baš zabole za nas "amaterske-pesnike-hobiste", evo, bacam ti moje mišljenje, a ti 'vataj ako 'oćeš... Tu je talenat. Dobar fond reči. Lepi opisi gneva. Ali... Fali smeha, a na konto toga... "Ako te ponize i ugaze, ispričaj im dobar vic na njihov račun. Nateraj ih da se smeju sami sebi, sve dok ne crknu od toga". Koja misao, šta kažeš, a ?. :) Čitam dalje...hmmm... Nigde piva koje si, poznavajući tebe ;), svo vreme cirk'o dok si pisao priču. Skemb'o si ga, a ?. :). Il' si ga prerano popio ? :). Priznaj, šefe :) !. Ti, mcar, hercog, ja, on, mi, vi, oni, jednom rečju, Sezamovci... Jaki smo mi pesnici, pisci. Ako se nekom uredniku digne patka, možda nas danas-sutra objavi u svojim dnevnim novinama. Možda pobedimo na konkursu za "što kraće molim" nekog radija i dobijemo počast da se sa tim nađemo u društvu sebi sličnih u zbirci od sto primeraka. A možda ni to ne. Zato, mislim se, pošto pisanjem ionako neću postati slavan, niti ostvariti neki opipljiviji profit, mogu barem da potamanim sve te govnjave muve što mi se motaju oko glave. Kaži lepo to što imaš, ako imaš. Ako se nekom svidi, O.K., reći će ti to, il' ti neće reći. Ako se nekom ne svidi...ko zna, možda te i "objavi" :). Zezam se. 'Oću da kažem, Džo, daj 'vamo iskrenost i smeh. I batali te oblande, sit sam gibanice bre :). Reci mi ono što stvarno misliš. Skini čep sa flaše. Zapali cigaretu, dve odjednom, ako treba :). Nareži olovku do maksimuma :) i kaži mu "Hese, nemoj, nešto sam umoran večeras...". :) I ispričaj mi šta te je to nateralo da za sat vremena skokaš flašu Ruma, pa si ga zato posle i zamrzeo do groba ?. Aj' čik ako smeš :). I, da...Ovo je bilo samo moje subjektivno mišljenje. I povući ću ga ako treba.
književnost.548 willow,
>> Trazim izbrisanu proslost pod mostovima, >> po bastama punih opalih visanja. >> I proleca ce uvek ostati ista, >> i vesela i tuzna i tako ziva. Tu je suština. Sviđa mi se. Da sam ja ( ponosni ) vlasnik ovih stihova, ubacio bih osvrt na koštice višanja. Nešto u fazonu "samo još one vise...". Nije bitno. Sviđa mi se. Dragi kolega :)... Prepoznatljiv stil. Dobro je. Ako si pisao nešto na konto ljubavne tematike, aj' pošalji. Ako nisi, imam neki osećaj da bi i u tom segmentu imao dosta toga da kažeć.
književnost.549 kum.djole,
>> Nigde piva koje si, poznavajući tebe ;), svo vreme cirk'o dok si >> pisao priču. Skemb'o si ga, a ?. :). Nigde piva bogami ..mada pivo i nije neki antikvitet. ;) Ne praktikujem u poslednje vreme da pišem 'urađen' i to 'urađen na sve moguće načine' ;) jer nemam baš adekvatan pristup kompjuteru (termini, običaji u kući i moja inspiracija ne sarađuju baš najbolje ;) ali u 'stanju' obično laprdam neke gluposti koje bi stvarno vredelo zapisati, no.. treba naći ćatu. ;) >> "Hese, nemoj, nešto sam umoran večeras...". :) Ako nije Hese, onda je neki drugi luzer. Ni ne čudi me :) što nisi razumeo Antikvarnicu. Hvala, u svakom slučaju, na čitanju. ;)
književnost.550 supers,
>> 'Oću da kažem, Džo, daj 'vamo iskrenost i smeh. >> I batali te oblande, sit sam gibanice bre :). Vilenjak, vodi računa, iskrenost i smeh nekad predstavljaju oksimoron, toliko mmogu da budu nespojivi. Koliko god mrzim pisanije u funkciji raspirivanja depresije, jednako ne volim ni književne pokušaje koji su više smešni nego pametni. U tom smislu najbolje obožavam Basaru koji nihilizam i najcrnje nezadovoljstvo svime postojećim protura kroz takvu zajebanciju da čitalac konzumira najmračnije ideje o životu, ali sa osmehom na usnama pa i ne gubi volju za životom. A što se Džoove priče tiče, ako si je ocenio depresivnom predložio bih ti još jedno, pažljivije čitanje. Baš me interesuje kako ćeš da oceniš jednu moju priču, koja je na prvu loptu bila optužena za patetiku. Lansiram je za par dana, kad se slegne prašina...
književnost.551 willow,
Za sve ljubitelje tople :) književne reči, evo. Ima neka agencija "Haos", preko koje možete naručiti sledeće knjige Charlesa Bukowskog : - POST OFFICE ( Pošta ) - SHAKESPEARE NEVER DID THIS ( Šekspir nikada ovo nije radijo ) - SOUTH OF NO NORTH ( Fotografije iz Pakla ) - PULP ( Šund ) Telefon agencije je 3227-940. I, požurite ljudi, jer, prodavac reče, gomila se drastično smanjila :).
književnost.552 willow,
>> iskrenost i smeh nekad predstavljaju oksimoron... 'teo sam da kažem "iskrenost na smešan način", ili "duhovito krvavljenje", il' tako nešto. Izvinjavam se. >> jednako ne volim ni književne pokušaje koji su >> više smešni nego pametni. Pa, šta ja znam. Mislim da je to pitanje trenutnog raspoloženja. Neki put ti paše samo smeh, drugi put samo pamet. 'Oću da kažem, knjižare su pune. Svako tu može sebi da nađe nešto što bi mu danas baš dobro leglo. >> U tom smislu najbolje obožavam Basaru Buk, Ogden Nash. >> nihilizam Ej, šefe, mrzi me da tražim okolo po udžbenicima. Šta znači "nihilizam" ?. Ovo je bilo ozbiljno pitanje. >> ...pa i ne gubi volju za životom. Hoćeš li ti to da kažeš da postoje pisci i pesnici koji kod svojih čitalaca ubijaju volju za životom ?. Nabroj mi njih par i složićemo se u jednom ;). >> A što se Džoove priče tiče, ako si je ocenio depresivnom >> predložio bih ti još jedno, pažljivije čitanje. Depresivna je zato što nigde nije pomenuo ni kap piva :). Šta ja znam...kad čovek počne da piše o svojoj sobi i tim nekim dešavanjima u sebi, okružen sa četri zida, iskolačenih očiju...mislim u startu je depresivno. Nisam rekao da je priča loša. Naprotiv. Da je loša, samo bih ćutao i zviždao, pravio se lud, je l' da ? :). Samo je dosta ozbiljna i, pravo da ti kažem, dobro sam se namučio dok je nisam pročitao. Svi pamtimo "Šešir, mantil i kapu...", od istog autora :). Tu sam mogao da ga opipam :). U ovoj priči nisam mogao. Zato, bilo bi malo glupo da sam mu rek'o, u stilu "e, Džo, super je priča, samo tako nastavi", zar ne ?. A mor'o sam nešto da mu kažem. >> Baš me interesuje kako ćeš da >> oceniš jednu moju priču, koja je na prvu loptu bila optužena za >> patetiku. E, šefe, ne može to tako...Prvo ti ispljuj mene :). Neću posle da me okrive da sam ja prvi počeo :)). Zezam se. Drago mi je ako te interesuje moje mišljenje. I veruj mi, Stanislave...dobro ću se potruditi, da te više nikad i nigde ne objave :))). Kenjam. Samo napred. Tu smo. >> Lansiram je za par dana, kad se slegne prašina... Šta ti sad ovo znači ?. Kakva bre prašina ?. Kakve veze ima sleganje prašine sa lansiranjem priče ?. Šalji što pre, jer mi za dva dana ističe pretplata na Sezamu :). U.B.R. Šta se zbilo sa onom pričom koju si poslao na konkurs ?. Je si li ti taj koji je odneo pečeno prase kući ?.:) Mesto za Potpis
književnost.553 mcar,
Strast Crni mrak i kratkotrajni, nepravilni odsjaji zelje, posle kojih jos je mracnije i strasnije, posle kojih jos vise boli, unutra. Prodire, kroz spustene kapke, oseca se kao toplota, oseca se kao sunce. Spusta bose noge u sneg, golim rukama grli hladnocu. Grlo drhti, organizam stenje, bolestan od zelje za drugim organizmom. Iskrivljen od prisustva drugog organizma. MC
književnost.554 dzim,
<M> Molim te, Dzo, ne pamtim te kao ovakvog bre :). Mnogo depresivno. <M> Jeste, ima lepih recenica. Ali, cemu to ?. Sta dobijas ti i sta, Nije depresivno. Pricha vlada. <M> Tu je talenat. Dobar fond reci. Lepi opisi gneva. Ali... <M> Fali smeha, a na konto toga... Tu je i atmosfera, naravno...mada natrchi poneka suvishna rechenica. Al, ono, ne fali smeha...nije ti to vegeta, pa da ga mecesh svuda...
književnost.555 dr.grba,
>> Šta znači "nihilizam" ?. Ovo je bilo ozbiljno pitanje. U najkraćem, princip rušenja prethodnog da bi se raščistio prostor za novo.
književnost.556 supers,
>> Ej, šefe, mrzi me da tražim okolo po udžbenicima. >> Šta znači "nihilizam" ?. Ovo je bilo ozbiljno pitanje. Nihilizam ti je misao o ništavnosti svega na ovom svetu. Za nihiliste nikakve vrednosti nisu više vrednosti, sumnjaju da naše postojanje ima ikakvog smisla, sumnjaju i u samo postojanje... >> Hoćeš li ti to da kažeš da postoje pisci i pesnici koji kod >> svojih čitalaca ubijaju volju za životom ?. >> Nabroj mi njih par i složićemo se u jednom ;). Za početak, ruska bratija koja nas vreba iz školske lektire, među Sezamovim veteranima poznata kao grupa LRP :) >> U.B.R. Šta se zbilo sa onom pričom koju si poslao na konkurs ?. Ispao sam veverica što sam je uopšte poslao na taj konkurs. Primali su eseje, poeziju i prozu, ali su svi nagrađeni radovi slučajno bili eseji (tačnije: himne Borislavu Pekiću, pošto je nagrada Borislava Pekića bila u pitanju).
književnost.557 supers,
NOĆ POD SVETLOŠĆU KOSE Noću se ljudi zavlače u zamračene zatvorene prostore, piju, igraju i pričaju mnogo slobodnije nego tokom dana. Prigušena veštačka svetlost raznih elektronskih naprava zalazi među stolove, dajući svetlim predmetima omamljujući sjaj, dok tamne stvari ostaju u mraku. Ljudima to omogućava da sakriju sve čega se plaše i da netremice gledaju kako belina sija čarobnije nego pod Suncem. Preda mnom sedi devojka lica tako nežnog da bi moj pogled uplašen skrenuo, samo da nije ovog polumraka koji sakriva moju crnu boju i omogućava očima da gledaju pravo u izvor njene svetlosti, bez treptanja. Njena ravna svetla kosa doseže joj jedva do usana i tu malo zavija, izazivački je milujući po licu. Pogled joj je oboren, a usne razvučene u setan osmeh, uzan ali dovoljan da joj zubi zasijaju u tami. Šiljast nosić se nadvio nad skromni smešak i stavlja me na muke. Treba izdržati i savladati želju da smesta svoje lice čeono sudarim sa njenim i osetim nežno grebanje njenog šiljka navrh nosa. Pred njom sedi visok momak naslonjen laktovima na sto, nagnut unapred. Visoko je podigao obrve a očima što se cakle u mraku probija devojci oborene kapke u potrazi za njenim zaklonjenim očima. Njegova duga kovrdžava kosa silom je ispravljena, pripitomljena za ovu priliku da bi izigravala oreol oko lica koje mu se pretvorilo u upitni pogled. Jareća bradica mu je suviše retka da bi skrenula pažnju sa usana koje žele da dohvate šiljasti nosić. Ušančeni u ovim položajima, nas dvoje ćutimo, dok sekunde na mom satu gotovo da ne teku, u poređenju sa brzinom kojom mi klepeće srce. Devojka svetle kose počinje blago da vrti glavom - "Idem ja kući". Skromni smešak joj ne silazi sa usana a pogled joj je i dalje strogo spušten. Bio je to njen odgovor na moju ponudu da, umesto da po običaju nastavimo naš razgovor do kasno u noć, pođemo kod mene da je čvrsto zagrlim i da tako posmatramo zvezde kroz prozor moje sobe. Godinama smo dobri drugovi koji se viđaju jednom u nekoliko meseci. Ljudi nas ne dovode u vezu, ali se znamo toliko dugo da i ne pamtimo koliko li je star naš običaj da s vremena na vreme podelimo sve tajne i razmenimo savete. Navikli smo jedno na drugo. Ona se uvek smeje, ali niko se tako srdačno ne smeje svemu što ja kažem kao ona. Pred njom sam takav poeta da sam sebe ne prepoznajem. Kako se i ne bih trudio, kada jedino ona nikada nema odsutan izraz lica, pa makar joj pričao satima. Večeras, dok smo ulazili u ovu mračnu jazbinu, nisam planirao da joj priredim ovakvo iznenađenje. Ali, polumrak je bio mračniji nego obično a njena kosa ne samo da se previše sijala, nego je pri dnu bila zavijena na unutra, umesto na spolja, gladeći joj lice neizdrživom žestinom i ja sam se odmotao kao ispušteno klupko. Sve moje reči ona je oduvek nagrađivala ljupkim smejanjem ali je u ovoj prilici smesta shvatila da sam mrtav ozbiljan, pa je nemajući drugog izlaza sakrila svoje oči kapcima, nagonski se smešila se blago i izjavila da se sprema da pobegne. Ona pred mojim licem nije u stanju da skine osmeh, makar i prigušen i pokriven nosićem. Nije mi bilo teško da je zadržim, jer i ona oseća potrebu da opravda svoj negativan odgovor. Njoj je potreban prijatelj poput mene, a ona mene zna. Zna da još nikad nisam bio istinski zaljubljen, a to se i ne dešava u našim godinama, po njenom mišljenju. Priznaje da je privlači moja ponuda, ali veza zahteva posvećivanje za koje vremena nemamo ni ja ni ona. Pružam ruku da bih njen pramen zavijen na unutra oprezno okrenuo prema spolja pre nego što od te igre njenog lica i kose ne podivljam. Ona se ne opire, videvši da iskreno želim da ostanem miran. O kakvom crnom posvećivanju ona govori, svako će nastaviti da živi svoj život onako kako i ja i ona jedino umemo i želimo. Nećemo previše biti zajedno, a kad budemo zajedno biđe nam lepše nego ikome. Desnom rukom dovodim u podnošljivo stanje uzbuđujuće pramenove njene kose i zaustavljam joj se na ramenu. Ona malo podiže pogled, nastavljajući da treptanjem sakriva do malopre potpuno zaklonjene oči. Govori polako, blagim prekornim glasom. "Tebi i ne smeta da sa onima koji ti najviše znače provodiš najmanje vremena. Oduvek si bio takav. Ti osvojiš, pa pobegneš." Sada već njene oči gledaju pravo u moje zenice. Svojom rukom je skinula teret sa ramena i položila moju ruku na sto. Poklopivši tako prste koji su hteli još štošta da joj preurede nakon kose, postaje smelija. "Primetila sam da sebi najbliže ljude tanano izbegavaš, na kratke staze si najbolji čovek kojeg znam, ali kako prolaze sati ti se uplašiš samog sebe i počinješ povlačenje. Ti si prijatelj kojeg ne mogu zameniti. Trebaš mi na isti način kao i do sada, ne mogu da te primim bliže jer suviše dobro znam šta te muči". Srdačno mi se smeška, zubi joj svetlucaju, a i njena kosa mi se smeši belim odbleskom. Sve skupa, to je divan smešak dubokog razumevanja kojim je imala običaj da prati svoje savete kad god bi se trudila da me umiri. Ja ne želim da me ona sada umiri, ne može da me zaustavi. Odgovaram svojim smeškanjem koje joj je oduvek držalo pažnju kad god bih ja imao sjajnu ideju da joj predložim. Penio sam objašnjavajući da sam neustrašivi borac za postizanje svega što priželjkujemo da u životu uradimo ali se plašimo ili stidimo. "Uvek je bolje uraditi pa se kajati, nego propustiti i celog veka se kajati". Svoju levu ruku spuštam na njenu, koja je čuvala moju desnicu prognanu sa ramena. "Znam da želiš, ali ti je blokada užasno jaka", navaljujem sevajući očima da istopim put do njenih zenica. Odlučno mi odgovara. "Ja znam šta ti hoćeš. Važno je da nas ljudi vide zajedno. Lud si za bilo čim što ti dobro stoji. Šta je za tebe ljubav? Olimpijski sport? Višeboj?" Svoje ruke sam izmigoljio iz njenih i provlačim ih pod njenu kosu, radostan što sam svetlim pramenovima njene kose preoteo te nežne obraze. "Za mene ljubav nije glumljenje sreće pred drugim ljudima. Treba voleti da bismo mi sami bili srećni. Ljudi se zaljubljuju ne bi li našli svoju sreću, ali što su snažnije zaljubljeni, više pate zbog voljenog bića i veće žrtve podnose. Čovečanstvo trči za ljubavlju kao da vidi dugu na horizontu. Dignutog pogleda, u silnoj želji da se sakrijemo pod okrilje duge svi upadamo u provalije." Osmeh milog lica postaje vidno uznemiren. Kosa joj je kao plemeniti metal, sjajna ali hladna. Napuštam joj obraze i hladim svoje dlanove u njenoj kosi, osećajući da se njene jagodice povlače pod toplotom mojih prstiju. "Ja nisam rušitelj savršenog prijateljstva. Ja sam tragač za ljubavlju bez mane. Niko se tako dobro ne razume kao nas dvoje. Sećaš li se uopšte koliko dugo delimo sve o čemu mislimo? Snagom moje i tvoje volje mi ćemo ukrotiti sopstvena osećanja, savladaćemo sve što nam čuči u duši i što nas tera da patimo u ljubavi. Hajde da ljubav preobrazimo u čisto zadovoljstvo, neobavezno kao što je i svaka ljudska zabava". Naslonila se laktovima kao ja i hvata mi ruke. U položaju kao kad obaramo ruke snagom mišića, progovara da obori moje planerske vizije. "Kako se ljudi uopšte mogu voleti ako nemaju bezgraničnu veru jedno u drugo? Hoće li tvoja volja ukinuti i veru u tvoju ljubav? Šta će se onda desiti sa ljubavlju koju upražnjavaš na parče, samo kada ti čini zadovoljstvo? Hoće li cela ljubav stati u vremenski raspored koji si napravio i sebi upisao kada ćeš voleti, a kada biti zauzet drugim stvarima? Ako nema stalne potrebe da voliš i da budeš voljen, onda si glumac u sopstvenom životu. Zar ćeš ceo život proživeti praveći se da si na filmu?" Provukao sam svoje prste kroz njene i uperio ih prema gore, kao da želim da mi prsti iskoče iz šake i dohvate svetionike u njenoj kosi. "Eto, rekla si zašto ljudi stradaju. Zbog vere i potrebe. Veruju da bi onome koga vole sve na svetu pružili i pate od slepe potrebe da što više pruže svojoj ljubavi. Ali, nema savršenih ljudi na svetu. Potreba za ljubavlju je nezasita, a vremenom ljudi sa užasom shvate da njihova požrtvovanost i posvećenost ljubavi imaju granice. Prolaze godine, jedno drugom pružaju sve manje, a večito ostaju zarobljeni iluzijom da se ljubav ne može ograničiti." "Jesi li bila nekada na Mesecu?", pitam je, gledajući kosu koja joj u obliku belog polumeseca natkriljuje lice. "Hajde da zajedno uradimo nešto smelije od napuštanja planete. Hajde da napustimo sopstvene vere i iluzije i da sagradimo ljubav vođenu razumom. Zabavljaćemo se bolje nego iko, nećemo se plašiti ničega, a volećemo se ograničeno. Znaćemo tačno koliko želimo jedno drugom da pružimo i nećemo patiti". Ona se blago smeje, a kapci joj se ponovo polako spuštaju preko očiju. Žmarci počinju da mi struje kroz usijano telo. Ponovo je pognula glavu i zaklonila svoj pogled od mog. Tako se ponašala uvek kada predložim nešto što joj se jako sviđa, ali ima primedbe. Mislim o tome kako su moje ruke prema njenim izvorima svetlosti uzdržane samo zato da je ne bi dovele u neprijatnost, jer ona nema snage da se od njih odlučno odbrani. I kosa, i zubi, i oči, sve je to njena odbrana koja popušta. Suviše sija da bi mogla da ugasi svetla pred neprijateljskim desantom. Ali, boja njenog smeha je znatno odlučnija od njene svetlosti. Takvim smehom je ranije pripremala nepokolebljive i uverljive odgovore na moje besede. Njena pojava je u raskoraku i čekam šta će prevagnuti. Uhvatio sam sebe kako snažno verujem u to da je osvojena i kako se sprema da obustavi paljbu na moje vizije. Govorim joj o trijumfu razuma, a obuzima me iluzija da sam je nepovratno očarao. Pričam joj o savlađivanju potrebe, a strepim da mi je požuda toliko narasla da više ne mogu bez nje pored sebe. Hoću li se prvi put sresti sa neizlečivom patnjom ako večeras ne uspem? A šta će se tek desiti ako devojče obdareno svetlošću svica zagrize moju udicu i prihvati moje učenje o ljubavi u kojoj nema nijednog osećanja sem sreće, u kojoj osećanja postaju cilj, umesto pokretač ljubavi? Hoću li onda biti kriv što se moja vizija drugačije ljudske duše slomila na njoj, dok ja budem nastavio da drugim devojkama propovedam o boljoj ljubavi, posmatrajući kako laseri u zatvorenim prostorima daruju svetlost njihovoj kosi?
književnost.558 willow,
>> Strast Lepa pesma, čudna. Čudan ugao gledanja. >> Spusta bose noge u sneg, >> golim rukama grli hladnocu. Ova dva stiha su moji favoriti. Možda "stopala" umesto "noge", al' i ovako je dobro. >> Grlo drhti, organizam stenje, >> bolestan od zelje za drugim organizmom. >> Iskrivljen od prisustva drugog organizma. Tačno. Ako si odlučio da je ova pesma završena, onda O.K. S druge strane, možda bi mogao da ubaciš neki nagoveštaj da mogu da budem siguran da si to ti, da se tebi ta strast dešava. Pzdrv, W,W,3.
književnost.559 willow,
>> Nije depresivno. Pricha vlada. "Provalija u koju se taj beživotni stvor surva svakoga jutra u mračnim i zadimljenim zidovima antikvarnice, mogla bi se nazvati prostim ljudskim snom." O.K. Nije. Povlačim mišljenje i jedino mi je malo krivo što sam opet ispao glup u društvu. >> Al, ono, ne fali smeha...nije ti to vegeta, pa da ga mecesh svuda... Što da nije ?. Osim toga, ni vegeta se ne meće baš svuda. Zna se otprilike gde ne ide, a gde bi mogla da da svoj doprinos boljem oukusu. U tortama, predjelima i aperitivima je, jel te, suvišna. S druge strane, u pasulju treba da je bude taman dovoljno da ubiješ tu neku bljutavost. Naročito ako jedeš taj isti pasulj sedam dana nedeljno. Kapiraš ?. Eto, to je bio mali kritički osvrt na uticaj jebenog začina iz kesice na bolje varenje književnog teksta. Pzdrv, W,W,3.
književnost.560 morkin,
> S E Z A M Z V O N I U P R A Z N O Genijalno je... Mogao si da okačiš to i u vieve, garantovano bi se ovajdio za pretplatu.
književnost.561 willow,
Teskoba ( scenario jedne sličice ) Jutro. Blek Stena ustaje. Stoji, zeva, šošolji jajca kroz pidžamu. Onda pokušava da nađe jednu papuču. Saginje se pod krevet. Pita ženu, a je si videla negde moju papuču ?. Žena ga zeza, kaže, ako je u pitanju ona što navlačiš na srednju nogu, onda ti tu jedino neki baš talentovani mikro biolog može pomoći. A tebi ženo, izgleda samo jedan jako dalekovidi astronomski teleskop, ne ostaje joj dužan Blek. Evo je !. Izvlači se ispod kreveta, oblači bade-mantil i kreće. Tetura levo-desno. Ruši babinu sliku na klaviru. Ulazi u šifonjer. Ženo, dokle ćeš bre više da sušiš gaće po hodniku ?!, viče iznutra. Ona mu onda figurativno objasni dokle. On se duri, psuje i odlazi u pravcu klozeta. Dva-tri pravilna poteza i ugnezdi se. Zvoni poštar. Je l' ima ovde neki Blek Stena ?, upita on. Imaaa..., stenje Blek. Dobro, onda, odo' ja, kaže poštar. Žena uzdiše. U isto vreme, čuje se kako Blek povlači vodu za sobom. Stavlja lonče na šporet, i dok muti sebi Nes Kafu, razmišlja... "Šta ovde ne štima ?. Šta ja tražim u ovoj šugavoj kujni ?. I, otkud slika žirafe na mojoj šolji ?. žDe su profesor Okultis i Zagor ?. žDe je moja cela ekipa ?. I, šta li se dogodilo sa onim Apačem koga sam jedva naučio da govori srpski ?. Što mi se sve ovo dešava ?". Gleda gore i počinje da viče... Crtač, naoštri taj svoj pribor i zameni me !. žOću na klupu za rezerve bre !. žOću predah !. Dosta su me više štipali za dupe !. Menjaj me !. Učini mi to !. Popušiću ti ako treba, samo me čupaj odavde !. Crtač neko vreme ćuti. Onda mu kaže... Blek, što si sedao na rudu i ako su te upozorili da je čitav rudnik miniran ?. Da bi uzleteo visoko u nebesa ?. E, pa, eto ti. Sad se sam krpi, kako znaš i umeš. Nisi više u mojoj nadležnosti !. Blek uzdiše. Bolje da zaboravi na sve to. I jeste. Isključuje ringlu, sipa, dodaje malo mleka, prdne. Pa opet. Lagano, klaj-klaj, dovršava kafu, oblači se, pakuje lanč-paket, otvara vrata. Vraća se i uzima kišobran, za svaki slučaj. Onda izlazi i odlazi niz ulicu. Usput proverava da li je dobro zakopčao šlic. Gleda okolo, vidi niko mu se ne smeje i konstatuje, šlic je dobro zakopčan. Potom, krene da zvižduće i tako nestaje iz kadra. Posle par minuta... Kuc, kuc. !. Ko je ?, upita žena. Ja, odgovora on. Žena ustaje i otvara vrata. Poštar. Vadi iz pantalona svoju kanticu. Kaže, komšinice, ako bi ste bili tako ljubazni da mi udelite malo od vašeg meda...?. Ona se slatko smeška, kaže "uđite...". Zatvara vrata. Zaključava ih. I tako, dok se na livadi svi cvetovi otvaraju, a stari bumbar oštri i oblizuje, Blek i dalje uporno zviždi svoju omiljenu stvar i ako ga niko više i ne snima. Tu sad ide neki fejd-aut ove sličice. Da, možda je bitno reći i to da se Blek to veče kasno vratio kući jer je zaglavio u onoj kafani dva bloka niže. A posle druge bačve Ruma ispričao mi je i šta se dogodilo njegovom drugaru Tarzanu, koji je jednom legao na svoju omiljenu granu da dremne...Vidiš, dečko, kaže Blek, kad se Tarziko probudio, znaš šta je zatekao ?... Zatekao je na glavi kapu za spavanje, na nogama neuparene čarape, a u čaši pored kreveta, sve svoje zube. Kapiraš ?. Kat !. Weepin', Willow, 3.
književnost.562 dzim,
<M> Sto da nije ?. Osim toga, ni vegeta se ne mece bas svuda. ok, nemoj sad za svaku rech da me fatash...znash shta sam hteo da kazem...ne mora sve da bude duhovito/veselo/leprshavo da bi bilo dobro...
književnost.563 willow,
>> ok, nemoj sad za svaku rech da me fatash... O.K. Nechemo vishe da se fatamo :)
književnost.564 rdejan,
>> NOĆ POD SVETLOŠĆU KOSE Moram da prokomentarišem ovu poruku kao tračak kvaliteta u kvantitetu ove konferencije :). Ko je preskočio, nek se vrati, vredi svih šest ekrana :). Pozdrav, Dejan
književnost.565 willow,
>> NOĆ POD SVETLOŠĆU KOSE Eto, Stanislave, pročit'o sam tvoju priču. Pošto si rekao da te zanima kako ću je "oceniti", evo ti moje mišljenje... Vidim da si u njoj izneo neka svoja razmišljanja u vezi ljubavi. Prvi utisak je da si možda trebao radnju priče da smestiš negde drugde. Šta ja znam, nekako mi diskoteka nije za te teme. Osim toga, sigurno si morao da se dereš da bi te ona išta čula, a to već postaje smešno meni kao čitaocu, koji sve to treba da zamisli. Premesti priču na neko drugo mesto, gde ste samo vas dvoje. Pusto ostrvo, dok sedite na klupi i čekate tramvaj, il' tako nešto. Zatim, mislim da si na nekim mestima suviše gubio vreme na opise njene kose i te neke detalje koji se podrazumevaju. Citiram... >> "Ona se blago smeje, a kapci joj se ponovo polako spuštaju preko >> očiju..." Mislim da su ovakvi opisi suvišni. Brzo sam ukapirao da ona ima lepu kosu i taj njen izazovni šiljasti nosić. Ne moraš to da ponavljaš iz pasusa u pasus. Proredi to. >> "Treba izdržati i savladati želju da smesta svoje lice čeono >> sudarim sa njenim i osetim nežno grebanje njenog šiljka navrh >> nosa." Stanislave, bezobrazniče jedan :). Zezam se. Ovo je bilo "toplo" rečeno. Možda si trebao naglasak priče da baciš na ta svoja neka osećanja prema njoj. I da to iskažeš na gore citiran način. >> "Njegova duga kovrdžava kosa silom je ispravljena, pripitomljena >> za ovu priliku da bi izigravala oreol oko lica koje mu se >> pretvorilo u upitni pogled. Jareća bradica mu je suviše retka >> da bi skrenula pažnju sa usana koje žele da dohvate šiljasti nosić" Ovo mi se ne sviđa. Navodi me na pomisao da si stavljao neki gel na kosu, ili da si gurao prste u utikač. I to "jareća bradica"... I što "njegova" ?. Zar te ona tako vidi ?. Ako si to bio ti, onda, majku mu, reci "Ja...". >> "Ljudi nas ne dovode u vezu, ali se znamo toliko dugo da i ne >> pamtimo koliko li je star naš običaj da s vremena na vreme >> podelimo sve tajne i razmenimo savete." "Toliko si dugo u mom životu, da se ničeg ostalog više ni ne sećam" Ovo je izjavila Sigurni Viver u filmu Alien 3 dok je sa motkom u ruci jurila okolo monstruma da ga bije. >> "Pred njom sam takav poeta da sam sebe ne prepoznajem." Vidi se da ti je stalo do nje. >> "Desnom rukom dovodim u podnošljivo stanje uzbuđujuće pramenove >> njene kosei zaustavljam joj se na ramenu." Ovo sa kosom stvarno postaje zamorno. Najmanje šesnajs puta si pomenuo njenu kosu do sada. >> "Čovečanstvo trči za ljubavlju kao da vidi dugu na horizontu. >> Dignutog pogleda, u silnoj želji da se sakrijemo pod okrilje >> duge svi upadamo u provalije." Pa, ne baš svi. U stvari, mislim da je to pitanje dužine zaletišta, kao i kvaliteta ulja kojim podmazuješ svoje kočnice. >> "Hajde da napustimo sopstvene vere i iluzije i da sagradimo ljubav >> vođenu razumom." Ako stvarno tako budete uradili, onda nema potrebe da ljubav mešate u sve to. Ljubav vođena razumom svodi se na "seks sa svojim dobrim drugarom", bar se meni tako čini. >> "Zabavljaćemo se bolje nego iko, nećemo se plašiti >> ničega, a volećemo se ograničeno. Znaćemo tačno koliko želimo >> jedno drugom da pružimo i nećemo patiti" Shvatam šta si hte da kažeš, mada mi se ono "volećemo se ograničeno" ne sviđa u smislu kako si si izrazio. "Neka distanca među nama ostane taman tolika da možemo da se uhvatimo za ruke", il tako nešto. >> "I kosa, i zubi, i oči, sve je to njena odbrana koja popušta." Ovo mi se mnogo sviđa. Lepo si to rek'o. >> "Govorim joj o trijumfu razuma, a obuzima me iluzija da sam je >> nepovratno očarao. Pričam joj o savlađivanju potrebe, a strepim >> da mi je požuda toliko narasla da više ne mogu bez nje pored >> sebe." Ovde mi je ostalo nejasno ko je tu koga u stvari očarao. >> "Hoću li se prvi put sresti sa neizlečivom patnjom ako >> večeras ne uspem?" Možda ne bi trebao apriori da proglašavaš nešto "neizlečivom patnjom", makar dok se lično ne uveriš u to. A sam si rekao da bi ti to bilo prvi put. >> "...o ljubavi u kojoj nema nijednog osećanja sem sreće, u kojoj >> osećanja postaju cilj, umesto pokretač ljubavi?" Ovo je bilo iskreno i slažem se, mada ja sreću vidim kao zbirno osećanje više pojedinačnih osećanja. Zaključak... Ima dobrog materijala za razmišljanje. Vidi se da si iskren u onome što pričaš ( serem k'o foka, je l' da ? :) ). Međutim... Definitivno bih ti preporučio da prebaciš priču na neko drugo mesto. Kakve sad veze imaju laseri i elektronske naprave sa vama dvoje ? Izbaci sve te suvišne i zamorne opise. Njene kose i njenih kapaka i njenih uvojaka i tvoje jareće bradice i sevanje lasera kroz tamu i obrtanje sekundare na tvom satu. Mnogo si trošio vremena na opise prirode. Detaljisao si možda bez potrebe. Probaj to nekako da koncentrišeš, šta ja znam, na primer da čitavu situaciju opišeš u vidu nekog dijaloga između tebe i nje. Ti nešto kažeš, pa ona nešto kaže i sve tako. Bez uvojaka i dodira po kosi. Tvoji predlozi i njeni odgovori. I ništa više. Ono sa odlaskom na Mesec malo je pretenciozno. Mislim se, zamisli nju sa skafanderom dok skakuće po tlu neistražene planete :). Ne ide. Eto. Nadam se da nećeš sad da se naduriš na mene. I mogao bi da pošalješ i onu priču koju si slao na konkurs. S poštovanjem, tvoj Zaludni Krtičar :)
književnost.566 supers,
Prvo, hvala ti na najtemeljnijoj kritici ovog čaršava koji sam do sada dobio (a mnoge sam pitao za mišljenje). Ipak je to moj prvenac ove vrste. Sad malo da se odbranim :) Auditorijum neka ne brine, evo, trudim se da budem kratak. >> Ovo sa kosom stvarno postaje zamorno. Najmanje šesnajs puta >> si pomenuo njenu kosu do sada. Ne zove se priča džabe "Noć pod svetlošću kose" ;) >> >> "Govorim joj o trijumfu razuma, a obuzima me iluzija da sam je >> >> nepovratno očarao. Pričam joj o savlađivanju potrebe, a strepim >> >> da mi je požuda toliko narasla da više ne mogu bez nje pored >> >> sebe." >> >> Ovde mi je ostalo nejasno ko je tu koga u stvari očarao. Onda je dobro. Pisac, u vreme dok je bio lik iz svoje priče, nije uspevao da nađe prihvatljiv odgovor na ovo pitanje, pa je zadržao pravo da rešenje ove, kao i nekih drugih dilema u priči, ostavi nedorečenim :) Kolege koje pišu na ljubavne & psihološke teme, a koje imaju siguran odgovor na sva pitanja, jednostrani su i nisu dovoljno iskreni. >> Definitivno bih ti preporučio da prebaciš priču na neko drugo mesto. >> Kakve sad veze imaju laseri i elektronske naprave sa vama dvoje ? Ne dam mesto radnje nizašta na svetu ;) Izgleda da nisam uspeo dovoljno jasno da objasnim uticaj ovakvog prostora na ponašanje aktera moje priče. Polutama i određena buka ne samo da sakrivaju strahove i mane, nego na obe strane razvijaju iluzije, priviđenja :) A i kosa je zahvaljujući elektronskim napravama tako svetlucala, da to moram i sedamnaesti put da naglasim ;) Kontekst prostora ima uticaja na priču. Na tramvajskoj stanici ja definitivno ne bih plavuši lamentirao o smislu ljubavi. >> Mnogo si trošio vremena na opise prirode. Detaljisao si možda bez potrebe. >> Probaj to nekako da koncentrišeš, šta ja znam, na primer da čitavu >> situaciju opišeš u vidu nekog dijaloga između tebe i nje. Znam sigurno da, koliko god se trudio, priča ne bi bila nizašta kad bih je sveo na dijaloge. Moja Svetlost kose postala bi Ćelava pevačica Ežena Joneskua. A opisi prirode, to je posledica trauma iz škole ;) Još u osnovnoj školi sam bio užasnut što učiteljice podstiču kod dece upotrebu kranje plitkoumnih figura i prkosio sam tako što sam upotrebljavao isključivo naraciju... Kao mator sam shvatio da i deskripcija ima svoju svrhu, ali je ne upotrebljavam dovoljno vešto jer sam kasno počeo. >> Eto. Nadam se da nećeš sad da se naduriš na mene. I mogao bi da >> pošalješ i onu priču koju si slao na konkurs. Pa, eto je ;) Naravno da se ne durim, uglavnom sve kritike su ti sasvim na mestu. Mada, sumnjam da ću ovu priču ikada prepravljati. Ona je kao od brega odvaljena, jer je napisana u jednom dahu (pardon, u dva daha) u trenutku kada se nekoliko mojih životnih priča susteklo u jednu. Sada, kada bih ovako mrtav ladan sa distance to sređivao, bio bi to čist istorijski falsifikat :)
književnost.567 dalex,
> Antikvarnica U skladu sa Sez-pojmovima o relativnosti vremena, po kojima je 4-5 dana mnogo, ispoljavam nešto od refleksa Bika-koji-sedi, replicirajući na poruku koju do sad nisam stigao da pročitam. ;) Očito je da u priči postoji neka značajna i duboka poenta, al nisam uspeo da je dosegnem zbog površnog čitanja, te je lepo arhivirana i ostavljena za pažljivije čitanje u perspektivi. Kad se to izuzme, bude tu puno Lavkrafta, koji mi je jedan od najmanje omiljenih sf pisaca. ;) Sve u svemu puno mi se dopala!
književnost.568 dalex,
> Teskoba ( scenario jedne sličice ) > > Jutro. Blek Stena ustaje. Stoji, zeva, šošolji jajca kroz pidžamu. :)) Početak me stvarno oborio s nogu. Šveca i ja smo se cerekali do kraja priče... Nevezano za ovo, a kao prilog za temu, prepričavanje jedne priče Efraima Kišona, izraelskog pisca i karikaturiste (humoriste), iz knjige "Raj u najam". Mada je prepričavanje malo bez veze, nisam odoleo jer priča ima zanimljivu filozofsku poentu, a stvarno nemam kad da je kucam celu. Ima nadnaslov kao u svakoj njegovoj priči koji ide u celini, a posle su moji komentari u zagradama, ostalo je iz originala... -------------------------- Svako želi da ga ljudi vole, je li točno? Tako je čak i stari dobri Kaligula trošio šakom i kapom za klanje ljudi po areni samo da bi rulji ugodio i da bi ga ona voljela. Na temu 'kako steći prijatelje' ispisano je tone papira, ali sve to meni osobno nije mnogo pomoglo. Uljudan sam kao francuski diplomat, zračim taktom, tih sam, skroman - i ništa. Promašen čovjek... JOBOVSKA POSLA Nije da sam prebrzo odustao. U svoje doba, kad bi me ljudi pitali kako je, široko bih se nasmiješio i rekao da mi je odlično, super, zadnja knjiga mi se dobro prodaje, golf igram sve bolje, a na bilijaru sam dobio dvadeset funti. I tako, umjesto da me vole, ljudi bi othuknuli i procjedili: "Ma zamisli!" ili bi se ispričavali da im se žuri, ili bi mi rekli kako je valjda vrijeme da prestanem juriti za lovom kao lud. Ukratko, stali su se praviti da me ne vide. ... (onda je povredio palac, požalio se jednom prijatelju i ovaj se jako trudio oko njega. Tako je shvatio da kad se žali dobija prijatelje i počeo to stalno da radi) ... Tako sam se ugledao na Joba i servirao pravi koktel čemera, te bol u leđima (krivi mi se kičma?), te pritegnuli me poreznici, ubi me tvrda stolica, plus bankrot, bilharzija i moj zadnji fijasko. ... (sve je išlo super, prijatelji su bili stalno tu. A onda se stvarno razboleo, i očekivao da svi nahrupe...) ... Nitko ne dođe. Ma nitko. Zbog nekoliko žučnih kamenčića izgubio sam sve svoje teško stečene prijatelje. I tek onda, u bolesničkoj postelji, shvatio sam načelo: rulja ne voli bolesne i nesretne ljude, ona voli zdrave i sretne, koji im se tuže na svoje nesreće. Čudno, a?
književnost.569 willow,
>>>> Jutro.Blek Stena ustaje.Stoji,zeva,šošolji jajca kroz pidžamu. >> :)) >> Početak me stvarno oborio s nogu. Šveca i ja smo se cerekali do >> kraja priče... Dok ste se vas dvoje "cerekali" i kliberili :) početku, ostatak niste ni primetili. Jasnu, što se kaže, poruku priče niste ni naslutili a kamoli uvideli :). Znaš, to me sad, mene, kao "proverenog tekstopisca" :), baš vređa :). Od sad, idem ja u "CO JO VICEVI" !. :) Od sad, podjebavaću inkognito :). Zezam se. Džo mi isto rek'o da mu se to sa "pidžamom" :) svidelo. Zato, Džo i Dalex, šta mislite o tome da "Teskoba (..." svedem na početak, a ostatak vratim nazad u risajkl bin ?. A ako, očigledno, mislite da "da, tako bi bilo najbolje", onda šta da vam kažem... Zadržite to mišljenje samo za sebe :). Pitalica vezana za ovu poruku... Šta dobiješ kad isprazniš litar i po "Skadarlije" ? Odgovor na 5.568 Nevezano za ovu poruku, a samo programeri možda ukapiraju... Koje su ti šanse da preživiš eksploziju bombe u tvom džepu ? Iste k'o i broja 15 da preživi "xor"-ovanje sa samim sobom. Pzdrv, W,W,3.
književnost.570 mcar,
Upravo sam drugi put procitao pricu antikvarnica (5.544). Za mene je ovo fascinantna prica. Procitacu je verovatno i treci ili ko zna jos koji put. Pisac je bez podilazenja citaocu na jednostavan nacin i bez teske simbolike uspeo da laganim ritmom opise jedan osecaj koji je inace vrlo tesko opisati. MC
književnost.571 mcar,
Da li je ikada bilo (scenario) Hodam. Ulica je vrela, vrele su kocke od kamena. Gore se pali nesto. Nebitno. Sve je to privid, i ulica i kuce i vozila i zice. Tamo negde odakle dopiru zvuci, tamo je izvor i more u koji bih hteo da se ulijem. Iza grmlja dopire ta muzika, to sumanuto lupanje u bubanj, ritam star i siguran, bas za ovaj dan. Nesigurno je samo povlacenje. Tamo su zene koje rastrzu zivu jagnjad. Tamo je iskra i vec gori. Isto kao nekad, ima tome hiljade i hiljade godina. Svega se toga secam i svi to znamo. Ogromna grupa Roma, Cigana prolazi. I devojcice su skinule cipele po prljavom drumu one idu u carapama, jer za njih to i nije prljavo. Svi urlaju, razdvajaju se po parovima, idu u mrak, u prirodno stanje gde ce dahtati i osecati, gde ce se stvrdnuti i smeksati u spajanju muzjaka i zenki. Kao molitva. Jednostavno tako. Jos samo malo, umiranje je vec zapocelo. To je izraz pijanih debelih domacina na ulici, zastitnika javnog morala i njhovih zena. Sva je ta moc da se pomeraju brda i osvajaju mora, prazna. "To mi ne znaci nista" kaze pijanac. U njegovim se praznim ocima formira tupa i ocajna mrznja. "Sve treba unistiti, trebe ubijati i klati dok se ne uplasimo i dovedemo nekog da malo nas ubija i kolje. Gresni smo jer ne znamo kuda, jer se dani zakrivljuju". Automobili prolaze u odblesku, zamagljeni i nejasni, Drvece gore se krivi, kopni, ljulja se. Propadaju poslednji delici svetlosti, tiho, ravnodusno. Ogromni stub dima plovi iznad reke, nebo se mraci kao da je u pitanju oblak, a ljudi se sakupljaju srecni sto se najzad nesto dogodilo. Nadaju se da je mnogo gore nego sto jeste, jer ako je gore to ce biti opravdanje za odstupanje od svakodnevnog, za dugo ocekivani povratak. Na izlazu iz sume nalazio se park. U njemu se od gospodarove smrti nista nije izmenilo. Tamo je jos uvek visila crna zastava ozaloscenih, a upuceni su znali da je u parku i sunce crnkasto. Pogledao sam stari kameni obelisk u sredini parka. Na njemu je bilo urezano gospodarevo ime. Mesec je bio tako plav. Ispred nas tekla je crna reka. I kao da je u pitanju vec vidjeno u mraku se nazirala tamna skela. Culo se samo kasljucanje bolesnih. Deca nisu plakala jer im je strah paralisao usta praveci od njih male, ruzne i zgrcene starce. Stajali smo na obali i cekali. Ovaj splav, peti je za danas. Ljudi su bezali. Ko zna po koji put. Iznad mracnih bezdana srebrne i crne vode, kao ptica koju ne mozemo videti, kao oblak, ali nize, samo ne kao covek, zamisljao sam da letim i uranjam u vodu, a da mi hladnoca nimalo ne smeta. Video sam kako se talasici smenjuju, video sam kako obale vijugaju. Osecao sam krljust hladnih i sjajnih riba, brzih i neuhvatljivih... Strah, opet strah, mislio sam dok sam vukao baceni konopac. Citav zivot strah, uglavljen od samog pocetka u mene isto kao i u ove ljude. Sta bi bilo kada bi pustio konopac a oni otisli rekom urlajuci od straha? Ionako se sav onaj nekadasnji tzv mirni zivot vukao na ravnotezi straha... Maltretiranje onih iznad koji su srecni zbog toga sto su iznad, a to sve uglavnom zbog toga sto su kao " oni iznad " pozvani da gaze, ponizavaju i gnjece one ispod. Isto tako " oni ispod", nesrecni samo zato sto ne mogu nikoga bezbedno da dave i sutiraju, zeljni da i oni stignu tamo visoko gde im je i mesto i da se onda srecno osvete onima koji im i nisu krivi, ali su stvoreni da spektakularno pate. Ispostavilo se da nase isprave, potvrde i uverenja ne znace nista. U stvari nikada i nisu. Bila je to samo nasa kukavna zelja da se papirima zastitimo i uverimo sebe da je svet siguran, takav da ce trajati, i mi sa njime, uljuljani u svoje i tudje potvrde i secanja. Sada postoji samo hrana i gluva sila. To je poslednji stepen nase bolesti. Jedro civilizacije popusta na svim savovima, a ovde, kod nas, pocelo je da se para. Koracali smo zemljanim putem pogrbljeni i sami, svako je za sebe bio sam. Tamne, zustre prilike. Skoro da smo trcali, a da nismo smeli da potrcimo da nasi nagli pokreti ne bi bili primeceni. Kratko su trajale godine kada noc nije bila samo za bezanje. Koliko je vremena proslo? Da li je ikada bilo, i da li moze biti drugacije? MC 1992.
književnost.572 willow,
>> Da li je ikada bilo (scenario) Ovo je jedna od onih priča gde čovek ne mora da razmišlja šta je pisac hteo da kaže. Jednostavno, uzmeš je da čitaš i osećaš svaku njenu reč u sebi. Priča koja ulazi sama. Boli te, grebe te, plaši te. Jeste, nisam se smejao, a ja volim da se smejem dok čitam. Ovo se ne uklapa u moj književni ukus, to je definitivno. Sigurno mi ne bi ićlo u prilog da je čitam dok razmišljam o tome da li da se ubijem ili da ne. Možda zbog ovakvih stvari i izbegavam knjižare. Ne bih nikom preporučio, ovakve priče da čita. Ali, moram da priznam... Ova priča je na mene ostavila NAJVEĆI utisak od svega što sam do sad pročitao u ovoj konferenciji !. Sad, što se nisam osećao lepo za vreme čitanja, to je već druga stvar. Jebeš ga, izgleda da jedino kad ti stave prst na vrelu ringlu dobiješ konkretan dokaz da si osetio nešto. Sve u svemu, svaka čast. Mislim da ovom pričom nikad nećeš osvojiti zlatnu medalju na nekom konkursu, al' ćeš zato pokupiti najveći aplauz od onih koji se ne razumeju u svu tu proceduru oko izbora. Ovakve priče kod mene nikad nisu dobrodošle, al' kad mi dođu, ispada da se uvek najbolje uvale. >> "Sta bi bilo kada bi pustio konopac a oni otisli rekom urlajuci >> od straha?" Ova rečenica me je zakucala za zid, iako nisam planirao da ove godine glumim ništa slično zidnom kalendaru. Pzdrv, W,W,3.
književnost.574 hercog,
Ćuti budalo Ćuti budalo, ne zbori stalno reči svoje, nije za svakog to da čuje, što bogovima ti tede reći. Možda će sutra, u trenutku dok žmuriš, njihov eho ka tebi poteći. Nećeš znati ni kad, zašto, ni koliko, još jednom kroz zid kreni i ćuti. Posle se kaj i misli, pazi i ćuti, ne znaš ko su, to nigde ne piše. Zato bolje ćuti, ništa ne zbori, veruj, manje će da boli. Prevo se pitaj, pa zbori, da'l video si bogove, il' opet samo prikrivene đavole. Sale
književnost.575 hercog,
Jednoj ženi IV Jasmo sam video dan kad Eliksir novi udahnućeš mi ti. Lepotom svojom Energiju pruži, Nagoni na misao, Amora da poleti. Sale
književnost.576 hercog,
Jednoj ženi V Duboko negde sam U sebi krio trag Što ponovo ožive ga ti. Idem putevima svojim, Carevi što hodaše, Aurom nežnom obasjan. Sale
književnost.577 willow,
>> Idemo, ciklus "Jedan prob'o pa se usr'o" ... iliti, čista >> zezancija, prljava improvizacija, i poslednja - blesava >> kombinacija. Tekst, molim. Evo, Džo, ovo je moj doprinos toj tvojoj humanoj inicijativi :) Oblaci su tu samo da bi zajebavali Sunce U toku je fini i puteni letnji dan na selu. Popodne polako dovršava svoju porciju pasulja za danas. Svinjska mast iznajmljuje sebi prostor u ovoj rečenici, a neko je to, izgleda, debelo morao da plati. Vidi, vidi, pa ono je zebra !. Zebrooo !. Pufff...pufff...Sustižem je. Mislim se, hvala školi. Naučila me kako da se pravilno postavim pred zebrom u punom trku. Derem se k'o konj, tako ćemo se lakše razumeti. Valjda. Zebro, otkud vi ovde ?!, pitam je. Zebra kaže, "neću bre više po ceo dan da ležim na pešačkom prelazu!. Od sada, neka i pešaci malo ginu !. Dosta su me više gazili ti pešaci i njihova pomoćna prevozna sredstva !", reče ona, pa ubaci menjač u petu. Tu je i neki sumnjivi Nosorog. Smeška se, pozira, gricka slane štapiće iz treće ruke. Čudno se ponaša taj tip. Možda se ubacio inkognito ?. Terorista u ime pravde za zoološki vrt ?. A možda je i on samo deo tog šou-biznisa ?. Moguće je. Svaki Nosorog je prirodno obdaren, bar kad je dužina nosa u pitanju. Il', beše, roga ?. Nije ni bitno. U svakom slučaju, jedinstven primerak. Pinokio što laže do jaja i diči se time. Tako bih ja opisao njega. Domaćina, sve to, naravno, nije ni malo zanimalo. Bilo mu je bitno samo to, kako da rastera te gostinjske muve, što mu kradu supu i usput kenjaju u kašiku. I uspelo mu je, al' samo željom pijanog i već odavno zaspalog zapisničara, kome je, ionako, bilo svejedno, to što će još uvek budni korektor da ga premazuje improvizovanim kaladontom iz svoje tubice celu noć. Postoji teorija o tome da, u stvari, pisac i kritičar dele isti krevet. Jedini problem je u tome što je taj krevet prvobitno predviđen samo za jednog, pa sad neko mora nekog da guzi svo vreme. Što bi se reklo, da nema šlaga, torta bi primila upaljenu sveću direktno sebi u dupe. Prethodnu rečenicu, molim, podvući i naučiti napamet. Onda domaćin uze svež naramak štampe, pa poče da čita sve šta tu ima između redova... Šta je on konkretno pročit'o, ne mogu da tvrdim. Uglavnom, "e, preko moju njivu, ne dam da prođe drum !" reče. Zatim upreže par mladih volova, viknu "Đihaaa volovi !" i poče da preorava to svoje skromno parče zemlje. Temeljno i od levog ćoška, suprotno od svakog rezona. Bog Oranja bi se prevrt'o u svom oblaku, samo da u tom trenutku nije imao pametnija posla. A "pametnija posla" su uvek dobro opravdanje za ne upuštanje u "ona tamo, gluplja". Bog Oranja je Lepu Snašu juče poslao sa krova ambara na Zemlju. Samo da bi sad mogao da uživa u njenoj duši bez tela i u njenom providnom kupaćem bez gornjeg dela. I dok se on tu oštrio, neke njegove kolege su zakucavali na krst. A što li su ih zakucavali ?. Možda da se ne bi odlepili ?. Mislim, Bogovi nisu poštanske markice. Ne možeš da pljuneš, zalepiš, ubaciš u sanduče, pa zaboraviš na sve to. Jer, ima mnogo Bogova. I moraš da čekaš odgovor od svakog od njih. A to znači, pedeset pisama nedeljno da čitaš. žBaška to što ništa ne razumeš. Domaćinova žena je u tom trenutku poželela da je danas "ehhh..." onaj dan. Svukla je i opanke i suknju i sve to još odavno. I proplahnula se...!,dobacuje mi njen lavor. Šta god. Toj ženi, bilo je krivo što njen čovek u ovom trenutku ima preča posla. Oranje jebene njive, na primer. Al', takav je život na selu, misli se žena. "Nikad ne znaš na šta ćeš sledećeg trenutka da sedneš. A i svaka smrdljiva rupa bi htela da štrcne svoju naftu na površinu moje svojine...". Toliko o crnim mislima žene. Kačamak. On se, žućko, neko vreme krčkao i pušio. Onda je digao ruke. Slanina i beli luk su bili uporni, pa su i dalje smrdeli na slaninu i beli luk. Imali su, naime, duži vek trajanja. Pretpostavljam da im je to bilo u prirodi, pa nisam insistirao, kad je prodavac rekao "pa, trenutno nemamo objašnjenje...", da mi vrati moje pare. A i veče se zainatilo pred zalaskom Sunca. Sunce se postodelo i zarumenelo u obrazima pred napasnikom koji se nadvio nad njim. Onda je veče krenulo da gura jezik Suncu u uši, pa se tako na brzinu i završio dan. Domaćin se i dalje znojio do maksimuma. Majku mu, znojio se k'o nerealno obučena kamila koja od vrha dine kopa bunar, jer joj se učinilo da je na drugom kraju Zemljine kugle ugledala reklamu za oazu. A mirisao je, što se kaže, šakom i kapom. Tako široko i tako temeljno, da je i onaj zauvek prehlađeni slepac, što sad žladi jajca dva metra pod zemljom, mogao iz prvog pokušaja pravilno da namiriše da on sigurno nije kriv za to. Otišao sam mu jednom u posetu, tom čovi iz baze. "Znaš li ti da sam ga ja jednom video i uživo ?. Bili smo isto k'o sad ti i ja, na dva metra jedno od drugog", priča mi on. A kad to, šefe ?, pitam ja. "Onog dana, kad je obukao svečane čarape i došao da položi venac na moj grob", odgovara mi. Fuj !. Mrzim romantiku. I šta prigodno reći u takvim situacijama ?. Pretpostavljam da su ga smestili unutra da se malo otrezni. Pijandura. Posle je uvek kriva mina. A mina, k'o i svaka druga mina. Odma' ti udari u glavu. Čak i ako je samo nagazna u pitanju. Volovi ?. Volove su tretirali k'o stoku u tim zabitim krajevima. A jadnim volovima ništa nije bilo jasno, to, kakva je njihova uloga. Ili možda volovi vole da im kočijaš zeva u bulju svo vreme dok ih šiba i tera preko njive ?. Zajebani su ti volovi. Nikad ne možeš da provališ šta misle. U svakom slučaju, volovi su uživali da među sobom igraju šah. Ta igra im je dopuštala da do mile volje zamišljaju kako će u sledećem potezu nešto i da pojedu. A Milku i Belku, mazili su drugi. Milka i Belka uvek bi prvo prebrojale da li budući rogonja ima cela dva komada da im ponudi. One nikad nisu marile za to što "šta sad ima veze ?. Zato umem lepo da pevam, zar ne ?". Mrzele su operu, mrzele su pozorišta, mrzele su bioskope. Jedinu korist od prijatne tame i udobne stolice videle su u tome što se tako mnogo lakše zaspi. Tipične seljačke krave, Milka i Belka. Milka se jednom slikala gola za naslovnu stranu čokolade. Zato je sada svi i vole, a naročito moja deca. Ja je, inače, zamišljam pored sebe samo u situacijama kad ne bih odmah da spavam. Jednostavno je. Obradiš alat i milijardama uskratiš šansu da zažive. Posle pušiš i gledaš hiljade Hitlera i hiljade Pikasa kako se cede sa plafona, zajedno sa svojim ljubavnicama i svojim vizijama za budućnost. Razmišljaš da li će biti dovoljno vremena da obrneš još jednu turu, pre nego što zaspiš. Možda to zlo iznutra treba stići, saplesti i ugaziti još u korenu nekog tog, figurativno rečeno, borića. Onda zaspiš i sanjaš kako ti Linda Hamilton pravi palačinke, dok te za to vreme, Sigurni Viver vezuje lisicama za krevet. Ufff, ja malo skrenuo sa teme... Al' pošto se moja represija i moja digresija rimuju, pretpostavljam da to i nije bitno. Bilo kako bilo, te noći, letina je ipak dobro rodila, iako je metereolog svo vreme bio nadrkan, prizivao tajfun i prognozirao smak sela iz svog bureta. A bure k'o bure. Kad u sebi nema dovoljno vina, onda je unutra prazno. Osušeno. I to me navodi na zaključak da je metereolog na kraju jedini ostao suva hmmm...grla. Eto, to bi bilo to, pošto se, ionako, ništa više i ne vidi. Što bi rekli, jebena stranke su smenile dan i noć i sad im je mrkli mrak došao na vlast. Weepin', Willow, 3.
književnost.578 mcar,
Kapetan Kapetanov san lagano se raspada, belo to je boja dana. Dok pokusava da eliminise svest o brodolomu, cudi se nepravilnom zvuku brodskih pumpi. Kapetanov san vec je nestao, nema sunca nad pucinom. Nesnosni zvuk iz ugla iritira - mlohava Ciganka urinira u lavor. "Ne, stani", vice on, "odatle se brijem". Kasno je, kapetan dobro zna, dok se zuta tekucina izliva. "Sta imas za klopu?", ona pita dok sunce sve vise prodire kroz pukotine splava. Kapetan bi da slegne ramenima, ali u krevetu taj pokret ne vredi. Ciganka lupa vratima kredenca, prljave sudove od juce upljuvale su muve. Ali ona uzima koricu hleba, njome vesto brise ostatke jucerasnjeg prebranca. Kapetanov pas gleda nemo i zabrinuto, uznemiren i nervozan. Kako smo doplovili ovamo, pita se kapetan. MC
književnost.579 kum.djole,
"Ti si sada samo polovina čoveka - druga polovina pripada toj ženi. Držaću se dok god mogu jer je ona samo žena - ne ume ni da trči ni da se bori, ali ona u svojim slabim rukama drži tvoje srce." Džozef Konrad "Laguna"
književnost.580 askripka,
Iako je ovo samo jebeni rock'n'roll, definitivno zaslužuje da se nađe ovde... Možete tretirati i k'o da sam ja pisao (kao što nisam). Naslov namerno izostavljen (iz najčistijih pobuda). The neon lights are shining on me again I walk the lonely streets in search of a friend I need a lady to help me to get through the night If I could find one then everything would be alright The sleepy city is dreaming the night time away Out on the streets I watch tomorrow becoming today I see the man he's got take away women for sale Yes, for sale Guess that's the answer 'Cos take away women don't fail Oh dirty women, they don't mess around You got me coming You got me going around Oh dirty women, they don't mess around Walking the streets I wonder will it ever happen Gotta be good then everything will be o.k. If I could score tonight then I will end up happy A woman for sale is gonna help me save my day O. Osbourne
književnost.581 willow,
Rođendan I prolazilo je vreme, a ništa naročito se nije dešavalo. Onda sam, za svoj dva'es' osmi dobio nošu, i to iznutra, najzad je krenulo napolje. Za tri'esti sam prihvatio cuclu, da bi' imao da žvaćem nešto, da ne budem nervozan. Za tri'es' peti, ogrnuo sam se roze benkicom i tako se spasao. Za četrdeseti, prvi put sam smisleno upotrebio svoju desnu ruku. Tačno deset godina kasnije, imao sam i prvo spavanje sa suprotnim polom. Čudno, ali sve stvari kojih se vredi setiti, desile su mi se baš za moj rođendan. Ovaj dan je za mene bio i ostao jedini dan vredan pečene ćurke i brda kolača. Razmišljao sam neko vreme o tome. Onda sam ustao, navukao košulju i doručkovao svoje omiljeno jelo. Popio sam kafu, zapalio cigaretu, pa izašao napolje. Bilo je toplo. Trava, sunce i nebo su od dvorišta napravili jedno vrhunsko remek-delo. To će je naterati da obuče suknju iznad kolena i svoju prozirnu bluzu bez rukava, pomislih na svoju damu. Disao sam duboko. Vazduh je bio gust i mirisao je na džem od kajsija. Došlo mi je da ližem vazduh, umesto da ga dišem. Produžio sam dalje, stao pred zid i zapalio novu cigaretu. Pet minuta nisam se uopšte pomerio. Samo sam pušio i osluškivao prirodu. Tišina. Breza, potok, breza. Potok. Lepo je zvučalo, al' je bilo malo monotono, pa mi ubrzo i dosadilo. Onda sam se okrenuo, bacio opušak i ugnječio ga nogom. Video sam neke ljude. Bili su to lepi, mladi ljudi. Jedan od njih mi je prišao, poželeo mi srećan rođendan. Hvala, rekoh. Upitao me, da li možda imam još nešto da kažem. Rekao sam da ne i zamolio ga da mi ne vezuje povez preko očiju. Prihvatio je. I ubrzo je sve bilo spremno. Weepin', Willow, 3.
književnost.582 mcar,
Odlicno. MC
književnost.583 ranx,
> I ubrzo je sve bilo spremno. Ovo mi se dopalo.
književnost.584 mcar,
Voda Odsjaj sunca u zadnjem svetlu bicikliste, lagano okretanje tocka. Bledim, rasipam se. Devojcica pogledmom trazi svoga psa. "Ono jaje je bilo prekuvano", cuje se uz put. A sunce zalazi, ravno u toplo blato i masnu prljavu vodu koja nosi plasticne boce, trulo granje, lesine riba, sa belim trbuhom na gore. Suton je sada samo simbol, samo kategorija i sve namere gube simisao, dok se jos koprcamo, dok trazimo. Poljubi me ravno iz toplog svetla, dodirni me prstima prljavim od blata. Suze u oku tuznog decaka, i osmeh pruzen odavde do zvezda i radost radoznalog deteta koje otkriva, tamo, na kraju, voda odnece sve, i opalo lisce i odsjaje leta i jesenje magle. I mene i tebe. MC
književnost.585 willow,
>> Voda >> ... >> Suton je sada samo simbol, samo kategorija >> i sve namere gube simisao, >> dok se jos koprcamo, dok trazimo. >> ... Ozbiljna, ali lepa poezija. Jedino mi malo krivo što nikako da pošalješ nešto sa ljubavnom tematikom. Pzdrv, W,W,3.
književnost.586 willow,
TERMIT Prastari termit kucnu u drvo, Pa mu se svide, prvo i prvo. Zato je danas tvoj ujka Bobi Propao kroz pod u dnevnoj sobi. Ogden Nash - "Štihovi"
književnost.587 willow,
Prekraćena ljubav ( Zbunjena Kletva za Nju ) Samo nemoj da razmišljaš o tome, Damo moja lepa. Jer, prekraćena ljubav ipak manje boli nego ona slepa. I sve redom, stvari bajne, ispadaju iz reda prve, ispadaju kratkotrajne. Pusti sve to. I tačke sa neba odbijaju više, samo za nas da sjaje. Zašto, sad kad nema zvezda, pas na mesec laje ? Zašto, kad u isto jaje, budu omaškom zajedno upakovane dve neizlegle male vrane one vrlo brzo postanu uzajamno nadrkane ?. Jer, tek kad svetlo ugasiš, veliš možeš fino da čučiš i ćaskaš sa nekim s' kim' bi, sav taj mrak rado da deliš. Ipak, jednostavno je. Samo ću se potruditi da ne osetim neka osećanja i da se ne setim nekih sećanja. Šta drugo, kad podsetnik na tebe, hoće stalno da se grebe. I sve dok se nešto mrtvo u mom ormanu krije i još više kvari, ja na miru mogu i dalje da tražim i skupljam i palim sve zagubljene ružičaste i crvene čipkaste i prozirne oprane i neoprane male, taman i velike, gumene, vunene i ne, tvoje stvari. Weepin', Willow, 3.
književnost.588 kum.djole,
>> Jedino mi malo krivo što nikako da pošalješ nešto sa >> ljubavnom tematikom. Kako molim ?.. ja videh u njegovim ostvarenjima dosta ljubavi, ali izgleda nama smrtnicima boemima fali malo patetike ? ;) Dosta je ovde luzera s takvim idejama. Kad bolje razmislim, ima ih previše i u svetskoj književnosti.. ;))
književnost.589 willow,
>> >> Jedino mi malo krivo što nikako da pošalješ nešto sa >> >> ljubavnom tematikom. >> Kako molim ?.. ja videh u njegovim ostvarenjima dosta ljubavi, >> ali izgleda nama smrtnicima boemima fali malo patetike ? ;) Džo, izgleda da se čitav tvoj mali život svodi na to da kontriraš drugima i tu smo, u neku ruku slični, ako ni po čemu drugom, a ono makar po veličini života. Bilo kako bilo, nisam očekivao od Marka da pošalje neku jebenu ljubavnu serenadu. Pod ljubavnom tematikom podrazumevaju se ( u zavisnosti od raspoloženja ) i stvari kao što su loše varenje, nesanica, znojenje pod pazuhom, rušilačko slepilo, znaš već, sve tak'e nežne i tople stvari. >> Dosta je ovde luzera s takvim idejama. Ako je ovo bilo meni upućeno, slažem se u potpunosti sa tobom. Pzdrv, W,W,3.
književnost.590 kum.djole,
>> loše varenje, nesanica, znojenje pod pazuhom, rušilačko slepilo, Znaš, ima jedna kulerska, koje se relativno uspešno pridržavam. Ne delim savete dok neko ne zatraži, ne slušam dok ih sam ne zatražim. Otud, sugerisanja onakve prirode ne mirišem baš najbolje. Al' da budem iskren - prema onome što sam dosad ovde čitao, i sam pisao.. ..mcar ima svoj stil, ti i ja ga nemamo. I u stil se ne čačka. >> Ako je ovo bilo meni upućeno, slažem se u potpunosti sa tobom. Nije, gledam unazad nekoliko godina, čak sam baš ja u samom vrhu lestvice.
književnost.591 willow,
>> Znaš, ima jedna kulerska, koje se relativno uspešno pridržavam. >> Ne delim savete dok neko ne zatraži, ne slušam dok ih sam >> ne zatražim. Mislim da bi se i Hemfri Bogart složio sa ovom filozofijom. >> Otud, sugerisanja onakve prirode ne mirišem baš najbolje. Nije to bilo nikakvo sugerisanje. Predlog, molba, pusta želja, O.K. Nemam nameru da delim savete, jer nisam učlanjen u "civ.savet". Takođe, nemam nameru da ćutim i zviždim u plafon, jer, takođe, nisam učlanjen u "civ.savet". I mislim se, što ne bi, jebeš ga, i ja malo žvrljao po tabli, bar dok su profesori odsutni. A to, Džo, što ti neke stvari shvataš suviše ozbiljno, ne smeta. Problem je što si ih shvataš malkice pogrešno. >> Al' da budem iskren - prema onome što sam dosad ovde čitao, >> i sam pisao.. >> ..mcar ima svoj stil, ti i ja ga nemamo. I u stil se ne čačka. Sviđa mi se ovo. Tek kad te jedan čovek iznervira, priznaš drugom čoveku da vredi nešto. Lično skočiš sa šestog sprata, samo da bi dokazao da postoje i oni koji su davno prerasli to. A to stoji, da je Marko jedan od retkih koji imaju stila u zadnje vreme. P.S. Znam da se ovo graniči sa bezobrazlukom, al' ni ja ne "mirišem" ljude koji svo vreme ćute, a kad konačno zinu, onda misle da ih to čini posebnim. Misle da su neka vrsta retkih primeraka, jedan od onih što Bog štampa uvek u jako ograničenom tiražu. P.S.S. Eto, Džo. I, jebeš priče o lepim ženama, hladnom piću i novom zezanju. Došlo izgleda takvo vreme, kad je samo uzajamna pljuvačina na ceni. Zato, dečko, gađaj precizno. Direktno u čelo. I nemoj da brineš za pogodak, jer, imam ja dosta veliku glavu. Pzdrv, W,W,3.
književnost.592 willow,
OPREZNA PESMA Smrdi neka trava posle kiše. Možda je zbog toga ulica čedna. Pusta. Ponekad sebi upadam u usta i onda me vade teškim alovima, a ja počnem da brojim slovima: karijesi, plombe, zubi zdravi, mlečni, žlezde ispljuvačne i ostali trofeji rečni... Potom se trudim da ćutim uporno, i uspevam veoma dugo - sve do prve reči. I pričam opet o onoj travi spornoj. Znam da se sad sigurno neću opeći, jer nikoga povredio, ozledio, uneredio nisam, čak sam ceo na broju ostao i sam. I ništa više ne piše, ni kiše više... Goran Pavlović - "Varijacije na temu bludila"
književnost.593 kum.djole,
>> pljuvačina na ceni. Zato, dečko, gađaj precizno. Direktno u čelo. >> I nemoj da brineš za pogodak, jer, imam ja dosta veliku glavu. Izgleda da si baš ti taj koji je sve pogrešno razumeo. Ali.. takav je Sezam.
književnost.594 dr.grba,
>> Takođe, nemam nameru da ćutim i zviždim u plafon, jer, takođe, >> nisam učlanjen u "civ.savet". I mislim se, što ne bi, jebeš ga, >> i ja malo žvrljao po tabli, bar dok su profesori odsutni. Ko je to odsutan? (:
književnost.595 dalex,
'Trainspotting' doslovno znači posmatranje vozova. Odnosi se na vrstu neuroze, nevoljnog brojanja vozova koji prolaze. Znači i vatanje zjala, gluvarenje, i zavisnost od nečeg beskorisnog. Lokalna englesko - škotska manija. Dakle, neprevodivo na srpski, alternativno je prevođeno kao 'vatanje zjala', 'gluvarenje' i 'posmatranje vozova', zavisno od konteksta. (primedba prevodioca na kraju romana) Iz 'Trejnspoting', Irvin Velš: Problem sa Begbijem je...hej, toliko je mnogo problema kod Begbija. Jedna od stvari koje nas najviše tangiraju je činjenica da ne možeš stvarno da se opustiš u njegovom društvu, naročito ako je pod cirkom. Uvek osećam da bi blago skretanje pičkine percepcije bilo dovoljno da promeni tvoj status od velikog ortaka do progonjene žrtve. Stvar je u tome da zadovoljiš kretena a da ne bude potpuno očigledno da mu se uvlačiš. I pored toga, svako otvoreno nepoštovanje odvija se unutar striktno definisanih granica. Te granice su drugima nevidljive, ali stičeš intuitivno osećanje za njih. Čak i tada se pravila konstantno menjaju zavisno od pičkinih raspoloženja. Prijateljstvo sa Begbijem je idealna priprema za početak veze sa ženom. Naučiš se senzitivnosti, svesnosti promenljivih potreba druge osobe. Kad sam bio sa devojkama, obično sam se ponašao na isti diskretno uvlakački način. Bar neko vreme. ... (Tom je psihijatar u grupi za HIV pozitivne, prim. dalex :) ) Tom je odlučio da zanemari moju primedbu. Ima prava da ne odgovori na negativno ponašanje drugih. Rekao nam je da svi imamo to pravo. Dopada mi se Tom; sam ore svoju brazdu, uvek pokušava da bude pozitivan. Mislio sam da je moj posao, koji podrazumeva da posmatram Hovisona kako skalpelom otvara uspavana tela, zaista deprimirajući i otuđen. Ali to je pravi piknik u poređenu sa posmatranjem duše koja se razdire. Sa tim se Tom suočavao na grupnim sastancima.
književnost.596 mcar,
Anima Kada se prostor urusi i pogled poleti iznad sparusene trave Aleksej svrsi kad vidi ili zamisli njene pohotne oci sto gledaju ga iznutra. Gledaj me, gledaj me, ona rece, zelim da vidim promenu, zelim da osetim pozudu, zelim da probijem ogradu. Oh, zelim da poletim, da ti se zarijem, da se rastocim i raspadnem, unutra. Ovde napolju, ja sam svuda, dohvatio sam prostor. Telo mi se rasprsilo po sobi, cujem svoje disanje nekud sa plafona. Gledaj me, gledaj me ona rece, zelim da vidin kako izlazis, zelim da vidim kada okovi spadnu, kada se rasprsis. Ja sam ameba, oseti kako pulsiram, ovo je nepravilni ritam haosa. Sasvim sam u skladu, nestao sam, ipak sam svuda. Ako se propnem, cini mi se dohvaticu slobodu, ako sada crknem, cini mi se necu zaliti. Gledaj me, gledaj me, ona rece zelim da vidim, da li mozes, zelim da primetim kad ti pogled skrene, da predvidim trenutak semena. Vec sam istekao i polako propadam. Ono sto se nadvilo nad mene - smirujuca praznina. Pamet listova, crva, nezivih predmeta, gostoljubiva prasina. Kada se prostor urusi i pogled poleti iznad sprzene poljane. Tamo me cekaju njene pohotne oci, tamo moja dusa spava. MC 07.1994. (mozda malo pateticno)
književnost.597 willow,
>> Ko je to odsutan ? (: Odsutni su svi koji nisu dovoljno prisutni :)
književnost.598 willow,
Sve je to od lošeg vida Dok nobles naučnici traže nešto efikasnije od atomske bombe, spaljena livada teši se činjenicom kako je pustinja na kraju prošla. I leptiri će od sutra da okrenu novi list jer puni su im džepovi nerazrešenih situacija i povoljnih okolnosti. Deca grade kule u pesku u koji su do malopre šorali ko može dalje. Lica bez noseva odriču se brkova da im se ljudi ne bi više smejali bez razloga. Loša sreća prati svakog baksuza od samog početka. Gumena igračka izvršava samoubistvo jer se beba uneredila u pelene i sad pizdi i urla i kmeči i zveči. Nadgrobni spomenici od umora padaju na leđa dok ruše poredak gazeći po cveću. Požrtvovani maslačak hteo bi sad da pobegne iz saksije, a šareni papir hrabro upada u makaze. Jedino poslednja laka konjica opet gine nizašta. Dvogrba kamila sunča se na stomaku i svi kupači bulje u njene slatke knedle. Bajati hleb se kruni, da bi ostavio makar neke mrvice za sobom. Reke primaju u sebe sve ono što čovek ne može više da trpi. Drveni mostovi se iznenada ruše da bi njihova braća drveni kovčezi imali nešto da stave u sebe. Jedina sredina i jedino utočište između dve krajnosti je brisani prostor što razdvaja njihove rovove. Ormani su puni skeleta, poštara, mlekadžija, trgovačkih putnika. A oko koje se ne trudi dovoljno toga da vidi u mraku, vodi se pod "slepa kokoška". A ako su već u prethodnom životu bili kurve, kasapini, jogurti, čemu i sada takvo ponašanje ?. I sve dok nobles naučnici ne nađu nešto efikasnije od atomske bombe, naše krave će i dalje crkavati pod misterioznim okolnostima. Weepin', Willow, 3.
književnost.599 willow,
Ivica i Marica Sreli su se jednom, u plićaku nekog okeana. Ivica, dečkić što voli da skuplja šljunak sa dna i Marica, velika bela ajkula što nije jela već tri dana. Weepin', Willow, 3.
književnost.600 mcar,
Odlicno i originalno (5.598)
književnost.601 pisht,
> Ogden Nash - "Stihovi" Moze li "Ja sad ustajem i odlazim" iz iste knjige? Svojevremeno sam je znao naizust, ali vreme je ucinilo svoje.. A knjigu sam pre par decenija neoprezno pozajmio nekom neurednom vratisi.
književnost.602 willow,
>> Moze li "Ja sad ustajem i odlazim"... Ne može, pošto sam i ja pozajmio knjigu, a "Termit" mi ostao slučajno u glavi. No, evo nešto što bi trebalo da bude adekvatna "uteha"... :) "Sve što mogu da urade 3 džukca, 4 džukca mogu da urade još bolje" Charles Bukowski
književnost.603 kum.djole,
>> "Sve što mogu da urade 3 džukca, 4 džukca mogu da urade još bolje" Može i "sve što mogu da useru 3 džukca, 4 džukca mogu da useru još gore". Sve u zavisnosti od raspoloženja. ;)
književnost.604 pifat,
Ustajem sad i idem - Ogden Nash, prepev Dragoslav Andrić Čak u Tibet Živi lama, Nema tata, Nema mama. Nema žena, Nema deca, Jok mu treba, Streptomeca. Nema sapun, Nema plakar, Ne zna najlon, Ne zna bakar. Nema šlager, Nema rok, Ne zna Presli, Bitls jok. Nema desni, Nema zubi, Ne zna pasta, Pa u tubi. Voli seče Kad se brije, Baš ga kosa Briga nije. Ne zna šljoka Kao neko, Nema bonton, Pije mleko. Ne zna šta je Klozmetika, Nema kola Da se slika. Nema štampa I te stvari, Nepotrošač To je stari. Taj sebičnjak Samo drema Nema pojam, Ni šta nema. Zato, zarez, Kažem svim, Idem nađem Družim s njim.
književnost.605 pisht,
> > Zato, zarez, > Kazem svim, > Idem nadem > Druzim s njim. Stvarno mnogo lepo zvuci... Hvala! :))
književnost.606 dalex,
> Ustajem sad i idem - Ogden Nash, prepev Dragoslav Andrić Jel može i original?
književnost.607 mcar,
Sada znas Sada, kada lupaju na tvoja vrata, sada znas. Mozes da se setis, kada su odvodili tvoje drugove i lupali cizmama u njihova vrata pitao si ih: zasto su tako nervozni? Samo sada je sve jasno ne mozes se pretvoriti u pticu i odleteti i ne mozes se sakriti pod siroku zeninu suknju. Ni najdublji san nece ti pomoci da zaboravis, jer sada dolaze po tebe, da te vode u besmisao rata. Ni hiljadu malih, srecnih zivota ti ne mogu pomoci, nisi razumeo: nema malih srecnih zivota, dok bilo koga, na ovom svetu odvode ravno u besimsao. Ali sada znas. MC
književnost.608 askripka,
Dan za M. "Je li Nešo, jel imaš dve po pedeset maraka da mi usitniš, da ne menjam celu stotku..." mrndžam kroz zube, lagano pijuckajući treće pivce. "Mene si našao," kaže Neša, razvlačeći se po šanku u poslednjem stadijumu dosade, "ne pamtim kad me je neki diler startovao, ono, na čelu mi piše da nemam žutu banku, a ne dve po pedeset..." "Kuliraj Šone, od iduće godine ionako uvode onu novu evropsku lovu, dođe mi nekad čisto žao, otkad znam za sebe, sve računam u maronima, orliće sam jedva prežalio, bilo mi je ko da mi je crko papagaj, a onu ribu sa nove stotke već kapiram kao familiju, samo ne znam da li mi je ujna ili svastika..." Petak je i gomila naduvane klinčadije guzi se oko nas, ruke s kintom i čašama non-stop mi sevaju oko glave: alkohol još tolerišem, ali kada je reč o sprajtovima, guaranama i ostalim pederlucima, sve više prelazim u fazu zvanu "Ko mi omane sprajtom oko vugle, ostaće i bez sprajta i bez ruke". Odjednom, kroz prorez u falangi omladinaca opažam Kizinu ćelu i, odmah pored nje, posle tri duge godine, Marininu prelepu facu koja sa izrazom gađenja prati Kizino bezočno trovanje. "Au, bajo," kažem Neši, sebi i dečici oko nas "đani Kikija kako je zapenio, kao da je gutao vaginalete, ali džaba se zlopati, nema šaje da je odradi, bio sam s malom pre par godina, ladno me je šutnula posle tri dana jer sam joj uleteo na slavu u pocepanom petsto-kecu, ono, miki, može joj se... Snimi joj fejs, već joj se povraća od ovog mentola..." Neša ćuti i sprema se da nabode nekog, dečko je kao maca, nervozan je u februaru, a Marina, još uvek s gadljivom grimasom, odlazi negde u pravcu toaleta... Domahujem Kizi da priđe, što zbog maraka, što iz urođene pakosti, i, čim je uspeo da se udene između mene i malenih pionira, počinjem: "Gde si, Kiki, nema te po gradu, jesi li mardeljao, ili si se nešto opario, pa nas izbegavaš? Reci mi, da nemaš možda dve po pedeset kerma, treba mi da usitnim?" "Gde ste, doajeni? Ma nemam sitno, samo dve-tri stotke, a nisam ni mardeljao, radim nešto sa Dalekim Istokom, pa sam uglavnom tamo..." "Nego, baš te nešto gledam, slabo ti ide sa Marinom, nekad si bio smrt za ribe, a sad nešto mrljaviš, gleda te žena ko pokvarenu sardinu... Imali smo mi neku varijantu pre par godina, mala je zeznuta samo tako, teško ćeš ti tu da se nešto ovajdiš...", kažem i radujem se lakom mrštenju obrva na informaciju o mojoj i Marininoj zajedničkoj prošlosti... "A ti si to kao nešto zabrinut za mene?", napokon progovara. "Normalno da jesam, ono, pre pet godina ne bih bio, ali sada... Gubiš kosu, gubiš tač, nije zezanje..." "Znaš šta? Ajmo mi lepo da položimo po sto marona, pa ako se do kraja večeri ne pomazim s Marinicom, nosi, a ako se pomazim, bar ne moraš da juriš dve po pedeset..." "Dil." kažem, pun pouzdanja u rođene oči: trebalo bi da nebo padne pa da žena koja onako gleda tipa okrene priču u roku od sat-dva... Marina dolazi dok se mi još rukujemo, malo bleđa nego kada je otišla, kaže samo "Ej, ćao, nismo se videli sto godina, nisam znala da se znate..." i odmah se, ne pitajući me ni kako sam, okreće prema Kizi i grli ga: "Jao, Zorane, probala sam da povratim, ali ne mogu, šta su mi trebale one profiterole, želudac mi je totalno prolupao, a sutra treba da se pakujem..." A zatim meni, da mi objasni: "Putujemo prekosutra, Zoran me vodi u Burmu..." "Aha, super, čuo sam da je Burma do bola... Ej, Kizo, čekaj da ti dam ono što ti dođem otkad je Zvezda jesenas izgubila..." kažem i nonšalantno vadim novčanicu iz unutrašnjeg džepa, kao da imam još četrnaest... Život je povremeno surov: pivo će noćas ići na crtu, ali dok pružam plavu banknotu ćelavoj skotini, moja švapska ujna mi veselo namiguje... Langsam, langsam, aber sicher, kao da kaže, polako ali sigurno, sinko, svi proroci Bundesbanke se slažu da svaka besnulja na kraju dođe na svoje: dosadiće maloj i Kiza i Burma i pirinač, vratiće se i opet iseći vene na tebe, a ti ćeš je šutnuti posle tri dana jer se pojavila u "Šanelovom" kompletu u tvojoj omiljenoj andergraund-rupi...
književnost.609 willow,
>> Dan za M. Šefe, svaka čast. Zajeban si ti neki igrač, nema šta :). Pzdrv, W,W,3.
književnost.610 supers,
>> Sada znas Sviđa mi se :) Samo se bojim da je druga strofa suvišna, narušava tempo.
književnost.611 kum.djole,
Goga Znaš ono kad riba odmahuje glavom k'o šlogirana kad zabacuje kosu, načini neki neprirodni glavomuv pod uglom od 45 stepeni, i kao sredi svoje neuredne šiške ? Ona to nikad ne radi. Ne prebacuje kosu preko kurca, uslovno rečeno, već nekako lagano, promišljeno, fino je prstima pomeri u jednom potezu, i to je to. Jednostavno i kulerski. Ne, ne kažem da provlači prste kroz kosu, ne klasično.. ona to obavi tako neobavezno i krajnje fenomenalno, verovatno nema pojma koliko je ta jedna sitnica u stvari otkriva. Taj njen prefinjeni, granitni karakter. Osobenost. Personaliti. I ne samo to. U liftu se obavezno pogleda u ogledalo, gotovo prilepi nos i taman onoliko vremena koliko je prosečnom "Daki" potrebno da se sa trećeg stropošta u prizemlje, ona naglas okarakteriše svoj izgled, i niti jednim gestom ne pokušava da ga izmeni. Čak ni ne prinese ruke licu nego ih drži onako u džepovima, izbeči se u ogledalo i počne da kenja kako izgleda kao podgrejan leš, kako ima stravične podočnjake.. Jebeno neoriginalni potezi koje u tim momentima povlačim, izjave tipa "ma ne seri".. "izgledaš super".. u stvari su samo plod mog generalnog a ne trenutačnog zapažanja. I tu me pokopa. Samo uz smeh odvali "daaa, za potpalu!". Ne kažem da me to nervira, ali priznajem da se onda osećam jako usrano. Usput vezuje kosu u punđu. Pratim je svega pola koraka polulevo, da bih nesmetano zapažao kako to izvrsno i precizno čini, pritom ili ćuti ili razvija neke teške filozofije, ili prosto kritikuje moju morbidnost i pesimizam. Zveckam ključevima da bih koliko toliko kontrolisao tu nervozu i nadolazeću krizu koja me polako, kao plima, obuhvata od peta, preko kolena do malog mozga. Ona odlazi svojim putem, obično u sitne sate, i obično kao podgrejan leš, neretko je pratim do samog ulaza, ako mi to sama dozvoli. Poljubim je u obraz, dobijem isto zauzvrat. I tada se gotovo uvek osećam drugačije. Sjebano, predivno, glupavo, pijano, bezvredno, najčešće poraženo. Uglavnom nižem poraz za porazom, kad ni sam ne znam šta sam želeo da postignem, a to što jesam ne odražava se kroz našu šetnju do njenog ulaza, prosto ne mogu da procenim jesam li napredovao ili nazadovao u njenim očima. Često pomislim da me u njima i nema onoliko koliko to ona sama tvrdi. U povratku obavezno zapalim, i nogu pred nogu, klaj - klaj istim putem. Namerno istim, da bih gazio po njenim još uvek svežim tragovima, i ko zna iz kojeg idiotizma to činim kad te vudu-sujeverne magije nemaju nikakvog smisla. Bauljam tako ko stoka natrag, obuzet grozotom iščekivane praznine. Po povratku u svoje odaje, u onu istu sobu koja odjedared, bez ikakve najave postaje moja mala antikvarnica, ne slažem ćebad i ne nameštam krevet, ne pomeram skalu i ne sklanjam prazne flaše koje smo zajedno ljuštili te noći. Zapalim još jednu, ne toliko zbog organizma koji je navikao na poslednje trovanje pred horizontalu, više radi nekog zabitog kutka u svesti što mi pruža onaj osnovni, prepoznatljiv lik i urođena maštovitost u to jebeno, zlo doba. Prepuštam se tim sanjarenjima otvorenih očiju i poslednjem santimetru cigarete, te umesto da dostignem kulminaciju spokoja i zadovoljstva što je zaista imam pod kožom i još kojekude.. krvnički i s nekakvom verovatno gadnom izobličenošću lica, zgnječim taj filter u smrdljivi pepeo, te se nad njime tako nadvijem i stisnutih vilica prigrlim jastuk. Nema me negde do podneva, otprilike do onog stanja kad hronična kostobolja nadvlada svaku pomisao za okretanjem na drugu stranu, kad flaše, čaše i puna pepeljara dveju vrsta opušaka pa i ona njena muzika sa skale koju nisam pomerao, ponosno zamirišu, zaplove prostorom i nateraju me da otvorim oči i prisetim se prethodne večeri. Dan počinje lepše nego jučerašnji, i dosta ružnije od sinoćnje uživancije. Goga dolazi s osmehom, koji se ne može baš nazvati klasičnim ženskim osmehom, nije tek običan kez, nema svoju difolt zakrivljenu putanju, i nije šabloniran kao ovi na koje nailazim po ulicama kad se fufe raspilave i razotkrivaju svoje izbačene il' zakrivljene jedinice i trojke.. ..kezoid a la "tamo je zapad" i "štekćem ko singerica, rodila me majka". Samo joj iskoče jagodice, pa se bledolika skvo iznad tih rupica još i zarumeni, što bi verovatno žarko želela, samo kada bih uspevao da je češće zasmejavam. Ipak, ona povrati to svoje bledilo za tren i izgleda kao lutkica za nordijsko tržište. Kad pogledaš ribu koja ucveljeno pizdi ili se smeje kao kobila koja preživa, obično primetiš tu izobličenost lica, onako generalno utvrdiš da riba nije genijalno simpa i čak i da si zaludno zateleban u nju, možda potom i dođeš pameti. Kod devojke koju sam najviše voleo nije mi se dopadao taj plačipični, bespomoćni izraz, stravično je kvario tu neprikosnovenu lepotu, i ne znam koji mi je kurac bio te sam je u tim prilikama najpre smirivao rečenicom "Nemoj da plačeš" a tek potom pažnjom, razgovorom i sitnim ili krupnim rečima i delima. Verovatno mi nikad nije palo na pamet da dovršim rečenicu i odvalim "Nemoj da plačeš.. zato što si tako jebeno ružna kada to radiš". Ima raznih plačipički. Može da te dirne, da te iznervira, nasmeje do suza.. Goga zaplače samo jedanput, upropasti mi viziju sledećih nekoliko scena u mraku i pokrene lavinu stresnih bujica koje samo izleću, izazvane tim činjenicama koje kulturni svet naziva problemima, a ja jednostavno sranjima. Čekaj, zar nisu sranja ? Problem je rešiv, a sranje ostaje sranje, u njemu si do guše ili te polako i sigurno privlači dnu (što je već bliže karakteristici "živog sranja"). Za sranje nemaš ideje i rešenja. Svako ima svoje fiktivno i objektivno sranje. Za sranjem uvek ostaje smrad iz koga se izrodi novo, il' se ponovo zapati ono isto. Tu već naše storije pomalo liče jedna na drugu. Goga je mazulja, potpuno sklopi okice dok se onako specifično smeje, izvali zajebanu rečenicu i potom obavezno najavi da mora da zapali jednu. Sve u isto vreme. Dok primiče plamen ja nesvesno poturam pepeljaru na pušomet i razmenim tridesetak verzija neposrednih uzročnika toj teškoj izjavi. Onda obično ćutim jer sam u sranju. Otvorim se posle par minuta i kenjam nešto o svojim glupavim principima i tek uzgred napominjem kako ona to ne može kvalitetno da kapira. Retko kad postavlja pitanja, zagleda se u neku tačku i nenamerno emituje iritirajuću odsutnost koja se širi po sobi i opasno me dekoncentriše pri izlaganju. Taman kad pomislim da me uopšte ne sluša, sasvim tiho upita nešto što me niko ko me tako kratko poznaje ne bi upitao, nešto što probode samu svest i bukvalno blokira disanje, očne kapke i dosadne otkucaje srca koje ona osluškuje desnim uhom. Ni tad me ne smara savetima i predlozima, ne naglašava ključne reči i ne menja boju glasa. Jedinstven osećaj pripadnosti nečemu što mi ne pripada i zašta se jalovo i neadekvatno borim tako struji kroz mešinu, i zaustavi se upravo onda ..kad ona skoči da pojača svoju omiljenu. Praznina traje tek koji sekund, i nestaje čim ugledam konture njenog tela pod uličnim svetiljkama, dugu kosu i senke na sveže okrečenim zidovima. Zaigra, kao kakva striptizeta, zamišljajući šipku među butinama i grudima, uvija se kao zmija dok je nemo posmatram i tobože hladan, nezainteresovano, a i nenajavljeno palim sledeću. Dok odložim pikslu kreće sentiš.. .. a ona je već tik uz mene ili sasvim preko moje telesine. Ne trepćem, tražim nešto po plafonu, i tako nepomičan, samome sebi držim lekciju o sranjima.. dok ona bezbrižno spava. Kad čujem njeno ravnomerno disanje, malo se osokolim, pa počnem naglas da maštam, sve u nekoj nadi da će me možda čuti.. i reagovati. Goga ne hoda graciozno i ne privlači pažnju prolaznika. Ruke drži u džepovima, lenonke na nosu, tapka po asfaltu i ne obazire se oko sebe. Ne diže nosić u vazduh i ne odvaljuje klasične fore. Svet je njen, a ona je samo svoja. Ponekad šeta sama ili sa svojim mislima. Sedi na klupi pokraj reke i bavi se nekakvim sranjima kada je surovo okruže. Ispliva iz njih kao iz vode, čista i mirisna. Fajter u crnim čarapicama sa teretom entuzijazma, korača samo pravo, ne spotiče se o sopstvene noge i ne reaguje na prostu stvarnost. Ili se samo smeje i kreira svoje raspoloženje, ili ga popravlja Fricu ili Debelom, gomili tipova koji se postave kao biološko-istraživačka sekcija oko lotosovog cveta, ili timu besnih ragbista blago povijenim oko svoje majušne loptice. Šta je čeliči ? Ne bih znao. Verovatno ono isto što joj smanjuje izdržljivost. Verovatno ni ona sama nije načisto s tim, ili prosto ne voli poraze. A i kako bi ? Već sam ti rekao da je fajter. Ne otkriva se isuviše. Ili otkriva onoliko koliko joj taj pomenuti, granitni karakter dozvoljava. Ima ona svoje fantazije, ali retko u njih zalazim. Mislim, nije u mom domenu. Prisetim se ponekad njenih kritika, kako život piči mimo mene, a ja tavorim, ono, klasično izvodim neke patetike, kao fol kuliram, podjebavam i blesavim se, dojmim svet oko sebe, hronično nezadovoljan, lepim osmehe po tuđim licima, kradem maštu od inspiracije. Ipak sam sada tvorevina razočaranja, i već sam izmenio stare principe u totalne kontradikcije. Sušta suprotnost normalnom. No, ona je predamnom taj poslednji sjaj daleke zvezde, u galaksiji onih zvezda koje sam samo posmatrao izdaleka, diveći se njihovom sjaju. Poznaješ li nekog ko je dohvatio zvezdu ? Uspevao sam da ih dodirnem, ali nijednu još nisam prigrabio samo za sebe. Lažem, u stvari, jesam jednom dohvatio padalicu, držao je čvrsto neko vreme. Sama mi je izletela iz ruku. Zvezde padalice nisu rentabilne, to da znaš. A dohvatiti zvezdu bio bi uspeh koji se identifikuje s nemogućim. Uspeh je rezultat konačne bitke zarad viših ciljeva, a sreća samo fraza koju neko ponekad iskenja u novinama, na televiziji ili proseravanju uz kafu. A neuspeh ? Kad pomislim na neuspeh, setim se Goge. I tad je, sasvim slučajno, sretnem. Još uvek onako samouvereno tapka po asfaltu, s rukama u džepovima, u crnim čarapicama, samo joj se jagodice više ne zarumene kad se nasmeje. I dalje priča kako izgleda očajno, a ja i dalje onako isto repliciram, trepćem i češkam se po glavi da bih prikrio unezverenost i nervozu. Odlazi svojim putem, nekud i negde, a ja u antikvarnicu. Tu malo prčkam.. i razmišljam. O onim sitnim satima kad je otpratim do ulaza, zastanem, zaćutim.. Poljubim u obraz, dobijem isto zauzvrat, pogledam i istrtljam neke dve reči. Sve u nekoj nadi da će reagovati. Tad obično podigne obrve, stisne usne, i dvaput lagano klimne glavom. Verovatno ni ona sama nije načisto s tim, ili prosto ne voli poraze. A i kako bi ? Već sam ti rekao da je fajter. Qm
književnost.612 mcar,
Bas onako, lepo. MC
književnost.613 kiki,
╗ Kiki, nema te po gradu, jesi li mardeljao, ili si se nesto opario, pa nas ╗ izbegavas? Reci mi, da nemas mozda dve po pedeset kerma, treba mi da Nemo' Kikija da mi diras. ;))
književnost.614 mcar,
Moje selo veselo Zivim u najvecem selu u zemlji (Srbiji). Imamo dva velika fudbalska kluba, hale za politicare i pevace. Imamo jedan veliki korzo pistu za nase nasminkane udavace. Kazu, nekad je tu bio grad, al' zulj'o nas je grad ko kamen u opanak. Sad je tu moje selo, moje selo, moje selo veselo. Zivim u najlepsem selu u zemlji (Srbiji) Skoro sve ulice imaju asvalt, skoro sve kuce kanalizaciju. Pivo ne pijemo ispred prodavnica, za to imamo kafice i klubove, za rekreaciju. Kazu, nekad je tu bio grad, al' zulj'o nas je grad ko kamen u opanak. Sad je tu moje selo, moje selo, moje selo veselo. MC da imam sluha, pokusao bih da napravim neku muziku uz deo ili celu pesmu
književnost.615 willow,
U međuvremenu... U rerni se, već duže vreme, potrbuške sunča neka ptica. Mažem je po dupetu, da ne izgori. Onda uzimam da ribam lavabo, pošto sam malopre završio sa usisavanjem. Cveće sam blagovremeno zalio. Mačku nemam. Imam dobar razlog za to. A i mačka ima. Kuče mi se davno udavilo u bunaru. To je zvanična verzija. U stvari se prejelo svojih govana, pa crklo. Klinci su nekad bili u planu, al' sad sam već mator. Drvo u bašti se suši. Pravim se da ne znam da koristim sekiru. Puštam kobilu da i dalje truli. U pet je trebala da počne utakmica, pa sam ribao dosta brzo. Žustro, što se kaže. Trebalo je još oprati veš. Rešio sam da preskočim kadu. Bio sam u stisci s vremenom. Bio sam spreman da sakrijem i mrtvo tele pod tepih, a kamoli sitne otpatke. Žena se sa posla vraća kasno, tako da ću na miru moći da odgledam to što imam. Ona će večeras možda da ode sa svojom ljubavnicom u pozorište. Možda i ne. Možda će svo vreme da se gužvaju negde. A možda će samo da sedi u kafani i da loče. Voli ona to. Ima urođeni talenat da namiriše neke stvari i po tom pitanju ne štedi sebe. Cucla sve što joj dođe u ruku. Mene izbegava, a i ja nju. Odavno smo podelili svu zajedničku svojinu i našu uzajamnu nezainteresovanost. Pošteno i po pola. Od tada, koristim alternativne metode. Mada mi se mlekadžija nabacuje. Kaže mi da imam neodoljivi materijal za muženje. Taj sisoje me mnogo gnjavi u zadnje vreme. Ja ga ignorišem. Možda mu uskoro zavučem usranu cipelu u usta, ko zna ?. Od takvih, ne primam ni zapečaćene flaše. Jes' da imam doživotni rok trajanja, al' ipak je to uslovni vremenski period. Svo vreme moraš da budeš na oprezu da slučajno ne zajebeš nešto, inače ti zauvek ode garancija. Imam situaciju u kojoj je možda najbolje da dane svedem na odlazak po burek i povratak u krevet. A spavati je zdravo. Jer, samo dok spavaš, imaš neke šanse da ti, na kraju krajeva, sve ovo neartikulisano znojenje, grčenje, prdenje i svrab, bude od posledica običnog ružnog sanjanja. Sve se to svodi na jedno... U međuvremenu sam se opet nacvrc'o, pa mi je nedostajala moja žena. A i ona. To više nije bila ona žena od nekad. Sećam se tih dana, uđem odmah posle nje u klozet i dok žubori povučena voda, oko mene se širi miris ljubičica što ih je maločas posadila unutra. Savršena ona, a savršen i ja. Ljudi su se okretali za nama. Jer, jeli smo puding nožnim prstima. Trčali bosi po novine. Zaglavljivali se goli u liftu. Ja i moja Dama. Mleli smo naša tela i mešali se u jedno. Da, da. Našoj ćufti, zavideli su tih dana. Danas mi neki dani fale. Ljudi, manje, više. Možda bih trebao da se oženim. Tu je prva bračna noć, ako ništa drugo. Izdepiliraću sve što treba, imam dobre zalihe voska u ušima. Prevrnuću svoje čarape, samo da osetim promenu na bolje. Naći ću izlaz iz tih mojih gaća bez šlica, kad tad. Do tad, evo me. Stojim u međuvremenu. Stežem bulju i trpim. Zeznuto je to. To, kad te nešto unutra stisne, pa ti ne da da potrčiš. Ne da ti da na miru stigneš tamo gde si već odavno trebao da budeš. Ili tamo, gde bi najviše voleo da budeš. Ili tamo, gde je ono o čemu si previše sanjao. Ono o čemu ćeš, jebeš ga, da sanjaš i noćas. Ovo međuvreme je jedna jako zajebana stanica. Velika hladovina je tu u igri. Dok bi da se žladiš i piješ limunadu, sve je u redu. Ali, kad ti dođe da se ukrcaš, šofer već zna za jadac. Pokaže ti kitu i samo ti protutnji ispred nosa. Onda ti preostaje jedino da sedneš na šine i da čekaš da te bilo koji voz pokupi. I da moliš Boga da se u međuvremenu i on nije već negde toplo ušuškao. U nečijem snegu, na primer. Pzdrv, Weepin', Willow, 3.
književnost.616 mcar,
Bravo.
književnost.617 brka,
Pre neki dan procitao sam prvu knjigu Spanca Raja Lorige (napisana 1993.) - 'Najgore od svega'. Kod nas je izdata za Beopolis, i skoro je izasla. Moze da se kupi u knjizari 'Plato' (40 din), i u knjizari Stubova kulture u Knez Mihajlovoj (tu sam je barem ja video). Knjiga nije losa. Nisam se nesto preterano odusevio, ali dobro mi je dosla u ove sumorne, kisne dane... Slede neki odlomci iz knjige... ... Kao mali zeleo sam da provedem nedelju ili mesec dana ne progovarajuci ni reci, ali ne bih izdrzao zacepljenih ustiju duze od sat vremena. Kad sam bio mali mnogo sam se srdio. Sada se ljutim manje i ne sa toliko zara. Ako bi mi u razredu postavili neko pitanje, crveneo sam kao bulka. Isto tako, ukoliko bi se neko posvadjao sa mnom ili ako bi mi prisla neka devojcica. Zbog toga bih se po ceo dan tukao. Skola je jezivo mesto i postoji samo jedan nacin da ti ne dosadjuju: pesnicanje. Ukoliko nisi sposoban da udaris nekoga, izgubljen si; biti seronja u odeljenju je skoro isto tako lose kao i biti gojazan ili mekusac. Da sam ja u razredu proglasen debelim, sada bih se zatvorio u neki supermarket i pucao iz pumparice bez ikakve milosti na sve majke i njihovu decu kao i po personalu za odrzavanje. ... Jednog dana T je pokupila napustenog psa i dovela ga u kucu. U pocetku je bio simpatican i mazan, ali zatim mu je iskocio njegov dzinovski ud kao u kakvog konja, te je trckarao po ceo dan za nama pokusavajuci da nas natakne, tako da nije bilo drugog izlaza nego da ga odvedemo u prihvatiliste za pse, posto se na kraju nismo usudjivali da izadjemo iz sobe u strahu da nas monstrum ne siluje. ... Isterali su me zato sto je Huanu Hoseu de la Ljave palo na pamet da otima moju uzinu. Uzimao bi je svojim rucerdama gnusnog debeljka, trpao u svoja usta gnusnog debeljka i zurno zvakao sve dok ne bi nestala u njegovoj velikoj mesini gnusnog debeljka. I tako tokom celog tromesecja. Sve dok se nisam razbesneo i razbio mu stolicu o glavu. Nije se radilo o nekoj teskoj stolici, bila je plasticla, ali po okoncanju prepirke, Huan Hose de la Ljave zaradio je posekotinu na glavi u duzini od pet santimetara. Imao je moju uzinu i svoju posekotinu. To je moja predstava o tome kako se moraju uskladiti stvari. Za decake na odmoru u prvoj smeni bio sam heroj zato sto su na kraju spokojno mogli da pojedu svoje uzine. Za direktora sam bio maltene ubica. Rekao mi je kako mi dosta toga nedotaje da potanem dobar covek. Ali radi se o tome da kad si mali, poslednje sto ti nedostaje jeste da budes dobar covek. Kao mali mislis na to kako ti jos preostaje mogucnost da se preobratis u pravog kurvinog sina, tako da nastojis da ih iskoristis. Tako ja na to gledam, istinski kurvin sin drzi na odstojanju tupane na odmoru iz druge smene, a nije seronja koji provodi dane straseci klince i odnoseci im njihove uzine. Pozdrav Aleksandar
književnost.618 pperica,
CUJ GLAS MOJ SUMORNI, STO IZ TAME VICE, JA BOSIOK SEJEM, MENI FRIDRIH NICE....
književnost.619 mcar,
SISTEM Progutaj svoju knedlu i nastavi dalje, sistem je takav. Pojedi svoj bes, sahrani ga duboko u sebi. Shvati da ne postojis. Ne pokusavaj da razumes, isuvise je slozeno. Ne trazi logiku u njihovim postupcima. Sve je prazno. Ne citaj znake na njihovim licima. To nisu ljudska lica. Ako ti se ucine suvislim, znaj da si zarazen. Odbaci decju radoznalost, zdrav razum. To je nepozeljno. Odbaci nade, dani su tako udobno jednolicni. Represija traje. Nemoj verovati ocima. Sistem se zasniva na drugoj stvarnosti. Nemoj verovati osecajima i dodirima, oni dolaze iz sivog svetla. Sve to sto jesi vise nije vazno, cuti i hodaj niza stranu. I misli samo jedno: da li ces umeti da vristis? MC, 17.04.97
književnost.620 miobrado,
1. (rođenje) Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika, u nebeskom zodijačkom znaku Jarca, s pečatom tmine na duši i privilegijom za teskobu. Rekli su mi da je majka izgovorila kroz suze radosne: "Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo, godine plača su pred tobom!" A otac je u svoj Kalendar, kao u Knjigu matičnu, upisao datum, uneo podatke o vremenu i dometnuo svoju misao: "Ko se rodi ovde, jebo je čvorka!" Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim često prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao prema Primorju, i tuda smo mogli za nekoliko sati hoda stići u mediteransko obilje. Tuda su nekad hodili graditelji manastira i živopisci i radovali se što ostavljaju tragove Večne Forme Boga. Mirko Kovač ("Biografija bez veselja", iz "Evropska trulež", izdavač: Prosveta/Beograd, 1986., str. 7. i 8.)
književnost.621 miobrado,
"Gospodin Havliček voli svoj grad, prati svaku promenu i blagonaklon je prema novim građanima koji polako ubrizgavaju svežu krv u arterije Zagreba. Leopold nikoga ne mrzi. Uvek je bio savestan službenik, sa oba oka zagledan u vagu Pravde. Za sebe je govorio da je germanski pedantan i slavenski duševan. A ko je zaljubljen u rodni grad, nikoga i ne može mrziti. Leopold Havliček je ranije bio rado viđen gost u salonima starih Zagepčana, gde je više nego što dolikuje uglađenom gospodinu oponirao onima što su neumorno tragali za ugnjetačima roda hrvatskog. Gospodo, pravih Zagrepčana jedva da je bilo među ustašama, govorio je Leopold. Te koljače su nam brda dala, to je dug koji plaćamo što svakog friškog katolika proglašavamo Hrvatom. Danas je najteže biti Hrvat. Zar nismo veće žrtve od Srba? Njima Rimska kurija stoljećima uzima tijelo, a nama dušu. Leopold nije voleo komuniste, međutim, uspeo je da i pod njihovom vlašću sačuva ugled. Nije mrzeo došljake. U njima se taj stari Zagrepčanin nije prepoznavao. Za dvadeset godina, i oni i njihova djeca bit će pravi Zagrepčani, rekao bi pomirljivo Leopold. Tako je uvijek bilo, i tako će biti. Ni prostaci ne mogu odoljeti zvuku klavira, dodiru hladnog porculana i mekim sagovima. Gradske gospođice podijele blagodati postelje sa stidljivim kršnim brđanima, izmiješaju krv i znoj, i rađaju naraštaje koji će sve zaboraviti. Gospodo moja, završio bi ležerno priču stiček Leopold, nema tog plemenitaša koji se ne bi izgubio na obiteljskom stablu. ..." Dragan Velikić ("Astragan", str. 66. i 67., izdavač: Znanje/Zagreb, 1991.)
književnost.622 willow,
>> SISTEM Opako. Pzdrv, W,W,3.
književnost.623 willow,
"Naišla je oluja crnog tela, sa juga, i donela je kišu i dvanaest vetrova da oteraju brdske ptice sa lica neba, naišla je oluja, crni čovek, kao sa dna mora, riblje kamenje, grmljavina, noćni šljunak, kao mučnina, kao posteljica posle rođenja iz utrobe vremena; ludo kao magla, kao antihrist iz morskog plamena, ili iz krsta od pare. Kiselina je postajala jača, bura se umnožavala, i boja ljutnje, i zdravi, i prokleti, s rukama od stena - svi su naišli, penjući se. To je bio spoljni svet." DILEN TOMAS, odlomak iz pripovetke "Limun"
književnost.624 willow,
Izvinjavam se "paralelnim juzerima" :) što opet moraju da gledaju nešto što su već videli na Pro-u. Nadrkanost, Tenzija, Slom i Kraj ( u ovoj epizodi ) U suštini, biti mačak Tom, mora da je jako zeznuta stvar. Džeri ti se svo vreme nešto trti pred njuškom, tim svojim finim parčićima rupa od švajcarskog sira i samo ti pravi razna mala sranja, za koje posle optužiš druge nevine miševe, koji su imali pouzdan alibi u to vreme. Ali, Džeri dobro zna da svaka akcija pali, sve dok je u granicama stripa, crtaća, dok ima rupu za zbris i dok su drugi odgovorni za njegove dalekometne radove po plafonu tvoje kujne. Džukci te ganjaju jer su tako vaspitani i to se od njih očekuje ili misle da si još jedna suvišna koska, neki masni zalogaj iz musavog kontejnera svih kerećih đakonija. Oni ne znaju za bolje, to ih ne zanima, a ako se dublje upustiš u kereću psihologiju i kereći pogled na svet i rešiš da daš keru šansu, ostaćeš samo i bez druge ruke, noge, oka, svih tih čula, lagodnih čula privida. A bez toga, ko će posle da ti začini pasulj i supu i da proceni kafu, da l' je možda gorka ?. Čitav jebeni auditorijum smatra da si negativac, dileja, loše nacrtan, da počinješ i da se završavaš tu, sa dlakama što ti izviru i vise ti iz nosa. Svi se oni slažu da ti tako i treba, da si sve te pegle u njušku i zaslužio, jer se suviše trudiš i upinješ da preživiš, da ostaneš i dalje u igri lastiša sa samim sobom, pred svetom što bi da gleda. I da čak i tad', tako fino ponižen i izuven, suviše mlataraš nogama gore-dole, preznojavaš se i smetaš, a i imaš dosta loš rad ruku. I, sad, kao šlag na tortu, sve to moraš devet puta da prođeš ako si mačak Tom. Ono što mene teši je da nisam dobio tu ulogu i da samo jednom moram biti tu, pre nego što me prozovu da mi saopšte da li sam zaslužio krila, il' me, pak, čeka rep iz bulje i vruć' lonac ubuduće. Dok mi odgovorni crtač ne pruži šansu da opet kradem jaja, žvaćem kukuruz i budem u novoj epizodi pacov statista, glavni dasa iz kanalizacije, zatečen i zblanut ali, ipak prilagođen svom okruženju. Pzdrv, Weepin', Willow, 3.
književnost.625 willow,
A i lopte šutiraju na krov škole, zar ne ? Rodio sam se na taj način što me neko pomoćno medicinsko osoblje slučajno našlo dok čučim u poljima kupusa i uplašeno brekćem i urlam k'o tenk kad se penje uz piramidu. Svi su se čudili fenomenu i niko nije hteo da mi objasni otkud ja tu i gde je moja cucla. Niko nije primetio rodu, belu i svežu i zdravu od spavanja po dimnjacima fabrika, dok je stajala gore i imala grižu savesti što je otpadak bacila pravo na Zemlju, umesto u nebesku kantu za đubre, gde bi mu, ionako, bile bolje šanse. Ko zna, kada ga recikliraju, možda od zgužvane limenke postane čovek i po ?. Posle je tiho i pomirljivo spakovala svoje sendviče i odlepršala da na neki pošteniji način zarađuje za kukuruz. Medicinska sestra, kad me je videla, popela se na stolicu i onda dosta dugo vrištala, dok nije pala u nesvest. Glavni doktor je samo skočio kroz prozor i tu se zaustavio. Mislim, na pločniku. Moju fotografiju su hteli da objave u jutarnjem izdanju "Mi živimo od nakaza kao što ste vi", ali nisu smeli, pošto bi im zabranili dalji rad, spalili im visoko predstavništvo i streljali sve portire i čistačice. Pitao sam se, čemu sav taj bes ?. Zašto im se dlanovi znoje ?. Zašto imaju mučninu i onda povraćaju u saksije sa cvećem ?. Imao sam lice od stiropora i mrtvo kamenje u očnim dupljama, kao i drugi. Bio sam ćelav, smežuran, krezav iz starta, i dosadan k'o film o pustinji, baš kako i treba. Pristojno sitan i okrugao, taman da mogu da prođem kroz obruč na košu, u dvorištu ispred bolnice. To me i opredelilo. Rešio sam, biću lopta, i to, ne ona za ping-pong, nego neki jači kalibar. Za basket. Izoštrio sam svoj talenat i ispao koristan za neke stvari. Šta da vam kažem, bio sam mlad i ambiciozan. I nadojen vrelom vodom iz tuša, jer sam bio "alavo malo stvorenje, po svim pitanjima", rekli bi. Spreman da čupam i vadim korenje i izračunavam broj stepenika i spratova u letu, i sve to bez pomoći digitrona. Spreman da se hvatam sa stvarima u koštac. Da usnulim krticama redom otvaram oči. . . . Kasnije, oni što me nisu shvatali ozbiljno, često bi me zakucavali ili gađali nasumice sa svoje polovine. Nisam im zamerao, jer sam bio lopta, a teško lopti koja se optereti mislima o razlozima zašto je bacaju okolo i pumpaju još vazduha u nju, bar dok je koriste. Svi aplauzi bili su rezervisani za preciznog strelca u svilenim gaćama i najlon čarapama, a ja mu tu dođem k'o lopta. Moja putanja je oduvek bila parket, vazduh, parket. Da sam malo duži, mogao sam čak biti i raketa, sa zadatkom zemlja,vazduh,zemlja. I ko, nas lopte, uopšte pita, šta mi osećamo ?. Lopto, kakvu kafu želite ?. Lopto, zašto ne volite da vas šutiramo u vazduh kad pobedimo protivnika ?. Lopto, opustite se malo, sve je to samo igra...Ustvari, nemojte da se opustite i razmišljajte o pumpi u dupe, koja vas onda čeka, lopto. Čak se i u poluvremenu nađe neki talenat sa tovara nepruženih šansi, da vošti i glanca svoj šut na tebi. Nikad nema odmora za lopte. Ali, lopte su tu samo da stolicama olakšaju posao i da brže prođe dva puta dvadeset minuta dosade od života i ništa više. "Poenta čitave igre je samo spasiti živu glavu, jer je to sve što imaš", piše u uputstvu za lopte. . . . I, eto. Loši glumci su opet došli do izražaja tek kad je čitava publika ili zaspala ili umrla od dosade ili se izgubila u kanti sa kokicama. Dani su sve kraći, jer Sunce rano beži iza brda, samo da ne gleda šta se dešava. A ja sad ovo pišem sa krova škole, jer sam posle nekog meča ostao bez svežine i ambicije i konačno postao izlizan i jajast i probušen. Suvišan. Pzdrv, Weepin', Willow, 3.
književnost.626 dalex,
> A i lopte šutiraju na krov škole, zar ne ? Ej, ova ti baš valja. Dođe kao grejpfrut, odlično, mada gorko ne zna se...
književnost.627 willow,
>> Ej, ova ti baš valja. Dođe kao grejpfrut, odlično, mada gorko >> ne zna se... Hvala. Tako to ide. Uzmem grejpfrut,pojedem koru,a ostalo bacim :). Zezam se. Nekad smo ti i ja fino chaskali ovde, a sad su ostale samo pohvale i chutanje i plavi pulover u kom je bila neka dama iz D-mola :). Šta se desilo sa svim tim finim kritikama i munjevitim odgovorima na njih u dugim nochima bez straha i praznim danima bez nade ? :). Odgovori mi, al' molim te, budi ozbiljan dok prichamo :). Pzdrv, W,W,3.
književnost.628 smilja,
> Ko je to odsutan? (: Ko pita ?
književnost.629 smilja,
Dobro...! Smilja :)
književnost.630 smilja,
Da li hoćeš kritiku ili mišljenje ? Smilja ?
književnost.631 smilja,
> Takođe, nemam nameru da ćutim i zviždim u plafon, jer, takođe, > nisam učlanjen u "civ.savet". I mislim se, što ne bi, jebeš ga, > i ja malo žvrljao po tabli, bar dok su profesori odsutni. Nešto malo razvrata i bluda nije na odmet; kad su ne-pismeni profesori os..utni; tj. oni koji misle da su tzv. civilizoavni savet (; Dakle, nastavite žurku momci, jer dežurni urednici žive svoje živote u staklenjaku .....i ne svadjajte se !
književnost.633 willow,
>> Da li hoćeš kritiku ili mišljenje ? A šta je tu povoljnije po mene ? :). Zezam se. Zanima me mišljenje a kritiku prihvatam. Zato, Smiljo, šalji sve što ti misliš da treba tu da se kaže. Ozbiljno mislim. Pzdrv, W,W,3.
književnost.634 dalex,
> Hvala. Tako to ide. Uzmem grejpfrut,pojedem koru,a ostalo bacim :). Xm, kako ono ide... Idem, nađem, družim s njim. Ok. Pa nije baš da bacim. Ono, ima tu divnih delova o basketu i tako... :) > Nekad smo ti i ja fino chaskali ovde, a sad su ostale > samo pohvale i chutanje Što jes jes (najbolji jelenko šes'), fino se džakalo. Baš čekam da neko prokomentariše ;). Čini se da malo privatizujemo predstavu, zato ti ovo i šaljem na mail a ne u konf. ;), jerbo sam se sa Seniorem izveštio samo tako... Al nije da je ćutanje. U temi ima non-stop kako autorskih poruka tako i divnih izbora, i mogu ti reći da solidno uživam u svemu tome, jedino dalexove mudrijaške brljotine što mi opasno idu na živce! > Šta se desilo sa svim tim finim kritikama i > munjevitim odgovorima na njih u dugim nochima bez straha i > praznim danima bez nade ? :). I što je još važnije, šta je sa tim dugim noćima bez straha bilo!? Pa otkud znam, razmišlja se o tome u praznim noćima bez nade (i piva) ;). Valjda gubim tač. I ne kažem ovo što sam nekad imao tač, nego pročitah negde (ne mogu se setim de), a čini mi se mnogo zgodan izraz... ;) A malo i zbog auditorijuma... sasvim malo ;)... > Odgovori mi, al' molim te, budi ozbiljan dok prichamo :). Sama pomisao nije ni nagovestila mogućnost...
književnost.635 dr.grba,
>> > Ko je to odsutan? (: >> >> Ko pita ? Šta ko kome kuda? (:
književnost.636 willow,
"Sve što još mogu osećati strah je od drveća: iz zarobljeništva otac posla tabakeru - sa mojih inicijala na poklopcu sveže je mirisalo načeto drvo. Tada sam još uvek pušio krišom iako ne beš nikog od koga bih mogao otkriven biti: razdaljina, godinama, prevelika. Sve što još uvek osećam. Sada znaš zašto u nju sklanjam turpije i olovke tako male da se više ne mogu držati u ruci: sitniš koji ne zauzima mnogo, ali jedva staje. Zašto je nikad ne upotrebih." ANA RISTOVIĆ, odlomak iz pesme "Sve što još mogu osećati..." ( iz zbirke pesama "Uže od peska" )
književnost.637 mcar,
Odlazak Pokupimo stvari i krenimo dalje, uspomena nema, jer dom ne postoji. Nasi su nervi istroseni kao oblaci. I dok sunce mirno zalazi, osecamo da su nam sve uzeli. Duboko pod talasima mutne vode, trudimo se da osetimo drhtanje zive materije. jecaje zapanjenih cula. U igri odblesaka, u igrama reci trule olupine pod mostovima i zeleni se korov u sredini januara. Odlazimo, mi nismo uspeli da postanemo ljudi, da zivimo kao ljudi. Jer osecaj je divan dok pod nogama krckaju grancice i staro lisce - tajni svedoci vremena koje smo bili nasukani u sivom svetu, zaslepljeni pred crnim svetlom. Reflektori najavljuju grcanje straha, krikove pomicnih svesti, dok pokusavaju da se prilagode, oni ostaju, oni vriste. Brod neopozivo tone i kuca se neopozivo rusi, a preziveli, oni povlace za sobom sve nepricvrscene predmete i osobe. Plivaj, plivaj, prijatna hladnoca dotice tvoje ruke. Koprena spada sa ociju. Usput su ukrasi od starog gvozdja, ukrasi od polusrusenih ljudi. Cigani kidaju naneto granje. Vetar raznosi pesak. Odlazimo, ravno. Prema svetlu. 31.01.98 MC
književnost.638 morkin,
> iz D-mola :). Šta se desilo sa svim tim finim kritikama i > munjevitim odgovorima na njih u dugim nochima bez straha i > praznim danima bez nade ? :). Popalili ste se i raspisali. Ne mora to da bude loše, ali mene mrzi da čitam bilo šta duže od par ekrana. Malo samokritike ne bi bilo loše.
književnost.639 willow,
>> Popalili ste se i raspisali... To stoji. Pišem tek odnedavno ( od juna prošle godine ). Čekam da me prođe ovaj prvi talas besa, a posle ću da vidim šta ću. U svakom slučaju, prija mi. Šaljem to ovde, jer, moj brat beži i urliče :) kad mu dam da nešto od toga pročita. >> Malo samokritike ne bi bilo loše. Da, to mi je jasno. Shvatim stvari, ali tada je već suviše kasno. Već su svi pročitali, pa nikakve koristi od brisanja. Pzdrv, W,W,3.
književnost.640 willow,
>> >> Hvala. Tako to ide. Uzmem grejpfrut,pojedem koru, >> >> a ostalo bacim :). >> Pa nije baš da bacim. Ono, ima tu divnih delova o basketu >> i tako... :) Aleksa, nismo se razumeli.Mislio sam, JA bacim i jedem koru bre :). >> U temi ima non-stop kako autorskih poruka >> tako i divnih izbora... Mutiš nešto, šta si hteo da kažeš ? :).Što, na primer, nisi rek'o... U temi ima non-stop kako izbora tako i divnih autorskih poruka... :)) Zezam se. Jeste, Sezam je fino mesto za opuštanje kad se nakačiš :). >> jedino dalexove mudrijaške brljotine što mi opasno idu na živce! Iskreno, nisam video ni jednu tvoju "mudrijašku brljotinu" do sada. A kad mi opasno idu na živce, ja odem na pivce. Uz otvoreno vino, živeti je fino. :) >> >> Odgovori mi, al' molim te, budi ozbiljan dok prichamo :). >> Sama pomisao nije ni nagovestila mogućnost... ...za ikakvu budućnost. Pzdrv, W,W,3.
književnost.641 miobrado,
* Puče kičma zmiji koju mi je brat čvrsto kao uže vezao o vrat i sa grane pljusnuh u pun krvi čun. Bežim. Rog me goni, sačekuje kljun, i u bekstvu, mučen ko lednički cvet, razaznah u mraku još strašniji svet: žena s bradavicom ko isisan crv doji vranu mlekom crnim kao krv; a žohare ljudi jedu, ulov tih, i bdiju, da žohari ne pojedu njih; eno i u nebu, uz šumarka rub, zasvetluca zvezda kao zlatan zub. Ljubomir Simović ("Ukus osamdesetih"/ panorama novije srpske poezije, Miodrag Perišić, izd.: "K. novine", 1986., str. 70.)
književnost.642 miobrado,
AFTER MIDNIGHT Vera me zbunjuje. Rastura. Tmurne litice, podnožja: sneg što veje kroz tamu. Iz ovog sveta ne vidim noć u kojoj se sve vidi. Moraću kupiti šibice za razvoj svesti. Za javu. Da bi se jasnije videlo dovoljno je ne spavati. Jutro će samo doći i kokoš podići glavu. Pod toplim perjem, pritajena, suština čak ni ne mrda. Bog hrče. Sanja erotski san. Strasno prilazi vragu. Vladimir Kopicl ("Vapaji & konstrukcije", str. 9. i 10. izd. : "Matica srpska", Novi Sad 1986.)
književnost.643 mcar,
Grad Nikad, tu u stvari i nije bilo grada - zbunjeni seljaci penjali su se uz Balkansku i ka Zelenom Vencu. Nosili su zemlju na opancima, kao amajliju, za srecu. Pazili su da ih ne zavedu price dokonih skolaraca, sva cuda sveta i strani namestaj sto su ga zadrigli trgovci dovlacili iz Beca. I nikada nicega nije bilo uvek su samo debeli macori skakali po smecu. MC
književnost.644 morkin,
> >> Popalili ste se i raspisali... > To stoji. Pišem tek odnedavno ( od juna prošle godine ). Čekam da Nemoj sad da se obeshrabriš - ja jednostavno nemam dovoljno vremena da čitam mnogo dugačke poruke, možda ima ljudi koje ne mrzi. Lično, skloniji sam prozi.
književnost.645 willow,
Smrt u spavaćici Budi se i ustaje. Pije kafu i puši neke otmene cigarete. Doručak izbegava. Želi da bude vitka, brza, i tiha i kao i svaka druga Dama želi da bude voljena od svih. Onda uzima svoj notes i čita raspored za danas. W,W,3.
književnost.646 dalex,
> čitam mnogo dugačke poruke, možda ima ljudi koje ne mrzi. Lično, > skloniji sam prozi. Ok, normalizovano na morkina, proza, jedva duže od 2 ekrana ;>... Trepavica Marina i ja sedimo na bedemu Kalemegdanske tvrđave u letnje popodne. Ispod nas ambis, malo dalje kula Nebojša, reka. Sunce se presijava u Marininim očima, sve je idealno osim mišićavog mladića u tesnoj majci koji nešto dalje nepristojno cmače svoju devojku, ali ne obazirem se na njega... Pričam Marini o temi koju jako dobro poznajem. Njoj imponuje moj način govora, gleda me caklećim pogledom i misli da sam genije. To nije sasvim tačno, samo sam u intelektualnom pogledu dosta ispred nje. Pričam samouvereno, prija mi opčinjeni pogled, mada zapravo većim delom uma pratim njen unutrašnji svet. Marina je odavno zatelebana, ali jedva je to uspela sebi da prizna, a sad se lomi kako da meni stavi do znanja. Sluša me pažljivo, želeći da svojom koncentracijom pokaže koliko joj je stalo, ne govori, ali pogled govori više od reči. Vidim je kao na dlanu, mislim, eh, Marina, voleo bih da nisi toliko stidljiva... Onda na njenom obrazu spazim - trepavicu. Naravno, prezirem sujeverje, to su priče za glupake, ali u ovom posebnom slučaju smatram da će pomoći da Marina konačno kaže ono što oboje već znamo. Uzimam trepušku između palca i kažiprsta, pogledam je vragolasto. "Zamisli želju" , kažem. Ona zatvara oči, nešto kasnije ih otvara, sa smeškom, bira kažiprst... "Hu-Hu", jednom, drugi put, treći put... Otvaram prste "Ispuniće ti se želja", kažem i zadovoljan razvojem situacije, lepim trepu na njen lepi vratić. Dobro sam to smislio, čestitam sebi. Ej, misliš da si mala lukavica, a ne znaš da sam ja sve i uradio samo zato što znam šta ćeš poželeti. Zatvaram oči, u očekivanju poljupca. Eto, Marina, sada imaš šlagvort da učiniš ono što ti je u mislima. A nećeš biti ni svesna da ispunjavaš i moju želju, mislim zadovoljno, i već osećam da lebdim, da sam bez težine, hajde, hoćeš li se odvažiti... Zatim shvatam da je osećaj lebdenja i suviše stvaran, otvaram oči začuđen. Uspevam da shvatim da ja to padam u ambis. Uspevam da u kratkom trzaju oka ugledam gore, na bedemu, mišićavog mladića kako prilazi Marini, osmehnutoj. Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine katastrofe, međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska... Joj (:
književnost.647 dule.n,
│ Ok, normalizovano na morkina, proza, jedva duže od 2 ekrana ;>... │ │ Trepavica └─────────────────── Ja sam zaista uživao, ne znam za druge. Samo toliko. :) A što se tiče dužine, kad je nešto prijatno za čitanje, kao ovo, dva i po "ekrana" su vremenski bljesak! :)
književnost.648 mcar,
Vesela prica, nema sta. MC
književnost.649 mcar,
GLADAN N. se upravo gusi od spoljnih utisaka. Ulica je skoro utihnula, cuje se udaljena buka autobusa sa okretnice kod velike pijace. Sunce lagano zalazi i prljavi zidovi kuca postaju crvenkasti. Kao uznemireni pas tragac, N. gleda zidove, gleda u crne rupe - kapije, gleda kako zjape. Zbunjuje ga kontrast izmedju tih mracnih rupa i mediteranski svetlih zidova. Pokusava da proguta sve to sto mu cula serviraju, ne ide. "Opet sam lose raspolozen", misli. Zuri za zenama, okrece se, pokusava sebi da objasni zbog cega ga toliko privlace, analizaira svoje misli, "kada bi mogao da se pretvori u veliki falus, u besramnog psa, i onda..." Pijaca, prosjaci koji su udove izgubili u ratu i miru, ruznoca defektnih i zapustenih ljudi, nezanimljivi perfekcionizam polugolih dama svih uzrasta. Otreznjujuci kontrast dve forme mesa, bol zbog truljenja i propadanja. Umirujuce saznanje samo na trenutak usporava N. -a, malo kasnije, prepusta se omamljuju}oj pozudi. Doima ga zivot koji treperi sa njihovih usana, ociju, svega. Ne pokrece ga vise vlastita volja, on mora da gleda, tu ne postoji doza uzivanja prevejanog hedoniste, samo tupa, bolna strast. "Kao pas", misli N. i cini se da je odavno nadziveo stid. Poznati miris, polivaci ulica. N. bezi, niz strminu se slivaju ostaci paprika i kore od lubenica. Sve to traje neko vreme u njegovom mozgu, veselo okretanje otkinutih sljiva koje za tren zastaju na kamenim kockama kaldrme. "Gladan sam zivota, gladan", jeca N. u sebi, pitajuci se zasto sve to oseca, zasto se nada da je istina mozda tu, ispod trulih kora, iza prljavog nosaca koji spava na kartonu u kolicima. Sve se to mesa u odblesku htenja, zarke zelje da se oseti i dozivi, da se pojaca intenzitet tripa, tog suludog, nerazumnog sna, da se zagrize kamen i posle zadovoljno ispljunu slomljeni zubi. Jer bol je jedna od manifestacija zivota. Sumnjamo da smo mrtvi, treba nam dokaz. MC
književnost.650 stefan,
> Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine katastrofe, > međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska... Tako malo vremena a tako puno ukusa... ;)
književnost.651 willow,
"Danas mi kćerka nije dala da spavam posle ručka; izmlatih siroto dete, a posle me strašno grizla savest - svejedno nikako nisam mogao da zaspim. Šta se to dešava sa mnom ? Šta je to nateralo mene, koji ni bubu ne bih zgazio, da tučem decu, razbijam tanjire, udaram glavom o zid, gužvam i cepam novine, grizem salvete ? Iz kakvog to opakog semena klija bes što me guši ?..." MOMO KAPOR, odlomak iz romana "OD SEDAM DO TRI"
književnost.652 supers,
>> Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine katastrofe, >> međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska... Divno :) Usudiću se da tvrdim da je ova priča najbolje ostvarenje Sezamovca u konfi za ovaj mesec :) Ako ništa drugo, ima glavu i rep ;) Mislim da ne može svako literarno ostvarenje da ponese naziv pesma. Predlažem kolegama willow i mcar da na nekoj svojoj nedavno poslatoj pesmi (recimo, Nadrkanost i Grad, respektivno) spoje stihove u jedan red, dodaju znakove interpunkcije i srede redosled reči u rečenici tamo gde je potrebno - pa da ponovo pročitaju ex-pesmu. Mislim da se neće izgubiti ništa od izvornog značenja i ritma, a dobiće se na preglednosti.
književnost.653 kum.djole,
Usek Dok ćutim. I razmišljam. Kako mi zidaš kuću bez točkova i leptir ti na kosi čuči i smeje se i đavo što vitla repinom u tvojim očima sad me gleda. Dok spavam. I sanjam. Kako mi kamenje slažeš preko tela i slavuj ti na ramenu nešto tiho priča i sekira za pojasom što se cedi sad me žali. Dok čekam. I trepćem. Kako mi u meso ubadaš lepljivo trnje neko i bereš slatku paprat sa mojih usana i vatra što je maločas zapali sad me peče. Dok pišem. I drhtim. Kako mi mazno strujiš kroz vene i lomiš mi prste što te otkriše i trag koji ostavljam za sobom sad me pamti.
književnost.654 willow,
Kad Sve stoji i Ništa se ne pomera Eto, opet stojim na terasi sam, a vetar mi radi, znate već, ono, "blago meni...", sa licem i kosom. Gledam svoje kuče, a kuče gleda u mene, i tako se mi gledamo, on sa svog lanca i ja sa svoje terase, i osećam da on sad u sebi misli, "ti pričaš kako ti je loše, a šta ja da kažem...". Onda uđem nazad u sobu i tu tek ima svašta da se vidi... Uredno složene prazne flaše uza zid, štrokavi tanjiri, pažljivo raspoređeni po stolu, imam i džak u uglu sobe, tu trenutno trpam đubre, dok ne nabavim neki sobni kontejner i konačno to rešim, jednom za svagda. Pauci me smatraju za dobrog komšiju, znate već, ne diram ih, nisu oni krivi što su pauci i što imaju potrebu da grade mreže od plafona ka podu. Krive su muve ako upadnu, znate kako to ide, navuku se na tanak led... A muve su poznate po tome da ih sve zanima, ako znate na šta mislim... Kontra-pol nemam, ali imao sam ga, jednom, jesam, jesam, bilo je davno i ne sećam se kako je izgledalo sve to, samo znam da je bilo bajno. Ali, znate, mislim, tako ja gledam na to, ljudi najbrže i zaborave najlepše stvari, jer to pomaže da i one manje, mnogo manje lepše stvari, budu podnošljive i znate već, prihvatljive. Evo, i čitava ova soba, to vam je jedan veliki simbol il' vic, kako god hoćete, čekanja i prihvatanja, da stvari počnu da se odvijaju same od sebe, znate već, u trenucima kad sve stoji i ništa se ne pomera, ne znam kako bolje da se izrazim. Pzdrv, W,W,3.
književnost.655 willow,
>> Predlažem kolegama willow i mcar da na nekoj svojoj nedavno >> poslatoj pesmi (recimo, Nadrkanost i Grad, respektivno) spoje >> stihove u jedan red, dodaju znakove interpunkcije i srede >> redosled reči u rečenici tamo gde je potrebno - pa da ponovo >> pročitaju ex-pesmu. Stanislave, hvala ti na sugestiji. Probaću. Ali, to, kolege... Mislim, što da se zavaravamo ?. "rdejan" je jednom lepo rekao..."ovde je neko trunka kvaliteta, dok su svi ostali gomila kvantiteta". A moderator "viceva" sigurno se razume u te stvari, zar ne ?. Pzdrv,W,W,3.
književnost.656 mcar,
Oblak Vedar dan, nebo prosarano malim oblacima. Gospodar i njegova gospodarica sede u vrtu i piju kafu iz ukradenih soljica sa grbom. Primetivsi sliku oblaka u ogledalu tecnosti, gospodar se namrsti. "Dodji da vidis", kaze supruzi, "oblak u mojoj kafi". Ona se naginje, "Ne volim oblake", izjavljuje. Gospodar duva u solju ne bi li rasprsio oblake i oni na trenutak nestaju, ali kada se povrsina kafe umiri oblacak je ponovo tu. Iznerviran, gospodar uzima kasicicu i besno mesa sadrzinu solje. Gotovo je, nema vise bezobraznog oblaka, gospodar je sada zaista zadovoljan. Na povrsinu izbija talog. MC
književnost.657 mcar,
Mom drugu neophodna je knjiga "Goli majmun". Potrebno mu je da je fotokopira. Ako neko ima pomenutu knjigu, molim da mu javi tel: 632-013, Zoran.
književnost.658 dalex,
> Dok ćutim. > I razmišljam. > Kako mi zidaš kuću bez točkova > i leptir ti na kosi čuči i smeje se > i đavo što vitla repinom u tvojim očima > sad me gleda. TRAS, TRAS i gotovo. Nisam stigo ni da vidim odakle me zviznulo. Dobilo me skroz. Uz 'ne znam šta & kapu itd. :) ', najbolje što sam od tebe pročitao.
književnost.659 willow,
Džo, jaka pesma. Pzdrv, W,W,3.
književnost.660 supers,
>> Stanislave, hvala ti na sugestiji. Probaću. Ali, to, kolege... >> Mislim, što da se zavaravamo ?. >> "rdejan" je jednom lepo rekao..."ovde je neko trunka kvaliteta, >> dok su svi ostali gomila kvantiteta". A moderator "viceva" sigurno >> se razume u te stvari, zar ne ?. A ti se razumeš u ironiju, očigledno... Nemoj da si na kraj srca :)
književnost.661 dalex,
> Oblak Dobra priča, čini mi se već je bila...
književnost.662 dalex,
> Divno :) Usudiću se da tvrdim da je ova priča najbolje ostvarenje > Sezamovca u konfi za ovaj mesec :) Ako ništa drugo, ima glavu i rep ;) Hvala tebi na lepim rečima, začinjenim još lepšim smajlijima.
književnost.663 dalex,
> Vesela prica, nema sta. Nije. A trebalo je da bude. Hteo sam da bude lagana i zabavna, i nisam uspeo. Jednostavno nije išlo. Poslednja rečenica joj daje, po meni, neki prizvuk morbidnosti, al sam ostavio jer mi se dopada. Mislim da tu 'ima priče'. I da bi dobar pisac napisao nešto stvarno dobro i zabavno (to ne povlači jedno drugo, al ovde je to bila moja zamisao), a od mene - ovoliko.
književnost.664 mcar,
Izvinjavam se ako sam ponovio pricu, ne znam vise sta sam slao, sta nisam. MC
književnost.665 smilja,
> Pzdrv, W,W,3. Poneka priča ili pesma ili što drugo me podseti na moje sabesednike iz gimnazijskih dana..T.S. Eliot..V.B.Jejts. Kao da su epistole upućene iz nekih apokaliptičkih snova, neispunjenih želja kao rapsodije što se raspadaju, jer ih nešto isuviše jako drma u korenu bića. Ponekad izgleda da pišeš posle dugih i neprospavanih noći dok čekaš da kiša prestane dok čekaš da otvoriš oči dok čekaš budućnost i pitaš se da li je već ona samo jedna izbledela pesma..(: Čovek ili Senka ? Koračaš tiho u gorku slast i bojiš se ljudske izdaje ! U velikom gradu nema doline, bar je ja ne vidim ili sam odavno oslepela...;) > Zanima me mišljenje a kritiku prihvatam. Ovo je samo jedno privatno mišljenje.. ja ne pišem kritike, naročito ne pesnicima jer nisam pesnik i mislim da na to nemam prava ! Teško je napipati govor a još teže izreći misao... Dugo nisam čitala ovu temu književnost na SEZAM-u; od sad ću biti pažljivija... jer izmedju ideje i stvarnosti je jaz (: Smilja :) tzv. dežurni filozof P.S. Većina njih, filozofa nije imala dobar sluh za iracionalno..
književnost.666 willow,
Pozdrav Smilji, dežurnom filozofu + uspešnom psiho-analitičaru :) >> Ponekad izgleda da pišeš posle dugih i neprospavanih noći >> dok čekaš da kiša prestane dok čekaš da otvoriš oči dok >> čekaš budućnost i pitaš se da li je već ona samo jedna izbledela >> pesma..(: Mada kiša ne igra neku značajniju ulogu u mom raspoloženju :), pogodila si. Evo primera... "Ozonske rupe rastu k'o kvasac. Mrtva priroda iskače iz slika i osvaja svet. Milijarde ljudi čeka u redu da kupi poslednje dve jabuke, grozd i breskvu što su preostali... Stiže Apokalipsa pa na kvadrat... ...Grmi. Nebo se pretvara u pretnju. Ljudi vrište i padaju sa ivice Zemlje. Ljubim Sanju. Jedna letilica uzleće..." Odlomak iz priče koju nikad nisam poslao ovde, jer me blam :). >> Čovek ili Senka ? Koračaš tiho u gorku slast i bojiš se ljudske >> izdaje ! "Opsadno stanje i uzbuna. Beba pod šlemom. Tenk u dnevnoj sobi, minsko polje pod jastukom, mitraljesko gnezdo u kolevci do prozora. Sve je na svom mestu i mir opet može da počne..." Odlomak iz iste te priče koju nikad nisam poslao ovde jer me blam :) >> U velikom gradu nema doline, bar je ja ne vidim ili sam odavno >> oslepela...;) "Deco, sklonite se sa igrališta. Stižu kamioni !. Deco, sagnite glave. Vraćaju se bombarderi !..." Jasno je čega je ovo odlomak deo :). >> Ovo je samo jedno privatno mišljenje.. Hvala na privatnom mišljenju. To je dovoljno i sve što i očekujem. >> jer nisam pesnik i mislim da na to nemam prava ! Ja ne mislim da sam pesnik, mada mislim da ipak imam to neko pravo da zabeležim svoje raspoloženje na papir i to posle okačim ovde. Žao mi je što sam jedan od "nadrkanih konja ludila" :). Mnogo bih više voleo da sam, na primer, "palma na otoku nečije sreće" :)). Pzdrv, W,W,3. P.S. Drago mi je što se razumemo :). P.P.S. "Sanjam Ženu-Dogu i te kandže i te zube i taj puter kako se topi..." ;)
književnost.667 dr.grba,
>> P.S. Većina njih, filozofa nije imala dobar sluh za iracionalno.. Mimikrija: šta ćeš iracionalnije od filozofije? (:O
književnost.668 smilja,
> "rdejan" je jednom lepo rekao..."ovde je neko trunka kvaliteta, > dok su svi ostali gomila kvantiteta". A moderator "viceva" sigurno > se razume u te stvari, zar ne ?. Na žalost ovo je zemlja kaktusa, pusta zemlja..u kojoj svega ima kao na otpadu i jad i beda je u tome što se kod nas mnoge stvari svode u priči na vic..mahanje alatkom....a ne gadjaju u metu... već samo grebu kao mačka i prave štetu;) Smilja (:
književnost.669 smilja,
> Žao mi je što sam jedan od "nadrkanih konja ludila" :). Mnogo bih > više voleo da sam, na primer, "palma na otoku nečije sreće" :)). U žabokrečini dosade i ponavljanja svakodnevnice samo pamćenje izbacuje u visinu uvrnute stvari..!!!!!!!! Ajde' sahrani mrtvace;) Žao mi je / Vole bih ...HM :):) Sanjaj i dalje :) Smilja
književnost.670 mcar,
Simbolicko resenje - esej o kosnici Posmatrajmo primer jednog pogresnog shvatanja kontrole. Pisac pokusava da napravi paralelu izmedju kontrole kod slozenog sistema kosnice i kontrole kod ljudi. U isto vreme on procenjuje slozenu kontrolu kosnice simbolickim vrednovanjem karakteristicnim za ljude. Primetimo da se kroz esej o kosnici provlaci potreba za tzv "opservabilnosti" tj pisac pokusava da izvrsi potpunu simbolicku opservaciju sistema kosnice i da "objasnjenje" za prirodne procese na osnovu kojih funkcionise kosnica. Simbolicko resenje jednacina kosnice on ne moze dati jer jednacine kosnice ne postoje, bez obzira na relativno niski stepen slozenosti sistema kosnice u odnosu na u odnosu na celokupnu prirodu. U tekstu o kosnici dakle provejava potreba za opservacijom. Pisac dakle nevesto sakriva podsvesni aksiom da iza opservacije sledi kontrola. Potreba za kontrola svega i svacega lezi u samom piscu, bez obzira kako se on uspesno ili neuspesno trudio da je sakrije. Na primeru neuspeha ovog eseja o kontroli mozemo sagledati snagu i ukorenjenost nacina razmisljanja zasnovanog na kontroli. U ovakvom nacinu razmisljanja priroda oko nas, ukljucujuci i druge ljude, samo sto ne place od zelje da bude "opservirana" i "kontrolisana". Primetimo da u sakrivanju svojih pravih nagona covek-pisac eseja o kontroli ne govori o razumevanju. Razumevanje je isuvise slozeno, kontrola je daleko jednostavnija. Put do razumevanja je tegoban i komplikovan i zahteva izmenu subjekta kontrole. U modelu unutrasnjeg dijaloga subjekt kontrole ne zeli da se promeni, on je taj koji menja, inace je nepromenljiv u odnosu na objekt koji zeli da kontrolise. Zedj za "matematickim" objasnjenjem ovog autora potice od magicne zavodljivosti matematike koja navodno "dopusta" punu kontrolu nad simbolima. ------------------------------------------------------------------------------ Procitajmo sada prvi deo eseja KONTROLA NJOM SAMOM iz 1993. godine: KONTROLA NJOM SAMOM Pcela ulece u kosnicu, medju hiljade istih i jedne razlicite. Razlicita pcela luci enzime koji ostale cini jednakim i bespolnim. Time i apsolutno pokornim. To je nevidljiva mreza, nevidljivo tkanje zapovesti. Pcela je pripremljena za svoju dvostruku ulogu, da slobodno leti i donosi cvetni prah u kosnicu, ali ona u tome ima svoju funkciju koju obavlja bespogovorno, jer i sam smisao smisla u njoj ne postoji. Ali kad naidje na cvetno polje, ona o tome obavestava druge pcele, komplikovanom igrom, u kojoj pravi matematicki model prostora oko kosnice sa suncem kao referentnom tackom. Naravno u prirodnom polarnom koordinatnom sistemu. Pcela se pokrece tako jer ne moze da se pokrene drugacije, uklopljena neumitno u sam mehanizam vrhovnog uma kosnice, u kojoj robuje. Matica moze da se razmnozava, i nema potrebe da cini bilo sta drugo. Dakle zivot pcele radilice, kao i matice, sam je po sebi kontrolisan i stanja u kojima iste jesu. Ponasanja se uvek mogu predvideti sa gotovo stoprocentnom verovatnocom. Kontrola je potpuna i sveobuhvatna, jednostavno, kontrola je izvan domena pitanja. ------------------------------------------------------------------------------- U drugom delu eseja autor pokusava da protegne svoja razmisljanja na objasnjenje ponasanje ljudi. Usled strogo emocionalne antropocentricnosti autor nece pribeci "prirodnonaucnom" objasnjenju vec ce se potruditi da stvari objasni tzv "psiholoskom" simbolikom zasnovanom na relativno nejasnim simbolima zadovoljstva - nezadovoljstva, potcinjenosti-oslobodjenja, pokoravanje-pobuna itd. Zasto ovi simboli? Prvo, autor nesvesno priznaje da cak ni svoje (ljudsko) ponasanje ne moze objasniti simbolickom algebrom (prirodnonaucnom)(iako se radi na tome). Drugo, autor priznaje da ne moze biti objektivan i na isti nacin objasnjavati ponasanje dva prirodna organizma - sistema. Trece, autor priznaje da je najveci deo uzroka za ponasanje pripadnika vlastite vrste u domenu tajne - misterije. I konacno cetvrto, pesnmicki uzleti kod drugog dela ocog eseja uukazuju na cinjenicu da se ponasanje slozenijeg sistema (coveka) teze moze objasniti tzv racionalnim simbolima vec se za objasnjene moraju koristiti tzv iracionalni ili psiholoski simboli. (uslovno racionalni i uslovno simbolicki) Snaga iracionalnih simbola pri objasnjenu ponasanja ljudi i nemogucstvo bekstva od istih ukazuje na krah simbolickog - unutrasnjeg dijaloga u domenu opservacije. A od opservacije do kontrole samo je mali korak. ----------------------------------------------------------------------------- Drugi deo KONTROLA NJOM SAMOM: Problem koji nastaje kod ljudi je taj sto se mehanizmi i efekti kontrole stalno menjaju. Pogledajmo kako vojnici uce da gaze strojevi korak i da pevaju koracnice. Prisilno forsiranje njihovih neurona da izvedu ponovljene i neprirodne pokrete na kraju je dovodilo do sigurnog efekta srece pri ovim radnjama. Svaki put kada bih ih gledao, secao bih se dana kada sam ja cinio to isto: Telo se trese i odzvanjaju unutrasnji organi pri svakom pokretu. Ritam polako ali sigurno nadvladava svaku individualnost, ruke i noge vojnika polako ali sigurno i bez njihove volje pocinju da dobiujaju onaj lako prepoznatljivi blesavi izgled, uzvisen izgled. Neumitnost stapanja je velika i njima se cini da ucestvuju u nekom velikom poduhvatu, tresu se. Oficir, ili nadlezni, urla u zanosu i oni su vec uvereni da stvaraju umetnicko delo i gledaju iz masine pogledom u kome se okolne ravnice i nebo pomeraju gore dole, u ritmu koraka, ruke im se sve uigranije i uigranije krecu, gore dole, lica im postaju ponosita, cvrsta i oni postaju ponosni na svoje delo. Radost uspesno izvedene vezbe je velika, to je radost dresiranog psa kada vrati baceni stap. Dakle potreba za kontrolom postoji, i ona je veca od potrebe da se bude slobodan. Kasnije oficir nece biti potreban, i oni ce sve ovo izvoditi sami, srecni sto sami sebe kontrolisu. ------------------------------------------------------------------------------- Poetika dozivljenog u ovoj prici nece biti dovoljna da nas gane. ------------------------------------------------------------------------------- U prwethodnm eseju: "Simbolicko resenje" primecujemo ciklicni pokret kontrole. Autor opservira svoju raniju opservaciju. Kaze da je ona na korak do kontrole. Istovremeno ne primecujuci da je i on (drugi) (jer dva puta se ne ulazi u istu reku), takodje na korak do kontrole i samo sto se nije okliznuo kao i u svakoj neobjasnjivoj misaonoj igri sa mnostvom parametara. MC
književnost.671 mcar,
Willow, odlican si, nema sta da te bude blam. Marko ps. Ako ne kazemo to sto imamo, cemu sve ostalo.
književnost.672 willow,
Hvala ti, Markoni. Pokušaću da se oslobodim i izbacim to iz sebe :). Svi mi ovde smo dobri. Treba nam samo još vremena, još piva i još dobrih priča i onda će sve da bude O.K. Zato, evo, svim juzerima koji pišu, želim uspešnu i plodonosnu nedelju, puno lepih ideja i dovoljno spretne prste da sve to zabeleže. Pzdrv, W,W,3.
književnost.673 willow,
"Adolf u zemlji čuda" "Presecite kroz šumarak, pa preko livade, tu ćete naići na utabanu stazu, onda dalje nastavite njom, i posle par minuta bićete gore...", rekoše mu neki čobani uz put. Zahvalio im se, poželeo im svako dobro, pa krenuo prema šumarku. Ljudi su ga ispratili pogledom, a ovcama je trava ipak bila mnogo zanimljivija. Kučići su osmatrali stado u akciji. Muve su zujale. Pošto je pažljivo sledio instrukcije, uskoro je stigao na vrh brda. Pogledao je oko sebe. I gore, i dole, svuda je bilo toliko prirode, toliko zelene i plave i žute boje. Bezimeni bregovi, čisti tepisi pašnjaka i uhranjene krave, mnogo plavog neba, zdravo i jako drveće. Postavio je štafelaj, iz torbe izvadio neophodan pribor, spremio boju, pojeo jabuku i počeo da slika. Da završi, trebalo mu je par sati, al' trud se isplatio. Ono što je njegovo mačje oko videlo, njegove spretne ruke, prenele su na platno. Sve je bilo na svom mestu, svaka travka, mrav i krtičnjak, bili su tu. Gledao je sliku neko vreme, divio se i divio i konačno odlučio da je nazove "Adolf u zemlji čuda". Protegao se. Zatim je pokupio svoj alat, iskenjao se u žbunju, i krenuo kući, zadovoljan svojim dobro obavljenim poslom. Za trenutak se okrenuo, pogledao niz brdo zadnji put, a njegove oči su govorile..."Bože, kad samo pomislim da će, od sutra, sve ovo biti moje...". Nasmejao se, i požurio, jer, spuštalo se veče. Poslednje veče pred poslednju noć pred prvo jutro prvog dana... Pzdrv, W,W,3.
književnost.674 morkin,
> Zatim shvatam da je osećaj lebdenja i suviše stvaran, otvaram oči > začuđen. Uspevam da shvatim da ja to padam u ambis. > Uspevam da u kratkom trzaju oka ugledam gore, na bedemu, mišićavog > mladića kako prilazi Marini, osmehnutoj. > > Ne uspevam da shvatim šta se u stvari dogodilo zbog blizine > katastrofe, međutim um mi je zauzet time, pa odlazim bez vriska... Odlično! Obožavam priče koje na samom kraju gube smisao. Potpuno sam prevaren jer sam mislio da je to još jedna ljubavna priča. Lepo sam zamislio ambijent jer je za njega vezano nekoliko ljubavnih uspeha. No, da ne širimo temu (Senior mi nije pod šifrom) imam i par kritika: 1. Kakav je motiv devojke da te gurne? 2. Kraj mora da bude nagliji, bez onog objašnjenja kako nemo padaš.
književnost.675 supers,
>> 1. Kakav je motiv devojke da te gurne? >> 2. Kraj mora da bude nagliji, bez onog objašnjenja kako nemo padaš. Koliko sam ja razumeo dalexovu priču, ne treba preterano lupati glavu oko toga zašto je Marini nabildovani grmalj dovoljan razlog da baci niz liticu pametnog & zgodnog mladića. Priča nije fokusirana na objektivnom (Basara bi rekao, na istorijskim činjenicama), nego na subjektivnoj istoriji glavnog junaka. Junakov ego se skotrljao niz Kalemegdan, ne junak :)
književnost.677 ranx,
> A i lopte šutiraju na krov škole, zar ne ? Volim priče koje me razvesele.
književnost.678 morkin,
> Odlično! Obožavam priče koje na samom kraju gube smisao. Potpuno Ih, htedoh reći MENJAJU, a ne GUBE... Sorry.
književnost.679 morkin,
> Koliko sam ja razumeo dalexovu priču, ne treba preterano lupati > glavu oko toga zašto je Marini nabildovani grmalj dovoljan razlog da > baci niz liticu pametnog & zgodnog mladića. Priča nije fokusirana na > objektivnom (Basara bi rekao, na istorijskim činjenicama), nego na > subjektivnoj istoriji glavnog junaka. Junakov ego se skotrljao niz > Kalemegdan, ne junak :) Dobro, ali u koji žanr bi ti svrstao tu priču? Počinje kao klasična (i lepa) ljubavna priča, a završava se kao triler, horor ili nešto između. Baš ta nedorečenost na kraju mi smeta. Bilo bi dobro da glavnom junaku sine kroz glavu neka misao koja te navodi da opet pročitaš ceo tekst i da vidiš u kojoj si bio zabludi...
književnost.680 dalex,
'Ali Bubi, postoje knjige koje se ne završavaju hepiendom.' 'To nije književnost!' (c) 'Anđeli...' Trepavica v2.0 (resurrection) Sedim na bedemu Kalemegdanske tvrđave u letnje popodne. Ispred mene ambis, kula Nebojša, reka. Sve je idealno, al ja sam u bedaku, jer nešto dalje sedi Marina, sa tim tipom, mišićavkom, a ja sam sam. Posebno me iritira drečavi kačket koji stoji sa strane, uobražen i razmetljiv, kao i njegov vlasnik. Uspevam da uhvatim na trenutke njen pogled preko šifonjera što nas razdvaja, i to je jedino što me u stvari zadržava ovde. Dođe mi da se bacim sa bedema dok posmatram kako dileja slaže žvaku i 'švalerski' se neprimetno primiče, to me zakucava do bezumlja. A tada (zemljo progutaj me, munjo isprži me) je dodiruje po obrazu. Uffffffff, dobro je, samo trepavica, smirujem se dok gledam kako je sklopio prste. "Hu-Hu", jednom, drugi put, treći put. Eh, Marina, kad bi samo ispravno poželela, mislim tugaljivo. 'Plakar' lepi trepu na njen savršeni vratić (lagani preskok srca), ona se vragolasto osmehuje... Zatim mu pokazuje nešto u pravcu Novog Beograda, na drugu stranu. Dok razvijotka napreže oči, šireći pri tome mišiće kao da će to pomoći, jedva da uočavam neprimetni pokret ruke, tek, kačket se u sledećem trenutku kotrlja niz bedem. 'Ma ništa, odma ću ja to!', veselo kaže mišićavi, o-ruk, spušta se na drugu stranu demonstrirajući definiciju, i šireći se odskakuće za kapom. Marina mi prilazi. Ispunjava me osećaj blaženstva, dok pokušavam da skontam šta se desilo, pomešan sa imbecilnim osećajem zbuna kojim sam efikasno upropastio nekoliko dobrih prilika u životu i zbog kog sada izgledam kao tele. 'Ne može da se popne odavde, mora da ide okolo, al da ipak krenemo, a?', pita Marina. 'Izgledaš ko tele', dodaje. Krećem, sa Marininom rukom u svojoj, i kad se malo pribrah uspevam da sročim 'Ej, pa želje su nam se poklopile! Ti si genije!'. 'Samo sam u intelektualnom pogledu dosta ispred tebe', kaže ležerno sa onim svojim predivnim osmehom. 'A poželela sam da mi napišeš priču. I uopšte nisam sujeverna...' Dan se pretvara u kaleidoskop bilistavih šljokica, paperjasti oblaci optimistički namiguju klizeći nebeskim plavetnilom, volim ovaj grad, volim ovaj bedem, volim atletu koji nabija kondiciju trčeći oko Kališa sa onim predivnim kačketom u rukama, volim te Marina!! , prolama se mojim venama u nekontrolisanom naletu emocija, dok zavezanih usta hodam pored nje - kao tele.
književnost.681 supers,
>> > subjektivnoj istoriji glavnog junaka. Junakov ego se skotrljao niz >> > Kalemegdan, ne junak :) >> Dobro, ali u koji žanr bi ti svrstao tu priču? Počinje kao klasična (i >> lepa) ljubavna priča, a završava se kao triler, horor ili nešto između. >> Baš ta nedorečenost na kraju mi smeta. Kakav crni horor? S obzirom da "Kraj je veka, postmoderno doba" (C) Ranko Amadeus, ne treba se preterano uzbuđivati nad padom glavnih junaka u ambis. Kao što smo upravo videli iz priče "Povratak trepavice" ;) taj pad je bio samo prolazna kriza. Ni trenutka nisam sumnjao da dalexova "Trepavica" ima svoj logični nastavak. Moja "Noć pod svetlošću kose" će takođe dobiti svoj nastavak, čak bih se usudio reći da moja pripovetka predstavlja ekvivalent dalexove :) Mada, nikako da zagrejem stolicu i napišem svoj nastavak kako valja. Iako u mojoj priči oboje ostaju da sede za stolom sve do kraja, bojim se da sam fabulu radnje ;) (bar u sferi unutrašnjeg monologa) zakomplikovao daleko više nego dalex sa svojim padom niz Kalemegdan ;)
književnost.682 dalex,
> Ni trenutka nisam sumnjao da dalexova "Trepavica" ima svoj logični > nastavak. U pripremi: 'Sex & nasilje na bedemu', veliki komercijalni hit. 'Judgement day na bedemu', urnebesna hi-tech akcija sa skupim efektima. 'Life on the bedem after nuclear explosion', ozbiljna i duboka melodrama sa socijalnom tematikom. :)
književnost.683 mcar,
Dosada Kad ohladi se zemlja, dodje zima i shnijeg padne na ove gore i krseve. I nema sunca, strasti i radosti, ni djevojaka bijelih, njihove nagosti. Dosada pane pod ove sure planine i zivot davi svoijem sivim rukama. Tad shijednem u auto, i ravno niza stranu, dolje ka obali, poletim. Jurim nad ponorima, trkam se s burom. I samo rijetko usporim, da u pokretu pucam u znakove. A hladno more dolje, pijeni bijesno i prkosno. MC
književnost.684 dalex,
> Odlično! Obožavam priče koje na samom kraju gube smisao. Ovo je bio komentar po mom ukusu, nije trebalo da se ispravljaš ;). > 1. Kakav je motiv devojke da te gurne? Nije me gurnula. Ona je poželela da me otkači, dopao joj se drugi tip, a trepavica je rekla da će joj se želja ispuniti. Nisam zadovoljan što se to nije lepo videlo iz priče. Takođe, smučio sam joj se zbog ego tripa (lepo uočenog by supers), međutim bio sam i ovde nezadovoljan što nisam uspeo da ovo dovoljno jasno sugerišem. Naime, ideja je bila da čitalac omrzne konferansu zbog nadobudnog stava, a ja nisam našao dovoljno upečatljive rečenice. Videlo se i ovako, al ne onako jasno kao što sam hteo. > 2. Kraj mora da bude nagliji, bez onog objašnjenja kako nemo padaš. Tačno tako. Zapravo, objašnjenje nije kako nemo padam (bar nije trebalo da bude :) ), ali nisam uspeo drugačije da opišem da u padu samo u treptaju oka vidim njih dvoje gore. Smeta što sam to morao da uradim u više rečenica, a to daje osećaj dugog padanja. Takođe, trebalo je da ima zabavan prizvuk, da se vidi da je pad figurativan. Priča je napisana za Sez. Kako se pisanjem kao i drugim hobijima, bavim isključivo kad imam posla preko glave, a inače me mrzi, ideja je nastala još oko oktobarskog ispitnog roka. Mantala se po glavi do januarskog, a onda sam konačno seo da je napišem. Bio sam dosta osmislio stvar, al nisam uspeo da realizujem. Interesantno je primetiti da se uklopila u šemu proza-2 ekrana, koja se i meni činila prikladnom. Uneo sam par izmena, ali glavna je bila upravo onaj deo na kraju koji si citirao. Tada sam je opet pogledao i nisam bio zadovoljan, ali sam osetio da ne mogu bolje. U verziji koju ste videli beše potpuno gotova još pre askripkinog 'Dan za M.'. Interesantno da se ime devojke poklapa :). Nadam se da ćeš od silnog šaha i preferansa :) naći vremena, pa da čitamo i nešto tvoje.
književnost.685 miobrado,
BALADA O STOJKOVIĆIMA Bije batinaš, bogme svojski raspalio, puca nam koža, lete mrvice mesa; bije sat, bije dva, bije tri, otkud mu toliko štapova i besa? Udara bogato, udara od sveg srca, već mu se lice od napora krivi, gubi dah, zastaje, prediše, više ne može, i pada mrtav umoran, a mi živi. Poređaju nas vezane uza zid, pucaju u nas, - prska nam lobanja, prska cevanica, podlaktica, koska, otežasmo od olova u telu. Dođe i veče. Umorili se strelci. Odvezuju nas, psuju nam Boga i majku. Sa streljanja se vraćamo kući, ko s posla, i dok se u kujni podgreva večera žene nam krpe rupe u odelu. Posle večere pregledam domazluk: zakrpim krov, poduprem ogradu, nakupim kišnicu u kace i aranije. Uto i spavanju vreme. Pre no zaspim kažem ženi: vešaće me u pet, gledaj da me probudiš nešto ranije. Ujutru vešala, nova novcata, čvrsta, užad jaka, dželati obučeni, - ruku na srce, ničemu zamerke nema. Vešaju nas brzo, vešto i lako. Visimo tako obešeni do mraka, vreme je večeri, skidaju nas - mi živi, svi nas tuku i psuju: ali ako. Sutradan zorom dovuku granja i drva, naslažu lomaču, za nju nas gole vežu, prinesu šibicu, potpale, i gori tako, gori nedelju dana, cela varoš od pepela posivi. Kad sve dogori, mi izađemo iz dima, kraljica pada u nesvest, a kralj trlja oči i gleda nas zaprepašćen: Sunce vam vaše, pa vi opet živi! Rastržu nas konjima na repove, raspinju nas na točku, seku nam glave, ruke i noge - strašno! Streljane nas vešaju, poklane nas guše, ne znamo zašto, a nije ni važno. Sudijama je već svega toga dosta! Smenjuju strelce, otpuštaju vojnike, dželate vešaju - oni im kao krivi. Pa opet na nas: te topuzinom, te topom, te vešaj, te seci, te kolji! A mi živi. Nije tu nešto u redu, šapuće narod, to neko štiti sudije od greha! A i nas katkad hvata zebnja pred san: nismo besmrtni, neće to dugo ovako, doći će jednom i nama kraj, nećemo izdržati, i umrećemo od smeha. Ljubomir Simović ("Ukus osamdesetih"/panorama novije srpske poezije, priredio: Miodrag Perišić, Beograd, 1986. godine)
književnost.686 miobrado,
_SAVET FESTIVALA JUGOSLOVENSKE POEZIJE MLADIH U VREBASU_ _30. put raspisuje_ _K O N K U R S_ _za mlade pesnike SR Jugoslavije i Republike Srpske_ Uslovi: - pravo učešća imaju pesnici do 27. godina starosti sa ciklusom od 10 neobjavljenih pesama na jezicia naroda i nacionalnih manjina, - pesme se potpisuju šifrom, a sa pesmama u posebnom kovertu, autor dostavlja rešenje šifre (ime i prezime, adresu, datum i mesto rođenja), - pesme se dostavljaju na adresu: _Festival jugoslovenske poezije mladih, 21460 Vrbas, Maršala Tita 87_ - sa naznakom za Konkurs, i to _u četiri kucana primerka, najkasnije do 15.aprila 1998.godine_, - pesnici čije pesme odabere žiri stiču pravo učešća na tridesetom jubilarnom Festivalu koji će se održati u Vrbasu od 28. do 30. maja 1998. - pesme učesnika Festivala biće objavljene u festivalskim publikacijama bez nadoknade, - Festival dodeljuje tri nagrade: I nagrada - objavljivanje knjige II nagrada - novčana III nagrada - novčana (Izvor: "Glas", 05.marta 1998. god., br. 667,str. poslednja oglasna)
književnost.687 morkin,
> Krećem, sa Marininom rukom u svojoj, i kad se malo pribrah uspevam > da sročim 'Ej, pa želje su nam se poklopile! Ti si genije!'. Marina sa tobom? ;) Ova priča je definitivno iz SF žanra. ;)
književnost.688 morkin,
> Nadam se da ćeš od silnog šaha i preferansa :) naći vremena, pa da > čitamo i nešto tvoje. Teško, ranije sam imao entutzijazma. Šta god sam pisao ili pokušavao da pišem vrlo blizu se rasplinulo jer sam imao potrebu da objasnim sve, svačiji motiv, zašto Sunce izlazi na istoku i slične nebuloze. Kako stvari stoje, moje literarno delo bi se po obimu moglo meriti sa Tolstojem. Nažalost, samo po obimu.
književnost.689 willow,
Ova je malo ozbiljna... Vitezi od Slomljenog Koplja Juče je tu bila još jedna bitka u pauzi za ručak. Fanfare, daleke i nedodirljive dame u belom, i sunce do pola neba, a danas je bojište pusto, i prašina se već slegla. Ptice smrti, žuti mravi i gladni crvi, oduvek su duvali u istu tikvu i sad je došlo i njihovih pet minuta, dana, godina, vekova, za gozbu. Ljudi su se davno razišli i rastrčali na sve strane. Sve je to izgleda, jedan običan doživotni maraton. A umor će trkača kad-tad naterati da poželi da je kraj trke iza sledećeg ugla. Ljudi se skupe samo za sahrane i to ih malo opusti i skrene im pažnju sa bitke do smrti koju čitavog života vode. Loše klađenje, aplaudiranje u prazno, i "isplači se...", to je ono što može da te ispuni, način da se dobro uklopiš, a bebe se sve češće rađaju same, bez smeha, bez razloga za slavlje, bez šanse, bezveze. Jedna babica se ipak uvek tu nađe, da spreči bebu da vrišteći odjuri nazad mami u stomak, jer joj se već sve smučilo. Polupani šlemovi, razbucani oklopi, i tela pokojnih poznanika, to je ono što ljude uvek zbliži. Strah od činjenice da stvari mogu da se iskomplikuju ponekad. Poenta je svo vreme biti prisutan, po mogućstvu u vertikalnom položaju. Dok su košulje od zgrušane krvi, čizme od skorenog blata, a zaštitni znak ljubavi bude bio "amputirano srce izbušeno strelama", jedini vitezi biće oni od Slomljenog Koplja. Tupi ašovi, zarđali bajoneti, i dobri nojevi, svi su zabodeni glavom u zemlju, i sad se krevelje u društvu glista. Mlade sadnice, zdravo drveće i stogodišnja stabla nose pantalone ovih dana, a lica se prave od stiropora, slame i kamenja i to već postaje stvar očuvanja tradicije i prenošenja magle sa kolena na koleno. Pzdrv, W,W,3.
književnost.690 willow,
>> GLADAN Markoni, ovo je bilo stvarno dobro. Mnogo dobro. Pzdrv, W,W,3.
književnost.691 udav,
Ovo napisah kada sam 29/03/98 procitao poruke, a 18:57 29/03/98 sada vidim, nesto se pojavilo ... nije mi jasno, da li sam nesto propustio ... >> =============================== >> 1.1 CIVILIZACIJA.10:filozofija >> dr.grba, 30.09.96. 23:50, 767 chr >> ------------------------------------------------- >> =============================== >> 2.2 CIVILIZACIJA.10:nauka >> jaroslav.s., 01.10.96. 22:05, 256 chr >> ------------------------------------------------------- >> =============================== >> 5.5 CIVILIZACIJA.10:knjizevnost >> veca, 04.10.96. 17:31, 779 chr >> Odgovor na 5.4, olio, 04.10.96. 09:24 >> ------------------------------------------------------- Poslednje poruke poslate u civilizacija.10. Kada sam ovo skinuo podsetilo me je na one uobicajene scene iz SF filmova gde jedna posada nailazi na svemirki brod, davno napusten, sa poslednjom beleskom u brodskom dnevniku ... Davna 96. godina, sta li je tada te ljude navelo da raspravljaju o filozofiji,nauci, knjizevnosti ili sta li ih je navelo da prestanu da raspravljaju ? Kako protumaciti cinjenicu da su konferencije sa sportskim ili politickim sadrzajem redovno pune, a filozofija i nauka nisu zabelezili ni jednu mudrost jos od 96. godine ... Tim vise je tragican tekst poslednje replike u konferenciji filozofija ... >> Dosli smo dotle da filozofske tribine >> mozemo stvoriti i u ovom, >> virtuelnom prostoru. Tim tribinama >> je namenjena ova tema Civilizacije. >> Dobrodosli. Niko nije korisniku dr.grba odgovorio 2 godine ... Zasto ? Poslacu ovo na civilizacija.10 , filozofija, knjizevnost nauka ... Pitam se kad ce neki klinac otkriti moje poruke i za koliko godina ... Da li ce mali naci poruku x.xxx udav ... i sta ce uopste pomisliti dok je bude citao ? Da li ce da napise repliku ...
književnost.692 dalex,
> Marina sa tobom? ;) Axa, od početka sumnjam da si ti onaj mišićavi!! Nadam se da ti supruga ovo čita! ;) > Ova priča je definitivno iz SF žanra. ;) Ovaj se SF oteo kontroli. Napisan je za sat vremena i otperjao put Seza pre nego što stigoh da prikočim. Zaboravih i AutoJoj. Popalio se pa se raspiso, što bi reko naš narod :). Nemam pojma kako je Supi znao :). Ono o serijalu beše šala, a ne ozbiljna pretnja :).
književnost.693 willow,
Ova je malo duža. Neka vrsta "Rata i Mira" kratke priče :). Bio me blam da je šaljem, ali Markoni mi je rekao pravu reč. Ovo je možda jedini tekst koji sam ikada i trebao da zabeležim. Želim vam uživanciju u čitanju, makar onoliku koliku sam ja uživanciju imao dok sam je pisao :). Istraumirani klovn uzvraća udarac Miris Dame. Njene noge, dva vodopada u sandalama, a kosa od svih šuma sveta. Kad staneš pred te oči, u njima vidiš svoj odraz u prirodnoj veličini. A ja sam sad stajao pred tim očima. U ovakvim situacijama obično se zbunim. Uši mi rastu, zubi mi ispadaju a cipele su već pobegle i čekaju me iza ugla. Ovaj put, nisam se zbunio. Samo sam pao, čulo se "BUP !" i to je bilo to. Imaginarni vrapci su igrali kolo i zviždali mi oko glave neko vreme, a onda sam utonuo u san. Doktorka Frojd mi stavlja obloge i mazi me po licu, to je sledeće čega se sećam. U prvom trenutku, pomislio sam da sam mrtav i da mi je zapao najlepši anđeo iz čitavog okruga, ali, falila su mi krila, zub me i dalje boleo, a i nešto me zasvrbelo. Obavio sam češanje i onda se spustio nazad na zemlju. Moj anđeo će me valjda sačekati tamo gore. Trebalo je prvo da rešim neke stvari ovde. Mučili su me snovi u zadnje vreme, a ja sam osećao da mi ova žena može pomoći u tome. Ustvari, bio sam siguran u to. -"Mladiću, je li vam bolje ?", upita me ona. -"Jeste. I izvinite na onakvom ponašanju. Takav sam. Uvek se začitam tik uz banderu", rekoh. Ona se nasmeja i njeni zubi su blesnuli. Grejalo me trideset dva sunca u tom trenutku. To me ohrabrilo i opustilo. -"U stvari, znate u čemu je stvar ?", rekoh. -"Molim vas, recite ?". -"U tome što nemate tompus, što niste ćelavi i bradati i to me malo zbunilo u startu". A reč "nadrkani" ne treba korisiti u prisustvu jedne dame. -"Mnogo gledate crtane filmove, to je problem. Crtani filmovi lako ubede ljude u razne stvari. Na primer, da će pouzdano preživeti skok sa desetog sprata. U stvarnom životu, stvari ponekad znaju da se iskomplikuju. Tad obično bude suviše kasno. Tad ste već na metar od pločnika...nego, da pređemo na snove, šta mislite ?". -"Može. Evo, vi me uzmite u naručje, ljuljajte me malo, a ja ću da pokušam da zaspim i da vam opišem šta se posle dešava..." -"Vi ste, mladiću, izgleda, neki pokretni cirkus, pristigao u moju malu kancelariju, a ?", reče ona. Onda smo se još smejali. Ona i ja i čitav svet. Došlo mi je da se preselim zauvek na ovaj krevet i da se nedam i ritam ako budu hteli da me razmeste. Hteo sam da me Doktorka Frojd zaveže i da zauvek eksperimentiše na meni. Naravno, takve stvari, pravi džentlmen uvek zadrži za sebe. Taj sam vam. Klanjam se, otvaram vrata i prebacujem sakoe preko barica. Onda me je ponudila bombonama. Odbio sam. Ustala je, razgrnula zavese, otvorila prozor da uđe malo svežeg vazduha. Soba je odjednom bila puna sunca. Video sam slavuja kako je sleteo na sims. Promeškoljio se malo, a onda se primirio. Spremio se da pažljivo prati razvoj situacije. Pogledasmo se. Namignuo mi u znak podrške. Šanse su mi rasle. "Slavuj što namiguje", zaštitni znak rasta šansi, pade mi na pamet. -"Dobro. Dosta je bilo zafrkancije. Tu smo da radimo, a ne da uživamo i gubimo vreme, zar ne ?", reče ona. -"U redu. Evo o čemu se radi. U zadnje vreme sanjam neke snove koji od mene zahtevaju mnogo. Razumete ?. Snove koji nisu moji. Tuđe snove. Snove što lome mozak". -"Da, razumem. Mnogi ljudi dolaze sa istim problemom. Ljudi koje je neko uspeo da ubedi da su oni mali ljudi, ali zaboravio da i njihove snove u to ubedi. A snove je teško ubaciti u kutiju za šibice, znate...Molim vas, opišite mi vaše snove...", reče Doktorka Frojd, a ja pomislih, ova žena raspolaže informacijama. Barata podacima. Ima iskustvo iz prakse. -"Evo šta sanjam. Sanjam opsadno stanje i uzbunu.Bebu pod šlemom. Tenk u dnevnoj sobi, minsko polje pod jastukom i mitraljesko gnezdo u kolevci do prozora. Onda neki veliki čova kaže da je sve spremno i da mir opet može da počne. Kaže, imamo deset minuta i da nam štopuje vreme. Onda se ja tu nešto igram, jurim Sanju okolo, ona skiči i beži, ali ja nezadrživo napredujem i smanjujem razliku. I taman joj uletim u klizeći start i sapletem je nekako, odjednom se čuje povlačenje vode i podrigivanje i ja vidim neki bade-mantil u papučama kako stoji u kupatilu i ubacuje deterdžent u mašinu, pa zatim pritiska dugme za centrifugu ljudskih glava. Onda čujem mamu, urla...Deco, sklonite se sa igrališta !. Stižu kamioni !. Deco, sagnite glave !. Vraćaju se bombarderi... !". Počinjem da štucam, da se znojim, da se koprcam i da se gilitam. Doktorka Frojd me smiruje, peva mi nešto. Daje mi par minuta da se sredim... -"Da. Ljudi dižu dva prsta i ne razmišljaju o tome šta će se uskoro desiti sa ostalih osam. Neki dezorjentisani vojskovođa je jednom mudro zapisao..."sve što ti je potrebno, jeste da kažeš pravu stvar i svo vreme budeš na sigurnom mestu". Dezorjentisani, naravno, pošto je na kraju i on dolijao. Vojskovođe, te su vam mrtvi ljudi od samog početka, grobovi u pantalonama, sa idejom da svi treba da budu takvi. Nemojte to da vas plaši. To je način na koji se rešavaju porodične svađe. Posmatrajte to sa vedrije strane. Na primer, zamislite da živite na Marsu, da pijete pivo i pratite kako se ludi Zemljani opet proređuju i ustupaju vam mnogo slobodnih mesta na plaži", reče mi Doktorka Frojd. -"Čekajte, a bade-matil u papučama ?". -"Skinite ih pre spavanja". Pomislih, ova dama zna šta priča. Mada, možda bolje da ih skinem dok spavaju ?. Obazrivi bade-mantil možeš da smakneš samo kad se ne nada. Ili iz zasede. Krenula je neka fina stvar na radiju. Sunce se pomerilo par metara na gore. Ideja sa pivom me smirila. Zamišljao sam da sam zelen, da sam u gaćama za plažu i da držim peškir sa likom sirene. Osećao sam se rešen jedne traume. I spreman da pređem na drugu. Slavuj se smeškao i pevao. Ova mu je, izgleda, bila od omiljenih. -"Doktorko, često sanjam i ovo. Neke ruke mese Zemlju. Ozonske rupe rastu k'o kvasac. Mrtva priroda iskače iz slika i osvaja svet. Milijarde ljudi čekaju u redu na pijaci da kupe poslednje tri jabuke, grozd i breskvu što su preostali. Onda ja jedno veče sedim sa Sanjom, ona gleda utakmicu, a ja u njena kolena, kad odjednom prekid u programu. Važne vesti. Pojavljuju se neki krupni momci, sve kit do kita, ne znaš ko je veći. Planine mesa, brda glava, stubovi kravata, i svi stali u taj naš mali ekran. Igraju se eci-peci-pec, bacaju mikrofon od jednog do drugog, nešto bi valjda da kažu. Onda dovuku nekog poznatog spikera, znate, to su oni mali ljudi što sede u katodnoj cevi i čitaju razglednice sa letovanja naglas. Onda taj spiker pročita sledeće..."Ljudi, to bi bilo to. Svi smo krivi. Vi se izljubite i oprostite, a mi se selimo na Jupiter...". I onda, sneg. Prekid komunikacije. Fudbaleri plaču, sudija svira prevremeni kraj. Grmi. Nebo se pretvara u pretnju. Sprema se Apokalipsa pa na kvadrat. Ljudi vrište i padaju sa ivice Zemlje. Ljubim Sanju. Jedna letilica uzleće...". Visim na lusteru. Doktorka Frojd me gleda, uzdiše, odmahuje glavom.Pada mi na pamet potpuna besmislica..."dajte vi meni dovoljno pouzdanu lijanu, pa ću ja vama lako dokazati koliki sam ja majmun". Onda silazim dole, da se ne blamiram pred tom lepom ženom. Nije lepa slika. Ona čeka, ja visim na lusteru, a luster se klati levo-desno. Povišenim tonom mi kaže, "lezite da vam objasnim neke stvari...!". To i učinim. Mislim se, "a da uzmete bič...?". "Isključivo prljave misli", to je moje srednje ime. -"Nemojte da pravite toliku predstavu od toga. Tu ste nemoćni. Kitovi su, kao što i sami znate, zaštićeni od svega. A kad nešto zaštitite od svega, normalno je da se to sve više i više množi. Zamislite hiljadu kitova kako uskaču u WC koji se nalazi u vašoj čaši mleka. Šta posle možete da očekujete... ?" - "Milk-šejk sa čokoladom ?", kažem ja. Onda, ekspolozija. Valjanje od smeha. Kokice lete u vazduh. Slavuj likuje, tapše krilima i zviždi pobedničku himnu.Pauk-skeptik razmišlja..."ovi mora da su poludeli, čim se smeju k'o blesavi...". Odjednom, tresak vratima. Sve stalo, ništa se ne pomera. Slavuj zanemeo. Ulazi njena sekretarica, gospođa Nese. Jedna pametna, vredna ali usamljena žena. Odavno razvedena. Od kad ju je i smeh napustio, ostala je potpuno sama. -"Molim vas, Doktorka, šta ovo treba da znači ?. Napolju ima mnogo nesrećnih ljudi, kojima nije baš do smeha, znate", reče ona. -"Izvinite, nećemo više, gospođo Nese. I, skuvajte nam dva čaja, molim vas ". -"U redu", reče gospođa Nese i izađe iz sobe. Pratim je pogledom i mislim se u sebi, koliko u svetu ima ovakvih ljudi, kao ova gospođa. Usamljenih i očajnih, zatrpanog srca, koje još uvek kuca unutra. Majke i očevi, raspoređeni po bataljonima i četama. Sinovi i kćeri, mravi pod poštedom, zadovoljni što treba da nose samo sto puta od svoje težine na leđima, kad se nešto novo gradi. Provedu dan u nekoj kutiji, znaju da im se tu nije svidelo ni prošli put, pa ipak se iz dana u dan vraćaju na isto mesto. Takav sam i ja. S tom razlikom, što koristim vakcine. I idem na terapije kod Doktorke Frojd. -"Mladiću, nešto ste se zamislili ?" -"Izvinite, razmišljao sam nešto. Ima li uopšte smisla tuširati se, ako ulazim u kadu obučen, i sa kišobranom ?" -"Kupujte što više letnje garderobe, a kišobrane, što češće možete, zaboravljajte u kancelarijama i autobusima, to vam je moj savet. Nego, je l' može sad da padne jedna hipnoza, čisto da vidimo na čemu smo ?". -"Naravno da može, Doktorka. Je l' treba da se skinem ?". Nije mi odgovorila, samo se smešnula. Onda je ustala, i uzela neku debelu knjigu sa police, pa opet sela pored kreveta. -"Vidite, mladiću, ova knjiga je poznata po tome što sadrži hiljadu strana, milion reči, tri miliona slova i sedamsto hiljada znakova interpukcije. Ja ću da čitam polako, a vi brojte reči i pokušajte da zaspite..." Onda je počela. Zahrkao sam kod sto pet i odjednom sam bio u svom snu. Jasno vidim sebe. "Zmaj sam. Igram se i letim po dvorištu, otrgnut i šaren i rumen u licu. Skačem po oblacima lud, slavuj mi maše i namiguje, rukujem se sa orlovima, sa anđelima nazdravljam još jednoj pobedi. Prolećem kroz tunele i iskačem iz rupa u zakonima. Izgleda da je dokazivanje stvari postalo smešna i trivijalna stvar, jer, svako preuzima u svoje ruke sopstvenu odbranu i sopstvenu sudbinu. Poslednji zastupnik prosi na ulici i nikako ne uspeva da preživi. Letim dalje. Sistem je dole, ja sam gore. Pucaju na mene, ali njihove puške su male, ti njihovi meci imaju strašno slab domet, probleme sa sustizanjem, loš vid. Onda odustaju. Ležim na postelji. Prilazi mi neki čovek u belom, gleda u E.K.G. i kaže mi..."dečko, ne znam za dužinu i debljinu, ali ova tvoja linija makar nije bila ravna...sve do ovog trenutka." I onda, mrak". Budim se i gledam oko sebe. Roze zidovi, prepuna pepeljara, izuvene papuče pored kreveta, na meni moja omiljena pidžama sa tufnama. Nigde Doktorke Frojd, kancelarije i bombona kojima me je ponudila. Sve sam to sanjao. Ustajem, razgrćem zavese i vidim slavuja na simsu. Namiguje mi. Namigujem i ja njemu. Smejemo se. Plavo nebo i veliko Sunce garantuju za ovaj dan. "posvećeno Slavuju što namiguje" Pzdrv, W,W,3.
književnost.694 udav,
>> Njoj imponuje moj nacin >> govora, gleda me caklecim pogledom i misli da sam genije Hmmmm, a sto nisi lepo rek'o : "Smuvao sam Marinu." ------------------------------------------------------ >> Dobro sam to smislio, cestitam sebi. Ej, mislis da si mala >> lukavica, a ne znas da sam ja sve i uradio samo zato sto znam >> sta ces pozeleti. Marina naravno nema nalog na sezamu ? ------------------------------------------------------ Salu na stranu , lepa ti je pricica, mada ima potresan kraj ... :-)
književnost.695 dalex,
> Hmmmm, a sto nisi lepo rek'o : "Smuvao sam Marinu." Zato što je nisam smuvo. ;(
književnost.696 askripka,
Overa A kako mi je ova nedelja proletela, kao "Fantom" iznad Bagdada, kao triput bez vađenja, kao "Ferari" kroz sedam crvenih... Čovek sam skroman i zahvalan za sitna bodrenja koja mi Svevišnji s vremena na vreme šalje sa opštom idejom (to ja tako tripujem) da me osokoli u mom nadrkanom pravedništvu, da me osnaži i podrži naspram svih pakosti ovih usranih vremena... Već sedam dana znak neba se odaziva na ime Maja, ima dvadeset dve godine i urođen talenat za slatke igre kojima bate i seke u ovoj dolini suza prekraćuju vreme, a sinoć sam je prvi put odveo u omiljeni klub da stalnoj postavci životnih filozofa pokažem sve što, za razliku od mene, trenutno ne poseduju: njene duge, savršene noge, predinfarktnu figuru i zaljubljen pogled zelenih okica... Svi su se, normalno, pravili blesavi: kul je mala, brate, ali mene ćeri čeka Šeron, sad ću da je cimnem mobilnim da stavi pile u rernu, i te munje, ali, ma koliko se trudili, pogled bi im svako malo zalutao prema čudesima Majine topografije, i bale bi odjednom dobile neodoljivu potrebu da se prošetaju po bradi i reverima... Međutim, glavno zezanje je večeras. Smestio sam malu u krevet, i, normalno, spičio se pravo u klubić na laku seansu pumpanja ega i vađenja masti za koju je sinoćnji šou s Majom u glavnoj ulozi bio tek puka priprema... Ulazim kao bengalski tigar i sigurnim, gipkim korakom grabim pravo prema mojoj stolici na ćošku šanka koju nijedan som još nije stigao da prihapsi: sve se odvija savršeno... "Sigde Cobu, gađaj me jednim pivcem u roku od odmah..." nemarno kažem Buci, i osvrćem se da vidim kakav je utisak moj ulazak ostavio... "Sigde švaleru..." odvraća Buca "Je li, a gde si večeras štekovao onu malu od sinoć?" "Onu plavu...? Maju...? Jebi ga, mora dete da ustane ranije, ima sutra neke obaveze po gradu..." kažem i nastavljam da skeniram face po klubu: nešto nije u redu, nekako me ne mrze dovoljno... "Pazi se ti brate to kad kao mora da ustane ranije, mislim da znam tu klinku još iz Soul Fuda, nešto je kao furala sa onim Banetom što je puštao ziku petkom, napila mu se krvi ko kamparija..." "A, ona mala Maja," ufurava se Cope, koga ama baš niko ništa nije pitao "sinoć mi bilo truba da ti kvarim ugođaj, izgledao si ko beba kad se usere, ali znam klinku preko Nemanje, on ju je nešto kresao pre par godina, ali, mislim, nije samo on nego i Marko, Moca i pola pravnog fakulteta, ono, nije da te trujem, ali klinka je malo điha-điha, mator si već za takve budalaštine..." Spremam se da ga sagorim suptilnim raspitivanjem o tome da li je posle debele Vesne pre dve godine već uspeo da svojoj briljantnoj švalerskoj karijeri doda još neku recku, makar sa lakšom telesnom manom, ali me u pola reči prekida Neša, dobri, pouzdani, ne baš blistavi Neša, koji nažalost nije ni baron ni ložač... "A bre slepče", kaže, "sinoć ti celo veče šaljem signale, uopšte me ne vidiš... Slušaj...", spušta glas i prilazi bliže, dok Buca šatro seče limun za tedžu, a Cope se i ne trudi da kamuflira antene, "Znaš one moje drugare što valjaju pljuge, benzin i te munje... E pa oni mu ga malo daju po agencijama, čisto da se opuste, pa se i ja ponekad ogrebem... I ništa, ono, pre jedno dva metra su pozvali dve ribe kad sam ja bio tu, a ona tvoja od sinoć je ladno bila jedna od njih... Kad sam je video s tobom samo što se nisam šlogirao... Ja je, brate, nisam ni pipnuo, keve mi rođene, znaš da ne volim plavuše, ali Kanta i Glavonja je razvališe, pa računam, truba mi je da ti ne kažem, gde da šetaš ravu po gradu na pravdi boga..." "Aha...", kažem, i na pola piva kao popišan odlazim u noć: crno je, Bože, da crnje ne može biti, ali ja još uvek, skroz nekritično verujem u Tvoju beskrajnu mudrost i onaj pravi mig koji ćeš mi dati sutra, ili možda već noćas, tako da mi, dok po jebomrazici taljigam kući, tek svakih petnaest sekudndi pada na um da potražim Nešine simpatične prijatelje što valjaju pljuge i benzin, uradim neku utoku i presudim prvo kučki pa sebi...
književnost.697 acikic,
>Overa Ovo je dobro. Samo me obraduj, pa reci da se ne odnosi na devojke uopste. Pozdrav ANA
književnost.698 miobrado,
TREŠI TALAS Za obradu teksta trenirao me je Maks Šmeling, šta bi bilo da je Dostojevski imao daljinski upravljač? Ili Homer kameru? Ne bismo danas, svi u suzama, čitali izveštaj jednog slepca, sav se naježim od pomisli da je Tolstoj znao za treći talas i čipove od šesnaest bitova, ali da je morao da krije znanje kao zmija noge ne bi li ostao prljavi Hari. Sve spoznaje sveta u suštini su ništavne zbog vladavine ničega i jačega u jezgru svetske supstance. I zato je svejedno da li ćemo izabrati glavnu ili sporednu ulicu: uvek ćemo stići u bioskop. Vojislav Despotov ("Prljavi snovi", str. 38., Matica srpska 1988. god.)
književnost.699 miobrado,
SNAŠI SA SALAŠA Oj ti snašo sa salaša, Začepim ti dva vagaša! Vuk Stef. Karadžić ("Crven ban"/Erotske i narodne pesme, str. 74., Prosveta 1979. god., izabrao i priredio: Blagoje Jastrebić, recenzent: Milan Komnenić)
književnost.700 dr.grba,
>> A da se Pavić ponavlja, ponavlja se, to i kao laik i njegov obožavalac :) >> mogu da kažem. Zapravo, čini mi se da su pojedini delovi romana >> sastavljeni od već objavljenih priča, samo ne znam da li je >> doslovno prepisano ili prepričano. Takođe među romanima ima >> podudarnih delova. Al ne znam da li je to plagijat, ili kako mu >> dođe, da prepisuješ od samog sebe?? Ima lepa priča o delu koju Pavić priča na www.khazars.co.yu. Obavezno posetite.
književnost.701 dalex,
> Ima lepa priča o delu koju Pavić priča na www.khazars.co.yu. > Obavezno posetite. Rado, al baš i nemamo kako. Ako tebi (nekom)nije teško da baciš po nešto od toga ovde, bilo bi lepo.
književnost.702 pifat,
>>Ima lepa priča o delu koju Pavić priča na www.khazars.co.yu. >>Obavezno posetite. Da ne bude nesporazunma, URL je www.khazars.com :)
književnost.703 willow,
Tako stoje stvari, dečko One sada tako stoje, dečko... Iz utrobe vremena iskaču patuljasti džinovi od magle, a muda su ti se zaglavila u procepu, pa ne možeš da pobegneš... Sustigla su te suštinska pitanja. A kad ne znaš šta bi dalje, onda makar probaj da okreneš što više stvari sebi u korist. Zapisuj svoj bes po komadima stiropora. Onda to razbacuj, zaboravljaj i poklanjaj svima, oslobodi se toga kako znaš i umeš... Smisli neku opičenu auto-životnu mudrost kao ono... "sinko, some, jaši hrabro napred, sve dok se ne digne sav mulj sa dna..." Ne veruj legendi koja kaže da život čine male stvari. Ti znaš da su male stvari, dugmići i kolačići, namenjeni debelom mišu, i njegovom komšiji, mršavom pacovu. Rano mirenje sa malim stvarima, to su ti prvi simptomi dugačkog i dosadnog života, dečko... Prošlo je to vreme kad su te smatrali za neotkriveni rudnik zlata, pudinga i knedli, a ti se osećao vrednim, kao da si čitav naftni potencijal planete Jupiter. Sada si poželjan kao mina pod plombom. Sada si zatrpan, dečko... Ostale su ti samo reči. Reči su sada, tvoj jedini hleb, tvoja jedina žena, i tvoj jedini nož, brale moj... Ali, i to je nešto... Jer, dobar je taj osećaj... Taj osećaj, kad znaš, da od tog jeftinog i kiselog litra, sve kapi, svi gutljaji, i sve zdravice, pripadaju samo tebi... "posvećeno Dušanu Krstiću" Pzdrv, W,W,3.
književnost.704 gkosta,
>> Ima lepa prica o delu koju Pavic prica na www.khazars.co.yu. >> Obavezno posetite. > > Rado, al bas i nemamo kako. Ako tebi (nekom)nije tesko da bacis po > nesto od toga ovde, bilo bi lepo. U attachment-u: --------------- Milorad Pavic Pocetak i kraj romana Izvor: ------ http://www.khazars.com pavic.txt
književnost.705 mcar,
5.703 - Izazvalo emocije - odlicno, odlicno. MC
književnost.706 mcar,
Beda (secanje na buduce dane) Sasvim mirno, i polako. Oni sluze samo tako. Nadaju se boljoj buducnosti: mrvice sa stola gospodara mozda ce pasti i bicu srecan ako ih ti ne uhvatis. Svakidasnje teme, plemenska jadikovka. Oni se pretvaraju da ih zanima, ulizuju se i u snovima. Sad je pravo vreme za zezanje, muvanje i sticanje. I meni bice dobro, ako nikome ne bude, ako gospodar dozvoli. Vera u simbole, lazne titule. Jer oni misle da se nista ne dogadja, oni se trude da izgleda da je u redu. I kazu: strpi se, covek treba da se bori, pa i gmizajuci. I kazu: kako je prijatno kad se vrata iza tebe zatvore, kada znas da su neki ostali napolju. U stavu mirno, spram izvora moci. plemeniti i hrabri, uvek su bili najbolji. Ali uvek su bili samo: sto redova u potiljak, petsto redova u potiljak, hiljadu godina u potiljak, svi zajedno u potiljak, da cutimo, da skruseno cekamo oglodane kosti, podrugljivi smeh. MC
književnost.707 dalex,
> U attachment-u: > --------------- > Milorad Pavic > Pocetak i kraj romana Ej, hvala najlepše! Zaboravih u prethodnoj poruci da pitam, ima jedna misterija kod mene glede Pavića. Naime, nisam uspeo da nađem gde se razlikuju muški i ženski primerak 'Rečnika'. Imao sam u jednom trenutku oba primerka u rukama, znam šta je kurziv, al nisam nešto posebno bistar ;). To sam već ranije hteo da pitam na Sezu.
književnost.708 dr.grba,
>> Da ne bude nesporazunma, URL je www.khazars.com :) Da, tako je, izvinjotka.
književnost.709 dr.grba,
>> mene glede Pavića. Naime, nisam uspeo da nađem gde se razlikuju >> muški i ženski primerak 'Rečnika'. Imao sam u jednom trenutku >> oba primerka u rukama, znam šta je kurziv, al nisam nešto posebno Poslednji pasus u epilogu, par rečenica.
književnost.710 m.s.pesic,
Pavić je našao način da Vas zaludjuje. O tome možemo posebno da pripovedamo i raspravljamo. Ko je u konfi govorio o praslovenskim mitovima, koje je stari lisac dobro iskoristio, posve je u pravu. Ovde nije rečeno, ali da dodam, pošto se govorilo o plagijatu kod Grobnice za Borisa D. tada mladi pisac Radomir Glušac je optužio Kiša da mu je prepisao čitavu pripovetku.
književnost.711 kum.djole,
>> Što se mene tiče, briši sve što ja napišem ako smatraš da je potrebno. Ne bre. ;) Svaka tvoja poruka treba ovde da završi. Sa što više pikantnih izraza. ;) Bolje da slušam tebe kako razgoropađuješ Smiljanu nego Daleksa što nema tri čiste da istambura Marinu no se zbog nje još strmEca s tvrđave.. ;)
književnost.712 dalex,
> >> mene glede Pavića. Naime, nisam uspeo da nađem gde se razlikuju > >> muški i ženski primerak 'Rečnika'. Imao sam u jednom trenutku > >> oba primerka u rukama, znam šta je kurziv, al nisam nešto posebno > > Poslednji pasus u epilogu, par rečenica. Pa tako otprilike piše u onom objašnjenju, koliko se sećam, 'poslednja rečenica napisana kurzivom'. Al kako nemam ni jedan, a kamoli oba ;) primerka rečnika, mislio sam da neko ko ima napiše konkretno te rečenice, tj. ako se može naći na toj inet adresi, a hvala u svakom slučaju.
književnost.713 dalex,
> Pavić je našao način da Vas zaludjuje. O tome možemo posebno da > pripovedamo i raspravljamo. Ko je u konfi govorio o praslovenskim > mitovima, koje je stari lisac dobro iskoristio, posve je u pravu. Na koji nas način lisac zaluđuje? Ako je koristio mitove za osnovu svojih priča, ja ne vidim u tome ništa loše. U svakom slučaju rado bih čuo (uf, čitao :) ) nešto o tim njegovim izvorima, kao što i Smilju zamolih onda.
književnost.714 dalex,
> Bolje da slušam tebe kako razgoropađuješ Smiljanu nego Daleksa što nema > tri čiste da istambura Marinu no se zbog nje još strmEca s tvrđave.. ;) Alo uprava!!! Murija!!! Međunarodna zajednico!!! :) Drž razbojnika! Ovog u gornjem delu trenerke, jeste, njega! Malo je da se ovi početak neobuzdanoga flamea obriše, malo je da bude spaljen & duboko zakopan. U Hag zločinca kuma! Taman da ide sa ovim kontigentom ministara iz vlade, da uštedimo troškove prevoza. :) Nije što mi kalja sveti lik & vređa mi tanane & osetljive dubine osećajnoga mi bića. Ni po jada što vređa ingeniozno mi književno delo. Sve bi otrpeo. Al ono što me izbezumilo & izbacilo me iz takta... ... što mi bre user napisa velikim slovom!!?? ;)
književnost.715 dr.grba,
>> a kamoli oba ;) primerka rečnika, mislio sam da neko ko ima napiše >> konkretno te rečenice, tj. ako se može naći na toj inet adresi, >> a hvala u svakom slučaju. Toga tamo nema. BTW, iz nezvaničnog izvora saznajem da Pavić planira da povremeno objavi poneku priču na Internetu.
književnost.716 m.s.pesic,
d> Pa tako otprilike piše u onom objašnjenju, koliko se sećam, d> 'poslednja rečenica napisana kurzivom'. Al kako nemam ni jedan, d> a kamoli oba ;) primerka rečnika, mislio sam da neko ko ima napiše Ako se dobro sećam radi se samo o _jednoj_ reči. Dakle, muški i ženski primerak je mamac za snobove: imaju oba primerka, pa mogu, valjda, da ih spare i dobiju primerčiće. U Pavića ne treba gledati kao u ikonu.
književnost.717 m.s.pesic,
dalex wrote to m.s.pesic: Bilo bi pametnije da Vam odgovorim na e-mail ali neka bude i ovako. Pavić je veoma moćan čovek i nevolje mi nisu potrebne. Ali da nastavimo, mada odista nemam ni vremena ni volje da pišem traktate o Paviću. Bilo bi neskromno da Vas uputim na tekstove moje skromnosti o rečenom piscu (ali ne na Sezamu već po književnim revijama). Da Vam uštedim trud (a i sebi, da preturam po revijama) to su bili tekstovi o njegovim delima do Ruskog hrta, uključujući i njega. Prestao sam, dakle, da se bavim Pavićem pre dvadesetak godina. Većina tekstova bila je afirmativna. Prestao sam da pišem kada više nije moglo da se, čiste savesti, piše afirmativno. d> Na koji nas način lisac zaluđuje? Ako je koristio mitove za osnovu d> svojih priča, ja ne vidim u tome ništa loše. Ako ste pažljivo čitali Pavića, recimo od zbirke pesama Palimpsesti videćete da Pavić od dve knjige čini treću. A Vi i za treću dajete novac, ne onaj koji ste već dali za prethodne. Ako Vas ne zaludjuje, onda Vas vara. Nisam, dakle, upotrebio pravi izraz. d> U svakom slučaju rado bih čuo (uf, čitao :) ) nešto o tim njegovim d> izvorima, kao što i Smilju zamolih onda. Za Pavića radi tim. Tragaju, čitaju, zavaravaju tragove. Da bi se sve otkrilo, objasnilo, potrebno je itekako mnogo vremena. Niti ga imam (vreme) niti volje da se previše njime bavim. Jednostavno rečeno: imam treća posla. Možete ovo smatrati i povlačenjem, prethodne rečenice opštim mestima, neargumentovanim, briga me. Kada se, u beletristici, pojavio kasnih šezdesetih bio mi je veoma drag, zanimljiv; preporučivao sam ga na svakom koraku. Prošlo me je - pročitao sam ga.
književnost.718 m.s.pesic,
d> BTW, iz nezvaničnog izvora saznajem da Pavić planira da d> povremeno objavi poneku priču na Internetu. Ne da planira nego realizuje.
književnost.719 udav,
Zanimljivo.
književnost.720 udav,
>> Poslednji pasus u epilogu, par recenica. Cela ta stvar sa muskim/zenskim primerkom je samo (ne)vest nacin da proda sto vise knjiga ... ali ne bih sada o tome ...
književnost.721 dalex,
> dalex wrote to m.s.pesic: > > Bilo bi pametnije da Vam odgovorim na e-mail ali neka bude i > ovako. Pavić je veoma moćan čovek i nevolje mi nisu potrebne. > Ali da nastavimo, mada odista nemam ni vremena ni volje da > pišem traktate o Paviću. Ovo dalex nije napisao :), al nema veze... > Bilo bi neskromno da Vas uputim > na tekstove moje skromnosti o rečenom piscu (ali ne na Sezamu > već po književnim revijama). Da Vam uštedim trud (a i sebi, da > preturam po revijama) to su bili tekstovi o njegovim delima do > Ruskog hrta, uključujući i njega. Ne bi bilo neskromno, al kakvo crno preturanje po revijama. Ako imate po nešto od toga u elektronskom obliku, bacite ovde ili meni na mail, ja bih rado pročitao, svakako ne da bih se svađao sa Vama, nego da bih nešto naučio. > Prestao sam, dakle, da se > bavim Pavićem pre dvadesetak godina. Većina tekstova bila je > afirmativna. Prestao sam da pišem kada više nije moglo da se, > čiste savesti, piše afirmativno. Zašto nije moglo tako da se piše čiste savesti? > Ako ste pažljivo čitali Pavića Pažljivo? Šta znam... "Lud živi dokle oće, a mudar - dokle mora." "Za neke stvari je po nekad suviše kasno, kao kad se suviše kasno ode na spavanje." "... i učitelj razbi ćup. Učenik ga je, začuđen, upitao zašto je to učinio. Učitelj reče: Kada ne znate šta stvar predstavlja, ona je za vas sve ono što nije. Da sam ti rekao šta je, pa ga onda razbio, to bi bio gubitak. Ovako, on je za tebe sve ono što nije, a to je svakako više. I zaista, hazarski ćup služi i do danas, iako niko ne zna šta je on." "Persijski Šah i turski Car odlučiše da sklope mir, i poslaše glasnike sa bogatim darovima. Glasnici krenuše, jedan iz Isfahana, drugi iz Carigrada i sretoše se u hanu, otprilike na polovini puta. Tu im stiže glas da je Šah svrgnut, a car umro. Kako nisu znali šta da rade, ostaše u hanu. Vreme je prolazilo, a oni su za život trošili darove koje su poneli. Kad stigoše negde do pola, sastaše se, i nakon većanja odlučiše da ostatak bace u reku, pa da se vrate, svaki svojoj kući. Možda su i naše ljubavi takve, šaljemo ih po glasnicima, koji pola potroše uz put, a pola bace..." ... da ne nastavljam, i onako je skroz bez veze jer parafraziram iz glave. Ako uporedite sa originalima, dobijete otprilike kvalitet moje pažljivosti :), ali to ne beše pažljivost kritičara, već najobičnijeg konzumenta... > Ako ste pažljivo čitali Pavića, recimo od zbirke pesama Par zbirki priča, valjda sve romane, nijednu pesmu. Bilo bi mi jako zanimljivo da neku pročitam, voleo bih da neko baci ovde... > Palimpsesti videćete da Pavić od dve knjige čini treću. A Vi > i za treću dajete novac, ne onaj koji ste već dali za > prethodne. > Ako Vas ne zaludjuje, onda Vas vara. Nisam, dakle, > upotrebio pravi izraz. Izraz uopšte nije bitan što se mene tiče. A što se tiče para, tu je lisac baš našao crkvu gde će da se moli :). Ne posedujem ni jednu njegovu knjigu, al ima da frljim pare, kad se ukaže zgodna prilika... > d> U svakom slučaju rado bih čuo (uf, čitao :) ) nešto o tim njegovim > d> izvorima, kao što i Smilju zamolih onda. > Za Pavića radi tim. Tragaju, čitaju, zavaravaju tragove. Ne znam baš tačno, čini mi se da i za druge pisce, pogotovo na zapadu, često neko radi istraživanje. A kakve veze ima zavaravanje tragova, e to mi nije jasno. > Jednostavno rečeno: imam treća posla. Možete ovo smatrati i > povlačenjem, prethodne rečenice opštim mestima, > neargumentovanim, briga me. Ma što se mene tiče hej, haj, baš nas briga, generalno :)... > Kada se, u beletristici, pojavio > kasnih šezdesetih bio mi je veoma drag, zanimljiv; > preporučivao sam ga na svakom koraku. Prošlo me je - pročitao sam ga. To me zanima. U kom smislu ste ga pročitali? Da li Vam više nisu draga i zanimljiva njegova dela od onda?
književnost.722 dalex,
> d> Pa tako otprilike piše u onom objašnjenju, koliko se sećam, > d> 'poslednja rečenica napisana kurzivom'. > Ako se dobro sećam radi se samo o _jednoj_ reči. Kojoj? (Mislim da u objašnjenju stoji 'rečenica', al kako se dve rečenice razlikuju ako im se reč razlikuje...) > Dakle, muški i ženski primerak je mamac za snobove: imaju oba primerka, pa > mogu, valjda, da ih spare i dobiju primerčiće. :) > U Pavića ne treba gledati kao u ikonu. Pa, ovo nema neke veze s temom, al kad smo kod ikona... Dakle, pripadam jednoj od generacija koje su, u klinačkim danima, imale prilike da gledaju bumbare u crnim automobilima, da im mašu zastavicama, nose štafete... Zatim, baš negde u periodu kada počinješ da razabiraš stvari, mogao si videti kako se čitava šarada topi kao sladoled na suncu, kako se skidaju slike sa zidova učionica, kopaju spomenici iz dvorišta, kako se jedna predstava sveta ruši, propada. Ajde što je bilo ružno i bedno, nego što je ispalo groteskno, paradoksalno; paradoksalno, da ti uvrne mozak ako previše misliš, ako ti se za trenutak učini da si uspeo da nađeš trunku smisla da je sledećeg trenutka pretvori u potpunu suprotnost... A iz svega toga, na žalost ne kao proizvod filozofskih razmišljanja, više kao empirijski nametnuta potreba zarad psihičkog preživljavanja, došao je nauk da ne treba *nikoga* gledati kao ikonu... ... te da čak i kod same ikone postoji osnovana sumnja :), jer "ne pravi mi lika ni idola", mada ne znam što sam ovoliko udario u tamburu oko toga ;). Da se vratim temi... Ako ste pažljivo pročitali moju prvu repliku o Paviću (civ.savet 32.56) videli ste da sam se složio sa tim da u Pavićevim delima ima ponavljanja, nego beše pitanje da li je i u kojoj meri to plagijat. Otud i pitanje o izvorima. Replika beše upućena Smilji, koja je, kako vidim, rešila da napusti Sez, zbog čega mi je iskreno žao. Pavićevu želju da uzme pare ne beše ona pomenula nego ja, u toj replici.
književnost.723 dr.grba,
>> zastavicama, nose štafete... Zatim, baš negde u periodu kada počinješ >> da razabiraš stvari, mogao si videti kako se čitava šarada topi kao >> sladoled na suncu, kako se skidaju slike sa zidova učionica, kopaju >> spomenici iz dvorišta, kako se jedna predstava sveta ruši, propada. >> Ajde što je bilo ružno i bedno, nego što je ispalo groteskno, >> paradoksalno; paradoksalno, da ti uvrne mozak ako previše misliš, >> ako ti se za trenutak učini da si uspeo da nađeš trunku smisla da je >> sledećeg trenutka pretvori u potpunu suprotnost... Ovo bi mogao da bude sjajan prolog za "Predeo slikan čajem".
književnost.724 dalex,
> Subject: ŠTA SVE MOŽEŠ U BEOGRADU KAD SI TURISTA Subject: Re: ŠTA SVE MOŽEŠ U BEOGRADU KAD SI ŠETAČ :) > Ja ne čitam Miloradove knjige. > Pokušao sam da pročitam jednu, ali nije išlo. > Neko to može, ali ja ne. Po meni, ljudi vole ili ne da čitaju Pavića, zavisno od ukusa. Valjda zbog specifične forme (ili je to stil?) šta znam. Kod ovog pisca nema 'ovaj mi se roman sviđa, a ovaj ne', bar kod ljudi sa kojima sam ja pričao o tome. Samo on/off. Ja volim da ga čitam. Pri tome nipošto ne razumem sve što je napisano, niti znam sve te mitove & legende koje su koren njegovih dela. Ponavlja se, a ja i onako po više puta čitam knjige koje volim, pa mi samo uštedeo napor. > Pinki je video Tita. dalex too :). Na studprot-u prošle godine, kod Platoa. Nigde lule i kerova, al poznata mi faca, a i kačket & brkovi su tu. Počnem da ga odmeravam, i baš kad sam ustanovio da jeste on, i hteo da mu priđem, sa rečima 'Ma jes to ti Milorade!?' :), čovek me pogleda. Ima po njegovim knjigama nešto o urokljivim pogledima, tek, ja sam iz ovoga pročitao 'Ja sam Milorad, *onaj* Milorad, the Milorad. Mrzim što svaki kreten misli da može da priđe i priča sa mnom kad me vidi na ulici.'. Bez reči, virtuelno, takoreći :). Ok, poručim mu ja isto tako virtuelno, ima po tim knjigama i nešto o razrokim sisama, ma mi nije omiljeno. I odustanem. S lošim utiskom... Ne znam de sam pročitao :) da je naš život kao trka, samo što cilj nije na kraju, nego negde na sredini. Nekad trčiš, i ne znaš da si cilj već prošao... Otkud znam, možda je Milorad presekao ciljnu traku, mada ja ne bih voleo da je tako. Al opet ću s uživanjem da pročitam "Nove beogradske priče"...
književnost.725 willow,
Aleksa, kad već pomenu Pavića... A šta misliš o romanima, pesmama i pripovetkama književnice Džoan Kolins ? :)
književnost.726 miobrado,
TEKILA Kupio sam dogu majko malog konja što ne voli u suzama pa me goni zavidi mi dušo ja i ti zakolji bika krv nek mu šiklja na toj zavidnoj mi blizini u njemu krklja nekakva lira - il mi se čini Balkan-ekspres je diskurs uz gusle nisi sretna u brdima bez jataka kao sred Menhetna što nije naše vlažan je klitoris u proleće obeća Ljubav i Zapad osvanu vene i žice fenomen za amen Tekili sve više veran U svojoj nesreći trudi se božjom milošću izabran za branje trešanja kad sezona dođe katkad u paklu da znaš pomračen um kako bere u korpu stavlja bojim se obične reči tome služe il ne očni kapak il naopako sunce višak krvi u mozgu laste Nebojša Vasović ("Brazil", str. 7. i 8., Matica srpska, 1986.)
književnost.727 miobrado,
MOJE IME Moje ime se ne izgovara javno policija ne dozvoljava da se širi Moje ime je konspirativno ime nekih mojih drugova ono se ispisuje noću po zidovima po cijenu slobode Moje ime je lozinka ljubavnika ono se izvikuje pod vješalima Mojim su imenom samo najhrabriji krstili svoje dječake u slijepim planinskim kućama znajući što ih zbog toga čeka Arsen Dedić ("Brod u boci", str. 86., Znanje, Zagreb 1982.)
književnost.728 miobrado,
>>> Pinki je video Tita. >> dalex too :)... Samo se planine ne sreću! Tako ti je to kad cirkulišeš unutar kruga dvojke. Svojevrsni "Rock around o clock inside circle-two". E, ovo sam, baš, dobro napisao i preveo. Inače Pinki je prodavac iz knjižare, a čitav događaj se odigrao jednog lepog dana početkom maja meseca 1994. godine. Tačnije 5. maja. Milorad je, naime, po mojoj proceni, hteo da uzajmi "Talmud" od prodavca - Pinkija, e da bi ukazao sagovornici - koja ga je čekala ispred ulaza - na neki deo teksta. >> Po meni, ljudi vole ili ne da čitaju Pavića, zavisno od ukusa... Pokušao sam sa "Hazarskim rečnikom" i to na ovaj način: po čeo sam od početka (sve počinje od početka) i kad sam pročitao prvu nepoznatu reč potražio sam je u nastavku. Čitajući objašnjenje za prvu nepoznatu reč pročitao sam drugu nepoznatu reč i potražio sam objašnjenje za drugu nepoznatu reč. I tako reč po reč, reč - dve; uhvati me muka od tog cirkulisanja, te odustah. Toliko o Miloradu i "Hazarskom rečniku".
književnost.729 willow,
Evo, ljudi, stiže još teksta. Ovo ide i na Pro, ofkors. "Paralelni juzeri", pomirite se sa mojim dupliranjem u vašem padu, molim. :) Dok sedim i čekam smak sveta s' proleća Dok sluđena dečica utoljuju svoju glad, ližući ostatke marmelade sa kuhinjskih noževa, prolazne krize konačno prerastaju u hronične bolesti, i eventualnosti onda postaju izvesnosti. Plodovi razjarenosti, iznuđene tragedije i isforsirane nesreće, na vreme stižu u domove i sada mire i zbližavaju ljude. Smeh je tu neprikladan. Izliv pogrešnih emocija u loše vreme, i toga je sve više. Jedino što mogu da učinim za sebe je, da još pišem, i da još pijem, da se pomalo nadam, dok sve više čekam... Da smišljam svoj plan bekstva, jer postoji već sasvim dovoljno razloga da se udaljim odavde. Ako zatvorim poslednja vrata za sobom, jedina zakucana poruka, znam da će biti : "Živi svoje, to što imaš, i ostavi moje parče stiropora na miru...". Do tada, volim da izvodim svoje male trikove, mizerije i budalaštine u šetnju, kroz šume od bezimenog drveća. Te moje drage mešance pikinezera i šarplaninaca, da izvodim na svetlost svih ovih uskih zemaljskih dana, i da puštam u vazduh jebade tipa : "Tumaranje i otaljavanje stvari i napredovanje prema nigde, to je nešto što je sasvim sigurno i izvesno, i zato mu se i ne treba dodatno nadati..." Smeh je stvarno jedina stvar koja me može spasiti u ovom sjebanom svetu, a snovi su mi zadnja odstupnica i krajnje rešenje, kad je mrkli mrak u pitanju... Prastari vic o mravu i cvrčku, mislim, ima stvarno dobru pouku. Mrav nema glavu, ali zato ima strašno jaka leđa. Osnovni problem sa mravom je taj što je nakupio suviše praznih tegli za zimnicu i što je violinu davno zamenio za kisele krastavce. Cvrčak je, po meni, dasa i po. Jer, kad zviždiš i skačeš svih devet meseci, onda ti i onih tako zajebanih tri, mnogo lakše padnu. Loše je to, što gluve olovne lopate opet zatrpavaju i žačepljuju prostor, nanose brane, i skraćuju reke na silu. Tužno je to, što se ljudi-golubovi i novi Ikari, jedan za drugim, strovaljuju i ruše sa neba, jer ne žele da shvate da postoje krivine, u kojima je potrebno imati nešto više od voštanih krila, presvučenih štitom od kokošijih gaća i ćurećih pidžama. Neki ljudi se čudno ponašaju... Vole da zastupaju tuđe stavove i tuđe želje, obično moje stavove i moje želje, i onda ja tu uvek ispadnem skroman, na primer, dovoljno mi je da se hranim živim kaktusom i nalivam se jutarnjom izmaglicom... I, sve ovo, to nije pitanje trenutnog nedostatka žene. Pre toga, stvari nisu puno obećavale, a sada su samo loše... Jer, dok krljanje traje, sve ambicije se gube, sve šupljine se proširuju, i svi bunari presušuju. Ali, zadnjih par dana je bilo sasvim u redu, što se mene tiče. Došle su neke lepe vesti, smeh je nabujao, i slavuj mi namignuo. Eto, svaka iznenadna akcija dobrih ljudi, pomaže, i, što je veoma važno, uvek smanjuje procenat poseda lopte kod onih drugih... "posvećeno Dragutinu "ma men" Aleksiću"
književnost.730 miobrado,
ČUVAJTE SE OPšTIŠ MESTA! N. Gogolj Savet koji je navedeni uputio sestiću, jer se ovaj nameračio da postane književnik.
književnost.731 mcar,
Stid Hodamo po ulicama nase mladosti, osecamo kaldrmu pod nogama. Gomile po uglovima, konzumente piva, i reski zvuk tramvaja. Ovo je grad, ovo je nakada bio grad. Tutnjava ispod oblaka, zlokobna najava, svi znamo sta ce se dogoditi. Izvesnost zla potpuno je jasna. Sporadicni slucajevi dokazuju pravilo. Neobicna tuga nas opija, toliko godina od rodjenja, tek sad shvatili smo da smo stranci, vezani jos tananim dahom ulica. Nesposobni da se pokrenemo, da ucinimo nesto ispod nadiruce plime. Pokusavamo da ne priznamo ono sto dolazi, ali uzalud, cak se i secanja raspadaju. Ka velikom ponoru tece ova reka, ona nosi ljude, kuce i uspomene. I dok prethodnica na crnim konjima stize zemlja pod kopitima grci se od stida. MC, 13.07.97.
književnost.732 mcar,
Nema dalje (Emigrant) Nema, mozes da biras pravac i smer, ali izlaza nema. Proslost je talog nekog drugog vremena, a ti trajes sada, ovde, izbezumljen i prazan. Uzalud se hvatas knjiga, te fotografije ne znace visde nista. Samo represija traje, grubo i nesmanjeno. I kao sto rekoh, shvati da ne postojis. I kao sto rekoh tvoje vreme jeste isteklo, odavno su pustili vodu. Neko drugi, ko ne postavlja pitanja, spavace u tvom krevetu isto tako slatko kao ti. Ti si ovde stranac, cir u zdravom mesu uklopljene, naviknute i zadovoljne vecine. Ti im smetas. I to sto se oni pale na moc, sto ne vole da budu slobodu, to samo znaci da imate razlicite ukuse. I to sto za sebe govore da su veliki, a ti znas da si mali, to znaci da ne cenis sebe dovoljno. Stoga ne nadaj se vise, nikoga nece zaboleti kada napustis svoje mesto koje je odavno prazno. MC
književnost.733 m.s.pesic,
proza Postmodernistički nadrealizam Milorad Pavić, "Šešir od riblje kože", Draganić, Beograd, 1996, str. 78 Ut pictura poesis Horacije "Šešir od riblje kože", novo delo Milorada Pavića s podnaslovom "ljubavna priča", jeste fantazmagorična pripovetka u kojoj glavni junak Arkadije sreće, gubi i pokušava da nadje tajanstvenu devojku Mikainu. Sudeći po imenima careva i naselja, pripovetka je smeštena u treći vek nove ere, na teritoriju današnje Srbije. Knjiga je lepo ilustrovana antičkim predmetima i umetničkim delima snimljenim u Narodnom muzeju, ali izgled vara: ova pripovetka je neuspela i ne bih je nikome preporučio. Razloga ima mnogo. Većina problema proističe iz nepodnošljivo siromašne naracije. U celoj pripoveci skoro i nema književnih slika jer pisac samo saopštava kakav je koji lik, šta je učinio, do kog mesta je stigao. Pavić kazuje umesto da prikazuje i traži da mu verujemo na reč. Pripovetka čak podseća na sinopsis, na prepričavanje fabule nekog budućeg, opširnijeg dela. Naracija je najčešće ovakva: "Hram Arkadije nije našao po opisu koji mu je bio dat. Na pomenutoj mu obali nije bilo nikakvog hrama. Neki namernici rekoše mu da je hram pod zemljom. Čim sidje vide da je na zid hrama okačen drveni ključ." Arkadije je dobio opis hrama, ali ne i čitaoci. Kakavi su to namernici, kuda je Arkadije sišao (verovatno u katakombe), kako, otkud se posle našao "u hladu drveta", to sve ostaju misterije, kao pitanje zašto pisac četiri puta kaže "hram" u četiri rečenice. Takodje, šešir od riblje kože, centralni motiv, nema nikakav oblik ili boju, samo paradoksalan pojam. Problemu doprinose ilustracije. One su obično vezane s tekstom, ali čemu služe? Ovo nije putopis, ni knjiga popularne arheologije, i ilustracije dodatno siromaše naraciju jer omogućavaju Paviću da jednostavno kopira sliku umesto da je rečima stvori. Pripovedač kaže: "Kao opčinjen gledao je u divan komad bronze postavljen na raskršću." Slede dve tačke i fotografija bronzanog poprsja. Na taj način svako može da stvara knjige. Ako je pisac želeo da u postmodernoj igri uključi ilustracije u tekst, mogao je da vidi kako ih je Donald Bartelmi koristio na funkcionalan i promišljen način. Obično nedovoljna, naracija nekad ode u drugu krajnost i stvori tautologije, recimo ove tri rečenice umesto jedne: "Arkadije nadje kovnicu novca zatvorenu. Više nije radila. Druge godine svoje vladavine rimski imperator Galijen zatvorio ju je." Zbog oskudne naracije i pljosnatih likova čitalac je prinudjen da knjigu čita u simboličkoj perspektivi, a ona očigledno upućuje na hrišćanstvo: rioba je simbol Isusa (što šešir od riblje kože čini morbidnim), hrišćani su svi koji nose šešir, drveni ključ je raspeće, a Sangreal je sveti Gral. Medjutim, ni sa ovim saznanjima zbrka nije manja jer neka bitna pitanja ostaju bez odgovora. S kojom motivacijom Arkadije proda ključ i time izgubi Mikainu? Čemu služi insistiranje na junakovim stalnim susretima s tada još nepoznatim hrišćanima kada on ne stvara nikakav odnos prema njima? Kako se i zašto Mikaina na kraju poistovećuje s njegovom kćerkom? Neki drugi simboli nemaju nikakvu ulogu. Junak vidi u Mikaininom snu kompjuter (predstavljen ilustracijom), sa sve podacima o proizvodjaču, broju megaherca i seriji. Taj fantastični motiv se netragom gubi i nije jasno zašto je ona, mada vidovita, išta sanjala o dalekoj budućnosti, i zašto kompjuter a ne spejs-šatl (osim ako je to nevešt pokušaj rušenja umetničke iluzije). Takodje, junaku nikne ženska kosa, ali pisac i to kasnije zaboravi pošto pred kraj knjige Arkadije ponovo ima normalnu kosu. Pisac očigledno ne želi ili ne ume da sve motive spoji u organsku celinu gde bi dobili smisao. Lepo je pisati otvorena dela, ali to ne podrazumeva gomilanje nepovezanih motiva. Bez unutrašnjeg jedinstva, knjiga ostavlja utisak proizvoljnosti. Čak i snovidjenje ima svoju logiku, a ovde junaci kao marionete tumaraju po apstraktnom pejzažu, postupaju neosnovano i pričaju samodopadljive besmislice i banalnosti, poput: "Tada mu se otkri da od svega u čoveku najbrže stari znoj, a najsporije stari duša." Ili: "Duša i telo su lavirint jer, i lavirint ima telo i dušu. Telo su zidovi lavirinta, a duša staze koje vode ili ne vode do središta. Ući je roditi se, izaći - umreti." Mnogo pozdrava od Orfeja i Platona. Postoje i brojne neosnovane opscenosti. Arkadijeva žena je ovako uvedena u priču: "Neka devojka u žurbi ispremeta pred njim guzice i on je na grčki način uštinu za dupe." U prvom poglavlju opisan je starac s velikim udom. Starac se više neće pojaviti, a njegov ud još manje, i nejasno je zašto ga pisac ističe i koristi oveštalo poredjenje: "Njegovo ogromni ud ležao je primetan pod ogrtačem kao skoturana zmija u pesku." Stilski gledano, rešenica je štura i ne uvek pravilna (recimo, "radio sa klještima"), a fond reči ne može da impresionira. Pisac prečesto koristi fraze: "Otrčao kao lud", "prestrašen do srži u kostima", "umela da kuva kao niko", "prsnuše u smeh", a junaka leptir "prati kao kuče" (možda je to Markesov junak). "Šešir od riblje kože" predstavlja isprazan manirizam nastao recikliranjem ranijih Pavićevih knjiga i maltretranjem očudjenja. Ova ocena bi bila manje oštra da je posredi pisac-početnik, koji tek traži svoj put oštreći svoje pero (da u ja malo koristim fraze). Medjutim, čovek koji je sebe skromno nazvao najvećim živim srpskim piscem ne bi smeo da objavljuje ovakve knjige ako želi da mu iko poveruje na reč. Veselin Marković "Naša borba", četvrtak, 29.02.1996. strana 15
književnost.734 spantic,
> BTW, iz nezvaničnog izvora saznajem da Pavić planira da > povremeno objavi poneku priču na Internetu. To je i uradio u okviru Projekta PACTKO. Pogledajte http://www.knjizevnare.co.yu/pavic/ Mora da se tamo pogleda :)
književnost.735 recc,
Elektronsko (html) izdanje časopisa "Reč" - časopis za književnost i kulturu. Aprilski broj: konkurs za horor priču - više domaćih autora, poezija, redovni prilozi u rubrikama književne kritike i osvrti na ostale umentosti. Fajl možete raspakovati opcijom -d -o, kako bi vam se raspakovali zajedno sa subdirektorijumom. Uživajte u lepoj reči! :) rec9084h.zip
književnost.736 olio,
> Uzivajte u lepoj reci! :) Bas lepo da se neko seti. To je ranije slao ovde user:NOVIM(Novica Milic) koji je bio i urednik. Sada je verovatno na Sezampro-u. Hvala!
književnost.738 recc,
>> Bas lepo da se neko seti. Bilo je dovedeno u pitanje opstanak časopisa, ali je to pitanje za sada odloženo. Nadamo se da će biti dovoljno sredstava da list i ubuduće izlazi. >> Hvala! Nema na čemu, a čitaćemo se još :)
književnost.739 dr.grba,
>>> Uzivajte u lepoj reci! :) >> >> Bas lepo da se neko seti. U ovoj arhivi postoji priča "Krila" Gorana Skrobonje. Odavno me nešto nije razbilo na takav način. Nisam u stanju da komentarišem. Pročitajte.
književnost.740 miobrado,
PESMA O TRENUTKU Nikako da mi dođe bar trenutak u kome imam vremena da nešto vedro zapišem olovka u ruci sama crta neke krugove kvadrate slika nervni sistem bez poruke bez objašnjenja ovo stanje nije ništa bar ludilo da je imalo bi se o čemu ne misliti suvišan je i papir i mastilo i želja da se stane na neko odstojanje suvišno je vreme sunčani sat zagrljaj prošla budućnost suvišno je i ovo koprcanje po lažnom žaru kad bi samo mogla doći ko nekad draga raskošno gola čista od beline sa osmehom koji ujeda za srce sa pijavicom na vrhu jezika sa tricama u mojoj koži čini mi se bilo bi još nekog života Milisav Krsmanović ("K. novine", od 15. aprila 1998. g., br. 972, str. 11.)
književnost.741 mcar,
Meso Nije morao da pazi na automobile. Bilo je tesko nabaviti benzin pa ni automobila uglavnom nije bilo. Disao je svezi zimski, smogom nezagadjeni vazduh. Probao je malo da pojaca dozivljaj i da sto manje gleda ispred sebe, da sto vise posmatra pored, levo i desno i da kuce, ljudi, stvari promicu. Poni bicikl sa tockovima malog precnika tesko je prelazio preko ogoljenih tramvajskih sina sto su na nekoliko mesta presecale kolovoz. Tada bi se zaljuljao. To je bilo sasvim neprijatno - opruge ispod sedista behu slomljene. Hladno zimsko nebo najednom se otvori kada je izasao na prostrani skver pored velike pijace. Nije imao vremena da pogleda tu paradu svetla. Pomislio je na pijacu i prizore vidjane na njoj u toku poslednjih meseci u kojima se snabdevanje grada potpuno preselilo na pijace. U prodavnicama vec mesecima nije bilo nicega ili gotovo nicega. Samo niko se nije uzbudjivao oko toga, ljudi su pokusavali da se snadju. Svako na svoj nacin. Neki su prodavali benzin u plasticnim bocama popularnog americkog bezalkoholnog pica. Ljudi su teglili i otvarali velike vrece sa brasnom ili secerom - humanitarnu pomoc bogatih drzava. Presipali su rasutu robu u male kese od zamrzivaca i tako ih prodavali. Prodavali su jaja i sredstva za higijenu, sa mukom prosvercovane iz jedne bliske, ravnicarske i hranom bogate zemlje. Domaca valuta prakticno nije postojala i o njoj su se pricali vicevi. Na ulicama je stajala citava armija dilera, pomazuci obicnim ljudima da se otarase deviza i premeste vrednost iz svojih znojavih i nervoznih dlanova u suve i dobo cuvane dzepove vladajucih struktura, politicara, kriminalaca ili zabavljaca. O hladnom vazduhu je mislio, kako ga je tesko udisati. I mislio je da mu ne ispadne velika crna torba zakacena za upravljac bicikla. I peklo ga je to sto se njegovi roditelji pribojavaju da za stranu valutu zamene ostatak domaceg novca sto su ga dobili kao imitaciju penzije ili plate. Ljuto im je zamerao zbog toga. Za taj novac danas mogu da kupe deset jaja, a vec sutra bice to pet ili sest, sve zbog inflacije. I mislio je o tom novcu, o toj malenoj sumi. Jer iako nisu gladovali, strahovali su od gladi. Kao i svi. Jedna od retkih modernih saobracajnica njegovog grada bese prazna. Raj za pesake, bicikliste i ekologe. Par blatnjavih i prepunih autobusa iz koga su ga gledala izbezumljena i smrknuta lica sugradjana. Dlanovima, beskrvnim i belim od pritiska, odupirali su se o prljava stakla. Tih dana poneki autobus bi izgubio prozore zbog pritiska gomile. Znao je da mu zavide na biciklu i na tome sto se ne gura s njima u autobusu. A zavideli su oni jedni drugima i za daleko manje stvari, samo to jos nije znao. Nije bilo jednostavno pronaci cilj svog puta. Mnogo kasnije, secao se ostrog sljunka kako prsti pod tockovima bicikla. Upinjao se prema prostoru koji je nekada bio travnjak, malo iznad poligona auto skole. Tek je po velikoj crnoj gomili ljudi, jasno ocrtanoj spram zimskog neba shvatio da je na pravom mestu. Usao je u gomilu. Ljudi su u grupicama razgovarali, uglavnom o receptima, o hrani, o nacinima pripreme mesa. Sindikalnog kamiona koji je trebao da isporuci meso ne bese na vidiku. Neko je rekao da ima pouzdane informacije i da su krenuli. Ljudi su tvrdili, isticali, dokazivali. Mahali su pri tome velikim torbama i kesama. Velike torbe su se popularno nazivale "krmacama", bile su velike kao krmaca, u njih je zaista mogla stati krmaca. Hladnoca se uvlacila u kosti. Neobicno je bilo udisati taj svezi, hladni, neprijateljski zimski vazduh koji je ko zna zbog cega i kako podsecao na detinjstvo. I bicikl je podsecao na detinjstvo, u stvari to je bio deciji bicikl, za bolje i vece se nije imalo novca. Pokusao je da u mislima pobegne od te gomile, da namakne na lice sto bolje izraz stranca. Oni su se zezali pocupkujuci. Pricalo se o receptima za pripremu mesa o davnim gozbama i krkanlucima, o selima, vikendicama. Posebno su govorili o nacinim da se u kucnoj radinosti napravi deterdzent, cokolada, liker pa i svi ostali industrijski proizvodi kojih nije bili u prodaji ili su bili preskupi. Sve je to nalikovalo nekom skupu fanaticnih ekologa ili konzervacionista. Samo sto pravi ekolozi, ljubitelji prirode i neprijatelji potrosackog drustva nisu znali da je najbolji nacin za uspeh njihovih ideja snizavanje kupovne moci stanovnistva. Tek tada, ljudi pocinju da kupuju SAMO potrebne stvari. Vade se zaboravljeni recepti, iskustva starijih generacija koji su se prirodno suocavali sa problemima koji su se sada, eto, ponovo pojavili. Kao i moderna medicina i oni su cinili sve da zalece posledice. Razmisljati o uzrocima je bilo tesko, neprijatno ili destruktivno. Ipak meso koje su ocekivali bila je glavna tema. Samo ta stvar sa mesom nije bila bas tako jednostavna. jer neki su narucili polutke, neki takozvano "cepano", neki opet "francusku obradu". Prepirku oko termineologije okoncao je dolazak kamiona hladnjace. Odmah su poceli da se tiskaju. Vozac ih je preklinjao da se sklone, da ce biti za sve, da je seve sto je naruceno unutra. Onda se kamion ipak zaustavio. Iz njega su izasla dvojica spretnih mesara i odmah rasterali gomilu. Podigli su rezu i otvorili vrata. Ljudi odmah pocese da izvijaju vratove i zmirkaju prema unutrasnjosti kamiona. Plasila ih je pomisao, da po sredi nije nekakva prevara i da mozda nece biti dovoljno mesa za sve. Zbog toga se formirao front prema kamionu i svi su se vec gurali da stanu u prvi red. Poslovni kasapini odmah pocese da sa spiska citaju imena narucilaca i dele meso. Samo, neki su protestovali, uzasavala ih je pomisao da njihov komad mozda nije najbolji. Smejali su se tudjim zalbama i merkali uzeto meso jedni drugima. U prikolice i na krovove automobila slagali su meso umotano u crne najlon kese za odlaganje smeca. Bela, devicanska koza obrijanih svinja, pokrivana sjajem masnoce. Crveno, tamno meso. Zadah mesa. Hladne ruke, masni prsti. Hladno tkivo mrtvih zivotinja. Crne masne kese. neprirodan spoj najlona i organske materije. Miris benzina. Mrlje na asvaltu. Povika za pomoci, velika tezina svinjskih polutki. Izbezumljene zene koje unezverenog lica stoje ispred kamiona, nemocne da se odmaknu i pomere da bi ustupile mesto drugima. One stiskaju masne kese, i uz suknje drze na zemlju naslonjene delove do juce zivahnih i groktavih svinja. Jos malo pa ce se guzva razici i oni ce ponosno odneti svojim domovima ulov, naravno na zavist suseda i sugradjana koji taj ulov budu videli. A onda je i on dobio svojih dvadeset pet kila. Nakacio ih na upravljac bicikla i skoro istog trenutka pao. Volan je pod tezinom stalno zaokretao. Nekako je ipak nastavio. Dalje, na ulici gledao je put ispred sebe i okolne prolaznike. Zbog onoga sto je sada imao, tu ispred sebe osecao se nekako mocnijim od drugih. Dolazilo mu je da bez obzira na opasnost od pada skine jednu ruku sa upravljaca i opipa teret. Zamislio je hladni vlazni dodir mesa, mnogo mesa. Povremeno bi pogledao crvenu masu koja je virila iz torbe. Imati, to stvarno uliva sigurnost. I dok se hladno zimsko nebo brzo zatvaralo, bio je na na neki neobican nacin srecan. M Car 16.04.98
književnost.742 morkin,
> O hladnom vazduhu je mislio, kako ga je tesko udisati. I mislio je > da mu ne ispadne velika crna torba zakacena za upravljac bicikla. I > peklo ga je to sto se njegovi roditelji pribojavaju da za stranu > valutu zamene ostatak domaceg novca sto su ga dobili kao imitaciju > penzije ili plate. Ljuto im je zamerao zbog toga. Za taj novac danas > mogu da kupe deset jaja, a vec sutra bice to pet ili sest, sve zbog > inflacije. I mislio je o tom novcu, o toj malenoj sumi. Jer iako > nisu gladovali, strahovali su od gladi. Kao i svi. Izuzetna, futuristička SF priča... Futuristička jer opisuje šta nas (opet) čeka, fiction jer će svinjska polutka dobiti status mitskog bića, a science jer će pojave autobusa gradskog saobraćaja biti ređe od pojave NLO-a. Jedino "izuzetno" ne mora da se objašnjava.
književnost.743 willow,
Nazad, i u sedlu. Evo sad par priča koje kao da su pale s' Marsa. Prijatno iščitavanje :). Vanzemaljci, kontaktirajte Noleta za bliže informacije "Kad vanzemaljcima tamo počnu da krče creva, normalno je da će doći ovde da se nahrane...", lepo sam im to rekao, ali, šta vredi kad niko nije hteo da me sluša... Bilo kako bilo, ogladneo neki Marsovac, a pošto mu frižider već odavno zvrji prazan, i nema ništa da se nađe od klope po kući, pade on u očajanje. Prebroja svu siću što je našao po džepovima, i odmahnu glavom. Malo, jako malo. I šta sad dalje ?. Uze on "Male Kosmičke Oglase", da vidi ako negde u komšiluku ima da se nađe neki jeftin restoran sa dobrom mandžom. I, naravno, odmah mu upade u oči reklama preko čitave strane... "SLOBODNO SVRATITE, MI DELIMO BESPLATNE ĆEVAPE, IMAMO VELIKU BAŠTU I DOVOLJNO PRAZNIH STOLOVA ZA ČITAV KOSMOS !", a u potpisu, "Nole Leskovčanin, planeta Zemlja", i broj telefona. Video Marsovac da bi tu mogao dobro da se omrsi, obliznu se, mmmm...mljac-mljac, onda okrenu taj broj, i eto, sasvim slučajno ostvari bliski kontakt direktno sa vlasnikom kafane, gazda Noletom. Tako i poče razmena dimnih signala između dva daleka sveta... -"Dobar dan, ovde Marsovac, da li je tu gospodin Nole...?", pita on. A taj Marsovac, vidi se odma', duša od čoveka i stvarno kulturan čova, prvo se predstavio, i sve što treba. Nole se tu malo iznenadio, jer, ko bi još mogao to da očekuje, da će mu se tako nešto desiti za vreme njegovog mandata. Uozbiljio se Nole, zamislio se, hteo je da kaže nešto stvarno pametno, osećao je odgovornost, jer, uspeh pregovora, zavisio je sada samo od njega. Svet se skupio i hrabrio ga. "Nole, ti to možeš...!", odzvanjalo je, čitavom kuglom Zemaljskom. Onda Nole klimnu glavom, to je znak da je najzad spreman, i odjednom, grobna tišina. Mučno. Spilberg se prekrsti, spusti glavu, i pomoli u sebi, da će sve ispasti onako kako je unapred lupio u svojim filmovima. A onda trenutak iščekivanja, kao svetlo kroz izmaglicu, i senka nevidljive ali ispružene ruke, koja očajno iščekuje odgovor sa Zemlje... Udahnu Nole duboko, obrisa ledeni znoj sa čela, još sekund-dva, i onda reče... -"Halo, Mars, ovde gazda Nole. A je l' prcate vi tamo nešto...?" O, neee... Nole, šta ti bi...?!. Svetla se pale, publika izlazi, svi plaču, niko ništa ne priča. Globalno očajanje, i još jedan tužan, beskrajno tužan kraj. Zašto se taj Marsovac odjednom naljutio, spustio slušalicu i prekinuo vezu ?. Svi odmahuju glavama. Tešim Noleta...Nole, u okviru Zemlje, znaj da ništa nije tvoja krivica, ali, ko je, uopšte i mogao da predvidi, kako će se ponašati nešto, što još uvek nije ni otkriveno ?. Kao, na primer, običan vanzemaljac ?. I zato Nole, glavu gore, nije smak sveta, biće još prilika, i, videćeš, kad-tad, čitav svemir će shvatiti da su baš tvoji ćevapi najbolji. Ali, kontakta sa vanzemaljcima više nije bilo, sve dok se Zemljani konačno nisu uozbiljili, i prestali da im crtaju rogove, grbe, magareće uši, dugačke noseve, i providne glave, praveći na taj način, od svoje daleke braće iz kosmosa, obične magarce i budale. Jer, ništa ne pada sa Marsa tako lako, a naročito ne na Zemlju. Pzdrv, Soulmen-LilCross i W,W,3.
književnost.744 willow,
"U određenom trenutku našeg postojanja,gubimo kontrolu nad sopstvenim životom i prepuštamo se sudbini..." Dragica Milinković
književnost.745 miobrado,
M I L O Š A C R N J A N- s k o g L a m e n t nad Beogradom JAN MAJEN i moj Srem, Paris, moji mrtvi drugovi, tršnje u Kini, priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem i ležim, hladan, kao na pepelu klada. Samo, to viće i nismo mi, život, a ni zvezde, nego neka čudovićta, polipi, delfini, što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde, i urliču: "Prah, pepeo, smrt je to!" A viču i rusko "ničevo" - i špansko "nada"! _TI, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu, sa Avalom plavom, u daljini, kao breg. Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu, i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg. U Tebi nema besmisla, ni smrti. Ti sjajiš kao iskopan stari mač. U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti, i ponavlja, kao dan i detinji plač. A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje, Ti ćeš me, znam uzeti na krilo svoje!_ ESPANJA i naš Hvar, Dobrović mrtvi, šejk što se u Sahari beli, priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var! Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš. Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći, već neki papagaji, čimpanzi, neveseli, što mi se smeju i vrište u mojoj samoći. Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche!" dere. Drugi mi šapće: "Cadavere!" Treći: "Leš, leš, leš!" _TI, međutim, širiš, kao labud krila, zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju. Ti budiš veselost, što je nekad bila, kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju. U Tebi nema crva, ni sa groba. Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh. U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba, prelivši krv, kao vino, u novi meh. A kada mi klone glava i budu stali sati, Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati._ TI, PROŠLOST, i moj svet, mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci, priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet, u društvu maski, koje je po mene došlo. Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi, nego neke ruševine, aveti, i stećci, što ostaju za nama na zemlji, i u travi. Pa kažu: "Tu leži paša! - Prosjak! - Pas!" A viču i francusko "tout passe"! I naše "prošlo"! _TI, međutim, stojiš nad širokom rekom, nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit. Ti pevaš vedro, sa grmljavinom dalekom, i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit. U Tebi nema moje ljudske tuge. Ti imaš streljača pogled prav i nem. Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge, a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem. A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša, Tvoj će bagren pasti na me kao kiša._ LIŽBUA i moj put, u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni, priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne. Samo to više nisu, ni žene, ni ljudi živi, nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni, što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi, da im život baš ništa nije dao, pa šapću "nao, nao, nao" i naše "ne, ne"! _TI, međutim, dišeš, u noćnoj tišini, do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san. Ti slušaš svog srca lupu, u dubini, što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan. Tebi su naši boli sitni mravi. Ti biser suza naših bacaš u prah. Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi, u koju se mlad i veseo zagledah. A kad umorno srce moje ućuti, da spi, uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti Ti._ FINISTERE i njen stas, brak, poljupci, bura što je tako silna bila, priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas, dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak! Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan, nego neki cormoran, divljih i crnih krila, što viče: zrak svake sreće tone u Okean! Pa mi mrmlja reči "tombe" i "sombre". Pa krešti njino "ombre, ombre"! - i naš "grob" i "mrak"! _Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni, iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put. Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni, Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut. Ja ću negde, sam, u Sahari, stati, u onoj gde su karavani seni, ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati, Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni! A kad mi slome dušu, koplje, ruku i nogu, Tebe, Tebe, znam, da ne mogu, ne mogu! ŽIVOT ljudski, i hrt, sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini, priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt jednog po jednog glumca našeg pozorišta. Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više, nego neka pena, trenutci, šapat u Kini, što šapće, ko i srce, sve hladnije i tiše: da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin, ni Tao, trešnje, ni mandarin! Niko i ništa! _Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni, kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah. Krv tvoja ko rosa pala je na ravni, ko nekad, da hladi toliki samrtnički dah. Grlim još jednom na tvoj kamen strmi, I Tebe, i Savu, i tvoj Dunav trom. Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi! Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom! A kad i meni odbije čas stari sahat tvoj, to ime će biti poslednji šapat moj. COODEN BEACH, 1956. ("K.novine", br. 872, od 15.10 - 1.11.1993., str. 15.)
književnost.746 askripka,
Hasta la vista, baby... "Ehej, srećo, pa mojne da se sekiraš, to su samo živci, znaš da smo uvek pazili, sačekaćemo još par dana, i sve će biti kul...", govorim, ni sam više ne verujući u prazan zveket reči, dok napolju ptice pevaju iz punih pluća, jer su totalni bolidi i jer ne čitaju novine. Sonja me gleda, malo bleda i lepa kao blještavo beli gradić na suroj litici Santorinija, nema više ničega što bih mogao da joj kažem, osim da će opet biti rata, da je marka skočila i benzin poskupeo, a mojoj maloj, povremenoj Sonji koja studira svoj francuski a da nikada sa Monparnasa nije posmatrala smogom zamućen obris Ajfelove kule niti sela da u nekom kafeu na bulevaru Sen Mišel u jesen popije čašu tek pristiglog božolea, koja živi s matorcima i bratom na šezdesetak kvadrata, sluša Garbidž, Pi Džej Harvi i Portis Hed, i radi u video-klubu za dvesta-trista maraka, meca kasni već deset dana... Palim pljugu i bacam pogled kroz prozor: dan je toliko lep da imam osećaj da me neko odozgo zajebava; treba spustiti loptu, biti strpljiv, prespavati, ali zar nije i Hamlet tako govorio, a videli smo kako je taj primerak završio... "Kul, mali, nemoj sada da plačeš, molim te, sve će biti okej, jebi ga, sad bar znamo na čemu smo, smislićemo nešto, samo nemoj da se nerviraš...", mehanički šapućem dok grlim Sonju na zadnjem sedištu taksija koji nas iz višestruko proverene i preporučene privatne klinike (dve Sonjine drugarice i moja bivša devojka) vozi u pravcu grada i (barem što se mene tiče) trostrukog viskija bez leda... U svom davljeničkom raspoloženju kapiram da je čak i to što s nakrivo nasađenog retrovizora visi jednostavan drveni krst i što taksista ima dovoljno mozga da ne pokušava da započne razgovor o poslednjem kolu evropskih kupova i političkoj situaciji valjda nekakav dobar znak: ne, ne volim Sonju, iako mi je užasno draga, i ne, ne bih voleo da rodi tu bebu jer ni ja ni ona ne bismo znali šta ćemo s njom (bože, samo nemoj da su blizanci, to bi već bio preveliki bedak, čak i uz krst na retrovizoru), ali kada čovek dođe u izvesne godine i kada na zadnjem sedištu olupane "minike" grli preslatku klinku na ivici suza u kojoj postoji nešto o čemu ne sme ni da misli kao o svom detetu, onda mu povremeno padne mrak na oči, i bez obzira na kurs marke, cenu benzina i još jednu lokalnu čarlamu u najavi, poželi da prekrši sva pravila zdrave pameti, da se popiša na mudrost, iskustvo i hladnu glavu, pritom već znajući, i mrzeći sebe zbog toga, da će ga proći, da će popiti svoj viski, iskulirati i uraditi ono što treba, ono što se radi, jebenu pravu stvar... Na Slaviji se jedva uzdržavam da ne kažem taksisti da sad malo vozi u krug, želim da još neko vreme ne stignemo nikuda, da se grad samo okreće oko nas kao prljavi, stari ringišpil i da ćutimo, ali onda mi pada na um da je to možda nekakav prekršaj i da ringišpili ionako postoje još samo na vašaru u Svilajncu i u noćnim morama, i puštam matorog da svoj slou-moušn dizel potera uzbrdo, u Beogradsku... Lepuškast mladić u belom mantilu za koga znam da poseduje diplomu medicinskog fakulteta, ali me ipak neodoljivo podseća na jugo-stjuarda iz zlatnog doba "Jatove revije", plaćenih odmora u Los Anđelesu i šverca na sitno pita me da li hoću još jedno piće dok njegov šef, gospodin Primarijus što je nežnije moguće obavi ono što se mora obaviti: samo ti sipaj, dečko, kapiram da za trista maraka i meni ladno sleduje anestezija, kažem u sebi, jer sam rešio da budem dobar, i bez reči mu pružam praznu čašu da mi naspe još dva prsta "Martela"... Ispod par jezivih slika u mistično-deviznom maniru srednje generacije afirmisanih foliranata, neki baja na mobilnom daje diskretna uputstva za prodaju betonskog gvožđa, dok čeka da prvu uzdanicu nesuđene biznis-dinastije usisa vakuum, a zgodna devojka poslovnog izgleda sedi na fotelji i ne gasi "Davidov lajts" uz nes-kafu koju joj je smućkao Dr Stjuart lično... Znam da će ovih pola sata na kraju ipak proći i da će sve biti u redu, ali znam i da će mi kad god mi kompjuter ubuduće da "Abort, Retry, Fail?" redovno pripadati muka; čovek je stoka, i dok kazaljka na zidnom satu jezivo sporo nastavlja svoj monotoni ophod, ja već uglavnom razmišljam o tome gde ću malu ovih dana da vodim na klopu i par flajki nekog solidnog vina, da malo iskuliramo ovaj bedak... Muči me samo to što, premda kazaljka mili, odnekud imam osećaj da treba požuriti, da treba odraditi tu večeru, to vino i par zajedničkih šetnji pored reke dok nekim crnim obrtom ne postane kasno...: dok još ima restorana, dok grožđe još raste u ovoj usranoj zemlji, dok igde na ovom svetu još ima bilo čega za nas...
književnost.747 mcar,
Moj grad Sa doksata neobicne hotelske sobe posmatram grad. Soba mirisom jos uvek odzvanja od nedavnog polnog odnosa, ako se ta slozena interakcija moze nazvati samo tako. cutim sada, bili smo napeti, nismo mogli da se medjusobno osetimo, sve je proteklo nekako prebrzo. Soba je zaista neobicna, bidermajer stil, sedam u fotelju, divim se osecaju za udobno kojega su razvili becki malogradjani pocetkom proslog veka. Ona jos uvek lezi, ne ustaje joj se. Gledam je, zajedno smo prosli mnogo ovakvih situacija. Nemusto je pitam sta da radimo, zasto smo toliko izbezumljeni. Zasto smo izvan sebe, da li cemo ikada uspeti da se do kraja vratimo sopstvenim telima. Sunce jos uvek generalno sija napolju. Pomerili su sat. Toplo je. Prolece je. Ljudi prolaze dole ispod prozora. Gledam njihova lica u ogledalu obliznjeg izloga. Prolaze, jedan, drugi, treci, ne brojim vise. Prolaze automobili, crveni autobusi. cudim se kako su cisti krovovi autobusa. Mislim da je to zbog kise. U blizini dve neobicno simetricne zgrade sa visokim siljcima, jedan siljak nosi petokraku, drugi orla. Smejem se tim nesretnim simbolima iz istorije. Sada jos da pazljivo pokupimo ostatke kontraceptivnih sredstava, da se sredimo i odemo. Treba podneti i podsmedsljivi pogled recepcionara. To je najmanje. Mislim strasno. Napolju svetlo umire, stvarnost se urusava. Ona me pridrzava. Napolju ljudi gamizu. Napolju mi ljudi gamizemo. Automobili, mnogo, premnogo automobila. Raspadnuti muzejski primerci i nove limuzine. Kao da se nista nije dogodilo, moji sugradjani grabe, zezaju se, polazu vozacke ispite, uce. I ja pokusavam da to isto radim, samo mene boli. Pitam se da li jos nekoga boli. Kao da se nes prema ono sto se sprema.Koliko uspesno i dugo moze trajati ta mimikrija. Koliko dugo mogu prolaziti mirno, kreciti ] fasade, dok se zlo javlja na svakom koraku, doziva i iz podruma hvata za noge. Muka mi je od svetla. Semafori rade. Cudim se da rade, cudim se da funkcionisu. Raduju me sve strukture koje jos postoje i rade upravo ono sto bi trebalo da cine. Kupicemo kokice. Hrskave, tople, meke, bezukusne, americke. Prodavac ce biti ljubazan. Dovoljno da me gane do suza. Dodir, hladan metalni novac. Dodir, masna znojava ruka. Nejasna iskra necega sto ce tek doci slaze mi se u glavi dok hodamo ovom ulicom. Nejasna koprena koja me vuce negde, koja mi ne dozvoljva da normalno pojmim stvarnost. Klinci, mozda su oni jos zivi. Klinci, moja jedina nada. Vreme, koje je nezaustavljivo i koje svakih nekoliko godina izrodi novu nepokornu generaciju. I nada da ce neka nova generacija u buducnosti ponovo znati za vrednosti i slicne stvari koje smo mi ismevali i neznajuci koliko su takve stvari vazne. I tuga kada shvatim da ovi klinci na zalost nikada nisu imali prilike da vide probaju i zagrizu stvaran svet. Tuga zbog toga sto znam da su opet zamahnuli kosom spremni da pokose i te nove generacije. Takozvanom glavnom ulicom koja je sve samo ne ulica, prolazimo. Prolaznici zaobilaze coveka sa mobilnim telefonom koji sladostrasno "razgovara" sa nekim. Neobicna stvar, mislimo. Stiskamo ruke, dajuci jedno drugome znakove. I mi zaobilazimo. On nesto govori, na cas kao da visi u mestu, izdvojen. Samo on i telefon. Fokusiram glavni detalj. Ruka sa zlatnim lancicem i sjajni sako. Boje sutona lagano se usaglasavaju ka jednoj usrednjenoj modro crnoj. Automobili, pesaci, buka, kretanje. Vrtoglavi svet koji traje, slika mog grada. I odjednom razumem zasto volim nedeljna jutra kada nema nikoga, kada je grad prazan. Jedino tada mogu da osetim moj grad jer ovim ljudima i onome sto se ovde dogadja vise ne pripadam. Jednostavno ono cemu se ja smejem skoro da ne zanima vise nikoga. Ono sto me rastuzuje zanima samo ljude kojih vise ovde nema. Za razliku od mnostva, nisam uspeo zaboravim. Kao ubod igle, jasna misao koja objasnjava sve. Napusticu ovaj grad, napusticu sva njegova svetla i slike. Crna zavesa pada na sva moja nepostavljena pitanja. MC
književnost.748 willow,
>> Moj grad Bravo, Markoni !. Što reče drug Morkin Željko :), ovakve priče uopšte ne treba komentarisati. Dobro, možda nije SF, al' je makar realno. Toliko realno, da odma' sve osetiš, k'o da ti se sve to upravo i dešava. K'o neka vrsta izvršavanja priče u glavi u realnom vremenu. Da se nadovežem... Proleća donose novu romantiku, oštru kao zmijski jezik i gorku kao otrov pod kožom. Ljubav se suši, smeh se suši, sve se suši. Kao invazija sušenja, i agonija mirisa, i ta bolest koja besno napreduje, otimajući zeleno meso od umornog cveta, i pedalj po pedalj, dok uspostavlja svoje Carstvo, nameće nove simbole, nove bogove, nove ukuse, mirise i sisteme vrednovanja, i predlaže deci, neka bolje pogledaju hiljaditu seriju "Ljovisne iz Pakla" na 3K :), nego crtać na prvom, u sedamipetnajs :). "Doktoreeeee, dođ'te časkom 'vamo...!" :) Loša sreća. Uvek kad dođe neki novi veterinar, opremljen je na isti način...U prvoj ruci nosi bejzbol palicu, a tek u drugoj, vakcinu za oporavak. I tako to ide u krug. Kao neka nametnuta i prinudna prva-pomoć. Kao doživotno "sad ću da se skupim malo, a život ću ostaviti za posle...". Čega ?. Kao molitve što ne pomažu, i kao dobri ludi mrtvi Dilen Tomas kad ispreteruje i kaže... "Množite se, karton na karton, pre nego što oduvam vaše slepljene kolibe..." P.S. Ovo sam možda trebao u "licni.stav", ali, mislim se, kakva korist od ličnog stava, kad se ja tu ništa ne pitam, niti mogu bilo šta da učinim da stvari krenu na bolje...bezveze je to. Lomim svoju glavu, kažnjavam dva dobra patuljka unutra i onda kidam jedan mozak...čemu sve to ?. Seno salaš i bezimene ravnice sačekaće svakog, ako ne ovde, a ono, makar, tamo negde... Pzdrv, Bezrazložni Buntovnik Dosade i W,W,3.
književnost.749 willow,
>> K'o neka vrsta izvršavanja priče u glavi u realnom vremenu... Zaboravih da kažem...kamo sreće da je samo u glavi. Na žalost, nije samo tu, već i svuda okolo.
književnost.750 mcar,
Ucenje Prijatelju, pazi dobro sta ti govorim. Ti se pitas da li mi poricemo stvarnost. Nije to, mi se borimo protiv stvarnosti, ona hoce da porekne nas. Stvarnost ustvari nije jedinstvena, ima ih mnogo, Nasa stvarnost je konstruktivna, druge su izdajnicke. A na tebi je da budes dovoljno svestan i umes da odaberes pravu. Istinu mi zato nudimo javno, svaki dan u vatri propagande. Stvarnost je zbog toga sinko samo filigranska zrtva tvojih mozdanih vijuga. Zato Stvarnost nije ono sto tebi govore cula, ono sto ti kaze sopstveni organizam. Budi izvan svih tih slabosti dva i dva moze biti cetiri, pet ili hiljadu, zavisi od od naseg stava, zavisi od Njegove odluke. Oslobadjamo te zato uzivanja, samo askete vide vise svetove. Oslobadjamo te zato rasmisljanja, zar ne postujes dubinu nirvane. Oslobadjamo te zato unutrasnjeg mira i zdravog razuma, smirenost stvara malogradjansku ucmalost, znamo da je zdrav razum smrt za umetnost. Zrtvuj se, hajde da zajedno prevazidjemo ogranicenja binarne logike i logike uopste. Hajde da putujemo negde izvan principa, izvan ogranicenja dobra i zla. Vidis, tebi se cini da je sve previse slozeno, medjutim svet se drzi na cvrstom i nepokolebljivom stavu partije, na britkom jeziku Njegovih naredbi. Ne zuri se, ne znoji se, Vodja dace znak. Znak da svi jurnemo, i da iskocimo iz tocka karme. Svi zajedno, na putu vecne istine. Protiv sila mraka, haosa i bezumlja. MC 04.98.
književnost.751 udav,
xxxxxxxxxxx x x xxxxxxx x x x x x x "PEKING BY NIGHT" Basara x x x pogled na pogled x x x x x xxxxxx x xxxxxxxxxx !!! REKAO BIH DA JE ... !!! ... bilo sumnjivo jos u pocetku. Dve knjige u istoj godini."Looney tunes" i "Peking by night". Obe sa naslovima na engleskom jeziku. Iz "Virtualne kabale" prosto izbija antiimperijalizam adresiran na zapad. Cemu onda naslovi na engleskom ? Naravno, moguce je dati par pretpostavki, ali o tome kasnije ... Isti izdavac. Dok sam posmatrao korice knjige, pitao sam se nije li Basara pretpostavio kvantitet kvalitetu ? Ne bi me cudilo. Pisci cesto to rade ... Singer se cesto ponavlja. Pavicu je to postao stil pisanja ... Dovoljno da se pokavari jedna ordinarna logicka struktura. Dovoljno da moj stav o Basari koji sam dobio citajuci "Virtualno kablu" bude u startu poljuljan ... Ali ipak nedovoljno da me odgovori od citanja knjige ... Sta reci o "Peking by night" ... NISTA ! Gomila pretpostavki nekoherentne strukture ! Uzmite jedan originalan srpski glineni lonac, dodajte u njega par romana Agate Kristi, malo francuskog smisla za komediju, nekoliko listova "Procesa", nekoliko listova "Zamka" Kafke, par Diznijevih stripova, par isecaka iz Ramajane, mozda i poneku praznu frazu Zen-Budizma, premazanu pravoslavljem, dodajte i malo judeo-hriscanske tradicije umotane u lepo dezeniran celofan, par vesterna, ... i eto vam knjige ... Niz dogadjaja svedenih na manji ili veci nivo apsolutne fikcije, povezanih slabim labilnim vezama su oslonac o koji je Basara pokusao da nasloni svoju viziju smisla. Svo vreme citanja knjige ocekivao sam dogadjaj koji ce konacno povezati sve delove u celinu, ali nije ga bilo. Rasuti delovi su ostali u prasini, tek naslucujuci lucidni bljesak koji je MOGAO da se rodi ... Jeftini trikovi, digresije, opsenarstvo to je ono na cemu ova knjiga pociva. Pisac zapravo prati sam tok pisanja. Cesto ubacuje recenice koje objasnjavaju neistinitost same knjige, odnosno da su dogadjaji nastali samo u njegovoj glavi. Nepovezani nelogicno rasporedjeni simboli konstruisani s namerom da zbune i zasmeju, a onda i zamisle su ipak ispali samo (ne)vesta igrarija ... i nista vise. Pokusaj da se "stvar" dovede do trivijalnosti kako bi se dospelo do sustine. Protivrecnost. I ta imena ... jedino SRPSKO ime koje se spominje je ime samog pisca. Otkuda tolika averzija prema uobicajenim imenima ? Da li to Basara misli da uobicajena srpska imena degradiraju jedno knjizevno delo ? Otkud i sam naslov na engleskom ? U principu tu su vise mogucnosti : 1. Komercijalna - ciljane na strana trzista. Basara smatra da bi ukoliko dodje do prevodjenja knjige (sto je verovatno moguce) smetnju prevodu predstavljala za izgovor i predvod teska srpska imena, zato uzima strana jer misli da ce se strani citaoc lakse snaci u i onako mutnom delu. Cilja ne visoko ... 2. Isto tako komercijalna, ali sa elementima egzoticnog - pisac je pokusao da "uzdigne" svoje delo na veci "nivo" ... ... ceo taj problem bi dobio sasvim drugi znacaj ukoliko bi se ispostavilo recimo da pisac koristi imena kao simbole ( kao Kafka), ali ... sumnjam. I cemu toliki germanizmi (bez potrebe), cemi toliko citati ... !!! I P A K ... !!! ... zna Basara radnju ! I na momente ... samo na MOMENTE osetio sam kako se iz usvinjenog kontenjera pojavljuju biseri ! Ako neko cita knjigu neka obrati paznju na "Saga o Hornu" , "Obuka" ... maestralno ! !!! AKO MENE PITATE ... !!! ... Basari je trebala knjiga, zato je uzeo i bacio par stvarnih stvari, a prazninu je ispunio djubretom ... E, sta vise rec' jeb'ga ... ja nisam kriticar ... :) UROS DAVIDOVIC
književnost.752 udav,
Covece, bre lepo pises ...
književnost.753 hogistey,
Evo nesto zanimljivo - prica prevedena sa esperanta. willems.zip
književnost.754 udav,
xxxxxxxxxxx x x xxxxxxx x x x x x x "PEKING BY NIGHT" Basara x x x pogled na pogled x x x x x xxxxxx x xxxxxxxxxx !!! REKAO BIH DA JE ... !!! ... bilo sumnjivo jos na pocetku. Dve knjige u istoj godini."Looney tunes" i "Peking by night". Obe sa naslovima na engleskom jeziku. Iz "Virtualne kabale" prosto izbija antiimperijalizam adresiran na zapad. Cemu onda naslovi na engleskom ? Naravno, moguce je dati par pretpostavki, ali o tome kasnije ... Isti izdavac. Dok sam posmatrao korice knjige, pitao sam se nije li Basara pretpostavio kvantitet kvalitetu ? Ne bi me cudilo. Pisci cesto to rade ... Singer se cesto ponavlja. Pavicu je to postao stil pisanja ... Dovoljno da se pokavari jedna ordinarna logicka struktura. Dovoljno da moj stav o Basari koji sam dobio citajuci "Virtualno kablu" bude u startu poljuljan ... Ali ipak nedovoljno da me odgovori od citanja knjige ... Sta reci o "Peking by night" ... NISTA ! Gomila pretpostavki nekoherentne strukture ! Uzmite jedan originalan srpski glineni lonac, dodajte u njega par romana Agate Kristi, malo francuskog smisla za komediju, nekoliko listova "Procesa", nekoliko listova "Zamka" Kafke, par Diznijevih stripova, par isecaka iz Ramajane, mozda i poneku praznu frazu Zen-Budizma, premazanu pravoslavljem, dodajte i malo judeo-hriscanske tradicije umotane u lepo dezeniran celofan, par vesterna, ... i eto vam knjige ... Niz dogadjaja svedenih na manji ili veci nivo apsolutne fikcije, povezanih slabim labilnim vezama su oslonac o koji je Basara pokusao da nasloni svoju viziju smisla. Svo vreme citanja knjige ocekivao sam dogadjaj koji ce konacno povezati sve delove u celinu, ali nije ga bilo. Rasuti delovi su ostali u prasini, tek naslucujuci lucidni bljesak koji je MOGAO da se rodi ... Jeftini trikovi, digresije, opsenarstvo to je ono na cemu ova knjiga pociva. Pisac zapravo prati sam tok pisanja. Cesto ubacuje recenice koje objasnjavaju neistinitost same knjige, odnosno da su dogadjaji nastali samo u njegovoj glavi. Nepovezani nelogicno rasporedjeni simboli konstruisani s namerom da zbune i zasmeju, a onda i zamisle su ipak ispali samo (ne)vesta igrarija ... i nista vise. Pokusaj da se "stvar" dovede do trivijalnosti kako bi se dospelo do sustine. Protivrecnost. I ta imena ... jedino SRPSKO ime koje se spominje je ime samog pisca. Otkuda tolika averzija prema uobicajenim imenima ? Da li to Basara misli da uobicajena srpska imena degradiraju jedno knjizevno delo ? Otkud i sam naslov na engleskom ? U principu tu su vise mogucnosti : 1. Komercijalna - ciljane na strana trzista. Basara smatra da bi ukoliko dodje do prevodjenja knjige (sto je verovatno moguce) smetnju prevodu predstavljala za izgovor i predvod teska srpska imena, zato uzima strana jer misli da ce se strani citaoc lakse snaci u i onako mutnom delu. Cilja ne visoko ... 2. Isto tako komercijalna, ali sa elementima egzoticnog - pisac je pokusao da "uzdigne" svoje delo na veci "nivo" ... ... ceo taj problem bi dobio sasvim drugi znacaj ukoliko bi se ispostavilo recimo da pisac koristi imena kao simbole ( kao Kafka), ali ... sumnjam. I cemu toliki germanizmi (bez potrebe), cemi toliko citati ... !!! I P A K ... !!! ... zna Basara radnju ! I na momente ... samo na MOMENTE osetio sam kako se iz usvinjenog kontenjera pojavljuju biseri ! Ako neko cita knjigu neka obrati paznju na "Saga o Hornu" , "Obuka" ... maestralno ! !!! AKO MENE PITATE ... !!! ... Basari je trebala knjiga, zato je uzeo i bacio par stvarnih stvari, a prazninu je ispunio djubretom ... E, sta vise rec' jeb'ga ... ja nisam kriticar ... :) UROS DAVIDOVIC
književnost.755 udav,
Covece, bre lepo pises ...
književnost.756 supers,
>> Isti izdavac. Dok sam posmatrao korice knjige, pitao sam se nije li >> Basara pretpostavio kvantitet kvalitetu ? Ne bi me cudilo. Pisci cesto >> to rade ... Dobro jutro... Ne čudi me što si ti izabrao da počneš čitanje Basare od Virtuelne Kabale. Sad pročitaj Famu o biciklistima, Potragu za svetim gralom i Looney Tunes u kontinuitetu, pa ćeš da ga prezireš ;) Digresije i opsenarstvo, koje si mu konstantovao, njegovo su srednje ime. Knjiga koju si pročitao nije ništa specijalno po tom pitanju. Nekome se to više sviđa, a nekome ne. >> I ta imena ... jedino SRPSKO ime koje se spominje je ime samog pisca. >> Otkuda tolika averzija prema uobicajenim imenima ? Da li to Basara misli >> da uobicajena srpska imena degradiraju jedno knjizevno delo ? Otkud i >> sam naslov na engleskom ? U principu tu su vise mogucnosti : Je li mali, jel' si ti novi ovde? ;> Znaš, poslednjih decenija u svetu su se desile moderna, pa postmoderna i tako to... Tvoja kritika Basarinog stila mi se svidela, bilo je tu prejakih reči ali ono što si izrekao uglavnom je na mestu. On zaista piše tako kako piše, a ljudi tome pridaju pozitivnu ili negativnu konotaciju. Ali, ovo o stranim imenima i toponimima... Kao da iz tebe progovara politkomesar koji je izneo svoje mišljenje o knjizi koju nije pročitao. To se radilo u vreme Danila Kiša, kada je kod nas prodrlo to "pomodarstvo u književnosti". Prema tome, kaži lepo k'o čovek da su moderna i postmoderna sr**je i da su upereni protiv srpskog naroda, umesto što prozivaš samo Basaru ;) >> Svo vreme citanja knjige ocekivao sam dogadjaj koji ce >> konacno povezati sve delove u celinu, ali nije ga bilo. Rasuti delovi su >> ostali u prasini, tek naslucujuci lucidni bljesak koji je MOGAO da se rodi Fazon je u tome što se svi neraščićeni fragmenti prenose u sledeću knjigu. Evo ti primer u vezi neprijateljskih NATO imena: Basarin prijatelj Sandoz iz De Bello Civili (knjižica po kojoj je rađena predstava Oksimoron) pojavljuje se u Looney Tunes pod srpskim imenom i prezimenom. Demistifikacija, ipak, retko kad ide do kraja i pisac uvek iznova mistifikuje, da bi se knjiga završila u fazonu to be continued. Nas dvojica ćemo se lako složiti da su njegove knjige feljton bez kraja. Stoga mi se na osnovu tvog primera čini ispravnim zaključak da je za sud o Basarinom opusu dovoljna jedna knjiga gde pored esejistike ima i naracije. Zlobnici bi rekli da je to zbog piščevog ponavljanja ;) Ipak, ja Basaru gutam ne toliko što sam oduševljen njegovim idejama, koliko zato što me njegov stil strahovito zabavlja. Ono što ja nalazim vredno u svim tim njegovim knjižicama je saga o odnosu čovekovog uma prema transcendentnom. Slični su nam pogledi, valjda.
književnost.757 morkin,
> Kao ubod igle, jasna misao koja objasnjava sve. Napusticu ovaj > grad, napusticu sva njegova svetla i slike. Dobro (umetničko) delo je ono koje u meni izazove nekakvu emociju, pozitivnu ili negativnu. Napiši nešto što ne bedači, da me malo oraspoložiš.
književnost.758 mcar,
Hvala.
književnost.759 udav,
>> Sad procitaj Famu o biciklistima, Potragu za svetim >> gralom i Looney Tunes u kontinuitetu, pa ces da ga prezires ;) Hmmmmm ... prezrenje je ipak malo teska rec. --------------------------------------------------- >> Je li mali, jel' si ti novi ovde? ;> Aha, potpuno svez i zelen ... osvezavajuci ... ULTRA GREEN ... ;> ... --------------------------------------------------- >> Znas, poslednjih decenija u svetu >> su se desile moderna, pa postmoderna i tako to... ... raspao se istocni blok ... znam, znam, "jos jedna prica o jadu i bedi" :>> ... --------------------------------------------------- >> On zaista pise tako kako pise, a ljudi >> tome pridaju pozitivnu ili negativnu >> konotaciju. Ma, naravno, to zavisi od opstih predispozicija i sklonosti. Ali, ipak negativno u svemu tome je to da sam Basara zastupa svoj nacin pisanja kao jedini kvalitetni na raznolikoj knjizevnoj sceni Srbije. Pazi samo kakve su teske reci pale o Dobrici Cosicu u "Virtualnoj kabali", ili sve ono sto se dogadjalo u vezi NIN-ove nagrade ... "Looney tunes" su zaista bolji kao knjizevno delo od "Oslobodioci i izdajnici" ali onakvo profansko izrazavanje svojih stavova ... ---------------------------------------------------- >> Kao da iz tebe progovara politkomesar Aaaaaaaaaaaah nacionalizam je moja slaaaaaaaabost ... ;> ... Ali kada smo vec kod toga ... i danas sam osetio kako val razocarenja struji mojim umom kada procitah u "Nasoj borbi" njegov komentar u vezi predstojeceg referenduma ... Nije mene razocarala samo politicka plastanica (koja je ipak bila dosta ofucana) vec PROTIVRECNOST u vezi njegovih, sopstvenih stavova. Govori o istoku i zapada kao o dve razlicite svere gde se u prvoj prozivodi ideologija a u drugoj proces proizvodnje, i naravno celom istoku pridaje negativnu konotaciju, dok SAM nebrojenono mnogo puta navodi u drugim delima do kakve je spiritualne katastrofe dovela isprazna filozofija zapada ... ----------------------------------------------------- >> koji je izneo svoje misljenje o knjizi koju nije procitao. E bas je sam to LEPO REKAO !!! ;) ----------------------------------------------------- >> da su moderna i postmoderna sr**je i >> da su upereni protiv srpskog naroda, TAAAAAAAAAKOOOOOOO JEEEEEEEEEEEEEEEEE ! KOSOVO JE SRRRRRBIJAAAAAA !!! U SEPTICKU JAAAAMUUUUUUUUU SA SRANJIIIIMAAAAA !!! ----------------------------------------------------- >> umesto sto prozivas samo Basaru ;) Ma, to je bio samo jedan primer ... A inace, tema onoga sto sam izlozio nije bio iskljucivo neoimperijalizam vec Basara ... ------------------------------------------------------ >> knjiga zavrsila u fazonu to be continued. ... a sto ima komercijalnu vrednost. ------------------------------------------------------ >> Nas dvojica cemo se lako sloziti da su >> njegove knjige feljton bez kraja. Slazem se, slazem se ... ------------------------------------------------------ >> koliko zato sto me njegov stil strahovito zabavlja. Pa, OK. stil mu je zaista na momente zabavan, ali vuce sa sobom rizik nastajanja dosade ... ------------------------------------------------------ >> Ono sto ja nalazim vredno u svim tim njegovim knjizicama >> je saga o odnosu covekovog uma prema transcendentnom. Da, tako je, recimo razmisljanja o odnosu prostor/vreme su zaista vredni paznje.
književnost.760 mcar,
Kako vam izgleda Basarina "Ukleta zemlja"? MC
književnost.761 mcar,
Iza gvozdene zavese Stare babe cupaju iz zemlje crvenu cveklu mrak pada na zeljeznu zavesu. A dorucak, za rucak i za veceru cvekla do neba dopire gvozdena zavesa. Utapamo se u crvenoj cvekli krpimo rupe u zeljeznoj zavesi. Sranje se pravi od crvene cvekle struzemo rdju sa zeljezne zavese. U tami se skriva zeljezna zavesa ni mrtvi konji ne mogu u nebesa. Pero Lovsin LP "Drzavni ljubimci" 1982. Pankrti
književnost.762 mcar,
Igra Suncevi zraci prodiru kroz zavese. Nista ne narusava kompoziciju sobe. Masivni namestaj, zavese. Tisina. Scenografija za letnje popodne. Takozvano doba mira i poezije. Dole ispod stola igraju se dvoje dece, decak i devojcica, Tanja i Zoran. Zaneseni, slazu svetove od velikih plasticnih kocki. Nista ih drugo ne zanima i cini se da nista drugo ne moze poremetiti njihovu koncentraciju. Vreme ne igra neku ulogu. Vreme ne igra. Reski zvuk otvaranja vrata i koraci. Tanjina mama donosi tanjir sa uzinom. Deca su prekinuta. Setili su se da su gladni. Ustaju. Razigrano se priblizavaju stolu, uzimaju parcad hleba namazanu tekozvanom jetrenom pastetom. Trpaju halapljivo hleb usta. Prsti su im vec prljavi, ali nema veze, oblizace ih oni vec. Vrlo brzo, brze nego sto je Tanjina mama ocekivala sve je pojedeno. Sada je na njoj da odnese posluzavnik, sto i cini. Deca se osvrcu, Zoran pomera zavesu, gleda kako dole ulicom prolaze ljudi. Tanja mu se primice, zajedno gledaju. Onda ona kaze: "Hajde da se igramo lifta!". Zoran se okrece, ali i pre nego sto se pribrao Tanja ga je vecu uhvatila za ruku i vuce ga. Pusta je nevoljno da ga vodi. Jer njemu nije jasna ova igra koju je Tanja igrala sa njim mnogo puta, ne zna cilj igre. Jer ona nikada nije uspela da igru dovrsi. Kada bi neko od odraslih naisao igra bi se grubo prekidala. Jednom je Tanju tata cak i osamario zbog ove igre. Zoran ni tada nije shvatio zasto. Igra svaki put pocinje bas kao i sada: Tanja ga gura u uski procep izmedju dva ormana. Pokusava i ona da stane s njim, ali to nikada ne uspeva. Ona kaze da je to lift, stiska se uz njega, dise mu usta, i oni se "voze" liftom. Po neki put rukom pokusava da mu otkopca pantalonice sto joj tesko polazi za rukom, kao i svoj deci tog uzrasta njoj je tesko da otkopcava i zakopcava i svoju sopstvenu odecu. Obicno neko dodje i onda se igra nasilno prekida. Tanju pozivaju, obicno je grde, Zoran se izvlaci iz "lifta". Sve se ubrzo, kako to kod dece biva, zaboravlja. Zacas, i oboje ih zainteresuje neka nova igra. I nema razloga secati se, sve se ionako dogadja u zlatnoj i bezbriznoj sadasnjosti. Popodne. Raskrilili su zavese. U sobu je uslo svetlo. Mnogo odraslih uslo je u sobu.. Oni glasno pricaju, tesko ih je razumeti. Pricaju mnogo, ne znaju da se igraju, ne dodiruju se. Nijhove price su nacesce dosadne ili besmislene. Ipak odrasli su mocni, oni pruzaju hranu i zastitu. Da li su "veliki" zato sto su odrasli ili je obrnuto? Tanja i Zoran se jure oko stola, ne mogu privuci paznju velikih, niko im se ne pridruzuje u igri. Iznenada Tanja otvara nezakljucana vrata i izlece na stepeniste. Jos jedan krug. Utrcavaju unutra, i opet na stepeniste. Zoran je ovoga puta uspeo da je uhvati. Stepeniste je na zadnjem spratu zgrade i okupano je suncem koje dopire kroz krov staklenika. Nekoliko trenutaka stoje i cute, ne znaju sta bi dalje. Onda Tanja kaze: "Stani". Iako vec stoji Zoran se ukipljuje. Zna on vec po njenom glasu sta bi moglo da usledi, ali ovde nema ormana, kako da se sada igraju lifta. Pita se sta ce biti, sta li ce ona sada da uradi. Ona vise nista i ne objasnjava, samo polako i nespretno otkopcava njegove naramenice. "Kao mama", misli Zoran. I dok bi ga vec desetak godina kasnije ovakva ili slicna igra ispunila nestrpljenjem, Zoran je miran, samo ceka da vidi sta ce uslediti. A Tanja polako ali sigurno napreduje. Uspela je da mu otkopca naramenice, zatim mu je spustila i pantalone i gace do kolena. Pravi liftovi koji se cuju ne igraju vise nikakvu ulogu. Tanjino lice je ozareno, ozbiljno i to je upravo ono sto on najvise ne razume. Polako i pazljivo ona hvata njegov ud, "To je dakle to", misli Zoran. "Kako je to lepo", kaze Tanja, usresredjena na zanimljive delove njegovog tela. Negde u tom trenutku vrata se otvaraju, neko od "velikih" se smeje, Tanja se stidi, bezi, oblace ga, vode unutra. Pocinje opet neka nova i drugacija sadasnjost da im se desava. Na stolu su kolaci. Punih usta oboje se usresredjuju na ukus i kolicinu. Ne zanima ih sto odrasli nisu razumeli igru kako treba. Sve je zaboravljeno, oprosteno, pokopano. Ne znaju ni za bradatog doktora iz Beca koji bese tvrdio da je proanalizirao sustinu te igre. Bas ih je briga. Ko uopste moze da razume sustinu igre? Zar se igra moze razumeti? Pa sve se ionako odvija samo po sebi. Jos uvek punih usta odlaze u kupatilo, peru ruke, prskaju se. Sve vreme zbog necega se kidaju od smeha. MC
književnost.763 miobrado,
"...ONA SE PRIVLAČILA tako vešto i bešumno da je pritajenom Simi samo njen ubrzani dah kao šumorenje trepetljika odavao približavanje. On se još grčevitije priljubi uz stenu. Sigurno je videla, ili bar nazrela u prvom praskozorju ulaz u pećinu, pridigla se i potrčala sitnim koracima. Simi srce tako panično poče da se trza da ga je jedvimice obuzdavao, stežući cev mitraljete i zatežući sve mišiće mršavog tela. - PISNEŠ LI, PUCAM? - zareža Sima i zgrabi joj revolver. Ona ga je prestravljeno gledala kroz krupne suze i potom počela da jeca. Predala se stavičnom iznenađenju, ne njemu. Pobegla je od Bugara i pala četnicima u ruke. A da je četnik u pitanju videla je po Siminoj dugoj kosi i vlažnoj, retkoj bradici. Dok je jecala, prameni njene crne kose blago su ga milovali po licu. One pramičke što je zgrabio kad je ušla sad je dobrovoljno oslobodio i jedva se uzdržao da ne počne da je miluje i teši. Zadenuo je njen revolver u tkanicu, pa je poveo ugašenoj vatri. - ŠTA ĆEŠ SA MNOM? - pitala je sedajući, a potom pokušala da rukom prekrije pocepane čakšire iz kojih je strčalo njeno odrano koleno . - Znam da s' četnik - dodala je i stresla se. Tako mu je na svoj način rekla da je partizanka. Mogao je da je upita iz koje je brigade, a sad mu je to izgledalo nevažno, čak i glupo pitanje. - JA SAM RAVNOGORAC,..." Miloš Aćin - Kosta (Eh, ti pusti Englezi; Četnička književnost/"Pogledi", od 22. 3. 1991. g., br. 79, str. 67.)
književnost.764 miobrado,
"...Bio sam umoran, osećao sam u sebi neki pritisak kao izgladneo čovek. Nisam bio gladan, jer čim sam došao ponudili su me američkim sirom. Sekao sam nožem taj žuti sir u konzervi i mislio kako je za mene rat postao lakši. I sada to opet pomislih, videći pred štabom kako neka drugarica istresa ćebad. Spavaću na ćebetu koje neću nositi! Dohvatih kamičak i bacih ga pred sebe. Ispred mene stajale su dve mlade devojke. Tek sam ih onda video. Obe su bile iste visine, samo je jedna bila punija i imala je napred prebačene crne kike. Druga plašljiva i tanja, njenu kosu nisam video, bila je sakrivena ispod bele marame. Sigurno su me posmatrale odavno. Ona punija reče: - Druže, možemo li s tobom da pričamo? Pitanje me iznenadi: nije rekla da razgovaramo, nego da pričamo. Šta imamo da pričamo? Nespretno sam u ruci okretao duvansku kutiju. - Možemo - rekoh. One lako priđoše i sedoše do mene, jedna s jedne strane, druga s druge. Učini mi se da obe duboko dišu kao da su trčale..." Antonije Isaković - Lule (Veče; Velika deca, grupa izdavača, str. 245. i 246.)
književnost.765 udav,
Zvuk tece Zvuk tece lagano, brze, u mrtvilu zivota , zvuk tece... Lagano pa brze, da on sopstvenu smrt stize... Onda raste u vatri , raste u krvi, karikaturi ... Sve je br`a njegova reka... Raste tisina, lazna , mrznja daleka... Sred njega , zastace mir , da stvori nemir... Sred njega su istine sena, ponovo snovi lakih `ena... Sred njega je kratak bljesak... Sred njega je zivot pesak... Ko njega tvori , ni on sam znao ne bi... A i zasto mesati njega u mrtvilo sprega... Sem ako nije on mrtvilo sprega sto tvori njega... O{tro kao violina on protutnja preko neposejanih njiva... Da smrtan i lak zivot donese ... Nove zvuke , umrlu jesen ... Zvuk tece lagano , brze , u mrtvom on sebe stize... Uros Davidovic 1996
književnost.766 mcar,
Fasista Kazu da se zene preznojavaju kada slusaju tvoje govore, uzbudjene snagom tvoje moci. Da si jos davno pronasao krivce, da volis proste i sposobne, da ces kazniti izdajnike. Kazu da lecis impotenciju, da ulivas sigurnost ocajnima i izbezumljenima. Da su tvoja resenja jednostavna i laka, da jedino ti imas cvrstu ruku, strogost surovog oca kojega smo dugo cekali. MC 28.11.96 Tren Osetio sam slobodu, bila je masna i topla, drhtava i ziva. Samo na trenutak, dok te nije bilo gospodaru. Dok nisu dosli demoni tvoje bolesne maste. Samo na tren, treperilo je lisce i cuo sam kisu. A onda si dosao, vratio se pakla. Zatvorio si prozore, namakao rezu na vrata. Zacvrcalo je meso na usijanim stolicama, plakala su deformisana deca. MC
književnost.767 willow,
Razbuđen lokalnom anestezijom Shvati, jer, sve drugo, to je batrganje po brisanom prostoru, i grebanje noktima po vazduhu, i brojanje spratova dok proleću, i onda konstatacija "šteta, bio je to zaista lep pokušaj..." To je vreme ispunjeno obrušavanjima, uhodanostima i rutinama, i prihvatanjem pada kao normalne posledice postojanja više sile gravitacije, kao ništavnost, i ja, i sve ono na šta se nikad ne računa. To je sveobuhvatni znak pitanja između jedina dva zaista važna i garantovana događaja, rođenja, i onog drugog.... To je jama na pučini, i fotografija u društvu izrovarenih osmeha, i još jedan mučan povratak sa letovanja, i punih trideset godina do penzije, i preostalih 17 spratova do dole, i parola: "skoči sa što više zgrade, duže ćeš da živiš..." To je umlaćena želja za visokim letom, baš kad svi ostali očekuju još jedan nizak pad pa to i dobiju. To je kao čvrsto, ustoličeno i jako, kao preostala slepa vera u životne zagarantovanosti, i iščekivanje nemoćnog, i osluškivanje nemog, i uteha u aplauzu što lomi šake, i pismima poslatim bez adrese, i paklenim blagodetima iznenadnog. To je teret, kao doživotno zaleganje i stalna desetkovanost, i prevarenost, kao kad uposlena hobotnica ostane bez ijedne slobodne ruke, i osećaj, kao kad konačno shvatiš da je repriza stare tragedije, na žalost, opet odmakla suviše daleko... Rastojanje između starta i cilja jeste vertikalno, i postavlja se pitanje "šta sad...?" Najlakše je, kao i obično, učiniti pravu stvar... to jest, ništa... Pzdrv, W,W,3.
književnost.768 mcar,
5.767 - Bitno.
književnost.769 rdejan,
Žena mi je, tog jutra, bila izuzetno raspoložena. Čak perverzno vesela. Već sam je ispod oka gledao, ali nisam ni naslutio kakav me dan čeka, jer mi je njen mili "Diži se, bubo lenja, kafica!" poziv izmamio osmeh. No, bilo je nešto čudno u njenom ponašanju. Radni dan mi je počeo standardno - neopisivo dosadno i jedva plaćeno. Želeo sam izazov, uzbuđenje, dokazivanje. Tog dana dobio sam samo plavo, socijalno pismo, ono pismo kojim se kolega ispraća u penziju, uz otpremnicu koja će to veče omrsiti brkove ne samo njemu, već i njegovima, ili, pak, pismo u kojem je pozivnica prvoborcu na zasluženo otvaranje nebitne izložbe slika, a sve povodom godišnjice nebitnog datuma. U ovom pismu je bila poruka od direktorke. "Tačno u 14:00 dođi u moju kancelariju i ponesi sve što ti treba u poslu." Podne je sa mukom došlo i prošlo. U dva sam već bio ispred njenih vrata. Kada sam ušao, video sam njen perverzni osmeh, isti onaj osmeh koji me je zaintrigirao toga jutra. Osmeh iščekivanja i tajnovitosti. - Od danas radiš u mojoj kancelariji. Ja prelazim u drugu. Sve što ovde vidiš od ovog trenutka je tvoje. Nesvesno sam stiskao pesnice. Diskusije nije bilo, jasno se videlo. Njena kancelarija je imala stariji nameštaj, slabije osvetljenje jer je bila na drugom spratu, spratu niže od mojeg. Ali, drugi sprat ima garažu! Kako je samo to mogla da zaboravi! Svi zaposleni sa drugog sprata imaju svoje parking mesto. Ipak, nemam automobil... U očajanju sam sedeo i gledao moju novu ćeliju, poluoronulu i mračnu. U tom trenutku stara čistačica, divna žena koja se ovek brinula o svima nama, otvori vrata i pruži mi kovertu, ovog puta mirišljavu i sjajnu. - Pardon, gospon, vaša žena vas je tražila u kancelariji. Nije mogla da vas čeka, gospon, samo je izletela. U žurbi je zaboravila ovo na stolu. Otvorio sam kovertu sa zebnjom. Iz nje su ispali ključevi sa natpisom 'Peugeot' i mala kartica: "Mojoj ljubavi od najvećeg obožavatelja" Bes je kulminirao. Sasvim sigurno, zaboravila je poklon. Poklon od obožavatelja. Kučka. Deset godina u nazad sam štedeo i odvajao svaki dinar u našu zajedničku fioku, dinar kojim sam priželjkivao najskromnija kola. Ključeve sam besno tresnuo o zid. Tada mi je stigla i telefonska poruka da moram ostati na nekom sastanku, jer direktorka ima neku popodnevnu zabavu i da je moram zameniti. Mojoj samokontroli došao je kraj. Kidao sam nameštaj, nogare od stolica, lomio slike i, na kraju, kao najmiliji detalj, njen računar, koji je verovatno zaboravila da ponese. 'Sve što vidiš je tvoje' - rekla je. Sada je božije, siktao sam kroz zube. Otišao sam u kafanu. Gorka li je sudbina slabih ljudi! Alkohol je uvek bio najzastupljeniji telesni fluid prevarenih. Posle svega što sam joj činio, ona je poželela drugog - to je trebalo jasno da vidim par sati ranije. Već propisno pijan, dovukao sam se do kuće. U hodniku je stajala sjajno upakovana flaša. Na njoj je pisalo: "Najdražoj osobi bez koje ne želim da živim. Vlada" Vlada?!? Moj najbolji drug Vlada? Zar on? Tuga mi je parala srce, tiho sam skičao kroz nos. Čuo sam kikotanje u dnevnoj sobi. Dakle, nisu stigli ni da otpakuju flašu, već su se zaskočili. Zar on... Skupoceni Chivas, to liči na Vladu. Otvorio sam ga i nemarno počeo da ga ločem. Ispijao sam ga munjevitom brzinom. Uputio sam se do spavaće sobe, gde me je čekalo novo iznenađenje. Parfem u obliku dijamanta odavao je pozamašnu investiciju, zasigurno od istog 'Peugeot' fonda. "Ovime su i neosvojivi kraljevi osvajani. Neka tebi pomogne da gospodare pretvoriš u podanike. Vlada" NEĆU BITI NIČIJI PODANIK!! Toj kučki možeš poklanjati kule i gradove, ali mene nećeš zgaziti. NEĆEŠ! Tresao sam se kao prut, potpuno bez razuma. Da li je moguće, pitao sam se, da se ovoliko loših stvari dese jednom čoveku u jednom danu. Brzo sam otvorio prozor i ispraznio sadržaj stomaka na parkirana kola. Jedna od njih bila su Vladina kola, a druga novi, sjajni Peugeot... Besomučno sam bacao flaše, papuče, knjige, keramiku, sve što mi je potpadalo pod ruke. Među poslednjim objektima sleteli su Chivas i parfem. Flaša je pogodila prednje staklo Vladinih kola i napravila poveću naprslinu. Parfem je, verovatno zauvek, ostao da miriše na ulubljenom krovu Peugeot-a. U mojoj glavi nije bilo sumnje, a ni razuma. Otvarao sam fioke od noćnog stočića jednu za drugom. Fioka sa ušteđevinom bila je prazna, što je i bilo očekivano. Ona sa pištoljem, međutim, nije. Išao sam polako prema dnevnoj sobi. Pištolj je imao samo tri metka - - poslednji je bio za mene. Polako, poput zombija, koraci su mi odzvanjali u ušima i prizivali anđele za oprost. Naglo sam otvorio vrata... U sobi je bila moja žena, sjajno doterana i napadno našminkana. Pored nje smešio se Vlada. Oni nisu bili sami. Tu je bio i moj prvi komšija sa ženom i svojim sinom. Čak je i moja direktorka bila prisutna. Pre nego što sam išta uspeo da izustim, svi su u isti mah povikali: - SREĆAN ROĐENDAN !!!
književnost.770 askripka,
Prole(te)će Sedim pored Neše za šankom i blesavo se smeškam; vidim da mu sve više idem na živce, ali šta ja tu mogu, mart je, napolju je dvadeset stepeni, i smatrao bih sebe natčovekom kada bih, dok suknjice u oblacima parfema lelujaju pored mene, bio u stanju da s face skinem blaženi, Buda-u-đakuziju kez... Mart je: još malo pa će i minići, još malo pa će da puknu nogice i bluzice, i cvikerice i šnalice i sisice, još samo malo i sve će ptice i zverčice, netom dozrele šiparice i s robije pripušteni manijaci, anđeli božji i muški i ženski antenski priključci da se udruže, još malo i u kafanskim baštama će procvetati rane krigle a zemlja će uzdrhtati od gromke škripe krevetskih opruga... Znam da baljezgam, ali večeras sam talac raspevanih hormona, pit-bul pogođen paradontozom, rob slatke ljubavi zbog koje gore gradovi i pomeraju se planine, večeras i samo pivo ima drukčiji ukus: na daljinu i hotele sa pet zvezdica, na toples, tanga-gaćice i mariniranu hobotnicu, na sobu punu foto-modela u koju ulaziš sam, opipavajući ključ u džepu... "Konju jedan, samo te đanišem, svake godine se tako istripuješ u ovo doba, kako pčela zazuji ti bi da trpaš u tehnikoloru, kao da ne znaš zašto je sirotinja izmislila ljubav...", kaže Neša iz trezvene perspektive ustaljene osmogodišnje veze u generacijski osveštanom ritmu povečerje-zornjak, pa tako sve do punog radnog staža, dok kantar ne zariba od zloupotrebe i domaćeg piva... "Lepo ti kaže čovek", ubacuje se Peca, vazda zlurad kao komentari u drugom Dnevniku, "Pokreni se, dečko, od smeškanja i šlajfovanja nema leba, ljudi, leptirići, koja je razlika, karaju se jedan dan ili dvadeset godina, pa rikotić, miki, pulvis et umbra sumus, a ovo na latinskom je Nešo opet bilo o tvojoj kevi, samo da znaš..." Primedba me trza iz dogmatskog dremeža poznomartovske nirvanea, a baš nekako u tom trenutku prekokoputa seda nešto crno i utegnuto, opremljeno seks-zracima kao "Enterprajz"; Bog daje, Bog uzima, a redosled se zna: ruka s cigaretom mora da opisuje tačno onu pravu putanju, oči moraju da se sretnu s njenim očima upravo kada treba, izraz lica mora da prenosi preciznu mešavinu opuštenog samopouzdanja, šarmantnog ludila i misteriozne distance... Napokon, kada je već meko kuvano (probati viljuškom šatro slučajnog osmeha), lagano ustajem i stajem za šank pored klinke. Nameštam svoju najkulju, naj-Brando-Koneri-Paćino facu, i (ne baš na nivou situacije, ali, pobogu, proleće je i mozak više ne radi ni kontrolorima leta) kažem (to je uvek najbolje) prvo što mi pada na pamet: "Je li, bejbi, a odakle te ja znam i kako to da te ne znam?" "Znaš me, kako da me ne znaš", ispaljuje mala kao zapeta raklica, "pokupio si mi telefon pre tri godine na Demiji, i nikada se nisi javio, pošto si bio pijan kao bulja i ladno si bacio šibice, kao što sve urađene budale u ovom gradu rade, otada si me sreo na jedno tri žurke i sva tri puta me nisi prepoznao, jer si jednom bio naduvan kao zmija i presedeo si celo veče pored zvučnika mlateći glavom na 'Sepulturu' i 'Metaliku', drugi put si pokušavao da smuvaš tri moje drugarice u isto vreme, a onu koju si smuvao ostavio si posle pet dana sa žvakom 'Jebi ga, bejbi, ne znam šta mi je, mislio sam da smo ti i ja ono, totalan trip, ali nešto ne mogu da se skrasim, ne drži me mesto, izvini...', a treći put me isto nisi prepoznao, ali si zabalavio čim si me snimio, a ja sam se celo veče nervirala što sam s tipom i što ne mogu da te izložim ko mladog majmuna da me pešaka pratiš kući na Dorćol, pa da ti posle, mesto malo vaćarenja i telefona, dam po kapiji ispred nosa i možda malo napujdam Teu na tebe, čisto da bude seksi... E, a sad briši, pošto čekam dečka, nađi nešto starije, ono, da pališ s njom u banju i polečiš tu sklerozu, ali, mislim, super je što si me startovao, pazi kad te tri godine ladno čekam na zicer..." Gledam klinku i ne mogu da verujem šta mi se događa, ovi Slobini brojleri su definitivno flipnuli od ekstazija i niskobudžetnog turizma po veb-sajtovima, nemam srca da joj otkrijem kako još uvek nemam pojma ni ko je ni kada su sve te silne žurke u ovoj vašljivoj, svrati-ali-kupi-nešto-za-piće deceniji stigle da me sastave; sležem ramenima i bez ispaljenog metka puštam da se šahovnica zavijori na mom polupopijenom "Hajnekenu", zaboravljajući čak i da Buci, koji se, onako lud i vrljav, od kliberenja već presamitio preko mašine za kafu, uputim neku prigodnu pouku iz klasičnog darvinizma ili istaknem hvalevrednu i blagotvornu vezanost njegove roditeljke za čovekovog najboljeg prijatelja... Ne, noćas nemam vremena za gluposti, za niske strasti i jeftine duele, ovo je jedna od onih noći, i dok oblačim jaknu već razmišljam samo o tome šta još radi u ovo zlo doba, da zaripim prvu pacijentkinju kao omčarski vepar, da je trujem, navlačim, pržim, šarmiram, dresiram, smaram, sve dok joj se ne učini da me zna sto godina i da od sada njen život ima smisla samo kad sam ja u blizini, sve dok joj se u glavi ne oglasi alarmni signal, dok joj usne jedva vidljivo ne zadrhte i u očima se pojavi onaj pogled... Ljubav, slatka ljubav.
književnost.771 morkin,
> Prole(te)će Genijalno!
književnost.772 miobrado,
"... Oko podne opazih da neprijatelju dolaze nova pojačanja. Malo zatim, diže se iz njihovog zaklona borac sa belom zastavom, na kojoj je bila izvezena petokraka zvezda. Rekoh Nikoli da gađa zastavu i on je rafalom iskida na parčad. Onaj leže u zaklon i otud viknuše: >>Pucate na parlamentara!<< Odgovorih da parlamentari nose bele zastave bez ikakvih znakova. Kasnije se pojavi drugi sa peškirom koji je nekad bio beo, na kratkom štapu, držeći visoko u drugoj ruci list hartije. Pustismo ga pred bunkere na desetinu koraka a zatim izađe jedan moj vojnik i uze mu onu hartiju. Ja je pročitah glasno vojnicima oko sebe: >>Vaša je glavnina razbijena a vi ćete do večeras biti opkoljeni i uništeni. Borili ste se junački i dajemo vam mogućnost da se predate. Vojnici mogu odmah stupiti u naše jedinice, oficiri moraju prethodno pred narodni sud. Rok za odgovor jedan sat<<. Potpisao je komesar devetnaeste divizije. Znali smo dobro i njih i njihova obećanja i vojnici se u jedan glas počeše rugati. Odgovorih sa četiri reči da se četnici ne predaju i vratismo glasnika. Dok se on vraćao, Nikola, koji je imao divan glas, zapeva: >>Avaj Tito mrki vuče, razbojniče i hajduče, Srpski četnik tebe tuče...<<..." Dobroslav Jevđević (Dva brata; Četnička književnost/"Pogledi", od 25.1.-8 .2. 1991. g., br. 75, str. 15.)
književnost.773 miobrado,
"Na izmaku mjeseca maja, druge godine ustanka, četnici su, napokon, uspjeli da opkole posljednju partizansku grupu, koja se već drugi mjesec uporno tukla i probijala kroz česte i lukave četničke zasjede. Bili su to ostaci čete mrkog i okretnog, pomalo već legendarnog Miloša Bauka, poznatog pod nadimkom "Major Bauk", koji je poput kopca, iznenada i strelovito, padao na četničke patrole, razbijao zasjede i uvijek izmicao iz obruča, kad su se već svi nadali da ga imaju u šakama. Preko svojih jataka, četnici bi često napipali "majora" negdje oko čobanskih koliba, prosutih po sumornim terenima gorovitih "gornjih sela". Onda bi se obično tako iskupljali, sačekivali i otezali sa napadom da bi Bauk saznao šta mu se sprema i olako se probijao, odmah u prvi suton, kad su četnici ponajviše zauzeti oko jagnjetine i velikih zdjela sa mlijekom, da su mlitavi za svaku kavgu i ozbiljan boj. Ponekad bi omanje četničko potjerno odjeljenje, izbjegavajući otvoren sukob s Baukom, skoro nabasalo na njegovu grupu, pa bi nasumce otvaralo vatru u pravcu majorova skrovišta, više da ga opomenu i zaplaše da im se skloni s puta, nego što im je bilo do toga da se ozbiljno tuku i progone ga..." Branko Ćopić (Major Bauk, Pripovetke, grupa izdavača, str. 291.)
književnost.774 naca,
TA DOBRA, NOVA VREMENA ********************** Gledajuci kroz prozor, Marko je osetio nervozu. Vidik koji se prostirao iz njegove sobe pazljivim kompjuterskim programom menjao se shodno dobu dana. Jos malo pa ce u zakazano vreme stici Tina, sa kojom ce, kao i mnogo puta pre toga, provesti prijatno vece. Ili mozda - vezbati, razmisljao je Marko, prizivajuci u pamet ono sto je imao prilike da sazna o proslim vremenima. Kakvim su sve ludostima ljudi bili skloni. Zaljubljivali su se, odlucivali da zive zajedno u braku, a onda se, vodeci duge i mucne parnice, razvodili. Poremetili bi svoju decu, sebe, a na kraju i samo drustvo, koje takve veze vise nije moglo da podnosi bez posledica. Sreca sto su ta vremena prosla, zakljucio je Marko, taman u trenutku kada se oglasilo zvono na vratima. Ne zeleci to sebi da prizna, uz Tinu je osecao sve vecu dosadu. A kad su ih, pre otprilike godinu dana, kompjuteri spojili kao savrsen par, sve je izgledalo drugacije. I Tina i on mislili su kako ce zavrsiti u programu za obnavljanje porodice. Sada im je bilo jasno da nisu vise jedno za drugo. I sledecu partnerku, Marko je dobio ubacivsi sve svoje podatke u kompjutersku mrezu. Veza je, na njegovo ogromno iznenadjenje, trajala nesto duze od nedelju dana. Prvi put mu se dogodilo nesto za sta je mislio da je nemoguce. Zar racunar da pogresi? Jedino sto mu je ostalo iz te kratkotrajne i neuspele veze, bio je list hartije, istrgnut iz nekih novina, na kome je pisalo: "Ne uspevate da odrzite vezu? Ne brinite, imamo resenje za vas." U donjem desnom uglu bili su ispisani adresa i broj telefona. Marko nije izdrzao. Posle samo 3 dana, ipak je okrenuo naznaceni broj. Javio se prijatan zenski glas. Ubrzo mu je postalo jasno: jedini izlaz iz svega ovoga je iznajmljivanje ili kupovina lutke u prirodnoj velicini, koja uspesno zamenjuje ljudska bica. To je naime robot, koji, sem sto ne moze da rasudjuje, po svemu lici na coveka. Cuvsi o cemu se radi, Marko se tek tada zgrozio. Jedno je da racunar odredi s kim ces biti, ali da svesno udjes u vezu sa lutkolikom zenom - robotom...? Ne, to mu nije padalo na pamet. Nastojeci da se smiri, odlucio je da se, posle ko zna kog vremena, proseta gradom. Iako nije imao potrebe da napusta stan koji mu je dodeljen - sa svim mogucim pogodnostima, od raznoraznih programa prividne stvarnosti do hologramskih slika svih ljudi sa kojima je bio u vezi - resio je da udahne malo pravog, a ne vestackog vazduha. Setao je besciljno, ne primecujuci ljude oko sebe. Onda mu se ucinilo da ga neko u stopu prati. Okrenuo se, i osim onize devojke izrazito crne kose i nepravilnih crta lica, koje su je cinile vise ruznom nego lepom, nikoga drugog nije ugledao iza sebe. Nastavio je da hoda, sada sa vecim oprezom. Korake slucajnih prolaznika, dobro je razlikovao od onih upornih, koji su se i dalje culi u njegovoj neposrednoj blizini. Opet se okrenuo i ugledao onu istu devojku. - Predpostavljam da ste zeleli da vas pratim? - prva je progovorila, unoseci se Marku u lice. On ju je gledao, najpre iskreno zacudjen, a potom sa sve vecom radoznaloscu. Da li je moguce da je u pitanju, kao sto pise u onim knjigama o proteklim vremenima, ljubav na prvi pogled? - Da - Marko joj se nasmesio - zeleo sam da me pratite, gospodjice - namerno ju je oslovio starinski, kako kazu da se nekad cinilo. - Voleo bih da mi se pridruzite, bice mi cast da budem u vasem drustvu - nastavio je sa recenicama koje je, kao dobar glumac, pripremaio za takve prilike. Nastavili su da hodaju ruku pod ruku, ne usudjujuci se da bilo sta pricaju, oboje u strahu da ne poremete sklad. Marko samo sto nije lebdeo od srece, prvi put svestan da ga obuzima to cudesno osecanje koje nazivaju - ljubav. - Gospodjice, da li bih mogao da vas zamolim da zajedno odemo u neki restoran na rucak? Ona je samo trepnula, lice joj se zacrvenelo i ucinilo se gotovo lepo, bez obzira na dugacak nos, sitne oci i neurednu kosu. Posle rucka i ponovne duge setnje, Marko je bio sretan sto je, sada je o toj neznanki vec mislio kao o 'zeni svoga zivota', pristala da je otprati do kuce. Pre nego sto su se oprostili, devojka mu se unela u lice: - Dali su mi ime Nina, ja sam usavrena verzija lutkolikih robota. Pre nego sto odem, ocekujem da cujem sve sto mislis o mojim dobrim i losim osobinama. Sve sto kazes, snimice kaseta koja mi je ugradjena. Ako zelis ponovo da me vidis, pozovi ovaj broj...
književnost.775 kiki,
> Kakvim su sve ludostima ljudi bili skloni. Zaljubljivali su se, > odlucivali da zive zajedno u braku, a onda se, vodeci duge i mucne > parnice, razvodili. Poremetili bi svoju decu, sebe, a na kraju i > samo drustvo, koje takve veze vise nije moglo da podnosi bez > posledica. Surova Istina!!! > - Dali su mi ime Nina, ja sam usavrena verzija lutkolikih > robota. Pre nego sto odem, ocekujem da cujem sve sto mislis > o mojim dobrim i losim osobinama. Sve sto kazes, snimice > kaseta koja mi je ugradjena. Ako zelis ponovo da me vidis, > pozovi ovaj broj... Hm.. Još suroviji kraj.. :)))
književnost.776 supers,
VREME ODLUKE Crvena kosa struji mi kroz misli Dok mi sobu majski mračan vazduh vetri Sva volja i svi mišići mi se stisli Sa učmalim razumom za vlast se tuku I lagano pobedu prepuštam njima Još malo pa će da me vode na svoju ruku Duh dva blistava oka svetluca u tami Vidim ga i obnavljam veru u sebe San o njoj i sanjar večeras su sami Pa prizovem poruke što je ostavila neme Prošle subote kad su pevale i vrane Srešćemo se ponovo čim dođe vreme Stanislaw, noć četvrtog maja 1998.
književnost.777 supers,
P.S. Ove noći sam sklopio nekoliko opklada sa samim sobom. Prvu sam već dobio, napisao sam pesmu.
književnost.778 willow,
Negde na putu odavde do daljine Tu negde, raste ledena izvesnost napuštene prerije, i čeka usnuli cvet minirane livade, i lebdi potmula senka kandže, skrivene iza treće pesnice. Neobeležena raskrsnica, obično vodi ili u suviše levo, ili u suviše desno, ili u bilo koje drugo suviše pogrešno skretanje u suviše pogrešnom pravcu. Tribine se polako prazne, jer aplauzi sve više postaju stvar navike. Isprepadana i usamljena balerina, tu nema šta da traži, i njene preostale blistave osmehe, sada proždiru pogledi, tupi od anonimne razjarenosti. Svi naši problemi, mislim, bili bi rešeni onog trenutka kad bi se neko usudio da vremenu povadi, ili makar razbije sve zube. Neuračunljivi konobar dolazi po svoj preostali bakšiš pustošenja, a taj ti uvek stiže u pravi čas, posle samo sto godina čekanja, i leti kao raspevani konj, što jašući svog belog princa niz konačnu kolevku u susret poljupcu klepeće zvečkom dok drži tacnu u napred, i ka bliže. Od bekstva sa vrha srušenog stepeništa, malo toga može da se očekuje, naročito ako su oba krila ili izbušena ili svezana u čvor, pa stara šala pijanog poštara smeha, i njegov jarko crveni nos, opet dobijaju smisao, jer, nečija upregnuta uloga u filmu od zime, Irvasa i sanki, opet proslavlja nekog sasvim drugog. Romantična zverstva obično potraju onoliko koliko i omamljenost sa tigrom u zagrljaju, ali kad-tad, procureće i slatki med od domaće ose, jer kratka anestezija stalne pospanosti, obično izaziva lokalno dejstvo sada, sa globalnim posledicama posle... Pitam se, šta je poslednjem majmunu trebao onaj skok ka kardinalnoj grani, koja je posle izazvala toliko suvišnog upošljavanja, znojenja i riljanja, i koju je on to jaču ambiciju imao...? I da li u ime Rata, Savršenstva i Pravog Ugla, jednom rečju Ljudstva, celodnevno ležanje u hladu, i miris juga, ima smisla podrediti celodnevnom prenošenju džakova, i srkanju supe od kartona... Čovek je samo sićušan korak napred u razvoju svemira, posle čega će, normalno, doći neko drugi da nasledi moje snove, ali, ipak... Negde između prvog i poslednjeg rova, zatrpan je neosvojen prostor, sahranjeno je živo blago, i pogašeno je svetlo čitavog jednog uspavanog sveta. I kao da nešto uvek mora ostati skriveno, neprimećeno i zagubljeno, na tom putu odavde do daljine... Pzdrv, W,W,3.
književnost.779 sav.gacic,
> TA DOBRA, NOVA VREMENA Tvoja vizija? > list hartije, istrgnut iz nekih novina, na kome je pisalo: "Ne > uspevate da odrzite vezu? Ne brinite, imamo resenje za vas." U > donjem desnom uglu bili su ispisani adresa i broj telefona. > - Dali su mi ime Nina, ja sam usavrena verzija lutkolikih > robota. Pre nego sto odem, ocekujem da cujem sve sto mislis > o mojim dobrim i losim osobinama. Sve sto kazes, snimice > kaseta koja mi je ugradjena. Ako zelis ponovo da me vidis, > pozovi ovaj broj... Ne bih da zvučim kao zakeralo, ali u tu budućnost smo zakoračili odavno i bez hi-tech varijante, u potpuno istim situacijama, sa istim motivima... Telefonski brojevi se nalaze u novinama pod "Poslovna pratnja" :). Ranije tih brojeva nije bilo (odbijali smo da priznamo tu potrebu kod radnih ljudi i građana), ali ako bi baš zatrebalo, čovek je mogao da se snađe... :) A još pre toga... postojale su stanovite kuće, ali - nije bilo telefona :) Ipak, princip je ostajao isti... od vajkada...
književnost.780 sav.gacic,
> VREME ODLUKE > Pa prizovem poruke što je ostavila neme > Prošle subote kad su pevale i vrane > Srešćemo se ponovo čim dođe vreme > Stanislaw, noć četvrtog maja 1998. Vrati se na ovu pesmu kada veza sa NJOM poodmakne, tj. kad ponovo progledaš posle zaljubljenosti :) Tada će da bude tip-top :)
književnost.781 sav.gacic,
> P.S. > Ove noći sam sklopio nekoliko opklada sa samim sobom. > Prvu sam već dobio, napisao sam pesmu. Sudeći po (pozitivnom) stavu, dobićeš i ostale... :) Dobitna kombinacija je da količina emitovanih emocija bude blizu maksimuma koji smo u stanju da držimo pod kontrolom. :)
književnost.782 willow,
>> Negde na putu odavde do daljine O, da. Ovo u(iz)metničko ostvarenje mladog pištolja sa periferije glavne kafane Beojada, s pravom možemo nazvati "kapitalnom pesmetinom rike", i dodeliti joj značajno mesto, pri samom gornjem levom uglu top-liste za prošlu nedelju. Jer, očigledan je pokušaj da se dočara gromki urlik ruže, i njena trnovita spoznaja o sudbinskoj prožetosti tela bodljikavom žicom izdeljenosti. Sa druge strane, hrpa slova, zareza i tački, opet nas navodi na jasan zaključak da je ovaj pisac želeo nešto da nam kaže. Iz ama baš svakog stiha, možemo osetiti konačno ujedinjenje i atomsko bractvo crnih misli, preplanulih reči i unutrašnje strane bušnog džepa, potpisano na beloj bundi od ribljeg krzna. Što ne reći i to, ovom jačem spisatelju pesme idu k'o alva, i tu negde i možemo završiti ovaj osvrt, uz tri poljupca, partiju stiskavca i razmenu telefonskih imenika, i da jedno drugom samo poželimo što više romantike uz vesele pesme nacvrcanih noći, i bez trezvenosti od oštrih glavobolja u mamurna jutra :). S poštovanjem, Traktor na Parkingu iz doba Književnosti
književnost.783 milica,
FJODOR DOSTOJEVSKI -- BELE NOCI ******************************* sentimentalni roman iz uspomena jednog zanesenjaka belenoci.zip
književnost.784 rdejan,
>> FJODOR DOSTOJEVSKI -- BELE NOCI Ako uopšte pretendujete da neko pročita vaš tekst, pa makar on bio i pod copyright-om ;), imajte toliko obzira prema čitaocima i otkucajte tekst ispravno, kako pravopisno, tako i vizuelno (što mu opet dođe pravopis, al' ajde). Zapravo, tekst je solidno prekucan, ali mu nedostaje veeelika stvar: ENTER! :) Posle par redova odustao sam i ipak se latio stare dobre knjige da obnovim gradivo. :) Pozdrav, Dejan
književnost.785 stameni,
>> Ako uopšte pretendujete da neko pročita vaš tekst, pa makar >> on bio i pod copyright-om ;), imajte toliko obzira prema >> čitaocima i otkucajte tekst ispravno, kako pravopisno, tako i >> vizuelno (što mu opet dođe pravopis, al' ajde). U pravu si. Mislim da je najveći pravopisni problem nedostatak slova č, ć, đ, š i ž, a mislim da ima i nekoliko stvari za potencijalnu diskusiju u o.jeziku :) Ipak, mora se pohvaliti Naca ili onaj ko je to prekucavao: svaka čast i samo napred (dok moderator dozvoljava). >> Zapravo, >> tekst je solidno prekucan, ali mu nedostaje veeelika stvar: >> ENTER! :) Pazi, ako se pasusi počinju nekolikim blankovima, kao što jeste slučaj, onda po nekim pravilima nije neophodno stavljati ENTER između njih; mislim da je to neki "francuski stil" (tako su nas učili u školici davno). Ako pasusi nisu započeti blankovima, onda se odvajaju praznim redom -- "američki stil". Mislim da nije naj- po propisu stavljati i blankove i enterove (entere?). Možda i grešim..?
književnost.786 udav,
Milice ... divno ... :) ... ne, nije najdivnije samo knjizevno delo, vec je najdivnije to sto si ga poslala u ovom formatu ... :) ... zaista bilo bi dobro kada bi se ovako nesto dogadjalo cesce ... :) ... Otkud ti uostalom ? Da li si sve to sama kucala ? Zasto ? :) zahvalan u ime svih - Uros :)
književnost.787 mcar,
Ovo (5.778), bogami, mocno. MC
književnost.788 mcar,
Visoko gore Digni glavu, gledaj gore, visoko iznad. Imali su nekada stila, pravili lepe kuce. Imali, gradili. Podigni pogled, ravno ka nebu. I gledaj kako je plavo, kuce i grad. Iznad nas. Tamo gore, tamo nema kioska i nema zlatnih lanaca i nema mobilnih i uspesnih. Vidis li malter je opao, sa lica grada. Zaustavljeno je vreme u grobu, u konzervi. Gledaj gore, digni glavu visoko iznad. Imali su nekada osecaj, ziveli u lepom gradu. Ziveli, osecali. MC
književnost.789 mcar,
U planine Dragi gosti, predstavljamo apsolutni hit ovog proleca, ponudu bez premca, ratni turizam. Nista more, nista banje. Svi u prirodu. Prvo zivu, onda mrtvu. Vrlo povoljno, skoro besplatno - drzava snosi troskove. Cist vazduh, fizicka aktivnost, pozitivan stres. Ekipni sportovi, slobodna utakmica, izazov za hrabre i sve ostale. Zdrava hrana, nova poznanstva, na kraju savrseni mir. Mnogo uzbudjenja, mnogo akcije, najbolji dobice parcele. Dosta je bilo krivljenja kicmi, udobne opasnosti iz TV fotelje. Dosta je bilo onanistickog djubreta sada nudimo pravu stvar. Sada dobicete glavnu stvar. 01.05.98.
književnost.790 willow,
>> >> Negde na putu odavde do daljine >> Ovo (5.778), bogami, mocno. Hvala ti, Markoni. Da znaš, to veče kad sam je poslao, i meni se učinila fina do iznemoglosti :). Onda sam je, sledeće jutro, dok sam žvakao đevrek u firmi još jednom pročitao. E, tu mi se već učinila suviše nategnuta i pretenciozna. Zato sam je onako i iskritikovao :). Stvarno me podsetila ne neku "pesmetinu" :). Sa druge strane, mislim da u njoj ima O.K. stvari, ali izgleda da sam suviše toga natovario na nju i opteretio je do grcanja. Eh, jadnica moja mala :). Ali, neka. Godine zapisivanja su tek pred nama, i takvog pražnjenja nikad nam neće biti dosta. Mislim, ni tebi, a ni meni. Ko zna, možda me kad umrem :), proglase i za dečka koji obećava :)). Ti, Markoni, samo nastavi tako. Oštri svoje reči, pokidaj njima hartiju u koju ih utiskuješ, i samo napred. Mislim da si na pravom putu da se razviješ u dobrog pisca, naravno, ako ti je do toga uopšte i stalo, u ovom vremenu gde "aplazi sve više postaju stvar navike" :), a pravo na umetnost se prenosi sa oca na sina, sa kolena na koleno, i sa oštre pesnice na tup zub :). Pzdrv, Mrtvo Puvalo
književnost.791 dr.grba,
>> učili u školici davno). Ako pasusi nisu započeti blankovima, onda >> se odvajaju praznim redom -- "američki stil". Mislim da nije naj- >> po propisu stavljati i blankove i enterove (entere?). Možda i >> grešim..? Sad, čiji je stil, to ne znam, ali ako se stavi blanko red, onda se sa ekrana mnogo lakše čita. To je barem moje iskustvo nakon milijardu terabajta (: pročitanog teksta na ovaj način.
književnost.792 stameni,
>> Sad, čiji je stil, to ne znam, ali ako se stavi blanko red, >> onda se sa ekrana mnogo lakše čita. Razumljivo, Amerikanci su tako napravili kompjutere :)
književnost.793 mcar,
Zivojin Pavlovic - "Lutke na bunjistu", odlomak "Ne ume da se raduje sadasnjosti. Jedino sto hoce, to je da se ruga i proslosti i buducnosti. I veri u coveka. I coveku samom. Cula zasicenih zadahom trulezi, citavim bicem, stoji na isturenoj osmatracnici nasuprot ljudima. Za njega suceljenog sa svetom na koji je dosao mimo svoje volje, ljudi se ne razlikuju od svinja ili krtica: iluzije im smatra zabludama, radosti narkotikom, delo besmislicom, lepotu obmanom. Stoji nepomicno kao kip, kose crne, sjajne puput kuninog krzna, zagledan ni u sta. Paralisan je usredsredjenjem pred skok kojim bi, razdrazen panicnom igrom zvukova i slika, skocio u bezdan i uronio u tamu pakla. Izranjajuci donosio bi na svetlost dana istinu sluzi i fekalija. Govorio bi o umoru svesti i besnoj igri razjaplenih, zivotinjskom pomamom obuzetih, bestidno ogoljenih polova. U grcevitom otporu. U stisku i prodiranju koji nisu ni zadovoljstvo ni poezija. Niti ikakav vid ljudske srece. Vec protest i nepristajanje na lepotu kao laz. I na srecu kao obmanu. Nepristajanje kroz samorazaranje i isceznuce u nistavilu kao jedinoj, neoborivoj, vecnoj vaseljenskoj istini."
književnost.794 naca,
S U N C E ~~~~~~~~~ Od kada zna za sebe, voleo je Sunce. Sasvim normalno, ali neobicno - voleo je da gleda u Sunce. To je radio i kao sasvim mali, jer majka mu je pricala da su je opominjali zbog toga dok joj je bio u narucju ili u kolicima. Isto se desavalo i kad je odrastao. Sunce ga je privlacilo magnetno, i mozda, suludo, ali sigurno porocno. Taj bljesak koji traje, to prekrasno belilo i bolna svetlost i uzareni srebrni beskraj koji ima pred ocima jos dugo posle opstenja sa Suncem, bili su pravi istinski trenuci zivotne srece za njega. Sto je bivao stariji, bio je sve svesniji svoje zavisnosti: plasio se, ali se Suncu nije mogao odupreti. Kako je lepo kad ispred ociju, u celom telu i dusi postoji samo nedokucivo nevino belilo, kao da na ovom svetu nesto drugo i ne postoji. Dani kisa, oblaka i tama noci, njemu su donosili tugu koju su mu ublazavali drugi beg i spas, obican i svakidasnji - spavanje i san. U pocetku je nocu, i samom mu je posle bilo pomalo smesno, probao da gleda u ulicna svetla. To mu je bilo bedno: zar da Bozansku lepotu pokusa da zameni necim tako prostim? Pa on i ne zeli nista izmedju tame i svetlosti. Odrastanjem, 'seanse' su mu bile duze. Tesko je razluciti da li zbog njegove pozude ili potrebe. Godine, a mozda i vreme, su prolazili. Primecivao je da lepota tog uzivanja nije kao nekad. Bio je nesiguran da li Sunce gubi sjaj, ili on gubi vid ili razum. Dogadjanja su bila sve bolnija: naucio se zadovoljavati mrvicama, odnosno, na to je bio primoran. Nikad nije bio dovoljno hrabar pred sobom, pa ni sada kad je bio upuceniji svom unutrasnjem bicu, da prizna da li je ova igra i odnos sa Suncem smisao njegovog zivota, ili je time samo prikrivao javu: Sunce bi okupiralo cula, a ona su zavaravala um. Ne bi se moglo reci da je bio star kad je Sunce za njega postalo samo daleka sveca u tami. Svejedno je da li mu se ono vise nije davalo, ili ga on nije mogao uzeti i doziveti. Dosao je dan kad je i to malo izgubio. U njemu je bila samo jedna zelja i jedan san, samo jedna misao: "Boze, kad bih, bar jos jedanput video Sunce" A onda, kao u doba detinjstva, basni i sigurnosti, kad se sve objasnjavalo i kad su se greske tesko pravile, pade, kao kisa posle zege, nesto kao narovoucenije: Mnogi od nas imaju neka svoja Sunca: ljubav, profesiju, alkohol, strast, kocku,... i svi smo uvuceni u zaista cudnu igru u kojoj su retki nepobedjeni. I na kraju, kad uvidimo propast, idemo dalje istim putem, bez obzira sto nas je unistio, sad vec odvec ludi ili odvec hrabri, jer povratka, obicno nema, dok ne postanemo olupina ili pepeo, a onda vise i nema svrhe traziti neki smisao.
književnost.795 miobrado,
"Gusti dim kuljao je u nebo u daljini. Gori Veliki Radić, doskora komandno mesto komandanta V korpusa (5 KA-BiH), brigadnog generala, _Atifa Dudakovića_, bivšeg oficira JNA. - _Gle, gori selo dole_ - ozbiljno je rekla _Savka_, nastavnica lokalne škole, svome suprugu _Tomi_, brkatom Crnogorcu, koji se oženio u ovom kraju i ostavio rodna Pljevlja zbog Savke. ° _Šta li je sa onom krmadi što su naši ostavili?_ pitala se glasno Svaka. - _Pa, vjerovatno su odnijeli Turci za one naše lojalne Srbe u Bihaću, našali se Tomo. Muslimani su, znajući da je sa njihovim kratkim pobedama gotovo, počeli da pale sve kuće u selu Veliki Radić simbolu srpskog i srpstva u ovom kraju. Muslimani su u kuće ubacili seno, zalihe žita i hrane i sve to zapalili. Dobrostojeće selo, njegove bogate kuće, lagano su pretvarani u zgarište. Kad smo u njega ušli,..." Zoran Petrović - Piroćanac (DUGA, br. 1603, od 26.11.1994. god., str. 24.)
književnost.796 miobrado,
"... 3. Kad god bi se zamorila od posla, kad god bi rešila da se odmori, Gospođa se hvalisala. Uglavnom meni, pošto su moji drugovi bili zauzeti sobom, potonuli u sebe. Mi smo eksport - import preduzeće, dušo. Izgovarala je to kao najveću samopohvalu, kao vrhunac uspeha u poslovnom svetu. Lagala je bar pola, kao i uvek. Bili smo samo eksport. Bili smo izvoznici i ništa više. Nikad nisam video da smo nešto uvezli. To se verovatno radilo preko nekih drugih preduzeća. Preko drugih ambasada, Kapetana i njegovih prijatelja. Roba kojom smo snabdevali pola sveta bila je naročita. Vrlo ekskluzivna, dušo. Nabavljali smo iz naše zemlje i prodavali unutrašnje organe i delove ljudskih tela. Toga je kod nas bilo i ranije, u takozvanom miru. Koji je kod nas samo kraća ili duža priprema za sledeći rat. Kad neko nema šta da proda, prodaje sebe. Ali, otkad je počeo rat, ponuda se povećala. Naši snabdevači mogli su da nabave bukvalno sve. Mlado srce. Sredovečnu slezinu. Mišićavu desnu ruku. Tek malo oštećenu jetru koja se brzo regeneriše. Ispran ili sanjarski mozak. Bilo šta što se traži. Jer, prodaja zavisi od potražnje. Ako to nikom nije potrebno, ako niko nije spreman da plati, sveža pluća, neoštećena nikotinom, možete baciti. Stoje li u zamrzivaču, cena im brzo pada. Kad nas roba nije stajala. Nisam znao da li imamo magacine, gde su i koliki su. Neupotrebljivi su oni mrtvaci koji umiru prirodnom smrću, od bolesti starosti. Niko neće da kupuje bolest ili starost. Šta će vam rak bubrega, čak i za četvrtinu cene? Ili pušačka noga koja jedva hoda? A proizvodnja upotrebljivih mrtvaca - mladih, zdravih i snažnih - skupa je stvar i traži dopunske izvore finansiranja, dobru organizaciju, mrežu poverljivih ljudi. Neko sve to mora da smišlja, neko da izvršava, neko da računovodstveno kontroliše. A postoje i drugi razlozi koje navodim bez reda, onako kako mi padaju na pamet. Niko neće rado da umre ili da pogine, osim dobrovoljaca. A i oni to izbegavaju koliko mogu. Ako su sebe obmanuli višim ciljevima, zašto ne bi to isto uradili i sa nižim ciljevima koji ih terajuna taj put bez povratka? U jednom trenutku sam i ja sebi poverovao i otišao u dobrovoljce. Dobrovoljno sam radio sve ono što nikad ne bih radio. Možda zato što sam to potajno želeo i to krio od sebe i od drugih. Kad mi se smučilo pobegao sam. Zato sam ovde. Čitava stvar mora biti tajna ili prikrivena drugim razlozima. Javnost ne voli pravi biznis. Poslovni svet trgovinu živim ljudima smatra prirodnim i dozvoljenim poslom. Trgovinu mrtvacima i delovima njihovih tela ne prihvata ili čak osuđuje. Kad bi saznali čime trgujemo, svi bi se pobunili. Verovatno i naši tajni vlasnici. Pogotovo bi se bunili oni koji su predmet trgovine. Kad bi znali da su predmet trgovine. Zato ih što duže i što dublje treba zadržati u neznanju. Tu jedino pomaže propaganda, ništa drugo. Bez televizije, radija i novina ništa ne bismo uradili. Nabavka, transport u skladišta i dostava kupcima nikako nisu jeftini. Potrebni su stručnjaci koji će izvršiti pripreme, odvajanje zdravog od bolesnog, klasifikovanje. Potrebni su naročiti kamioni. Potrebno je obezbeđenje, a to su naoružani momci čije ćutanje košta. Na stranu troškovi reklame, održavanja odnosa sa velekupcima, potplaćivanje carina, novinara i političara. I trgovački putnici uzimaju što više mogu, često traže unapred. Da ne pominjem to što svakog časa neki od snabdevača ili trgovačkih putnika mora biti uklonjen. Rešio čovek da radi na svoju ruku ili da ucenjuje. Ta proizvodnja može svakog časa da stane. Šta ako izbije mir? Svi ćemo ostati bez posla. Ja prvi. Možda će jedino Pap sačekati neki drugi rat. Ratovi se na ovim prostorima periodično ponavljaju ili obnavljaju. Treba samo biti žedan tuđe krvi i dugovečan. Kod nas se smatralo da dobijamo samo robu koja je poginula u boju ili pomrla po bolnicama iza fronta. Zanimali smo se za kvalitet i prodajnu vrednost, nikako za poreklo. Snabdevači su opasni i samoljubivi ljudi, tašti na svoju sposobnost nabavke. Niko se ne bi usudio da ih pita imaju li oni svoje ljude i odrede koji stvaraju robu. Pogotovo se to ne bih odvažio ja, bedni dezerter iz rata kome zapovednik, umesto da ga lično strelja, ipak daje neki posao. Ako je to neko i pokušao, nikoga ne beše da posvedoči. A Gospođa, B i Pap behu neki drugi ljudi. Oni su to radili kao i sve drugo. Posao beše čudan samo meni. I samo meni se gadio sve dok ne popijem prvo piće. Na crnom psu koji me je pratio ništa nisam primetio. Uostalom, zašto bi se psi gadili onoga što rade ljudi? Psi su samo psi. Možda ja jedino vidim u njima utvare, ljude koji su promenili oblik, životinje koje prenose viruse zla i smrti. 4. ..." Vidosav Stevanović (Sneg u Atini, izd. "Nova svetlost", Kragujevac 1992., str. 151.-155.)
književnost.797 recc,
Izašao je, ustvari još nije :) izlazi 15. maja novi broj časopisa "Reč". Imate priliku da prvi uživate u sadržaju novog broja. Prijatno čitanje! :) ================================================================== REC - Casopis za knjizevnost i kulturu - Beograd - #45 - maj 1998. SADRŽAJ: Reka reči JOVAN SUBOTIĆ: Bajka (Priredio i belešku napisao S. Damjanov) JOVICA AĆIN: Detinje varijacije NATAŠA ŽIŽOVIĆ: Statue MIŠA PASUJEVIĆ: Poludani Prevodnica MAJKL ONDAČI: Gulilac cimeta (Preveo A. Hemon) HAJFA BAJTAR: Ona se budi iz sna (Prevela D. Đorđević) LEJLA AL-USMAN: Dve glave, jedno telo (Prevela D. Đorđević) Zatvoreno "RADIONICA 301": Beleškei, ii, iii, iv, v Ogledalo MAKS BEKMAN: Tri pisma jednoj slikarki (Preveo D. Stojanović) MAKS BEKMAN: O mome slikarstvu (Preveo D. Stojanović) Misao i reč SKIDANJE -- 101 godina Bataja (Priredio B. Romčević) ŽORŽ BATAJ: Solarni anus (Preveo B. Romčević) ŽORŽ BATAJ: Tri odrednice iz kritičkog rečnika (Preveo B. Romčević) MIŠEL FUKO: Uvod u prestup (Prevela D. Starčević) FILIP SOLERS: Krov (Prevela D. Besara) ŽAN-LUJ BODRI: Bataj i nauka: uvod u unutraŠnje iskustvo (Prevela A. Mančić Milić) SUZAN RUBIN SULEIMAN: Batajeva pornografija (Preveo B. Romčević) BRANKO ROMČEVIĆ: Batajeva ekonomija Pešačka zona URI AVNERI: Kad čitav narod poludi GIDO KNOP: Hitler -- nemačka trauma? HANA ARENT: Poseta Nemačkoj Reč kritike DOBRIVOJE STANOJEVIĆ: Pitanje i dijalog ("Naopako" M. Petrovića) GOJKO BOŽOVIĆ: Izlaz iz zadatog kruga ("Spavač pod upijačem" M. Maksimovića) ALEN BEŠIĆ: Biti pogođen ili put za Hiperboreju ("O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima" D. Dedovića) DRAGANA BESARA: Priča je utočište za neslične ("Priče iz celog sveta" V. Pištala) SLOBODAN VLADUŠIĆ: Obespokojavajuća fragmentarnost ("U krevetu sa Madonom" V. Žurića) ĐORĐE DESPIĆ: Pandemonijum ili ko koga priča ("Flamanski mesečar" Z. Penevskog) DAMJANA MRAOVIĆ: O splinu, priči, nemaru... ("Čemer" U. Šajtinca) IVANA MILIVOJEVIĆ: Ukrštanje slika iz zamka i krčme ("Zamak ukrštenih sudbina" I. Kalvina) Lepe veštine ALEKSANDAR MILOSAVLJEVIĆ: Premijerni Beograd (Pozorišni dnevnik) KSENIJA RADULOVIĆ: Lica koja traže pisca KATARINA RADULOVIĆ: Intenzitet privida ("Šidjanke" S. Šumanovića) PETAR PETROVIĆ: Počast starom majstoru (Retrospektiva U. Predića) JASMINA ČUBRILO: Era u gradovima (Izložbe E. D. Milivojevića) ALEKSANDRA ESTELA BJELICA: Fantastika realnog prikaza (Fotografije A. Kelića) SRĐAN VUČINIĆ: Tarantino protiv Tarantina ("Džeki Braun" K. Tarantina) rec9805h.zip
književnost.798 naca,
P R O M E N A ~~~~~~~~~~~~~ Promena je pocela pre nego sto je uspeo da skine kaput i sal. Kada je krenuo da svlaci sako i kosulju, osecao je da mu kandze na rukama smetaju, plasio se da ne osteti tkaninu. Da se na vreme nije dosetio da tog dana obuje mokasine, ni sam ne zna kako bi, odlakavela i gotovo 2 broja veca stopala, izvukao iz cipela na sniranje. A znao je da ce, kada zadovolji svoju potrebu, morati da se vrati na to skriveno mesto u sumi i ponovo se obuce. Da, kasnije kad ponovo postane normalan. Ili je sada ovo bice u koje se pretvarao, njegova prava priroda? Odjednom se zamislio ne uspevajuci da odgovori na tolika pitanja koja su ga poslednjih meseci mucila. Kada je sve pocelo, razmisljao je, konacno oslobodjen svega sto je imao na sebi. Inace, sklon lakoj hrani, mahom vocu i povrcu, iznenada je osetio neizdrzivu potrebu za mesom. I to ne bilo kojim, kupovao je sto socnije bifteke, pune krvi. Kuvanu hranu, peceno meso, nije mogao da proguta, da vari. Sav srebrni pribor za jelo, kojim se toliko ponosio, neprestano naglasavajuci da mu je to porodicno nasledstvo jos iz proslog veka, zamenio je obicnim kasikama, viljuskama i nozevima. I, uopste, sve srebrne predmete po kuci poceo je da sklanja. Od tog metala, podilazila ga je cudna jeza. Kako je zalazio dublje u sumu, osetio je slicnu jezu, ali ovog puta iz sasvim drugacijih razloga. Unapred se radovao sto ce, ako sve bude islo kako je zamislio, naici na zrtvu. Sve ce uraditi, samo da zadovolji glad kakvu davno nije osetio. Kao da mu je svaki delic tela vapio za hranom. Sunjao se, nastojeci da ne otkrije svoje prisustvo, sto u noci punog Meseca bas i nije bilo lako. Ali, sta da radi kad je bas tada pocinjala ta promena. Uostalom, dobro je znao, tu godinu XXI veka obelezila su i druga bica, slicna ili razlicita od njega, ali u svakom slucaju, sa osobinama koje su nazivali monstrouznim. Cilj mu je bio da stigne do puta kojim, to je vec iz iskustva znao, moze da naidje neka zrtva. Gotovo da je drhtao od gladi. Ako sto pre nesto ne pojede, pasce u nesvest. Treba da zadovolji prvo pravilo koje mu je njegova nova priroda nametala: Ubij i jedi! Scucurio se ispod debla ogromnog hrasta, naculjivsi usi. U prvi mah, ucinilo mu se kao da je sav zivot u sumi zamro, da je on jedini lovac u toj noci obasjanoj Mesecom, velikim kao njegova glad. A onda, najpre tiho, potom nesto glasnije, zacuo je necije korake. Trudio se da pogodi ko bi to mogao da bude. Siguran korak, lak, ujednacen, govorio je o nekom mladjem, o osobi koju teret godina jos nije dotakao i o kakvoj je mogao samo da sanja. Od te pomisli, jedva se suzdrzao da ne krikne od radosti. Iako je drum, blizu koga je stajao, bio u senci, nedovoljno obasjan mesecinom, na njemu se ukazala senka. Visok, sirokih ramena i dugackih udova, neznanac se polako priblizavao. Nije mogao da mu vidi lice, ali odmah je shvatio ono sto mu je bilo bitno: neznanac je bio obucen. Jedva je docekao trenutak da mu se zrtva priblizi. Onda je iskocio iz zasede i taman kad je poverovao da ce utoliti glad, nesto neocekivano se dogodilo. Umesto lica, nad sobom je ugledao metalnu masku, ili je to "nesto" njemu tako izgledalo, bez nosa i usta, samo sa dva ogromna oka koja su ga gledala. - S...sta si ti? - upitao je vukodlak Umesto odgovora, to metalno bice je, vise za sebe, ponavljalo komandu: - Opasnost. Covek? Ne. Ubiti!
književnost.799 dalex,
Molim, tiše... Moje zlato u snu diše, na ružu joj san miriše. Svoju sreću tata njiše da ne sanja nevidiše ni oluje, niti kiše već ljubiše i slatkiše. Ona sanja rajske ptice i mamine trepavice...
književnost.800 ranx,
> Molim, tiše... Baš lepo!
književnost.801 mcar,
Prolecni dan Crni, automobil, crnih zatamnjenih stakala, klizi kolovozom. Motor je tih, vrlo tih. Ulica je prava, vrlo prava i siroka, jedino ima dosta rupa. Ali kompjuterski kontrolisani amortizeri dobro izlaze na kraj sa ovim nepogodnostima. Na vetrobranskom staklu odslikavaju se gotovo gole grane drvoreda. Prolece tek pocinje. U automobilu dva coveka. Kratko, mozda prekratko podsisani vozac u plavom sluzbenom odelu i mlad, kratko podsisani suvozac, u pastelnom sakou sa sarenom kravatom - poslovan covek, gazda. I dvojica u automobilu vide tu siroku ulicu, cute, prepusteni svetlostima i slikama sto se smenjuju. Onda se ovaj prizor prekida jer je vozacu receno da stane, tu pored parka. "A sada idem da prosetam malo", mislio je Mirko. "Toplo je, ne treba mi kaput". Izvukao se iz kola, ostavio je i mobilni telefon. Krenuo putem. Na travi koja je tek pocinjala da ponovo zeleni jos je bilo tragova proslogodisnjeg lisca. I Marko je ponesen prirodom oko sebe ubrzao korak i krenuo ka reci. "Dobro je izaci iz kancelarije", mislio je. Kroz glavu mu proleti sigurna tisina njegove kancelarije, tu u nedalekoj visokoj zgradi na samom uscu. Stresao se. Pocinje da misli o poslu. Nema sumnje da je uradio posao i pored svega sto je bilo protiv njega. Sada sve izgleda tako jednostavno. Trebalo je biti hrabar i ne obazirati se na druge. Uopste najvaznije je ne obazirati se na druge. Neki su savetovali, neki upozoravali, neki pretili. Samo on nije ni jedne, ni druge, ni trece uzimao u obzir. I sleperi su prosli granicu, i lova je u dzepu, njegovom dzepu. Dugo je ispitivao okolinu. Kao oprezni lekar, pipao je bilo odredjenih poslovno-partijskih krugova. Stisak ruke tamo, tapsanje po ramenu onamo. Njegov poslovni uspeh poradjao se tiho i polako. A pretili su mu, govorili da ne ulazi u posao. Znao je dobro da je sansa jedna, da se ne moze ponoviti i da posao sa cigaretama ne pripada njemu. "Pa dobro, ako ne ceo posao, onda barem mrvice od posla". U drustvu i vremenu u kome je ziveo covek je morao da igra sam, pravila nije bilo. Sistem je zderao sam sebe. Nije imao vremanea da ceka ili zali bilo koga. Sansu je trebalo ugrabiti cim se pojavi. Oni koji su to ucinili sada su bogati i mocni, vecina koja to nije ucinila i dalje cami u bedi, pritisnuta glupom samokontrolom zastarelog i laznog morala. "Kukaju, guraju se, lazu, smrde. Ne znaju oni sta znaci uspeh, kada si bogat, kada se uspinjes. I nisu u pravu kada se zale na svemoc partije i Gazde. Svi su imali sansu, a zasto je nisu iskoristili to je ipak njihova stvar." Seca se vecere i gospodina N. koji ga tapse po ramenu. "Sjebao si ih", rekao je gospodin N. Na stolovima su nestajale hrpe mesanog mesa. Cigani su pevali uz krestavu pratnju pijanih dama. "Sjebao si ih", rekao je gospodin N. muklo. Smeskao se. Znoj mu je curio sa masnog lica. Stresao se. Na cudan nacin je gospodin N. to saopstio. Koga je on sjebao, sve to nije bilo nista licno, pa on je hteo samo novac. Parcence, sasvim malo parcence. Prasinu sa stola partije. Nezgodno je da je gospodin N. toliko blizak gazdi. Jedan iz uzeg kruga. Znaci proculo se. Ali da su ljuti na njega sigurno ga ne bi zvali na prijem. Da su ljuti na njega, sprecili bi ga, zaustavili bi ga. Stresao se, sta ako su ga namerno pustili da pogresi. "Necu da mislim o tome" rece sebi samome ali iz glave nikako da izadje prijem, sjajni, masni ovali prepuni svinjsko - govedje ili pticije anatomije. Gospodjica Kristina koja se freneticno smeje dok joj neko spusta ruku u dekolte. Sjajne carape, vino iz opletenog bidona. Meso. Dok hoda, sa strane promicu biciklisti, deca, psi. "Zasto ne setam malo cesce, zasto kada je ovaj park toliko blizu kancelarije". I uocava da je prolece pocelo. Doduse tek pocinje. I ti pupoljci, to plavetnilo, taj dan cine Mirko ubrza korak, da mu se cini da ce i on poleteti kao ovi vrapci sto se jure tu po grmovima. Uspeh je morao doci, dugo je cekao. Dugo je obavljao pljave, prazne poslove. Kupio tudje mrvice i uzimao milostinju. Sada se Sansa pruzila i on je obavio posao onako kako je znao, na nacin kako su to i ostali cinili, ne upustajujci se u razmisljanja. Deca na livadi pustaju zmaja i on leti, visoko. Mirko vidi kako providni najlon od kojega je napravljen zmaj titra na vetru. Ispred njega protrcava decak panicno pokusavajuci da spreci padanje zmaja. Bezglavo trci, saplice se bezopasno, pada i pogledom prati zmaja koji takodje pada. Mirko se seca starijeg brata. "Sada hrce negde u Kanadi posle celodnevnog crncenja. Nije znao da zivi, nikada nije znao". Brat je prvo ucio, trudio se. Posle je stalno kritikovao sistem, kudio narod, vlast. Neuroticno je trcao na sve one besmislene demonstracije. Stario je ubrzano. Onda je zaklucio da morta da ode. I otisao je. "Samo da nije bio glup, da se ukljucio u posao, bilo bi mu mnogo bolje. Mogao je da zivi, da ima sve, da lepotice gledaju za njim." I misao o bratu odlazi, kao senka gubi se u pozadini, u zaboravu. Lisce krcka pod nogama. To je suvo lisce od prosle godine. Potpuno je jasno da prolece sledi, sve govori u prilog tome, priroda obznanjuje tu stvar. Treba otici kuci, odspavati, pripremiti se za veceras. Veceras je jedan od onih komicnih sudara. "Ja i sponzorusa, ucena sponzorusa, intelektualka." Mirko u glavi premece obrise i oblike gospodjice Madlene, naucnice i perspektivne mlade zene. Njena neobicna torba od jute, knjiga o nekakvoj emocionalnoj inteligenciji koju ona upadljivo pokazuje. Sve to kod njega nece proci, to vec ne prolazi. Ta zvaka za snobove sa bradicom, za histericne babe po ] institutima ili nadahnute, impotentne i perverzne profesore uvek gladne novca, jednom recju za dno dna. Gospodjica hoce na kongres, u inostranstvo, a nema da plati, trazi sponzora. "E pa dobice sponzora, dacu joj ja sponzora dacu joj ja..." A gospodjica je dosla jutros u kabinet apsolutno montirana. Razmisljao je kako su skupljene krpe i cipele koje je nosila. Verovatno se cela porodica angazovala sa savetima o tome kako sa njime da razgovara. Zamislio je neku beslovesnu babu u kucnom ogrtacu, sa soljicom caja. "Da, da mama, objasni cerki da je kurva, da to nije nista strasno, i ti si bila kurva, prodavala si se komesarima za kilogram secera u kockama." Nasmejao se, kako je samo sve to smislio. A gospodjica je razvezala pricu o pshologiji, istoriji umetnosti, jeziku ili necemu slicnom, to je najmanje vazno. On se vec potrudio da izgleda siroviji nego sto jeste, odmah joj je ponudio sastanak, veceru, o novcu ni reci. "I naravno da ce doci, taj naucni intelektualni sloj se tako jeftino prodaje", toliko jeftino prodaje da mu se sve to gadi. Gori su od kriminalaca i smesni sa svojom hinjenom pobunom, izvezbanom spontanoscu i stalim sranjima. Samo gospodjica je dobar komad i veceras ce je odvesti kuci. I tak sutra ce dobiti novaci, sutra kad se okoncaju naleti glumljene ili prave strast, njemu je svejedno. Gospodjica ima decka, napomenula je, mozda da ga odvrati. "A, ne." Nece se on pokolebati zbog solidarnosti sa nekim bubuljicavim fizicarem ili slikarom, padavicarem sa obaveznom bradicom. Pjlunuo je. Setio se dede. Prica je isla da je deda bio opasan, pricalo se da su ga zaticali sa sluskinjama, to, pre onog rata. "Samo deda nije mogao da se prilagodi, nije znao da se umili novim pobednicima kad se menjao sistem i pravila igre. Zato su mu i uzeli sve." Pretoplo je, sve to prija nakon duge zime. Treba se i vratiti, stici do kola. Neobican proletnji umor uvlaci mu se pod kozu, sputava. Lagano odlazi prema sumarku ispred koga je ostavio kola i vozaca. Polako, Mirko koraca. Nogu pred nogu. Gleda u vrhove cipela na asfaltu. Ne zeli vise da misli, drema mu se. "Toliko misli, toliko planova, sve to u biti zamara." Samo nesto uznemirava, nesto kvari slatku pospanost. Nigde automobila i vozaca. Priseca se da li je na pravom mestu, u to nema sumnje, ali jednostavno kola i vozaca nema. Mirko je zaprepascen. "To djubre je otislo na pivo, ta svinja", psujei. I dok idiot cevci pivo, on mora da ceka. "Vozaci me ne postuju dovoljno jer sam mlad i sto imam manire." Tamo, u blizini mesta gde je ostavio automobil nikoga nema, samo dva smesna dzogera, razgibavaju se. Kako ranije nije primetio njihove trenerke drececih boja. "Idioti, sada su nasli da se razgibavaju." Ipak, pitace ih da li su videli automobil. Mirko prilazi dvojici u trenerkama. Kao u snu primecuje da u tom prizoru ima nesto neobicno, cak pretece. Da li je neobicno to sto ga gledaju pravo u oci, klimaju glavama? I onda i pre nego sto ce se desiti, Mirko shvata. Jedan od dzogera odnekuda vadi crni predmet. Hteo bi da nesto kaze i obrati se ali vidi samo plamen u ruci coveka isprd sebe. Prhnule su neke ptice, Mirko je na zemlji, u grudima oseca uzasan bol. Gusi se, gusi, savija. Da li je ikada osetio takav bol. Samo sada da udahne. Hteo bi da jos dise, da pozove druge ljude, bilo koga, da neko dodje. Ne zna zasto, ali ipak da neko dodje. Potrebni su mu, bilo koje ljudsko bice. Makar samo da ga dodirnu. Sada, dok se uvija na zemlji, dok se plavo nebo okrece ozelenela travica je tako ruzna, tako je ruzna ta zemlja. Zemlja. MC
književnost.802 ngvozdic,
>> Prolecni dan >> Posle čitanja ostaje pelen u ustima i oblak leptira u stomaku.
književnost.803 hercog,
Kika i Sale: Romansa Jednom davno, u solarnom sistemu koji je toliko daleko, daleko odavde, da mi ne bi ste poverovali kad bih vam rekao koliko, bile su dve planete. Svaki put kada bi se videle, šaputale bi jedna drugoj svoje tajne, delile tračke atmo- sfere, pričale lude šale što bi ih teralo da se tresu od kikota. Ali, bile su i pomalo tužne, zato što je prolazilo mnogo vremena da se susre- tnu, što su sa svojim orbitalnim mehanizmima bile ono što jesu. Većinu vre- mena su morale da se gledaju iz daljine i smišljaju male pesme o zvezdama i hladnoći, o onome koga vole. Vekovi su prolazili i jednom kada su se srele, jureći kroz hladnoću i pra- zninu da bi bile zajedno, Kika je poklonila Saletu mesec, jer je imala tri, a Sale ni jedan. Sale je izgledao tako savršeno sa tim novim mesecom, da su sve ostale planete bile po malo ljubomorne. Kika o tome nije razmišljala. Zato su planete zaigrale po matematičkoj muzici univerzuma i Saletov mesec je bio uznemiren, sve dok jednog dana zla kometa, ledenog srca, pakosno nije tresnula u njega, raznevši ga na hiljade, hiljade komada. U tom tre- nutku Kika je bila na putu ka drugoj strani sunca i nije mogla da čuje oplakivanje i viku koja je dopirala od pogođenog Saleta. Sve susedne pla- nete, koje su bile ljubomorne, podrugivale su mu se. On je bio tako posramljen time šta se dogodilo sa mesecom koji je dobio od nje, da je počeo da strahuje od njihovog sledećeg susreta. Ali stare jednačine su rekle svoje i posle dugog vremena opet su bili za- jedno. Sale se skoro plašio da pogleda u Kiku, no ona mu je pružila čuperak svoje atmosfere u znak utehe. Oklevala je trenutak, jer su sve planete znale kako su meseci lepi i onda pošla unazad i zdrobila dva preostala, da Sale ne bi imao razloga da se oseća loše. I tako dok su kružile i kružile, velika ljubav je u njima rasla, skoro da izgore, osećajući se ponekad pomalo nagi, osećajući hladnoču bez njihovih divnih meseci.. No onda, nešto divno se dogodilo, svetlucavi delovi nji- hovih meseca su se uravnali i napravili dva velika kruga, po jedan za svaku od njih. Nedugo zatim, krugovi su postali prstenje, veliko, divno prstenje, koje je svetlucalo na čednoj sunčevoj svetlosti, čudo tog sunčevog sistema, a neki kažu čak i galaksije. Druge planete su bile toliko uplašene Kikinom i Saletovom novom lepotom da nisu osećale čak ni kap ljubomore. I zato kada dvoje ljudi imaju snažna osećanja jedno prema drugom, toliko mnogo ljubavi da misle da će izgoreti, ponekad jedno drugom daju prstenje u znak sećanja na planetarnu ljubav Kike i Saleta. Aleksandar Hercog, negde u godinoj gospodnjoj 1997.
književnost.804 supers,
>> Prolecni dan Ti priče pišeš iz jednog prelaza? Ključna mesta su ti jako dobra, ali možda bi bilo dobro da naknadno doradiš onaj ostatak, tek da ne kvari? Malo je falilo da propustim tvoje odlično pisanije samo zbog početka koji ne obećava onoliko koliko bi mogao: >> Crni, automobil, crnih zatamnjenih stakala, klizi kolovozom. Motor je tih, >> vrlo tih. Ulica je prava, vrlo prava i siroka, jedino ima dosta rupa.
književnost.805 mcar,
Zaista ta recenica nije dobra, medjutim nisam znao kako da zapocnem radnju. Moj drug je uzeo da pise varijaciju na istu temu, mozda ce on biti bolji. U svakom slucaju hvala na komentaru. Znaci, neka me ljudi slobodno ispravljaju. MC Pokusacu da izmenim pocetak.
književnost.806 mcar,
I uopste, sto se ove price tice, voleo bih sto vise ispravki da bi znao u cemu gresim. MC
književnost.807 willow,
>> I uopste, sto se ove price tice, voleo bih sto vise ispravki da bi >> znao u cemu gresim "Prolećni dan" je odlična priča, sasvim u tvom stilu, Markoni, što se tiče oštrine reči i, uopšte, atmosfere. Ipak, ne sviđa mi se što si se ovaj put malo odmakao od teme, opisujući neke stvari koje se ne dotiču ni tvog života, a ni mog.
književnost.808 willow,
Sav ovaj naslov je njen, kao i sve ispod toga Znaš, ti i ja, preskočili smo početni stadijum, jer smo opet suviše preterali i tako ubrzali proceduru, što ne valja, i trebalo je samo da budemo dovoljno metodični i strpljivi i uzajamno shvatljivi, ali, sve to nema veze, sad sam jako gladna, donesi mi to što imaš u frižideru, može bilo šta, a prvo digni jednom desnu obrvu, znaš, to me pali, a inače, tebe to čini dosta poželjnim i prihvatljivim, a posle možemo da pričamo i o starim mrtvacima, i o Ničeu, i o cijukanju tužnih miševa preplašenih očiju, ili o strahu od ta tri meseca straćena u ludnici, ili o bilo čemu, nije bitno šta ćemo reći jedno drugom, uvek ćemo se razumeti, jer ja mogu da izvalim nešto, možeš i ti, ali, mi ćemo se, i pored toga uvek razumeti... A reči su, znaš, ponekad suvisle kao bušna truba ili nemoćna granata, i ne mogu ti ništa, i padaju oko tebe kao jalove bombe, i vise ti pred kućom kao tenk od kartona, a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene. Da ti kažem: kad te neki berberin brije ti mu, za svaki slučaj, uvek pevaj nešto, jer ako berberin zaspi, i britva onda ode u pogrešnom pravcu, a sad bi mogao i da me poljubiš... i pazi šta radiš, mi žene ponekad smo suviše krupan zalogaj za vas pod šlicevima, ali, ko ne zine i ne žvaće, taj se i ne najede, što se kaže... Eh, prija mi sve ovo čime si me okružio, i ukus stišnjene šunke i let žutog pauka i ta tvoja soba, sva rasterećena obaveza, i već mi je suviše toplo od tog vina, i, nedostajao si mi, znaš, i dođi sad ovamo da ti pokažem nešto novo i samo se opusti i ne nemoj da se obazireš na telefon, jer, telefon je tu da zvoni ili uvek, ili nikad, ili u sasvim pogrešno vreme... Pzdrv, W,W,3.
književnost.811 miobrado,
"...Znam ja, doktore, moj sinko, a mogu te tako zvati jer si odrasto sa mojijem Stevanom i živio š njim ko s rođenim bratom, da imaš mlogo posla, pa ću ti ukratko, u dvije riječi, ispričati moju bruku i nevolju. Čuo sam da postoje nakvi prašci za smirenje živaca, oni što se daju ludima, pa te kumim i prekumim ma mi ig propišeš, jer i nijesam, od kako me ovo zlo snađe, ni za šta drugo sem za ludnicu, slobodno. Neću ti duljiti no ću ti sve kazati, ko da si bio tamo i ko da si gledao svojijem očima. Neku veče, taman što smo namirili ovce i goveda i sjeli da nakvu crkavicu prezalogajimo, uzdrogli se naš Šarov ko da je čopor vukova udario na torinu. Istrčim ja pred kolibu i, onako pro zalogaja, zavičem: A pus, jadi te ubili! Odjednom, opazim dvije prilike kako prekraču pro duvara. Uhvatim nakav kolac koji se tu zatrefio i savijem se iza drvljanika, da vidim ko su i kud su naumili. Dok ti se odjednom razliježe: "O, domaćine!" Poznam ti odma Stevanov glas, bacim onu kočinu iz ruke i poteci preda nj, da se izgrlimo i ižljubimo. Istrčala pred kolibu i Milijana, to ti je moja žena, iznijela lampu, da bolje vidi sina i da joj đe, ispred kolibe, u mraku, ne posrne. Sa Stevanom neka đevojka, sitna i mršava, žute ufrčkane kose, natrackala se i namazala, zaudara na te njene pomade i mirise čitava koliba. Pricapila se uza Stevana, sve ga nazor fata za ruku, njuši ga, liže iza vrata, tiska mu i me'će jezik u usta, lijepo da u zemlju propaneš. Pita je crna Milijana oće li varenike, tek što je uzvarena, jali kajmaka sa škipa, jali cijelog sira, a može, ako joj se jede, za tili čas spremiti i cicvaru. A ona ti samo vrti glavom, nećka se i uvija oko Stevana. Deset mu je puta, najmanje, kazala: "Joj, što je romantično." Ne znam šta joj to znači, znavo je crni đavo u njegove grede, a i njega š njom, mislim na mog Stevana, vas grije na moju dušu. Pitam ga ja što nije piso da dolazi, no nas ovako zateko nespremne i neuredne, u tjeskobi i bez čistije aljina. Stijo je - veli on meni - da nas iznenadi. Da mu se, tako, više obradujemo. I da nam, tako iznenada, pokaže Džu... Dže... Džudi, jes, jes, Džudi, tako nam je prestavio. Dadnem ja išaret Milijani da uzme kljuse i da trkne u selo, da odozdo doćera dva jorgana i čiste presvlake za krevet, jer je guber svose rapav i grub postao za mog Stevana, a za... a za, pomozi mi reć, za Džudi pogotovu. ..." Vuk Drašković (Džudi, Sveske, br. 9, septembar 1991. godine, str. 15. - 16.) /napisano 1973. godine/
književnost.812 miobrado,
"...>>A kud će vam deca posle gimnazije? Hoćete li moći da ih pošaljete i na studije<<? >>Moraćemo, a da šta ćemo drugo, moj sinko. Kail smo da idu gore, u Beograd, kod moga Gavrila. Ima on, sunce tetkino, veliku plaću i visoki položaj, stalno piše i zove da mu pošaljemo ovog najstarijeg. Hoće da od njega napravi doktora, da i moj Mirko postane veliki čoek kao i moj Gavrilo, sunce tetkino... Ne znam, Boga mi, šta da uradim. Strah me da Mirko ne bude na teret Gavrilu, da ga ne osramoti đe među ljudima, a teško mi i da ga ne pošaljem, da ne uvrijedim sunce tetkino... Pa i u tom đavoljem gradu ne pada ljeb s neba, a Gavrilo mi se oženio, sad će i njega posuti brige i đečurlija...<<? >>Znači redovno vam piše Gavrilo? Navraća li koji put kod vas, jeste li bili kod njega u Beogradu<<? >>Navraća, Boga mi, sunce tetkino svakog ljeta, ne može mu se desiti da nas preskoči. Lijepo se čudim što ga ovo nema, nadam mu se još od prije mjesec dana, ali doći će on, sigurno... Ne prođe, moj sinko, ni tri mjeseca a da on svojoj tetki ne pošalje neki pešćeš ili paket iz Beograda, piše i stalno zove da zimi dođem kod njega, da se kutarišem snijega i ovog kijameta, da me slika na onom, pomozi mi reć, rengelu i izliječi od ove đavolje reume. Vidiš i sam, moj sinko, kako ti idem pogurena i koliko su mi natekli zglobovi na ovim crnim rukama... Lijepo me bruka pogledati Gavrilu u oči. Stalno mu obećavam i nikako da odem do Beograda. Trebala sam lanjske zime to da učinim, bila sam mu, očiju mi, izatkala i jednu serdžadu i bijele venene čarape, ali udari nakav đavolji grip i sve nas obori u postelju...<< >>Stvarno je<< - reče nepoznati mladić - >>veliki čovek taj vaš bratić Gavrilo. Dajte mi njegovu adresu, želeo bih da ga posetim i da se upoznamo<<. ..." Vuk Drašković (Sunce tetkino, Sveske, br. 9, septembar 1991. godine, str. 21.) /napisano 1971. godine/
književnost.813 willow,
Malo ispravke... U zadnjoj pesmi koju sam poslao, umesto stiha... " a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene", treba da stoji... " i zapravo bezazlene i kao grob neodređene". Hvala na razumevanju loše sintakse
književnost.814 mcar,
Smatrao sam da je mozda treba pokusati nesto drugacije. MC
književnost.815 supers,
>> U zadnjoj pesmi koju sam poslao, umesto stiha... >> " a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene", >> treba da stoji... A da pružiš šansu nekoj svojoj pesmi da malo odstoji? Ne kritikujem to što ti pesme nastaju navrat-nanos u ukradenom intervalu od par minuta (i kod mene je tako), ali možda je dobra ideja da u sledećem ukradenom trenutku sedneš pa malo revidiraš već napisane. Na taj način može da se očuva ono dragoceno što daje život pesmi, što ti izleti u trenutku na papir a da ga i ne primetiš, ali s druge strane eto prilike da se skloni ono što je tu zalutalo. Šta misliš?
književnost.816 mcar,
Otvorena prazna polja Samotno stoji moja kuca, vetrovi lupaju klimavim prozorima. Pustara se ceri zutom prasinom. Ognjeno sunce prolazi svakodnevno, ali kroz pukotine nazirem samo senke promene. Nema razloga da podignem ruku i otvorim vrata i raskrilim prozorom. Nocu, pored kuce prolaze gladne lisice, cujem disanje jezeva. A onda se sve utisa, pred zoru. Mozda je nebo prepuno cupavih oblaka, mozda u blizini teku siroke reke. Bez razloga tinja zar u peci, u krevetu je uvek hladno, misli su neuhvatljive i nezgodne. Cadjava tavanica me pozdravlja, dok ne sanjam topla mora, dok lebdim u nicemu. I nema gostiju u mojoj kuci, ljudi su biseri na nepostojecoj ogrlici, kristal zgazen vojnickim cizmama. Da li sam ziv u mojoj praznoj kuci, u mojoj tihoj pustari. I da li to cujem zvona iz daljine? Postoji li jutro nad otvorenim poljima Nicega, jutro u kome ustajem i otvaram vrata. I pustam da me obuzme suvi vetar. I osvetli crveno sunce. I pruzam ruke u prazno, vristeci u susret istini, ravno u nista. MC
književnost.817 willow,
>> >> U zadnjoj pesmi koju sam poslao, umesto stiha... >> >> " a zapravo su bezazlene i kao grob neodređene", >> >> treba da stoji... >> A da pružiš šansu nekoj svojoj pesmi da malo odstoji? Pa i jeste malo odstojala, jednostavno, došlo je do greške u njenom zapisivanju, i umesto slova "i", šaljivi patuljak iz glave mi poturio slovo "a" :). >> Ne kritikujem to što ti pesme nastaju navrat-nanos u ukradenom >> intervalu od par minuta (i kod mene je tako), ali možda je dobra >> ideja da u sledećem ukradenom trenutku sedneš pa malo revidiraš >> već napisane. Možda bi trebalo da uradim tako, ali, kad bih sad seo da ih sve revidiram, mislim da bi jako malo njih to preživelo. Smatram da, kad je ispravljanje u pitanju, čovek dosta subjektivan, i ponekad pridaje suvišan značaj pogrešnim stvarima, i da je onda mnogo bolje čitavu pesmu "uspavati" :), nego je kasapiti stih po stih. U redu, potreban je izvestan period da pesma odstoji i da se reči slegnu, ali, dok ona to svoje odleži, desi se ponekad da ti posle toga više ništa ne znači, slabo je se sećaš, ili je i zaboraviš. Osim toga, sam si nešto slično rekao, pesme se čekaju i hvataju u dnu peščanog sata, u zrnu vremena, a dodatno muljanje ponekad ume baš da iskomplikuje stvari. Ustvari, treba naći neku razumnu sredinu u svemu tome, ali i ne smeju se gubiti važne stvari iz vida, kao recimo, to da malo kome polazi za rukom da napiše zaista dobru pesmu, ma koliko se one izležavale pod jastukom, i ma koliko bile doterane i našminkane. Ne znam, to stoji, da je jutro uvek pametnije od večeri, ali šta ćemo sa onima koji luduju do zore i onda spavaju do podne ? :). >> Na taj način može da se očuva ono dragoceno što daje život pesmi, >> što ti izleti u trenutku na papir a da ga i ne primetiš, ali s >> druge strane eto prilike da se skloni ono što je tu zalutalo. >> Šta misliš? Mislim da si sasvim u pravu. Ipak, moraš biti dovoljno mudar, da umeš da proceniš šta valja a šta se treba odseći, a tu si, na žalost uvek prepušten sam sebi. I koji su kriterijumi ?. Jer, Stanislave, a tome prisustvujemo i ti i ja, poezija se ovde sve češće prodaje za jedan dinar, iako kritika na koricama te zbirke tvrdi da "...on je postojano na svom posedu, u svojim lektirama, u svojoj mudrošću izvojevanoj izdvojenosti, darom i umećem u samom vrhu moderne srpske poezije...", ali te pesme i dalje kisnu na gomili i niko živ ih sad ne čita i možeš da ih imaš jako jeftino i nešto tu ne štima. Da li su te pesme zaista tako dobre, ali to skoro niko ne primećuje, i da li je pošenije biti nosač džakova za deset, ili pesnik za jedan dinar ?. I kako posle da se ljudi i ne gnušaju pesama, kad je, što bi rekao jedan pametan čova "...toliko mnogo pesnika, a tako malo poezije...". Izvini, nevidljivi druže stari :), malo sam skrenuo sa teme, ali na ovaj način sam želeo da ti kažem da mi ništa ne može zameniti nedostatak talenta, ako ga već nisam dobio u samom startu. Sem toga, potrebno je, izgleda da gineš za svoju književnost, a to podrazumeva i razne neprijatne stvari tipa "...biti bez žene, bez nade, i opet se ne mimoići sa samim sobom...", a ko je na to još spreman ?. Ali, nema veze, samo jednom se živi dosadan, jalov i haotičan život, pa je onda bolje nekako ga ispuniti, makar ti i sve što napišeš bilo isto takvo, pa tako i ja. Ovde sam uleteo ipak suviše kasno, ali smatram da je u redu da čovek sebi, s vremena na vreme, pruži poneku šansu ili zamisli sebe u nekoj drugoj ulozi. I tu onda stupa dobri stari Sezam na snagu. Da dodam, hvala ti na ovom komentaru i kritici, i, znam da si imao samo najbolje namere u svemu tome i ne pada mi na pamet da se sad durim i u mojoj kući ćeš uvek biti rado viđen gost i živeli dok nas još koliko-toliko ima :) Pzdrv, Cvet tame, biser, i čelično uže noći
književnost.818 willow,
>> Otvorena prazna polja Markoni, smatram ovu tvoju pesmu zaista izuzetnom. Mislim da si se jako dobro otvorio, kao i toliko puta do sada. Eh, kako je dobro vratiti se kući...
književnost.819 ranx,
> dvoje ljudi imaju snažna osećanja jedno prema drugom, toliko mnogo ljubavi > da misle da će izgoreti, ponekad jedno drugom daju prstenje u znak sećanja > na planetarnu ljubav Kike i Saleta. Lepa priča.
književnost.820 supers,
>> su te pesme zaista tako dobre, ali to skoro niko ne primećuje, i da >> li je pošenije biti nosač džakova za deset, ili pesnik za jedan >> dinar ?. I kako posle da se ljudi i ne gnušaju pesama, kad je, >> što bi rekao jedan pametan čova "...toliko mnogo pesnika, a tako >> malo poezije...". Balzak je bio romanopisac za jedan dinar, pa nije bio srećan čovek. Pravi pesnik nije pesnik ni za dinar ni za milion dinara, pravi pesnik ne stvara za nadnicu. Svaka umetnost je pre svega stanje duha, a ne profesija, tako bar na stvari gledam ja iz ugla honorarnog tezgaroša koji se bavi lenjiraškim poslom. Ja pišem tačno onoliko koliko mogu da otrgem od vremena koje provodim radeći ili realno živeći (jao, zašto li je ovaj realan, ljudski segment života sve manji i manji...) I ne maštam o nagradi za svoje pisanije, jer više volim da pare pravim na drugi način. Volim kada veliki umetnici stvaraju zato što su sigurni u publiku koja će želeti njihovo delo, a ne da prave finansijske predračune. One koje svoje knjige planiraju kao što se planira biznis ne smatram za umetnike. >> potrebno je, izgleda da gineš za svoju književnost, a to podrazumeva >> i razne neprijatne stvari tipa "...biti bez žene, bez nade, i opet >> se ne mimoići sa samim sobom...", a ko je na to još spreman ?. >> Ali, nema veze, samo jednom se živi dosadan, jalov i haotičan život, Zašto? Život se živi da ne bude ni dosadan, ni jalov, ni haotičan. Književnost ima smisla dok god čoveku pomaže da se ponovo sretne sa samim sobom, ali radi toga ne treba okretati leđa ni ženi, ni nadi :)
književnost.821 willow,
>> Pravi pesnik nije pesnik ni za dinar ni za milion dinara, pravi >> pesnik ne stvara za nadnicu. To je sasvim normalno i dobro je što je tako. Ono sa "jedan dinar", mislim, ispreterivao sam malo tu stvar :). Dobro je što pišu, samo neka ne podcenjuju moju sposobnost da kao običan čitalac, i bez nekog jačeg obrazovanja, ali sa dovoljno prirodne inteligencije, ipak umem sam da procenim ono što mi vredi, kao i ono što mi ne. >> Svaka umetnost je pre svega stanje duha, a ne profesija, >> tako bar na stvari gledam ja iz ugla honorarnog tezgaroša >> koji se bavi lenjiraškim poslom. Da. Međutim, to stanje duha, podložno je uticajima sa svih strana, kao recimo, gužvanju po pretrpanim autobusima, ili ubadanju kišobrana otpozadi, ili traumatičnim i ne prirodnim za čoveka buđenjima u 5 ujutru, ili obavljanju raznih besmislenih poslova. Ima mnogo tih stvari koje dosta pogubno utiču na stanje duha, sem, naravno, ako ne živiš na nekom pustom ostrvu, a to bi bilo lepo, kad bi se moglo. Prava šteta, toliko tegli meda, a samo jedna sekira ti na raspolaganju :) Što se tiče profesije, kad pesnik živi od svog pisanja, onda je to njegova profesija, i to nema nikakve veze sa stanjem duha. I, zar vodoinstalateri, konobari, čistačice, i ostali obični ljudi nemaju pravo na svoje stanje duha, već samo umetnici ?. >> Ja pišem tačno onoliko koliko mogu da otrgem od vremena koje >> provodim radeći ili realno živeći (jao, zašto li je ovaj realan, >> ljudski segment života sve manji i manji...) Vidiš, Stane, to je simptomatično, da čovek uvek otrže komadiće vremena od tupave realnosti za svoju uživanciju, umesto da bude obrnut slučaj. >> I ne maštam o nagradi za svoje pisanije, jer više volim da pare >> pravim na drugi način. Šta si bre zapeo, pare pa pare... To niko i ne dovodi u pitanje, to da vredi pisati, ali ne za pare. Postoje razne vrste nagrada, zar ne ?. Kao recimo, zlatna medalja na konkursu za kratku priču, ili pečeno prase za najaromatičniju pesmu :). Šalim se, umetnost je možda tebi čast, ali ponekom je i mast. Osim toga, na stranu sve ostalo, ali, od čega pesnici plaćaju svoje račune za struju, i od čega odvajaju za benzin i piće, ako ne od svojih pesama ?. >> Volim kada veliki umetnici stvaraju zato što su sigurni u publiku >> koja će želeti njihovo delo, a ne da prave finansijske predračune. Volim kad umetnici stvaraju zato što su ubeđeni da je ono što rade stvarno nešto vredno i izuzetno. Što se tiče publike, tu se malo komplikuje stvar. Mislim, ljudi su čudni, ponekad su suviše ostrašćeni i kao da ne žele da vide ništa drugo. Eto, da Hitler nije imao dovoljno svoje publike, nikad ne bi ni mogao da postigne ono što jeste. Inače, kad smo već kod "volim-ne volim", volim dosta toga, a ne volim kad umetnici umisle da su oni kod publike nezamenjivi, jer niko nije nezamenjiv, a naročito ne Pikaso. Finansijski predračuni nemaju nikakve veze sa umetnošću u samom startu, ali se ta umetnost, na ovaj ili onaj način, na kraju ipak i unovči, bilo kroz gotovinu, bilo kroz čekove, bilo na kredit :). >> One koje svoje knjige planiraju kao što se planira biznis ne >> smatram za umetnike. U redu. Međutim, valjda se slažemo oko toga da je sasvim u redu da pisac dobije i po neki honorar za svoj rad, čisto da bi bio u stanju da još toga napiše, a ne da lipše posle prvog romana :). Mislim, što ne dati čoveku njegove pare, jebeš ga, zaslužio ih je. >> >> potrebno je, izgleda da gineš za svoju književnost, a to >> >> podrazumeva i razne neprijatne stvari tipa "...biti bez žene, >> >> bez nade, i opet se ne mimoići sa samim sobom...", >> Zašto? Život se živi da ne bude ni dosadan, ni jalov, ni haotičan. Normalno. Ali, ne valja ni to što neko suviše rano sagori u svom jedinom pokušaju, ali i što neko suviše kasno shvati kakav mu je život ustvari svo vreme bio. Inače, ovo ostalo može da ispadne i sasvim u redu, valjda. Ne znam, videćemo, pričamo o tome, al' tek za jedno tridesetak godina, kad dođe vreme i za našu konačnu Kalemegdansku partiju šaha :). >> Književnost ima smisla dok god čoveku pomaže da se ponovo sretne >> sa samim sobom, ali radi toga ne treba okretati leđa ni ženi, ni >> nadi :) Ne treba ničem razumnom okretati leđa. Međutim, isuviše dobrih pisaca su bili ubogi i usamljeni na neki svoj način. Ne moram to da ti govorim, Bukowski je dugo umirao dok nije dobio šansu, Hemingvej je na kraju izbušio glavu mecima, Tomas je legao pod sto i više nije ustao. Mnogi su poludeli i završili kao golubovi u nekoj sobi a ne verujem da su hteli namerno da sjebu sami sebe. Možda su se, što ti kažeš, suviše često sretali sa samim sobom, ili bili svesniji nekih stvari od tebe ili mene, ili, jednostavno, ginuvši pomalo za svoju stvar, na kraju, na žalost, ostali i bez svog glavnog oslonca, glave. A što se tiče žene i nade, mislim, Stane, tu se slažemo :). To su dve najvažnije stvari za uspeh gole ljudske egzistencije :). A tu je i piće, ofkors, zato živeli i popi nešto i na moj račun :). Bezveze je i neumesno, razbacivati se parolama u ovako napetim situacijama :), ali ova je dosta šaljiva i opičena, pa ću da je sad citiram... "Stvaralaštvo se precenjuje. Pa i Bog je za šest dana stvorio Zemlju, a onda se sedmog dana odmarao..." :)) - E.Hemingvej. Pzdrv, Doboš, Truba, i Boško Buha u uvu
književnost.822 dalex,
> Izašao je, ustvari još nije :) izlazi 15. maja novi broj časopisa > "Reč". > > Imate priliku da prvi uživate u sadržaju novog broja. > > Prijatno čitanje! :) Jeste, zaista ste izuzetni.
književnost.823 mcar,
1.11.96. Represija Sanjao sam ruke koje pokrecu nasmejane lutke. Tamo iza zelenog zastora gde zlocin i kazna, krivica i oprostaj stoje jedni kraj drugih. Cuo sam kako milioni vriste i video protagoniste bola. Crne dubine osakacenog uma, cudni ukus represije pod jezikom. Dodirnuo sam ljusturu sistema. Iznutra je cvrcalo od besmislenog bola i bezumne patnje osudjenih i podvojenih. MC
književnost.824 supers,
>> Da. Međutim, to stanje duha, podložno je uticajima sa svih strana, >> kao recimo, gužvanju po pretrpanim autobusima, ili ubadanju >> kišobrana otpozadi, ili traumatičnim i ne prirodnim za čoveka >> buđenjima u 5 ujutru, ili obavljanju raznih besmislenih poslova. Izgleda da sam napisao poruku koja je mnogo smrdela na ostrašćeni idealizam, čim si ovoliko opširno prodiskutovao na temu mog pisanija. Ne, naravno da mi nije namera da tvrdoglavo pljujem svu umetnost koja želi da bude plaćena. Daleko od toga, jer kad bih tvrdio da ništa nije u parama ne bih bio iskren ni prema sebi. Jednostavno, ja mislim da je strašno bitno da umetnik ne sme da pravi kompromise samo da bi njegovo delo bilo uspešnije na tržištu. Traume i natrpan prevoz su nedovoljan razlog za podilaženje publici. Niko ne brani umetniku da prave pari na neki drugi način, nekimdrugim poslom, ukoliko je njegova umetnost nepravedno neshvaćena :) >> To su dve najvažnije stvari za uspeh gole ljudske egzistencije :). >> A tu je i piće, ofkors, zato živeli i popi nešto i na moj račun :). Uvek :) >> Pzdrv, Doboš, Truba, i Boško Buha u uvu Otpozdrav svoj trojici... I Majakovskom...
književnost.825 willow,
>> Ne, naravno da mi nije namera da tvrdoglavo pljujem svu umetnost >> koja želi da bude plaćena. >> Jednostavno, ja mislim da je strašno bitno da umetnik ne sme da >> pravi kompromise samo da bi njegovo delo bilo uspešnije na >> tržištu. Ova naša rasprava je otišla u skroz pogrešnom pravcu, jer ni meni nije bila namera da _branim_ umetnost kojoj je za cilj da bude samo naplaćena. I, mislim da to sa naplaćivanjem stvari već postaje zamorno. Mislim, i tebi i meni je sasvim jasno u čemu je razlika između umetnosti i šou-biznisa, zar ne ?. >> Traume i natrpan prevoz su nedovoljan razlog za podilaženje >> publici. Opet se nismo razumeli. Traume i natrpan prevoz su stvari koje pogubno utiču na stanje duha, pa ne vidim kakve sad to veze može imati sa podilaženjem publici. Sem ako ne misliš da je "neko" video svoju šansu u tome, da se, uz pomoć podilaženja ljudima, popne na svoju umetničku granu, pa to posle lepo i naplati i iskoristi da se konačno vozi i hrani se k'o čovek. Da li si na to mislio ?. I, postoji li dovoljan razlog za podilaženje bilo čemu, bar kad je umetnost u pitanju ?. I, zar treba i raspravljati o tome ?. >> Niko ne brani umetniku da prave pari na neki drugi način, >> nekim drugim poslom, ukoliko je njegova umetnost nepravedno >> neshvaćena :) Ovo mi se ne sviđa, naravno, ako se nisi samo šalio. Nadam se da si se šalio, pa, onda, evo i ja da priložim jednu šaljivost... "Pravedno shvaćena umetnost obično oduzima samo po jedan čitav ljudski život, a nepravedno neshvaćena umetnost, ponekad i još plus mnogo miliona njih..."- A.H. ( ovde sad može i jedan kiseli smajli da padne )
književnost.826 hogistey,
Odgovor na SEZAMNET.2:razno.893, qpele > NACA FACA -Nekada sam bila uobrazena, sada kada sam se oslobodila i > te mane, sada sam savrsena!!!! :) Noja slabost bilo je osecanje nadmocnosti koje sam prevladao. Sada sam Savrsen. Erih Frid iz Antologije savremene nemacke poezije, Svetovi, Novi sad
književnost.827 hogistey,
> Izasao je, ustvari jos nije :) izlazi 15. maja novi broj casopisa > "Rec". > > Imate priliku da prvi uzivate u sadrzaju novog broja. > > Prijatno citanje Kako da vidim nasa slova na ekranu citajuci REC?
književnost.828 willow,
Slatki dah Bili smo se šetali neko vreme, pa onda našli neko mesto da može da se sedne, taman dovoljno široko za dvoje da stanu, ali pod uslovom da ti nju smestiš sebi u krilo, kao ja tad, jer, privučen tim žrtvovanjem, sva svoja razmatranja o skučenosti prostora sam ostavio za kasnije. I tu onda bili smo baš sami, sasvim, i svo to pusto mesto je bilo samo naše, i veselo dvoje, ustvari, bili smo to mi, i dok se niska trava propinjala na prste da vidi šta se dešava, ona se smejala i radovala prirodi, a onda se i priroda smejala i radovala njoj, uključujući i mene, i tako u krug, brzo i u krug, sve nošeno vetrom, i sigurno, i naše, i jako, kao vetrenjača na mlazni pogon... I tu, odjednom, osetio sam se opet jak i hrabar i nov koristan, i bio sam sav mudar, mnogostran, i višeslojan svuda, i dok je taj jedan cvet tada cvetao za sve, pamtim, znam, i kunem se, osetio sam kao da me nešto golica iza ušiju i silazi mi niz vrat, pa ulazi i ostaje unutra, taj neki volšeban osećaj, kao recimo, kad vas zapljusne talas zadovoljstva razbuđenih čulnosti. Onda sam rešio da joj saopštim neke novosti po pitanju svoje osećajnosti, ali, ostavio sam to za posle, nego sam krenuo da je prvo redom i dobro i mnogo izljubim. A to veče, neka neba možda i jesu šuštala dok su razularene ptice noći vrištale i šutirale i šamarale im suton, neka neba, ali ne i ono naše gore, ne, molim lepo, ne i ono naše iznad... Pzdrv, W,W,3.
književnost.829 miobrado,
GRAD DOBRIH LJUDI (pjesma) Sumnja je opstojala prije slova naslova: GRAD DOBRIH LJUDI na putu između studentskog doma i gostionice, u knjižnici, vlaku, na predavanju, kod izmjene bonova u restoranu, ne, ipak ne bih, ne nikako, mogao reći: >>Živim u gradu dobrih ljudi<< pijanci sitni lopovi i prosjaci u skloništima pred kišu očevi majke braća glave nosevi iza pulta iza leđa radnici direktori posao žene noćna samoubojstva i javne smrti promocije objave diplome Ali postoje troje ljudi (od kojih se meni jedna sviđa) a ona dvojica (ili dvoje) u tramvaju, u uredu, u redu, i ostalim javnim (mogućim, dozivnim) i zabranjenim mjestima sviđaju se drugoj šestorici (i svi samo u svom rasporedu ljubavi: spavanje s djevojkom (minutno svojom) izmeću bolesti i kazališta: to su već moje tijesne ko sobe tjeskobe televizori, anđeli na vrhu čačkalice kruh i sol ne, ipak ne bih, ne nikako, mogao reći: >>Živim u gradu dobrih ljudi<< Ali postoje troje (od kojih se meni jedna sviđa) a daljnjih deset i sve se ponavlja ... Miroslav Mićanović (Grad dobrih ljudi, Biblioteka QUORUM/Zagreb, 1984. g., str. 45.)
književnost.830 miobrado,
HRONIKA Evo kako sam ga izgubila: nije mi išlo od početka, posle je nestala struja i voda, do ručka sam ponovo u krevetu čitala Bunjina, posle je došla struja i čula sam vesti, posle sam razmišljala i plakala, a nije mi se razmišljalo, nije mi se plakalo, nije me bio stid, nije me bio strah, nisam htela da ostanem ovde, nisam htela da ustanem, nisam htela da se obučem, nije mi se jelo, nije mi se pila kafa, ni čaj, ni pisma mi se nisu pisala, ni čestitke za Božić, nikom nisam htela da telefoniram, nisam skupljala snagu, nisam htela da me grize savest, nisam htela da ostanem ovde, nisam htela da izađem, nisam htela da putujem odvratnim autobusima, nisam htela među ljude, nisam htela vlast, nisam htela da ostanem ovde, nisam htela da radim, nisam htela da govorim, nisam htela da učestvujem, nisam htela da prisustvujem, nisam htela da se osmehujem, nisam htela da se nadam. Eto kako sam ga, otprilike, izgubila. Mirela Ivanova (Mlađe bugarsko pesništvo/Književne Novine, od 15.4.1998.g., br. 972, str. 8.)
književnost.831 hogistey,
Mozda ce se nekome svideti.... Rade Serbedzija J...m ti ja ovaj zivot bez Balasevica Dodju tako ponekad neke tamne ure, Sjetis se drugova svojih ili neke davne cure. Zatvoris oci polako, boli te sjecanje svako. Dodju ponekad, tako, neke tamne ure, sjetis se mladosti svoje i prve cigare sjetis se zivota davnog, pa uzivas u sjeti. Zamisljas gradove stare, ulice, trgove, ljude. Dodju ponekad, tako, neke tamne ure, ja mogu sve razumjeti i mogu sve oprostiti, a tesko mi je nekako zivjeti bez Balasevica. I odavde sve do Morave, ako me svi zaborave, ja zaboravit' necu nikada panonskog mornara. Ponekad napisemo pismo, adresu imam u glavi, kazu, zajedno vise nismo, drug mi u drugoj drzavi, a nekad smo znali skupa, brzim preko Bosne, na sta je ovo izaslo ti matere rosne. I tako svake noci, sedim i pisem pismo, znam da ih poslati necu, nema nikakve sanse, popijem malo vina, pa mi je nekako lase. Princip je uvek isti, sve su ostalo nijanse.
književnost.832 mcar,
28.11.96 Tren Osetio sam slobodu, bila je masna i topla, drhtava i ziva. Samo na trenutak, dok te nije bilo gospodaru. Dok nisu dosli demoni tvoje bolesne maste. Samo na tren, treperilo je lisce i cuo sam kisu. A onda si dosao, vratio se pakla. Zatvorio si prozore, namakao rezu na vrata. Zacvrcalo je meso na usijanim stolicama, zaplakala su deformisana deca. MC
književnost.833 bkisic,
odgovor na 5831 Meni se jako dopada. Zahvaljujem ti se ovom prilikom. Nemamo li svi po nekog tamo iz neke "druge" drzave?
književnost.835 miobrado,
KOŠUTA I ĐEVOJKA "Košutice, rosna ti si! Đe si bila te si rosna?" "Ja sam bila u đevojke." "Je li kakva ta đevojka?" "Iz lica joj sunce sjaše, a iz grla mjesečina, iz njedara zora sjajna, dvije ruke do dva krila, kako nećeš da je mila?" ("Antologija narodnih lirskih pesama", u izboru V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str.35.)
književnost.836 miobrado,
SRPSKA DJEVOJKA U Milice duge trepavice, prekrile joj rumen' jagodice, jagodice i bijelo lice. Ja je gledah tri godine dana; ne mogoh joj oči sagledati, crne oči, ni bijelo lice, već sakupih kolo đevojaka, i u kolu Milicu đevojku - ne bih li joj oči sagledao. Kada kolo na travi igraše, bješe vedro, pak se naoblači. Po oblaku zas'jevaše munje, sve đevojke k nebu pogledaše, al' ne gleda Milica đevojka, već preda se u zelenu travu. Đevojke joj tiho govoriše: "Oj milice, naša drugarice il' si luda, il' odviše mudra, te sve gledaš u zelenu travu, a ne gledaš s nama u oblake, đe se munje viju po oblaku?" Al' govori Milica đevojka: "Nit' sam luda, nit' odviše mudra, nit sam vila - da zbijam oblake, već đevojka - da gledam preda se". ("Antologija narodnih lirskih pesama", u izboru V. Đurića, grupa izdavača, 1969. godine, str. 33. i 34.)
književnost.837 mcar,
Oni dolaze svaki dan Sunce vec bejase zaslo kada sam presao reku, ali je ostalo sasvim dovoljno svetla. Nisam primetio nista neobicno, nisu me pratili, paznju mi je jedino privukao covek u trenerci koji je izvodio neobicne pokrete, U magnovenju shvatih da se on bavi onim kineskim vezbama. "Blago njemu", pomislih. Levo od mene neobican skup gradjevina. Znam, prvo je to bio sajam, pa nemacki konc. logor, pa kratko vreme sediste televizije. Pitam se sta li je sada unutra. Isprd gomila dece juri, starija guraju razdrndana kolica u kojima se nalazi najmanje dete. Kada voznja postane prebrza, ono zavristi. Kaldrma je skoro prekrivena prasinom koja se u oblacima podize iza mog bicikla. Ipak moram da prolazim ovuda, ovo je precica, a ja moram brzo do cilja. Ako uopste pronadjem cilj. Zato se ne obazirem na sarene kioske, utegnute devojcice pored njih, debele domacine u potkosuljama koji tu piju ko zna koje pivo. Izbijam na siri put kojim jure automobili. Crni, elegantni "audi" prolazi prebrzo pored mene, plasim se da cu bitiudaren, panicno skrecem i izlecem na trotoar. Nemam vremena za pregled bicikla, idem dalje. U staklenim fasadama obliznjih kompanijskih sedista ogleda se crvenkasto nebo na koje se sa istoka navlace oblaci. Lepo je, samo je cudno, oblaci obicno dolaze sa zapada. Blisko zvrndanje tramvaja je dobar znak. Znaci samo jos malo. "Vazna je to stvar" mislim, "ne mogu da me prate automobilom jer cesto skrecem na uske staze, ne mogu ni pesice, jer sam prebrz". Bacih pogled u daljinu, oblaci su se spustali iznad ravnodusnog grada. Vecina zgrada imala je neku zuckastu boju. "Kakav kontrast prema oblacima". Na mnogim mestima, narocito tamo gde bi trebao da dodje krov nizali su se crvenkasti zidovi. Znao sam da su to nemalterisani zidovi nadogradnja. "Moram ipak da mislim na svoj zadatak, na okretanje pedala, na razlog zbog kojega sam krenuo". Linija velikih rusevina nastalih od zgrada izgradjenih u takozvanom "natur beton" stilu. "Znaci prva polovina sedamdesetih." Brzo sam skrenuo. "Jutrom ovde vlada velika guzva". Usporavao sam, pejzaz se promeni i cinilo mi se da uplovljavam u nekakvu neobicnu luku. Vetar je vec ozbiljno duvao i kovitlao gomile papira, peska, smeca. Tek tada sam poceo da zapazam ljude, neki behu zapalili vatre u praznim benzinskim bacvama. "Kako im ne smeta prasina", mislio sam. Sisao sam s bicikla i krenuo gurajuci ga prema njima. Nekolicina ciganske dece nije se ni pomerila iako sam prema iskustvu ocekivao reakciju. "Ocigledno zbog svakodnevne guzve". Vetar donese neku kesu i obmota mi je oko noge. Poceh da se epilepticarski trzam tresuci nogu. Kesa nekako spade. Prosao sam pored satora, pored neobicnih najlonskih bivaka, pored srednjovekovnog logora nomada, ispod betonskih mocnih stubova zaboravljenog i unizenog grada. Trave nije bilo uopste, samo gola zemlja koju vetar nestedimice raznosi. Na pretecoj pomracini, istaknute spram neba koje sprema oluju savijale su se vatre beskucnika. Tamo u samom dnu sedeo je Darko. Prekrstenih nogu u "lotos" polozaju, znao sam da se pretvara. cutke sam seo pored njega na karton pustivsi da bicikl polako padne na zemlju. Nije se ni pokrenuo, cutao je, i ja sam cutao. Uzeo je nekakv suvi stap i njime crtao po utabanoj zemlji. Hladni vetar od kojeg nam se koza jezila trenutno je odnosio isceprkanu prasinu Iz daljine je vec potmulo tutnjalo. Od reke. Darko je onda okrenuo glavu, kao da se nije iznenadio sto sam to ja. "Onda?", zapitao je. Uzdahnuo sam, "sve je isto. oni i dalje navracaju, traze te." Ugrzoh se za usnu, "mozda ce jednoga dana odustati, mozda je danas bio poslednji put." "Ne seri", rece Darko, oni nikada nece odustati, to nikada nece prestati". "Nije ti jasno?, nastavio je, "pa i ti ces koliko sutra doci na red, svi vi..." Uzdahnuh. Vetar opet dunu donoseci nam samo vlagu i jezu. Prve kapi podigose prasinu. Darko nije vise zvrljao. Njegove mrsave, cirevima posute ruke pustile su stap, tresao se. Kapi se zgusnuse, nisam znao sta da mu kazem. Iako se oluja uz huku priblizavala mogao sam jasno da cujem kako place. MC
književnost.838 willow,
"Ljudi su išli ka svetiljkama koje su lebdele u mračnoj daljini, šarene i pokretne zmije. Slivali su se iz svih okolnih ulica. Koliko li to dolara predstavlja, pomislih, ovakva gomila, i to samo u vidu maramica, na primer i svilenih čarapa. Ili samo cigareta. I kad pomislim da, eto, mogu da se šetam usred tog novca, a to mi ne donosi ni pare, čak ni koliko za jelo. Strašno je kad čovek samo na to pomisli, koliko su ljudi zatvoreni jedni prema drugima, gore od kuća. I ja sam se vukao ka svetlosti: bioskop, pa još jedan kraj njega, pa još jedan, i tako duž cele ulice. Gubili smo dobar deo gomile pred svakim od njih. Izabrao sam i ja bioskop, onaj gde su na fotografijama bile žene u kombinezonu, i sa kakvim butinama, gospodo !. Teškim !. Širokim !. Određenim !. A iznad: ljupka glavica, sušta suprotnost, nežna, krhka, kao olovkom iscrtana, bez potrebe za doterivanjem, savršena, nigde jedna nemarnost, nigde jedna greška, savršena, kažem vam, ljupka, a istovremeno čvrsta i sažeta. Sve ono što život može da razvije kao najveću opasnost, pravu zamku lepote, otkrivenje svih mogućih dubokih i božanstvenih skladova. U tom je bioskopu bilo prijatno, udobno i toplo. Velike a nežne orgulje, kao u bazilici, samo bazilici koja se greje, kao butine. Nijedan izgubljen trenutak. Utoneš odmah potpuno u mlako praštanje. Samo se opustiš i već poveruješ da se svet ipak najzad priklonio samilosti. Skoro da u nju utoneš. A onda se snovi penju iz mraka i plamte u snoviđenju pokretne svetlosti. Nije no sasvim živo ono što se dešava na platnu, a ostaje u njemu veliki mutan prostor za siromahe, za snove i za mrtve. Treba požuriti i nasititi se snova, da bi se probilo kroz život koji vas čeka napolju, na izlazu iz bioskopa, da bi se trajalo koji dan duže u surovom svetu stvari i ljudi. Među snovima biraš inaj koji ti najbolje greje dušu. Za mene su, priznajem, to bili golicavi, jedna plavuša koja je imala zaista nezaboravna "pluća" i vrat, smatrala je za potrebno da razbije tišinu ekrana pesmom gde je bilo reči o njenoj usamljenosti. Da zaplačeš s njom zajedno !. To je ono što vredi !. Kako vas to podigne !. Posle toga ću, predosećao sam, imati za bar dva čitava dana hrabrosti u mišićima. Nisam ni sačekao da upale svetlost u dvorani. Bio sam spreman na odlučno zalaženje u dubok san, sad kad sam pokusao malo od ovog božanstvenog zanosa duše..." LUJ FERDINAND SELIN, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.839 willow,
"A onda, nastupila je ponoć u podne, i ledena oluja usred vrelog jula, i venuli su leteći buljuci rašivenih delova tela, uz svo to vrištanje i svo to zapomaganje, poslednje pred sveopšti potop. Slika potresna kao ljuska smrskanog jajeta, i plač majke božije, a Zemlja, stajala je sada tu, kao razbaštinjena i uboga žena, postiđena i naga, i nemoćna da bilo šta učini. Vatrena utroba je onda izašla gore, na površinu, i rigajući dugo i gusto i besno, sva se sručila među ljude, oštro kao preki sud. I tako se čitava ta stvar polako privela svom kraju, pre nego što se zemaljska prašina i konačno razletela čitavim kosmosom, i sve zatim utihnulo..." Soulman LilCross, odlomak iz vica "Prepiska" :)
književnost.840 bkisic,
PISMO OBOZAVATELJKE! 26 godina je zivela ne primetivsi te. Mozda je ostro ili pregrubo reci da te nije ni primetila, ali to se odnosi na ono"mislim kao muskarca". Za nju si bio samo "simpatican mladic, nelosih glumackih kvaliteta". Iznenada shvata da pocinje da misli o tebi. U pocetku joj to bese simpaticno. Nije se sputavala. Pomislila je da sa zakasnjenjem prozivljava tinejdzerske dane. Zabavljalo ju je sve to. Svaka pomisao na tebe, izmamljivala joj je osmeh na licu. Smeskala se sama sebi, uz razmisljanje "kada bi mi sada neko cuo misli, sit bi se nasmejao". Bezanje od stvar- nosti pocelo je sve vise da uzima maha. Ni sama ne zna zasto, ali dosla je na ideju da ti se obrati. Pomislila je "uostalom, zasto ne bih i njega zabavila?!" S obzirom da je ubedjena da ima dara za pisanje, i da se u svoje slobodno vreme time i bavi, uplasila se samo da nije presla onu granicu "normalnog sveta". Da li je izgubila kon- takt s realnoscu, ili se po svom dobrom, starom obicaju, za- bavlja na svoj racun? Ne bi se moglo reci da je zaljubljena u tebe. Svoje razmisljanje o tebi, sebi objasnjava kao "on je neko ko me intrigira i koga zelim da upoznam". Svrstava te u onu retku kategoriju ljudi uz komentar "deluje mi prizemno i prostodusno, u onom pozitivnom smislu; priseban je, ali ipak poseban." Ona je sebicno zaljubljena samo u sebe. Sebe obozava, sebi se divi. Ne kaze da u nekog drugog nikada nije bila zaljubljena. Jeste i te kako, ali zaljubljenost u druge je prolaznog karaktera, a zaljubljenost u sebe, konstantnog. Nema li vec dovoljno godina da shvati da su ovi potezi, detinja- sti? Ima skoro 27 razloga koji joj govore da jesu. Ipak, nije li bolje kajati se zbog necega sto si uradio, nego zbog necega sto nisi?! Izvinjava se na slobodi sto ti se obratila. Iznenadila je i samu sebe. "ONA"
književnost.841 hogistey,
Protiv bolesti pisanja treba blagovremeno preduzeti ostre mere jer to je opasna i zarazna boljka. Petrus Abelar francuski teolog i filozof (1079-1142) Politikin Zabavnik, 24.IV 1998
književnost.842 miobrado,
"Đe si sada kada treba - nesvrstani, Gali Butros Butros! Da ti nije, da ti nije Milan Panić, Panić - pis'o jutros!"
književnost.843 stemil,
Kakav li me to zanos pobednika Uzdiže danas tebi bliže, bože ? Jadan li je čovek koji veruje Da samo na ljude osloniti se može ! Rasin Ovo je samo deo stihova. Ako neko ima celu pesmu voleo bih da mi pošalje na Mail ili ovde. Hvala Miki
književnost.844 dzim,
<M> Ipak, nije li bolje kajati se zbog necega sto si uradio, nego zbog necega <M> sto nisi?! elem, da...chuh u nekoliko navrata istu izjavu...lichno mislim da je tu samo razlika u duzini trajanja...duze se kajesh zbog nechega shto nisi uradio, nego zbog necheg shto jesi...
književnost.845 miobrado,
(Dil Ber) Ovo je priča o Dilu Beru koji je bio kauboj-konj, zbog kog su dame u neseseru praktikovale o d kolonj. Dil Ber je bio pola i pola: najlepših stvari najbolji spoj. Ber Dil - slika konjskog idola, Dil Ber - kompletni kauboj. Pio je viski - za prednji deo. Za zadnji deo - mrvio zob. Tako je Dil Ber skladno spleo sudbinu ljudsku i konjsku kob. Među konjima - intelektualac, za kauboje - divlja zver. Delom snagator, delom znalac - takav je bio Dil Ber! ... to beše priča o Dilu Beru koji je bio kauboj-konj, zbog kog su dame u neseseru praktikovale o d kolonj. Dušan Radović (Književne novine, br. 919/920, decembar 1995. godine, str. 14.)
književnost.846 miobrado,
"Dok je njegova duća prelazila iz ekstaze u malaksalost, gde je bila ona? Da li je možda njena duća, po tajanstvenim putevima duhovnog života, u tim istim trenucima bila svesna njegovog poćtovanja? Može biti." Džems Džojs (Portret umetnika u mladosti, Rad, 1984. godine, str. 234.-235.)
književnost.847 bkisic,
CUDNOG LI KAKTUSA Na prvi pogled neuobicajena, nepredvidiva, drugacija, jedinstvena. Zbunjuje svakoga ko joj se nadje na putu. Kaktusic je koga je nemoguce dotaci, pomeriti. Cuje se buka na sve strane. Bode! Pruza otpor svakome ko zeli da mu pridje. Plasi se. Ne zeli povredu. To je doziveo. Verovao je bezgranicno. Neko je to zlo- upotrebio i ranio ga. Odvojio ga je od korena, iscupao iz zemlje. Bio je zedan, gladan, slab, izmucen, slomljen, skrhan. Ne zna ni sam kako je uspeo d se vrati u svoju saksijicu i da na neki nacin povrati svoju snagu. Rane su vidljive, ali on je tu. Ziv je. Promenio je svoju koru, stablo i grane. Obraci trnje. Krije se. Cuva se. Nevera vlada. Bol se pamti. Nikada se ne zabora- vlja. Patnja je uvek tu i vodi sa sobom mrznju, gnev i nervozu. Kada patnja jednom zakuca na necija vrata, ne napusta ih. Strpljivo ceka da joj se vrata s vremena na vreme otvore ili bar otskrinu. Kaktusic to zna. Svoju dobrocudnost nikada nije izgubio, samo sto je vise ne pokazuje. Ne veruje nikome. Lakse mu je da povredi druge, nego da on ponovo bude povredjen i porazen. Voleo bi kaktusic, da neko zna kako da mu pridje, da bi mogao da se otarasi svog trnja i pokaze svoje mekano srce. Ne voli on svoje trnje. Smeta mu, stvara mu osecaj neprijatnosti, narocito kada nekoga ubode. Nije mu svejedno, ali ne sme to da pokaze. Mozda ce to neko ponovo zloupotrebiti. To bi ga ubilo, a on je tako zeljan zivota, lepote, dobrote, srece, iskrenosti i vere. Nada je tu, ali sumnja je mnogo jaca. Tesko mu je, ali ipak mora da se odupre i ubode. Ako bi popustio, neko bi ipak grubo prisao i opet ga slomio. Za nestanak kaktusica nije potrebno mnogo i on to zna. Zato se i cuva. On zeli paznju, ruku, neznost, toplinu. On samo na cudan nacin, ali za njega jedini, to i trazi.
književnost.848 mcar,
5.847 - mnogo lepa prica. MC
književnost.849 mcar,
Mi Starci, zustri, vitalni, sirovi. Unose se u lice i dahcu zadah od luka, piva, kobasica, vremena. Besni, snazni, svesni sopstvene moci koju ne daju i koju ce kako izgleda poneti sa sobom u grob. Neosetljivi na poraz, na bedu i prazninu koju su stvorili. Bez osecaja krivice zbog buducnosti koju su prodali, koju su ukrali od novorodjenih generacija. Jer citav se njihov zivot pretvorio u to bespomucno, izbezumljno gazenje zivota, taj nenorrmalni i prirodnim zakonima suprotnmi pir. Zadriglih trbuha, otecenih ruku. Guraju prst u oko, saku usta, partizanski pistolj pod rebra. Dotrcali ravno iz sustine represije sada traze mesto u tramvaju. A njihovi mladi, posle pocetnog perioda bunta, smesnog bunta koji nema cilj i koji ne vodi nikuda do toplog roditeljskog skuta u kome je sve oprosteno i svi nestasluci zaboravljeni. Mladi cekaju trenutak u kome ce njihove pocetne ludosti otici ad acta. Trenutak u kome ce i oni svadbom, zaposlenjem ili nekim slicnim cinom uci u carobni svet trulezi posle koga im otvorena vrata buducnosti vise i nece biti potrebna jer nista vise nece ni zeleti ni zahtevati. Sve dok se i oni jednoga dana ne pretvore u zitku masu koja se uvek docekuje na noge. U masu zeljnu beskona~nih ciklusa "snalazenja", atrofiranog ponosa, zamagljenog pogleda. Medju nama zene, debele, lepe, ruzne, nasminkane. Zauvek zaustavljene u razvoju na nekoj od strana casopisa u kojima pise sve, svi recepti za jedan solidan, miranm potrosacko pokorni zivot. I gomila zabrana i tabua, izmenjena seksualnost pretvorena u savete i TV serije. Pretvorena u gace sa "brazilskim efektom" podizanja straznjice. U inkviziciju sto melje one retke medju njima koje nisu popustile, sto su iz razloga samopostovanja svog tela i du{e ostale slobodne. Beskonacni riz beskonacno jeftino skupih cipela koje se bacaju i cirkulisu. I na kraju njihov jednostavni patriotizam, uzdisanje za stvarnim ili umisljenim sirokim ledjima vodje. Majke koje misle da u radjanjem stekle nad detetom vlasnistvo i pravo da ga modeliraju, mese, delju prema vlastitom liku ili jos bolje nekom drustveno prihvacenom jeftinom kalupu. Tu decu, njihovu decu, dok su beznadezno mala i dok nemaju nikakvih mogucnosti i snage da se usprotive, dok im se u lice gura ogromna kasika bezukusne hrane, koja vriste jer je zeludac pun, a majka umesto davanja ljubavi gura kasiku posto je to mnogo jednostavnije, lakse, jeftinije. Tinejdzerke dok se zapanjeno smeju, vriste, znaju one da su mamine devojcice iako ne mogu sebi da priznaju da je ono sto ih pokrece samo trenje napetog klitorisa, ta jedinstvena istina koju iz nepoznatih razloga treba sakriti kao da to telo uopste nije njihovo. Muskarcine od kojih svaki garantuje za izuzetnu duzinu sopstvenog penisa, za potenciju, za "devet puta bez vadjenja". Intelektualci koji bi da postanu maco tipovi, ili obrnuto. Konacni algoritmi pretrazivanja kojima se na optimalan nacin brzo i sigurno dolazi do zenskog mesa. zudnja za apsolutnim automobilom snaznog motora. Beskonacno nadmetanje, na racun zivota i zdravog razuma produzeno decastvo. Kukavicluk onda kada je potrebna ratobornost ili obrnuto. Surov, sirov i prazan svet plemenskih, fudbalskih drustava, zatvorenost i vaznost rituala. Nasilje i snaga kao konacni argument. Sila kojom se opravdava sve. Narocito beskonacni strah od zena i nerazumevanje istih. Mrak na ocima koje vode svet u propast. I mi, zgazeni, prazni, oholi prema sebi samima. Slabi, nikakvi, kukavni. Jadamo se na pro{lost, na buducnost, na sve sto smo mogli, a nismo. Zgadjeni nad sobom i pred sobom. Preliveni uzasom koji se sa nas cedi kao sto se ulje cedi sa novogodisnje curke ili svinje, kako ko voli. Hiljadu izgovora, uporedjivanje sadasnjosti i bolje proslosti, bacanje krivice na drugoga, frfljanje o tome da je sve isto i da je svuda isto, frka u zelucu. Zauvek produzena patnja koja vise i nije patnja nego jedno kontinualno stanje. Kompletno prihvatanje spoljasnje represije, vera da nece nas, da je neko drugi na redu. Zauvek zalepljen glupi osmeh iz koga ne izlazimo potpuno prenerazeni od nacina kako osecamo sebe same, od stvarnosti koja nas melje. MC
književnost.851 hercog,
Za nju V Jako je to što sAd u meni sija, Suncu ravno. Duši Mojoj to mIr joj daje, raNu svaku zaceljuje, u mrAku put mi kazuje. Sale
književnost.852 bkisic,
Kratko, jasno i sa stilom!
književnost.853 mcar,
Mrak Jebi se u mraku, ne pali svetlo, veruj. bice bolje jednoga dana, u mraku. Veruj da postoji mogucnost, kada zaigras u sistemu. Veruj da ces uspeti u zivotu i sve ce biti bolje, jednoga dana. Trazi smisao u napornom radu. Novac da kupis sto brza i skuplja kola, novac, da postanes slavan i omiljen, novac, pratices kuci lepe zene. Dok budes stagnirao, tvoje ce potrebe rasti, ali jednoga dana sigurno bices glavni, i tabloidi ce pisati o tebi. Do tada, zivi bez emocija, skupljaj slike s letovanja, jebi se u mraku i ne pali svetlo, ionako nemas sta da vidis. MC
književnost.854 willow,
Ljubavno gnezdo u plamenu Bila je to jedna zdrava letnja subota. Sunce je bilo veliko i konkretno u svom zanosu, zavlačilo se zracima svuda, i, uopšteno, davalo je štimung svemu. Čitav taj dan je bio sav beo i topao, kao nov i podgrejan leš. Grejalo je obimno i sa svih strana, i mogao si mal' te ne, prase da ispečeš na toj vrućini, koliko je pržilo. A ja, mnogo sam se znojio, i bio sav u slanim kapima, od glave do pete. Smešno sam izgledao, kao da plačem čitavim telom. Leto je, ukratko, tog dana, dobro zaleglo na stvar. Sedeo sam u nekom jačem hladu, a nebo mi je bilo plavo svuda oko ušiju. Ipak, malo sam se, što se kaže, užeglo osećao. U takvim situacijama, čovek, jednostavno poželi da je slon i ništa više. Sve se može mnogo lakše podneti kad imaš širok rep za borbu protiv komaraca, dva velika bočna ventilatora oko glave zbog hlađenja, i surlu, dovoljnu da svako puno bure isprazniš do dna, jer tako i treba. Ipak, bio sam zadovoljan mestom zaleganja. Svaka bašta je dobra, samo kad su kelneri hitri i uslužni, a ovi momci su to i bili. I što je jako važno, čovek je tu imao šta i da vidi, ako već nije bilo ničeg čemu bi se više mogao nadati. Žene su, zaista, pol vredan pažnje. A, eto, i kao da je čitava ta predstava samo za mene, opet ih je bilo mnogo, i svaka je bila drugačija, i opet nešto novo, nešto čemu ne možeš odoleti, svaka na neki svoj način, i sa ponekom finom nijansom tu i tamo, ali uz sve na svom mestu, baš kako i treba. Jasne i stvarne i skoro na dohvat ruke, bile su kao himne i arije stvorene iz prkosa, kao anđeo za anđelom i zanos za zanosom, i sve iznedrene iz čipkastih oblaka i nove i nepregledne beline. Da nije svih tih konkretnih žena, zapitao bih se, kakva korist od života ?. I da se nadovežem, da nije svih tih naslućenih anđela što te čekaju gore, zapitao bih se, a kakva korist od smrti ?. Imao sam hladno piće i dobar pregled ispred očiju, i time sam, u redu, bio sasvim zadovoljan. Na kraju krajeva, mada sam već izvesno vreme bio i sam u nekoj vrsti ludila, ipak nisam ništa iole jasno mogao da vidim ili naslutim. Izgleda da i za ludilo moraš imati nešto više od pene u ustima. Kao recimo, talenat. Tek poneki pravi ludak zna šta ga stvarno čeka posle. Ko zna, možda se zato tako i ponaša ?. Glava je mesto na kome se odlučuje, a ako unutra ima i nešto mozga, onda je dobro. Uglavnom nije tako. I, šta čovek i da očekuje, u ovom svetu punom loših odluka. Ljudi ti umiru od nemarnosti i trajne neizlečivosti, a ti otkrivaš nove i originalne i razne načine za kloniranje ovce ?. Jebeš ti takva savršenstva. A par sati ranije, stvar je konačno svedena do usijanja. Moja dama. Oduvek je bila laka na rečima, ali ovaj put mi se činilo kao da sam zavukao glavu u cev mitraljeza usred rafalne paljbe. Pričala je koliko hoćeš i bila je zaista svo vreme u pravu. Ma kako odmeren čovek bio, ipak, nije mu svejedno kad ga proglase za nešto tupo, lenjo i nezdravo. Čovek onda mora da se zapita. Nije ni to loše, tako se, makar, neke stvari i iskristališu. Da, unela se sva u stvar, i prilično plastično uokvirila u čemu je problem. Našu grozničavu ljubavnost, nazvala je javašlukom i zaprežnim kolima koja stanu, kad se konj koji ih vuče, umori ili lipše. Ona je, naravno, sebi dodelila ulogu tog konja, a ja sam opet ispao onaj što samo sedi, i što kao svinja uživa u datim okolnostima. Ne protivim se toj tezi, takav je moj manir, štedim se, al' samo dok ne dođe vreme ručku. U početku te peckaju obrazi, ali posle pet-šest šamara, još jedan gore-dole, ništa ti ne znači. Čovek se lako na sve navikne, naročito kad nije obučen ni za šta bolje. Dođe vreme kad je, jednostavno, najlakše ni protiviti se, ni zalagati se, za bilo šta. Ali, bilo kako bilo, nagli prelasci iz vrelih dana u ledene noći, ipak su jedna jako nezgodna stvar. Smuči ti se i dobiješ proliv, i to u isto vreme. Malo toga može da se poredi sa osećanjima, a čovek je bolešljiv i osetljiv na sve i svašta, kao i savršena ruža što životari i stagnira u saksiji, dok niže vrste skaču i zvižde i rastu slobodne, naravno, nerazumne, izvan svega, i ničim obuhvaćene. Šta reći ?. Izgleda da stvari funkcionišu na taj način što prvo moraš u njih da dobrovoljno uložiš sve što imaš, a da se, pritom, ti tu ništa i ne pitaš, jer, sve se to podrazumeva, i to je jedini način. U redu, samo što sve to, u jednom trenutku, već počne da liči na pijacu od danas do sutra, gde se licitira i rasprodaje do besvesti. A srca su izgleda žrtveni jarci koji su na posebnoj ceni, kao veliki i sočan i jedini crveni paradajz i biftek u suvoj i sitnoj nemaštini. I, tako, kaže ona meni, a verujte mi na reč, pričala je sto na sat, kao da je intervjuišu u mlaznjaku, "...te priče, o ljubavi kao livadi punoj ljubičica, obično ne potraju, jer ljudi su poznati po svojim težnjama da otkrivaju nove pustinje, i vrše stalna uranjanja u neistraženosti...". Šta je želela ovim da kaže, to blage veze nemam. Čitala je mnogo, valjda je stvar u tome. Mada, čovek i ne bi trebao suviše da čita, ko zna, tako mu možda ostane više vremena da razmišlja i svojom glavom. Ovako, ispalo je da nisam njeno savršenstvo. Onda je otišla, moja jedina pilularna lekovitost i ćup gustog melema kojim, kako-tako, zasladiš makar nešto od preostale duše. Eto, kao i za istinsko ludilo, i za još poneke stvari, nedostajao mi je talenat. Shvatio sam da je ljubav i ludilo slična stvar, samo što kod ludila sve držiš unutra, a kod ljubavi napolju, ali, u oba slučaja, niko te ne shvata, i ponašaš se čudno, i preuzimaš sve same nelogične korake. Da, kad je u pitanju ludilo, i jedno je sasvim dovoljno, ali, za ljubav, ipak je potrebno i nešto više od samo dvoje na okupu. Onda sam naručio još jedno piće i više nije bilo ništa o čemu bih mogao razmišljati. Ili sam ja to tako izmislio i hteo. I kad ne postoji nijedan stvarni razlog, uvek možeš da nađeš nešto, u ime čega vredi piti. Mašta i sećanja su ti koji te, na na kraju krajeva, uvek i dovedu do čudne i prijatne obeznanjenosti. Bilo kad uzmeš i izvoštiš stvar do kraja, bilo kad sedneš i ločeš do iznemoglosti. Tako je to, kad se okonča nešto što je nekad bilo novo, i nadajuće, i puno poleta i smeha i svega. Posle, šta ćeš drugo, gledaš dan, kako umire u svoj svojoj lepoti. Razmišljaš, suton je vreme romantike, a ne teških misli. A i čemu to ?. Pzdrv, W,W,3.
književnost.855 mcar,
Vrata Vrata nisu imala oblik. Vrata su imala ukus surogata za cokoladu. Vrata su imala ukus secernog preliva. Ona kroz koja treba sa elanom proci, vrata kroz koja treba sa elanom protrcati. Samo elana vise nema. Biti snazan, veso mlad, jebati najbolje i najlepse, uniformisane zene. Jebati kurve i voleti samo svoju mamu. Razaznati ih po odeci ili prema naznakama sa TV-a? Plave i debele su dobre, crne i mrsave su vestice. Izmedju je samo spektar nebitnih varijacija na temu. Pozuzdati se u ego trip da ne promasis kapiju. Izdvojiti sebe iz mnostva nevaznih individua i pridati si kosmicku vaznost. Samo to, jedino to. Mozda to. Vrata nisu imala oblik, cekao sam ispred njih da postanem covek. Rekli su mi da cekam ispred njih da bih postao covek. Rekli su mi da su oni koji su prosli zaista postali ljudi. Rekli su mi da napravim prvi korak, a kada sam ga napravio, ispred su bila jos jedna vrata i jos jedno predvorje, jos jedno cekanje u kome treba da prepoznam svoje i mrzim tudje. Imao sam ja svoje motive, zadate jos davno, kao klinac nisam propustao reklame i uvek sam jeo najnovije proizvode. Igrao sam se kauboja i indijanaca, nasih i njihovih. Igrali smo se svega, mucenja zarobljenika narocito. Nasi i njihovi. Moram postici, ostvariti nesto. Moja dobrobit je dobrobit svemira. Moj nezanimljivi zivot jeste vrhunski dozivljaj. Ostvariti nesto je nacin da se istaknes i kada se istaknes da se vidi da si ostvario. Pa makar to i ne bi bilo vazno. Dovoljno je da te zapamte, samo da prodjes, konacno da prodjes. Najbolje je ciniti bas sve sto i drugi cine, tako je najbolje. I onda opet i uprkos svim mojim naporima, u novo predvorje. Nikako nisam mogao da prepoznam okvir od cvrstog drveta, debele grede prekrivene smolom, gotsku uzvisenost prolaza. Nikako nisam mogao da pronadjem veru za trenutak u kome prolazim, za trenutak tog koraka. Iako su mi govorili, saptali, mantrali, vikali o svim pravilima koja treba da ispostujem, mahali rukama i zastavicama o svim prednostima koja cu jednoga dana imati prodjem li samo, pokusam li samo, usudim li se samo. Nisam razume to sto govore, Reci su bile ispreturana, njihove oci izbuljene dok su kukali, strahovali i disali za mene, dok su se nadali u moj uspeh, dok su mi davali primere svojih uspesnih poduhvata. Razumeo sam na kraju njihove reci, ali nikako da sagledam znacenja, zar ce mi buducnost doneti tako mnogo? Zar na kraju i ja i oni necemo umreti. Vrata, vrata, vrata, ispred njih skakao je ludi violinista, okrecuci se i gudeci neku sopstvenu elegiju od koje se puls ubrzavao i zenice sirile. Nisam imao razloga da prodjem, nisam imao razloga da budem tu. Postojanje vrata, predvorja, cekaonice, pa sve je to potpuno besmisleno, shvatao sam sa uzasom u ocima, glavi, rukama, celom telu koje sa nagonom beslovesnog i nesvesnog bica shvata da se konacno raspada i da taj proces ne samo da je uzeo maha, nego je odavno uznapredovao. I onda se u tom bolesnom telu stvorila jedna misao o gadjenju, jedna velika misao i sama gadjenje nad vratima nad cekaonicom, nad jednostavnoscu te plitke i nimalo ostroumne lazi. MC
književnost.856 kolja.t,
> Vrata, vrata, vrata, ispred njih skakao je ludi violinista, okrecuci > se i gudeci neku sopstvenu elegiju od koje se puls ubrzavao i zenice Postovani mcar i willow! Koristim ovu priliku, uz izvinjenje shto cutim ovoliko, da vam se zahvalim za sve sto ste ovde poslali... Uzivam stiklirajuci kockicu "z" u programu SDW :)))) Samo nastavite ako vam nije uz *** da stvarate, mada je izgleda sve besmislenije nego shto izgleda :) pa cak i stvaranje... Ko zna? Voleo bih cak i da vidim zastarelo, papirnato izdanje vasih poredjanih reci... :)) Ne mogu monitor da drzim dok lezim na tetkinom krevetu... :) ......... Best wishes from faraway province of dusty light... kolja.t http://members.tripod.com/~KoljaT
književnost.857 dalex,
Razne vrste pogleda ------------------- Koncentrišem se, štimam gitaru drvoredi bacaju sene. Moj pogled sleće na reku staru a tvoj samo na mene. Sasvim je lako da ti sviram da ti ulepšam veče kada me tako posebno gledaš dok Dunav lagano teče...
književnost.858 willow,
>> Poštovani mcar i willow !. >> Koristim ovu priliku, uz izvinjenje shto cutim ovoliko, da vam se >> zahvalim za sve sto ste ovde poslali... Koristim ovu priliku da uvažim izvinjenje i da prihvatim zahvaljenje.
književnost.859 aladine,
E sad, ja ne spadam ovde al ajde..... Deja vu Postoje u nama neke neiskazane misli neizbrisive radosti nepremoscene vode od neispricanih prica... (Postoji u meni pesnik koji je izgubio pesmu u autobusu 56e na putu ka poslu jednog obicnog jutra) Izvinte na smetnji....
književnost.860 bkisic,
> I, tako, kaze ona meni, a verujte mi na rec, pricala je sto na > sat, kao da je intervjuisu u mlaznjaku, "...te price, o ljubavi kao > livadi punoj ljubicica, obicno ne potraju, jer ljudi su poznati po > svojim teznjama da otkrivaju nove pustinje, i vrse stalna uranjanja > u neistrazenosti...". Sta je zelela ovim da kaze, to blage veze > nemam. Citala je mnogo, valjda je stvar u tome. Mada, covek i ne bi > trebao suvise da cita, ko zna, tako mu mozda ostane vise vremena da > razmislja i svojom glavom. Ovako, ispalo je da nisam njeno > savrsenstvo. Ovo mi zvuci tako poznato! Gde li sam to vec cula? Zasto svaki mus- karac kad zena odlazi, ne trazi gresku u sebi, vec u njenom citanju? Zasto je tako tesko prihvatiti pored sebe zenu koja zamisli cuda, zna da cita i da misli? :)
književnost.861 mcar,
Zahvaljujem se. Marko
književnost.862 willow,
>> > I, tako, kaze ona meni, a verujte mi na rec, pricala je sto na >> > sat, kao da je intervjuisu u mlaznjaku, "...te price, o ljubavi >> > kao livadi punoj ljubicica, obicno ne potraju, jer ljudi su >> > poznati po svojim teznjama da otkrivaju nove pustinje, i vrse >> > stalna uranjanja u neistrazenosti...". Sta je zelela ovim da >> > kaze, to blage veze nemam. Citala je mnogo, valjda je stvar u >> > tome. Mada, covek i ne bi trebao suvise da cita, ko zna, tako mu >> > mozda ostane vise vremena da razmislja i svojom glavom. Ovako, >> > ispalo je da nisam njeno savrsenstvo. >> Ovo mi zvuci tako poznato! Gde li sam to vec cula? To ne znam, možda si me čitala u prethodnom životu :). Takvi odlasci su česti, čini mi se. U priči je opisana situacija gde se, hipotetički, ofkors ;), muškarac nije morao uopšte da trudi da traži greške u i na sebi, jer je ona sve to tako lepo i volšebno uradila umesto njega. Inače, a ovo je takođe u okviru tekstopisčeve slobode ;), ta dama je pisala priče o bogactvima i inspirativnosti pustinja i ostalog zrnevlja, i pričala koliki uticaj na nju vrše njeni omiljeni pisci H.H. i T.M., mada to možda i nije uticalo na čitavu stvar, đavo će ga znati. I, veruj mi, ništa nisam izmislio, sem što sam, tu i tamo izvršijo zamenu poneke teze, ovde i onde izvrnuo par činjenica, a ostalo sam improvizovao :). >> Zasto svaki muskarac kad zena odlazi, ne trazi gresku u sebi, >> vec u njenom citanju? Možda je stvar u tome što i nije sve u čitanju, već ima nešto i u ličnom zapažanju. Mislim, čitanje sam pomenuo samo kao jedan od terena sa koga čovek lako pokupi neka svoja savršenstva i onda sve ravna po tome, i upoređuje sa tim, itd, itb. I pravo da ti kažem, i ja sam na toj listi, i nikako da naletim na neko savršenstvo tipa Linde Hamilton i Sigurni Viver :). Znači, nemam ništa protiv da damče čita šta god joj volja, naprotiv. Tako će uvek biti materijala i meni neku bajku da pročita pred spavanje, čisto da se zaspi sa osmehom među ušima i srećom na licu :). >> Zasto je tako tesko prihvatiti pored sebe zenu koja zamisli cuda, >> zna da cita i da misli? :) Je l' ti to meni bre ? :)). Ako neko idealizuje žene, onda sam to ja, jer one su ukras svega. Jednostavno, čini mi se tako, Bog je možda i navijao za žene pri stvaranju polova i njihovoj spoljašnjoj materijalizaciji, ali, kad je na dnevni red došla stavka sa raspodelom sumanutosti i razjarenosti, tu, izgleda, dobri stari Praiskonski Ćale Čitavog Kosmosa nije štedeo ni jedne ni druge, nego je tu stvar obavio pošteno, i svakom je otišlo po pola sa tih paklenih gomila. Osim toga, možda je stvar u tome što sve to zavisi kojim se čudima čudiš, šta čitaš i o čemu misliš. Sa druge strane su njegova čuda, njegova čitanja i njegove izmišljotine :). Nisu ni sva čuda, sva čitalaštva, i sve misli kompatibilne, ma kako rasprostranjena bila ta teza, po kojoj se suprotnosti do zla boga privlače. Čak i ako je stvar savršena do bola, uvek se nađe neka trivijalnost tipa, preklapanja večitog derbija na prvom, i "Kassandra Ludila" na drugom programu, i, eto ti razlog da i najgrozničavija ljubav ode u peršun. Pzdrv, D.+.
književnost.863 askripka,
­=- Zasto je tako tesko prihvatiti pored sebe zenu koja zamisli cuda, ­=- zna da cita i da misli? :) Za ovaj vrlo komplexan problem potražio sam mišljenje stručnjaka. Tako sam došao do komentara jedne od najumnijih faca civilizacije uopšte, nejgenijalnijeg mislioca, njega - kralja strategije, telekineze, parapsihologije i svega ostalog. So, sledi njegov komentar! p.s. Eto prilike za sve one koje mi traže još QuickTime Movie fajlova. Stavio sam jedno /r uz attach. Hoću da mi ekran skroluje kao lud od sysmsg-ova. Jel' jasno?!? Zato udarite sada jedno jebeno 'd' za download!!! Svom snagom! Rasturite vašu tastaturu! filozof.mov
književnost.864 mcar,
Preporucujem knjigu "Zivot i prikljucenija" od Dositeja Obradovica. Naizgled zastarelo, ali u stvari nije. MC
književnost.865 mcar,
Krug Vlast. Da li je pojmis, jednostavnu, surovu? Kao zelja da lupis sakom o sto. I da nikada, nikada ne pravis kompromise. I da nikada, nikada ne dozvolis da udahnemo do kraja. To je uzbudjenje komandanta razocaranih ljudi - nebeski tron je ugrozen. Ravnodusnost. Kako opisati tvoju ravnodusnost? To sto ne osecas nista, bas nista, sto ti nije vazno koliko nasih zivota treba potpaliti da bi ti mogao da svrsis, da bi ti mogao da vladas. Buducnost. Sta je to buducnost? Nicega nema, gledaj ljude na ulici neki od njih vise ne postoje. Tudja smrt, tudja kuca ukradena zemlja. Majke pripremite crninu, ucinite mu to. Inercija. Inercija nasih malih sitnih zivota samosvedenih ispod mudrosti opstanka. Zezamo se: sportski dogadjaji, prenosi, pozorista, svadbe. Bespomocni smo crvi, gazeni uzivamo. Kao u svakom tvom snu. Vlast. Iza koje nema nicega. Iz koje sve izvire i sve se nastavlja. Moc, pred kojom pesma zamire, valovi besmislene patnje podizu se. I crna cizma gazi, gazi i gnjeci necije ljudsko lice. MC
književnost.866 mcar,
Kavez Tako, zaspes u svom rodnom gradu, a probudis se ujutru u kavezu sa majmunima. Tek tako. I mozda je to duhovita situacija za one s druge strane sto guraju kroz ogradu cigarete, banane i ogledalca. Mozda. Za nas je to ipak pitanje loseg ukusa. Cudno, zaspes u svom gradu, i kad se probudis nema vise grada. Oko tebe plesu majmuni. Cudno, ipak je to pitanje loseg ukusa. MC "Pogledaj one budale iza resetaka", rece majmun. "Svaki dan dolaze, krevelje se i pokazuju prstom. Jedan od njih svaki dan udje, pokupi nasa govna i donese nam hranu, a onda opet zatvori vrata."
književnost.867 bkisic,
Ha, ha, ha !
književnost.868 miobrado,
INSOMNIA CHRONICA Noću je čaršav rastvorena karta sveta. I ja se u besanici prikradam zagrljajima Severne Amerike, rastem budna, rastem 9996000 km2, zauzimam prvo mesto u proizvodnji nikla, cinka, platine, azbesta. Noću sam Kanada i zovem te: pobegni kod mene. Mirela Ivanova (Mlađe bugarsko pesništvo/Književne Novine, od 15.4.1998.g., br. 972, str. 8.)
književnost.869 miobrado,
Tebi, moja, Maro, - vo imja zenitizma i LJUBAVI! KRČMA U PLANINI Ima jedna krčma gore u planini, vide joj se svetla noću u daljini. Ko to pali sveće i po krčmi šeće to je lijepa Mara, kći starog krčmara. Pa mi želja dođe, što u srcu krijem bona Maro ja zbog tebe pijem. Svaki taj plamičak, stavlja me na muke harmonika šalje sa planine zvuke. Meni sine lice, lijepe krčamrice kad mom stolu dođe mene umor prođe. Ranjenog hajduka napojila Janaaaaa a mom srcu Mara melem-rana. Kad umoran stignem gore u planinu ja utjehu tražim u rujnome vinu Mara čila, vedra, igraju joj njedra, ................................. Pa mi oči padnu na ta njedra bujnaaaaa bona Maro daj još vina rujna.
književnost.870 askripka,
Mamuti (integralna verzija) Bože kad se setim kako sam čekao sunce, kako sam prizivao Karibe, kako sam hvalio efekat staklene bašte i nemilosrdno pržio pljugu za pljugom da pripomognem globalno otopljavanje... Sada su vrućine došle, premda je još maj, i ja se sa nostalgijom sećam tri-četiri pivca dnevno što su u dobra stara vremena susnežice i košave zadovoljavala sve moje potrebe za tečnošću i duhovnom stimulacijom: sedam-osam to je suviše, postaću odveć pametan od svog tog B-vitamina, i umreću mlad, usamljen i siromašan kao i svi neshvaćeni geniji, a lihvarske baba-sere koje koriste činjenicu da u varijanti sedam-osam i najbolji od nas moraju da piške kao zeke, sazidaće na meni celo vikend-naselje u Slankamenu i lanac privatnih klonjara sa Bahovom muzikom i pozlaćenim slavinama... Ipak, neću da grešim dušu, ima nešto i u ovoj slatkoj izmaglici koja čoveka obuzme posle pete krigle, i (ma jebo i baba-sere!) moja bi sreća ustvari bila savršena da me Neša, zavaljen na baštenskoj stolici kao predsednik granskog sindikata begler-begova, već ne gleda pomalo mrko, pomalo kao da mi zamera što me vitke nogice mlađanih prolaznica već neko vreme zaokupljaju do te mere da pojma nemam šta mi lako zaplićućim baritonom peva na uvce... "A bre, ludaku, jel slušaš ti mene šta ti pričam, ili isključivo bleneš u ovo što prolazi pored tebe i pali kod odlikaša na dodatnu nastavu?", napokon mu se otima, i ja preko volje skrećem pogled sa prešminkane klinkice što s nekog prigradskog busa zaista trbuhom (tj. golim, preplanulim pupkom) za kruhom skakuće u pravcu Skadarlije, puna nade da će konačno naći miška svog života koji će je paket-aranžmanom voditi na Sardiniju kada mu radnja malo krene i lemati je kao vola kad Zvezda ispadne iz kupa šampiona, sutradan se pokajnički zaklinjući u večnu ljubav i spominjući baš ovo čudesno veče te daleke 1998, kada joj je pored kioska za pljeskavice prvi put krljnuo jezik na čist bezobrazluk... "Kažem ti da trulije proleće ne pamtim", nastavlja Šone da vergla, u krajnje pogrešnom uverenju da ga sada pažljivo slušam, dok Peca i Bane, koji su počeli da mu ga daju još posle šljake samo kolutaju očima i povremeno rezignirano odmahuju rukom, "ovo i nije proleće, ovo je neki totalan bedak, sve nešto kao čekamo da se desi, a ne dešava se ništa, jer nešto izgleda uopšte ne valja, nešto se negde gadno sjebalo, možda je opet vreme za neke demonstracije, ali ustvari mi nije ni do toga, nije mi ni do čega, ne znam, razmišljao sam da ostavim Sanju ili da promenim posao, ali i to me sve nešto mrzi, a i volim je, jebi ga, nekako sam se navikao posle svih ovih godina..." "Mamuti...", kažem, jer svim srcem osećam da tako treba, premda mi u tom trenutku i nije baš jasno kuda sam zapucao..."Kome ti mamu, siso pederska...", počinje umorno Neša, ali Peca preseca ozlojeđeni monolog, jer ni kad kljuca kao zumbul ne može da odoli da malo ne palamudi: "Ma, bre, mamuti, ono, mega-slonovi u jagnjećim gunjevima, ako ti je tako lakše da skapiraš, izumrli su pre jedno sto hiljada godina, otprilike negde kad i tvoja jetra..." "Pogledaj se some na šta ličiš, oči ti žute ko pišaćka poslednjeg kineskog cara, mogao bi da duvaš u balon preko telefona, i ti ćeš nekom da pričaš o jetri...", spremno mu odvraća Neša. A zatim, posle par sekundi kontanja, meni: "Čekaj bre, kakvi sad mamuti..." "Pa, ono, kao...", počinjem, jer ni sam nemam pojma šta sam hteo da kažem, a onda odjednom sve kockice uleću na svoje mesta i u glas kažu "klik!": "Mislim, pazi, mamuti su bili ko ja i ti brate, kapiraš, ono, veliki, zajebani, mnogo troše, a fabrička garabcija istekla još kad su dinosaurusi šetali u špilhoznicama..." "Idi, kurac...", mrmlja Peca u pola glasa, da nas baš mnogo ne naljuti... "E, miki, dok je bilo ledeno doba, njima je bilo do jaja, piči jebomrazica, silaze glečeri, a oni na minus trista kuliraju i prave zimi male mamute... Onda se nešto desilo, valjda je otoplilo, ali kapiram da nije ni samo to, više ono, namnožili se Kromanjonci, krenula gužva, ludilo, zubari poskupeli i profušerisali se, plomba za kljovu pedeset marona, i te munje, i jednog dana mamutima padne mrak na oči i izgube se u nepoznatom pravcu... Posle su slonovi krenuli da ih kao nešto kopiraju, ali džaba, brate, mamut je mamut, a Dambo je Dambo..." "Aha...", uzdiše Neša i povlači se u privatne odaje iza crvenkastih okica da razmotri dobijene informacije... "Jebi ga, brate, živeli...", napokon kaže i stvari se lagano vraćaju u svoj prirodni, popodnevno-ubaljezgani tok... Zatim je nebo postalo ljubičasto, pa naglo potamnelo, mi smo rešili da menjamo mesto, i neko je pozvao taksi u koji smo se potrpali, nekakve muzike i enterijeri počeli su sve brže da se menjaju oko nas, odjednom su se tu pojavile i neke žene, i ja sam nešto strašno zanimljivo pričao sa slatkom crnkom, ali sam njen telefon, nakon što su sve žene ponovo nekud nestale (ženkice moraju da majke, prokomentarisao sam, one su stubovi društva, porodice i seksualne revolucije), opet bacio zajedno sa ispražnjenom paklom pljuga, a utom je nastupio i jedan pomalo nejasan period kroz čiji sumračni mutljag su se jasnim sjajem probijali samo težak ukus roštilja i jutarnje cvrkutanje tašmajdanskih ptica... E, a onda je izašlo sunce, i ja sam ponosno izvadio tamne cvikere koje za ne daj bože uvek šteknem u džep kada izlazim uveče, dok su svi ostali papci treptali kao svrake na jugovinu, razbacani poput nota dečje pesmice na širokom stepeništu crkve svetog Marka... Bio sam najlepši i najmamurniji mamut u veselim zracima obasjanom Kenjigradu, ali mi je firma "Jata" odprekoputa nekim čudnim magnetizmom ipak privlačila pogled... I tek što sam počeo ozbiljno da razmišljam o tome da li ugrožene vrste možda imaju neku prednost pri dobijanju šengenske vize, i da li prirodnjački muzej izdaje mamutske domovnice, kada je odnekud zamirisao burek i već je bilo vreme za drugi doručak ili treću večeru, čudan obrok koji džinovski surlaši prosto moraju da sebi priušte oko šest ujutru...
književnost.871 willow,
Malo sam ovde izfilozfirao, al' što se kaže..."od nečeg se mora živeti, a od nečeg i umirati..." :) Dan kad konji jašu jahače je kao i svaki drugi letnji dan u paklu Jutro-posle, to vam je ono kad čovek zaspi u oblacima Raja sa osmehom među ušima, okružen belim i još toplim anđelima htenja, a probudi se u loncu Pakla, okružen razjarenim i do pola prokuvanim zverima, sav naduven i bunovan i tup. Glava je prvo što osetiš na sebi, normalno, jer je teška kao zazidano đule i tvrđa od armiranog betona. Onda te čitavo telo počne da boli, mnogo i temeljno i redom, svaka stavka koju imaš, ponaosob. Stvar oko toga je takva, da, što si kokretniji i krupniji čovek, to te više i boli. Zato je mnogo jeftinije i bezbednije biti što sitniji, jednostavniji i ništavniji, jer tako na sebi suzbijaš bolne tačke, a, vidiš, čovek i postaje savršeno banalno parče kartona onog trenutka kad iz sebe ukloni i poslednji trag čulnosti, razumnosti i ljudskosti, i zato, sada se lepo pokloni, izljubi i oprosti sa svima, i počni... Ali, pitam se, kakva jutra-posle čovek i da očekuje, kad put do čudesne tame i sveobuhvatne lagodnosti toplih i nacvrcanih noći vodi kroz bestidno prljavo-žutu, užeglu i gustu reku dana, u kojoj ima svega, sem obične vode za piće ?. Ali, domišljatost je ono što ume da ukrasi i golo stenje i slomljeno granje, pa uvek možeš da smisliš nešto kao "...svaki novi dan je nešto novo i tu ima izazova koliko hoćeš...". Čovek se doseti svega, i to na sto raznih načina. Muda labudova, i ako mene pitate, po načinu na koji se stvari odvijaju, dan je samo dobro osvetljena pećina. I sve bi bilo u redu, al' samo pod uslovom kad bi i čovek bio slepi miš. Pošto nije takav slučaj, ostaje ti da urlaš iznutra dok traćiš svoju dosadu, kao nerođeno dete, spakovano u tesnu utrobu sa dobrom izolacijom. Ehhh...Znam, mora da je stvar u tome što je Zemlja, na žalost, prilikom stvaranja ostala nedovršena, pa neke stvari nikad nisu ni osposobljene za rad, kao recimo, "Vrteška Nerazumnog i Kompleksnog Uživanja", ili, "Dokolica Baš te Briga", ili "Sve Što Poželiš". Projekat "Zemlja", vodi, izgleda, Đavo lično, tako da ni ne možeš sad da očekuješ da lepe stvari počnu da ti rastu po drveću. Ljudi zaista nemaju sreće, a onaj koji je sve ovo i umesio se ne oglašava još od nastanka sveta. Bog ili stvarno ne postoji, ili se zavukao u kolibu i čita novine, ili se ubi od stvaranja po Kosmosu, pa nikako da obiđe svoje ovozemaljsko stado. Mnogo toga je već zahvatio triper, i čovek više ne zna koju meru i da upotrebi. Tu možeš, ili da zauvek batališ radnju, ili da uvek prethodno nekog šalješ u izviđanje terena. Eto, uvek kad nemaš spremnu neku vrstu zaštitne gumene čete u džepu kao treću opciju, one prethodne dve ti ispadnu kao zajeb živ', kažem ja... Ako voliš horor-predstave, onda baš fino, sve ti ide u prilog. Mrak je ništa, ali samo u odnosu na dan. U mraku sobe, čeka te mlako naslućivanje straha i jauk ucviljenih babaroga noći, ali čim izađeš na svetlost dana, e, to je već nešto drugo, nešto stvarno ozbiljno; istinska strava i istinski užas, na svakom pogrešnom koraku, i u svakom krivo usmerenom pogledu. Česti slučajevi Blickriga po autobusima. Straćene ljubavi. Teza da je kurva, ustvari, politika. Paklenosti, ne koliko voliš, nego koliko ti duša istrpeti može. A stvar oko Pakla je jasna; pakao ne čini neko određeno ili fiksno mesto dešavanja, tipa rupčage u kojoj te čeka najveća Božija prekršajna kazna, to je, u neku ruku i smešno, jer bi onda ispalo da Beli Ćale Svega koristi usluge Opakog Roštiljdžije za razračunavanje sa ljudima i njihovim manama. To bi bilo kao kad bi ti bio dobar, ali, eto, šta ćeš, moraš, pa angažuješ nekog plaćenog ubicu da sredi stvar oko dugovanja zajma. Pakao čine ljudske sumanutosti, tako da Pakao može biti i tu i tamo, i ovde i onde, i gde god se okreneš, i gde god zaželiš. Jednostavno, Pakao je mobilan kao kuga i strpljiv kao nagazna mina i može biti svuda gde ima i izopačenih ljudi. Ljudi su ti koji se ponašaju kao konkretizovani Đavoli, i imaju dah aždaje, i nema gorih ljudoždera od samih ljudi, to da se zna... I šta onda čoveku i preostaje, nego da sam sebi zamisli i stvori jedan jači Raj, u kome će da zalegne, otvori to šta ima od pića, ili sebi nađe neku drugu zabavu tipa "piši, kad hoćeš da zavaraš glad...". A i uz ljude, dobre kao smeh, sve ume da štima do kasno u noć, da se ne lažemo... I tako, u krug. Makar dok ne naiđe nešto vredno svega, nešto rumeno i smirujuće, kao vinograd pun žena, i sve onda bude onako kako je i bilo u početku, i kao što bi trebalo i da je sada, a nije, znači, rajski volšebno i izazovno slatko, kao smokvin list orošen kapima meda, tu, u senci njenih pametnih butina, tu, gde ti se sva mudrost zaustavlja, i tu, u sred jednog divnog i nezaboravnog Zemaljskog dana, a to su, ako mene pitate, oni dani, u koje uroniš sasvim polako, samo da bi što duže u njima uživao, samo da bi sve to još potrajalo, i dođe ti kao neko konačno suočavanje, s tom razlikom što ti uvek prvi biraš i s' kim to, a i oružje... Pzdrv, W,W,3.
književnost.872 supers,
ČUDAN DOGAĐAJ NA PLANETI ZEMLJI IZAZVAN VETROM KOJI JE DUVAO U MOJ PROZOR *** Part One: Surprise in Blue Kiša je upravo prestala. Vozim se na zadnjoj platformi trolejbusa, a ne kažu bez razloga da su beogradski trolejbusi paklene mašine. Grejanje usred leta radi punom parom a ventilacija ne postoji, pošto su ove dušegupke na četiri točka predviđene za uslove ruske zime. Ni prozori se ne mogu otvoriti jer su sve ručke sa njih otpale. Dok je letnji pljusak lio, putnicima su kišne kapi omogućavale preživljavanje u svojevrsnoj sauni koja prokišnjava, a sada osećam kako svaka kap isparava sa mene. Pored mene se u trolejbusu tiskaju majka i kćerka. Namrgođena majka glasno komentariše potmulu grmljavinu koja se čuje ispod trolejbuskog poda, pitajući se hoćemo li svi poginuti pre nego što stignemo kući. Njena velika devojčica samo ćuti i sija ne učestvujući u majčinom besu, polumokra od minulog pljuska i nasmešena. Na svakoj stanici vrata se treskom otvaraju. Ljudi najbliži vratima ne žele da se sklone i propuste one koji silaze, u strahu da će neko drugi uleteti i zauzeti njihovo skromno mesto kraj vrata koja smrve ruku ili nogu koju priklješte. Staramajka je puna reči osude za ove statiste na trolejbuskim stepenicama. "Pomerite se da prođe narod", "Tako mladi, a mrzi vas da iskoračite par koraka iz vozila", "Ako niste primetili, kiša je prestala"... Kćerka se povukla do prozora, ne želevši da aktivno potpomogne majčin performans. Još uvek se smešila, a smešio sam se i ja njoj, razmenjivali smo srdačne osmehe koji su govorili "Baš je šašava njena matora", "Lepo ti stoji ta polumokra majca"... A majka je stajala na središtu zadnje platforme i već je pala u vatru, besedila je o mentalitetu Beograđana na kraju dvadesetog veka... Trolejbus je svojim putnicima priredio novo iznenađenje. Proradio je generator, celo vozilo je počelo da vibrira a od zaglušujuće buke više niko nije mogao čuti majku koja brine tuđu brigu, videlo se samo kako otvara usta. Trolejbus je ušao u oštru krivinu. Iza krivine je velika stanica i kćerka je krenula da prevali put od bočnog prozora do izlaznih vrata, nimalo lak put pošto su u vozilu skoro svi rukodržači izumrli. Položila mi je ruku na rame, otvorila usta kao da hoće da se ispriča što me je upotrebila za oslonac, ali ništa nije rekla niti sam je mogao čuti od buke generatora. Netremice smo se gledali čitav sekund, dragocen i dugačak sekund tokom kojeg smo oboje zadržali smele osmehe. Primakao sam se njenom licu i na uvo joj otpevao kako bih voleo imati njen broj telefona. Odcvrkutala mi je svoj odgovor, buka generatora se stišala, trolejbus je ušao u stanicu i ja sam gledao kako silazi i za svojom majkom odlazi Mirela Anđelković, 650-755. Vrata su se zatvorila silovitije nego ikada pre, trolejbus se od tog udarca raspao a ja sam se probudio. *** Part Two: White Elephants Kada nešto pođe naopako na javi, zvukovi iz stvarnosti daju ritam snu koji sanjate i tako obično nastaju snovi sa najlepšom radnjom. Prvo što sam ugledao kad sam otvorio oči, bio je prozor koji je cele noći ostao poluotvoren da bi se makar malo popravio vazduh u mojoj sobi, nesnosan kao u trolejbusu. Sprema se pljusak, počeo je da duva vetar i treskanje prozora doživeo sam u snu kao otvaranje i zatvaranje trolejbuskih vrata. Skočio sam iz kreveta da zatvorim prozor, pomislivši kako mora da je mnogo jako lupio kad sam sanjao da je trolejbus zajedno sa putnicima otišao u paramparčad. Ali, kamo odoše svi oni detalji sna kojima ne nađemo paralelu na javi? Osuđeni su na zaborav. U svom snu se osećate prirodno i logično, ali čim se probudite na sve strane primetite apsurde, sve što ste u snu sabirali i oduzimali pogrešno je. Ako negde i niste sebe uhvatili u nelogičnosti, to je otuda što vam je taj deo sna maglovito neodređen - niste sigurni ni gde ste se nalazili, ni s kim ste bili u snu. Zar vam se nije stotinu puta desilo da neki važan podatak, ili nešto dragoceno i lepo želite da otrgnete od zaborava i prenesete iz sna na javu? Strpate to u džep, ili čvrsto stisnete u šaci, ali kada se probudite džepovi i šake su vam prazne, a ako je nešto pisalo na dragocenom komadiću, vi ne možete da se toga setite. Ipak, ovog puta čudo se desilo i ja sam podatak preneo u stvaran svet, bez zapisivanja. Još uvek pamtim: Mirela Anđelković, 650-755. Znatiželja mi nije dala mira. Još uvek u donjem vešu, uključio sam kompjuter, ubacio disk sa telefonskim imenikom, otkucao 650755 i kao odgovor program mi je izbacio na ekran adresu nekog Anđelkovića iz Vase Pelagića 33. Krasna podudarnost, rekao sam sebi i razvio na pod mapu Beograda. Zviznuh od oduševljenja: za ulicu Vase Pelagića silazi se baš na onoj stanici gde je nasmešena devojka iz mog sna sišla. Načinio sam par skokova do kućnog bifea i pronašao jedva načetu centilitarsku flašicu džina. Pomislih kako se otvorene flašice ne iznose pred goste, dobih napad pedantnosti i počeh da se častim džinom kako bi se ovaj neugledan primerak mogao odstraniti iz bifea. Dohvatio sam i pretresao albume i spomenare iz osnovne, srednje škole, sa svih kampova i ekskurzija, da proverim da li sam ikada u životu poznavao stanovitu Mirelu Anđelković. Nisam je nigde našao. Ipak, ili je odnekle ostala u nekom zabitom kutku mog sećanja, ili je vreme da počnem da proučavam paranormalne fenomene kao što su predskazanje u snu ili telepatija. Konačno shvatih da se nisam dohvatio džina radi uspostavljanja reda u bifeu, nego da bih savladao strah od džangrizave majke ili maćehe iz sna, šta li je već. Shvatih da želim da telefoniram, pogledao sam na sat, prošlo je podne, ako sam se i ja probudio mora biti da je sav normalan svet još odavno na nogama. Okrenuo sam broj koji sam sanjao. Ženski glas se brzo javio, rekao je "Halo" i za mene je predstavljao veliko olakšanje. Naime, jedini glas iz sna kojeg sam zapamtio bio je torokanje maćehe, glasa tihe devojke se nisam sećao, ali po boji sam zaključio da ovaj glas koji mi se javio na telefonski poziv mora biti neko čeljade mojih godina. "Mirela, ti si?", "Ja sam". Prođoše me žmarci, ona postoji i pričam sa njom. "Ko je to?", pitala je. "Sigurno me se sećaš, sreli smo se jutros u troli". To sam rekao i nije mi ni palo na pamet da ona nije obavezna da istog jutra sanja isto što i ja. Iz slušalice je dopirao glasan smeh. "Jao jeste, kako sam mogla da zaboravim". Opet provala smeha. "Poznat si mi odnekud, ali ne mogu da se setim", "Jel' sigurno ne možeš da se setiš", "Ne mogu". Rekao sam joj da se ni ja ne sećam ničega, sem da se ona zove Mirela i da sam je sreo tog jutra u trolejbusu. Ona se ponovo slatko nasmejala i mic po mic, "Hoćeš li me se setiti ako se vidimo", "Valjda hoću", dogovorili smo randevu za uveče, u kafeu na neutralnoj teritoriji, između njene i moje trolejbuske stanice. *** Part Three: Lady in Red Kažu da se čovek pošteno rasani tek kada se umije hladnom vodom. Ušao sam u kupatilo, stao pred ogledalo, umio se i protrljao krmeljive oči. Pomislih kako ni u snu, kao ni na javi, čovek ne viđa svoje lice ako ne pogleda u ogledalo. Ljudi vide svoje telo iz raznoraznih perspektiva u snu, ali jako su retki oni koji u svojim snovima gledaju sebi pravo u lice. Što se drugih likova iz sna tiče, dok god oni postoje na javi problema sa njihovim zamišljanjem nema, ali belaj nastaje kada pokušamo da se setimo onih likova iz sna koje nismo sreli u stvarnosti. Pokušajte da nacrtate lik nekoga koga ste sanjali, a da njegovo lice nije pozajmljeno od čoveka koji pripada stvarnom svetu oko vas. Ako budete potpuno iskreni, ako pokušate da crtate isključivo po sećanju iz sna, a ne prema onome kako ga trenutno zamišljate, shvatićete da se zapravo ničega i ne sećate. E, to je bila moja muka. Koliko god se ja i Mirela gledali u snu, njenog lika na javi nisam mogao da se setim. Setih se svog drugara koji je imao sličan problem kada je startovao devojku mrtav pijan. Kad se otreznio, nije se sećao kako ona izgleda, ali je na sledećem sastanku ona prišla njemu pa se sve dobro završilo. Sećanje na tu zgodu me je ohrabrilo da ne klonem duhom, da se doteram za uveče i krenem u susret Mireli. Uostalom, razmišljao sam, kada je ugledam sigurno ću je se setiti. U trolejbusu sam se premeštao sa noge na nogu i uznemireno okretao svuda oko sebe. Izgledao sam kao čovek sa manijom gonjenja. Mučila me je pomisao da bi Mirela ponovo mogla biti u trolejbusu i sve bi moglo biti upropašteno ako mi se desi da gledam pravo kroz nju. To što ona na sastanak dolazi trolejbusom iz suprotnog smera me nije nimalo umirilo, jer ako mi se devojka sa kojom sam razmenio svega petnaestak rečenica telefonom javlja u snu, ko zna gde bi sve mogla da iskrsne. Nisam razmišljao o tome da li se Mirela uopšte vozi trolejbusom, da li je ona ovih dana ikoga srela u trolejbusu, bilo u snu ili u stvarnosti, hoće li se ona večeras uopšte pojaviti... Mislio sam samo o tome da je moram prepoznati kad naiđem na nju. Kad sam sišao iz trolejbusa, osvrnuo sam se oko sebe i na vidiku još uvek nije bilo nikoga ko bi mogao biti Mirela. Pred ulazak u kafe, još jedanput sam rekapitulirao ono što je izvesno: ja sam sa jednom devojkom jutros razgovarao telefonom, materijalni dokaz da je to ona ista iz sna je podatak iz telefonskog imenika, a materijalni dokaz da sam je zvao telefonom je flašica pritom ispijenog džina. Izem ti dokaz, progunđao sam i ušao unutra. Ulaz u kafić je na idealnom mestu: nije osvetljen, zabačen je, a mnogo ljudi se tiska pored ulaza. Idealno mesto da čovek osmotri situaciju pre nego što korakne dalje i pre nego što celom kafeu upadne u oči. Za šankom preko puta ugledao sam onisku devojku svetloplave kose i šiljatog nosića kako sedi sama, pogleda nasmešenog ali oborenog i zamišljenog nad čašom mineralne vode. Osetio sam vrelinu u svim žilama - to je Mirela! To je bila ta kratka svetloplava kosa zabačena iza lepog malog uveta koje sam zamolio za broj telefona. Tada mi je palo na pamet da se snažno uštinem, tek da proverim da nisam kojim slučajem ponovo u snu. I koliko god sam se samokažnjavao na užas prolaznika, ostajao sam tu gde sam i tako se uverih u protežnost sveta oko sebe, i to uverenje dopunjeno soritom "Mislim, dakle postojim" me je ubedilo da je sve u najboljem redu i da je na javi. Nonšalantno sam prišao šanku i zauzeo slobodnu stolicu pored njene. "Jesi li me dugo čekala"? Ona pogleda u mene, dvaput trepnu, pa odgovori "Celog svog života" sa dozom zainteresovanosti, ali i dozom ironije. Potom se uspravi. "Ali moram da te upozorim da će moj dečko uskoro doći". Odlučan da je uverim da je onaj ko treba upravo došao, upitao sam je "Da li se dobro sećaš kako on izgleda?" Odgovorila je ironično: "Ne, ne sećam se. Davno ga nisam videla pa sam zaboravila". "A da li ga ponekad sanjaš?", pitao sam je i dodao "Ja sam te sanjao, i tek sad sam te prepoznao. Kad sam se probudio nikako nisam mogao da se setim kako izgledaš". Istovremeno sa mnom, ona je govorila "Sanjam ga svake noći, vidim ga svuda okolo, ali kad se probudim očajna sam jer ne mogu da se setim kako izgleda". Nismo se pažljivo slušali, ali zadnje reči, "da se setim kako izgleda" smo izgovorili kao u glas pa smo zajedno počeli da se smejemo. Naručio sam piće za oboje, malo potom je zasvirala neka lepa rok balada pa sam je pozvao na ples. Njena ruka je ponovo bila na mom ramenu kao u trolejbusu, a moja oko njenog struka. Nadvio sam svoje lice nad njeno, i počeo da tiho govorim uvetu i plavoj kosi koji su me začarali jutros u trolejbuskom snu. I mic po mic, shvatio sam da devojka sa kojom igram ne živi u Vase Pelagića 33 i da se ne zove Mirela Anđelković.
književnost.873 hercog,
$$ Kratko, jasno i sa stilom! Još samo kad bi pojasnio na šta se odnosi ova tvoja replika :) Sale
književnost.874 bkisic,
> Jos samo kad bi pojasnio na sta se odnosi ova tvoja > replika :) Da POJASNILA bih ti vrlo rado. Bas na tvoju pesmicu koju si poslao navedenog datuma. :)
književnost.875 djika,
ovo bi trebao da bude odgovor na supers: Da li to stvarno postpoji ili ti to samo toliko ocajno zelis da se desi (kao i ja i pretpostavljam dosta nas, jer nam je to sada itekako potrebno)? Uz veliki pozdrav i zelja za istinitoscu...
književnost.876 bkisic,
>Pakao cine ljudske sumanutosti, tako da Pakao moze biti i tu i >tamo, i ovde i onde, i gde god se okrenes, i gde god zazelis. >Jednostavno, Pakao je mobilan kao kuga i strpljiv kao nagazna mina >i moze biti svuda gde ima i izopacenih ljudi. Ljudi su ti koji se >ponasaju kao konkretizovani Davoli, i imaju dah azdaje, i nema >gorih ljudozdera od samih ljudi, to da se zna... > I sta onda coveku i preostaje, nego da sam sebi zamisli i >stvori jedan jaci Raj, u kome ce da zalegne, otvori to sta ima od >pica, ili sebi nade neku drugu zabavu tipa "pisi, kad hoces da >zavaras glad...". A i uz ljude, dobre kao smeh, sve ume da stima do >kasno u noc, da se ne lazemo... Zar i Raj ne cine ljudske sumanutosti? Zar i Raj ne moze biti i tu i tamo, i ovde i onde...? Zar i Raj nije mobilan...? Zar ljudi nisu i ti koji se ponasaju kao konkretizovan Svevisnji, i nemaju li dah delfina, i nema li boljih dobrocinitelja od samih ljudi...?
književnost.877 hercog,
$$ Da POJASNILA bih ti vrlo rado. Bas na tvoju pesmicu koju si $$ poslao navedenog datuma. :) Sorry, sorry na omašenom rodu O:) Zahvaljujem na pozitivnim kritikama... Sale
književnost.878 recc,
Junski broj časopisa za književnost "Reč". Uživajte! :) rec9806h.zip
književnost.879 willow,
>> > Pakao cine ljudske sumanutosti, tako da Pakao moze biti i >> > tu i tamo, i ovde i onde, i gde god se okrenes, i gde god >> > zazelis. Jednostavno, Pakao je mobilan kao kuga i strpljiv kao >> > nagazna mina i moze biti svuda gde ima i izopacenih ljudi. >> > Ljudi su ti koji se ponasaju kao konkretizovani Davoli, i >> > imaju dah azdaje, i nema gorih ljudozdera od samih ljudi, >> > to da se zna... >> Zar i Raj ne cine ljudske sumanutosti? Ne, to nikako. Otkud ti to da Raj čine ljudske sumanutosti ?. Uostalom, kad bi to činilo Raj, šta bi onda ostalo za Pakao ?. >> Zar i Raj ne moze biti i tu i tamo, i ovde i onde...? Svakako da može. Al' da bi ga ma gde i bilo, prethodno moraš i da ga negde stvoriš, zar ne ?. A Raj najbolje i stvoriš kad ti se niko ne meša u posao, a da ti se niko ne bi mešao u posao, moraš da ostaneš sam sa sobom, a da bi ostao sam sa sobom moraš tačno da znaš zašto želiš da ostaneš sam sa sobom, u protivnom, ode jedna glava dok kažeš "spusti bre tu pikslu"... >> Zar i Raj nije mobilan...? Naravno da jeste. Ali, kad su u pitanju lenji ljudi, oni više vole statične Rajeve i debele hladovine, pa tako i ja. >> zar i ljudi nisu i ti koji se ponasaju kao konkretizovan >> Svevisnji, i nemaju li dah delfina, i nema li boljih >> dobrocinitelja od samih ljudi...? Jesu, imaju, i nema, mada mi se ono sa "dahom delfina" ne sviđa, bolje bi leglo nešto kao "dah dobrog duha iz boce Ruma". Vidiš, ponekad mi baš fali inspiracije i materijala i mrzi me da izmišljam dobročiniteljstva kojih nema. Onda se, to je najlakše, bacim na sama dešavanja, i šta ja tu mogu što su ona takva kakva su. A da se petljam sa eventualnostima i naslućivanjima volim, i ako si pročitala do kraja moj tekst, sigurno si naletela i na zadnji pasus :), koji je sav šaren i fin i rumen i sladak, "kao vinograd pun žena..." :). Da, da, a to znamo i ti i ja: da sve dok si živ, još uvek ništa nije izgubljeno :). Takođe, ne sviđa mi se ono da se dobri ljudi ponašaju kao "konkretizovan Svevišnji". Ja bih pre rekao da se ponašaju kao "konkretizovani Bogovi", jer, ljudi su konkretno nešto; sad, ili su konkretni Đavoli, ili su konkretni Bogovi, ili su mešano, po pola, što zavisi od sitacije i okolnosti, itd, itb. Ima onaj štos... -"Ćale, postoji li Bog ?." -"Naravno, sine, da postoji." -"A kako izgleda Bog ?." -"'Oćeš baš konkretno ?." -"Aha." -"Konkretno, ja sam Bog..." -"A je l' postoji i Đavo ?" -"Naravno, al' za to se obrati komšiji..." Spoznaja: Bog i Đavo žive na istoj njivi i deli ih samo jedna ograda, i to ona što se najlakše i najbrže preskoči, a naročito kad je jedan od domaćina odsutan, a žena mu tu, i sad čeka, sva spremna... Što se tiče stavke sa dobročiniteljima, ima ih koliko voliš, ali, oni mogu da budu tema samo neke druge priče, i to neka preuzme neko ko je obučeniji od mene za te stvari, a ja se, za sad, opredeljujem za pacovske teme, jer svako ko zna dovoljan broj slova azbuke može o tome da piše, i toga ima uvek i za sve nas i dovoljno i suviše. Kad se zgužvam u šugavom GSB-u, okružen tuđim trbusima, pazusima i razjarenostima, iskreno da ti kažem, malo toga lepog mi pada na pamet. A kad se stvari budu dovele u red, veličaćemo sve što treba, i ima tri puta da prepišem Bibliju, i od tog trenutka ima sve svoje objavljenosti i Ratove i Mirove i Katarzičnosti da posvećujem dobrim spasiocima sluđenih i razbaštinjenih i amputiranih ljudskih duša. Vidiš, na kraju, složismo se mi, mal' te ne, pa svim pitanjima :) Pzdrv, Vilenjak i Duško i Dule i Dudule, što misli su nam se nadule
književnost.880 mcar,
20.10.96. Sloboda Veliki jebac kopna urla mokrim okeanima, misici se grce neumitno trosni, izvedeni iz ravnoteze. Postoji sloboda gospodaru. Pogledaj ta usta sto se keze, pogledaj meso koje peva mahnito i bezglasno. Bez obzira na formu, bez obzira na sve. Ne postoji simbol u koji se moze uhvatiti istina. istine nema, ne mozes me zavarati. I dok seme istice gospodaru, ne mozes uhvatiti moje lice, ne mozes shvatiti ideju svojim bolesnim umom. Ne mozes sagledati prostor iskrivljenim ocima tvojih robova.
književnost.881 willow,
>> Veliki jebac kopna urla mokrim okeanima, >> misici se grce neumitno trosni, >> izvedeni iz ravnoteze. Jake reči u odličnim stihovima.
književnost.882 kum.djole,
>> Veliki jebac Zašto se ova tema sve više pretvara u mačo bulšit patetiku?
književnost.883 dr.grba,
>> Zašto se ova tema sve više pretvara u mačo bulšit patetiku? Šta ćeš. Treba ljudima nekakav dokaz da su u ravni sa Bukovskim (:
književnost.884 willow,
>> >> Zašto se ova tema sve više pretvara u mačo bulšit patetiku? >> Šta ćeš. Treba ljudima nekakav dokaz da su u ravni sa Bukovskim (: Je l' ti to hoćeš da kažeš da je Bukowski bio mačo bulšit patetičan ? :)
književnost.886 mcar,
Mislim da pesma nije macisticka. Zao mi je ako si je tako razumeo. MC
književnost.887 mcar,
Zudnja za zivotom Mislis li da sam to ja plivao ka onom ostrvu smirenosti. Ne, to nisam ja plivao, ovde mira nema. Udovi se tresu kao ruke dervisa. Pitas se, ko je onda slavio praznik tisine, dok smo se drzali, dok smo se stezali. To su samo kapi letnjih kisa, prvo udari jedna, pa druga i kraj. 25.08.97.
književnost.888 kum.djole,
>> Mislim da pesma nije macisticka. >> Zao mi je ako si je tako razumeo. Nisam uopšte mislio na pesmu u celini. Mislio sam na način na koji počinje, ova i nekoliko ranijih. Zgadi mi i čitanje i razumevanje, ako znaš šta hoću da kažem.
književnost.889 dr.grba,
>> Je l' ti to hoćeš da kažeš da je Bukowski bio mačo bulšit >> patetičan ? :) To si ti rekao (:
književnost.890 olio,
> Sta ces. Treba ljudima nekakav dokaz da su u ravni sa Bukovskim (: Kad pomenu Bukovskog ima li ko sve knjige koje je covek napisao i one koje su izdate ovde kod nas?
književnost.891 willow,
Poslednji pozdrav poslednjoj Dami Da napišeš pristojnu pesmu o tome, treba da uložiš mnogo truda, ali, možda ti se, na kraju krajeva i isplati čitava procedura oko toga. Naravno, to je i dobra prilika da se čovek rastrči po hartiji, kao noćni traktor po ranjivim oranicama tuge. Pesnicima to već nije problem: svako ko iole raspolaže pristojnim buketom cveća ili ima neku sličnu sposobnost zavođenja, posle se lako razmaše, i sve to bude, više ili manje, na nekom pristojnom nivou što se i podrasumeva. Dobro, ali šta ćemo sa nama trapavima...? Ništa. Stvar je jasna: Nebo je gore, i Sunce je gore, i drvo je levo i drvo je desno i ja sam tu negde pronađen i uokviren pomoću svoje senke i opis bi bio to. I, vidiš, slovo ovde, slovo onde, i već se suviše reči nakupilo, kao sto i jedan dalmatinac, i još sto i jedan bernandinac, i još sto i kusur i jedan žuti kanarinac, pa možda je bolje da skratim sve ovo mučenje, naravno, kol'ko mogu... Ponekad je lakše izbegavati reči. Simfonije su u notama i melodije su u prstima, i ko te pita i za reči i za pesme i zašto upošljavati stih...? Baš treba... Da brda osećanja uokviriš i formulišeš i saopštiš čitavom svetu. Da tajnu tvoju i tajnu moju razbacaš svuda po kugli Zemaljskoj. Jedina korist od suptilno postavljenih oproštajnih ljubavnih pisama je ta što mogu da rasplaču i tvog dželata i tvog grobara i tvog poštara i tvog komšiju i tvog psa. I sve bi se svelo na sledeće... Slavuj je umirao i padao odozgo na pod, a Mesec je ludeo od tuge, dok nije izronilo vižljasto Sunce u jarko žutoj i svilenoj i prozirnoj suknji. Kratko, ali bajno. Istakao bih; prvo: njene duge nožne zrake, drugo: uzvišenu telesnu temperaturu, treće: neke specijalne efekte, al' da sad ne zalazimo suviše duboko u temu... Fino društvo, baš fino: Dama, lepotica i zver, i Džentlmen i prostak i crv. Lepo... A onda, Zemlja je pukla podamnom i svetlost je ostala gore, i duboko iznutra, iz utrobe, duboko i iz iznutra izronio je crveni oblak i kao da je hteo da kaže: čitaj naslov... Vest je važna, Damo, i zato čitaj naslov i dalje... Gde sad zevaš... Pretposlednji put i poslednji put ti kažem čitaj naslov, i samo ga čitaj i dalje i dalje i dalje... Pzdrv, W,W,3.
književnost.892 willow,
>> Kad pomenu Bukovskog ima li ko sve knjige koje je covek napisao >> i one koje su izdate ovde kod nas? Ima od Buka dosta toga da se nađe po gradu, samo moraš malo da se rastrčiš. Nekih stvari imaš po knjižarama, a neke možeš da nađeš i kod preprodavaca polovnih knjiga ispred Filozofskog, na Bulevaru, iza Savezne Skupštine i na Zelenjaku. Nedavno sam bio ovde poslao poruku sa adresom i telefonom neke agencije koja je objavila par njegovih knjiga, i kod njih možeš da ih naručiš. Pregledaj poruke ove teme par meseci u nazad, tu je negde, lako ćeš da je nađeš. Ako do sad nisi ništa čitao od Bukovskog, evo ti moj predlog sa čime početi. Prvo nađi i pročitaj neku knjigu od Hemingveja, recimo "Zbogom, oružje" ( imaš je kod Filozofskog za 20 din. ), jer, ako je neko uticao na Bukov stil pisanja, onda je to stari Erni, svom svojom jednostavnošću, duhovitošću i spontanošću. Kažem ti ovo jer kad posle pređeš na Buka, mnogo kraće će da traje početni utisak da je on obični lascivni matori pokvarenjak ili mačo-bulšit-patetik :). Naročito obrati pažnju na njegovu poeziju. Genijalno nešto, i moje je mišljenje da je njegova poezija ono što kod njega najviše i vredi. Buk je mnogo više bio pesnik, nego pisac, tako ja gledam na stvar. Ako si se nameračio na kupovinu, od njegove poezije, u zadnje vreme jedino sam viđao "Pesme poslednje Zemaljske Noći", tu i tamo. Prijatna potraga :).
književnost.893 vantic,
A sta je to ljubav? Nesto sto spaja prirodu , vecinu ovozemaljskih teznji , istinu , lazi , pozitivna osecanja , greh , slobodu ! Nesto nedokucivo , ali koliko god bolno toliko i slatko! Ili je ljubav samo opravdanje za seks?
književnost.894 olio,
> mozes da ih narucis. Pregledaj poruke ove teme par meseci u nazad, Znam za to, ali mene interesuje sve ono sto je on napisao. Procitao sam sve sto je izaslo od njega ovde ali samo bi da proverim, mozda mi je nesto promaklo.
književnost.895 willow,
"Pustio sam da me vodi po mračnoj uličici. Glas joj je postao hrapaviji, a reči su joj same navirale na usta. Uopšte se ne sećam šta je govorila, a mislim da ni sama nije znala šta govori. Govorila je divlje, besomučno, protiv sudbine koja je bila jača od nje. Ma ko bila, nije više imala imena. Bila je naprosto žena, izmučena, izubijana, skršena, stvorenje što nemoćno udara krilima u mraku. Nije se nikom obraćala, a najmanje meni; nije govorila ni sa samom sobom, pa ni s Bogom. Bila je samo brbljiva rana koja je našla glas, a u mraku se činilo da se rana otvara i stvara oko sebe prostor u koji može krvariti bez srama i poniženja. Za sve me vreme grčevito držala za mišicu, kao da se želi uveriti da sam tu; stezala mi je ruku svojim snažnim prstima, kao da mi dodirom prstiju želi saopštiti misao koju njene reči više ne sadrže..." Henri Miler, odlomak iz knjige "MIRNI DANI NA CLICHYJU"
književnost.896 mcar,
Zaista sam sve a ne macista. MC
književnost.897 legolas,
Poruka za ortaka: Da li neko zna gde moze da se kupi (u nekoj antikvarnici) knjiga Homerova slepa publika od Roberto Salinas Prajs-a koja je svojevremeno (pre jedno 8-10 godina) izasla kod nas. Ako je neko ima rado bi je kopirao ako ne uspem da je nadjem. Please, mail to nemko@galeb.etf.bg.ac.yu
književnost.898 supers,
>> Da li to stvarno postpoji ili ti to samo toliko ocajno zelis da se desi >> (kao i ja i pretpostavljam dosta nas, jer nam je to sada itekako >> potrebno)? Uz veliki pozdrav i zelja za istinitoscu... Sori što ovoliko kasnim sa odgovorom, ali trenutno očajno želim da se desi da upišem fakultet pa spremam prijemni i slabo se javljam na Sezam... A što se moje pričice tiče, ona se bavi odnosom između čovekove fikcije i čovekovog delanja. Pisao sam je podstaknut ličnim iskustvom, ali ne obraćaj preterano pažnju na sladunjavu radnju. Naravno da se nije sve odigralo onako kao što piše, nema pisca koji se ne bavi falsifikovanjem brojnih fragmenata da bi obične epizode iz života pretvorio u priču. Ako sam uspeo da čitaocu nagovestim zašto se sve desilo baš onako kako se možda ;) desilo, onda sam ispunio svoj cilj. Uopšte, smatram da nije preterano zdravo pisati priče i želeti da se baš tako desi. Mnogo je bolje da odeš i da ti se stvari dese, pa onda da sedneš i na sopstvenim grešakama sagradiš priču ;)
književnost.899 dr.grba,
>> Da li neko zna gde moze da se kupi (u nekoj antikvarnici) >> knjiga Homerova slepa publika od Roberto Salinas Prajs-a >> koja je svojevremeno (pre jedno 8-10 godina) izasla kod >> nas. Ako je neko ima rado bi je kopirao ako ne uspem da >> je nadjem. Je li to ona knjiga što tvrdi da je Troja bila u Gabeli kod Čapljine? Pričalo se o tome da su tvrdnje vrlo lako oborene, ali se ne sećam činjenica. Bilo bi zanimljivo da neko od prisutnih, ako ima više podataka o toj tezi i njenom obaranju, da neki komentar.
književnost.900 hercog,
Mislio je da se znaju Upoznali su se pre oko mesec dana. Ona je bila u nevolji. On je pomoći hteo. čuli su se svakog dana. Ona je bila sama, tako je rekla. On takođe. Ona je pričala svoje tajne. Rekla je da je pritiskaju dugovi. Rekla je da spava sa medvedom sama. Rekla je da ne voli ljude koji samo pare traže. Rekla je mnogo toga. On je slušao i samo je pomoći hteo. Onda je promašila svoj rođendan. Onda je rekla da je već dugo neko teši. Onda je tražila da on trči za nju. Onda je tražila mnogo toga. Bože, zar još ljudi ima takvih. Mislio je da se znaju. Ona više ne postoji. Sale
književnost.901 hercog,
Za nju II Jako je to što sada se čuje, Egipat je daleko, Leto stvara svoje zvuke, Ekser i dalje ne miruje, Nosi u sebi svoju bol. A mi smo još uvek samo tu. Sale
književnost.902 hercog,
Bol Zašto dok napolju padaju kapi, Armija mrava po meni sad šeta? LJudi su mali, Uski i isti, Bar tako sada to biva. LJudi su veliki, Eto tek tako, Nikada neću znati, kada i kako. I dalje padaju kapi. Sale
književnost.903 hercog,
ZA NJU III Jutro još jedno uskoro će doći, Evo samo što nije. Leto do tada će proći, Evo i ono odlazi. Niz nebo klizaju zvezde, A ja ostajem sam. Sale
književnost.904 hercog,
NE VOLIM NOĆ Kad utule poslednje vatre I ugase zadnji svici, Mrak u duši veje. Sećanja pusta tada ti krenu, Nagrnu gordo u tvoju glavu, Ne daju mira ni trunke sreće. Dok sat sporo kuca, Ti misliš samo i ništa drugo, Stežeš si srce i bežiš u dalj. Ne vredi ništa ti sad, čekaj ponovo petle, Prizivaj sunčev zrak. Kad konačno svane, Malo veseliji budeš tad. No ko zna dokle, Jer ponovo će doći isto vreme, Ponovo će te stići isto to. I tako u krug, Iz časa u čas, Jedna slomljena duša, traži, sebi spas. Sale
književnost.905 supers,
>> Je li to ona knjiga što tvrdi da je Troja bila u Gabeli kod Čapljine? >> Pričalo se o tome da su tvrdnje vrlo lako oborene, ali se ne sećam >> činjenica. Bilo bi zanimljivo da neko od prisutnih, ako ima više >> podataka o toj tezi i njenom obaranju, da neki komentar. Nije to ništa, još je zabavnija ona teorija po kojoj stari grad Bar predstavlja konturu jednog junaka iz Ilijade gledano iz profila... Zaboravih koji je dasa u pitanju.
književnost.906 mcar,
Izpod zivotinja Ne ostavljaj me tamo, u svetu u kome su stvari izgubile znacenja. U zavicaju nasilja u kolevci uzasa. Ne ostavljaj me, tu prazno je i hladno. Iz ljubaznih ociju susetke viri noz. Vidis da sam ziv u ovoj praznoj pustinji MC
književnost.907 mcar,
Gadjenje Enterijer je moderan, manekenke su lepe i kulturna elita grada je tu. Sve blista i sija se, ali gadjenje je neizmerno. Automobili su elegantni, i zene su skupe. Tu su naucnici, ministri i poltroni, tu su kriminalci, profesori i sportisti. Mozda je to taj veliki svet, ali ja ne mogu da suzbijem gadjenje. MC
književnost.908 supers,
PROMENI PLOČU Samoizgnan iz društva prezren od svih Usamljen u gužvi pa se pretvaraš u stih Pesimista u duši od figura sve se puši Majakovskog u džep to je uzor jako lep Šta će tvom pisaniju glava ili rep Umetnik je neshvaćen a narod je slep Pa kad se umoran nasučeš o sparinu leta Gde ćeš stvarati još grdju sliku sveta Ako ne u konferencijskom sistemu Sezamneta
književnost.910 willow,
>> PROMENI PLOČU >> Samoizgnan iz društva prezren od svih >> Usamljen u gužvi pa se pretvaraš u stih >> Pesimista u duši od figura sve se puši >> Majakovskog u džep to je uzor jako lep >> Šta će tvom pisaniju glava ili rep >> Umetnik je neshvaćen a narod je slep >> Pa kad se umoran nasučeš o sparinu leta >> Gde ćeš stvarati još grdju sliku sveta >> Ako ne u konferencijskom sistemu Sezamneta ČOVEK NIJE GRAMOFON Čovek ne bi trebao da bude prilagodljiv na način na koji je jedan gramofon prilagodljiv: uvek će se naći par dobro odabranih ušiju kojima se ništa od muzike ionako neće dopasti. I gramofonska ploča ima dušu; samo što je njena duša - pljosnato uobličena. Ljudske duše nisu pljosnate. Neke ploče ne mogu se zameniti: mogu se samo ili spaliti ili polomiti. Uništiti. Od ljudi, dešavanja i stvari kojima si okružen ne možeš se osloboditi na način na koji se uvek možeš osloboditi nečeg letećeg; kao recimo, usranog frizbija... O načinima na koji se društvo šali na tvoj račun: skoro pa da bude kao vic samo što se ne smeješ. O pesnicima i pesmama, jakim kao omča i oštrim kao britva: to je ono što na ovaj ili onaj način kad tad osetiš i na svojoj koži. "Zdravo, ja sam pesnik taj i taj, i odličan sam. Paz'te sad ovo: Niko nije toliko savršen kao dobro ohlađeno pivo..." Dok tigar spava, pacovi kolo vode; Veliki pacov na tavanu ždere sitnog miša, a bataljon žutih mrava ti se postrojio po stolu. Ako želiš da ti se u kuću opet vrati mir, onda pokušaj ovo: otpusti mačku, probudi tigra, i nabavi mravojeda... P.S. Žao mi je što više ne možemo da razgovaramo kao ljudi, nego samo da se psujemo i dobacujemo ispljuvcima, kao stočne vage. P.P.S. 1 - Ne znam ništa o Majakovskom, niti me trenutno zanima bilo šta o njemu da saznam. 2 - Ako ne želiš da ostaneš anoniman doveka, onda se sledeći put makar malo izpotpisuj. 3 - Radi sve što misliš da ti je u interesu. Čovek je, ionako, jedino u obavezi da vodi računa o sebi. Korisnik naloga "willow" na SezamNetu
književnost.911 m.s.pesic,
Obećao sam kolegi da pošaljem priču. Pošto je on na Eunetu, a sa Sezama, kao što se zna, ne može da se šalje datoteka to sam odustao. Da sav trud (oko slanja!) ne bi bio uzaludan, kačim je ovde pa ko voli - neka uživa. Bilo bi lepo i korisno, kada bi čitalac, potom, ostavio mail, mišljenje, kritiku... kafe.txt
književnost.912 willow,
Kratka, prilično nedovršena priča "...vidiš, dušo: život, ovakav na kakav smo ti i ja navikli, tako te iscrpi i smoždi, da kad-tad moraš da umreš..." Alisa, jedne vrlo dobre, vrlo vesele noći Izašao sam iz kuće, zaključao vrata, i s' licem prema mraku ušao u duboku noć, vedru i toplu. Nebesko društvo je bilo sveže dopremljeno i na broju; mesec je bio gore i zvezde su bile gore a ulice kojima sam prolazio sve su bile puste i tihe, dobro osvetljene i sigurne, bez trzaja, bez štipanja, bez galame. Noć je bila neometana, raskošna i puna; božija, svačija i moja. Tama je ostala nezauzeta i nije tu bilo ničeg što bi ometalo čitavu stvar; čovek se oseti sigurnim kad nema ljudi oko sebe. Ušao sam u zgradu, onda se popeo stepeništem, pa kroz hodnik stigao do tačnog stana; nisam se na vratima predstavio nikom, nego sam samo prošao i ušao, ne najavljen, kao prašina. Mesto je bilo prijatno, toplo i mračno. Dima je bilo mnogo i to je vazduh činilo vidljivim i bilo ga je svuda, plavog i gustog i nemirnog. Muzika je bila odlična i ne suviše glasna. Ljudi su svi imali svoja pića; igrali su, pričali su, smejali se, i svima im je bilo dobro. Bila je to jedna zdrava, mlada, lepa gomila, pristojna u svojoj opuštenosti, umerena u svom uživanju. Tamo napolju možda i nisu bili suviše srećni, ali sada, bili su ovde, tu, gde je sve na svom mestu i sve prijatno i sve u redu, i to je već menjalo čitavu stvar. Nesreća se može slabiti na razne načine; dovoljno bi bilo uočiti razliku. A oni su baš to i činili; i to na vrlo dobar način. Sva su mesta gde bih mogao da sednem bila već zauzeta, iako je stan bio veoma širok, visok, prostran i udoban i lep. Fino; mogli ste ili da stanete negde uza zid, ili da se razmašete kao propeler po podijumu za igru. Meni se ovo prvo učinilo razumnijim, pa sam pokupio čašu nekog užasnog crnog vina i sklonio se u stranu, dalje od vreline. Ako nikog ne bih poznavao, onda bih na ovakva mesta dolazio ili kad bih osećao potrebu da se časno i na miru naroljam, lagano i za svoj groš, ili ako bih bio u potrazi za nečim što bi obično potrajalo samo do jutra; svi ostali razlozi brzo bi se gubili. Sva društva već su uveliko bila formirana i uokvirena i popunjena. Teme su im bile složene i određene; smišljene po sklonosti, a ne nagonski ili po potrebi. Družili su se u skupinama; devojke su sve bile čiste, pažljivo negovane i sveže, a muškarci otmeni i mudri, hrabri i staloženi; ja tu sada nisam imao šta da tražim. Oduvek sam stizao suviše kasno za te stvari, i oko ponoći, sva društva bi mi se tik pred nosom i sklapala i zatvarala. Uskoro je počelo i da mi se vrti u glavi od vina koje je bilo da ti se smuči, i što sam ga više koristio, postajalo je samo sve lošije i bljutavije. Napustio sam ga na pola, primirio se malo, pa zatim izašao na terasu da razbistrim svoje misli i dovedem se u red. . . . Čovek kad jednom nađe svoj mir, izgubi interesovanje za bilo kakve krajnosti; onda više ne razmišlja ni o Raju ni o Paklu. Pošto se svet uglavnom rukovodi ratovima, čovek se tu veoma lako iscrpi dnevnom problematikom, i u takvom stanju malo ko ima snage još i da razmišlja o nekom dugoročnijem miru; ljudima je izgleda sasvim dovoljan i predah. Predah je nuždan; da se ljudi naspavaju i oporave; da odu na odmor i da naprave fotografije sa letovanja i da se vrate nazad i tako svake godine da bi kasnije imali čega da se sećaju. To veče nisam imao mira; bio sam mlad, neupućen i nezadovoljan svim i svačim; i trebao mi je samo jedan mali malecki - predah... "...Možda će da pomogne ako uzmem još vina u sebe ?. Ovo je vino večeras bilo baš loše, ali je, inače, to volšebna stvar; kad bi mu se posvetio na pravi način, nikad te ne bi ometalo. Znalo je način na koji se svaka dobra stvar može da uveliča, a ona loša da usitni. Nekad bi te stišavalo i mazilo, a nekad bi te budilo i godilo ti i teralo te. Uglavnom, pomagalo je; dok manevrišeš kako-tako i snalaziš se na čudne načine; dok se crpiš sav, uranjajući u samoubilačke maštovitosti; dok tumaraš tminom; dok strpljivo čekaš na sledeći dobar potez bogova i sudbine; dok ti se svi ostali pijanci smeju. A možda je jedino pravo rešenje da potražim neku ženu u okolini ?. Mada, oko žena se baš toliko i ne razumem kao oko pića. Kad su žene u pitanju, tu sam stručnjak na neviđeno: znam skoro tačno gde bi se šta na njoj moglo nalaziti, i koliko bi toga otprilike trebalo da bude..." Mogao sam sad da biram jednu od dve krajnosti; još jedan mamurluk iz centra pakla ili čvrste, rajske noge. Normalno, opredelio sam se za ono drugo. I sama pomisao na jednu krajnost me je užasavala i zato sam se priklonio drugoj. Zato je izmišljen i Pakao; da se ljudi zaplaše i da bi Raj dobio naznačaju. Da nema Pakla, i Raj bi prilično izgubio na svojoj vrednosti. . . . Sve sam u to vreme radio pogrešno. Imao sam poneki cilj, tu i tamo, samo što su moje mete bile plitke, a moje strele okrenute naopako. Snalazio sam retko, i na način na koji se u mraku snalazi kokoška hendikepirana slepilom; bilo bi to uvek uz pomoć osnovnog živinskog instikta. Možda je čitav problem u tome što sam zadržao svoje prve navike; one što sam ih stekao još u ranom detinjstvu. Spolja sam forsirao izgled jednog popa, ali iznutra, bio sam i ostao plašljivo, musavo i alavo prase, vrišteći gladno kao da mu je ugrožena poslednja večera. Sve ovako kovitlajući očima, uporno sam tražio neki lavor tople vode za svoje umorne tabane. Bio sam površan, ne znam zašto; valjda me terala neka strašna sila koja bi sve što je bolje uvek odlagala za kasnije. U to vreme, ono kad je noć, samo to bi bilo važno: u tami, dok ležiš naviknut da budeš sam, kad nazreš sjaj pored sebe, samo bi trebalo opipati, uroniti i snaći se kroz susedno telo; osvojiti ga celog, ali bez potrebe za žurbom; usput lagati slatko i po mogućstvu samo što slađe, pažljivo birajući reči. A posle, pušiš cigarete i razmišljaš o svemu. Naravno, svi ti munjeviti obrti su još jedan od razloga zašto bi čovek uvek trebao da nosi i kutiju cigareta sa sobom; da bi imao posle šta da puši, dok razmišlja o svemu. I da gleda kako mu dim izlazi kroz uši, a duša isparava na nos. Krajnje romantično, reklo bi se... . . . Otišao sam do ve-cea da se išoram i malo se uglancam i spremim se za akciju. Proučio sam se u ogledalu; zaključio sam da izgledam kao nešto zaista novo i ozbiljno i činio se potpuno spremnim i sa mnogo stvari koje bih imao odmah da ponudim. Ne zamerite mi; nisam ja kriv što sam rođen pod maleroznom, malo kome zanimljivom i neshvaćenom zvezdom. Onda sam zatvorio radnju, povukao vodu, proverio da li je sve u redu, pa ugasio svetlo, i izašao iz klozeta - predsoblja kanalizacije. Odlično sam se nasladio tih pet minuta. Inače, i sva moja ostala petominutna naslađivanja tu su se povlačila, i obično bi se tu i završavala; po tuđim toaletima, kao upotrebljeni štapići za uši. . . . Vrlo brzo sam bio napolju; a tu, pred vratima, zatekao sam jedan drugi, mnogo lepši prizor; anđelu prvo primetiš krila, pa tek onda oči. Bila je umorna i sanjiva, kao pred spavanje. U takvom stanju, nije joj bilo da epiteta; komplimenti joj, u tom trenutku, ne bi značili ništa. Ne znam šta je tražila tu; moguće da je želela da dođe na red. Moje vreme je isticalo, pa sam je odmerio u trenutku, dok kažeš sve vrste keksa što postoje. Sa formalno-tehničke tačke gledišta, bile su to obline predviđene samo za najskrovitije hladovine. I imala je noge u vezi kojih bi se svi mi složili; čvrste i rajske, obećavale su elegantno i lako kretanje pokretima neobičnim ali lepim, kao kod balerine. Rastao sam brzo i solidno, istovremeno i sav se šireći, kao obimni balon od krvi i mesa. Krupno sam joj se nasmejao, a ona je na sve to samo prevrnula očima i uletela unutra; ipak, njen je damski parfem još uvek ostao ispred. Udahnuo sam potpuno i duboko i čitavog ga pokupio u pluća, kao da je sve to samo moje. Iako se iznutra čulo riganje pićem izazvane utrobe, nisam joj zamerio. Osim što je spolja bila odlična, još nešto mi se dopalo u vezi nje: pristojno se ponašala i bljuvala je ustranu. Oduvek sam obožavao da vodim računa o svim tim nekim sitnijim ženskim detaljima. . . . Pristupio sam joj prilično nenametljivo, i na jedan jako intiligentan i duhovit način: "Tvoje su pametne butine obe večeras veoma nadahnute. Tu bi čovek zaista imao dosta toga novog da uvidi i da nauči...", ali sam doživeo krah. Pokušao sam još sa "je l' smem da ti sednem u krilo ?", "je l' te zanima možda kol'ko ima sati ?", i "Bog je za šest dana stvorio Zemlju, da bi se za sedmi posvetio isključivo tebi...". Naravno, bio sam suv i sav načitan i obaveštavao se iz isključivo poverljivih izvora. Mlada intiligencija, to sam bio. Tupan. . . . Imao sam sreće; vino joj se svidelo mnogo više od mene, ali je ona preterala u vinu i onda sam joj opet ja bio lepši. I tako, oboje na neki svoj način obzenanjeni i u raskoraku sa nerazumnim svetom ljudi i stvari, ipak smo se našli jedno drugom, a noć je bila duga i topla i prijatna i letnja. Bilo nam je fino i imali smo nekih dopadljivih scena udvoje a zvona su dugo posle zvonila za nas. Činili smo dosta toga. Sručila bi se na mene očas posla; moje bi prve pokušaje staloženo dočekala a onda ih i preuzimala i dovršavala, planski i temeljno; ja sam tu bio uzgred i kao samo da zamirišem, postavljen suviše visoko, i zaboravljen kao dunja na ormanu. Nakon nekog vremena, valjda da se ne bih suviše ulenjio, prepuštala bi inicijativu meni. Bio sam sav u dilemama odakle bih mogao početi a onda bih se jednostavno rastrčao i razbacao svuda po njoj, obrađujući sve što stignem ne znajući šta ću pre. Radio sam sveobuhvatno i marljivo i napredovao kroz nju brzo kao zagrejana krtica kroz prvi sneg tako da bi se onda ona topila svuda oko mene; a bila je slatka prste da poližeš. Ljubio sam je mnogo i sve što stignem i sve što bi mi palo na pamet detaljišući možda bez potrebe. "...a sad da vidim šta još možeš da uradiš sa tim tvojim mikserom..." izazivala me - i ko joj je kriv; blago meni mutio sam je ratnički i u serijama, borbeno kao da je u pitanju opstanak svog krema i spasenje čitavog tog nebeskog carstva pudinga; grizla me je svuda i drala se kao da je videla krvoločnog krokodila umesto mene; propisno sam bio zalegao na stvar i od svog tog silnog posla guzica mi je dugo treperela i odslikavala se na mesečini, kao fenjer. Da, da, sve to - bilo je - nimalo naivno. Nisam više znao šta ću sa njima, koliko me je posle zasipala pohvalama, komplimentima i pogodnostima.I dugo, dugo sam se bečio, i još uvek ne naviknut na svetlo u sobi čkiljeći je gutao svu živu i svečanu, vitlajući svojim zanosom, ponosom i repom drhtavo, kao pacov. Rešili smo da bi bilo u redu da se još ponekad čujemo, pa smo razmenili telefone i onda se razišli srećni, zgužvani, krvavi i pijani, i obnovljeni oboje od pupka do dole. Te stvari, uvek te tako dobro razmrdaju i ožive; skoro pa da budeš kao reanimirani zombi nov posle toga. Naknadno sam saznao i njeno ime; vodila se kao Alisa. . . . Svi su ljudi zaljubljive prirode, samo što retko ko ima dovoljno pravih prilika da to i dokaže. Alisa, crna Alisa, šta ti je to trebalo?; pa zar ne znaš?; ovo nije zemlja čuda; ovo je zemlja čudovišta. . . . Užas, pomislih posle. Šta to ova žena hoće od mene?. Pa zar ona nije čitala ljubavne pesme?. I kakav je to način?. Dan kad ti neko priđe označi propalim!. A i ljudi su ponekad strašno čudni: čim se zaljube počnu odmah i da se žale. Sve ih redom krene da boli; zubi im se klate, gube kosu, utrobe im se prevrću, svi ih vuku i za uši i za nos. Mislim se, šta ima uopšte i da se zaljubljujem; ako mi je već toliko stalo do bolova, prošetaću se do prve tamnice; tamo su sve sprave za mučenje već spremne. Samo se lepo opustiš i prepustiš dželatima da na miru obave svoj posao. . . . Da,da...Ljubav je mač sa dve oštrice, ženskom i muškom. Ljubav je batina sa dva kraja, ženskom i muškom. Ljubav nije ono kad lomiš čaše šakama i udaraš glavom u zid i pišeš pesme o tome. Ljubav; to je ono kad u klozetu ona sadi ljubičice, a on hrizanteme. Za ljubav, potrebno je dvoje sa strahovito tolerantnim nosevima. . . . Moraš naučiti da razlikuješ kad je neko tu samo zbog tvog tela, a kad i zbog tvojih para; to je ono što Alisa nikad nije umela da razume. U ljubavi ne postoje jasna i određena pravila igre; tu je sve dozvoljeno i zato je ljubav i jača od pravde; za ubistvo se robija, ali tek za ljubav se i umire. Mnoge su ljubavi na neki način fatalne; možda je stvar u tome, što se na putu ka uznapređenju svog uma, čovek zaustavio i zalegao pod prvi hlad na koji je naišao; i tu zaspao. U neku ruku, čovek je obična lenja buba; i to - praktično bezumna. A koristiti minimalno od svojih stvarnih mogućnosti, znači ipak biti nedovoljno savršen za neke stvari; kao recimo, za istinsku ljubav. Ljubav postoji, samo to nije ono čemu su me učili u pesmama; i Bog postoji, samo se sigurno ne zove tako. To je ono što Alisa nikad nije umela da razume. . . . Alisa je retko plakala, ali ipak jeste, a kada bi joj se to dogodilo, trajalo bi dugo. Njene velike oči bi se onda sužavale i širile i krivile kao pred porađaj, i iz njih bi curile suze krupne kao grudva snega. To su bili trenuci u kojima je nikako niste mogli utešiti; mahala bi glavom, mnogo bi plakala, pričala razne koještarije tipa:"...ko pita prase da l' će mu za Božić biti do praznovanja ?", i uopšte, bila sva blesava. Da bih je nekako umirio, našao bih joj neku finu stvar na radiu i seo pored nje, pa je milovao po licu i pričao joj kako je sve dobro. Ne bih time ništa postigao. Jednostavno, postojali su kod nje ti neki trenuci kad ništa više nije bilo dobro. Skupilo bi joj se sve odjednom; suviše toga, na suviše malom prostoru. Sva u bunilu, stalno bi se budila; morala je, čekali su je dani nezahvalnih obaveza. A ona je imala samo jedan i jedini divan san; onaj u kome je želela zauvek i da ostane. Nego, imao sam tu sreću da je Alisa menjala raspoloženja kao čarape. Posle određenog vremena, zdravo i široko bi se nasmejala i odmerila vas detaljno; sve što imate na sebi, htela je da vidi. Zatim bi se izvila prema gore i promrmljala nešto sebi u bradu. To bi značilo da će uskoro da ugasi sva svetla, sem ono u hodniku koje uvek stoji upaljeno. . . . Ponešto sam za svo to vreme ipak i zapamtio. Čovek, da nema čulo sećanja, mnogo lakše bi se oslobodio svega; čak i svoje prošlosti. . . . U baksuznim životima, užasne stvari obično počinju strašno naivno. One lepe i smirujuće, kao po pravilu nikad se i ne privedu kraju na način na koji ti misliš da bi bilo u redu: suviše često ti se usred radnje dogodi neki ozbiljan maler; kao recimo, probudiš se. Ili, umreš. Alisa je očito, bila baksuz čim se spetljala sa nečim kao ja nespremnim; bio sam zatečen kao novinar u istini. Za mene je ovo bio samo mesec gozbe i džabalebarenje i provođenje uz medeni roštilj. Žao mi je, lepa damo, ali ja sam parazit; za ostalo nisam obučen; za ostalo nisam pripremljen; za ostalo sam i pretrpan i prepunjen i sve takve neke stvari... . . . To veče, bio sam preforsiran rumom; da sam bio boca, zatvarač ne bi mogao da mi stane na glavu, koliko sam bio pun. Skroz sam bio odšrafljen i raskliman; znojio sam se mnogo, pucao po svim šavovima i urlao pesme, škripeći iz sveg glasa, kao promukli kurjak. Telefon u sobi je zazviždao, i pošto sam se malo izprenemagao, ipak sam se javio. Kad sam čuo glas sa druge strane, prvo sam pomislio da to ipak nije neki slavuj birajući omaškom pogrešio broj. Ipak nije; "Alisa ovde...", rekla je. . . . Trajalo je kratko, a onda je ona prva spustila slušalicu. Mogao sam da predvidim sve šta se dalje dogodilo: sigurno je otišla nazad u svoju sobu, ugasila sijalicu i onda...hmmm....dalje ne znam. Čudno: od svih stvari, tačno se sećam jedino da joj je telefon stajao u hodniku. Normalno; toliko sam se puta tu izuvao da sam već bio popamtio i čitav raspored nameštaja. . . . Posle smo se još jednom videli. Ali, uzalud; našli smo se opet u pogrešno vreme i na pogrešnom mestu. Alisa ništa nije radila, nego je samo stajala i ćutala, sva utučena. Zato sam se ja bio dosta razmahao. Sve sam joj saopštio; ukazao joj na svoje slabosti, nedoslednosti i nemarnosti, i posle utanačio pojedinosti oko našeg naknadnog druženja, njenog i mog. Laprdao sam mnogo, opširno i komotno krećući se kroz svaku od tema; imao sam reči mnogo više nego što mi ih je stvarno trebalo a ništa novo nisam uspevao da kažem. I tu negde, njoj je bio izgleda pukao film, pa više nije želela da me drži u samilosti, nego se lepo opustila i krenula da me časti; prvo jedan aplauz, a onda i još par njih: šljas...šljas...šljas!. A kad me dobro izlupala, neko vreme samo je stajala tu, rumena i vrela i nema, rešena i spremna da ode. Onda je duboko udahnula, kao da je želela sa sobom što više toga da odnese; pogledala me prodorno, kao britva, a njene oči su mi saopštavale: "...a sad, prvo da pušim šipak, a posle neka slobodno i obrišem dupe peršunom što sam ga namenio sebi za supu...". Posle je skrenula pogled tamo negde, a nakon toga se i udaljila; dole, niz ulicu, visoka i osunčana i lepa. Kad se izgubila iza ugla, skupilo mi se sve, i počast i žal; to se odmah moglo i da vidi na meni. Otišao sam kući polako, priteran uza zid, krijući se i povlačeći se kao zgužvana novina po oštrom vetru i kroz mnogo sitne kiše. Vreme je bilo ubi-bože. . . . Kraj. Ustvari, nije; opet sam bio vraćen na sam početak, jedino što ni iz daleka više nisam bio kao nov. Bila bi to užasno loša taktika za trkača kome je stalo više do cilja, nego do promocije. Jedan maratonac, ako je dovoljno razuman, nikad neće šprintati baš svaki krug; da bi čovek pružio svoj maksimum, nije dovoljno otimati se za sekunde. Naročito ako je do cilja bilo još mnogo. Treba štedeti snagu, biti uporan, poznavati stvari, imati stil. To je pravi način da se potraje i da se odmakne. Svi bi mi mogli mnogo više da pružimo; pod uslovom da svi pođu sa iste linije, i ravnopravno, još od samog starta. Pošto nije takav slučaj, čovek obično mora sam da se snalazi, i to na razne načine; preskačući žive ograde i tarabe; hvatajući prečice; uletajući u krivine; gazeći pešake. Čudan neki svet, zar ne?. Ali nije dobro ni ako čovek samo čeka; ništa neće postići time; ima samo sit da se načeka. . . . Jedan i jedan jesu dva, ali trenutak i trenutak su ništa; sve dok postoji nešto kao večnost, i sve dok postoji nešto kao beskraj. . . . Vidiš, Alisa, tu ima dovoljno vremena i prostora i za tebe i za mene i jednom će se naša ovozemaljska jurnjava preseliti negde gde bi, ipak, postala sveobuhvatna. A to već znači da ti, na neki način, ipak bezgranično i beskrajno ostajem veran. Jer, zašto bi sva naša vernost trajala samo do groba i tu pred očima sveta, a ne, recimo, i za stalno...?. Zato, Alisa, ne vredi ti da se kriješ; vidim te; samo nas jedno prokleto ogledalo sada deli; dopustićeš mi, valjda... "posvećeno ljudima i ogledalima" Pzdrv, W,W,3.
književnost.913 gasha.,
> Alisa, jedne vrlo dobre, vrlo vesele noci Jako lepo !!! Svaka cast Vilenjak !!! Odusevljena sam !!! Gasha.
književnost.914 willow,
>> Kratka, prilično nedovršena priča Dopustite mi da razjasnim neke nedoumice oko ove priče... Alisa nije žena koju sam jednom iskoristio. Alisa nije žena koju sam bukvalno izneverio. Alisa je ono što čovek prvo vidi kad stane pred svoje ogledalo i Alisa je ono što čovek uvek vidi kad stane pred svoje ogledalo. Alisa je odraz nečega i jedina senka kojoj se nazire osmeh. Alisa je nešto oko čega svaki čovek treba najviše i da se potrudi. ...zahvaljujem.
književnost.915 recc,
Letnji dvobroj časopisa "Reč". Uživajte! :) rec9807h.zip
književnost.916 willow,
>> Letnji dvobroj časopisa "Reč". >> Uživajte! :) Vrlo dobro. Mada, uživali bi smo mnogo više da "Reka reči" nije ovaj put svedena na samo dva čoveka. Pisci, budite tako ljubazni i ustupite svoja mesta kritičarima :). To je moj opšti utisak ovog broja: Na dva pisca ide osam kritičara. Reč kritike-Reka reči 8:2. :) Pobeda, čista k'o komadić plača :). A u "Reci reči": OTO HORVAT - "Četiri pesme" Sjajno !. Taj čovek stvarno ima odlične pesme. Opuštena atmosfera, mnogo svima jasnih i lepih slika, bez razularenosti i zagušenog izražavanja. Hvala vam za ovo! Ne želim da ispadnem glup, ali me zanima: da li je taj čovek već nešto objavio sem ovoga, i ako jeste, gde to ima da se nabavi?. SRBA MITROVIĆ - "Trajanje" Za sada je prilično suvoparan i eteričan. Rečenice su mu pretrpane i uopštene. Neki put imam utisak kao da su 0n zapisane u nekoj ledenoj tamnici, pod čkiljavom svetlošću jedine preostale sveće. Kao da na silu pokušava da razbudi dremljive patuljke u glavi čitaoca; tako postiže suprotan efekat; i samog čitaoca uspava. Jasno se može uočiti njegov spisateljski dar, ali mislim da kao pisac pridaje sebi suviše veliki značaj. Mada, verovatno je stvar u tome da sam još uvek suviše mlad da bih mogao na pravi način da ga shvatim. Kad sakupim još desetak godina, možda će utisak biti i drugačiji. Jedino se postavlja pitanje, da l' će on potrajati toliko?. Ja mu želim sve najbolje.
književnost.917 rdejan,
>> Letnji dvobroj časopisa "Reč". Vrlo kvalitetno štivo, svima toplo preporučujem. Kada pomislite da smo dotakli dno :) i da su svi pametni ljudi otišli, pročitajte "Reč," vratiće vam se vera... iz ličnog iskustva. :) :( Pozdrav, Dejan
književnost.918 olio,
> Obecao sam kolegi da posaljem pricu. Palindromi su odlicni!!!!
književnost.919 brka,
Evo price koju sam napisao pre nekoliko meseci. Nije kao neki biseri Willowa i Cara koje sa uzivanjem citam, ali to je moj doprinos izuzetno bogatoj riznici prica u ovoj konferenciji. PAD """ Izasao je iz kuce, seo u kola, i krenuo ka mostu sa namerom da se ubije. Most je bio oko 20 metara visok, i ispod njega je prolazila reka koja je sa te visine licila na potok. Stao je na ivicu. "Nemam nikakve nade. Ovo je jedini izlaz." Leteo je nekoliko sekundi, posle cega se cuo samo priguseni odjek udarca. Dva dana kasnije, u novinama su izasli izvestaj poslednjeg kola nacionalne lutrije i citulja sa njegovim imenom. On je dobio glavnu premiju. Pozdrav, Aleksandar Brkic
književnost.920 mcar,
Zlatna mladez Zlatna mladez sanja svoj san: mermer i staklo, izmet i gnoj. Zlatna mladez sanja svoj san: splav, pistolj, plavusa, dzip, istekle oci, kontejner, strah. Zlatna mladez sanja svoj san: srecni, ponosni, bogati lepi, krastavi prosjaci, prosutih creva. Zlatna mladez sanja svoj san: naucnik, sportista, pisac, sluga sitema. Svinje su mirno zvakale djubre. Djubre je mirno sluzilo svinju. MC
književnost.921 mcar,
Hvala na pohvali za price. MC
književnost.922 brka,
Vracam se iz Ateljea 212. Od predstave sam vise ocekivao. Izlazim na Bulevar Revolucije i na stanici srecem nekoliko optimista - cekaju tramvaj. U dzepu od jakne nalazim 8 dinara, sve po dinar - verovatno kusur iz prodavnice. Hodam unazad nadajuci se da ce naici koji linijski taksi. Nista. Stopiram, ali niko ne staje. Razmisljam da li bih ja stao da sam u ovim kolima. Uveravam sebe da bih. Idem sinama i, kao po navici, stalno se okrecem iza sebe... Opa - zamalo da padnem. Sapleo sam se o nesto. Mrtav pas na sinama... Aleksandar Brkic
književnost.924 recc,
>> Vrlo dobro. Mada, uživali bi smo mnogo više da "Reka reči" nije ovaj >> put svedena na samo dva čoveka. Treći čovek ima svoje prozne tekstove u rubrici "Figure". Pošto u letnjem dvobroju ima čak tri temata ("Figure" o Bori Ćosiću, temat o Valteru Benjaminu, i drama + intervju Tankreda Dorsta u "Biblioteci"), nije bilo moguće da još i "Reka reči" bude obimna... Aman, treba neko to da plati! :)))))) >> Pisci, budite tako ljubazni i >> ustupite svoja mesta kritičarima :). Nijedna kritika ne prelazi 1500, najviše 2000 reči -- to što ih ima mnogo (8-9 po broju) ne znači da oduzimaju mesto domaćim piscima. >> To je moj opšti utisak ovog broja: Na dva pisca ide osam kritičara. >> Reč kritike-Reka reči 8:2. :) Pobeda, čista k'o komadić plača :). "Reč" nije samo časopis za novu domaću književnost, već donosi i stručne tekstove, i tekstove iz stranih književnosti i o njima, i tekstove o drugim umetnostima, i tekstove šire kulturnog, ne striktno umetničkog usmerenja (mnogo toga ne udje u elektronsko izdanje -- govorim o integralnom, papirnom izdanju). Razumljivo je da sve to ne može da bude podjednako interesantno _svim_ čitaocima... U svakom slučaju, valja imati na umu da: 1) sva domaća književnost koja se objavi u "Reči" pre ili kasnije biće objavljena u knjigama, što je automatski u perspektivi čini manje atraktivnim delom časopisa /hoću da kažem: kad neko za deset godina ode u biblioteku da nadje nešto od Ota Horvata, tražiće njegove _knjige_, a ne šta je objavio u "Reči"/, i 2) dobre domaće književnosti uopšte i nema previše, pa je ponekad i dva pisca sasvim dovoljno, ili barem -- odslikava pravo stanje... Sto rekli Englezi, sad but true. >> Ne želim da ispadnem glup, ali me zanima: da li je taj čovek već >> nešto objavio sem ovoga, i ako jeste, gde to ima da se nabavi?. Zašto čekati deset godina -- pravac biblioteka! :)))) Jeste, čovek je veoma afirmisan pesnik, ali ne znam napamet šta sve dosad ima objavljeno, pogledajte zaista u katalogu neke biblioteke. Poz, Ivan
književnost.926 willow,
>> nije bilo moguće da još i "Reka reči" bude obimna... >> Aman, treba neko to da plati! :)))))) :) Ništa lakše...Koristite se malo više onim piscima koji to rade i za manji honorar, i eto, rešen problem... :)) >> >> Pisci, budite tako ljubazni i ustupite svoja mesta >> >> kritičarima :). >> Nijedna kritika ne prelazi 1500, najviše 2000 reči -- to što ih >> ima mnogo (8-9 po broju) ne znači da oduzimaju mesto domaćim >> piscima. Ma, u redu je. Jednostavno, stvar je u tome što mene više zanima ono što ljudi svoje pišu, nego kritike koje ionako ništa ne razumem. A i ti kritičari...bre k'o da na latinskom sastavljaju svoje tekstove. :) Satima moraš da ih čitaš ako želiš da naiđeš na neku poznatu reč iz starog dobrog srpskog književnog jezika :). >> sva domaća književnost koja se objavi u "Reči" pre ili kasnije >> biće objavljena u knjigama što je automatski u perspektivi čini >> manje atraktivnim delom časopisa /hoću da kažem: kad neko za deset >> godina ode u biblioteku da nadje nešto od Ota Horvata, tražiće >> njegove _knjige_, a ne šta je objavio u "Reči"/, i Ma,da, ali razlika je u tome što ja na tu stvar gledam iz svoje, znači, čitalačke perspektive, a Vi iz vaše, uredničke perskpektive. Meni je jedino bitno da su te pesme i te priče odlične, a sad, šta će se dogoditi za deset godina sa tim, to mi uopšte nije primarno. S druge strane, normalno da Vi morate da vodite računa i o tim nekim drugim stvarima, koje, ispravite me ako grešim, ipak izlaze iz okvira same književnosti. >> Zašto čekati deset godina -- pravac biblioteka! :)))) Jeste, >> čovek je veoma afirmisan pesnik, ali ne znam napamet šta sve >> dosad ima objavljeno, pogledajte zaista u katalogu neke >> biblioteke. Mislio sam da je Oto Horvat nov...veze nemam :). Zahvaljujem Vam za ovaj podatak; sad imam čime da operišem. Taj čovek piše zaista kvalitetne stvari, oko kojih se vredi potruditi. Pzdrv, Dušan
književnost.927 mcar,
Kolevka za stranca U restoranu, u parku, na uscu dobili smo dozvolu da klopamo ostatke od svadbe. Mikica je provalio taj restoran, prao klozete za neku kintu, sprijateljio se s konobarima. Vredelo je. Kao danas. Pre jela smo ceo dan cekali pored same vode, creva su nam krcala, hladili smo tabane u mulju, suncali se i zezali. Slusali smo kako tresti muzika iz sale, napregnuto smo cekali, znali smo da od momenta kad muzika prestane treba da budemo vrlo brzi, najbrzi, neko bi mogao da nas preduhitri. Zato nismo mogli bas da se opustimo kao u subotu. Sve u svemu, plasili smo galebove, gledali brodove. Cutali smo tako, zurili u vodu pored ruznih splavova na kojima su obedovali bogati frajeri, plasticni poslovni ljudi i utegnute klinke. Djurica je zbog tih klinki isao dva puta u grmlje da ga drka, znamo po njemu sta je radio, ima on tu tradiciju, zato je i napustio posao i porodicu. Povremeno rekom bi prozujali gliseri ili devojke na skuterima. Na goloj, mokroj kozi sijala se uvek neka zlatna ogrlica ili medaljon. Super zivot, pomislis, ali i mi super zivimo. Poredjali smo se na betonskoj klupi, pustili da nas sunce greje. Daleko je do veceri. I bog blagoslovio onoga ko se setio da projektuje i napravi ovu betonsku klupu sto se pruza celom duzinom keja, ne donoseci nikome korist i zaradu, na radost umornih ljudi kao sto smo mi. I tako sve do veceri. Onda smo prisli sali, ali na bezbednom odstojanju. Unutra su promicale namestene zene na velikim stiklama, Pera Ludak je imitirao njihove face i gegao se oponasajuci im hod. Onda se se svi oni polako razilazili, a mi smo morali da slusamo galamu pijanih mladunaca i glupi namesteni smeh, pa zdravice, pa kuma. Pa dok udju u svoje skupe automobile, pa dok odu. Nikako da odu. A jebe se nama i za mladu i za mladozenju, nego samo da se to sto pre zavrsi pa da klopamo. Hoce li ostati nesto, nece valjda sve da pojedu. I konacno neki konobar mahnu Mikici, pa smo usli. Prema planu. Samo nije nam dao da pridjemo stolovima sa hranom. Morali smo prvo sve stolice da iznesemo, da ih slozimo, onda smo ja i Mikica otisli da ribamo klozete a Djurica i Pera su ribali pod, skupljali tepih, i bacali masne otpatke u pomijaru. Ja licno inace preferiram govna i klozete, posao ciscenja ljudskih izlucevina neprijatan je samo zbog predrasuda: kao gadis se govna, a pun si govana neprestano! To je u stvari cist posao pod uslovom da imas odgovarajucu opremu. Prvo smo obrisali usrane plocice, onda krv u zenskom veceu. "Jebi ga", kaze Mikica, "svako 'oce da se izrazi pa crta onim sto mu je pri ruci." Deterdzentom smo oprali pod i prskali ga vrucom vodom iz creva. Onda smo se i sami okupali. Kada smo zavrsili mokri cvor je blistao. "'Ej smrdljivci", viknusmo drugoj dvojici, "ne prilazite nam, mi smo fina gospoda". Oni onda uzese da nas vredjaju, kazu "Jesu li vam cisti anusi, pedercine". E, tek onda su nam konacno dozvolili da pokupimo ostatke, trpali smo sve u kese i dzepove. Bilo je dobrog pecenja, ali ja vise volim sarmu, pa dok sam trazio tanjir od konobara, oni se dohvatise mesa. Uzeli smo i slatkise, oni ne zauzimaju mnogo mesta, a brzo utole glad i oraspoloze coveka. Alkohol nam nisu dali da ne bismo pravili sranja, a to mene i nije bilo briga jer za razliku od ostalih i ne locem, skup je to hobi, a na kraju te zbog cestog upraznjavanja nadju smrznutog u blatu. Mikica je kukao kod svog ljubljenog konobara i iskukao jednu tek nacetu bocu neke rakije. Polako, nogu pred nogu, krenuli smo ka mostu. Flasa rakije je kruzila, mene su preskakali da im vise ostane, ali sam jednom ipak zatrazio gutljaj. Sa mosta je grad bio nekako neobican. Dole u reci, voda je imala neku tamnocrvenkastu boju. Valjda od neba, od poslednjih odsjaja sunca na nebu. Djurica poce da sere kako je grad lep i da su super svetla splavova sto se ogledaju u vodi. "Koja bre svetla?", viknu mu iza ledja podnapiti Mikica, pa smo svi poceli da se smejemo. Istina, prema severozapadu i uscu prizor je stvarno bio lep pa smo zacutali. Videli smo veliko sumovito ostrvo sto lezi u samom uscu i iza njega velike ravnice. Sa te visine, sa mosta sve je to davalo neki osecaj slobode, pa pocesmo da trcimo i poskakujemo. Pored nas su zujali automobili, kako krntije slugu, tako i limuzine gazda i gospodara, pesaci su se osvrtali, a biciklisti na svojim high-tech biciklima sumanuto zvonili. Trcao sam, podstaknut lepotom mesta, a ipak mi je bilo zao sto zurim jer sam hteo sto duze da ostanem tamo. Viknuh ostalima: "Stoj! 'Ajmo da gledamo brodove." Oni se nacerise "Nema brodova." Ipak smo se svi uhvatili za masivnu celicnu ogradu i gledali u sve mracniju vodu kako protice svojih poslednjih trista metara do usca. Pera Smrad rece: "Sta biste vi da ja sada skocim? Da li biste skocili da me spasavate, da li biste zvali pomoc?" "Nista", Mikica mu se naceri, "nama bi to olaksalo disanje, ali ipak nemoj da skaces, pomrece ribe". Nikome nije bilo smesno, pustili smo ogradu i krenuli dalje, presli most, produzili pored ruzne pijace i velike autobuske okretnice. Smejali smo se ljudima sto zure nekuda, nervoznim dilerima deviza i prljavim prosjacima. Smredelo je od guzve i od izduvnih gasova. Neki polivaci su prali pijacu, culo se kako malzevi vode udaraju u prljavi asfalt. Kore od lubenica i ostalo trulo voce verovatno se kotrljalo prema kanalizacionim odvodima. Pored nas lepili su neke plakate na stubove. Devojke, sredjene za grad cekale su da predju ulicu. Sve su bile skoro jednake, sto je sasvim logicno jer se uglavnom oblace na nekoliko gradskih buvljih pijaca. Ko je samo malo upucen u svercerski posao odmah zna i o kakvojh se odeci radi i o poreklu i o kvalitetu. A onaj ko je samo malo ziveo u ovom nazovi gradu odmah zna sve o ceni i kvalitetu onih sto takvu odecu nose. Samo rodjeni svercer nikada tako ne razmislja. Klinci su se takodje utegli, nabacili znacajne, ozbiljne face, spremni da sarmiraju, :"da budu muskarci". Kao, opasni su. Nemamo na cemu da im zavidimo: oni ipak nisu i nikada nece upoznati stvaran svet. Neki otmeni ljudi kupovali su velike sarene, umjetno obojene sladolede u prljavoj, jeftinoj poslasticarnici usput. Kuda cemo? Naravno u park, da izbegnemo podsmehivanje taksista, prezir uparadjenih bogatasa i bes policije. Tamo gde se propali provincijalci bez novca za kartu spremaju da prespavaju, snaci cemo se i mi. Nase mesto je bilo slobodno, pa smo seli na asfalt, uz zidic. Prekoputa neka ruzna seljanka izuva svoje natecene noge iz uskih cipela. Da nije noc videlo bi se da su joj prsti crveni i prepuni zuljeva. Na drugoj klupi zamisljeni gedza vecera, na papir je slozio uredno isecene kolutove kobasice, tu je i konzerva jeftinog piva. Cuti mi se. Mislim. Znam da zvuci automobila, smesa svih vrsta vreve iza nas znace noc u velikom gradu. Neobican je i nacin na koji sada to dozivljavam. To je ipak bio moj grad. A sada, posle toliko godina od Sloma, sto se mene tice iza ledja bi mogla da pocinje i Sahara. Vidim da su renovirali mnoge fasade unazad nekoliko godina. Ali mogu li se tako lako sakriti tragovi zlocina? Iz depresije me ipak budi glas Pere Smrada. On prica meni poznatu pricu o vremenu koje je proveo u zatvoru, u Zabeli, prica o kriminalcu koga je neko nedavno ubio, najverovatnije Sluzba. Kaze: "On je mene postovao kao coveka." I ponavlja to: "kao coveka", "kao coveka". Mislim da mu kazem: "Jer znas ti, Pero sta je to humanizam i renesansa?". I bas bih da cujem njegov apstraktni odgovor. Ali vec me gurkaju, moj je red da zicam cigare. S teskom mukom se uspravljam, iza mene i dalje tece prica o duznosti sobnog staresine u zatvoru, o vlasti i autoritetu. ... Pogledom trazim zrtve. Cigaru mi moze dati samo neko kome ta jedna cigara ne znaci mnogo, neko dovoljno bogat da ima taj trip o sebi kao dobrom coveku, samilost, davanje i tako to. Da on meni pomogne sa cigarom, da ja njemu pomognem da misli o sebi kako je dobar covek. Ma samo malo ljuidima tyreba. Mozda je to par na klupi iznad, prici cu im sa strane, da ih iznenadim. Slikarka ili studentkinja slikarstva nosi veliki karton, fasciklu, sta li. Mozda arhitektura. nevazno. On se poigrava svojim mobilnim, cute oboje, gledaju preko reke i sto je najvaznije puse. Kazem uctivo: "Izvinite, da li biste mogli da mi poklonite jednu cigaru?". I vec ih moja uctivost kako vidim iznenadjuje. "Da, evo", kaze tip sa mobilnim, pruza mi kutiju, devojka me posmatra zacudjeno. Stojim na trenutak, osvrnem se. Mozda bi trebalo da im kazem. Samo sta da im kazem, da je vidik sa ovog mesta sada drugaciji, da nije bilo velikog trznog centra, da se videlo vece parce neba. Nije uvek bilo isto... Okrecem se i zurno odlazim. Tamo prilazem cigaru, ali oni se i dalje zucno raspravljaju, Pera i dalje prica o svim tim drugarima iz zatvora. Kazem: "Jebi ga Pero", znamo da nisi uspeo u zivotiu, bio si sitrna riba. Da si uspeo ko' ti tvoji. Imao bi kucu, radio bi za policiju, ne bi znao sta da radis sa lovom i piletinom." A on se pravda, "Treb'o si da vidis sve, i ulizivanje pandurima i osvete i batine, i cinkarenja. Nema tu vitesta i kodeksa, prljavo je to. Sve ti je to foliranje." Kaze Mikica da ne seremo vise, nego da vidimo za sutra, da li kod "Karitasa" da idemo, nismo dugo bili, dace nam odecu i hranu, da vidimo sta da radimo i gde da se spava nocas. Dobro da je leto, da ne moramo da knjavamo po tramvajima do ponoci, a posle da se spustamo u sahtove toplovoda i sa pacovima da se srecemo. Gadna je zima slazemo se svi, kad izadjes, pa te presece leden vazduh, dzabe zamotavas krpe i novinski papir oko sebe. "Al', sta ces kaze Mikica, nije nas bog kaznio da zivimo ovako, sami smo izabrali, ko nam je kriv sto nismo mogli da zivimo k'o sav ovaj narod sto zivi, mirno i polako. "E, sad ko je kriv", Djurica ce. Vidim trlja drveni krst sto mu visi oko vrata. "Bog im je dao da jebu", a ne jebu". Mi, ono, upitno ga gledamo, a on opet: "ma, izmisljotina je to, ozenis se, deca, karijera, smrdi bre, ima tu nesto lazno, kurvinjsko". "Ima prijatelju", kazem ja, "ucis skolu, govore ti o nekim stvarima, lazu te i onda shvatis. Sto su vece titule i pozicije, to su prljaviji, to podlije sluze." "Pusti filozofiranje", Mikica se vec nervira, "bolje odmah da idemo da kuntamo negde, da budemo prvi sutra kod "Karitasa". Kaze: "Najbolje, gore na tvrdjavu da idemo, toplo je, osusila se pokosena trava na bastionima, a i sunce ima u zoru da nas garant probudi." Slazemo se stim, Mikica je najstariji. Polako ustajemo, otresamo prasinu, kretacemo se opet nekim manje zahtevnim ulicama, pa dok stignemo, taman ce tvrdjava da opusti od parova sto se trpaju u zabitima parka. I dobro se Mikica setio za travu, suva je i ne moze vlaga da ti udje u kosti. To je neki njuh kod njega, dugo je vec na ulici, zna da nadje mrvicu i tamo gde je drugi ne vidi. I tako, podjemo mi, samo ipak nismo izdrzali nego smo posle malo vrludanja udarili bas onom glavnom ulicom, gore na grebenu. Onom provincijskom, sto je poplocana, gde klinci setaju, ono, kao neki korzo "u malom mirnom gradicu". Kao i uvek, rulja nam se sklanja s puta, strasni smo sto izgledamo prljavo, ne znaju oni da su se neki danas kupali. Opet pratimo izlozbu u paviljionu utegnutih dama i gospode, najzabavniji su oni sto se ludo zabavljaju, pa oni sa intelektualnim facama... I tu se opet malo zezamo, ko' zvone nam mobilni telefoni, samo da nam vreme prodje, pa da stignemo do parka i tvrdjave. Pa kroz mrak i pored parova sto se stiskaju na klupama, sve do bastiona. Tu odmah cestitamo Mikici na ostrom oku i ostrom umu. Stvarno ima sena, dovoljno za cetu vojnika. I onda svako da namesti lezaj. Prvo seno, pa onda krpe iz nasih zavezljaja, prijatno je i uopste ne moras da se pokrivas. Legnemo tako, umorni smo, ne prica nam se mnogo, a i sta ima da se prica, sve vec znamo. leto, noc, zvezde. Tamo preko reke svetli novi deo grada, mostovi, vidimo svetla aviona kako se priblizavaju aerodromu. Pa to sam kao mali mnogo voleo da gledam, tata mi je pokazivao te avione. Kako lete. Lete. I sada se time odusevljavam, dakle nisam se promenio. Cak i novogradnje na drugoj strani me fasciniraju, gledam hiljade malih osvetljenih tacaka, to su prozori. I ne znam ko su ljudi sto pale i gase ta svetla. Ja sada na primer mislim o njima, a da li oni ikada misle o meni kada me vide po ulicama? Mozda tamo neko ne moze da spava pa gleda sada u mom pravcu i ne vidi me. Da im se se osmehnem, sta ce to promeniti? Ko su oni, da li se kriju, da li sumnjaju, da li znaju. Da li se nocu pred spavanje ponekad osete kao saucesnici? Ostao im je goli zivot, par sitnica u licnoj svojini, a i to nije sigurno. Grce se, cvile. Mozda to njima konacno ne smeta, mozda se nadaju. Da li je moguce da su oguglali, pa njih ovaj grad izgleda uopste ne zanima. I sto sam toliko vezan za njih, zar jos uvek ocekujem nesto, boze, ipak ocekujem. Zasto bulaznim, kakve su to detinjarije? Pa zar se nisam odavno izasao odatle. Oni su unutra, jnas !etvorica smo spolja. Samo, ipak, kad bih mogao pitao bi ih nesto, cisto me zanima. To sam negde video, pise na jednom zidu, pise: "Da li vas boli?". E, to bi ih pitao. MC 07.98.
književnost.928 bojans,
Pošto m.s.pesic retko ovde šalje svoje pesme, evo jedne koja mi se dopala još kada sam je prvi put pročitao. U DOM ZA STARE STIGAO JE KOMUNIZAM U dom za stare stigao je komu- nizam. Iznenadio nikog nije. Starci behu spremni. U domu, ko uvek, svečano. Saksije s muškatlama na prozorima. Na balkonu adam raskošnog lista a po sobama sparušene Eve ima- ju još samo uspomene. Zablista po koja suza. Nije, druškane moj, šala, komunizam je redak gost. Čekanje beše dugo al čvrst je soj zaslužnih, negda, ljudi. Sad: koža i kost! Optimizam u domu hara. Potomci nekakvim poslom po svetu jure. Za stare ne haju. Znaju mudri domci, drugo je vreme, pa s osmehom zažmure. Neko, potom, za doručak ne ustane. Ljudske su i to greške. Samo komu- nizam ne izneveri: sunce iznova grane čak i kad je za nekog u domu prekasno. Sve drugo u najboljem je redu. Od života, koji ne obećava, još se očekuje dok starci odlaze po tajnom rasporedu na neke druge zadatke. A opet je već sve znano - samo čekati istrajno treba. Starine pune iskonskog mira drže se, moram priznati, sjajno: igraju domine ili šah a smrt poteze bira. I tako u domu dani zemni teku. Optimizam starce ne napušta dok prizivaju uspomene u veku na koji se redom, po zaslugama, noć spušta.
književnost.929 ranx,
> Kolevka za stranca Vrlo lepo!
književnost.930 mcar,
Krug Vlast. Da li je pojmis, jednostavnu, surovu? Kao zelja da lupis sakom o sto. I da nikada, nikada ne pravis kompromise. I da nikada, nikada ne dozvolis da udahnemo do kraja. To je uzbudjenje komandanta razocaranih ljudi - nebeski tron je ugrozen. Ravnodusnost. Kako opisati tvoju ravnodusnost? To sto ne osecas nista, bas nista, sto ti nije vazno koliko nasih zivota treba potpaliti da bi ti mogao da svrsis, da bi ti mogao da vladas. Buducnost. Sta je to buducnost? Nicega nema, gledaj ljude na ulici neki od njih vise ne postoje. Tudja smrt, tudja kuca ukradena zemlja. Majke pripremite crninu, ucinite mu to. Inercija. Inercija nasih malih sitnih zivota samosvedenih ispod mudrosti opstanka. Zezamo se: sportski dogadjaji, prenosi, pozorista, svadbe. Bespomocni smo crvi, gazeni uzivamo. Kao u svakom tvom snu. Vlast. Iza koje nema nicega. Iz koje sve izvire i sve se nastavlja. Moc, pred kojom pesma zamire, valovi besmislene patnje podizu se. I crna cizma gazi, gazi i gnjeci necije ljudsko lice. MC 14.06.97.
književnost.931 mcar,
Preporucujem knjige: "Novi kline" "Pas prebijene kicme" "nebeska opera" sve od Milete Prodanovica MC
književnost.932 mcar,
24/7/98 Beli covek Mozda jednog dana, u zoru, ptice i delfini bice slobodni, vetar ce divlje povijati travu. Mozda, jednog dana, auto putevi ce ostati prazni, zapadnog coveka vise nece biti. Jednoga dana, kad uminu tropske kise tam-tam bubnjevi javice radosnu vest, strah je nestao, zver je crkla. I krastavo dete ce sneno protrljati oci zacudjeno neprikrivenom sustinom stvari: lazi civilizacije vise nema. MC
književnost.933 dalex,
Proza, oko 4 ekrana. Žanr: jedva SF/F, tematika: mračnjikavo katastrofična, CP 852 (kao poruka) prica.txt
književnost.934 mcar,
>=============================== > 5.870 CIVILIZACIJA.10:knjizevnost > askripka, 14.06.98. 05:59, 6056 chr >--------------------------------------------------------- >Mamuti (integralna verzija) Tek sad sam procitao. Odlicno. MC
književnost.935 dalex,
> >=============================== > > 5.870 CIVILIZACIJA.10:knjizevnost > > askripka, 14.06.98. 05:59, 6056 chr > >--------------------------------------------------------- > >Mamuti (integralna verzija) > Tek sad sam procitao. Odlicno. Ako kao ja uživate u ovoj urbanoj prozi i izvanrednoj upotrepi beogradskog žargona, recite da okačim zbirku Skripkinih priča koje je slao u ovu temu od prošle godine, ima 10-ak priča. Naravno, ako se autor slaže.
književnost.936 shoom,
Evo nekih priča Maksima Banatskog, koje već dugo čekaju pažnju javnosti. Ukratko, izabrao sam par bestselera (po sopstvenom izboru), a arhiva svih priča sledi u Word2.0 formatu sa odgovarajućim fontovima. Poznajem M.B.-og još od srednje škole i imao sam prilika da se naslušam svakvih kritika (koje su se kretale od čuđenja, oduševljenja i neverice pa do stručnih 'analiza' i prepoznavanja žanrova, sličnih pisaca i sl. grešaka, po meni). Dakle, ko je raspoložen, ili još bolje, ko nije raspoložen, neka pročita i da svoje mišljenje po mogućstvu - autor bi to verovatno uvažio, kakvo god da je. Takođe, M.B. redovno piše nove priče, update-uje stare i ima roman u planu, pa će toga biti verovatno još, uskoro ... mada je njegov elan trenutno u slabijoj kondiciji. Usput, M.B. jeste autor i dekan FDN-a, ali to nikako, nikako nema veze sa njegovom spisateljskom, pa i praktičnom aktivnošću - za razliku od mene, koji sam samo dodao i napisao UVOD.TXT kao ilustraciju aktivnosti IDN-a (ideja koja jeste donekle ukradena, ali s dozvolom), i jedini tekst koji sam dovršio (stavio sam to, eto, kao nekakav vid komercijalnog korišćenja situacije u cilju lične koristi kao takve :) ... ). Nadam se da ću ubediti M.B.-og da se to uradi u nekakvom modernijem obliku (HTML), ako bude interesovanja. Njegove priče nastajale su u glavnom 'iz glave', momenat inspiracije - pronađeno parče papira ispod klupe, neka situacija ili san. Tek kasnije bi ih doterivao, natenane, što bi se reklo. Evo, sledi priča po mom izboru: --------------------------------------------------------------------------- Izolacija Cik zore u velikom gradu. Prvi noćas nije dobro spavao, jer je kod komšije sprat niže, cele noći, preglasno radio televizor. Nekoliko puta ga je zvao telefonom kako bi mu skrenuo pažnju, ali ovaj se nije javljao. Zatim mu je lupao nogom, stolom, čekićem, a na kraju i mašinom za mlevenje mesa, ali bez rezultata. Legao je u krevet i pokušao da ne obraća pažnju na galamu. Nije mogao da zaspi. Ustao je, uključio televizor, kasetofon i radio, zvuk podesio na najjače i vratio se u krevet. Komšija, me|utim, nije reagovao na ovaj potez. Prvi je ubrzo ponovo ustao, izašao je na terasu svoga stana, opkoračio ogradu i skočio na komšijsku terasu pored svoje, poskidao sav veš sa kanapa i bacio ga dole,a zatim je skinuo i kanap, uzeo poveću saksiju, počupao cveće, vratio se na svoju terasu, vezao je saksiju za kanap i tako proizvedenom napravom je pokušavao da komšiji ispod porazbija prozore. Kada ni to nije pomoglo, počeo je da na pod baca sve teške predmete koje je imao: čekiće, šporet, frižider... Iscrpljen, vratio se u krevet. Kako buka nije prestala, prvi je izbezumljeno počeo da gura orman, a kada ga je dogurao do sredine sobe, oborio ga je na pod uz jak tresak. Tada je Drugi, a inače komšija iznad Prvog počeo da mu lupa, jer je sada Prvi njemu smetao. Prvi mu je odgovorio udarcima stolicom po plafonu, što je iznerviralo Drugog, koji je tada uključio svoj televizor i svojim stolom počeo da lupa po podu. Ta aktivnost je probudila Trećeg, koji stanuje iznad i Četvrtog, koji stanuje pored Drugog. Treći je skinuo vrata svoje sobe, izašao je na terasu i vratima razbio prozore na terasi Drugog. Četvrti je vezao dva kanapa za luster, a na svaki kanap obesio po jedan kraj oklagije i tako osmišljenom ljuljaškom udarao u zid koji deli njegov stan od stana Drugog. Drugi je tada izvadio mitraljez iz ormana i ispalio rafal u svim pravcima po zidovima svoje sobe. Čuvši pucnjavu, Prvi je protumačio kao novu provokaciju komšije iznad sebe. Pozvao je telefonom Trećeg i sa njim se dogovorio o zajedničkom napadu na Drugog. Peti živi iznad Trećeg, ali je sada bio van grada, pa su mu provalili u stan, ukrali bojler i sa njim razbili prozor na podrumu susedne zgrade, jer su znali da se tu nalazi vibraciona mašina za lomljenje betona. Prvi se vratio u svoj stan sa mašinom i bojlerom, probio na plafonu,jednu do druge,dve rupe, proturio kanap, vezao bojler, i podigao ga gore. Tada bi pustio kanap i bojler bi uz tresak pao na pod. Tako je Prvi na maštovit način napakostio Drugom,a istovremeno ostvario iritirajuću frekvencu udaraca ne bi li prisilio komšiju ispod da utiša TV-prijemnik. A onda je mašinu uzeo Treći i njom bušio rupe po podu, želeći da time natera Drugog na predaju. Drugi je izašao u hodnik i razbio strujomer, kako bi Treći ostao bez struje, a zatim je telefonirao Četvrtom koji je još uvek lupao oklagijom po zidu i nagovorio ga je da počne da lupa po plafonu, ne bi li naterao Sedmog koji se već probudio, jer je čuo da se u zgradi nešto čudno dešava, da reaguje i počne da smeta Trećem, a potom je telefonirao i Šestom, koji živi pored Prvog i obavestio ga je da mu je Prvi pobacao veš sa terase i počupao cveće. Tada je Šesti uzeo najveću električnu bušilicu koju je imao i njom je bušio rupe na zidu izme|u dva stana, a zatim bi čekićem odvaljivao komade cigli, želeći da tako prodre kod Prvog u stan. U stanu Trećeg, nije više bilo električne energije,pa je Treći otišao u sobu u kojoj je patos bio ceo, sklonio je tepih i krenuo da vuče sto po parketu. Osmi, koji živi ispod Šestog, udarao je limenom kadom po plafonu. Kasnije je otišao na krov i poskidao sve TV antene. Sedmi je udarao krevetom po zidu i tako nervirao Trećeg koji je prestao da vuče sto, otišao je kod Petog u stan, uzeo šporet i njime Sedmom razbio ulazna vrata, vratio se u svoj stan i nastavio da vuče sto. Sedmi mu je uzvratio istom merom, ali pomoću frižidera koji je uzeo od Petog. To je probudilo i Devetog koji stanuje iznad Sedmog. Deveti je iz podruma doneo kacu kupusa i bacao je po podu dok se nije razbila, a onda je uzeo Petom sve stvari iz stana, bacio ih Sedmom na terasu, polio benzinom i zapalio. U podne, u zgradi su postojala dva saveza. Sa jedne strane su bili Prvi, Treći i Deveti,a sa druge Drugi, Četvrti, Sedmi (koji je uspeo da ugasi požar na terasi) i Osmi. U saveze nisu ušli Peti, koji nije bio kod kuće i Šesti koji se herojski borio sam protiv svih i koga su oba tabora pokušavala da pridobiju. Osmi nije imao dobar položaj, jer je bio izolovan, a i Prvi je blokirao gornji sprat tako da je pristup višim spratovima bio onemogućen. Deveti je kontrolisao lift. Tada je Osmi ušao Šestom u stan i bacio ga kroz terasu, a za njim i fotelju kako bi oterao masu koja se okupila ispred zgrade. Osmi je tim potezom zauzeo stan pored stana Prvog i u saradnji sa Drugim delovao po Prvome. Kako je sada Četvrti bio sa svih strana okružen prijateljima, otišao je kod Petog u stan i odatle nervirao Trećeg i Devetog. Kada je Prvi porazbijao sve svoje stvari, otišao je kod Četvrtog. Osmi je tada otišao kod Petog da bi pomogao Četvrtom i u prolazu je Trećem ukrao vibracionu mašinu. Takva situacija se održala do uveče. Radikalan zaokret se desio onda kada se Peti vratio kući. Zatekavši Četvrtog i Osmog u svom kupatilu, pored otvorene rupe u podu, bacio je Četvrtog kroz terasu, a Osmi je pobegao liftom, želeći da se dokopa podruma i isključi struju celoj zgradi. Deveti je i dalje držao lift pod kontrolom, pa je otkačio sajle i kabina u kojoj se nalazio Osmi sunovratila se dole. Peti je tada uključio mašinu i probio se kod Devetog, ali se plafon obrušio na njega, jer je razbio noseći zid. Drugi je tada uzeo mitraljez i ubio Prvog. Tada je svako savezništvo prestalo i svako se borio protiv svih. Svi su izneli nameštaj u hodnik i tako napravljenim barikadama štitili se od uljeza. Deveti je Drugome zapalio barikade, Sedmi Trećem pustio gas iz butan boce u kuhinju od koga se ovaj ugušio, a Drugi je S iz prizemlja, stavio je vatu u uši legao da spava i pokrio se ćebetom preko glave. Maksim Banatski Brokenska avet Probudio se rano ujutru. Ležao je u krevetu i zabrinuto posmatrao tačku na plafonu, jer je očekivao skoru posetu osobe koja je za njega vrlo neprijatna i opasna. Prozor je bio zatvoren, roletne malo podignute, u sobi dosta mračno, napolju je bilo oblačno i duvao je jak vetar. Ustao je i otišao u kupatilo i otkrio da u stanu nema ni vode ni struje. Pokušao je da upali peć, ali nije bilo plina. Želeo je da telefonira, ali telefon nije radio. Čuo je zvono na ulaznim vratima, pogledao je kroz špijunku, ali ispred vrata nije bilo nikog. Vratio se nazad u krevet i zabrinuto gledao u tačku na plafonu. Posle izvesnog vremena ponovo je neko zazvonio, mada se nisu čuli koraci u hodniku. Ustao je, ali ponovo nije video nikog. Otišao je u kupatilo, primetio da nema stje i vode, što ga je uplašilo,aje otrčao do telefona, a kad je uvideo da ovaj ne radi, uhvatila ga je panika, trgao se i skočio iz kreveta. Shvativši da je to bio san, krenuo je u kupatilo, ali je čuo korake i misteriozan smeh u hodniku zgrade, a uskoro je neko pozvonio i odmah pobegao niz stepenište. Otvorio je vrata i potrčao kako bi stigao nepoznatog, ali nije mogao da ga prona|e, pa se vratio nazad i zatekao čudnu sliku. Na mestu gde su trebala da budu vrata njegovog stana, bio je zid. Obliven znojem, sumanuto je trčao po spratovima i primetio da u celoj zgradi uopšte nema vrata. U prizemlju se neko jezivo smejao i penjao se gore. Osetio je da se tlo pretvara u oblak, i da polako tone na donji sprat. Tada se probudio i ustanovio da je i to bio samo san. Podigao je glavu i primetio da je peć upaljena i da je pritisak plina neverovatno visok, ali je u sobi bilo jako hladno, pa je ustao i kmu povremeno do|u ljudi da ga vide i poljube. Majka ga je ušuškala, otac pozdravio,oboje su izašli iz sobe i zatvorili vrata. Neko vreme je bio miran, a onda je otkrio lice i pogledao ka prozoru. Video je kako providna senka lebdi prema njemu. Tada se probudio. Polako je otvarao oči, bojeći se šta će zateći. Razaznao je siluetu čoveka u belom koji mu je saopštio da je visoka temperatura spala, da je buncao, da je najgore prošlo i da će sve biti u redu. Shvatio je da se konačno stvarno probudio i da se nalazi u bolnici. Zatvorio je oči, ali se setio da očekuje neprijatnu posetu, trgao se i probudio. Maksim Banatski 17. Februara 1994. Kućica za ptice Čekajući voz koji je kasnio, tužno i odsutno je sedeo na klupi i posmatrao kretanje bube na vrelom betonu železničke stanice. Insekt je kao mali, oklopljeni gladijator besciljno i nedefinisano lutao i velika je sreća kako ga niko od desetina ljudi koji su tu prošli nije zgazio. Praveći besmi- slene krugove, približavao se pukotini u betonu koja je značila spas. Prizor je postao vrlo zanimljiv,pa je počeo da navija za bubu,koja se čas udaljavala, čas približavala rupi. Kada je bila vrlo blizu da konačno naleti na otvor, neki prolaznik je slučajno nagazio i za sobom ostavio spljeskanu masu isti- snute unutrašnje tečnosti. Sav teret njene smrti preneo mu se na grudi, skočio je sa klupe, udario prolaznika pesnicom po licu i praćen zgroženim pogledima otišao. Zefirova osveta (po istinitom događaju) Već mesecima, žena ga je maltretirala makrobiotičkom ishranom, pa je svoj rođendan dočekao kao povoljnu priliku da se konačno prejede. Sa zado- voljstvom je u kafani častio pečenjem, roštiljem i pasuljem sebe i par kolega sa posla. Nahranjen i radostan sbog ove "prevare" došao je kući gde mu je žena saopštila da ima iznenađenje za njega. Vezala mu je maramu preko očiju i uvela ga u trpezariju. U tom trenutku je zazvonio telefon, pa ga je upozorila da ne skida povez, jer će se odmah vratiti. Dok je slušao njen razgovor, crevo mu bolno zaklokota. Glasno je pustio vtivši naklonost prema njemu, znatno je skratio put kretanja, kako bi što češće pdbi blago i dobroćudno osmatrao mladićevo liceavrova- tno po dvadeseti put prešoe betona k ti mladi čovek tako pomno analizirao, osetio je snažan udarac ispod desnog oka koji ga je oborio na tlo. Držeći se za bolno mesto, zbunjeno je sedeo prihvatajući ruke zgranutih ljudi i video kako se mladić polako udaljava. Čovek koji je pao sa neba Oduševljen, nije skidao pogled sa vitrine u kojoj se crnio kamen donet sa druge planete, sve dok ga blagi dodir po ramenu nije prekinuo uz obrazloženje da se muzej zatvara. Sledećeg jutra, posmatrao je desetak svojih kolega okupljenih oko crnog stola, kako levom rukom drže atlas, a desnom, pomoću pincete kljuju i čeprkaju po crevima i natrulom mesu anatomskog preparata. Sricali su iz raščerečenog,potamnelog tela prepunog formalina i podsmešljivo komentarisali. Zavirujući u utrobu nepoznatog čoveka koji nikad nije ni postojao, gledajući njegova ledena, deformisana usta i poluotvorene davno usahle oči, osetio je da mu obrazi crvene i pognuvši glavu pred neobičnim odrom, izašao je iz vežbaonice, otrčao u toalet i u slivnik povratio svoj deo krivice. --------------------------------------------------------------------------- Naravno, to nisu sve priče. Ima ih još, i veći deo nalazi se u arhivi koja sledi ... naravno, preskočio sam neka njegova komercijalnija ostvarenja (skandalozne zbirke lapsusa profesora&učenika i drugo) i ona koja još nisu spremna - nije ni tu sve, samo the best of everything ... mb.arj
književnost.937 shoom,
A, da .... zaboravio sam font ... Ljudi, očekujem reakcije ! cirhelvp.ttf
književnost.938 mcar,
Istorijska nuzda Baba Sera zivi mirno, od tudje nuzde u njenoj tacni raste gomila. Tisina sto iritira dusevne bolesnike ponekad proizvede iznenadan zvuk - pljus. Baba Sera, ruke joj se tresu, ali je spokojna, vec po izrazima lica, ona nazire patnju fizioloske funkcije. Punjene ptice lete po parku, kaldrmom ljudi odzvanjaju prazno. MC
književnost.939 willow,
Dubioza Jednostavno rečeno, ono što loš pisac nikad neće imati, to je dobro pisanje. Uzmimo, recimo, tvoj slučaj: skoro svaka tvoja priča ili pesma toliko je besmislena i toliko je nebulozna da se čitalac sa pravom upita: da li se ovaj tip možda hrani burekom od bunika i naliva prokislim mlekom?. Takođe, ako bi kojim slučajem postojala olimpijada književnosti, vrlo je verovatno da bi se poneke od tvojih stvari tu proslavile i nakitile zlatnim medaljama u disciplinama kao što su ( da nabrojim samo neke ): najdosadnija, najpromašenija, najtupavija, itd. Postoje još neke od zamerki koje bih uputio tvojim tekstovima; recimo: zagušeno izražavanje; razularenost; slike čiste kao lice tek izašlo iz rudnika crnog uglja; uporno gacanje kroz neodređenosti, eventualnosti i smetlišta jednog sumnjivo civilizovanog sveta u kome živimo. Suviše si laksativno inspirativan. Pa zatim: sintaksna nedoučenost; bledunjavost reči; sipljivost rečenice; infantilnost izraza; loš stil; pesimizam iz staračkog doma za nezbrinute maloumnike, i još mnogo, mnogo toga... Ali, vidiš, ma koliko te tvoje priče i pesme bile bedne u svom postojanju, ipak negde ostaju zauvek zabeležene; sve je to književnost: sve su priče i sve su pesme naše mladosti. Pitaš se: kakva korist od neprofitabilnog pisanja?. Seti se da je pisanje način da čovek pobedi konačnost; da ostane na površini čak i kad se to, naizgled, čini nemogućim; da se patuljci u glavi uravnoteže i privedu zdravom razumu; da se spreči lagano atrofiranje moždanih mišića. Pisanje je tu kad god poželiš jedno od sledećeg: da užas povučeš za nos; da strahu razvučeš uši k'o harmoniku; da tugu načiniš smešnom. Pisanje znači biti konačno shvaćen sam sebi i - u jednini. Pisanje, to je svojevrsna alhemija: od komada bezvredne hartije u stanju je da stvori raznolika i neprocenjiva bogatstva. Ali, i ovo nam je svima poznato: nekim piscima ništa ne polazi za rukom. Nekima da. Pogledaj šta je sve Hemingvej bio u stanju da učini sa svojim rečima. Pa dobri stari Buk, nikad dovoljno shvaćeni pijani poštar smeha. Onda Selin, zagubljen u lavirintima noći na svom putovanju kroz tminu. Ili Dilen Tomas i njegova podnošljiva doza ludila. Pa Niče, pustinjak koji je voleo ljude više od bogova. Ili, recimo, Neš. Kao što i sam možeš da vidiš, nisu svi pisci bili promašeni. Pisci su tu da zasluže da ih ljudi čitaju, a ne obrnuto; pre nego što odeš nazad u sobu da ukucavaš stvari, razmisli o tome. Nikad nepodcenjuj značaj ljudskog faktora. I ovim bih dovršio svoju priču: mnoge tvoje priče ili pesme, kao po pravilu, obično ostaju... Pzdrv, W,W,3.
književnost.940 willow,
Užasno poznat ritam Noć je bila mirna i sveža a nebo čisto i puno zvezda; mnogo tih malih svetlećih glava virilo je iznad mrkog pokrivača kao treptave čiode pribodene gore, na mrak. Jesenji vetar bi onda lagano razbudio lišće, i lišće bi poletelo, uvijalo se i lepršalo kroz vazduh i onda opet padalo ka dole. Zvuk kada bi neki list dotakao podlogu bio je veoma jasan i imali bi ste taj prijatan osećaj, kao recimo da slušate pesmu načinjenu od hiljadu strastvenih papirnatih poljubaca. I nakon nekog vremena nastupila bi opet tišina, i mogli ste da čujete strujanje sopstvene krvi dok vam teče kroz telo na gore i na dole, toliko je sve oko vas bilo tiho i neometajuće u svom postojanju. A onda bi uz glasne povike mnogo ljudi sa obe strane poiskakalo iz svojih zaklona i tad bi već postajalo prilično bučno; mnogo čudnih zvukova koji su bili veoma slični urlanju i zapomaganju mešalo se sa jasnim zvucima eksplozija koje su blještavo rovarile kroz tminu, čitavo nebo pretvarajući u buktinju i dim. Ubrzo zatim, sve bi opet zamrlo, pa bi se noć na taj način i privela svom kraju, a do zore bi se već preko nove podloge nakupio tanak sloj rumenog, opalog lišća. Konačno, dok bi topli jesenji vetar lagano razvlačio poslednje ostatke dima po vazduhu, zablistao bi i prvi zrak sunca, najavljujući novi dan na Zemlji. Pzdrv, W,W,3.
književnost.941 mcar,
Majstorski. MC
književnost.942 mcar,
UVOD Silazeci dole, niza stepenice, jos jednom sam osetio grc. Grc je providan, sacinjen je od stakla ili kristala. Pre ce biti od stakla. Egzistira duboko u mom tkivu, levo od kicme, tu me razara i boli. Zasto? Pravim se da ne znam. Prosao sam pored pokvarenog lifta, zasao sam u unutrasnje dvoriste. Unutrasnje dvoriste, to je dvoriste koje se nalazi u sredini zgrade, jedan nesto prostraniji svetlarnik. Unutrasnje dvoriste je poplocano. Odnosno bilo je poplocano. Neko je izlomio gotovo sve plocice. Zasto? Ne znam. Pocinje kisa i ja gledam kako se deca jure, ko ce pre stici ispod nadstresnice. Kisa je prijateljska danas, zato je pozdravljam, pruzam ruku da je bolje osetim. Kapi se slivaju. Kako su lake. Sa prozora vise peskiri, crveni motivi. Iz prozora dopire poznati zvuk. Iako me to ne zanima ja prepoznajem glas poznate pevaljke. U dzepu i dalje stiskam kljuceve, stiskam ih kao da ce mi oni odgovoriti. A sve je naizgled OK. Napolju je sad sve OK, u mom zivoto je sve OK. Ali ja znam da nista nije OK. Polazim prema reci. Sa prozora neko istresa mrvice, pravo na mene. Mrvice od hleba i ljuske od luka. Nije vazno. Komsinica zuri pored mene. Bezi od kise. Kazem dobar dan njenim sisama koje odskakuju. Gledam ih po navici. Znam da je komsinica utrcala u zgradu, ali to vise i nije vazno. Ja i ne zelim komsinicu, navika u meni registruje, ali jastvo u meni je mrtvo, zasto da ista pokusavam? Zbog cega? Kisa se umorila prestaje. Nakvasila je klupe i ljuljaske na obliznjem decijem igralistu. Nakvasila je rupu sa peskom, koja je tu iskopana da bi se deca u njoj igrala. A deca se tu uopste ne igraju. Kako je lepo biti dete, pomislih, jedino deca osecaju zemlju pod nogama. Vucem noge po asvaltu. Gledam u asvalt. Monotoniju razbijaju komadici pivskih boca. Slusam kako struzu pod nogama. MC
književnost.943 dr.grba,
>> Noć je bila mirna i sveža a nebo čisto i puno zvezda; mnogo tih Sećate li se onog seminara za pisce u filmu "Throw your mamma from the train"? The night was moist (: Kažu da preveliki procenat priča počinje frazom "noć je bila...".
književnost.944 dr.grba,
>> Silazeci dole, niza stepenice, jos jednom sam osetio grc. Grc >> je providan, sacinjen je od stakla ili kristala. Pre ce biti od >> stakla. Egzistira duboko u mom tkivu, levo od kicme, tu me razara i boli. >> Zasto? Pravim se da ne znam. Sad ne mogu da odolim, moram da pitam: Marko, imaš li kakvih tehničkih prepreka da se koristiš YU slovima na Sezamu? Zbilja nema smisla da svoje priče šalješ bez njih. Sam degradiraš sopstveni trud, a čitaocima (pardon: barem meni) izgleda kao čitanje sa govornom manom. Dakle, ako se može pomoći u uvođenju YU slova, slobodno se obrati.
književnost.945 willow,
>> >> Noć je bila mirna i sveža a nebo čisto i puno zvezda; mnogo tih >> Sećate li se onog seminara za pisce u filmu "Throw your mamma from >> the train"? The night was moist (: Kažu da preveliki procenat >> priča počinje frazom "noć je bila...". Ne vidim neki problem u tome. Mislim, mora čovek sa nečim da počne svoje izlaganje. Ako je opis jedne noći suština priče, sasvim je u redu da priča i počne na takav neki način. A i ne mogu svi pisci da budu originalni bre :), jer, na žalost, premali procenat njih ima taj dar :). Zar ti se ne čini smešnim da se pisci obučavaju po seminarima?. I, šteta što si, pročitavši tu početnu frazu, odustao od daljeg čitanja ove priče: tako si samo propustio mnogo lepih i bajnih stvari koje su se nalazile u njenom nastavku; od grudi, preko pupka, pa na dole :).
književnost.946 mcar,
Verovao ili ne, ja sam pretvaram yascii u c s itd, Jednom sam poslao tekst u yuasci-ju, onda mi se neko zalio i ja kao budala skidam nasa slova. Narocito je bolno kada je tekst nije u wordu. MC
književnost.947 dzim,
<M> Secate li se onog seminara za pisce u filmu "Throw your mamma from <M> the train"? The night was moist (: Kazu da preveliki procenat prica <M> pocinje frazom "noc je bila...". Secamo se...(sa ili bez yu-slova...shvatiti po zelji)
književnost.948 willow,
Nije potrebno gledati u dlan Vidiš, kao veoma mlad čovek, razmišljajući o svom životu, uvek bih došao do sledećeg zaključka: živi dok si mlad. Sada, kada nisam više u tolikoj meri mlad, čini mi se da je takva postavka stvari prilično nelogična, s obzirom na činjenicu da na taj način niko ne bi živ dočekao svoju starost; po meni, umesnije bi bilo reći nešto što bi zvučalo otprilike ovako: kad si se već rodio, onda odradi stvar pošteno i do kraja. A tokom vremena, posmatrajući kako svoj, tako i živote svojih prijatelja ili, recimo poznanika sa posla, primetio sam da su svi oni, na ovaj ili onaj način izloženi najrazličitijim spoljnim uticajima a o kojima ne možemo ništa da znamo unapred; baš ti neočekivani uticaji ponekad poboljšavaju kvalitet jednog života, ali ga neretko i užasno iscrpljuju ili često i sasvim uništavaju. Možda je baš to ono što se popularno naziva - sudbina: posledica nemogućnosti predviđanja stvari. Sad, to je u neku ruku i dobro, jer zamisli situaciju kada bi svaki čovek bio u mogućnosti da sa stopostotnom tačnošću predvidi šta će se dogoditi, recimo dva sata unapred: prenosi utakmica postali bi malo kome zanimljivi: svako bi znao unapred koji će rezultat meča biti na kraju. Zato je dobro ostaviti ljudima tu jednu dozu neukosti i uskratiti im budućnost, makar sa aspekta očuvanja posećenosti sportskih priredbi i gledanosti celovečernjih bioskopskih projekcija. Sa druge strane, u recimo devedeset pet posto slučajeva jedan ljudski život toliko je predvidiv da tu nije potrebno nikakvo gledanje u dlan. Pogledaj šta se obično dešava: rodiš se na jednostavan ili složen način. Uživaš u detinjstvu, koje obično zapamtiš kao jedan od svojih najuspešnijih i najsrećnijih perioda. Onda odradiš srednju školu, više ili manje uspešno; posle eventualno stekneš i fakultetsko obrazovanje koje obično možeš da okačiš mačku o rep. Obaviš jedno ili više venčanja u crkvi ili izvan crkve. Napraviš još par malih ljudi koje onda obučavaš i vaspitavaš kako da i oni što uspešnije odrade svoj život. Usput polako traćiš četrdesetak godina svog jedinog života po budžacima kancelarija ili iza nekog šaltera, obavljajući više ili manje dosadne poslove, a u zamenu za tvoje svakodnevno osmočasovno angažovanje dobijaš fišek kikirikija i triper za poneti mesečno; međutim, srećan si: još uvek ti nije uskraćena polusatna pauza za doručak; a tokom svog radnog veka pojedeš otprilike deset hiljada sendviča i popiješ tri puta više šolji kafe; i, naravno, sasvim osediš. Noći provodiš u tišini, sam ili sa suprugom, uporno buljeći u telewizor, očekujući da ćeš najzad videti nešto čemu bi se mogao nasmejati. A ako živiš u nezgodnom vremenu, često se od tebe zahteva da veći deo svog slobodnog vremena provedeš po rovovima i u blatu, jer: svakodnevno se kockajući sa svojim zdravljem, najbolje ubijaš svoju dosadu. Odlaziš na odmore ili ne ( što je mnogo češći slučaj u poslednje vreme ). Dočekaš penziju sav srećan jer više nećeš morati da ustaješ u pet ujutru; ipak nastaviš da ustaješ u isto vreme: lepe navike nisu problem, čovek se najteže oslobađa onih ružnih. Odrađuješ starost i igraš šah ( ili ga ne igraš, u slučaju da si odavno zamrzeo skoro sve, pa i šah ). Jasno vidiš da si negde usput zabrljao ( ili ne vidiš, što je ipak mnogo bezbolnije rešenje ); želeo bi da ti neko pruži još jednu šansu; naravno, ne dobijaš je, makar ne na neki od nauci poznatijih načina. I eto: iako kao ni mnogi drugi ne posedujem nikakve vidovnjačke sposobnosti, smatram da sam upravo pogodio tok najmanje milijardu prošlih, sadašnjih, ili budućih ljudskih života. Ali, to je već njihov problem, a ne tvoj i moj, zar ne?. Pzdrv, W,W,3.
književnost.949 ranx,
> prošlih, sadašnjih, ili budućih ljudskih života. Ali, to je već > njihov problem, a ne tvoj i moj, zar ne?. Tako je. Bravo ww3!
književnost.950 dalex,
Pre nekog vremena pročitao sam zbirku krimi priča 'Ubij me nežno', koju je priredio Svetislav Jovanov (poznat u književnom svetu, pominje se u 'Reči' :). 'Kriminalistička priča je ogromnoj većini svojih današnjih konzumenata jedino i poznata u obliku "tvrde" ili "grube" ("hard-boiled") podvrste: od perverznih posleponoćnih televizijskih serijala do ekstremno jeftinih edicija za "draškanje nasiljem", od često stupidnih (literarnih) mešavina sa "hororom" do obnavljanja kulta starih filmova o Filipu Marlou - jedno lice krimi priče gotovo da zaklanja sva ostala. Pa ipak, uprkos svojoj popularnosti i isplativosti, "tvrda" krimi-priča i dalje jeste fenomen, koji je udahnuo strategijski "svežu krv" kriminalističkim pripovedanjima od sredine veka naovamo, kopča čitave vrste pa i žanra i sa aktuelnim svetom, ali i sa tzv. "ozbiljnom" umetnošću.' Iz pogovora Svetislava Jovanova Prva u zbirci je priča R. L. Stivensona, međutim, bez obzira što volim 'Ostrvo s blagom', meni se nije dopala. Doduše, Jovanov ističe ovu priču, govori kako je to preteča krimića, poredeći je sa jednom Poovom pričom koja ima za tematiku ubistvo, a takođe se smatra pretečom žanra. Ima prekrasna, ne toliko žanrovska, Borhesova 'Čovek sa ugla ružičaste kuće', moj apsolutni favorit u ovoj zbirci, a za vas jedan urbani detalj iz priče tvorca Mike Hammer-aa. 'Neki dani vise nad Menhetnom kao ogromni par nevidljivih klješta, koja polako stežu grad sve dok se jedva može disati. Potmuli huk oluje odzvanjao je nad kavernom Pete avenije i ja sam pogledao tamo gde je nebo počinjalo, na 71. sprat Empajer stejt bildinga. Mogao sam namirisati kišu. Bila je to ona vrsta koja visi nad uredno naslaganim betonskim zdanjima, sve dok se ne natopi prašinom i sitnim delićima, a kad je već pala, to uopšte više nije bila kiša, već znoj grada.' iz Miki Spilejni "Čovek koji ubija"
književnost.951 dr.grba,
>> seminarima?. I, šteta što si, pročitavši tu početnu frazu, odustao >> od daljeg čitanja ove priče: tako si samo propustio mnogo lepih i >> bajnih stvari koje su se nalazile u njenom nastavku; od grudi, preko >> pupka, pa na dole :). Otkud ti ideja da sam odustao od daljeg čitanja priče? (((:
književnost.952 dr.grba,
>> Verovao ili ne, ja sam pretvaram yascii u c s itd, Jednom sam poslao tekst >> u yuasci-ju, onda mi se neko zalio i ja kao budala skidam nasa slova. >> Narocito je bolno kada je tekst nije u wordu. Pobogu! Sve što treba da uradiš je da na Sezamu lupiš SET CODE YUSCII, da dalje šalješ poruke u YUSCII kodu, a taj što se žalio da se sam pobrine za svoj prijem YU slova.
književnost.953 willow,
Sve što dotakneš Ispravite me ako grešim, ali čini mi se da osim što se uči, čovek se i muči dok je živ. Izuzimajući neke od srećnika koji su svojom ili tuđom zaslugom sada u mogućnosti da sve što dotaknu pretvore u zlatno grumenje, jednom mom poznaniku, recimo skoro nikad ništa ne polazi za rukom: sve što on dotakne toliko se često pretvori u mišji izmet da to već postaje smešno. Ispričao mi je situaciju kada ga je dežurni oficir uhvatio na straži dok zapisuje stvari na parčetu hartije umesto da čuva magacin; morao je zbog toga da provede čitavih nedelju dana u zatvorskoj ćeliji. Drugom jednom prilikom, pokušavajući da izvrši samoubistvo, pojeo je punu šaku otrova za pacove i nije mu se dogodilo skoro ništa osim što je i dalje ostao neshvaćen. A tu je i onaj slučaj kada je razjarenog šefa nazvao "onduliranom pudlicom" a ovaj mu istog trenutka uručio otkaz. Žene su ga ostavljale iz više ili manje jasnih razloga; poslednja ga je odbacila u toku jednog od njegovih najžešćih pijanstva, iako joj je neposredno pre toga rekao nešto veoma lepo: radimo ove noći sve ono što će nam pomoći da budemo lepi jedno drugom i sledećeg jutra. E sad, zaključak bi mogao biti u stilu: samo je istinski nesrećno stvorenje u stanju da napravi totalnu budalu od sebe. Vredimo li mi nešto i koja je doza truda potrebna?. Uzmite, recimo slučaj Van Goga. Da li je baš uvek neophodno odsecati delove tela?. Pogledajte priče Marka Cara. Šta taj čovek svo vreme uporno pokušava da nam kaže?. U okviru čega mi to, ustvari, postojimo?. Mogu li se stvari dovesti u red mirnim putem ili ne?. Da li će nas mašta u jednom trenutku izdati?. Međutim, ono što mene kopka, to je fascinantan podatak o tome da se devedeset devet procenata stanovništva ove planete smatra malim ljudima: patuljcima i liliputancima; da se ogromna većina stvari koje čine njihov život smatra malim stvarima, recimo kao kad nosite cipele broj nula i živite u kutiji od šibica; da se mnogo ovozemaljskih ljudskih života okončava u ubeđenju da osim što se uči, čovek se i muči dok je živ. I najveća banalija je u prostoj činjenici da većina ljudi smatra kako je to u redu; da je to način na koji se stvari odvijaju. Izgleda da tako stvarno i jeste. Zaista je začuđujuće koliko se ništavila može projektovati i koliki se broj trauma može usaditi u jednog čoveka, čak i u slučaju da ovaj uopšte nije imao: ni nesrećno detinjstvo, ni preskočenu mladost, ni uskraćenu starost, ni tvrdu stolicu, ni neredovan seks, ni supružničke svađe, ni sifilis, ni kugu, ni interesovanje za politiku, ni inkviziciju pred kućnim pragom, ni pacove na tavanu, niti se ikad susretao sa prevelikim računima za utrošenu struju, vodu, telefon, kanalizaciju, ili na neki od grubljih načina snosio troškove svog vremena, postojanja i trajanja. Ovde. Pzdrv, W,W,3.
književnost.954 pperica,
Bravo, Majstore!
književnost.955 mcar,
Odlicno. MC
književnost.956 olio,
> Dakle, ako se moze pomoci u uvodenju YU slova, slobodno se obrati. Pa nemoj tako!!! Radimo na razlicitim sistemima i konfiguracijama Samo da te pitam : jel moze SDW da cita kodni raspored 1250? Juce nesto exepimentisao pa nista ili sam u zabludi. Ako neko hoce totalno da objansni kako citati nasa slova slobodno neka kaze.
književnost.957 dr.grba,
>> Radimo na razlicitim sistemima i konfiguracijama >> Samo da te pitam : jel moze SDW da cita kodni raspored 1250? >> Juce nesto exepimentisao pa nista ili sam u zabludi. >> Ako neko hoce totalno da objansni kako citati nasa slova slobodno >> neka kaze. Pošiljalac poruke, ako može, treba da pošalje tekst sa YU slovima. Primalac poruke može da na Sezamu otkuca jedno SET CODE NONE i da ubuduće sve poruke vidi iskonvertovane bez YU slova. Dakle, ne sme da bude nikakvih problema. Uzgred: ne koristim SDW, ali da, on može da koristi CP1250: svojevremeno je baš za potrebe ovog programa kreiran font GLOMAZNI, koji se još uvek može pronaći negde u Sezamovom direktorijumu.
književnost.958 willow,
Nešto umirujuće i veoma lako ( kao vinograd pun žena ) Sada je već prilično kasno i čitava je ulica kojom hodam opet pusta i čista, kao duša; vazduh, još uvek topao, sačuvao je nešto od svoje dnevne vreline, a velike bele svetiljke privlače oko sebe male nečujne leteće insekte koji neprekidno doleću i okupljaju se u još većem broju, i mnogo malih krilatih senki sada se jasno ocrtava po pločniku i zidovima okolnih kuća. A jedna od tih kuća, prostrana, široka, sada stoji tu, i zaista je lepa, iako se sa njenih zidova sva farba već sasvim oljuštila; takođe, u oknima nedostaju prozorska stakla, a drvena ograda, izlomljena na previše mesta, jedva se održava u vertikalnom položaju i samo je pitanje vremena kada će se srušiti na zemlju, preko ivičnjaka. Do pre nekog vremena ovo je bilo prebivalište ljudi, a sada je celokupan prostor ispred ulaznih vrata zakrčen nepotrebnim komadima nameštaja, nagorelim aparatima za domaćinstvo i kesama za iznošenje đubreta; sivi motivi, umrtvljena priroda: po tome bi svaki prolaznik jasno mogao doći do zaključka da dvorište ove kuće lokalnom stanovništvu služi kao smetlište, ne izletište. A otprilike metar i po udaljen od južnog zida kuće, nalazi se jedan sto; prostran, temeljan, čvrst sto, načinjen od betona, a takve stolove nije baš tako lako ukloniti ili uništiti. Po njegovim dimenzijama, rekao bih da je sto predviđen za, otprilike, dvadeset osoba; izgleda da je čovek koji ga je konstruisao redovno bio u prilici da ugosti značajan broj ljudi; možete li da zamislite kakva su se sve veselja nekada tu priređivala?. Takođe, ako ikada budete u prilici da se prošetate ovuda, primetićete tik uz ogradu, nalazi se jedan roštilj koji je skoro na identičan način kao i sto, formiran od veoma solidnog materijala: zidovi su mu načinjeni od krupnih primeraka cigle, kao i krov, kao i dimnjak; a tako velik roštilj odavno nisam bio u prilici da vidim: čovek bi tu mogao slona da zavrti. Sada se ja pitam: koliko je posetilaca ovde do sad obedovalo neki od ukusnih specijaliteta pripremljenih na taj način?. Koje su pesme što su ih nekada svi zajedno pevali i koliko bi se dugih, nezaboravnih letnjih noći spajalo u jednu?. Šteta; šteta što više niko ne stanuje ovde; ovo mi se mesto čini tako umirujućim; u ovoj bi kući bilo veoma lako živeti: kao u vinogradu punom žena. Zašto li su se prethodni stanari odselili?. Čovek ne bi trebao tako lako da napušta ovakva mesta, na kojima se na pravi način odigrava život. I sada, dok ovu priču lagano privodim kraju, sedeći u hladu nežnozelenih borovih iglica, razmišljam o svim onim ljudima kojima se čitav svet obrušava a oni i dalje besne na sunce i urlaju na mesec, i u iščekivanju neke kosmičke pravde žive dekoncentrisano, raštimovano, bez melodije, trošeći svoje vreme nerezonski, i neprestano stvarajući oko sebe nešto što posle nazivaju: dosada, depresija, turobnost, itd.; a ustvari, čini mi se da ako ovako nastave, prava jebada njima tek predstoji. I sad ja ulazim u svoju kuću, penjem se u svoju sobu, otvaram novu bocu dobrog, ohlađenog belog vina, i negde pri samom kraju ove priče ukucavam joj jednu predposlednju rečenicu. I jednu poslednju. I jednu prekobrojnu. Pzdrv, W,W,3.
književnost.959 mcar,
Vrlo lepo. MC
književnost.960 smilja,
> Uzgred: ne koristim SDW, ali da, on moze da koristi CP1250: Kad mi je programer reinstalirao racunar zamolila sam ga da mi postavi kodni raspored CP1250 KOJI CE FUNKCIONISATI u modemskim komunikacijama i naglasila sam da koristim SDW.. Medjutim ostala su mi jedino dva slova: dj i s...Uz to ovaj sto mi je sad poslednji put reinstalirao kompjuter radi aplikacije na SEZAM/Prou.. Ako je tvoj savet da se predje na drugi off line rider..da ne bih vise maltretirala kompjuter onda kazi? Inace u Wordu mi je CP1250. > svojevremeno je bas za potrebe ovog programa kreiran font GLOMAZNI, > koji se jos uvek moze pronaci negde u Sezamovom direktorijumu. Imam utisak da mije taj GLOMAZNI font blokirao povremeno rad racunara, jer iz nekog razloga Windows nije imao podrsku za ta slova.. Bar su mi tako objasnili (: Smilja
književnost.961 dr.grba,
>> Ako je tvoj savet da se predje na drugi off line rider..da ne bih >> vise maltretirala kompjuter onda kazi? Inace u Wordu mi je CP1250. Eh, stavljaš me u nezgodnu situaciju. SDW ljudi hvale - ja ga ne koristim, vrlo sam konzervativan, pa rabim stari SOR. Imam ekranske fontove po CP1250 u raznim veličinama, pa mi to ne predstavlja problem. Senior, opet, čak i u toj večitoj Beta faiz je dobar, ali me iritira što je mail indeksiran po broju poruke, a ne po datumu i vremenu, pa mi zmrlja arhivu maila nakon periodične renumeracije. >> Imam utisak da mije taj GLOMAZNI font blokirao povremeno rad racunara, >> jer iz nekog razloga Windows nije imao podrsku za ta slova.. >> Bar su mi tako objasnili (: Ovo, opet, ne mogu ni da poreknem ni da potvrdim, jer ne koristim dotični font. U drugim konferencijama (najbolje Sezamnet.2:olr) možete dobiti savete od ljudi koji su bolje pečeni na ovom polju od mene.
književnost.962 willow,
Napast Pripadam onoj grupi ljudi koji jednom kada odu u postelju, obično ostvare brzinski rekord u smislu potrebnog vremena za sopstveno uspavljivanje. Međutim, noćas mi se dogodila neobična stvar: iako sam otišao na spavanje prilično kasno i u velikoj meri iscrpljen, nikako mi nije polazilo za rukom da zaspim. uzroka te moje nemogućnosti bilo je više; preciznije rečeno: beskonačno mnogo. KOMARCI: ta nimalo, nimalo divna stvorenja. ta napast. pazi kakva jebada: ležim u tami okružen zujanjem paklenih zvončića; usred najezde krvoločnih letećih tačkica; uhvaćen u klopci mutanta čiode i vampira i sivkastih vodenih prebivališta; ima ih u količinama po svoj prilici dovoljnim da me tim svojim nosevima čitavog raskupusaju i izbuše i sjebu. a izvesno vreme, pokušavao sam istovremeno da se izborim na dva bojišta: hvatanjem sna sa jedne, i uništavanjem mnogobrojnih nevidljivih tupana sa druge strane; onda sam digao ruke od sna. kako je to moguće: zar ti mali seratori nikada ne spavaju ?. postepeno, eksperimentišući sa načinima na koje čovek može da za veoma kratko vreme veliki broj njih izbaci iz igre, kao jedan od delotvornijih učinio mi se sledeći: postavio bih im zasedu; aktivirajući sijalicu, potom bih se vratio u prvobitni, ležeći položaj, i čkiljeći na oba oka, čekao sam ih, izigravajući kao da spavam. I ubrzo bi ih imao u šaci. Na ovaj način, uspešno sam pokupio mnoge, odlažući ih ustranu kao medaljončiće da čekaju neku narednu šansu. nisu mi predstavljali nikakav problem. Mišji kurčići. ali, nekolicina njih imala je prilično nezgodan način kretanja: obletali bi me čitavo vreme kružno, iznad potiljka, i nikako nisam uspevao da ih provalim gde su. Iz tog razloga, bio sam primoran da ustanem ne bi li ih nekako doveo u red: tako bih u gaćama onda izvesno vreme skakutao od ovog do onog zida, i jednog po jednog lagano odpremao u istoriju. toliko se ovaj moj kontranapad pokazao uspešnim da sam dopustio sebi i luksuz: jednom od tih sisoja prišunjao sam se odpozadi, kažiprstom ga čvrknuo posred te njegove sićušne guzice i čekao da vidim rezultat. međutim, pamtim jednog koji je mlatarao krilima ludački brzo; pošto nikako nisam uspevao da ga otpišem sa spiska, toliko me je izveo iz takta da sam se razjaren okomio na ostala nevina stvorenja što su se muvala po sobi: mušice, mrave, pauke, moljce, itd. konačno, urazumivši se, odlučio sam da za tog minijaturnog zviždećeg klipana pripremim posebnu taktiku: pričekao ga malo da se umori, a kad je sleteo na plafon da odahne, ja ga jednim potezom ispičkarao u večna lovišta. a do momenta kada sam ih se u zadovoljavajućem broju oslobodio, skazaljke na časovniku postavile su se na 5:00 izjutru; nerezonski bi bilo sada vratiti se u postelju: već bih u narednoj sekundi bio prinuđen da ustanem. ipak, pripremajući se za odlazak na posao bio sam veoma zadovoljan: kako cifrom uklonjenih avetnih iglica noći, tako i činjenicom da će čitavih četrdesetak daveža manje biti pri- sutno sledeći put kada se bude cirkala moja krvna tečnost. osećajući se odlično, recimo, kao posle celovečernje zabave i poželevši sebi veoma laku narednu noć, izašao sam iz kuće bez trunke umora, pravo unapred: u susret svim sunčevim zracima: kako onima na nebu, tako i onima na Zemlji u izvesnoj meri svestan da mi istinska gnjavaža možda tek sad predstoji. Pzdrv, W,W,3.
književnost.963 ranx,
> Kad mi je programer reinstalirao racunar zamolila sam ga > da mi postavi kodni raspored CP1250 KOJI CE FUNKCIONISATI Kod mene radi ovako: Win95 OSR 2 PEE, SDW kao off line reader, fontovi pod CP1250 (Arial CE i Courier New CE, dobijaju se uz Win). Ako kod tebe ovako ne može, znači da ti je pobrljao nešto pri instalaciji sistema, ali je moguće da ti u SDW nije dobro podešen Sezamov kodni raspored. Pogledaj sa SET CODE koji ti je raspored na SEZAMU, pa taj isti postavi i u SDW.
književnost.964 morkin,
> Vrlo lepo. > MC Ubiste se hvaleći jedan drugoga... ;)
književnost.965 smilja,
> Ako kod tebe ovako ne moze, znaci da ti je pobrljao nesto pri instalaciji Proverila sam sve po tvojim instrukcijama i zakljucila da je ipak nesto pobrljao i da cu za sad pisati bez nasih slova. Inace sam zavisnik SDW pod uticajem Save Gacica... Ipak, hvala na korisnom savetu :) Smilja
književnost.966 smilja,
> Eh, stavljas me u nezgodnu situaciju. SDW ljudi hvale Pa ja postadoh zavisnik zahavaljujuci Savi a ostala mi je jedna obaveza koju bi trebalo da ispunim. Nadam se da citaoci nece imati nista protiv - ovakvog kodnog rasporeda /none/ (:
književnost.967 kum.djole,
>> da mi postavi kodni raspored CP1250 KOJI CE FUNKCIONISATI >> u modemskim komunikacijama i naglasila sam da koristim SDW.. A da ne smaramo više književnost ovim neknjiževnim pričama? Sve svoje probleme sa YU slovima možeš da rešiš uz pomoć par programa koji se odavno nalaze na Sezamu, u direktorijumima vezanim za yu slova. Tako posle nećemo da se stavljamo u "kozu sysadma" već u "kožu" istog. >> Imam utisak da mije taj GLOMAZNI font blokirao povremeno rad racunara, ..i kad to sve rešiš, poslaćemo ti i MS Sans Serif koji neće da te blokira. Btw, čitanje iole mislenih izjava, tekstova, priča i ostalih filozofija _bez yu slova_ je pravo mučenje - meni to, jednostavno, nije "pitko".
književnost.968 kum.djole,
>> Ubiste se hvaleći jedan drugoga... ;) - Willow, odlican si, nema sta da te bude blam. Vesela prica, nema sta. Izazvalo emocije - odlicno, odlicno. Hvala. Bitno. Ovo, bogami, mocno. Mnogo lepa prica. Zahvaljujem se. Hvala na pohvali za price. Majstorski. Odlicno. Vrlo lepo. - ;)
književnost.969 willow,
>> Ubiste se hvaleći jedan drugoga... ;) Ništa mi nije jasno. Željkoni, Džo, pitam sad ja vas: gospodo, u čemu je problem ?. :)
književnost.970 kum.djole,
> Željkoni, Džo, pitam sad ja vas: gospodo, u čemu je problem ?. Je l' moram i ja da ti odgovorim?
književnost.972 askripka,
­=- E, sad. Zamolio bih sledeće juzere: (...), askripka, (...) ­=- ( oh Bože, trebao bih da ti budem zahvalan - podario si me čitalačkom ­=- publikom! ) koji su, na ovaj ili onaj način, u jednom ili više ­=- slučaja, pozitivno ili ne, ali ipak procenili neku od mojih stvari, ­=- da prekinu sa tom praksom... Prvo: s obziorm da si upotrebio reč 'praksom', podrazumevaš da navedeni spisak čine ljudi koji su komentarisali radove koje ti šalješ. Ne sećam se (ispravi me ako grešim) da sam ja ikada to uradio. I ne samo ja, nego (po mojoj slobodnoj proceni) bar pola ljudi sa tog spiska. Razloge zbog kojih to ne činim sam ti i objasnio jednom prilikom. Drugo: svako objavljivanje bilo kakvog materijala podložno je kritičkom sudu, bez obzira na njegovu stručnost. To moraš da prihvatiš. Treće: ne diraj mi kuma ;) Četvrto: da ste preterali, preterali ste.
književnost.973 willow,
>> Prvo: s obziorm da si upotrebio reč 'praksom', podrazumevaš da >> navedeni spisak čine ljudi koji su komentarisali radove koje ti >> šalješ. Ne sećam se (ispravi me ako grešim) da sam ja ikada to >> uradio. O, da, Sale, jesi, jesi. :) Pa zar se ne sećaš slučaja "Prepiska"? :). Ubacio sam tu stvar u "viceve" i ti si mi onda šiknuo odgovor u kome si rekao da sam konačno pogodio odgovarajuću temu :). Šta to dokazuje? To dokazuje da si me u par navrata iščitao ovde :). Pa zar nije tako? :) Međutim, u pravu si: reč "praksa" nikako ne odgovara pravom stanju stvari. Preciznije bi bilo da sam, recimo, ukucao "jedinstven slučaj". Zajeb, kao po običaju. >> I ne samo ja, nego (po mojoj slobodnoj proceni) bar pola ljudi sa >> tog spiska. Razloge zbog kojih to ne činim sam ti i objasnio >> jednom prilikom. Vidiš, pošto je moja poruka uništena, sad nema nikakvog smisla da ti potanko opisujem stvar od slučaja do slučaja. Za sad mi veruj na reč, a detalje ću ti saopštiti tek ako si spreman da platiš pivo :) >> Drugo: svako objavljivanje bilo kakvog materijala podložno je >> kritičkom sudu, bez obzira na njegovu stručnost. To moraš da >> prihvatiš. To sve prihvatam. Ništa ja ne zameram ljudima koji mi kažu da je ova ili ona moja stvar totalna nebuloza; to je sve u redu; ionako sve što ukucam obično sledećeg dana odložim u kantu za smeće. Osim toga, priznajem: ponekad kucam suviše brzopleto; čovek i dalje mora da se zanima nečim kad popije svo vino po kući. Međutim, kisele smajlije na prihvatam. A stvar je u tome da me je malo kocnulo to što su Željkoni i Džo koknuli kiseli smajli na kraj svog izlaganja. Da su stavili zdrav osmeh tipa ":)", sve bi, kunem ti se, i ne pomakao se sa ovog mesta, bilo drugačije. :) I nije mi jasno zašto je potrebno da se ovakve stvari događaju. Ko, uopšte ima koristi od toga? >> Treće: ne diraj mi kuma ;) A po kom osnovu ti je kum kum ? :) Ne diram ja Džonsona. Faca je on. Samo se, s vremena na vreme, počarkamo malo :). >> Četvrto: da ste preterali, preterali ste. Neka vrsta prepucavanja, izgleda, mora uvek da postoji; tastatura ill puška, potpuno svejedno. Ljudi sve manje imaju razumevanja jedni za druge; pas je, ustvari, čovekov najbolji prijatelj. Oh, kakva volšebna misao! :)
književnost.974 smilja,
> A da ne smaramo vise knjizevnost ovim neknjizevnim pricama? Izvinjavam se mladim talentima sto sam im narusila njihovu lirsku oazu;) Greska je bila u tome sto pitanje nije bilo postavljeno u konferenciji:OLR > Sve svoje probleme sa YU slovima mozes da resis uz pomoc par programa BTW. nije "par programa'' nego nekoliko programa (: > Btw, citanje iole mislenih izjava, tekstova, prica i ostalih filozofija > _bez yu slova_ je pravo mucenje - meni to, jednostavno, nije "pitko". Mislim, da sam i rekla da necu vise pisati u konferencijama pa Ti i tvoji prijatelji nemate vise razloga da se mucite da citate moje filozofske besmislice. Uostalom, ni ja nisam citala ono sto me ne zanima; "jednostavno" preskocis ! > ..i kad to sve resis, poslacemo ti i MS Sans Serif koji nece da te blokira. Hvala, na pametnom i mudrom savetu ali pitanje nije bilo upuceno tebi ;) Smilja
književnost.975 kiki,
> Hvala, na pametnom i mudrom savetu ali pitanje nije bilo upuceno tebi ;) Ako si ga nekom direktno uputila.. zašto to ne uradiš preko mail-a a ne preko konferencije. Ovde može svako da ti odgovori.. a ti ako ti se ne svidja jednostavno Preskoči :)
književnost.976 askripka,
­=- O, da, Sale, jesi, jesi. :) Pa zar se ne sećaš slučaja "Prepiska"? ­=- :). Ubacio sam tu stvar u "viceve" i ti si mi onda šiknuo odgovor u ­=- kome si rekao da sam konačno pogodio odgovarajuću temu :). Šta to ­=- dokazuje? To dokazuje da si me u par navrata iščitao ovde :). Pa ­=- zar nije tako? :) Tako je. Iščitao, ali ne i komentarisao 'ovde', kako ti kažeš. ­=- >> I ne samo ja, nego (po mojoj slobodnoj proceni) bar pola ljudi ­=- >> sa tog spiska. Razloge zbog kojih to ne činim sam ti i objasnio ­=- >> jednom prilikom. ­=- ­=- Vidiš, pošto je moja poruka uništena, sad nema nikakvog smisla da ­=- ti potanko opisujem stvar od slučaja do slučaja. Za sad mi veruj na ­=- reč, a detalje ću ti saopštiti tek ako si spreman da platiš pivo :) Ako si sam ubio poruku koju si poslao (pretpostavljam da na to misliš, nisam proveravao), to ne briše i njen sadržaj kod ljudi koji su je pročitali. Da ti verujem na reč ne mogu jer činjenice drugačije govore. Komentarisanje putem mail-a, u nekoj grupi, preko phona ili u kafani je jedna, a pisanje ovde u konferenciji sasvim druga stvar. Prostom proverom lako je uočiti da ti dobar deo navedenih usera nikada nije repliciralo u ovoj temi povodom tvojih pričica. To je činjenica. A pivo ne konzumiram već duže vreme... :( Al' ako treba da te izvedem negde, samo reci ;) ­=- To sve prihvatam. Ništa ja ne zameram ljudima koji mi kažu da je ­=- ova ili ona moja stvar totalna nebuloza; to je sve u redu; Slažem se. ­=- ionako sve što ukucam obično sledećeg dana odložim u kantu za smeće. Pametno ;>> ­=- Osim toga, priznajem: ponekad kucam suviše brzopleto; ­=- čovek i dalje mora da se zanima nečim kad popije svo vino po kući. Ima i drugih načina. Može malo da se prošeta. Do najbližeg dragstora, npr. ;) ­=- Međutim, kisele smajlije na prihvatam. I takve stvari jednostavno MORAŠ da prihvatiš. ­=- I nije mi jasno zašto je potrebno da se ovakve stvari događaju. ­=- Ko, uopšte ima koristi od toga? Neke stvari se ne rade iz koristi. Tako gledano, 98% poruka na ovom sistemu je beskorisno. ­=- A po kom osnovu ti je kum kum ? :) Ne diram ja Džonsona. ­=- Faca je on. Samo se, s vremena na vreme, počarkamo malo :). Zna on sam po kom osnovu, a to je najbitnije... :) ­=- Neka vrsta prepucavanja, izgleda, mora uvek da postoji; tastatura ­=- ill puška, potpuno svejedno. Nije prepucavanje štetno po default-u. Naravno, ako je preko tastature. A o prepucavanju puškama i okidačima moderator Grbić sigurno zna mnogo više... ;>> (Eto vidiš šta radim... nisam mogao da odolim... ;) I to je deo ovoga. Ponekad pomislim da je Grba najbolje rešenje za moderatora, a ponekad da je najgore... Ali to nema veze sa ovime.) ­=- Ljudi sve manje imaju razumevanja jedni za druge; ­=- pas je, ustvari, čovekov najbolji prijatelj. ­=- Oh, kakva volšebna misao! :) I ovo je istina (mislim na prvi red). I logična posledica života koje živimo i okruženja u kome se nalazimo. Totalnog sranja. ************* Kratka dopuna online: primetio sam da je poruku (od koje je i sve počelo) poništio moderator, a ne sam user kako sam u prvi mah pomislio. Moje pitanje je zbog čega? Naravno, ako moderator smatra da treba da napiše odgovor.
književnost.977 willow,
>> Da ti verujem na reč ne mogu jer činjenice drugačije govore. >> Komentarisanje putem mail-a, u nekoj grupi, preko phona ili u >> kafani je jedna, a pisanje ovde u konferenciji sasvim druga stvar. >> Prostom proverom lako je uočiti da ti dobar deo navedenih usera >> nikada nije repliciralo u ovoj temi povodom tvojih pričica. >> To je činjenica. Aj-jaj-jaj :). Pa ja sam, mislim, tamo veoma jasno naznačio: "na ovaj ili onaj način". Znači, nisam podrazumevao samo repliciranje u temi. Ali, ništa od toga nije bilo niti preko phona, niti u kafani. Meijl, reply, page načini. Uostalom, smatram da sve to više nije ni malo bitno. Sjeb'o sam stvar i u redu je da snosim posledice toga. >> A pivo ne konzumiram već duže vreme... :( Al' ako treba da te >> izvedem negde, samo reci ;) Hmmm...U putnom pozorištancetu "Puž" prikazuje se mala Hajdi. Vodi me da je gledam kako sa zvončićima u kosi bere sebi šareno, mirisno planinsko cveće i pevuši nežne pesmice smeštena u čistoj, toploj kućici na vrh snegom prožetih Alpskih venaca. Čisto da prikupim svež materijal za neku novu pričicu, pesmicu, tekstić. Je l' važi? :) >> d=- Međutim, kisele smajlije na prihvatam. >> I takve stvari jednostavno MORAŠ da prihvatiš. A šta fali lepim, zdravim osmesima tipa ":)"? >> d=- Ljudi sve manje imaju razumevanja jedni za druge; >> d=- pas je, ustvari, čovekov najbolji prijatelj. >> d=- Oh, kakva volšebna misao! :) >> I ovo je istina (mislim na prvi red). I logična posledica života >> koje živimo i okruženja u kome se nalazimo. Totalnog sranja. Čovek je prinuđen užasno velik broj svojih dana da provede totalno izveden iz takta; ovi mutanti koji nam stoje nad glavama čudovišno su bezobzirni. >> Kratka dopuna online: primetio sam da je poruku (od koje je i sve >> počelo) poništio moderator, a ne sam user kako sam u prvi mah >> pomislio. Moje pitanje je zbog čega? Neodmerenost, lascivno izražavanje, razularenost, prozivka, navođenje na prekomerno uzimanje alkohola, loš uticaj na sitnu decu i sve takve stvari... >> Naravno, ako moderator smatra da treba da napiše odgovor. Šta će ti moderator? Zar nisi zadovoljan mojim odgovorom? :) Usro sam motku i isprskao opanke i zato, mislim da je u redu što je poruka uklonjena sa sistema. Mislim da je Grba pametno to uradio. Zakon mora da se poštuje, zar ne? :) Pzdrv, Laksativno Inspirativan Tip
književnost.978 kiki,
> A pivo ne konzumiram već duže vreme... :( Al' ako treba da te izvedem > negde, samo reci ;) Bež' pederu! (c) Mi nismo Andjeli Književnost nema šta!
književnost.979 morkin,
> Ništa mi nije jasno. > Željkoni, Džo, pitam sad ja vas: gospodo, u čemu je problem ?. > > :) Nije problem, samo sam primetio da obojica hvalite drugog, tako da se to hvaljenje nekako izliže i postane kao "Hvala, hvala" u "Sve će to narod pozlatiti". Nekako izgubi svoj smisao i značaj. Daleko od toga da ja sporim vaše pravo na izražavanje mišljenja ili da se ne slažem sa njim. Priče su ok, a ja sebi zadržavam pravo da pohvalim ili pokudim određeno delo koje se ovde publikuje. Kad tako nešto činim, obično to potkrepim sa par rečenica zašto mi se to sviđa ili ne sviđa, što ti i mcar retko činite. Ponavljam, ne smeta mi, samo sam sebi dao za pravo da ukažem na činjenicu. Zaključke neka svako izvede sam. Izvinjavam se ako sam nekoga sa tim povredio.
književnost.980 willow,
Evo, uz izvinjenje svima onima koje sam noćas, na neki način možda uvredio ili uneredio, šaljem i jedan, po mom mišljenju, jako lep književnički odsečak... "Gore u pustoši svako godišnje doba ima svoja čudesa, ali stalni su i nepromenljivi tamni, beskrajni zvuci neba i zemlje, opkoljenost sa svih strana, mrak šume, ugodnost drveća. Sve je meko i teško u isti mah, nijedna misao nije tu nemoguća. Severno od Selanro nalazilo se neko sasvim malo jezero, barica jedna, ne veća od običnog akvarija. Tamo su se koprcale sićušne ribice, koje nikako nisu rasle; živele su i umirale i nisu bile ni za šta, Bože moj, baš ni za šta! Jedne večeri stajala je tako Inger i osluškivala da li će čuti klepetuše. Nije ništa čula, svugde oko nje vladala je potpuna tišina, ali odjednom je začula neku pesmu iz akvarija. Bila je vrlo slabačka i skoro nečujna, kao da zamire. To je bila pesma sićušnih ribica. Položaj Salerno je bio vrlo povoljan i stanovnici su svake jeseni i proleća mogli videti divlje guske kako lete preko pustoši, i čuti im krikove i primamljivanje gore u vazduhu; zvučalo je to kao zbrkani govor. I onda bi izgledalo kao da se svet ukočio, sve dok povorka ne bi prošla. Nije li u tim trenutcima obuzimala ljude neka vrsta slabosti? Opet bi legli na posao, ali bi najpre duboko udahnuli, - bio ih je dodirnuo dah sa onoga sveta. Velika čudesa opkoljavala su ih u svako doba. Zimi zvezde, a i severna svetlost, rasplamtelo obzorje, požar gore kod Boga. S vremena na vreme, ne često, i ne obično, ali s vremena na vreme čuli bi i gde grmi. Bivalo je to najviše s jeseni, postalo bi tad najednom i mračno i svečano i za ljude i za životinje. Stoka koja bi pasla na obližnjoj livadi, skupila bi se i ostala tako zbijena. Šta to sluša? Ne očekuje li kraj? I šta čekaju ljudi u svoj toj pustoši stojeći oborene glave dok grmljavina tutnji? Proleće, - da, sama brzina i raspusnost i ushit; ali jesen! Ona je u ljudima stvarala drukčije raspoloženje. Tada bi se često plašili u mraku, pribegavali večernjoj molitvi, postajali vidoviti i čuli predznake. Ponekad bi, u kakav jesenji dan, izišli da nešto doteraju kući, muškarci možda drva, a žene stoku, koja je sad kao luda tražila i jela gljive, - i vraćali bi se u srcu ispunjeni tajanstvenim stvarima. Da li su nehotice nagazili mrava i utisnuli mu zadnji deo tela u stazu, tako da mu se prednji nije više mogao otkinuti? Ili su se suviše približili gnezdu alpijske kokoši, pa je kvočka sikćući poletela na njih? Pa čak ni veliki vrganji nisu bili bez nekog osobenog značaja. Čovek se ukoči i prebledi kad ih samo i pogleda. Vrganj niti cveta niti se miče s mesta, ali ima nešto u njemu što savlađuje, neman je on, liči na pluća koja, gola i neodevena telom, žive svojim posebnim životom..." Knut Hamsun, odlomak iz knjige "PLODOVI ZEMLJE"
književnost.981 dalex,
'Reč' kasni, do sada je najkasnije stizala 17-og...
književnost.982 dzim,
<M> Mislim, da sam i rekla da necu vise pisati u konferencijama pa Ti i Shto bre?
književnost.983 dr.grba,
>> Kratka dopuna online: primetio sam da je poruku (od koje je i sve počelo) >> poništio moderator, a ne sam user kako sam u prvi mah pomislio. Moje >> pitanje je zbog čega? Naravno, ako moderator smatra da treba da napiše >> odgovor. Poruka je bila intonirana na način i rečnikom koji sam procenio kao neprikladan za objavljivanje u konferenciji. Što se tiče samog stava, u to neću da se petljam: svačije je pravo da ima i izražava ili prećuti svoje mišljenje na neku temu.
književnost.984 askripka,
Čekao sam da mi stigne (ili ne stigne, oba slučaja mi rade pos'o) reply od moderatora povodom brisanja tvoje poruke da bih napisao svoj (poslednji) komentar na ovu temu. Ono, kontam da nema potrebe više da žvaćemo oko toga, počinjemo i da smaramo. Al' sve mi to lakše pada jer znam da moderator mora pažljivo da pročita svaku poruku... ;) Pa eto nek neko čita ova naša sranja, mmakar i po 'službenoj dužnosti'. Izbegavaću quotiranje (ako izdržim do kraja poruke), nema vajde od toga, a i ide ti brate u prilog da te ne citiram... ;>> Poenta je u sledećem: Ti kažeš da si napravio sranje. Ql. Ja ne ulazim u to da li je to tako ili nije, samo obrazlažem dalje. Ako misliš da jesi, trebalo je da postupiš drugačije. Kao prvo, stvari iz page-a i dalje u page, iz mail-a u mail, a ne ovde u conf. Drugo, obrazlaganje tog 'sranja' koje smatraš da si napravio u dugim replikama samo ti pogoršava stvari. Prosto si trebao da me sjebeš neodgovaranjem na moje gluposti ili odgovorom u jednom redu. Treće, i (po meni) najvažnije: onaj ko ti je obrisao poruku napravio ti je medveđu uslugu. Očigledno je da razlozi koje mi navodi u odgovoru ne stoje, ili se ovde kriterijum menja svakodnevno. Čovek je verovatno želeo da ti sačuva 'imidž' dobrog i prostojnog dečka (da li ti uopšte ovde imaš 'imidž' i kakav je on to je drugo pitanje) i da te 'odbrani' od tebe samog. Na prvi pogled stvari izgledaju savršeno, poruke nema, i vuk siti i ovce na broju. Ali... Zapitaš li je se ti šta će biti sa tvojim 'imidžom' kada neko skapira da je tebi potreban moderator Grbić da te 'samocenzuriše' i da kanališe tvoj nastup ovde? Najgore od svega je što tu 'metodu' ti praktično podržavaš. Zar ne bi bilo bolje (po tebe) da je poruka ostala ovde u izvornom obliku jedno 2 dana, dok ti i poslednji mililitar alkohola ili ne znam već čega ne nestane iz krvi, pa da onda bez reply-eva ikome (incl. me) ugledamo samo jednu prostu rečenicu tipa 'Ljudi, napravio sam sranje, sorry' (pod uslovom da to zaista i misliš, naravno) i da prosto ostane jedno svedočenje kako je vilenjak stisnuo muda i priznao grešku (ponavljam, ako odista smatraš da si je uopšte i napravio). Ovako, posle ove moderatorove 'usluge' ipak ostaje gorak ukus... Za kraj, ide deo Grbinog odgovora meni: ­=- Što se tiče samog stava, u to neću da se petljam: svačije je pravo ­=- da ima i izražava ili prećuti svoje mišljenje na neku temu. Brisanjem tvoje poruke, on to pravo tebi nije ostavio. Ubio ga je zajedno sa porukom. Tako da sve i da hoćeš, ne možeš da kažeš gde si to pogrešio. Nemaš osnovu. Nestala je.
književnost.985 dr.grba,
>> ovde kriterijum menja svakodnevno. Čovek je verovatno želeo da ti sačuva >> 'imidž' dobrog i prostojnog dečka (da li ti uopšte ovde imaš 'imidž' i >> kakav je on to je drugo pitanje) i da te 'odbrani' od tebe samog. Na prvi >> pogled stvari izgledaju savršeno, poruke nema, i vuk siti i ovce na broju. >> Ali... Ali, ti nisi u pravu. Ime korisnika koji je poslao poruku je potpuno irelevantno kao kriterijum da se poruka obriše. Nisam ja ničiji advokat. >> Za kraj, ide deo Grbinog odgovora meni: >> đ=- Što se tiče samog stava, u to neću da se petljam: svačije je pravo >> đ=- da ima i izražava ili prećuti svoje mišljenje na neku temu. >> >> Brisanjem tvoje poruke, on to pravo tebi nije ostavio. Ubio ga je zajedno >> sa porukom. Pročitaj moju *celu* poruku. Nemoj da izvlačiš parcijalne zaključke. U prvom delu govorim o *tonu* poruke, a u drugom o *stavu*. Apsolutno nema potrebe da isteruješ veštice zbog ovog slučaja. Stekao sam utisak da ovom forumu pridaješ značaj ultimativnog medija, što on to nije. Ovo je samo jedan konferencijski sistem u kome ljudi (uglavnom) pišu poruke na određene teme. Emotivni stavovi su normalna pojava, ali teško da imaju neku težinu. Racionalni pogledi ipak, rekao bih, čine stvarnu sliku sistema. Idemo dalje, pobogu.
književnost.986 mcar,
Transformersi U gradu postoji jedna neobična kuća. Razlikuje se od drugih kuća sasvim malo. Jednako je zapuštena, prljava ili siva kao i druge. Ljudi ispred nje čekaju autobus. Ne razmišljaju o sivoj kući iza svojih ledja. Samo oni koji moraju da dodju ovamo i otvore natrulu drvenu kapiju misle da se u njoj dešava nešto važno. Zato se oni koji ovamo dolaze osećaju nekako svečano, neko bi rekao nesigurno. Ispred stepeništa sklepana je nevešto obojena portirnica. U njoj obično nema nikoga. Pridošlicu ovo često začudi, isto kao i otvorena, polupojedena konzerva sardina u koju je nagurana korica hleba. Izgleda da je konzerva obavezna, uvek je tamo. I hop. hop, hop, popneš se na strah. Na spratu ima jedna soba sa metalnim kutijama, unutra su kartoni. Na kartonima su upisana imena i adrese, i još nešto sasvim nevažno. Tu sedi jedan veseli brka, u fioci drži luka i slanine. U ormanu uvek ima sakrivena barem jedna boca loze, dobre, stare. On petlja oko kartona, vadi ih i nosi u sobu prekoputa. E, a u hodniku koji on prelazi ima sat, kad svi ćute i kad se sa radija ne čuje narodna muzika onda oni čuju kako kuca sat. A sat kuca tik - tak, tik - tak. I stalno tako. I Brka iz prošlog pasusa svako malo izvadi po jedan karton iz metalnog ormara, pa ga prenese u drugu sobu. U toj drukoj sobi ima velik pult, i umorna žena sa pisaćom mašinom. Imaju i dve stolice. Na drugoj stolici sedi obično neka druga žena, i njih dve pričaju, o deci, o receptima, čak i politici ili poznatim glumcima. Nekada ogovaraju, nekad ćute i štrikaju. Ali to je retko. Kada udje Brka iz prošlog pasusa, na momenat zaćute. E tada se opet čuje onaj vragolan, sat iz predsoblja: tik- tak. Brka obično stavi karton na gomilu, nekad se zadrži, nekada tek da se našali sa ženom što sedi za mašinom. Ona potom uzima jedan po jedan beli formular sa gomile i stavlja ga u mašinu. Kucanje koje usledi kratko traje - samo malo. Onda se čuje kako vadi formular iz mašine, pa stavlja plavi koverat u nju. Pa opet malo kucanja. Na kraju se formular lepo zapakuje u koverat. Pa se koverat stavi na poveliku gomilu istih takvih plavih koverata. Istih? Pa ne baš istih, možda su tekstovi koje je žena otkucala slični, ali se imena ljudi kojima su pismanca upućena ipak razlikuju. Kada završi posao žena nastavi razgovor ili lakira nokte, ili radi bilo šta. Ne razmišlja o kovertima i imenima nego čeka da prodje radno vreme. A plavi koverti čekaju da ih momci koji obavljaju ulogu poštara, a nisu poštari, pokupe i odnesu onima čija su imena unutra zapisana. I u tom momentu još nije jasno da će neki od onih čija su imena u kovertima preći ubrzo iz žive u neživu prirodu. Kako iz žive u neživu, samo tako? Pa ne baš samo tako, ali vrlo jednostavno i bez mnogo patetike. MC
književnost.987 miobrado,
"Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovučen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci. Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, beli od kamene prašine kao vodeničari. A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i merio im svaki čas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu. Već su bili s jedne i s druge strane prosekli kamenitu i strmu obalu, kad ponestade novca. Nasta zlovolja među radnicima i u narodu mrmljanje da od mosta neće biti ništa. Neki koji su dolazili iz Carigrada pričali su kako se govori da se vezir promenio. Niko ne zna šta mu je, da li je bolest ili su neke brige, tek on biva sve nepristupačniji i zaboravlja i napušta već otpočete radove i u samom Carigradu. Ali posle nekoliko dana stiže vezirov čovek sa zaostalim delom novca, i gradnja se nastavi." Ivo Andrić (Most na Žepi, "Žeđ" (pripovetke), str. 229. - 230., grupa izdavača, 1963. god.)
književnost.988 milica,
*> Zeljkoni, Dzo, pitam sad ja vas: gospodo , u cemu je problem? U cemu je problem, gospodo? - Carls Bukovski Usluga je bila losa i momak je stalno donosio peskire u pogresno vreme. Pijan, na kraju sam ga klepio po glavi. Bio je mali rastom, i pao je kao oktobarski list, nije se digao, i kad je pocela frka nabio sam sofu na vrata i okacio lanac, drugi stav Bramsove Prve simfonije i moje ruke na guzici dame dovoljno stare da mi bude baba i oni provalise kurceva vrata, gurnuse sofu u stranu; osamario sam uzvristalu sisu okrenuo se i pitao: u cemu je problem, gosopodo? A neki klinac koji se nikad nije obrijao zveknuo me stapom po lobanji i ujutru sam bio u zatvorskoj bolnici vezan lancima za krevet i bilo je vruce, znoj je probijao kroz bele besmislene carsave, i postavljali su sva moguca glupa pitanja a ja znao da kasnim na posao, sto me neizmerno brinulo. What Seems to Be the Trouble, Gentlemen? - Carles Bukowski (Selected Poems 1955.-1988.) The service was bad and the bellboy kept bringing in towels at the wrong moment. Drunk, I finally clubbed him along the side of the head. He was a little man and he fell like an October leaf, quite done, and, when the fuzz came up I had the sofa in front of the door and the chain on, the 2nd movement of Brahms' First Symphony and had my hand halfway up the ass of a broad old enough to be my grandmother and they broke the god damned door, pushed the sofa aside, I slapped the screaming chippy and turned and asked: what seems to be the trouble, gentlemen? And some young kid who had never shaved brought his stick down against my head and in the morning I was in the prisen ward chained to my bed and it was hot, the sweat coming down through the white senseless sheet, and they asked all sorts of sill questions and I knew I'd be late for work, which worried me immensely.
književnost.989 beyb,
* i oni provalise KURCEVA vrata, * gurnuse sofu u stranu; * osamario sam uzvristalu sisu * okrenuo se i pitao: * u cemu je problem, gosopodo? * * What Seems to Be the Trouble, Gentlemen? - Carles Bukowski * (Selected Poems 1955.-1988.) * and they broke the GOD DAMNED door, * pushed the sofa aside, * I slapped the screaming chippy * and turned and asked: * what seems to be the trouble, gentlemen? Not bad, Milica! Not bad at all! Except that, KURCEVA vrata is hardly adequate for GOD DAMNED door, wouldn't you agree?
književnost.990 kum.djole,
> Not bad, Milica! Not bad at all! Except that, KURCEVA vrata > is hardly adequate for GOD DAMNED door, wouldn't you agree? Uh, jes taj prevod Bukovskog očajan - sećam se da su u romanu "Žene" njegovu standardnu "so I ate her pussy" prevodili kao "jeo sam joj mačku". Strašno. "Hoćeš li da mi jedeš mačku?" "Nikad ranije nisam jeo mačku, ajde da probam, kažem ja".
književnost.991 willow,
Cunjajući Knezišom U 12:04 izašao sam iz biblioteke. Na u./i. vratima bila je prikačena cedulja: "Molimo vas da ih zatvarate". Napolju me čekala vrelina. Još jedno toplotno avgustovsko urnisanje. Pakao. Tu više nije bilo šta da se udiše: vazduh je u tolikoj meri bio tečan i gust da ste galantno mogli da plivate po njemu. Ili da od njega spravljate džem. Ili da lovite ribu. Ali ništa za disanje. Aj-jaj-jaj. Komadi pločnika bili su isto-sranje drugo-pakovanje: užareni i vreli kao usijana ringla; bio sam prinuđen da se ne zaustavljam: ako bih slučajno zastao, đonovi na cipelama bi mi istog momenta zacvrčali. Opako, preteće Sunce spustilo se sve do zemlje; na metar iznad glave temperatura je bila hiljadu stepeni celzijusa; niste smeli ruku da ispružite u vis - isprljilo bi vam sve dlačice u podlaktici. Topio sam se kao žvakaća guma. Ili kao gumeni kurton. Nebitno. Izgledao sam tužno, ali išao sam lagano i osećao se lepo: leti su ulice do jaja puste preko dana. Đavolski mrtvo more. Jebena mrtvaja. Ništa tu nije bilo da se vidi; ništa vredno pomena; kao kada razgledaš turistički vodič za pustinju. Neka pudlica čučnula. Prvo se upuvala. Onda ga nagradila. Mislim, pločnik. Došlo mi i ja da čučnem. Međutim, nisam: pudlici su oprostili, ali meni - ne bi. Pokupili bi me nadležni. Bio sam čovek i imao sam svojih obaveza. Plus, odgovornosti. Plus, dužnosti. Podmiruj račune, prati vesti, čitaj dnevnu štampu. Izveštavaj se. Ustani u pet, navuci čiste čarape i šibaj na posao. Zavuci se negde i kunjaj. Čekaj penziju. Muvaj se. Igraj mice. Igraj tombolu. Popunjavaj glasačke listiće. Rešavaj ukrštene reči. Gaji piliće. Snađi se. Muvaj se još malo. Budi čovek: ne ubijaj i ne kradi i izađi na izbore. I ne kenjaj po pločniku. Nedolično je takvo ponašanje. Do moga. Kao da, jebi ga, ja to ne znam? Onda ta dva musava klinca. Nose kuče. Štrokavi su i nedovoljno uhranjeni i kukavni svo troje. Izjebani iz starta. Siroti čovečuljci. Postali su infantilni starci. Suviše rano. Prilazi im žena, sva nesrazmerna: velika glava, ogromno dupe, kilograma i kilograma i trbuha koliko hoćeš; mnogo je tu bureka trošeno za doručak. Suviše slavskog pečenja. Sada drži kifle kao vrstu dijete. Kombinuje ishranu. Forsira biljne produkte. Sputava se. Postoji li neki muškarac u njenom životu? Recimo da ne. Kida lep komad i hrani malog džukca. Zbližuju se. Pas postaje njen ortak. Umiljava joj se. Glumac je do jaja, kao jebeni oskarovac. Boli ga patka: makar će pošteno da se najede. Ova mu tepa: "oh, lepi moj, evo ti...na...". Tužnooki klinci popizdeli: a nama? Tenk im kaže: "vama je deco ovde nešto ostalo nejasno?". "Gospođo, jeb'o Vam nos govno...", odgovaraju joj u glas. Udaljio sam se: neprijatno bi bilo sve to dalje posmatrati. Čim ugledaš nešto tako oštro, brzo okreni glavu u suprotnu stranu. I beži. Uvali se u neku kafanu, naručuj svoja pića i ne razmišljaj niočemu. Osmatraj. I cirkaj. Ako prođe par bajnih nogu, navedi mi jedan - jedini valjani razlog što ih, recimo, ne bi bilo i dvostruko više. Poradi na tome. Ja tako uvek činim. To je zato što ne raspolažem drugim načinima. Kapiraš? Obavio sam pivo u Kolarcu, krenuo dalje. Podignem pogled i vidim je kako čuči iza zamagljenog prozorskog stakla. Starija žena. Osušeno lice, ugašene oči, sve ti to govori: ovo ovde - to su ti straćene godine. Kratko pozno životno doba. Ne obraćam pažnju, osim kad trebam da ustupim mesto. Nemam ti ja vremena za to. Moj se život sastoji od ograničenog broja dana. Trebaju mi ti dani, u što većoj količini. Imam neke planove u vezi sa tim. A vreme nagriza, usitnjava, razgolićuje, podjebava, itd. Čovek se troši i potroši, na ovaj ili onaj način. Ponekad čarolija umire u 12:01 po ponoći. Onda od prve dame dobiješ turobnu babu. Od moćnog, nebeskog konja - magarca koji tegli. Od divljeg tigra - domaću mačku. Od jabuke rumenih obraza - nadrkanu bundevu. Ili: od mlade kurve, - kurvu matoru. Svejedno. Loš uticaj je loš uticaj. Uostalom, jedna-jedina jebada može da se izvede na milion najrazličitijih načina. Pogledaj naslov: laboratorijski eksperiment uspeo, sićušni kućni miš - mrtav. Gospodo, o čemu mi to ovde razgovaramo? Molim vas, dajte da se ne lažemo više; ne oduzimajte mi vreme - nemam ga ni za sebe u dovoljnim količinama. Starost jednako detinjstvo plus mladost plus srednjovečnost. Vodi računa o rezultatima svog postojanja. Ili ne vodi. Tvoj račun - tvoj problem. Kupujem omiljeni sladoled. Odličan ukus. Sitna poslastica. Ipak, osveži te. Pa, da. Uostalom, život i čine male stvari. Deljem jebeni Kapri i mislim da je to zaista to. Kao sav običan svet ustajem u zoru da bih uživao u izlasku Sunca; u podne, obično užinam sendvič sa sirom, šunkom i salatom; poslepodne, čitaću novine, popiću šoljicu čaja, umakaću keks; večeras ću gledati "Zabavu i kikotanje za milione" i grickaću najrazličitije grickalice. Ukucaću, možda, poneku pričicu, pesmicu, tekstić. Recimo: "Bila jednom jedna mala Hajdi...". A noćas ću ljudski i pošteno da ga drkam. Pomislio sam da će i ovo proteći kao i obično. Ali, nije. U visini pasaža ka Obilićevom Vencu, dogodilo mi se čudo: video sam jednog od svojih bogova. Bupnula je pred mene. Pokretni pejzaži džungle u maglovitoj pustoši. Remek-delo prirode. Blještala je. I bupnula. Kratka, smeđa kosa. Preplanula koža, negovana i čista i glatka. Struk taman da ga obuhvatiš palcem i kažiprstom. Butine, stvorene da ih ti oblikuješ; črste ali elastične, kao plastelin. Ostalo, - slatko, kao medom premazano. Nešto do sada neviđeno. Da se čovek usere! To telo se lagano micalo kroz kosmos, kao Sunce: vidiš ga danas i smeš da se zakuneš u njega i sutra. Sunce je pouzdana opklada; nikada ne omane; nije nam uskratilo ni jedan dan, zar ne? Oduvek je bilo tu. Nije mi jasno kako mu ne dosadi? Gde su sad svi ti šiljokurani, astronauti? Imaju li ti druškani hrabrosti tu da slete i da se puvakaju? Neka mu priđu ako smeju. Nešto ne vidim državne zastave na površini Sunca u poslednje vreme. Prestao sam da razmišljam o tome. Ubrzao sam korak, pričvrljio se bliže njoj. Uhvatio sam odličan položaj, malo ulevo. Kibio sam je. Suknja, lagana kao vrapčevo perce, nije predstavljala nikakav problem. Duneš i ona odleti. Posle sve vidiš. Nije mi to bio nikakav izazov. Želeo sam da ovo potraje. Gledao sam i u njena stopala. I gledao i gledao i nagađao. I kašljucao. Nije me konstatovala. Za mene je ostala dostojanstvena i nezainteresovana i hladna, kao mleko iz frižidera. Ovlažio sam do jaja. U svojim fantazijama dodelio sam joj počasno mesto. Ponašao sam se kao nekakav kulov. Pratio sam je i dalje. Normalno. "Ulica je bila široka, ali je moj osmeh bio još širi; prolaznici su me čudno gledali i ništa im nije bilo jasno; psić mi je zapišao cipelu a golub me ciljao sa neba - njihova iskrenost je zadivljujuća. Dan je spolja bio vreo, a ljudi su se kočili iznutra; suviše položenih zakletvi, suviše potpisanih ugovora; još jedno rešenje za iseljenje; potreban im je dobar advokat. Odraće ih, to je sve. Džepovi su mi prazni i košulja mi je prašnjava; leva me cipela žulja, a desna mi landara; ipak, hodam sa svrhom, nanjušio sam nešto ozbiljno, nije mi potreban pas-vodič. Sićušni detektiv guta krupan zalogaj i razrešava naročito-zajeban-i-zamršen slučaj; na vrbi je rodilo grožđe, a mesec je bio limburg kada sam poslednji put bio neko-i- nešto; sada se mi se to ponovo događa; biti čovek - lep je to doživljaj; volšeban je to osećaj; prija ti do jaja." "posvećeno roštilju, Pajčetu, i veselom društvu od sinoć" Pzdrv, W,W,3.
književnost.992 miobrado,
PRISTUP KNJIŽEVNOM DJELU, naziv za vrlo složeno pitanje kako objasniti književno djelo, na koje se njegove osobine i strane usmjeriti, koja svojstva istaknuti i naglasiti; ukratko: što, koliko i na koji način govoriti o književnom djelu, odabranom književnom tekstu i određenoj književnoj pojavi. Riječ je o jednom od onih ključnih problema nauke o književnosti koji su toliko stari koliko i samo društvo i koji se uvijek i iznova ponavljaju kao novi problemi u svakom povijesnom času. I pogotovu u ovom kad se izriču novi sudovi i kad se ustaljene vrijednosti moraju prevrednovati... DR Tvrtko Čubelić (KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 429.)
književnost.993 mcar,
Sve što vidim i sve što znam Pogled. Naizgled običan dan. Posao, pa ručak, pa dremanje uz novine. Vesti sa radija su uvek loše. Nekako ih treba zaobići. Iz nedalekog školskog dvorišta dopiru povici, to se deca igraju. Čuje se njihova uzbudjena vriska, sigurno je veliki odmor i oni trče dvorištem. A da li znam da sam i ja nekada bio djak u tom istom školskom dvorištu? Isto tako. Prelazim pogledom sobu u kojoj živim već toliko godina, unapred znam položaj svih predmeta. Neke od njih sam ja postavio u njihov trenutni položaj. Sad, kao proleće je, napolju se sunce muči s oblacima. Ustanem li i pogledam kroz prozor videću prizor koji se malo promenio u zadnjih tridesetak godina. Jedno stablo je davno srušila oluja, nadzidali su neke krovove, ali u biti sve je skoro isto. Isto. Da li je vreme stalo, da li ja više normalno ne spoznajem proticanje vremena. Nema razloga i potrebe da ustajem i gledam kroz prozor, sve dobro znam. Dvorište oivičeno utilitarnim stambenim zgradama, jedan samački hotel. U njemu žive ljudi kojima su moćnici pomoću rata uništili živote zbog lične koristi i zadovoljstva. Sada se mogu čuti dok ponekad iz dubine grla pevaju glasno pesme zavičaja koji je uništen i koji oni za života više neće videti. Sve su to ostaci eksperimenta u kome pripadnici različitih klasa žive jedni kraj drugih, moglo bi se reći zajedno. Moji susedi, ljudi koji me poznaju. Moj grad. Izadjem li iz stana, šta će me dočekati, uvek isti lift, uvek iste stepenice, uvek ista boja poštanskih sandučića. Kapija. ôDobar danö - ôDobar danö. Dvorište. Pas lutalica o kome se neko brine. Odvija se ta spirala, odvija se taj pogled sve dalje, sve šire i sve jednako, poznato, vidjeno. Ja znam taj pogled, znam ono što ću videti ako pogledam. Znam za krike lavova koji dopiru iz zoološkog vrta smeštenog u opkopima stare tvrdjave. Neke ulice koje vode prema hridini, kičmi mog grada još uvek imaju kaldrmu. Stare oronule zgrade, miris podruma koji dopire na ulicu, mačke koje velikom brzinom beže i vire ispod parkiranih automobila. Tu u blizini uskoro će cvetati lipe. Leti kore od lubenica ispred kontejnera za smeće, tišina nedeljnog popodneva. Iz stanova dopiru zvuci ručka. Muževi peru kola i slušaju radio prenos utakmica. Žene zveckaju tanjirima, deca se neumorno igraju. Padaju snegovi, tope se pahulje na asfaltu. Da, tramvaji, uvek isti, sada crveni, nekada zeleni. Prolaze, vuku se po šinama, zimi, kada je zemlja zaledjena, skoro nečujno. Razleže se topli zvuk tramvaja, dragi zvuk tramvaja. čelične šine se blistaju na jutarnjem suncu. Dečak posmatra svet iz tramvaja. Stari gospodin seća se mladosti iz tramvaja. Tišina. Nogu pred nogu u kratkim pantalonama leti. Zvuk jesenjeg krckavog lišća. Isti kamioni koji prevoze lubenice, kupus ili krompir, u zavisnosti od doba godine. Ledeni istočni vetar ponekad brije gradom, zavlači se u pukotine, isteruje prašinu i smeće. Ostavlja mirno, netaknuto nebo, daleke mirise severa i iskustvo o mogućnosti prosvetljenja i pročišćenja. Onda iznenada dodje proleće.. Pogled sa grebena. Severne ravnice u zavesi oblaka, nepojmljiva beskrajnost nizije. Oluje koje dolaze sa zapada. Svakodnevna smrt sunca u vodama reka, beskrajno budistički smirena voda. Osjaj koji traje dugo posle zalaska leti. Veličanstveni dnevni tranzijent, autoput sa oblake koji promiču sa zapada, sa dalekog Atlantika. Prvi znaci oluje koji se upravo odavde najjasnije vide. Mesto koje kaže: budi ponosan što ovde stojiš. A kad se dan umiri, kad padne noć, kad se na rečnim obalama čuju skokovi žaba. A tada? Pitaš se: otkud to da postojim i osećam sve ovo? Onda Mesec izadje iza stare mračne tvrdjave. Kome da kažeš - ko će te razumeti? Ko još može da kaže da je pogledao u sve ulaze starih zgrada, da se vozio svim prastarim liftovima iz tridesetih? Koga to uopšte zanima? Istina. Ali zašto se zavaravati. Sve to što vidim i znam, to su refleksije, prošlost, toga nema. Opsena. U stvari već, godinama toga nema. Godinama već zazirem od suseda: mogli bi pokušati da budu ljubazni, mogli bi pokušati da budu neljubazni. Kradu sijalice iz lifta i više ih jedino zanima kako da što duže ostanu ispred svoje male plave TV kutije iz koje ih zasipaju radostima virtuelnog življenja. Ulice su teško prohodne za one koji se nisu prilagodili - iako im je formalno dozvoljeno da se slobodno kreću, oni se usled svojih vlastitih sistema razmišljanja kriju i leže u svojim zapećcima u poluhalucinantnom polusnu. U širokoj ulici kojom prolazi tramvaj potkresali su ogromna stabla platana, od moćnih grana preostali su bedni patrljci. Kapije tvrdjave zjape otvorene, trule, naherene, neprijatelj je lagano zauzeo sve. Inteligentno. nije rukovao zabranama i naredbama. Imao je mnogo strašniju alatku: obesmišljavanje. Jer stvari, predmeti, institucije i ljudi nastavili su da postoje, ali ovoga puta lišeni svoga smisla, nestvarni i svedeni na nivo lažnih simbola. Ostati sam sa svojom sramotom, sa svojom razgolićenom suštinom. Rekli su nam: ôEto to ste vi, pogledajte se. Pogledajte kako ste gladni. Zar u vama postoji išta osim bezumne sebične gladi, bilo šta što makar i podseća na želju, ako ne za slobodom onda barem za nekim lepšim i boljim životom. Sami ste, trzate se na svaki zvuk, u večitom strahu jedni od drugih. Izmedju vas nema viŠe ničega. Niko od vas više ne oseća da je deo celine.ö U tom smislu Oni buše, skidaju kamenje, izvaljuju polugom prastare cigle. Suravaju. Menjaju. Manifestacije umrtvljenja, pretvaranja u pustoš, polako se šire i zauzimaju sve veću površinu, kao kraste. Ali kada se dan smiri i padne noć, tada sve njihove novokomponovane gradjevine padnu u istost, tvrdjava se ukaže onakva kakva je nekada bila, i kaže: ôBila sam kapija.ö Zato i dalje obilazim kao pas svoju teritoriju, kad ulice opuste, podjem po stoti, hiljaditi put istom putanjom. Raspoznajem nove rane, raspoznajem nove čireve iznikle na trotoarima, tešim se preostalim strukturama davno prošlog. Sve je samo naizgled normalno, ipak prizor me ne može zavarati, ono što vidim ne može ugušiti taj osećaj da znam da nije dobro, da nešto nije u redu, kao saznanje da su tragovi zločina blizu, možda su žrtve plitko zakopane, tu na dečijem igralištu, možda pioniri zločina vode prodavnicu prekoputa. Slaba je i nesigurna ta granica kojom je obeležen moj svet. I svakim dan ostaje mi sve manje. Ostaje drvenarija, ostaju predmeti koje je teško uništiti, osmehuju mi se zidovi. Jedan svet je mrtav, kakva je korist ili šteta od toga? Da li je uništenje objektivno donelo nešto dobro ili loše? To su pitanja na koje je nemoguće odgovoriti. Umirao je ipak stari svet polako, prvo su demontirali smeh, uveli bedu i strah. Onda su polako započeli ukidanje boja, godinama su ih strugali. Na kraju su ukinuli i senke. Na posletku su ukinuli i kompleksnost slike, sveli stvarnost na pojednostavljene šeme. Pretražili su grad loveći poslednje ostatke struktura koje su još odolevale. Ostala je prošlost u tragovima. Tako sada živimo medju crno-belim obrisima koji više ne podsećaju na ono što ljudski razum može da prihvati kao stvarnost. Naviknuti smo. Sada se i ulice sužavaju: hodamo zaglibljeni u neprozirnoj, mutnoj želatinoznoj masi. Neki se pri tome smeju i dobacuju jedni drugima. Kažem: ôOstali su ljudiö, ali i ta rečenica je laž kao u ostalom i sve druge izjavne rečenice u svetu iz koga je ukradena logika. Noću su došli lopovi, izneli sve i ostavili samo ogoljene zidove. Ko je ostao čovek posle svega? Oni koji su to bili davno su poludeli usled samog proživljavanja ove i ovakve stvarnosti. I oni više ne valjaju ni sebi ni drugima. Oni drugi, ostali su da sada ônormalno živeö neuznemireni i odvojeni od bilo kakve solidarnosti i saosećajnosti. Sami. Potpuno sami. Trzaji Svaki put, gledajući dole u zemlju, osećajući nogama asfalt, čekam da otpočne, čekam da krene samo od sebe, da udahne ritam tom kretanju i da ubrzanje mislima. Svaki put, bez gledanja, poznajući svaku mrvu prostora i svaki kamen te putanje u kojoj se smenjuju ulice, raskrsnice, parkovi. Devetnaestovekovne mahale, uske uličice sa jednostavnim, prizemnim trošnim zgradama. Bašte pune ruža, kolovozi na kojima musava deca igraju fudbal. Udarac lopte u zid. Lokalni mangupi. Kafane u kojima se svi znaju. Jedna muva sleće na prljavu čašu. Dalje, vile uspešnih poslovnih ljudi iz medjuratnog perioda. Svaki kvadratni santimetar preostalih delova fasade odslikava njihovu želju da se približe velikom svetu, potrebu da se bude bliže umetnosti. Stanje duha u kome se pokušava da razume, a ako se ne razume plaća se onome ko razume. Prefinjenost koja se ne zaustavlja na ovim individualnim kućama, ona se širi i u centar, nalazi se u ulazima starih zgrada, veliki holovi sa pločicama, masivna ulazna vrata, i taj neobični osećaj što lebdi. Moderna kasnih tridesetih stapa se sa siromaštvom socrealističkih oblika, koji brzo nestaju i ustupaju mestu utilitarnom internacionalnom stilu. Budući čedo industrije, te su zgrade jednobrazne, ali i medju njima poneki biser, po koja uspela koncepcija. Ružna satelitska naselja, neobični zaseoci okruženi zgradama, Ciganske mahale. Naizgled grada nema, a ipak on je tu, sveprisutan i prožimajući. Ili bih hteo da taj grad i dalje traje oko mene? Zato uvek nastavim da hodam, sam ili sa nekim ko razume. Svaki put hodam, isto, ritualno obilazeći neka mesta, neka poznata i važna mesta, izgovarajući imena tih mesta. Sećajući se. Ritual nije jasno definisan. Hodanje mu daje smisao. Hodanje kao mogućnost i naziranje slobode, normalnog života, onoga čega nema i ne može da se vrati. Na uglovima su neki drugi ljudi, govore mojim jezikom, ali ih više ne razumem. Nijhova nadanja i strahovi nisu moji, ono sa čim se oni bez razmišljanja mire je nešto na šta ne mogu da pristanem. Prolazimo jedni pored drugih, sve nas je manje. Po neki put okupimo se na uglu ili kod nekoga. Nema svrhe da izadjemo u grad koji nije više naš. Razgovaramo o drugim stvarima, o drugim zemljama. Znamo kako je pogrešno vezivati se za države, zidove i uspomene, zato nam je lakše zajedno. Vreme prolazi, a mi ga imamo možda za još jedno pivo ili još jednu temu. Evociramo uspomene, izgovaramo. Pominjemo krivca, gušeći se zbog veličine zločina trudimo se da i dalje govorimo. Iz usta više ne izlaze suvisle reči, samo emocije nezaustavljivo lipte. Zar nas nije sramota, ta melanholija je već dobro poznata, ona je možda samo izgovor. Jer nismo učinili ništa da se spasemo ili je sve što smo učinili bilo nedovoljno i mlako? Govorimo isto, opet pričamo isto. Kao da tom našm mantrom možemo oterati zle duhove. Kao da tom našom bajalicom možemo ukinuti neprirodni i nenormalni poredak stvari, progledati kroz neprozirnu pomračinu. Kraj. Noć je vedra. Grad je prazan a taksista umoran. Ipak, on vozi brzo i pored nas promiču svetla osvetljenih izloga. On na sreću ćuti, sa radija dopire neka stara muzika. Gledam kroz prozor i očima gutam te ulice, te izloge. Očima gutam te sive strukture. Grad je sada najlepši jer je prazan. Nekoliko putnika sedi na klupi što više i nije važno. Otišao sam, odlazim, ovo su reminiscencije, ostaci, prah. Nadam se samo da će uskoro zora, da pre odlaska vidim krovove obasjane prvim, nevinim i nežnim zracima sunca. ôKao nevina bebaö, pomislih, ôprazan i čistö. U stvari, grad je divan dok se budi. MC 8/98 Bolje da je nikad nisam napisao
književnost.994 miobrado,
ROMAN, najprikladniji pripovjedački oblik, gotovo uvijek u prozi, u kojemu se može obuhvatiti i svestrano prikazati doživljaj punoće svijeta, života, društva i čovjeka. Postojao je i u ranijim stoljećima u različitim oblicima, ali je od XIX st. postao književni oblik primijenjen na svim stranama sveta. Veliki epovi i epopeje iz najranijih stoljeća, pisani u stihu, imaju bitne značajke suvremenoga romana, kad ih uporedimo prema opsegu i obuhvatnosti događaja i likova, prema osnovnom narativnom tonu i osnovnom književnom zadatku. Ali užu srodnost suvremenoga proznog romana naći ćemo u srednjevekovnim viteškim romanima i još starijim kasnogrčkim ljubavnim romanom _Erotikon_ (pripovjest s ljubavnom temom), jer oni napuštaju javnu djelatnost i život likova, a počinju obrađivati privatni život i svijet s njegovim intimnim očitovanjima i unutrašnjim, skrivenim motivima. Široki raspon u građi romana omogućava ovome obliku trajne izmjene i neprekinut razvoj. Stoga je povjest romana svestrano raznolika i bogata. Bilo je više pokušaja da se romani jedne nacionalne književnosti odvojeno ili evropskih književnosti klasificiraju zajednički u različite skupine. Prema temi i predmetu opisivanja govori se o _pustolovnom_, _avanturističkom_, _kriminalističkom_, _historijskom_, _socijalnom_, _psihološkom_ romanu. Prema načinu pristupanja govori se o _humorističkom_, _satiričkom_, _publicističkom_ romanu. Prema načinu izgradnje govori se o _stepenastom_ romanu, o _prstenastom_ romanu i o _paralelno građenom_ romanu. Govori se o romanima kojima je osnova ili zbivanje (akcija), ili ličnost (figura), ili prostor (odnosno drutvo). Ali su sve dosadašnje klasifikacije romana samo djelomično opravdane, pogotovu kad je riječ o boljim i najboljim ostvarenjima. Svaki je bolji roman svijet za sebe, i ne može se potpuno uklopiti ni u jednu skupinu, a samo se neke njegove osobine mogu podudarati s navedenim klasifikacijama... DR Tvrtko Čubelić (KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 470.)
književnost.995 willow,
Izvan fokusa Poštovane dame i gospodo: moj je slučaj nedovoljno ispitan. čučim u vakumu, zarobljen. bez ijedne individualne ideje bez iole jasne konačne koncepcije. tumaram, muvam se. opet tumaram. štrikam mlazom po peskovitim dubinama. mašem krilima po maglovitim obzorjima noći. jebavam ale i sam sjeban. nikakav veliki plan tu ne postoji. samo tupavo švrćkanje sićušnog vrzmajućeg čovečuljka dementnim civilizacijskim prostorima. Posao: doveden sam u jednu neobičnu situaciju: drndam se po čitav dan za trivijalnu sumu novca - postao sam jeftin kurajber; kikiriki drkadžija; izdrkani semenkar. na ljubavnim terenima takođe ni tu ništa novo: poslednja me od njih šutnula na maštovit način: objasnila mi da nemam nikakvih sličnosti sa njenim omiljenim jebenim sportašem i zatim mi spustila slušalicu. tada sam pomislio: pa, dobro; tako to funkcioniše; te stvari uspevaju od slučaja do slučaja, zar ne? normalno. bilo je to pre dve godine. Ljudi: mnoge od njih nikad neću uspeti da razumem. a ni oni mene. a ni ja sam sebe. a ni oni sebe same. skakućem u mestu kao loptica-skočica. buljim kroz uske šupljine. ulećem u klopku figuri crnog lovca. baljezgam. ispao sam iz igre. živim totalno izvan fokusa. Oh...? Aha, trenutačno - pesimista sam. ali samo do sledeće prilike. kad ću opet vrlo rado biti optimista. naravno, u korist tvoju i u korist moju jer ovaj svet nije baš do te mere sjeban: još uvek su bolji uslovi života ovde nego, recimo, na Marsu, zar ne? Pzdrv, W,W,3.
književnost.996 dalex,
Imamo često prilike da čitamo prevod ili prepev stranih dela na naš jezik. Evo jednog obrnutog primera... This night the dead have come to me Of yesteryear and ages past; Their chosen prey I seem to be; I image all that does not last. (...) This night all loves have come to me, All loves of time without a trace, Fast in the kiss of memory, Fast in eternity's embrace. (...) The eye unknown to man; no sense Of grief, of joyounsness no dream - That stony gaze, the space immense! Prepoznajete?
književnost.997 mcar,
Američki san Nesnosni šumovi prevare, kolaž holivudske sirotinje, oni se stalno osmehuju. Zloćudni tumor stabilnosti, nemirno klatno užasa. Titanik ubrzano tone. Gitarista sa automatom umesto gitare. Rzrogačene oči sapatnika, očajnika i ubica. Tačno u podne i svakog minuta, umire po jedan u najvećim mukama i idiotskim smeškom na licu ili bez lica. Prijateljski stisak ruke trgovaca oružjem, mala porno svečanost za čistunce i sveštenike i saučesnike. I ostale zaštitnike morala i koječega. Tamo daleko i tamo blizu. Ne pokušavaj da se sagneš, pederi su svuda oko tebe. Ne padati na kolena, nikako, milosti nema, odaberi svoju zabranu. Voditeljka sere racionalno, polako brabonji. MTV ili Palma, više nije važno. Ne, ništa nije. Prodavci amajlija cupkaju na hladnoći, možda od sreće. Možda su odrpanci ruglo malogradjanske idile. I ne podsećaj nas ko smo. Uz pomoć uredbe o prosjacima, ili taocima, učinićemo čuda. Izbrijani marinac, Srpski ratnik, više granice nema, da li je bilo razlike. Devojčice, neumorno ciče ushićene novčanicama, zlatnim sandalama, gadeći se sperme. Maštajući o svemu tome. Veliki mozak istoka mantra prestrašeno sabirajući frekvencije moždanih talasa, levitirajući i prodajući se, sasvim polako, kako kad zora svane. Nemilosrdno, surova logika profita, kao kinesko mučenje, prefinjena. kao Jasenovac brutalna. Otkud ove Crne košulje, u pitanju je obična, najosnovnija kulturna provincija, kosturnica, zaključani dekadentni štit crvljive Evrope. Pijanac se sapliće, drhti u mraku, niz čelo se nešto sliva. Oštri alkoholni znoj. Aleluja. MC
književnost.998 kant,
> Imamo često prilike da čitamo prevod ili prepev stranih dela na > naš jezik. Evo jednog obrnutog primera... Teško je prevoditi poeziju, a da se ne izgubi mnogo... Nirvana Vladislav Petković - DIS Noćas su me pohodili mrtvi, Nova groblja i vekovi stari; Prilazili k meni kao žrtvi, Kao boji prolaznosti stvari. Noćas su me pohodila mora, Sva usahla, bez vala i pene, Mrtav vetar duvao je s gora, Trudio se svemir da pokrene. Noćas me je pohodila sreća Mrtvih duša i san mrtve ruže, Noćas bila sva mrtva proleća: I mirisi mrtvi svuda kruže. Noćas ljubav dolazila k meni, Mrtva ljubav iz sviju vremena, Zaljubljeni, smrću zagrljeni, Pod poljupcem mrtvih uspomena. I sve što je postojalo ikad, Svoju senku sve što imađaše, Sve što više javiti se nikad, Nikad neće - k meni dohođaše. Tu su bili umrli oblaci, Mrtvo vreme s istorijom dana, Tu su bili poginuli zraci: Svu selenu pritisnu nirvana. I nirvana imala je tada Pogled koji nema ljudsko oko: Bez oblaka, bez sreće, bez jada, Pogled mrtav i prazan duboko. I taj pogled, ko kam da je neki, Padao je na mene i snove, Na budućnost, na prostor daleki, Na ideje i sve misli nove. Noćas su me pohodili mrtvi, Nova groblja i vekovi stari; Prilazili k meni kao žrtvi, Kao boji prolaznosti stvari.
književnost.999 kant,
Kad sam već tu...Lično više volim Dučića, ali pesma koja sledi je, po mom skromnom mišljenju, jedna od najlepših na srpskom jeziku. Možda spava Vladislav Petković - DIS Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja, pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć, U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san, I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije, Staru pesmu, stare zveze, neki stari dan. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il te oči da su moja duša van mene, Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih; Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči, da su baš one, Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu, da me vide, šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad: Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća Što me gleda, što mi kaže, da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima iznad svakog zla. Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.
književnost.1000 miobrado,
SOCIJALISTIČKI REALIZAM, programski književni pravac koji je naročiti zamah dobio u Sovjetskom Savezu između dva rata i poslije drugoga svjetskog rata. Roman _Mati_ (1906) ruskog pisca Maksima Gorkog (1868-1936), posvećen borbi radničke klase u carističkoj Rusiji i izrađen prema programatskim i revolucionarnim ciljevima, postao je uzornim djelom i jednom od normi za stil socijalističkog realizma. Maksim Gorki proglašen je njegovim osnivačem. Mnogi su pisci kasnije pretjerivali u iznalaženju tema iz novoga društvenog života. Pretjerivalo se i u tome što su sva neposredna zbivanja ocijenjena mjerilima političke borbe i aktuelnih političkih odnosa. Zbog toga je tendencija za obranom socijalističkih ideala bila umjetno naglašena, a svi su umjetnički postupci svedeni na jedan jedini, tzv. tehniku bijelo-crno, bez spontane i prirodne polarizacije (v.) ; to je tzv. >>lakirovka<<. DR Tvrtko Čubelić (KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 511.-512.)
književnost.1001 miobrado,
MEMOARI (franc. mémoire sjećanje), djelo u kojemu pisac u obliku kraćih zapisa prikazuje prošle događaje kojima je bio suvremenik ili je u njima sudjelovao. Kao autobiografije, biografije, kronike, prema kojima ih je teže razgraničiti, tako i memoari mogu donijeti zanimljivu i korisnu građu o jednom razdoblju, o životu pisca i o književnim prilikama. DR Tvrtko Čubelić (KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 328.)
književnost.1002 dalex,
> Teško je prevoditi poeziju, a da se ne izgubi mnogo... > Nirvana Ne znaju Ameri šta propuštaju ;) Sećam se pre koju godinu, ortak je kupio u nekoj antikvarnici 'Utopljene duše' za nešto reda veličine 2 dinara... Btw, Dis je stradao u brodolomu, ali nisam siguran da li je u pitanju bio čuveni 'Titanik'. Zna neko?
književnost.1003 dalex,
> Kad sam već tu...Lično više volim Dučića, ali pesma koja sledi je, > po mom skromnom mišljenju, jedna od najlepših na srpskom jeziku. > Možda spava > Vladislav Petković - DIS Ja bih rekao da Dučić ima veću unutrašnju snagu i širinu, ali kao da je manji emotivni naboj u odnosu na ovu Disovu stvar ili na Lazinu neprevaziđenu 'Santa Maria della salute'... Duša Jovan Dučić ---- Zašto plačeš draga svu noć i dan ceo izgubljena sreća još je uvek sreća i taj jad u duši što te na nju seća to je jedan njezin zaostali deo Ne daj mutnoj snazi na sumorno oko sreća nikad ne mre ni onda kad mine taj eho kad čuješ iz daljine to još ona zbori u tebi, duboko U samotne noći kad žalosne šume reke pune zvezda gore pune sena do sluha još pesma ne dopire njena al duša je sluti, čuje i razume
književnost.1004 kant,
> Btw, Dis je stradao u brodolomu, ali nisam siguran da li je u > pitanju bio čuveni 'Titanik'. Zna neko? Nije. Ne znam ime broda, ali se DIS udavio 1917. prilikom povlačenja naše vojske sa Krfa. Brod je, mislim, bio torpedovan.
književnost.1005 kant,
> Ja bih rekao da Dučić ima veću unutrašnju snagu i širinu, ali > kao da je manji emotivni naboj u odnosu na ovu Disovu stvar ili > na Lazinu neprevaziđenu 'Santa Maria della salute'... Delimično je to stvar ukusa ali, ne želeći da potcenjujem Lazu Kostića, mislim da "Santa Maria.." nije ni blizu nekih Dučićevih pesama. Da nije bilo tragične Lazine ljubavi prema Lenki Dunđerski i da pomenutu pesmu nije napisao pred smrt mislim da bi se ta pesma potpuno drugačije vrednovala, ali ljudi smo...Što se Dučića tiče, neke njegove pesme su pravi biseri naše lirike, on je dubok i emotivan i nadasve trajan pesnik sa sposobnošću da u maltene jednom dahu prikaže neke od najskrivenijih delova ljudske duše. Nešto od toga sam slao ovamo s vremena na vreme, a kad smo već krenuli, u dve sledeće poruke idu "Santa Maria..." i Dučićev "Refren". P.S. "Dušu" sam takođe slao ranije, u tvom prepisu ima par grešaka. Možda i nije toliko važno, ali sa poezijom treba biti oprezan, ne zameri.
književnost.1006 kant,
SANTA MARIA DELLA SALUTE Laza Kostić Oprosti, majko sveta, oprosti, što naših gora požalih bor, na kom se, ustuk svakoje zlosti, blaženoj tebi podiže dvor; prezri, nebesnice, vrelo milosti, što ti zemaljski sagreši stvor: Kajan ti ljubim prečiste skute, Santa Maria della Salute. Zar nije lepše nosit lepotu, svodova tvojih postati stub, nego grejući svetsku lepotu u pepô spalit srce i lub; tonut o brodu, trunut u plotu, đavolu jelu a vragu dub? Zar nije lepše vekovat u te, Santa Maria della Salute? Oprosti, majko, mnogo sam strado, mnoge sam grehe pokajo ja; sve što je srce snivalo mlado, sve je to jave slomio ma'; za čim sam čezno, čemu se nado, sve je to davno pepô i pra', na ugod živu pakosti žute, Santa Maria della Salute. Trovala me je podmuklo, gnjilo, al ipak neću nikoga klet; što god je muke na mene bilo, da nikog za to ne krivi svet: Jer, što je duši lomilo krilo, te joj u jeku dušilo let, sve je to s ove glave, sa lude, Santa Maria della Salute! Tad moja vila preda me granu, lepše je ovaj ne vide vid; iz crnog mraka divna mi svanu, ko pesma slavlja u zorin svit; svaku mi mahom zaleči ranu, al težoj rani nastade brid: Što ću od milja, od muke ljute, Santa Maria della Salute? Ona me glednu. U dušu svesnu nikad još takav ne sinu gled; tim bi, što iz tog pogleda kresnu, svih vasiona stopila led, sve mi to nudi za čim god čeznu', jade pa slade, čemer pa med, svu svoju dušu, sve svoje žude, -svu večnost za te, divni trenute!- Santa Maria della Salute. Zar meni jadnom sva ta divota? Zar meni blago toliko sve? Zar meni starom, na dnu života, ta zlatna voćka što sad tek zre? Oh, slatka voćko tantalska roda, što nisi meni sazrela pre? Oprosti moje grešne zalute, Santa Maria della Salute. Dve se u meni pobiše sile, mozak i srce, pamet i slast, dugo su bojak strahovit bile, k'o besni oluj i stari hrast; napokon sile sustaše mile, vijugav mozak održa vlast, razlog i zapon pameti hude, Santa Maria della Salute. Pamet me stegnu, ja srce stisnu', utekoh mudro od sreće, lud, utekoh od nje - a ona svisnu. Pomrča sunce, večita stud, gasnuše zvezde, raj u plač briznu, smak sveta nasta i strašni sud. - O, svetski slome, o strašni sude, Santa Maria della Salute! U srcu slomljen, zbunjen u glavi, spomen je njezin sveti mi hram, kad mi se ona odonud javi, k'o da se Bog mi pojavi sam: U duši bola led mi se kravi, kroz nju sad vidim, od nje sve znam za što se mudrački mozgovi mute, Santa Maria della Salute. Dođe mi u snu. Ne kad je zove silnih mi želja navreli roj, ona mi dođe kad njojzi gove, tajne su sile sluškinje njoj. Navek su sa njom pojave nove, zemnih milina nebeski kroj. Tako mi do nje prostire pute, Santa Maria della Salute. U nas je sve ko u muža i žene, samo što nije briga i rad, sve su miline, al nežežene, strast nam se blaži u rajski hlad; starija ona sad je od mene, tamo ću biti dosta joj mlad, gde svih vremena razlike ćute, Santa Maria della Salute. A naša deca pesme su moje, tih sastanaka večiti trag; to se ne piše, to se ne poje, samo što dušom probije zrak. To razumemo samo nas dvoje, to je i raju prinovak drag, to tek u zanosu proroci slute, Santa Maria della Salute. A kad mi dođe da prsne glava o tog života hridovit kraj, najlepši san mi postaće java, moj ropac njeno: "Evo me, naj!" Iz ništavila u slavu slâvâ, iz beznjenice u raj, u raj! U raj, u raj, u njezin zagrljaj! Sve će se želje tu da probude, dušine žice sve da progude, zadivićemo svetske kolute, bogove silne, kamoli ljude, zvezdama ćemo pomerit pute, suncima zasut seljenske stude, da u sve kute zore zarude, da od miline dusi polude, Santa Maria della Salute.
književnost.1007 kant,
Refren Jovan Dučić Snevaj, da uvidiš da prolazni snovi još najbliže stoje postojanoj sreći; da ne pitaš nikad, zašto jadi ovi, a ne koji drugi, a ne koji treći. Ljubi, ljubi silno, uvek istovetan, u ljubavi samo ti ćeš jasno znati: kako malo treba da se bude sretan, i sto puta manje da se večno pati. I umri, da spaseš verovanje čisto, da si kad god stao pred istinom golom: i da u životu nisi jedno isto jednom zvao srećom, a drugi put bolom.
književnost.1008 miobrado,
DNEVNIK, 1) novine koje izlaze svaki dan; 2) djelo u kojemu se iznose doživljaji, zapažanja i razmišljanja kronološkim redom, iz dana u dan. Dnevnici su vrlo zanimljiva i vrijedna djela jer daju građu o neposrednom času i aktuelnim temama. Upoznaju nas potpunije s općim kulturnim stanjem i atmosferom u nekom razdoblju, kao i s neposrednim interesima i zapažanjem autora. Za upoznavanje ličnosti nekog pisca dnevnici mogu biti vrlo dragocjena vrela. Npr. _Davni dani_ Miroslava Krleže. DR Tvrtko Čubelić (KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 109.)
književnost.1009 dalex,
> Da nije bilo tragične Lazine ljubavi prema Lenki Dunđerski i > da pomenutu pesmu nije napisao pred smrt mislim da bi se ta pesma > potpuno drugačije vrednovala, ali ljudi smo... Po meni, veličina ove pesme jeste ono što je pridalo značaj istoriji sa Lenkom. Inspiracija za pesmu, dakle na neki način njen uzrok, leži u čudnovatosti, složenosti i tragediji same situacije, ali je Laza našao veličanstven način da je pretoči u pesmu, i to je ono što ju je ovekovečilo, da znamo, eto, za nju i danas. > Što se Dučića tiče, neke njegove pesme su pravi biseri naše lirike O Kostićevom životu znam po nešto, a o Dučićevom ne. Pitam se da li je to po onoj o dobrom i lošem glasu, kad se ima u vidu čuveni Lazin skandal (od svih baš) sa Zmajem. Nešto od njegove kontraverznosti ali ipak, izgleda, i genijalnosti, mogu da naslutim iz toga što se u jednoj od strofa SMdS (A naša deca...) govori na izvestan način o onome što ja napisah u prvom pasusu poruke... Lična ocena: Dučićevo delo verovatno je veće od Lazinog, ali ovom pesmom Kostić je dotakao samo nebo. > P.S. "Dušu" sam takođe slao ranije, u tvom prepisu ima par grešaka. Uključio mi se kriminalni deo mozga: jel namerno ona grehota/lepota, vasiona/visina i čini mi se još par? > Možda i nije toliko važno, ali sa poezijom treba biti oprezan, ne zameri. Primedba stoji, nema šta da zameram, nije nepoštovanje teksta uzrok. Uživanje_u_ovim_pesmama*amatersko_poznavanje^oskudica_u_vremenu = greška :) Ako imaš tu liriku u nekoj datoteci, lepo bi bilo da pošalješ. 'Reč' kasni...
književnost.1011 kum.djole,
>> po mom skromnom mišljenju, jedna od najlepših na srpskom jeziku. Dva skromna mišljenja.
književnost.1012 kant,
> Po meni, veličina ove pesme jeste ono što je pridalo značaj > istoriji sa Lenkom. Inspiracija za pesmu, dakle na neki način Ja, kao što već rekoh, mislim obratno, ali OK. > O Kostićevom životu znam po nešto, a o Dučićevom ne. Pitam se > da li je to po onoj o dobrom i lošem glasu, kad se ima u vidu O Dučiću se u ovoj zemlji od posle rata naovamo nije ni moglo mnogo toga čuti (u poslednjih nekoliko godina se i to, hvala Bogu, promenilo), što nije ni čudo s obzirom na političko opredeljenje. >> P.S. "Dušu" sam takođe slao ranije, u tvom prepisu ima par >> grešaka. > > Uključio mi se kriminalni deo mozga: jel namerno ona > grehota/lepota, vasiona/visina i čini mi se još par? E, sad moram priznati da te ne razumem baš najbolje. Na koju pesmu misliš? Ako se radi o "Duši" (mada toga tamo nema), poruka u kojoj sam to poslao je: CIVILIZACIJA.9:knjizevnost, poruka 6.373. > Ako imaš tu liriku u nekoj datoteci, lepo bi bilo da pošalješ. Koju liriku? Ako misliš na Dučićeve pesme ili na Antologiju, nemam ni jedno ni drugo u elektronskom obliku. Ovo što šaljem ponekad, to je kad mi, eto, dođe pa prekucam nešto što je, po meni, vredno čitanja. Mislim da je svojevremeno negde na internetu bio prepis Pavlovićeve (valjda) Antologije srpskog pesništva, čak mislim da sam to i skinuo, ali ne mogu trenutno da nađem taj fajl. Ukoliko ga pronađem negde, poslaću.
književnost.1013 miobrado,
GUSLARI, pjevači naših narodnih epskih pjesama. Jedan dio između njih bili su i stvaraoci pjesama, ali u pravilu ne treba izjednačavati narodne guslare sa stvaraocima narodnih pjesama. Umijeće guslanja i pjevanja pjesama nije identično s umijećem stvaralaštva pjesama. Razlikujemo nekoliko tipova narodnih guslara. Jedni su bili recitatori ili kazivači, tj. lijepo su i izražajno pjesmu govorili od početka do kraja. Imali su izvanredno pamćenje i bili su rado slušani, jer su ih slušaoci mogli najbolje razumjeti. Jedan od takvih bio je Tešan Podrugović, suvremenik Vuka Stefanovića Karadžića (1786-1864). Drugi su bili dobri pjevači i izvodili su epske pjesme pjevanjem. Prirodno je da su brže govorili, manje su bili razumljivi, ali su svojim pjevanjem privlačili pažnju. Primjer je takva pjevača Starac Milija, Vukov suvremenik. Treći se pjevači prate narodnim muzičkim instrumentima guslama ili tamburama. Ti su pjevači stekli najveći ugled, bili su najbrojniji i oni su dali pečat liku narodnog pjevača. Najpoznatiji je takav pjevač Filip Višnjić, sudionik u prvom srpskom ustanku (1904). To su osnovne tri skupine. Nemoguće je svakog pjevača narodnih pjesama tačno svrstati u jednu od skupina, ali oni najbolji razvili su tri gornja načina ili stila u izvođenju narodnih epskih pjesama. DR Tvrtko Čubelić (KNJŽEVNOST / Školski leksikon, >>Panorama<<, Zagreb 1967., str. 204.)
književnost.1014 gkosta,
> Nije. Ne znam ime broda, ali se DIS udavio 1917. prilikom povlacenja > nase vojske sa Krfa. Brod je, mislim, bio torpedovan. Tacno tako. Dis se utopio na torpedovanom brodu "Italija" iz Pariza u Jonskom moru 1917. godine (mislim da je u maju mesecu).
književnost.1015 dalex,
> E, sad moram priznati da te ne razumem baš najbolje. Na koju pesmu misliš? SMdS, 2 strofa 3 red, 6 strofa 4 red. > Mislim da je svojevremeno negde na internetu bio prepis Pavlovićeve > (valjda) Antologije srpskog pesništva, čak mislim da sam to i skinuo, > ali ne mogu trenutno da nađem taj fajl. Ukoliko ga pronađem negde, poslaću. Važi...
književnost.1016 willow,
Tuga u srcu Bili Holidej Čovek se obično veoma gadno oseća, recimo, kao sa mamurlukom nakon neprespavane noći, onda kada ustanovi da, na žalost, ne raspolaže određenim božanskim ukrasima tipa čudnovatih čarobnih štapića, koji bi mu omogućili da ljude i stvari spašava i usrećuje na način na koji to bogovi čine; a ako već nisam u mogućnosti da pružim odgovarajuću pomoć, ukloniću se sa puta onima koji to mogu. Komotno ću da se pokupim i da odem; tipično gubitničko razmišljanje. A pošto kucanje pesama valjda ne bi trebalo baš toliko da boli, hajde da i ja pokušam nešto: Neizmerna je količina tuge u srcu te ženske osobe. B.: to su ti čitavi okeani tuge, recimo, kao u slučaju Bili Holidej - visoko iznad uobičajenog proseka naše razumne ljudske trpeljivosti. njene su pesme usamljene, izgubljene i mračnjački orjentisane: kao cvet tame, biser, i čelično uže noći. obnevidele vodeničke utvare, panjevi i lica sa iskrivljenim, sićušnim očima gamižu njenim slikama - pejzažima iscrtanim ljubičastom kredom. u stručnoj literaturi pročitao sam da bi se takvo stanje moglo nazvati - još jedan blagi duševni poremećaj. ali prostim kombinovanjem ovih reči došao sam do zaključka da se takvi slučajevi mogu interpretirati i kao - poremećaj još jedne blage duše. "dušo, ti znaš i ja znam: u snu a i izvan sna izgledi su nam potpuno identični, tj., - nikakvi..." "o, B. molim te, nemoj tako da govoriš..." a i ako pokuša da tu melodiju svog srca saopšti čitavom svetu ovom nerazumnom svetu ljudi i stvari, sve će se završiti na način koji te podseti na ples obeznanjene balerine po podlozi od ledenih staklića. i istog trenutka, oko nje nastupiće haos: ljudi će krenuti da brbljaju, da baljezgaju, a bogovi će najednom zanemeti. da li je ljudska samilost u božjim rukama ili je možda božja samilost u ljudskim rukama, ja to ne znam - to je potpuno nebitno. znam samo da bi nekakva količina samilosti uvek trebala ovom svetu da bude pri ruci kao neka vrsta čudnovatog čarobnog štapića. tuga u srcu tog nesrećnog, uništenog, izbačenog iz igre bića želi napolje. mislim da se to može postići na jedan od ova dva načina: ili ako brbljivce prekineš u onome u čemu te drkadžije najviše uživaju to jest u njihovom baljezganju u tim njihovim malim napadima jebene logoreje i tako dalje, ili ako ćutljive bogove navedeš na razgovor o nekim, pre ili posle ali ipak manje-više zajedničkim temama. "posvećeno B." Pzdrv, W,W,3.
književnost.1017 m.s.pesic,
Radujem se povratku usera miobrado. U to ime, što bi rekao izvesni drug, da, mada nemam u elektronskom obliku, iskucam malo (redjeg) štiva. ******* Mlačna noć; u selu lavež; kasan Čuk il netopir; Ljubav cvijeća - miris jak i strasan Slavi tajni pir. Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan Kao srebren vir; Teške oči sklapaju se na san, S neba rosi mir. S mrkog tornja bat Broji pospan sat, Blaga svejtlost sipi s visina; kroz samoću muk, Sve je tiši huk: Željeznicu guta već daljina. Antun Gustav Matoš: Notturno
književnost.1018 m.s.pesic,
Ovo je zemlja burjana i drača, ovo je zemlja podlih suncokreta, ovo je zemlja pijanki i plača i leglo vrapca koji nisko leta. Ovo je zemlja burjana i drača. Ovo je zemlja gnojna, zdrava, jaka, al na njoj samo štir visoko djiko. Ovo je zemlja čmalih pupoljaka, plodove čije ne okusi niko. Ovo je zemlja gnojna, zdrava, jaka. Ovo je zemlja kasnoga cvetanja, ovo je zemlja mrazevi prerani', ovo je zemlja gde se mnogo sanja, a berbu misli tuča potamani. Ovo je zemlja kasnoga cvetanja. Ovo je zemlja otrovana krvi, korenje gdeno krepkog duba trune, orlovi ginu a blaguju crvi, gde se il kadi il pakleno kune. Ovo je zemlja otrovana krvi. Ovo je zemlja prokleta al moja; Maćeha moja, moja mati draga; o, ja te mrzim, jer te niko ko ja ne ljubi tako, moja mati draga! O, ti si zemlja prokleta, al moja! Veljko Petrović: Srpska zemlja
književnost.1019 m.s.pesic,
I posle ručka tako mnogo jela I pića stoji na stolu. Kroz stakla Prozorska, jesen uvela i bela Srca se naših izgleda dotakla. Pa ipak, nismo mi ni za šta krivi, Gospodo. Jesu protekla proleća Nemirna,lepa; ali neka živi Sumorna mis'o i našeg stoleća! Zamagljen pogled, bled oblak na čelu Naših dama jednu malu tajnu krije; Odricanje nemo, jednu čežnju svelu, Strast što je buktala i koje sad nije. Izgleda da danas više ne zanima Nas, umornu decu ovoga stoleća, Drugi i lepši pol; da se ne prima Nas nada i čednost budućih proleća. Neosetno, tiho pali smo pod vladu Drukčijeg, grubog, moćnog suverena: Alkohol tupi živce, ruši nadu Na čistu ljubav budućih vremena. Proklamovan vladar, nečujno, u meni Protivnika ima, mada ga se plaših; I čašu što se preliva i peni Dižem u slavu tradicija naših I lepih žena! Neka njin nagon ima I sad u nama svoje stare žrece; Nedostojno makar, uživajmo u njima, Ko žalosni oci nemoguće dece. Sve to neće dati ono što je prošlo; Al pohodie nas dah sreće nam stari, I što je tužno i s nategom došlo Imaće opet nenadmašne čari; Osetićemo miris ljubičica Starih, i ljubav, i nadu proleća, Pa ma i mlada a uvela lica - Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća. Sima Pandurović: Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća
književnost.1020 m.s.pesic,
Dogadja se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema. Miroslav Krleža: Čežnja
književnost.1021 m.s.pesic,
Iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvjek odlaziš. A šta će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi? O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom i biti nekom samo žena? Šta možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba? Antun Branko Šimić: Tužaljka
književnost.1022 m.s.pesic,
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prodje blaga svijetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah predji sav u zvijezde! Antun Branko Šimić: Opomena
književnost.1023 m.s.pesic,
Ne boj se, to je kao kad list padne pod granu, kao kad se noću izgubi poslednji šum, kao kad se s vrha gore pogleda na drugu stranu, kao kad za blagom mišlju odluta um. Ne boj se, to je kao kad se more najednom stiša i pokrije mutnim sjajem do u nedogled. Ne boj se, biće lako, kao što se lako spusti kiša, kao što pred suncem iščezne lako mesec bled. Ne boj se, biće to samo kao kad se u maglu tone, staze i izvori i svet se pomrači sav. Evo ti moje ruke, poslednje tanke spone, dokle se u pomrčinu bude otisnuo splav. Ne boj se, biće blago kao kad bela povesma proveju sa topola i legnu tlom kao cvet. Biće kao prelaz od jednog do drugog bola, ugledaćemo u jezeru rastužen sav oko sebe svet. Ne boj se, biće brzo kao kad se namakne zamka, uskovitlaće se samo oko nas prostor plav. Evo ti moje ruke, ona će biti slamka kojom je preko reke prebrodio iz bajke mrav. Nekada si, kao dete, koračao niz brvno, preko ponora sneg u tamnoj, vlažnoj česti, ne gledajući u dno pod sobom crno. Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti. Desanka Maksimović: Ne boj se
književnost.1024 m.s.pesic,
Vidim li koju ženu tebi da liči: u kaputu pepeljastom i belom šeširu, dešava se na ulici da zastanem. I mada znam odavno već da truneš, pomislim: možda si ti. Inače, ti znaš: u Boga nismo verovali ni ja ni ti. I zaista nema to sa njim veze što želim pred slikom tvojom kandilo da palim. Risto Ratković: Ikona
književnost.1025 m.s.pesic,
Da li si, sestro, rasla na livadi s vetrom koji se mlad zamrsi u cveće pa ti je lice kao da ga gladi krilom senke leptir što u snu proleće. Da li si, sestro, rasla kraj žala pa su ti oči šumne kao more, pa su ti dojke kao dva vala što se igranja ne umore. Ili si došla iz toplih ruda, iz bakarnih žica, iz tamne lave pa ti je glas tunel pun čuda a suza tela, nemir poplave. Ili si rasla medj peskom zlata, na dnu reke, u korenju vode pa su ti ruke oko moga vrata, dva mala izvora žedna slobode. Oskar Davičo: Ljubav
književnost.1026 m.s.pesic,
Petrolejka na komu golom i jedan teški, crni ram, i čovjek tih za stolom izbezumljeno sam. A teče tamna, gusta krv od duga skitanja, u gredi tupo dube crv, i niču čudna pitanja. Marin Franičević: Noć
književnost.1027 m.s.pesic,
More nas je trpelo, zabavljeno večnošću U sebi; i tako smo plovili, od obale Do obale, danima, noćima, godinama. Najlepše obale, naravno, nismo dodirnuli. Samo je vetar nosio iskidana vlakna Mirisa ogromnih voćnjaka na kraju sveta, Izvan pravca plovidbe; ali smo upoznali Ljubav i smrt, i nešto malo smisla, Tvrda zrnca zlata u pesku sećanja; Da, i ponos pustolovine, upraljan krvlju I opran čistim vetrovima, ispod zvezda U koje smo nevešto upisivali naša imena. Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli; Posada se rasula kao ogrlica; pukla je Nit naše sudbine. Kapetan smrskan pramcem broda. More je ostalo isto. Sve je ostalo isto. Brod rascvetanih rebara trune na polaznoj obali. Ali malo ko zna tajnu: nije važan svršetak. Važna je samo plovidba. Ivan V. Lalić: Argonauti Izvan pravca plovidbe
književnost.1028 m.s.pesic,
Na svijetu ima mnogo ljudi, koje nećemo upoznati; ko karta geografska njihov život šuti, i mi samo slutimo, što mogli bi nam dati perisustvom, u koje se nećemo uzdignuti. Na svijetu ima mnogo divnih žena, u hiljadu gradova, u svakom možda jedna, što mogla bi nas volit, čežnje naše sjena, a ne znajuć nas umrijet će njena usta žedna. Na svijetu ima mnogo gradova, različnih ko lica ljudska, i negdje živi neki čovjek bolji od brata ili prijatelja iz rodnog grada, gdje nam sudba uska ubaci život tužan od nezadovoljenih želja. Na svijetu ima mnogo bliskih ljudi, koje nećemo znati, i mjesta, gdje bi nam počinula misao izmorena, al ćemo s dušom srodnom ostati kobno nepoznati. Na svijetui ima mnogo ljudi, gradova i žena... Frano Alfirević: Ljudi, žene i gradovi
književnost.1029 kant,
>>> Uključio mi se kriminalni deo mozga: jel namerno ona >>> grehota/lepota, vasiona/visina i čini mi se još par? >>> > SMdS, 2 strofa 3 red, Da, sad mi je jasno. Nije namerno, mea culpa, a što se ovoga tiče: > 6 strofa 4 red. tu treba da stoji "vasiona" ako je verovati izdanju SKZ, uglavnom su što se toga tiče dosta precizni. Pronašao sam i onaj fajl koji sam obećao, zaista je u pitanju "Antologija" Miodraga Pavlovića, ide uz poruku (čist DOS .txt): > Antologija Srpske Poezije > > Editor Miodrag Pavlovic' > > verzija iz 1967. godine > > > > > _____________________________________________________________ > > For WWW addapted on February sixt 1996; by Predrag Stojkov > Ascii form of this document is taken from: > ftp://ftp.amu.edu.pl/pub/Serbo-Croat/ archive. > _____________________________________________________________ antolog.zip
književnost.1030 willow,
Otkud tebi to? Misliš, - u čemu je štos? e, pa vidiš: niti sam lep, niti pametan čovek, međutim, najveća je provala ta da su i pored toga, neke od njih za mene bile kao zvezde: doletale bi mi pravo kroz noć, niotkuda, darivajući me lepotom i pameću celokupnog jednog kosmosa. a to je već inspiracija oho-hooo slatka. prste da poližeš dok stvar istražuješ i eksploatišeš, miki. osobe suprotnog pola su kolevka, feder, ljuljaška i grob moj i moje umetnosti. Aha, baš tako! stvarno? o, da, - svakako! ne zajebavaš? o, ne, - nikako! Pzdrv, W,W,3.
književnost.1031 willow,
Bog te mazo Eto vidiš šta je sve jedna sposobna ženska u stanju da učini za tebe. zamisli pod pretpostavkom da sam ja samo čučala i čekala na tvoj sledeći potez: kurac bi nas dvoje sad sedeli ovde da smo svi mi manevrisali toliko dugo koliko i ti, zar ne? Mislim, tempo ti je bio užasno loš i sad je očigledno da sam odlično postupila kad sam odlučila da našu situaciju uzmem pod svoju kontrolu. pa zar nije tako? E, da: imam novu stvar. tebi posvećenu. ljubavna je. do jaja. pazi sad: "ne, nemoj mi prići - jer ti si jedan običan lenjivac i šeprtlja i verovatno bi sjebo nešto usput. sto-posto". kako ti se čini? ho, po toj tvojoj grimasi rekla bih da ti se sviđa. hmmm...ali možda sam umesto reči "lenjivac" trebala da ubacim nešto kao "panj" pa da bude efektnija. ili, recimo, "krtica iz pakla ludila". hmmm... I dobro je što nismo čekali na tebe, šta ti misliš? da se ne lažemo: imaš ti svojih kvaliteta. jedino je problem u tome što se oko nekih stvari baš i ne razumeš pa se oko njih ponašaš kao običan kulov. I prekini više da me ignorišeš. ajde, gukni nešto, majku mu... U pravu si... Odlično! ajde sad, miči dupe, jer idemo u krpe... Pa me povela sebi među čaršafe pod ćebe i na jastuk, a ja pomislih: bog te mazo, sve ovo će me na kraju i jebene glave koštati... A onda me bukvalno zaskočila i takoreći još zbunjenog ščepala me za vrat, povukla ka sebi i ubacila mi jezik sve do polovine leđa. Nije baš dugo potrajalo, mislim. jednostavno, bio je to jedan od onih površnih finih dubinskih zahvata - ustvari, sve ono što ponekad usfali i njima i nama. a vama? Pzdrv, W,W,3.
književnost.1032 shoom,
Evo dugo traženog update-a priča M.B. ... on koristi CHI na 286-ci pa sam stigao samo ovo da prebacim u Word7.0, uz dozvolu autora, naravno. Savakako preporučujem tekst o Ad-art-u i očekujem mailove podrške o stvaranju HTML prezentacije i proširivanju kruga delatnosti tog pokreta konkretnim prilozima. Jedna hitnost: treba mi spisak priča koje sam do sad poslao, da bih znao šta da ubuduće upldjem. Pa dobro, ko radi, taj i greši. :> Tu je i novi program FDN-a (DOF-a), i kako čujem ove godine je odlukom vlade rekordno smanjen broj upisanih. Neznam da li će biti štrajka (u kome je FDN učestvovao do sada) ali o tome će se odlučiti na sednici NNV ovih dana. Lično mislim da od toga neće biti ništa, ali ja se ionako ne pitam. Jednostavno, politički kadar koji smo imali je bio zauzet hedonističkim potrebama za kupanjem, sunčanjem, Sejšelima i izazivanjem paranoje kao nove oblasti koja se već godinama ozbiljno i naučno proučava u cilju stvaranja globalne strategije spašavanja sibirskih nuklearnih deponija. Trenutno se u IDN-u razvija semantička teorija stresne neuroze, paranoične i sociopatske modelne tržišne ekonomije, a u cilju stvaranja naprednog razvnoja unazađenja postojećih kretanja parametara i pingvina. Konkurencija je velika, pa mislim da bi trebalo razmisliti o oporezivanju Dobrih Ideja & Prirodnih pojava, te naći veze u inostranim ministarstvima pored sadašnjih (recimo ministarstvo Gledanja Li-ja kako hoda). mb2.arj
književnost.1033 dalex,
> Pronašao sam i onaj fajl koji sam obećao, zaista je u pitanju > "Antologija" Miodraga Pavlovića, ide uz poruku (čist DOS .txt): 10x, 10x Sada sam pogledao 'Dušu' i vidim da sam poslao jako izmenjenu :( Zato, evo još jednom kopije iz tvoje poruke. Duša Jovan Dučić Zašto plačeš, draga, svu noć i dan ceo: izgubljena sreća još je uvek sreća! I taj jad u duši što te na nju seća, to je jedan njezin zaostali deo. Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko: sreća nikad ne mre, ni onda kad mine. Taj eho kog jedva čuješ iz daljine, to još ona zbori u tebi duboko - u samotne noći, kad žalosno šume reke pune zvezda, gore pune sena... Do sluha ta pesma ne dopire njena, no duša je sluti, čuje, i razume... ---- ova konf., ova tema ----------------------- 6.373 ---
književnost.1034 willow,
Pismo verne čitalačke publike Poštovani gospodine taj-i-taj da ja sad Vama nešto kažem kao jedan dugogodišnji ovdašnji korisnik. ovako stoji stvar: pregledao sam neke od Vaših tekstova koje ste odašiljali ovde na Sezam ali pretežno iz dosade. mislim, ono što Vi kucate, - to su bljuvotine u očima boga. furgoni suza. folk muzika. reke ricinusa što teku kroz naš kraj. gradsko smeće što se iz save uliva u dunav. prvo: na kojem od mnogobrojnih svetskih jezika konkretno, Vi pišete? jer, vidite, ja Vas ništa pod milim bogom ne razumem. onda: molim Vas, zašto toliko pokušavate da ispadnete duhoviti? ta Vaša duhovitost je ponekad toliko isforsirana da me asocira na smicalicu i umobolni smešak tipa koji čuči u kadi s mlekom i flašira svoje podvodne prdeže. vickasto vickasto. ko vas je to naučio da se služite sve nekim otrcanim fazonima? primera radi: "blek stena ustaje. stoji, zeva, šošolji jajca kroz pidžamu..." stvarno nema smisla. da li ste to pokupili iz memoara edvarda kardelja? ima li išta smešno u tome kad bih ja, recimo, rekao Vama ovo: "a koji ste Vi kurac u horoskopu?" ho, je l' da da je smešno? govno da Vam se smrzne i osuši. ne zavaravajte se: Vi ste jedno obično mrtvo puvalo usko ograničenog dometa. ono što Vi možete sa Vašim rečima da učinite, - to bi mogla i moja pokojna baba iz titovog užica. priznajte: kada su Vas ojadili za spisateljski talenat? i zaključio bih pismo sa par manje-više retoričkih pitanja. recimo: konkretno, u čemu je Vaš problem? da li ste imali nesrećno detinjstvo provedeno bez sličica i klikera? čemu sve ovo? je li to zato što Vas trenutna žena maltretira i kinji? ako niste tehničar, onda: imate li dovoljno centimetara? kuda to, majku mu, idu sve te divlje svinje? šta najavljuju metereolozi? kakvi su nam izgledi za sutra? koji mi je to kulov na zlatiboru ukrao levu cipelu ispred vrata hotelske sobe? da li je elton džon normalan ili ne? na koliko sve načina možemo ućutkati milojka pantića? koliko je još svetskih ratova neophodno prirediti da bi reč "narod" konačno bila izbačena iz upotrebe? u kom se kontekstu upotrebljava uzrečica: "miki, marš po bostan!"? da li je čovekov najbolji prijatelj pas, ili žena? postoji li nebeski kanalizacioni sistem i ako ne, na koji način je u avionima regulisano pitanje odvođenje fekalija? i tako dalje. baj-baj, sad ja idem a Vi lepo razmislite i sa nestrpljenjem očekujem Vaš potanki odgovor na sva moja malopređašnja pitanja. i nemojte da se mrgudite nego mi sve recite, bar meni to možete. jer, kome ćete drugo ako ne svojoj poslušnoj i vernoj čitalačkoj publici. iskreno Vaš: i formalnost oko potpisa. Pzdrv, W,W,3.
književnost.1035 miobrado,
NOVOSADSKI NOKTURNO I Trinaesti mesec čuči na anteni snemoćao mrk i mračan u svom jadu neonske utvare moć i čar mu kradu suvišan je eto na nebeskoj sceni neugledan starčić od besa se peni posrće i pada psuje svoju vladu valjda ima neko pravo na nagradu za zasluge bivše sve u noćnoj smeni Zaljubljeni mogu i bez mesečine pesnici takođe Nije ko što beše o kako bi hteo da ih sve ošine pre no što mrtvački sanduk svoj isteše Samo teku noći on otiče s njima otiče i bledi Sluti: zima zima. II Utihnu huk Al šta to vredi u glavi tutnje bombarderi i nesanica već se ceri dok oštri sablje u zasedi I ove noći krv se ledi a krila nisu baš po meri O ko te snove izneveri te davne snove o pobedi Još jednom zalud sve iznova po lažnom tragu ravnoteže Bez kompasa je noć jalova bez uzglavlja a ciča steže Ej teža je od sveg kamenja ta krhka pena snoviđenja. Mihal Ramač (Preveo: autor) (ZVUCI I KOMEŠANJA / priređivač Miljurko Vukadinović, Pesmovnik ("antologija") novijeg pesništva u Srbiji: 87 pesnika, Istraživački centar SSO Srbije 1989. godine, str. 98.)
književnost.1036 miobrado,
"... I Draško Imaško ima svoju priču. Kao i mnogi naši ljudi, i on je bio predodređen za nadimak. Roditelji i okolina su u detinjstvu Dragoljuba Imamovića zvali Draža, a čim je pošao u gimnaziju, u Tuzli, drugovi su ga počeli zvati Draža Imam. Njemu se ovo skraćivanje prezimena sviđalo, ali mu se nije sviđalo skraćivanje imena. Pogotovu što su prve asocijacije vodile ka poznatoj istorijskoj ličnosti koja je postala sinonim za narodnog izdajnika. Zato je Dragoljub Imamović želeo da ga zovu nekako drugačije, pa je sugerisao da ga zovu Draško: Draško Imamović, ili još bolje Draško Imam. Kao Draško Imam on je i nastupio u Vojvodini i tako su ga, stvarno, u početku i zvali. Ali transformacija njegovog imena tu nije mogla da se završi. Mile Pufta, koji je voleo da izdeva imena i uopšte da se šali na tuđ račun, zvučno je uskladio njegovo ime i prezime. Počeo je Dragoljuba Imamovića zvati Draško Imaško. ..." Petar Milosavljević (Novi Sad na vatri, NIRO >>KNJIŽEVNE NOVINE<<, 1989. godine, str. 213. - 214., urednik Lj. Šop, Biblioteka: SUPERROMAN)
književnost.1037 willow,
Blaga, pažljivo negovana, i u čistoj pidžami početak kucanja: ponedeljak - 10:23 naveče; jedna nedelja, jedan mesec; i jedna godina. plus: poderana zavesa u potpunosti navučena preko prozorskog stakla, i maglovito zračenje bledunjave svetiljke, usamljene u svojoj nemogućnosti uspostavljanja uličnog osvetljenja. moja fiksacija: papirnata žuta etiketa prilepljena na boci belog vina, - tog jedanaesto-procentnog čudesno veštog napitka, spravljenog od uzgajanog grožđa Sovinjona, Rizlinga, - da ih ne nabrajam dalje: i to je sasvim dovoljno. i dok se po roze-ofarbanim sobnim zidovima sada muvaju nejasno obrubljene senke smućene lobanje ovog pečenog vrabca noći, on dolazi na ideju da bi se mnoge stvari možda i mogle dovesti u red; mada, - samo pod uslovom prisustva, da se tako izrazim - ničeg naročito specijalnog; recimo: neka to bude jedna blaga, pažljivo negovana, i u čistoj pidžami ženska osoba. o, jasno mi je kako sve ovo zvuči: pomalo patetično; ali, evo, vidite, primičem se polako poslednjem stihu: jer, kao što se i svakom pojedinačnom slučaju poezije dogodi da pre ili kasnije ode u fejd-aut, - tako i ovu pesmu konačno privodim kraju u 10:40, podcrtavam ono što je možda, - na neki način bitno, pa prelazim na narednu stranicu gde me dočekuje jedna osetno setna stvar pod odličnim nazivom: "Huk noći, međunožje duge i vrapčevo perce" Pzdrv, W,W,3.
književnost.1038 miobrado,
ZAVRŠNA POVELJA Zašio. Glavu. Zaključao u pčelu, vosak. Ponizan i sit. Kandžicama, udicama, vučen kud melem kud katancu svet, rez. Legao u sarkofag. Obvit leskovitim biljem oko struka: plač. Pustinjom: sa zubljama, keramičkim hvataljkama, pregradama, olujnim majkama - čopor. To javu saplićem tamnu. Još uvek. Kopač. Popločan. Rašljama. Vodenim talogom. Osedeo. Medaljon. Amfora. Prekrivena mahovinom: nastamba. Završna povelja. Nekom davnom bogu odlutali razlomi i bljesci. Snohvatica. Ulomljenost sveta. Zatitrala krv. Dragan Grbić (ZVUCI I KOMEŠANJA / priređivač Miljurko Vukadinović, Pesmovnik ("antologija") novijeg pesništva u Srbiji: 87 pesnika, Istraživački centar SSO Srbije 1989. godine, str. 204.)
književnost.1039 miobrado,
GOVNO - _ambivalentni dignitet Entiteta_ Govno je domaća životinja koja imitira rosu. Rosa je džez-orkestar koji priziva dugu. Duga je san o sreći ili neuki prorok. Neuki prorok je prasak iz kojeg se rađa Svemir. Svemir je viša sila ili tangenta sedmokrake zvezde. Zvezda je prirodna pojava koja liči na noć. Noć je Umetnost bića ili Golo Govno... Sava Damjanov ("Kolači, Obmane, Nonsensi" str. 156., izd. "Filip Višnjić", Bgd. 1989. god.)
književnost.1040 willow,
Bez ideje oko naslova... U ponedeljak, ja još uvek snažan i mlad i kosmat, popeo se stepeništem, tu, - do prvog sprata. Otvorio vrata, ušao. Kancelarijski je prostor bio pust kao svemir. Tu niste mogli da vidite ni jednu stvar u pokretu. Gde su mi kolege? Gde su svi ti novi poslovni kontakti? Gde su statue duboke i glatke i čvrste kao krastavci u papučama? Ko je sad od ranog jutra na redu da me kara? Etrom se širila neka bolesna, krmeljiva muzika. Čuperci užegle magle. Eterična dijareja. Vazduh je vonjao na štrokavu, umobolnu čarapu. Crno-beli TV prebivao je na stolu kao komirana kockica za jamb. Čučao je na drvenim štulama, uključen. Glas prefriganog voditelja bio je hrskav kao krekeri. Glavati neki sisoje. Lice, ispeglano kao lisnato testo, virilo mu je iznad leptir-mašne. Mutne, žućkaste, močvarne oči. Benigni druškan. Sav ružičast i sićušan i besmislen. Kao rotkvica. Došlo mi da se natrtim pred ekran i da mu prdnem u facu. I njemu i svetu koji je sve to dozvolio. Došlo mi da im sjebem svaku programsku šemu. Da jednom-zauvek šibnem sam. Ili još bolje, sa jednom blagom, čistom, i pažljivo negovanom ženskom osobom. Negde u 3 pizde materine odavde. U neku bezimenu vukojebinu. U dupe na vašar. Šta se to njih tiče, - gde? I da ponesem samo ono što mi je zaista do jaja neophodno. Neke stvari za svakodnevnu upotrebu. Kupaće gaće i papuče za plažu i peškir sa likom sirene, na primer. Muziku. Dovoljnu količinu vina za celovečernja urnisanja u serijama. Njeno omiljeno ohlađeno piće. Pribor za održavanje lične higijene. Svog psa. Knjige: Buk, Hemingvej, Hamsun, Miler, Selin. Da tu stvar odradim onako kako je i red. Da se zavučem pod duboki svileni sneg. I da me nema više za vas gospodo. Da se guzim po gnezdima i skrovitim mestima prirode. Kao medved, mrmot, krtica, skot. Da zviždim uz vetar kao nadrkani slavuj. Da skakućem teturjajući se, kao pijani vrabac. Prebivajući u nekom hladu uz tri obroka dnevno. Razbijajući se šarenim koktelima iz visokih čaša. Švrćkajući se duž hrpa sitnog, obećavajućeg peska s vetrom u ušima. Zavirujući čednim i toplim Havajskim ženama pod senzibilne suknje spravljene od šuštavog i lucidnog palminog lista. Kibeći im plamteće butine boje čokoladnog mleka. Ne plaćajući račune za električnu energiju i ogrev. Bez turšije. Izvan naših svakodnevnih, redovnih čekaonica. Bez istraumirane čekovne knjižice. Bez intimnih podataka unešenih u državni računar. Bez lične karte, dostupne organima MUP-a. S kitom ispruženom visoko u vis. Gužvajući nebeske čaršafe. Drkajući na pučini okeana. Jedući banane bez oljuštene kore. Na način na koji to svi nedovoljno dresirani četvoronošci čine. Potražujući jebeni plamen i loveći ne oglodanu srž. Pzdrv, W,W,3.
književnost.1041 miobrado,
FALSIFIKAT Ruka ti nije poslušna, mami te na drugačiji potpis. Dve-tri de- cenije se potpisuješ svuda gde treba i sada ovaj tvoj novi pot- pis ne priznaju, ne primaju nigde. Iz nužde bivšeg sebe falsifikuješ. Pal Bender (KLJUčEVI / Iz novijeg pesništva u Jugoslaviji / Izbor / Jovica Aćin, KOV, 1984. godine, str. 33.)
književnost.1042 miobrado,
IZ DNEVNIKA DRAŠKA REĐEPA "... Dolazi nam Radovan Popović. Povlačim ga u ugao. Slušaj, važno je da sam prisutan, nemoj ti da se skiraš zbog mojih suđenja. Ništa od toga. Važno je da bilo šta pišem i objavljujem u "Politici". A ja ću uzeti te starce, godišnjice, povode. Ko će o tome da ti piše, a neko mora. Zato, to ću ja, sve što su neki povodi, samo ti meni daj prostor u "Politici". O čemu ja ne znam da pišem, ja sam stručnjak za sve. Najbolje informisan čovek u Novom Sadu, sve znam. Držim Radovana popovića za ruku, gledam ga u oči. Sećam se. Tog sam ja čoveka napravio piscem. Mnogo sam ga zadužio, vraćaće mi do kraja života. Bože, koga sam ja sve napravio piscem, kad se samo setim! Kad se setim onog jadnog Zupca, pa Almažana ...Pričam mu onu anegdotu, najbolju definiciju Novog Sada: kada je neki čovek pogurao jednog čikicu u javnom saobraćaju, ovaj se obrecnuo "Molim vas, ne gurajte se, nije vam ovo Beograd!" ...A ipak, ja sam za novu politiku, za novi kurs, Srbija pre svega! Dosta je bilo onog autonomaškog! Bože, jadam se, s kakvim sam se ja provincijalcima družio! Boško Krunić, Žika berisavljević, kome sam sve morao da se udvaram, prema kome sam sve morao da budem snishodljiv. Kad se setim kako sam morao da pomažem onom dogmati Dušku Popoviću, oko "Golubnjače", da angažujem svoje ljude u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu. Pravili su te gluposti, ali, moram sebe da parafraziram: Nama ta predstava nije trebala. Fala bogu, morao sam i da čuvam svoju kožu. Iskreno govoreći imam desetak knjiga, najdraža mi je _U tminu zagledan_. Uostalom i knjige su prolazne ......" (Pisac, br. 7-8, od 10. VII 1990. godine, str. 1. i 2.)