FORUM.10

08 Dec 1993 - 01 Apr 1994

Topics

  1. gde.smo (26)
  2. jugoslavija (21)
  3. ex.yu (56)
  4. srbija (2430)
  5. svet (17)
  6. ljudska.prava (2)
  7. mediji (662)
  8. trac (130)
  9. devojke (1279)
  10. iseljenje (122)
  11. razno (79)
  12. unknown (89)

Messages - srbija

srbija.2317 squsovac, -> #2316, boris
> Ja sam baš i hteo postaviti pitanje koliko se snimak iz > reportaže (a ne dokumentarnog filma), može uzeti kao > dokaz. Svakako nije reč o reportaži već o izveštaju koji je 100% bio sačinjen od video materijala sa lica mesta. Reportaža je nešto potpuno drugačije od onoga što je obično videti na stranim TV. > Ti reče DVADESETAK PREGAčENIH, a ja DVA. Zanima me ko je > bliži? BTW da li je ta buba baš pregažena ili zakačena, > udarena i sl? Ja sam polemišući sa Jozefom Kraticom o mogućnošću odnosno nemogućnosšću bežanja sa fronta rekao da je čak jedan rezervista došao u Beograd "pregazivši pri tome 20-ak automobila". Posle si ti rekao da znaš sigurno da nije 20-ak nego samo dva, i da ja lažem jer sam neobjektivan i sl. Ja konačno lepo kažem: Sigurno nije dvadesetak, jasno je i bez filma da sam se slobodnije izrazio što zapravo za celu moju priču nije ni biolo bitno, tj. manje-više je sve jedno da li je transporterom pregaženo pet ili pedeset automobila. Ono što sam jasno napisao je da sigurno nisu "samo dva" kako si ti tvrdio jer se vide najmanje tri pregažena i još najmanje 5-8 oštećenih. Ona tri su upravo pregažena, a ne zakačena, udarena ili sl. Takođe svako ko iole poznaje Beograd jasno može da vidi da je reč o Sarajevskoj, a ne o Balkanskoj ulici. Svestan sam da ti je sada problem da "časno pobegneš" od diskusije koju si sam započeo pa sada pokušavaš da me nateraš da reagujem na malicioznu rečenicu o "vodičima" ili da se "upecam" na pitanje o sankcijama ne bi li prava tema pala u drugi plan. Ako već hoćeš - može i to. Sankcije ne smatram nepravednim. ;>
srbija.2318 fancy, -> #2316, boris
ŮŢ> Ti, ja, velika većina ljudi na SEZAM-u i još nekoliko miliona drugih ŮŢ> ljudi je bilo protiv rata i ostalih s*anja, gutali suzavac i još mnogo Nekoliko miliona..? Ne preteruj. Možda u celoj Srbiji nekoliko desetina hiljada ljudi, mada mi i to izgleda kao prevelika brojka. OVO ovde je jednostavno bilo žedno krvi... i dobilo JE šta je tražilo.
srbija.2319 boris, -> #2318, fancy
> Nekoliko miliona..? > Ne preteruj. Dobro, priznajem, ali bilo je to vreme ludaka. Sećam se mog čuđenja 9. marta 1991. i jedne svađe sa matorcem na uglu Tenkovske i Lole Ribara. Elem, matori je zagalamio za Faraona i pored ostalih argumenata potegne čuveni slogan da Vuk hoće rat i da li mi tako mladi hoćemo da ratujemo. Na našu složnu izjavu da nećemo, prvo je bio zbunjen a zatim junački izjavio da će onda on da ide jer je sa tamo neke junačke planine i da je i ratu ganjao ustaše i sl. Što je najžalosnije nije jedini primerak te vrste i to se još nije iskorenilo (vidi srbotopiju od posle izbora i priču o jednom čiči). Ali mislim da je u vreme uvođenja sankcija bilo više ljudi protiv rata nego pre samog početka rata u Hrvatskoj, i da taj broj nije bio mali. Mnogo se glava otreznilo do tada (ali još uvek ne dovoljno). p.s. Pričalo se posle prvih izbora da je RTS (tada TVB) koristio i ubacivanje parole da "Vuk hoće rat" kao svaku 25. sliku u nekim emisijama. Ovo pre treba da ode u trač, ali eto...
srbija.2320 boris, -> #2317, squsovac
> Beograd "pregazivši pri tome 20-ak automobila". Posle si ti > rekao da znaš sigurno da nije 20-ak nego samo dva, i da ja > lažem jer sam neobjektivan i sl. Ja konačno lepo kažem: Sigurno > nije dvadesetak, jasno je i bez filma da sam se slobodnije > izrazio što zapravo za celu moju priču nije ni biolo bitno, I u toj mojoj poruci, ta primedba nije bila ono glavno što sam hteo reći, a ti si reagovao samo na to. > automobila. Ono što sam jasno napisao je da sigurno nisu "samo > dva" kako si ti tvrdio jer se vide najmanje tri pregažena i još > najmanje 5-8 oštećenih. Ja i dalje tvrdim da je 2 bliže 3 nego 20-tak. > iole poznaje Beograd jasno može da vidi da je reč o > Sarajevskoj, a ne o Balkanskoj ulici. Voleo bih videti snimak, jer ja pamtim nekog čikicu koji je objašnjavo šta se zbilo a to sam opisao u prošloj poruci. Možda postoje još dva pregažena, a to ti ide u prilog:)) > Svestan sam da ti je sada problem da "časno pobegneš" od > diskusije koju si sam započeo pa sada pokušavaš da me nateraš > da reagujem na malicioznu rečenicu o "vodičima" ili da se > "upecam" na pitanje o sankcijama ne bi li prava tema pala u > drugi plan. Ako već hoćeš - može i to. Sankcije ne smatram > nepravednim. ;> Lepo si primetio da hoću da "pobegnem" iz diskusije, jer me mrzi da dokazujem da je abs(2-3)<abs(20-3), a to ustvari uopšte nije nešto bitno. Rečenica o "vodičima" nije bila maliciozna, kao što ti tvrdiš. Taj izraz sam čuo od nekih drugih novinara, a ako te on vređa onda stvarno izvini, nije mi bila namera (reci bar kako se to zove, da znam). Po pitanju sankcija, ako i ti hoćeš važi. Mnogo je pametnija tema od ove dosadašnje. Reci zašto ih ne smatraš nepravednim (ili ti, zašto su pravedne).
srbija.2321 squsovac, -> #2320, boris
> Ja i dalje tvrdim da je 2 bliže 3 nego 20-tak. Slažem se, ali to uopšte nije bitno, jer: ako ti kažeš da su samo dva automobila pregažena a na snimku se vide tri, onda znači da ti nisi u pravu. > Voleo bih videti snimak, jer ja pamtim nekog čikicu koji je objašnjavo > šta se zbilo a to sam opisao u prošloj poruci. OK! Možeš u mailu da mi ostaviš željeno vreme pa da dođeš na kaficu i da lepo zajedno pogledamo snimak i da batalimo više ovu priču. > Reci zašto ih ne smatraš nepravednim (ili ti, zašto su pravedne). Daleko od toga da su pravedne, ali verujem da njih nije bilo da bi srpsku ratnu mašineriju bilo daleko teže (a možda i nemoguće zaustaviti). U tom slučaju broj žrtava rata (na svim stranama) bio bi daleko veći. SR J je ipak bila i ostala najjača vojna sila u regionu, i sankcije su bile dobar način da se stvar manje-više izniveliše, tj da se prekine srpska vojna ekspanzija. Sad, što zbog sankcija pate nedužni, šta se može. To ti je otprilike kao lek - deluje na jednu grupu organa ali ima i nuspojave. Konačno, i tim nedužnima u samoj SR J daleko je lakše nego onima na čije glave padaju granate bezobzira na čijoj su strani.
srbija.2322 boris, -> #2321, squsovac
> ekspanzija. Sad, što zbog sankcija pate nedužni, šta se može. > To ti je otprilike kao lek - deluje na jednu grupu organa ali > ima i nuspojave. Konačno, i tim nedužnima u samoj SR J daleko > je lakše nego onima na čije glave padaju granate bezobzira na > čijoj su strani. Iskreno, meni ovo više liči na pojavu prilikom neozbiljnog uzimanja antibiotika (uzmeš malo pa prekineš), daš bakterijama fore da se adaptiraju na taj lek, pa ga ti posle uzimaj koliko hoćeš. Ako su već hteli da postignu taj cilj mislim da su to trebali na neki efikasniji način, ne samo zbog nas već prvenstveno zbog onih na koje granate i dan danas padaju.
srbija.2324 dragisha, -> #2310, ndjokic
-> Ovim putem obavestavam postovani auditorijum Sezam-a da opozicija -> od danas vise ne racuna na moj glas(koji sam joj u proteklih par go- -> dina verno poklanjao).Kako nisu sposobni da se medjusobno dogovore U ovoj "demokratiji" se ne glasa za, već protiv. Kad stvari evoluiraju do tačke kad se počne glasati ZA, biće šanse. -- [Beware of programmers who carry screwdrivers.]
srbija.2325 dragisha, -> #2305, squsovac
-> Upotrebio sam u rečenici jednu najnormalniju reč ne znajući da si na nju -> posebno osetljiv te je shvataš kao "diskreditaciju". Štaviše, reč sam -> stavio u zagrade, što znači da je manje bitna nego one reči van -> zagrada). Da se ne Ne budi smiješan. Iz svake poruke u ovom lancu to vrišti, a ti se praviš nevješt. -> Na kraju, jedva čekam da se, što bi rekli komunisti, "steknu -> okolnosti" da počnem koristim termin suprotan onom koji te pogađa. ;> žemu "što bi rekli komunisti"? Stoji ti k'o saliveno. -- [Drive Offensively!]
srbija.2326 milan,
(Emitovana 5. marta 1994. godine) Srbotopija 43. Dobro veče poštovani slušaoci danas je subota, 5. mart 1994. godine, a ovo je "Srbotopija " i govori vam Milan Božić. Prorekla sedmica, je za razliku od prošle, koju sam, posle nebombardovanja koje je NATO priredio Srbima u Bosni, nazvao sedmicom anteklimaksa, bila sedmica pretklimaksa, ili, bolje rečeno, nedelja najava. Koješta je bilo najavljeno ove nedelje. I novo "bratstvo i jedinstvo" i nova srbijanska vlada i novi socijalistički savez. No, krenimo redom. Najvažniji događaj, bar se meni tako čini, mada bi se vladajući socijalisti sigurno ne bi saglasili sa mnom, jeste potpisivanje muslimansko-hravtskog sporazuma o federaciji u Bosni, odnosno konfederaciji te čudne tvorevine sa Hrvatskom. Taktički gledano, Hrvati su po ko zna koji put, Srbima, svojim politički, očigledno, manje veštim suparnicima očitali lekciju. Država, koja se praktično nalazila pred sankcijama, pred kojom je, kako neki spoljnjepolitički eksperti kažu, stajalo ne pitanje "Da li?" nego pitanje "Kada?" odigrala je svoju jedinu ali dobitničku kartu. Nije, naravno, od osobitog značaja da li je ideja o hrvatsko-muslimanskoj konfederaciji uopšte realno ostvariva - mada ćemo i o tome, kasnije, reći neku - već je od značaja da li i kako se, povlačenjem iznuđenih i jedinih poteza, štiti vlastiti interes. Jer, zaista, Hrvati su se našli pred veoma neprijatnom dilemom. Da bi se izbegle sankcije, valjalo je povući regularne trupe, koje su štitile novoporođenu hrvatsku državnu jedinicu u Bosni što bi skoro automatski značilo i vojni poraz jer je nemoguće poverovati da bi vojska sastavljena samo od lokalnih Hrvata mogla da izdrži brojčanu i moralnu nadmoćnost muslimana u Bosni koji su, obodreni podrškom Zapada, a novcem i oružjem islamskih zemalja, krenuli da osvajaju teritorije koje osećaju kao svoje. Tako je, potpis, na na brzinu sklepanom američkom planu, došao kao spas sa neba jer je odmah otpala i opasnost od sankcija i opasnost da se teritorija koju Hrvati drže u Bosni izgubi. I, ne samo to, konfederalna obaveza i nije nešto značajno. Ona može da postoji i važi samo ako se, vremenom, njoj pridruže Srbi iz Bosne i Krajina i tako obnove "bratstvo i jedinstvo" bez koga smo, eto, već četiri godine i osećamo se kao "pile bez gaća" što rekli pripravnici za beogradske šanere koji vise po šankovima kafića. Položaj u kome su se Hrvati našli poslednjih nedelja veoma je sličan položaju u kome su se Srbi našli pre skoro godinu dana, krajem marta 1993. kada je na potpis nuđen takozvani Vens-Ovenov plan. On je, poput ovog projekta o konfederaciji krvavo zaraćenih protivnika od kojih je jedan "vukovarizovao" Mostar a drugi pobio sve Hrvate koji nisu uspeli da izbegnu iz manjih mesta Centralne Bosne, bio takođe nerealan i, samim tim, bar pola decenije nesprovodiv sem uz brda korekcija i ispravki. Srbi su, ako se sećate poštovani slušaoci - a sećate se više nego dobro jer su upravo tada usledile ove druge, prave, sankcije koje su zabile glogov kolac u mrtvački sanduk komuno-četničkog društva koje je pod maljem rata počelo da se u srpskim zemljama stvara - tada, međutim, odbili da potpišu Vens-Ovenov plan. Plan je, isto tako, predviđao politički nerealne stvari - podelu Bosne na desetak kantona uz veoma složenu i Srbima nepovoljnu unutrašnju organizaciju bosanske protodržave. Kako od da se uzme, bio je nesprovodiv, što je Srbima više nego odgovaralo u bici za dobijanje na vremenu i otklanjanju sankcija. Međutim, kao što verovatno pamtite, razne bijeljinske i palske skupštine su to odbile iako je između pisca koji je tada sedeo na Lilićevoj funkciji i bankara koji i dalje sedi na Miloševićevoj funkciji postojala puna saglasnost da je "vrag ponio šalu" i da plan valja potpisati. Strasti, međutim, koje je indukovala šešeljevsko-crnčevićevska višegodišnja indoktrinacija nacije ali i razumljiva želja bosanskog srpskog vrha, koji je kroz rat i pokolje učvrstio svoju vlast, da to i dalje nastavi da čini, sprečile su, tada jedinu, mogućnost da se od izolacije u koju smo upali a kojoj se ne vidi kraj, spasemo. No to je prošlost, a lekcija koju su nam održali Hrvati treba da obavezno uđe u sve školske planove i programe javnih, tajnih i pačijih škola u kojima se obrazuju oni koji će jednog dana da nas vode, mada, kako sada stvari izgledaju, opet predstoji otvaranje one čuvene političke škole "Josip Broz Tito" u Kumrovecu. Konačno, politička zrelost ili uspešnost jednog naroda ne procenjuje se kroz kvalitet njegovih novinara i analitičara već kroz kvalitet njegovih političara. Potez, koji su Hrvati povukli može da ima, međutim, i šire implikacije. Za sada, deluje kao da rešava izvesne taktičke probleme pred kojim se našla logistika Zapada posle izbijanja hrvatsko-muslimanskog sukoba. Kada se pogleda unazad taj sukob je i spasao Srbe od pretvaranja u parije međunarodne zajednice na način kao što se to desilo Iračanima ili Libijcima. Kroz taj sukob je svet postepeno počeo da sagledava tripartitni karakter bosanskog rata i da umanjuje medijsku razliku između zločinca koga su personifikovali Srbi i žrtve koju su personifikovali neki hipotetični Bosanci. Razlika je, naravno i na žalost, ostala u našu korist, bolje reći štetu, ali je tokom 1993. ozbiljno umanjena. Obrt sa pijačnim masakrom, ultimatumom NATO pakta, naglim povratkom Rusa na Balkan ali i svim ostalim kuvanjima i muvanjima koja su sve to pratila pogoršao je ali, ma kako to paradoksalno zvučalo i poboljšao srpsku poziciju u jugoslovenskoj drami jer je ponovo počeo da se pomalja bipolarni svet. Zato je potez sa hrvatsko-muslimanskom federacijom u Bosni ne samo spasao Hrvate od sankcija nego otvorio jedan novi smer rešavanja jugoslovenske krize. Najkraće, on se može rezimitrati kroz političko pitanje: "Da li će posle ovog rata postojati jedna ili dve Jugoslavije?" Dvojugoslovensko rešenje, nazovimo ga namerno tako karikaturalno, podrazumeva ono što je Vuk Drašković u jednom od svojih prošlonedeljnih komentara nazvao vraćanjem Jalte na Balkan. Duh Jalte, duh dakle podele sveta na dve polovine, rusku i američku, koji je lebdeo pola decenije nad nama, kao da je naglo iščileo padom berlinskog zida. Ulazak Rusa u rešavanje jugoslovenske krize ga je ponovo oživeo, a potpisivanje hrvatsko-muslimanskog sporazuma o federaciji u Bosni koja će zatim stupiti u konfederaciju sa Hrvatskom najavljuje povlačenje nove granice Zapada i Istoka, sada, međutim, ne na Drini nego malo zapadnije jer su antemuralne zemlje Zapada ovoga puta rat započele, za razliku od 1941. i slabije naoružane i slabije organizovane. Istina Zapad je u miraz dobio neočekivano novorođenče, čudnu naciju Muslimana sa velikim "m" u nazivu koja ga prilično zbunjuje ali za koju se toliko vezao tokom ove dve godine bosanskog rata da se svog dadiljstva nad njom ne može više odreći. Ovo je jedno grananje jugoslovenske krize koje, konačno, može ostvariti istovremeno i ideal hrvatskih nacionalista koji su vazda pogledavali na Bosnu i Drinu gledali kao granicu ali i ideal onih drugih, srpskih, koji su vazda gledali da opkorače Drinu. Istina oba ideala bi bila ostvarena prilično drljavo, sa puno nezadovoljenih apetita i samim tim sa pripremljenim terenom za sledeći rat, ali, šta ćete, takva su vremena. Ništa više nije kao nekada, osim, naravno, srpske artiljerije koja puca isto onako dobro kao i u Prvom svetskom ratu samo su joj ciljevi ovog puta obavijeni maglom. Ova druga Jugoslavija, neki već nude ime Zapadna Jugoslavija, nastavila bi svoj život u zapadnoj hemisferi dok bi Rusi, ni krivi ni dužni, bez ikakve sopstvene zasluge i to sada, po zalasku imperijalne slave, konačno dobili svoju malu Istočnu jugoslaviju i toliko željeni izlaz na Mediteran. Srbi bi, naravno, i dalje ostali van civilizovanog sveta. Istina ove dve države bi, ma kako da se vijugava granica kroz Krajine, Banije, Kordune, Bosne i Hercegovine povuče, bile stalni izvor sukoba na Balkanu. Šta više, konstrukcija deluje toliko loše da čovek ne može da se otme utisku da, ako do nje zaista i dođe, iza nje stoji neki neopisivi mazohizam moćnika u svetu koji namerno sebi prave probleme za budućnost i teren za sticanje karijere i slave budućih generacija svojih diplomata i političara. Postoji, naravno, i druga mogućnost. Ona je, kao i prva tek u naznakama. Da Zagreb i Sarajevo o njoj, verovatno pod pritiskom svojih moćnih patrona, ozbiljno razgovaraju vidi se iz jučerašnje izjave Viktora Lubijankića. On tu i Srbima u Bosni nudi mogućnost da se pridruže budućoj federaciji, naravno strogo preteći i tražeći da se, ako im je to drago srcu, Srbi moraju odlučiti da vrate "silom zauzete teritorije" što je potpuno nedefinisan pojam ali i da priznaju međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Konture ove mogućnosti takođe nije na odmet razmotriti pogotovu što mi se ona, iako danas još veoma daleka, čini najrealnijom. Naravno, Lubijankićevi zahtevi nisu realni i verovatno su tek polazna pregovaračka pozicija ali nije teško nazreti da bi se iz potonjih pregovora mogla načiniti jedna federalna Bosna i Hercegovina gde bi teritorijalni problemi oko definisanja federalnih jedinica još dugo mogli biti predmet sporova. Ta federalna Bosna bi, ako iskoristi mogućnosti koje pruža ovaj konfederalni sporazum sa Hrvatskom bila izrazito asimetrična, da iskoristim Kučanov izraz iz vremena kada se Jugoslavija raspadala. Sasvim je jasno da bi i iznutra i spolja nastao jak pritisak da ona stupi u konfederalni odnos i sa Srbijom odnosno SRJ. Uostalom Rusi, pa čak i Srbima veoma neskloni Francuzi, su već izrazili svoje rezerve prema hrvatsko-muslimanskom sporazumu i zatražili da i Srbi budu obavezno uključeni u njega. žini se da je ova mogućnost čak i bliža srcima režima u Beogradu i Zagrebu. I jedan i drugi su, naime svesni da bi Zapadna i Istočna Jugoslavija ostavile veoma nezadovoljenim jake nacionalne strasti na kojima su izgradili svoju moć i uticaj i uspeli čak da prežive rat i stravičnu devastaciju nivoa života kakav je bio u prethodnoj Jugoslaviji. Ni jedan ni drugi nemaju više moći da ratom osvoje ili "oslobode", što oni više vole kao izraz, teritorije koje su svojim mitingašima obećali. Tuđman bi time možda zadržao u nekom federalnom odnosu sa Hrvatskom Krajine koje vojno ne može da pokori a Milošević bi, možda, zadržao Kosovo koje mu se, u ovakvom rasporedu snaga, sve više izmiče iz prstiju. Režim u Beogradu, dodatno opterećen jakom titoističkom tradicijom ima ne samo ideološke razloge da jednu ovakvu jedinstvenu Jugoslaviju prihvati već bi time izbegao opasnost da bude bačen u samo ruske ruke. Tradicija uspeha titoističke Jugoslavije ih nepogrešivo poučava da nikada ne treba biti vazal samo jedne svetske sile i da je uvek najbolje kada se može špekulisati na bipolarnom odnosu. Izgleda da ova mogućnost čak i nije toliko daleko kako se na prvi pogled čini jer je danas pre podne javljeno da sledeće nedelje u Beograd dolazi žarls Redman, specijalni izaslanik američkog predsednika da bi sa srpskim rukovodstvom razgovarao o mogućem priključenju Srba u Bosni ovoj federaciji odnosno konfederaciji. Verovatno je da će polazna ambicija zapadnih pregovarača biti da se projekat na tome i završi, odnosno da se od Bosne i Hrvatske napravi Zapadna Jugoslavija. Od spremnosti na ustupke i veštine u pregovaranju Miloševićevog režima zavisiće da li će i SRJ stupiti u konfederalne odnose sa tom konstrukcijom. Ovog puta, međutim, ishod za Beograd ma kako bio povoljan ne može biti onako povoljan kao posle prethodna dva svetska rata. Jer u prva dva svetska rata Srbija je umela da odabere društvo. Uvek se našla na pobedničkoj strani i zahvaljujući tome Jugoslavija je pravljena ili obnavljana oko Beograda. Ovog puta, u Trećem svetskom, hladnom, ratu koji je vođen skoro pola veka i koji je komunistički Istok izgubio, Srbija se našla na poraženoj strani a Hrvatska je na vreme uspela da prepliva na pobedničku stranu. Zato se i centar rekonstrukcije Jugoslavije pomera na Zapad. Preterano je reći da će nova Jugoslavija biti zagrebocentrična ali da neće biti beogradocentrična, sasvim je izvesno. Ova geostrateška, kako to novinari brifovani u KOS-ovim centrima za informisanje vole da kažu, naklapanja ne moraju preterano zanimati običnog građanina zgađenog i ojađenog sudbinom koju su mu gospodari rata u Jugoslaviji, da sada upotrebim i izraz onih brifovanih po zapadnim obaveštajnim službama, priredili. Zato se on sa pravom može reći, ako projekat okrnjene Jugoslavije bez Slovenije i, možda, Makedonije uspe: "A zašto se ratovalo?" žak i ovu okolnost pomenuti gospodari rata uzimaju u obzir. Taj građanin je, u međuvremenu, blagodareći nekontrolisanom prilivu zapadne parlamentarne demokratije na ovo tle - Bože kako li establišmenti i u Srbiji i u Hrvatskoj tuguju nad ovim popuštanjem na koje su bili prisiljeni - postao birač i može se zapitati da li da, na nekim predstojećim izborima, svoj glas da onima koji su ga tako preveli žednog preko vode jer, može mu se učiniti da je to što je na kraju dobijeno isto ono za šta su se zalagali slovenački komunisti na poslednjem, prekinutom i nikad nastavljenom džIV Kongresu SKJ. Možda baš zbog takvog načina razmišljanja feudalni gospodari bivšeg jugoslovenskog tla i ova dva-tri moćnija feudalca i ona sva-tri manje moćna, odlažu rešenje koje im se nameće? Teško je prognozirati, ali, možda je ova prepreka baš ona najveća koja onemogućava završetak rata u Jugoslaviji? Izgleda da niko, bar na ovom srpsko-hrvatski govorećem tlu, nije spreman da prizna da ništa nije dobio ni postigao. Zato svi ometaju sva rešenja nadajući se da će dugo vreme provedeno u bedi i nesreći delovati andragoški na njihovu pastvu koja će, kada se jednom rat konačno završi, a na žalost po njih i to mora da dođe, biti presrećna da živi i radi za par stotina maraka jer je, zaboga, nekada živela sa par maraka a iz sećanja su joj izbledela vremena kada je radila za par hiljada maraka. Šta ćete, eto, slabo pamćenje održava vlastodršce u Srba na vlasti. Valja, dakle, raditi na popravljanju pamćenja. U tom cilju pogledajmo, bar ukratko, šta se na ovoj srbijanskoj političkoj pozornici događalo ove sedmice. Jer, ako ne požurimo, možemo i da zaboravimo. Zanimljive stvari su se događale i na hrvatskoj političkoj pozornici ali ćemo to ostaviti za neku zgodniju priliku, kada budemo imali više vremena ili kada opet ovim prostorima zavladaju "Bratstvo i Jednistvo", mada mi se čini da će tada emisija "Srbotopija" sigurno biti ukinuta kao oblik širenja srpskog nacionalizma a da će nam preživeti samo ona prva emisija, koja ide pre ove, "Jutopija". Tako, valjda, i treba! Na srbijanskoj političkoj sceni su se ove nedelje, paralelno, ali itekako povezano, odvijala tri važna politička događaja: sastavljanje srbijanske vlade, zasedanje savezne skupštine i štrajk maturanata. Što se tiče sastavljanja vlade ne treba ništa da brinete poštovani slušaoci, sve je u redu i pod kontrolom. U vladu je ušlo nešto manje opozicije nego što su se vladajući socijalisti nadali ali za početak, za zametak obnovljenog socijalističkog saveza sasvim dovoljno. Priča o Novoj demokratiji je već poznata i tu nema šta da se doda ili oduzme. ljudi su, lepo, sa svojih šest poslanika pripazarili tri ministra što je verovatno svetski rekord jer bi, bar srpski prosek, bio ministar na deset poslanika. No, dobro, to im je nagrada za "probijanje leda". Zabavniji događaj se desio u DS. Tu su njena dva istaknuta člana najvišeg rukovodstva, i glavna finansijera, Đukić i Radulović, od kojih je potonji čak i potpredsednik Đinđićeve poslaničke grupe u Skupštini Srbije, pristala da uđu u Marjanovićevu vladu. Kada je juče Marjanović objavio ove ministarske prinove meni se činilo da će Đinđić odigrati istu igru koju je njegova stranka odigrala 1992. kada su njeni članovi ušli u Panićevu vladu odigravši ritual "zamrzavanja članstva". Međutim, već juče uveče a pogotovu danas Đinđić je zaigrao tvrđu igru nateravši Đukića da se povuče iz Glavnog odbora ali i iz stranke. Slična sudbina verovatno čeka i Radulovića koji je trenutno negde van zemlje. Kada malo bolje razmislim Đinđić je povukao jedino moguć, ali bojim se zakasneo potez. On, naravno, razume da se taktika vlasti sastoji u ponovnom obnavljanju Socijalističkog saveza kome bi stranke bile nešto poput pridruženih kolektivnih čalnova. Nekada su to bile sve esnafske organizacije pa zašto to ovog puta ne bi bile stranke, uostalom nije Tomić negdašnji predsednik znamenitog beogradskog socsaveza džabe doveden na mesto predsednika skupštine. Ovim metodom, koji neke stranke hoće da pripusti u vladu a neke ne vlasti bi stranke brzo podelile na podobne i nepodobne a podobne bi, opet veoma brzo postale sekcije socsaveza. metod veoma povoljan da se dokine tek ispileli politički život u Srba. Đinđić zato zna da je za uspešan politički život i, samim tim, sprečavanje ovog nakaradnog projekta neophodno sačuvati stranke. Naravno, ne samo sačuvati nego i postaviti na svoje noge isprofilisati i očvrsnuti kao organizacije koje se obraćaju određenim slojevima birača. Zato je njegova reakcija jedino moguća. Zašto, međutim držim da je zakasnela? Pa čini mi se da su vlasti mnogo dalje odmakle u svom projektu obnove socsaveza nego stranke u svom profilisanju. Izgleda da su i Đukić i Radulović kada su svojim političkim radom, koji nije od osobite vrednosti, ali i svojim parama, koje su itekako značajne, prionuli uz DS istovremeno i ozbiljno shvatili Đinđićevu političku poziciju tokom kampanje. Oni njegovu ideju da ne treba menjati poredak već dovesti bolje i uspešnije da državu vode shvataju ne kao marketinški potez nego kao političku liniju. Konačno, Đinđić sada plaća cenu svojih političkih promašaja i nejasne i neodređene politike koju je vodio od kako je pre pre pola godine zavladao strankom. No, dobro. Desio se nesporazum. Đukić i Radulović odlaze iz stranke ali u vladu. Šta će međutim biti sa strankom. Dokle Đinđić, a to važi i za druge stranke demokratske orijentacije misli da će privlačiti uspešne, sposobne i bogate da ga podržavaju ako nije spreman da ih pusti da dobiju svoj deo kolača vlasti odlažući to do pobede na izborima do koje nikada neće doći ili do trenutka kada stranka postane jaka i profilisana što je, za sada bar, u megli budućnosti. Ovo nije problem samo DS. Ona se, bar za sada, prva suočila sa tim problemom. nad njim ne vredi mnogo mudrovati. Ili će vladajući socijalisti uspeti da formiraju socsavez pre nego što se stranke konstituišu ili će stranke naći snage da se tome suprotstave. Bojim se da već znam odgovor. Za vreme dok je predsednik "Partizana" sastavljao vladu u saveznoj skupštini se obavljao jedan drugi ritual. Preciznije, tamo se obavljalo nekoliko rituala. Vlasti su nastavile da igraju na rascepu u DEPOS-ovoj poslaničkoj grupi pa su tako postigle da im Rakitićeva grupa da podršku za budžet koji treba da svakog građanina Jugslavije optereti sa 170 maraka a svakog radno sposobnog čak sa 550 maraka godišnje. I DS je dala podršku, istina samo vojnom delu budžeta, nastavljajući tako patriotsku igru koju je Đinđić započeo na Palama. Najzanimljiviji je međutim, bio sukob vladajućih socijalista sa Šešeljem. Očigledno, na njega se ne gleda kao na podobnog i za njega nema mesta u socsavezu. On sam je, što rekao Hegel, već počeo da osluškuje "topot nogu onih koji će ga odneti pred svojim vratima". Zato je počeo da gubi nerve. G-đa Gojković je podnela ostavku na potpredsedničko mesto u Veću građana a njegovi članovi mandatsko-imunitetskog odbora su se povukli ostavivši tako socijalistima mogućnost da presuđuju oko poslaničkih mandata. Izgleda da se omča steže oko radikala. I, za kraj, štrajk maturanata. I on, poput obračuna sa Šešeljem najavljuje novu epohu, istina na malo paradoksalan način. Glavni uzročnik štrajka maturanata je znameniti potpredsednik srpske vlade Danilo č. Marković. On je, naime, otišao u Moskvu a nesrećnom ministru prosvete, g. Laziću zabranio da išta menja u strukturi mature koju Dača vidi kao svoje mezimče jer je povratak gimnazijama, pre četiri godine, on lično kreirao. Izgleda, međutim, da je protest maturanata urodio plodom jer g-đa Mira Marković u svom članku u "Dugi" podržava njihove zahteve da se matura pojednostavi a ona, poznato je, retko greši u svojim prognozama. Tako se čini da je i znameniti Dača "pušten niz vodu". Eto, nema ga ni na spisku mogućih potpredsednika vlade, a govorka se da odlazi na neku diplomatsku funkciju. žini se da ni za Daču nema mesta u budućem socsavezu. On kao duh nekih bivših vremena, izgleda odlazi. Ali, ne ocenjujmo prebrzo. Sačekajmo.
srbija.2327 bbaja,
Izgleda da je svima sve jasno i da smo svi, ovako ili onako, legli na rudu. Za 18 meseci, koliko sam na Sezamu, nikad se nije desilo da mi se u padu za vreme od 27 sati nadje samo JEDNA poruka u Forumu. P.S. I sve se to desava sada kada imamo i naseg poslanika u republickoj i saveznoj skupstini.
srbija.2328 index, -> #2327, bbaja
÷■÷ Izgleda da je svima sve jasno i da smo svi, ovako ili ÷■÷ onako, legli na rudu. Za 18 meseci, koliko sam na Sezamu, ÷■÷ nikad se nije desilo da mi se u padu za vreme od 27 sati ÷■÷ nadje samo JEDNA poruka u Forumu. Zatišje pred...? Nenad
srbija.2329 zqusovac,
a od cega je preminuo forum ? poz, zq
srbija.2330 index, -> #2329, zqusovac
÷■÷ a od cega je preminuo forum ? Možda od ćirilice ;). Nenad
srbija.2331 fancy,
Baš ponovo pogledah video kasetu sa snimcima 9. marta 91... KEROVI PIZDA VAM MATERINA.
srbija.2332 drakce,
S E Ć A M S E žujem kako kiša pada Pustim ulicama grada Ja nikada više neću Videti dan A sećam se bio je mart Za mnoge od vas sasvim običan Ali u mome srcu ost'o je trag Jer moje oči navikle na mrak žitavu večnost dugačak Tada su prvi put videle dan Sećam se krvavih lica Ali i ljudi slobodnih k'o ptica Tada sam prvi put video dan Sećam se razbijenih glava Ali za njih večna je slava Tada sam prvi put video dan Al' ubrzo je ta zlobna noć Prekrila čitav ovaj grad Tenkovi su opet doneli mrak A sećam se bio je mart Za mnoge od vas sasvim običan Ali u mom srcu ost'o je trag Sećam se krvavih lica Ali i ljudi slobodnih k'o ptica Tada sam prvi put video dan Sećam se razbijenih glava Ali za njih večna je slava Tada sam prvi put video dan Hladno mi je, u rovu sam sam O svemu ovom sada razmišljam Ispred mene je pust, razrušen grad Crne mi misli evo dolaze Vidim kako me mrtvog odnose Ja nikad neću videti dan čiv se sigurno neću predati Poslednji u cevi ću sačuvati Kao i pismo u kome će pisati: "Smrt je samo tren, jer metak je brz I ne boli onoliko kol'ko vređa što im ipak neću videti leđa I nije važno što došao je mrak Jer svaki dan ostavlja trag Koji će jednom doneti spas" VIS Dža ili Bu Iz starog Foruma, pre 1000 godina ...
srbija.2333 bojt,
E kako je nekad bilo vruće na ovaj dan...
srbija.2334 m.hristodulo,
Dame i gospodo, Danas je trogodisnjica Velike devetomartovske pobune! Neka vas ovaj, dansnji dan podseca na ono sto smo mogli dobiti, i na ono cega smo se mogli osloboditi tog istog dana pre tri godine; na ono sto smo tada imali, a sto sada nemamo; neka vas podseca na ono sto imamo jos uvek, a cega je trebalo osloboditi se na vreme. Posle tenkova osecali smo se kao moralni pobednici; posle studentskih demonstracija osecali smo se kao stvarni pobednici... a u stvari, izgubili smo. Jedan bankar, privemenom duznoscu Faraon, pobedio nas je. Pobedio nas je kao stari Latin, kao kardinal Riselje, kao knez Milos... mudro i pokvareno. Dajuci nam utisak pobede, jos vise nas je porazio -- moralno! Da se nikad vise ne podignemo ponovo. Izgubila je Srbija. Na pragu Evrope, u gotovo ekonomskom blagostanju (u odnosu na sadasnje), Srbija je imala sansu da se oslobodi crvene stege, koje su se do tada oslobodile skoro sve zemlje istocne Evrope. Srbija je imala sansu da demokratskim preobrazenjem preuzme uticaj na zbivanja u bivsoj Jugoslaviji, i da spreci krvavi pokolj od 1991. do ??. Izgubili smo pola miliona pismenih ljudi. Ljudi su pobegli od besmislenog rata, od besmislenog rezima i od besmislenog, neracionalnog, i nadasve neorganizovanog batrganja iz komunistickog zagrljaja. Neki od njih bili su demonstranti 9. marta 1991. Mnogi su poginuli u ratu. Bili su prva borbena linija, za kaznu sto su bili neposlusni koji mesec ranije, na trgu Slobode. Kazna njima, ali kazna i nama koji smo ostali bez njih; pobeda Bog zna kome... Ipak nesto smo i dobili. Dobili smo prve, tada zaista slobodne medije: list Borbu, NTV Studio B, radio B92, radio Pancevo... I njih su nam sve tiho preuzeli. Ah, kako su dobro ispekli zanat kod Bravara. A, TV Bastilja stoji ponosito. Dobili smo jos i ponovno studenstko jedinstvo, i labavo jedinstvo opozicije, koje je u tom trenutku bilo najjace u celoj istoriji demokratske opozicije u posle-Titovoj Srbiji. Dobili smo tada klicu koja je godinu (i malo vise) dana kasnije porodila velicanstveni Studentski protest i neuspeli Sabor opozicije. Sve sto smo tada dobili, usput smo u svojoj bezglavosti -- izgubili. Ostali su samo svetli primeri, i svetli pojedinci koji prkose u mraku misleci da je svetlo; ostali su kao kosovski junaci, praveci od svog poraza veliku, toboznju pobedu. Bilo pa proslo, reci cete? U pravu ste, vreme je za nov glas. Vreme je za nov nacin borbe -- njihovim oruzijem: bez jaja i bez kraja. Moj grad, moja zemlja, moja planeta! S postovanjem, Miroslav R. Hristodulo, ucesnik Velike devetomartovske pobune
srbija.2335 index, -> #2331, fancy
÷■÷ KEROVI PIZDA VAM MATERINA. Nenad
srbija.2336 dkuki,
POVODOM 9. MARTA. 1991. ███████ ███████ ███████ ███████ ████████ ██████ █ █ █ █ █ █ █ █ █ ███████ █ █ █ █ █ █████████ █ █ ████ █████████ █ █ █ █ █ █ █ █ █ ███████ ███████ ███ █ ███████ █████████ ████████ ██████ ████ ████████ ███████ ████████ █ █ ████ █ ██ █ █ █ █ █ █ █ █ ████ █████ █ ██ █ ███████ ████████ █ █ █ █ █ █ █ █ █ █ █ ███ █ █ █ █ █ ███████████ ███ POTREBNA NAM JE VEĆA PODRŠKA ! Pozivam sve nezadovoljne i besne na ovaj BEDNI REčIM da se priključe jednako nezadovoljnima - protiv istog. Grupa je SLUžAJNO pod radnim naslovom: Pokret_Otpora. GRUPA okuplja sve aktivne i neaktivne ELEKRONSKE BORCE, mlade, stare. U borbi protiv jednoumlja, pristupite SNAGAMA DOBRA - ODMAH !!! Ovo je grupa za koju vlada salje trojicu :), a opozicija jos ne sme da izgovori nase ime ;). ZA SRBIJU P.S.1: Ne bojte se. Ne radi se o stranci ili partiji, vec o mnogo boljem, kvalitetnijem, pametnijem vidu otpora i organizovanja. P.S.2: Gde je naša generacija grafita ??!? Osušio se sprej,ili...? ;) Ako se osušio, onda svoje grafite ostavljajte po svim svim elektronskim čvorovima. Naša grupa će oceniti najbolje !
srbija.2337 fancy, -> #2336, dkuki
ŮŢ> ŮŢ> ███████ ███████ ███████ ███████ ████████ ██████ ŮŢ> █ █ █ █ █ █ █ █ █ ███████ ŮŢ> █ █ █ █ █ █████████ █ █ ████ █████████ ŮŢ> █ █ █ █ █ █ █ █ █ ███████ ŮŢ> ███████ ███ █ ███████ █████████ ████████ ██████ ŮŢ> ████ Izvini, ali šta ti je slovo skrivilo..?????????? Evo šta se događa kad se ćirilicom pišu latinične parole..;))))
srbija.2338 corto, -> #2331, fancy
>  KEROVI PIZDA VAM MATERINA. Manje price. Less iz more.
srbija.2339 milan, -> #2334, m.hristodulo
> Jedan bankar, privemenom duznoscu Faraon, > pobedio nas je. Pobedio nas je kao stari Latin, kao > kardinal Riselje, kao knez Milos... mudro i > pokvareno. Dajuci nam utisak pobede, jos vise nas je > porazio -- moralno! Da se nikad vise ne podignemo > ponovo. Bože, kakve neumerene pohvale! ;)))) Mada, kada bolje razmislim, bolje je što nas je Faraon pukao kao Rišelje ili knjaz Miloš. Jer, da nas je pukao kao što je Ruse pukao Lenjin ili kao što je Rim pukla hrišćanska crkva, dakle ideološki a ne fenomenološki i taktički onda se nikada ne bi oporavili a ovako ipak: > Bilo pa proslo, reci cete? U pravu ste, > vreme je za nov glas. Vreme je za nov nacin borbe -- > njihovim oruzijem: bez jaja i bez kraja. Pl poz M P.S. > Moj grad, moja zemlja, moja planeta! J*** ga! :))
srbija.2340 vcalic, -> #2333, bojt
>> E kako je nekad bilo vruće na ovaj dan... žudi me da se ove godine nisu u velikom broju na Trgu okupile pristalice raznih stranaka sa D u nazivu (uglavnom prvo slovo skraćenice, mada ima nekih i sa drugim, ali one su manje popularne), da proslave Veliko Pomirenje & Ujedinjenje sa SPS-om. Mada, još uvek nije sve izgubljeno. Ionako je 10.3. bolji dan. Mogu da se okupe na Trgu, pa da onda krenu u Veliku Šetnju Pomirenja od Trga, preko Terazijske žesme pa sve do Ušća, gde bi ih dočekale oduševljene pristalice druge strane, tradicionalno sklone tom mestu. Vlada P.S. A na kraju, složno i bratski, zaigraju kozaračko kolo...
srbija.2341 spantic, -> #2340, vcalic
> žudi me da se ove godine nisu u velikom broju na Trgu okupile > pristalice raznih stranaka sa D u nazivu (uglavnom prvo slovo skraćenice, > mada ima nekih i sa drugim, ali one su manje popularne), da proslave Veliko Moram da priznam da su ljubitelji Kurjaka neprevaziđeni. Dotični opet sve uradi kako šef kaže, svesno ili nesvesno nije bitno, još gore ako nije svestan, onako bi barem bio plaćen ;) a opet su vam za sve drugi krivi.
srbija.2342 dkuki,
POVODOM 9. MARTA. 1991. (ispravka - hvala fancy:) ███████ ███████ ███████ ███████ ████████ ██████ █ █ █ █ █ █ █ █ ███████ █ █ █ █ █ █████████ █ █ ████ █████████ █ █ █ █ █ █ █ █ █ ███████ ███████ ███ █ ███████ █████████ ████████ ██████ ████ ████████ ███████ ████████ █ █ ████ █ ██ █ █ █ █ █ █ █ █ ████ █████ █ ██ █ ███████ ████████ █ █ █ █ █ █ █ █ █ █ █ ███ █ █ █ █ █ ███████████ ███ POTREBNA NAM JE VEĆA PODRŠKA ! Pozivam sve nezadovoljne i besne na ovaj BEDNI REčIM da se priključe jednako nezadovoljnima - protiv istog. Grupa je SLUžAJNO pod radnim naslovom: Pokret_Otpora. GRUPA okuplja sve aktivne i neaktivne ELEKRONSKE BORCE, mlade, stare. U borbi protiv jednoumlja, pristupite SNAGAMA DOBRA - ODMAH !!! Ovo je grupa za koju vlada salje trojicu :), a opozicija jos ne sme da izgovori nase ime ;). ZA SRBIJU P.S.1: Ne bojte se. Ne radi se o stranci ili partiji, vec o mnogo boljem, kvalitetnijem, pametnijem vidu otpora i organizovanja. P.S.2: Gde je naša generacija grafita ??!? Osušio se sprej,ili...? ;) Ako se osušio, onda svoje grafite ostavljajte po svim svim elektronskim čvorovima. Naša grupa će oceniti najbolje !
srbija.2343 veca, -> #2340, vcalic
>> P.S. A na kraju, složno i bratski, zaigraju kozaračko kolo... Uz logorsku vatru... hladnije je ovih dana.
srbija.2344 vcalic, -> #2341, spantic
>> Moram da priznam da su ljubitelji Kurjaka neprevaziđeni. Dotični >> opet sve uradi kako šef kaže, svesno ili nesvesno nije bitno, još >> gore ako nije svestan, onako bi barem bio plaćen ;) a opet su vam >> za sve drugi krivi. Nikako da dokučim da li je kod ovih poštenih veći intenzitet ljubavi prema Faraonu ili mržnje prema Kurjaku. Nekako tipujem na ono prvo... Vlada P.S. Nije mi samo jasno zašto se cela ta ekipa toliko utrkuje u iskazivanju ljubavi Faraonu. Pa, čovek je veoma zahvalan, svakog nagradi po zasluzi, pre ili kasnije.
srbija.2345 index, -> #2336, dkuki
÷■÷ ZA SRBIJU Opet ti? Daj, promeni slogan... Nenad
srbija.2346 dragisak, -> #2334, m.hristodulo
> Danas je trogodisnjica Velike > devetomartovske pobune! Mogli bi malo da se prisetimo tih dana. Ja, nažalost, nisam učestvovao u demonstracijama jer sam u to vreme bio u vojsci. Sećam se da mi je noć između 12. i 13. marta bila najdramatičnija u toku mog 'služenja'. Kasnije su izbili ratovi u Sloveniji i Hrvatskoj ali nikada nije bilo toliko napeto kao tada. Bio sam u Sarajevu i cela kasarna je bila u pripravnosti. Svi oficiri pozvani u kasarnu, spiskovi rezervista su povađeni iz ormana, tenkovi su zagrevani ... Bilo je očigledno da nije bilo zezanje, spremao se vojni udar. Celu noć sam razmišljao gde ću da furnem kad dobijemo komandu za pokret.
srbija.2347 spantic, -> #2345, index
> Opet ti? Daj, promeni slogan... Poštenja radi treba primetiti da Dkuki koristi taj slogan duže od SPSa.
srbija.2348 index, -> #2346, dragisak
÷■÷ tenkovi su zagrevani ... Bilo je očigledno da nije bilo ÷■÷ zezanje, spremao se vojni udar. Celu noć sam razmišljao gde Možda bi bilo bolje da su ga napravili... Bar bi se cela zemlja podelila na samo dve grupe: Crvenu Bandu i one protiv njih. Bilo bi krvi, ali manje nego ovako :(. Nenad
srbija.2349 vcalic, -> #2346, dragisak
>> Mogli bi malo da se prisetimo tih dana. Ja, nažalost, nisam >> učestvovao u demonstracijama jer sam u to vreme bio u vojsci. >> Sećam se da mi je noć između 12. i 13. marta bila najdramatičnija >> u toku mog 'služenja'. Kasnije su izbili ratovi u Sloveniji i Hrvatskoj >> ali nikada nije bilo toliko napeto kao tada. Te noći je trebalo da izađu tenkovi i da se vojska i policija obračunaju sa okupljenima na Terazijama. Pričalo se posle da je čovek koji je to sprečio bio Stipe Mesić. Kako do udara nije došlo, ujutru je Baka otišla kod Faraona na kafu, i u prijatnom razgovoru su se dogovorili da te večeri ode Dijete na Terazije, s obzirom na kredibilitet koji je imao među demonstrantima, i da rasturi demonstracije. To se zaista i dogodilo. 14.3.1991. negde oko 1.15 Dijete je održalo svoj čuveni govor na Terazijama nakon koga je Lečić, kao neprikosnoveni autoritet tamo i tada, raspustio skup. Što bi rekli neinventivni istoričari i novinari, ostalo je sve legenda. Vlada
srbija.2350 boris, -> #2346, dragisak
> Sećam se da mi je noć između 12. i 13. marta bila > najdramatičnija > tenkovi su zagrevani ... Bilo je očigledno da nije bilo > zezanje, spremao se vojni udar. Celu noć sam razmišljao gde ću > da furnem Ja sam tog dana junački kidnuo iz Beograda. Protest je već 11. uveče krenuo lošim tokom i kasnije je sve više ličilo na žurku i mesto za pražnjenje napetih nerava (nažalost). Da nije bilo tako i da pojedinci iz opozicije nisu to prodali (kao što jesu) danas bi bila sasvim druga priča. To je bilo vreme kada su ovi baš zentovali od tih stvari, kasnije su oguglali:( A moglo se namirisati da se još nešto gadno sprema, tj. vojni udar.
srbija.2351 wizard, -> #2348, index
> Možda bi bilo bolje da su ga napravili... Bar bi se > cela zemlja podelila na samo dve grupe: Crvenu Bandu i one > protiv njih. Tako su mislili i žesi i Slovaci... > Bilo bi krvi, ali manje nego ovako :(. To svakako. I bar bi padale i NJIHOVE glave.
srbija.2352 milan,
(Emitovana 12. marta 1994.) Srbotopija 43. Dobro veče poštovani slušaoci danas je subota, 12. mart 1994. godine, a ovo je "Srbotopija " i govori vam Milan Božić. Najzanimljiviji politički događaj koji se ove nedelje desio, bar se meni tako čini, je godišnjica 9. marta. U prošlu sredu, 9. marta prošlo je, dakle, tačno tri godine od čuvenih martovskih demonstracija koje su počele protestnim mitingom SPO protiv uređivačke politike RTS a završile se kolonama tenkova koje su protutnjale, prvi put od poslednje parade za 9. maj, na beogradske ulice. "Jadna nam je politika u Srbiji, a pogotovu opozicija ako je glavni politički događaj jedna godišnjica drugog političkog događaja" reći ćete poštovani slušaoci, i bićete u pravu. Vladajući socijalisti su tako vešto odboksovali ovu rundu boks-meča u blatu koje se zove srpska politika da su opoziciju pocepali što bi rekla beogradska ulična izreka "kAo svinja novine" pa opozicija ove nedelje nije imala šta da kaže sem da se "pokrije ušima". Međutim, godišnjica 9. marta je, i nezavisno od ovoga, važan datum, ne naravno što se ovog 9. marta nešto dogodilo niti zato što mislim da će se i u budućnosti, ma kog 9. marta ili bilo kog datuma bilo kog meseca nešto važno, preokretno iliti prevratno dogoditi već zato što je on jedan neuspeli eksperiment koji je pokazao zašto je brod srpske politike krenuo u pravcu u kome sada plovimo. Jer, ja, naime, mislim da se nikakvi prevrati još ko zna koliko godina ili decenija u Srbiji neće događati, a razloge da tako mislim upravo i nalazim u tumačenju događaja koji su povezani sa 9. martom. Naravno, onim a ne ovim. Konačno, sve i da vas ovakve analize ne zanimaju, 9. mart je, ako ništa drugo, u rečnik opozicionog građanstva Srbije a bogami i mnogih koji su na vlasti ili bliski vlasti, uveo izraze kao što su TV Bastilja, Trg slobode i Tenkovska ulica obogativši tako naš politički rečnik a, bogami, i omogućivši mnogima od nas koji se muvamo po medijama da steknemo ime i reputaciju bilo da smo držali vatrene oporbene govore poput mlađahnog čarka Jokanovića bilo da smo murdoslovili o srpskoj političkoj sceni poput moje malenkosti. Međutim, što više o 9. martu razmišljam to mi se više čini da se kroz njega prelama i nešto mnogo važnije. žini mi se, naime, da se bez njega ne bi saznale mnoge istine o našoj politici ali i našoj socijalnoj prirodi pa možda čak, i o istorijskom usudu. Sam 9. mart ove godine, dan sećanja i reminiscencije, protekao je prilično sumorno iako je vreme bilo predivno. Vuk je sa grupom prvoboraca SPO-a položio cveće na Trg republike, dao par izjava novinarima, a zatim obišao i mesta na kojima su poginuli mladić i policajac gde je poginulima odao poštu. Sve novine su donele prigodne članke u kojima su se njihovi najrefleksivniji umovi nadgornjavali sa istim samo konkurentskim. Samo je još falila svečana akademija. Zli jezici tvrde da se u SPO-u nešto tako i pripremalo ali da je u poslednjem trenutku preovladao zdrav razum i da je stvar spasla emisija na NTV Studio B u kojoj su učestvovali Vuk, Mićun, Mitević i mladi čarko Jokanović a trebalo je da učestvuje Radmilo-žiča Bogdanović koji se, istina, opravdao važnim razlogom - sednicom Izvršnog odbora SPS posvećenoj sastavljanju vlade - ali nam je, ipak, nekako nedostajao. Svi su dakle, sem bivšeg šefa policije bili tu. I bivši vođa radikalne opozicije i bivši izdajnik te radikalne opozicije i bivši upravnik Bastilje i bivši radikalni studentski lider sada uvaženi poslanik Nove demokratije, stranke na vlasti. Akteri su, meni bar, bili interesantni, pre svega, na nivou njihovih ličnih sudbina tokom ove tri godine. Bivši lider radikalne opozicije u retorici i imidžu nije ništa promenio. Međutim, prešao je veliki politički put, postavši šef najveće opozicione stranke. Junak beogradskih ulica postao je poslanik, dvostruki čak. Šef je i poslaničke grupe svoje liste. Konačno seo je i na znamenito Miloševićevo kanabe nazvavši čoveka koji, ako ga nije baš hapsio, a ono je sigurno odobrio njegovo hapšenje, "šarmantnim i duhovitim". Mićun, tadašnji omraženi izdajnik, negativna legenda u pričama pretučenih demonstranata, čovek kome je pripisivano da je 9. marta pobegao i da je sledećih dana, dok je Vuk ležao u zatvoru, dogovarao sa Miloševićem razne nepodopštine, sada je bivši predsednik DS. Stradao je pod udarcima mladoturaka u stranci koji su, predvođeni Đinđićem smatrali da je - O ironije! - vodio politiku u kojoj je bilo premalo, a ne previše kolaboracije. Mitević, znameniti direktor Bastilje čija je ostavka, uz žičinu, i glavni zahtev demonstranata, samo je profitirao iz čuvene rečenice Bore Pavlovića: "Zaključeno je da su se stekli uslovi da podneseš ostavku!" Postao je uspešan i imućan poslovan čovek, čak neka vrsta poluopozicionara. Sarađivao je sa Panićem, sa kojim je imao niz zajedničkih poslova, jedan od kojih je i čuveni stelitski program koji se emituje za "naše u svetu". Strast ka medijama ga, izgleda, nikada nije napustila. I dan danji pokušava da osnuje sopstvenu televizijsku kuću iako mu ne daju frekvenciju. Mladi Jokanović, koga zli jezici zovu Ivo Lola Jokanović, nije izgubio ništa na svojoj oporbenoj žestini ali je u međuvremenu postao poslanik stranke na vlasti. U jednom trenutku, kada je žestoko navalio na Mitevića kao zatočnika medijske neslobode, potonji mu je odbrusio: "Mladiću, imate vi ozbiljniji problem od ovoga koji mi razmatramo ovde, a to je da objasnite otkud vi u vladi?" Dakle svi, u emisiji učestvujući, važni likovi devetomartovskog igrokaza prešli su zanimljiv, veoma brz i nadasve poučan politički put za ove tri godine. Samo nedostajući lik, bivši šef policije, čija je glava, preciznije funkcija, 13. marta, zajedno sa Mitevićevom, žrtvovana manifestantima na terazijskoj česmi nije, u stvari, pretrpeo nikakvu transformaciju. Tihi i neupadljivi treći, po uticaju u ovoj zemlji, posle predsednika i njegove supruge, čovek uvek je na nekim neutralnim funkcijama. Treći čovek je i metafora ove srpske političke pozornice. Ponekad pomislim da će, poput čike Minovića ostati tu gde je kada i svih nas ne bude bilo. Emisija, da se vratim njoj, je, kako rekoh, bila zanimljiva pre svega po refleksijama koje bude sudbine njenih učesnika pozitivnih, negativnih ili neutralnih heroja 9. marta. Sa njima, ako hoćete, možete praviti razne političko- literarne kombinacije u različitim ravnima realnosti. Možete razmišljati o životima onih buntovnika koji, poput američkih šezdesetosmaša sa Berklija, danas čine vrhove moćnih korporacija a kod nas, eto, ulaze u vladu. Možete razmišljati o ljudima veštim da se snađu u svakoj situaciji, pa čak i kada ih njihovi partijski drugovi žrtvuju grupi mlađarije sa pandom koja zazjava na Terazijskoj česmi. Možete hvatati analogiju sa Fušeom i "ljudima za sva vremena". Možete, konačno, razmišljati o onima koje poput Mićuna pregazi vreme ili o onima koje poput Vuka čeka sudbina "ukroćene goropadi". Ipak, ovde se bavimo politikom, mada ne bežimo i od kvaziliterarnih pokušaja, pogotovu kada se radi o junacima sa špice ove emisije. Dakle, natrag na politiku iako su i sudbine naših junaka određene politikom. Mimo sećanja i rasprave o samim događajima 9. marta 1991. u emisiji se raspravljalo, ponajviše, o parlamentarnim i vanparlamentarnim oblicima političke borbe. Mnogo, nema sumnje važnih, pitanja je otvoreno. Govorilo se i o pravu građana na nenasilan protest i o nasilju policije i o besprimernom u našoj istoriji izvođenju tenkova na ulice Beograda i o nedoslednosti opozicije koja, kada god iziđe na nepoštene izbore pod uslovima na koje je same pristala i izgubi ih, kreće na ulicu da nadoknadi izgubljeno. Govorilo se i o razočaranju novinara, javnih radnika i koga sve ne neuspehom koji je doživela opozicija. Mnogi poznate javne ličnosti su se uslikale u prilozima ove emisije kukajući nad neuspesima opozicije u koje su učitali ne malo ličnog nezadovoljstva i gadeći se nad blatom u koje se pretvorila srpska politička pozornica. Sva ta pitanja, zaista, izviru ili se vrte oko zbivanja 9. marta. Ipak, niko od učesnika emisije cele te večeri, a čini mi se ni u celokupnoj našoj političkoj publicistici koja je čudo od suptilnosti i diskurzivnosti kada se uporedi sa sirovošću i glupošću aktera politike kojom se bavi, nije razmatrao jednu temu. Ta tema je problem političkog vremena. Političko vreme poput svake vrste toka vremena itekako utiče na ishod zbivanja. Tako je političko vreme je uticalo i na ishod devetomartovskih zbivanja. Držim suštinski. Zato sam i odlučio da ovaj Homage 9. martu i bude priča o političkom vremenu u Srba. Ipak, ne bojte se, neću da krenem od Nemanjića, ograničiću se na ovu deceniju. Boljševička legenda kaže da je Lenjin, na istorijskoj sednici Politbiroa, uoči juriša na Zimski dvorac i preuzimanja vlasti u Sankt Peterburgu, dugo bio u dilemi da li da se prikloni Trockom koji je zagovarao akciju ili Zinovjevu, Kamenjevu i Buharinu koji su je se bojali. Konačno, odlučio je da podrži opciju Trockog i rekao: "Včera bilo rano, poslezavtra budet pozdno!" što će reči: "Juče je još bilo rano a prekosutra će biti kasno!" I, uspeo je! Istina, odlučnost da stupi u akciju i jako ubeđenje da će ona uspeti, nisu ga sprečili da na sutrašnje zasedanje Kongresa sovjetskih deputata dođe do dvorca Smoljni prerušen, sa perikom na glavi. Konačno, ako nosite kaiš ništa vam neće škoditi da stavite i hozntregere. Naprotiv! Vreme, dakle. Kada se nešto zbiva često je u istoriji, pa samim tim i u politici važnije od toga šta se zbiva. E, pa, poštovani slušaoci, ima istina sa kojima je bolje pomiriti se nego odbijati da se prihvate. Istina je da se 9. mart desio prekasno! No, nije kašnjenje 9. marta rezultat greške u kalendaru, mada je činjenica da Srbi vole svoj crkveni, za svetom dve nedelje zakasneli, kalendar niti je ono posledica loše procene opozicionih vođa koji su 1990. godinu loše proveli i pogrešili izlaskom na izbore pa grešku rešili da isprave marta 1991. 9. mart je naime, po mom mišljenju, zakasnio bar nekoliko godina a ne nekoliko meseci. To da 9. mart nije mogao uspeti poput sličnih masovnih demonstracija u zemljama istočne Evrope tokom jeseni 1989. jasno je danas manje-više svakome. Ipak, 1991. poredak u Srbiji nije bio nešto osobito čvrst kao danas. Ne zaboravimo da je tada još uvek postojala Jugoslavija i da je složen odnos između predsedništva pod sporom u kome je bio Mesić i srpskog vrha stvarao napetost u unutrašnjim odnosima u zemlji. Armija je još uvek branila i socijalizam i Jugoslaviju, naravno socijalističku. Politička nestabilnost je, dakle, u zemlji postojala, međutim, 9. mart ipak nije uspeo. Zašto? Držim zato što potencijal za prevrat nije postojao. Za razliku od istočnih zemalja građani poredak u zemlji nisu posmatrali kao strani, uvezeni poredak koji zajedno sa ruskim okupatorom treba da ode. Ako je nezadovoljstvo poretkom i postojalo ono je postojalo samo u ravni socijalnih problema. Skoro niko, sem intelektualne elite i obrazovanijih delova srednje klase nije smatrao da u zemlji postoji ozbiljniji nedostatak javnih i građanskih sloboda. Pogotovu ga nisu gledali kao osnovnu prepreku svom blagostanju. Uostalom, jedina velika opoziciona stranka SPO, koja je tri meseca pre toga na izborima imala 800.000 glasova, okupljala je svoje biračko telo na nacionalnom programu koji je za svoju osnovu imao obnovu nacionalnih vrednosti koje je komunizam potirao pola veka. Ove i slične činjenice, poznate su. Iz njih proizlazi da je jedini potencijal u masovnim razmerama naravno, u stanovništvu Srbije postojao u osujećenim nacionalnim osećanjima i frustraciji položajem Srbije u SFRJ. Međutim, taj potencijal je Miloševićev režim počeo, još 1987. da troši, da bi 1989., na Gazi Mestanu, i definitivno potrošio taj potencijal. Tako, ispada, da kod nas nije zakasnio samo 9. mart nego i sama pojava opozicije. Prve opozicione stranke su osnovane, i to veoma diskretno i nenametljivo, decembra 1989. To su bile Narodna radikalna stranka i Demokratska stranka. SPO praktično deluje tek od leta 1990. kada se Vuk razišao sa Šešeljom. Kasno, isuviše kasno! Ispada da je opozicija nastala skoro godinu dana pošto je ispumpan mirnodopski potencijal srpskog nezadovoljstva. Sećam se da je u proleće 1989. kada se po prvi put zalagao za osnivanje opozicione stranke Leon Kojen naišao čak i na otpor Koštunice i žavoškog. Mićunović je tada tvrdio da treba čekati na rascep unutar samog komunističkog partijskog establišmenta. Tek u pozno leto 1989. žavoški počinje aktivniji rad na okupljanju osnivača tada buduće Demokratske stranke. No, sve jedno, reći ćete. Ni opozicione stranke u drugim jugoslovenskim republikama nisu osnovane nešto bitno ranije. A one su, iako osnovane u velikom zakašnjenju u odnosu na procese koji su krajem te godine u drugim istočnim zemljama doveli do rušenja berlinskog zida, ipak, uspele da od svojih prerušenih komunista preuzmu vlast na izborima u svim republikama osim Srbije i Crne Gore. Zašto? Ako se čak i pretpostavi da su Slovenija i Hrvatska kao ekonomski razvijenije istovremeno bile i politički razvijenije od Srbije i Crne Gore, što ipak nije tačno, isto se ne može reći za Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Objašnjenje nije teško naći. Opozicione stranke su, u tim republikama, zapravo igrale identičnu ulogu kao Miloševićev režim odnosno njegov SKS, kasnije SPS u Srbiji. Naime, u tim republikama su lokalne komunističke partije propustile da se stave na čelo nacionalnih pokreta koji su svoju inspiraciju tražili u mešavini nezadovoljenih nacionalnih apetita i frustracije izazvane krajem komunizma. U onoj meri u kojoj su to propustile u toj meri su i stradale. U Hrvatskoj i BiH gde je procenat Srba bio veliki i u lokalnim komunističkim partijama i u javnom uticaju, te su one po prirodi stvari bile više jugoslovenski orijentisane, ove partije su doslovno izbrisane sa političke scene. U Makedoniji i Sloveniji gde jugoslovenstvujušćih Srba nije bilo te partije su patile samo od globalno jugoslovenskog sindroma pa su od birača kažnjene u onoj meri u kojoj su ih videli kao nedovoljno energične zaštitnike nacionalnog interesa. Obratno, u Srbiji je upravo Milošević, došavši na čelo partije izfrustrirane skoro deceniju gorućim kosovskim problemom preuzeo kao svoju pokretačku snagu probuđeni srpski nacionalizam. On nije morao da ima obzire kao komunističke partije u drugim republikama. Naprotiv! Baza, narod i njegov establišment ali i antikomunistički intelektualni establišment Beograda od njega su tražili da obavi svoju istorijsku misiju. Šta više, pred razbesnelim komunističkim establišmentima ostalih republika koji su primećivali da im Milošević ljulja stolice jer indukuje njihove nacionalizme kojima nisu mogli da idu u susret, mase na Ušću i Gazi Mestanu su mu bile jedina odbrana. Ironično, ili čak crnohumorno, Milošević je, tako, ispao prvi i jedini uspešni opozicionar u Srbiji. Jer ako se oni koji su sada na vlasti u bivšim jugoslovenskim republikama mogu nazvati tadašnjom opozicijom koja se dokopala vlasti onda i on ispada isto to jer mu je program bio identičan njihovom. Šta više, Milošević mu dođe i kao nekakva avangarda te nacionalističke opozicije jer je u skukob sa politikom SKJ došao još u jesen 1987. Šalu na stranu, ali novoosnovana srpska opozicija, naročito ona nacionalno-demokratska ali i radikalna po svojim revolucionarnim metodama, je ovu činjenicu, izgleda, u potpunosti smetnula sa uma. Zbog toga je ona srbijanski režim i pokušavala da tuče njegovim sopstvenim i to još povrh svega iz upotrebe izbačenim oružjem. Neuspeh nije mogao izostati. Tek kada je neposrednim dobijanjem po prstima opozicija izučila svoju lekciju iz političke pismenosti ona je počela da menja metodologiju i da postiže prve uspehe. Istina najradikalniji kao što je Vuk i oni okupljeni oko njega su još jednom, juna prošle godine, pokušali neuspelu reprizu 9. marta i tada ih je od političke katastrofe spaslo samo neprimereno i nehumano ponašanje režimske policije i istražnih organa. Kao posledica zakasnelog praškog proleća na srpski način sa belim lukom, pevanjem i pucanjem opozicija u Srbiji je, danas, u ozbiljnom raskoraku. Jednom nogom je na jednoj a drugom na drugoj obali srbijanskog muljevitog političkog potočića, neodlučna na koju stranu da zakorači. Jednima se čini da Miloševića valja pustiti da dovši svoju istorijsku misiju pa ga, zatim, na posledicama koje nesumnjivo moraju biti katastrofalne, politički uništiti. Drugi misle da ga u dovršavanju te istorijske misije, da ne bi i svima nama dokinuo živote, valja sprečavati i ometati. Treći pak, misle, da sadržaj misije nije sporan ali da ju je on koristio samo kao neiskrenu fasadu za sopstveni opstanak na vlasti i da mu iz ruku treba oteti baklju Srpstva. Svi su donekle u pravu, a odnekle u krivu. Međutim to nije osobito važno. Važno je što ovakva pozicija opozicionih snaga u zemlji proizvodi kao posledicu političku neprofilisanost, nedoslednost i smenjivanje loših političkih poteza sa još gorim. Još gore, same stranke tapkaju u mestu. Niti imaju snage da nastave izgradnju svoje infrastrukture niti imaju snage da izgrade alternativne političke programe koji bi okupili birače. Ovo drugo je posebno važno, jer upravo propast devetomartovskog duha traži od opozicije da promeni i svoju političku strategiju. Negativna politika, da probam da napravim konstrukt kakav se obično koristi u normativnim discioplinama poput etike ili estetike, više ne daje rezultate. Ona je bila primerena epohi Devetog marta kada se činilo da je moguće vlast srušiti. Sada kada je politički život postao institucionalizovan njegove osnovne institucije, stranke, moraju biti izgrađene oko pozitivne politike oko politike koja daje odgovore na pitanja "Šta i kako?" a ne oko negativne politike koja ukazuje samo na to da vlast ne zna odgovore a ta pitanja. Ne mislim da je put lak ali je jedino moguć Na tom putu, kaže Raka Radović socijalistički poslanik i skupštinska znamenitost, vlast i opozicija su u odnosu ptice trkačice i kojota u poznatom crtanom filmu. Opozicija kao i zlosrećni kojot stalno smišlja planove kako da doaka ptici trkačici i taman kada nešto smisli i pripremi, ptica, uz ono poznato: "Bi, bip!" protrči pored njega i ostavi ga za sobom. Ako ništa drugo valja probati da se demantuje Raka. Nije valjda da će on da ispadne pametniji od svih nas?
srbija.2353 astojkovic, -> #2348, index
Možda bi bilo bolje da su ga napravili... Bar bi se cela zemlja podelila na samo dve grupe: Crvenu Bandu i one protiv njih. Bilo bi krvi, ali manje nego ovako :(. Nenad ----------------------------------------------- 4.2348--- + građanski rat u Beogradu i Srbiji. Partizani i četnici 2. Ne, hvala.
srbija.2354 fancy, -> #2353, astojkovic
ŮŢ> Partizani i četnici 2. Ne, hvala. Nisam u toku, kad se najuruje gamad sišla sa brda, a koja se ovde nakotila od '44 - '45..? Biće tu posla...
srbija.2355 novim, -> #2352, milan
" Ako ništa drugo valja probati da se demantuje Raka. " Nije valjda da će on da ispadne pametniji od svih nas? Raka Veliki Radović je proizveo još jednu fundamentalnu izjavu koju, kao poštovalac Njegovog Lika & Dela, moram da zabeležim: "Zamislite kad bih ja ovako obučen kao sada, u Skupštini, ušao u moju štalu! Sva bi goveda popadala u nesvest i obesila se o lance za koje su vezana, pa bi ja finansijski propao." (žo'ek govori o političkom prostoru, a gde je prostor - tu mu je negde i vreme, naravno! :))
srbija.2356 index, -> #2354, fancy
[] Nisam u toku, kad se najuruje gamad sišla sa brda, a koja se [] ovde nakotila od '44 - '45..? Kako stvari stoje - nikad. žini mi se da je najizvesnija opcija da će sami pocrkati ili pojesti se među sobom, kao šumska gamad kad se namnoži preterano i pojede sve što je mogla da pojede. Nenad
srbija.2357 novim,
/odgovor na: 9.706, Balinda; CIVILIZACIJA.5:o.jeziku/ " favorizovanja ćirilice. Jednostavno, u glave običnog sveta " uteran je crv isključivosti, mit o samodovoljnosti i strepnja " o sopstvenoj pravovernosti. Sapotpisujem (ćirilicom, doduše :)) uz ispravku (Balinda je skroman, eh), da nije "crv" nego je CRVžUGA (CRVETINA od ohohoho!). Naš problem je izgleda ipak politički: imamo dva pisma, i treba obezbediti mogućnost upotrebe oba. Dakle: jednako latinice kao i ćirilice. Ali govorim o MOGUĆNOSTI upotrebe, a ne samoj upotrebi. Ako to radi država, i tamo gde to radi država (a nju, državu, treba ograničiti gde god se može!), dakle - kad je reč o državnoj* upotrebi pisma, onda - osim što se zakonom mora obezbdediti da se građanin obraća državi na pismu koje smatra zgodnim - ona, u svom obraćanju građaninu, ili među svojim organima, mora voditi računa o relativno srazmernoj upotrebi oba pisma. Ovo poslednje se ne može precizno odrediti zakonom (sem u opštoj formi o ravnopravnosti), već izvršna vlast mora voditi računa o tome. Da li je ovakva dormula prihvatljiva? (Time se poštuje i tradicija od nekoliko vekova, i zahtevi današnje pismenosti koja nalaže poznavanje latinice; državi se vezuju ruke pred građaninom, a dopušta joj se izvesna oblast koju treba da štiti - onu određenu zakonom o ravnopravnosti.) Ostali argumenti - "široko/usko", "brzo/sporo", "ekonomično" etc. - epifenomalni su. Problem ove vrste je politički, pa ako o tome nastavljamo (tražeći dobru formulu kao rešenje za slučaj koji se ispostavlja), da nastavimo ovde u FORUM-u. --- * Državna upotreba je ono što država voli da prikrije izrazom "službena", koji je, međutim, znatno širi; pretenzije države su uvek ogavne, pa se ne treba primati na njenu žvaku. Najzad, već je dosta mita o "državotvornim" Srbima (i on je pukao k'o dinja ovih godina), red je da govorimo o tome mogu li Srbi da naprave od sebe društvo, civilizovano društvo koje liči na svoje doba.
srbija.2358 milan, -> #2357, novim
> Naš problem je izgleda ipak politički: imamo dva pisma, i treba > obezbediti mogućnost upotrebe oba. Dakle: jednako latinice kao i > ćirilice. Ali govorim o MOGUĆNOSTI upotrebe, a ne samoj upotrebi. > Ako to radi država, i tamo gde to radi država (a nju, državu, treba > ograničiti gde god se može!), dakle - kad je reč o državnoj* > upotrebi pisma, onda - osim što se zakonom mora obezbdediti da se > građanin obraća državi na pismu koje smatra zgodnim - ona, u svom > obraćanju građaninu, ili među svojim organima, mora voditi računa o > relativno srazmernoj upotrebi oba pisma. Ovo poslednje se ne može > precizno odrediti zakonom (sem u opštoj formi o ravnopravnosti), već > izvršna vlast mora voditi računa o tome. Da li je ovakva dormula > prihvatljiva? (Time se poštuje i tradicija od nekoliko vekova, i > zahtevi današnje pismenosti koja nalaže poznavanje latinice; državi > se vezuju ruke pred građaninom, a dopušta joj se izvesna oblast koju > treba da štiti - onu određenu zakonom o ravnopravnosti.) Pardon na citatu ali trebalo mi u pedagoške, pardon andragoške svrhe. Nadam se da si, a ako nisi ja ti skrećem pažnju ;)), čim si ovo napisao shvatio da si ušao u problem normativnog regulisanja upotrebe pisama. Recimo da se slažem sa tvojom tezom da državu treba ograničiti, ali kako? Ne vidim drugi put do zakona. Kojih? Prvo, postoji ustav. Tu su tri mogućnosti. a) Da se ostavi kako jeste, tj. državna zaštita ćirilice jer se, ionako, u javnom saobraćaju i putem moderne tehnologije i zapadnih, posebice engleskog, jezika širi latinica. b) Da se iz člana 8., stav 1. Ustava izbace reči "i čiriličko pismo, a latiničkog pismo je u službenoj (podvlačim: službenoj, prim M.B.) upotrebi na način utvrđen zakonom., ili c) Da se gorenavedene reči zamene rečima i ćiriličko i latiničko pismo". Jasno je da bi i u slučaju b) i c) kao i u slučaju a) bio potreban Zakon o službenoj upotrebi pisama pa bi onda čitav tvoj pledoiere bio deo neke skupštinske rasprave o tom zakonu. Dakle, ovako ili onako potrebna je norma. Ako se zalažeš za ravnopravnost latinice onda si dužan da daš odgovre na pitanja kako bi izgledale službene isprave, školski udžvbenici, državna medija, službeni listovi, natpisi na ustanovama, dokumenta u državnom, ali i u drugom javnom saobraćaju. Dakle? :)) Pl poz M
srbija.2359 index, -> #2358, milan
[] Ako se zalažeš za ravnopravnost latinice onda si dužan [] da daš odgovre na pitanja kako bi izgledale službene isprave, [] školski udžvbenici, državna medija, službeni listovi, natpisi [] na ustanovama, dokumenta u državnom, ali i u drugom javnom [] saobraćaju. Dakle? :)) Koristilo bi se ono pismo koje je za datu svrhu prikladnije, tamo gde je svejedno - moglo bi žrebanjem da se utvrdi), a tamo gde je zgodno da budu oba - bila bi oba. Nenad
srbija.2360 novim, -> #2358, milan
" Dakle, ovako ili onako potrebna je norma. " Ako se zalažeš za ravnopravnost latinice onda si dužan " da daš odgovore na pitanja kako bi izgledale službene isprave, " školski udžvbenici, državna medija, službeni listovi, natpisi " na ustanovama, dokumenta u državnom, ali i u drugom javnom " saobraćaju. Dakle? :)) Glavna ideja je bila ova: da se Zakonom (ne znam da li baš i Ustavom; možda uopšte ne treba tu stvar turati u Ustav) odredi ravnopravna MOGUĆNOST upotrebe oba pisama, a da se praktična UPOTREBA usmerava od strane izvršne vlasti. Prednost: ne natura se jedno pismo na račun drugog kroz zakon (inače, ne vidim zaista kako to izbeći, ukoliko zakon - bilo koji, ne samo ovaj - treba da reguliše UPOTREBU; zakoni su tu da ipak stanu kod granice mogućnosti, zar ne?). Izvršna vlast ima uvid u kretanje klatna, pa ga može gurnuti nazad, ka ravnoteži, vodeći računa o tradiciji, koliko i o zapadnom, tj. tehničkom okruženju i potrebama. Odatle sledi da bi posebna pitanja trebalo podrvrći u prvom redu merilu funkcionalnosti. Tako: 1. Službene isprave: mereno funkcionalnošću (pasoš, vozačka - latinicom, ličnjak ćirilicom, etc.). 2. Školski udžbenici: humanistika ćirilicom, tehničke nauke latinicom (ne biti prestrog ni tu, naravno). 3. Državna medija: nakon njihovog sravnjivanja sa zemljom crnicom, dalje (pošto se okade na oba pisma respektivni tereni) šibati se na privatnike, pa kako nam bude. (Država služi za opšti nadzor, da ograniči ulog stranog kapitala, ne dozvoljava monopole, brine nad slobodom štampe.) 4. Službeni listovi (misliš "državini"?), natpisi na ustanovama (opet državinim), državini dokumenti i sve državino ili tamo gde ona ima presudnu reč (iz ovog ili onog razloga to ima) - sve to prepustiti izvršnoj vlasti (koja onda, u nekom periodu, favorizuje jedno pismo nad drugim - favorizuje, kažem, a ne zabranjuje ili ometa drugo - imajući u vidu opštu odredbu zakona o ravnopravnosti oba pisma). (Sudska dokumenta prepustiti - sudijama. Država da raspiše hitan konkurs za ćirilični tajmsoliki TTF; cf. ps.) Mislim da su vidljive prednosti. Građanin piše kako mu volja ili kako je funkcionalnije. Država piše kako je funkcionalno, a pitanje pisama se značajno izmiče državnoj regulativi i vraća u nadležnost kulture, javnosti, pa čak i - privatnosti. Your turn: nedostaci, ne samo praktični, ovakvog rešenja, već uopšte nedostaci ili problematičnost ideje da se podeli nadležnost između zakonodavne i izvršne vlasti po liniji mogućnost/upotreba na ovom, očito ne baš zanemarljivom pitanju (najzad, ono je osnova naše civilizovanosti - ne toliko konkretni tip pisma, koliko uopšte pitanje pisma, pismenosti, ozakonjenja pisama, njegove cirkulacije, etc. etc.). ps: Ama, još jurim pristojan ćirilični tajmsoliki TTF (za vlastitu knjigu). I nema pa nema! Kako stoji sa TeX-om? Ima li tamo neka pristojna ćirilica? Pričamo o ćirilici na latinici, branimo je, a kad nam zatreba - nemaaa... :(
srbija.2361 dejanr, -> #2360, novim
>> ps: Ama, još jurim pristojan ćirilični tajmsoliki TTF (za vlastitu >> knjigu). I nema pa nema! ... Pričamo o ćirilici na latinici, branimo >> je, a kad nam zatreba - nemaaa... :( Normalno da nema, kada se brani jedino rečima u slavnom Ustavu. A kada neko treba da odreši kesu pa da plati fontove, ili daleko bilo da ih pravi džabe iz "rodoljubivih" razloga... pa nije lud ;))
srbija.2362 milan, -> #2360, novim
> Your turn: nedostaci, ne samo praktični, ovakvog rešenja, već uopšte > nedostaci ili problematičnost ideje da se podeli nadležnost između > zakonodavne i izvršne vlasti po liniji mogućnost/upotreba na ovom, > očito ne baš zanemarljivom pitanju (najzad, ono je osnova naše > civilizovanosti - ne toliko konkretni tip pisma, koliko uopšte > pitanje pisma, pismenosti, ozakonjenja pisama, njegove cirkulacije, > etc. etc.). Kada pogledaš šta si ponudio kao mogućnost ispada (da osim ličnih dokumenata) tako već i jeste. Naime komercijalne stvari i tehnika idu latinicom, a "državine" stvari uglavnom ćirilicom. Ispada da praksa ujednačava stvari a zakonsko-ustavna odredba samo služi da se ćirilica ne pridavi potpuno. Pl poz M
srbija.2363 ndragan, -> #2358, milan
/ Ako se zalažeš za ravnopravnost latinice onda si dužan / da daš odgovre na pitanja kako bi izgledale službene isprave, 1. Da država piše ćirilicom kad je već navalila, a gdegod ima mesta, i latinicom, ili naizmenično. 2. da joj građani otpisuju kako im se ćefne. 3. izgledale bi ružno doklegod država ne pljune neku kintu za razvoj fontova i iste stavi u javno vlasništvo. Bue_ Ndragan
srbija.2364 fancy, -> #2361, dejanr
ŮŢ> Normalno da nema, kada se brani jedino rečima u slavnom Ustavu. A kada ŮŢ> neko treba da odreši kesu pa da plati fontove, ili daleko bilo da ih ŮŢ> pravi džabe iz "rodoljubivih" razloga... pa nije lud ;)) Ko je ono pričao o tržištu..? :) Ma svakom je jasno da je tzv. "istočna, slovenska duša" pojam koji samo označava krajnje indolentan, lenj i fatalistički odnos prema životu. Vazda bilo, i biće... za ideale ginu budale. Ćirilica se brani parama.
srbija.2365 dkuki, -> #2345, index
> ÷■÷ ZA SRBIJU > > Opet ti? Daj, promeni slogan... > > > Nenad ZA NOVU JUGOSLAVIJU, mozda???? :)))))) Opet napominjem: mi nismo nikakva partija, pa samim tim nismo skloni sloganima ( iako "od njih ne boli glava" ;). ZA SRBIJU - sa pametnim ljudima
srbija.2366 dkuki, -> #2343, veca
>>> P.S. A na kraju, složno i bratski, zaigraju kozaračko kolo... > > Uz logorsku vatru... hladnije je ovih dana. Ipak su u pitanju ugarci - kadkad te pecnu, ali se neumitno gase. :)) Poz DK
srbija.2368 dejanr, -> #2364, fancy
>> > Normalno da nema, kada se brani jedino rečima u slavnom Ustavu. A kada >> > neko treba da odreši kesu pa da plati fontove, ili daleko bilo da ih >> > pravi džabe iz "rodoljubivih" razloga... pa nije lud ;)) >> >> Ko je ono pričao o tržištu..? :) >> Ćirilica se brani parama. Pa to sam UPRAVO i rekao. Država je velikodušna kada treba napraviti paragraf koji posle niko neće poštovati, kao ni stotine drugih paragrafa, ali kada iza neke odluke treba zalegnuti parama... Isto kao i oni koji jesu za ćirilicu na računaru, ali ako će drugi da uradi a oni da to posle prekopiraju "za ličnu upotrebu" ;) Očito da "firme" kao što je ćirilica nemaju dovoljan indeks rasta da bi neko u njih ulagao pare :)))
srbija.2369 veca, -> #2368, dejanr
>> Očito da "firme" kao što je ćirilica nemaju dovoljan indeks rasta >> da bi neko u njih ulagao pare :))) Ovo je u stvari tužno, ali istinito.
srbija.2370 fancy, -> #2368, dejanr
ŮŢ>>> Ćirilica se brani parama. ŮŢ> Pa to sam UPRAVO i rekao. Država je velikodušna kada treba napraviti Ma da, ja sam se samo složio..:)
srbija.2371 saricl, -> #2352, milan
> stranke, moraju biti izgrađene oko pozitivne politike oko > politike koja daje odgovore na pitanja "Šta i kako?" a ne oko > negativne politike koja ukazuje samo na to da vlast ne zna > odgovore a ta pitanja. > Ne mislim da je put lak ali je jedino moguć So ja mislim da kod nas nije problem u tome Üto opozicija nevodi pozitivnu politiku, koliko u tome da nevodi nikakvu. ZahvaljujuŠi RTV opozicija je svedena na kritizera vlasti, i samim tim joj se oduzima Üansa da u nekim reÜenjima parira vlasti, Üto moram priznati nikako nije dobro. Tu pre svega mislim na ono poznato: "Kukuuu nije pala kiÜa, biŠe loÜ rod ove godine, treba stezati kaiÜeve." Daklem, umesto da se "uzme aÜov u ruke i iskopa navodnjavanje mi se pripremamo na stezanje kaiÜeva. Tu pre svega mislim na onu naÜu tako bri×ljivo odgajanu neodluŠnost u tome Üta ×elimo i na koji naŠin to da postignemo. Ăini se da je jedino MiloÜemiŠ imo hrabrosti da u svoje ruke "uzme Srbiju" i to mu je uspelo. Opoziciji naprotiv baÜ dobro do­e cela ova situacija kao opravdanje za liŠni neuspeh i frustracije, a tako­e i za opravdanje troÜkova ko bogatih sponzora. Mislim da smo svi u ovoj dr×avi ptereŠeni ulaskom u istoriju, ali da parafraziram jednog prijatelja " Na vratima istorije jako je velika gu×va, i tu mnogi osede, dok drugi ulaze na mala vrata." So Üto nestati otvoreno i javno na neke pozicije, pa cilj svake oozicije je da postane pozicija, a kad gospodu iz opozicije optu×e za borbu za vlast onda se pravda kao nekim viÜim narodnim interesima, Üto je veŠ oprobano oru×je SPS a masa dokazano nevoli falsifikatae. Tako bih ja rekao da nikad nije kasno za pravi potez, ali da za tako neÜto treba imati hrabrosti i preduzeti ga, vreme je manje bitno, odnosno svako vreme ima " svoj " pravi potez. Dalje mislim da ukoliko opozicija konaŠno ne prestane da postupa sa SPS u rukavicama i ne prestane da vodi politiku nezameranja na sledeŠim izborima neŠe dobiti ni toliko glasova koliko je dobila na ovim. Ili ja mo×da greÜim mo×da nije cilj opozicije da postane pozicija i da samim tim donosi odluke veŠ da se Üto skuplje proda???
srbija.2372 saricl, -> #2358, milan
> Ako se zalažeš za ravnopravnost latinice onda si dužan > da daš odgovre na pitanja kako bi izgledale službene isprave, > školski udžvbenici, državna medija, službeni listovi, natpisi na > ustanovama, dokumenta u državnom, ali i u drugom javnom > saobraćaju. Dakle? :)) Po slobodnom izboru autora dotiŠnih natpisa.
srbija.2373 saricl, -> #2359, index
> Koristilo bi se ono pismo koje je za datu svrhu prikladnije, > tamo gde je svejedno - moglo bi žrebanjem da se utvrdi), a tamo gde > je zgodno da budu oba - bila bi oba. Jete pa da onda opet moram da pravim reklamu za firmu i da to debelo plaŠam a svake godine o proleŠu da im menjam mesta koja je iznad koje.
srbija.2374 saricl, -> #2364, fancy
> Ma svakom je jasno da je tzv. "istočna, slovenska duša" pojam > koji samo označava krajnje indolentan, lenj i fatalistički odnos > prema životu. Vazda bilo, i biće... za ideale ginu budale. > Ćirilica se brani parama. HAUG!
srbija.2375 fancy, -> #2374, saricl
ŮŢ> HAUG! UF! (c) by čalosna Sova
srbija.2376 index, -> #2373, saricl
[]> Koristilo bi se ono pismo koje je za datu svrhu prikladnije, []> tamo gde je svejedno - moglo bi žrebanjem da se utvrdi), a []> tamo gde je zgodno da budu oba - bila bi oba. [] [] Jete pa da onda opet moram da pravim reklamu za firmu i da to [] debelo plaŠam a svake godine o proleŠu da im menjam mesta koja [] je iznad koje. Mislio sam na izbor pisma koji bi vršile državne službe, za službene potrebe (formulare, natpise...). Podrazumeva se da bi svaka privatna firma trebalo da bira sama šta će da radi. Nenad
srbija.2377 stefan,
Šta se desilo sa čuvenim Bidžom na poslednjoj sednici srpske skupštine pa su svi onako umirali od smeha? :)
srbija.2378 veca, -> #2377, stefan
>> Šta se desilo sa čuvenim Bidžom na poslednjoj sednici srpske >> skupštine pa su svi onako umirali od smeha? :) Izgleda da (zbog smeha) nije stigao na vreme do WC-a ;) Sad nešto čuh na NTV-u.
srbija.2379 milan, -> #2377, stefan
> Šta se desilo sa čuvenim Bidžom na poslednjoj sednici srpske > skupštine pa su svi onako umirali od smeha? :) Pustio je vetar dok se smejao na neku od Kurjakovih rasprava sa Grobarom (kada je Kurjak rekao da ako te ritne konj ti nećeš valjda da ritaš konja?) ;)). Pl poz M
srbija.2380 .braca, -> #2379, milan
Ovo mi je prva poruka u FORUM-u│... Hi svima! Nažalost, Kurjak żu skupštini zasmejava Bižu umesto da bude obratno... Ova Vukova mućka sa Novom demokratijom mi nikako nije jasna . Da li je moguće da je Vuk toliko naivan ili sam ja blesav. Pitanje: Za koga da glasam a da se ne ispostavi da sam glasao za Slobu (ljubi ga majka u čelo ).
srbija.2381 milan, -> #2380, .braca
> Nažalost, Kurjak żu skupštini zasmejava Bižu umesto da bude > obratno... :(( > Ova Vukova mućka sa Novom demokratijom mi nikako nije > jasna . Da li je moguće da je Vuk toliko naivan ili sam ja blesav. Nisi blesav! :) > Pitanje: Za koga da glasam a da se ne ispostavi da sam glasao za > Slobu (ljubi ga majka u čelo ). Jednog dana, kada se obnovi socsavez, sve stranke (osim gadnih "vadikala" koji će da služe majkama da plaše decu pred spavanje) biće predsednikove stranke. Sloba će da bude nosilac svih lista a ti ćeš tada mirno da biraš stranku čiji ti se plakat, izborni slogan ili frizura lidera najbolje dopada. Ostalo će ionako biti isto. :) Pl poz M
srbija.2382 novim, -> #2380, .braca
" Da li je moguće da je Vuk toliko naivan ili sam ja blesav. " Pitanje: Za koga da glasam a da se ne ispostavi da sam glasao " za Slobu Prvo pitanje ti je tzv. retorsko. Jesi, jesam i - jeste. (Na drugo pitanje ćemo tražiti odgovor pred neko novo glasanje.) Ispada da smo glasali za koaliciju sa SPS-om. :(( Ili, još gore (jer u vladi ima i otvoreno komunističkih ministara), za koaliciju sa SKPJ. ;>>
srbija.2383 milan,
(Emitovana 19. marta 1994. godine) Srbotopija 45. Dobro veče poštovani slušaoci danas je subota, 19. mart 1994. godine, a ovo je "Srbotopija " i govori vam Milan Božić. Ova politička sedmica je bila veoma zabavna, prepuna živine čak. Srpski parlament je birao vladu, na Miloševićevom kanabetu se birala sudbina i uređenje buduće Jugoslavije a g-đa Marković je posetila njegovu svetost mitropolita moskovskog i patrijarha cele Rusije, Velike, Male, Bele, i od skoro ove, najmanje, Srpske Rusije. G. Lilić, po sopstvenoj tvrdnji Vrhovni komandant VJ nije - hvala Bogu! - radio ništa. Biranje Vlade je proteklo u najboljem redu, jedino je trajalo duže no što sama Vlada i prigoda vrede. Razlog je prost i nalazi se u televiziji. Direktan televizijski prenos skupštinskog cirkusa je, u početku, 1990. kada je opozicija sa par desetina poslanika jedva ušla u skupštinu imao svoju svrhu i namenu. Valjalo je, naime, strastvenoj oporbi omogućiti da istinu o nama ali i sebi saopšti pučanstvu, a da to TV Bastilja ne cenzuriše i ne makazari. Kasnije se ispostavilo da oporba baš i nema šta mnogo da kaže osim da psuje vlast i tako narodu, očajnom od bede i nedostatka države, narodu sa izgubljenim duhovnim kulturnim i svakojakim identitetom, abreaguje frustraciju i učini ga za trenutak opuštenijim i veselijim dok sluša i kaže: "E baš mu je spustio!" U poslednje vreme stvari su postale još manje zabavne. Em što se situacija smiruje pa opozicione napetosti više nema kao ranije, a em što svaka pesma, ma kako srcu draga, ako se beskrajno ponavlja, izaziva dosadu. Međutim, stranački marketnizi su ubedili svoje poslanike da beskonačno stajanje za govornicom pogoduje promociji stranke a, osim toga, ljudi vole da ih žena sa decom, gleda sa kanabeta - na žalost ne onog Miloševićevog nego onog njihovog, kućnog - i divi se kako je tata pametan! Tako je televizija otegla biranje vlade na čitava tri dana i to dvanestočasovnog radnog vremena. Sačuvaj Bože! Direktni prenos Glupštine je postao rutina, sa po nekom eksplozijom prostakluka koji našem narodu, kratkog pamćenja i produženog revanšizma pruža retke prilike da se izživi. Konačno mi najviše volimo vodvilje u kojima se maleni čovečuljak oklizne na bananu i padne. Ako pri tome, poput legendarnog Bidže na prekjučerašnjoj sednici i ispusti vetar, smeh postane urnebesan. Tim pre ako je taj smeh sredstvo za opuštanje, izraz besa i očajanja što ste sa svih strana ograđeni zidom. Na prekjučerašnjoj sednici najurnebesniji smeh, posle Bidžine nezgode kome su se Vukova podsmevanja radikalskom vođi izgleda toliko dopala da nije mogao da kontroliše svoju fiziologiju, dopirao je iz socijalističke polovine sale. Ne izgleda baš logično. Oni čekaju da izglasaju svoju vladu a, povrh svega nezgoda se događa njihovom poslaniku na očigled televizijskih kamera. Zašto, dakle? Pa, razlozi su na drugoj strani. Socijalistički poslanici, njih 123, sede tri dana u skupštini spremni da izglasaju vladu sa još par glasova Nove demokratije. Opozicija, međutim, tri dana "pere glavu" bivšim i sadašnjim ministrima. njoj je ionako svejedno. Nema para i nema vlasti. Socijalisti imaju i jedno i drugo i to sedenjem u skupštini i glasanjem čuvaju. Za to vreme, napolju, hiljade, možda i stotine hiljada maraka poslova ali i lepih komada socijalne moći odlaze drugima u ruke i džepove. Povrh svega, surovi Vučelić, njihov partijski bič, tera ih da sede i ne mrdaju se. Napetost je ogromna a osim toga oni nisu, bar do sada, navikli na tako tesna glasanja. Stres i tenzija su rasli i, eto, kada je Bidža obavio šta je imao, to je bio izlaz svima, a pogotovu socijalistima da na pet minuta kidnu iz sale, i pobegnu od surovog Vučelića. Kada smo se vratili u salu, sve je već išlo brže. Sa 128 glasova vlada je izabrana i stvar je završena. Na kraju, pošto se sve slegne i čovek na miru može da razmisli jedino što može da zaključi je da je, osim dužine sednice na kojoj se birala vlada, sve ostalo bilo u redu i pod kontrolom. Šta više, da nas ne odaju fizionomije i rečnik, predmetni čovek bi mogao da pomisli da smo postali prava parlamentarna zemlja. Imamo mandatara, veštog muvatora između državnih institucija, fudbalskih klubova i barter poslova sa Rusijom. Imamo ministarski sastav sakupljen sa koca i konopca. žini ga uglavnom grupa, kako to socijalisti kažu, uspešnih direktora velikih korporacija, što će reći ljudi od poverenja raznovrsnih Službi koje vladaju ovom zemljom već decenijama. Da bi se korporacije, koje su se tokom rata i zahvaljujući potrebi da se poslovi iznesu van zemlje, previše osamostalile, držale pod kontrolom, u vladi se nalazi nešto članova i simpatizera SK-PJ poznatijeg kao kadrovska komisija SPS. Tu je i nekoliko pravih političara, koliko da se u javnosti ne pomisli da SPS nema političare i, naravno, tu je i, "radi kontinuiteta" što rekao mandatar, Zoran Sokolović, milošću Božijom i voljom Radmila Bogdanovića, večni ministar policije. Nad ovim poslednjim naimenovanjem opozicija je, a pogotovu SPO, digla dreku do neba. Iz poslaničkih klupa se na njegov račun čulo sve, od optužbi za batinanje Vuka Draškovića do ironičnih komentara da mu je tri puta obijan stan i da lopovi nikada nisu otkriveni te da je zato nesposoban za šefa policije. Zanimljivo je da se niko nije setio da pita da li, prilikom tih pljački, iz njegovog stana nisu, može biti, odnesena neka važna dokumenta od značaja za nacionalnu bezbednost u ovako kriznim, ratnim vremenima. Da, zaista, zašto to niko nije pitao? Pa, poštovani slušaoci, odgovor je veoma prost. Zar je iko, pa i najnaivniji među nama, pomislio da je on neki pravi šef policije i da bi Radmilo Bogdanović uopšte dopustio da on vidi, a kamoli da u kući drži, važna dokumenta? Privid prave parlamentarne demokratije, istina na mediteransko-mafijaški način, održala je i opozicija koja se na buduće ministre obarala svakojakim optužbama od pripisivanja mandataru da se oženio svojom kumom preko krađa od više stotina hiljada maraka do tvrdnji da je vlada komunističko-mafijaška što će reći udbaška. No, bilo kako bilo, vlada je izabrana a opozicija je propustila da uzme štogod ministara. Tako je "ta knjiga zatvorena" što rekao g. Milošević jednom oporbenom lideru koji je u ponedeljak uveče, uoči sednice skupštine, pokušao da se predomisli i štogod svojih ljudi uvali u vladu. Konačno, posle pet meseci - jer Milošević je prethodnu skupštinu raspustio 20. oktobra prošle godine - imamo vladu! Istina, to ne raduje svakoga. "Od kako nemamo vladu malo se opravismo i zaimasmo!" reče mi pre neki dan jedan beogradski poslovni čovek nepovezan sa vlašću, koji je čak apelovao da sednicu što duže razvlačimo ne bi li vlada bila izabrana što kasnije. Mimo ovih običnih, za protoparlamantarnu mediteransku zemlju, sasvim normalnih pojava, pojava na nivou vodvilja, sastavljanje ove vlade je pratila i velika medijska buka. Medijska buka je bila izazvana pukom okolnošću da SPS na ovim izborima nije osvojila nadpolovičnu većinu poslanika. Zato im je valjalo da u vladu namaknu još koju stranku jer je neprirodni brak sa radikalima razveden. Kako je opozicija još nevina i njeno biračko telo kolaboraciju još uvek shvata kao smrtni greh, valjalo joj je omogućiti neki častan izlaz i priliku da kolaborira nekažnjeno. Zato se g. Milošević obsetio formule o "vladi narodnog jedinstva" računajući da će to stranke demokratske orijentacije progutati. Međutim stranke su se, što rekli beogradski mangupi, "primile" znatno više nego što se to moglo pretpostaviti. Istina, svako se "primio" na svoj način. SPO se obsetio da je to tražio još pre par godina i, na svoj tipično naivni način, procenio je da je konačno došlo vreme da se vlasti nateraju na ozbiljne ustupke, ako ne i kapitulaciju ili bar promenu politike. DS je pak mislila da se veštim manevrisanjem može dobiti znatno više ministara nego što su to vlasti inicijalno nudile. I jedni i drugi su, konačno, ipak mislili da će vlasti biti ljubaznije i predusretljivije. Glavna greška je ipak bila u prihvatanju priče o "vladi narodnog jedinstva". Da su se stvari postavile na zdrave noge i da se reklo: "O koalicionoj vladi se može razgovarati, ali deder da prvo vidimo program i političke ustupke koje nudite. Što se narodnog jedinstva tiče već smo ga iskusili 1989 od Gazi-Mestana do Ušća i ne bi da ga ponovo probamo!" stvar bi možda bila drugačija. Ne znači da bi se i tada sporazum postigao, ali bi vladajućim socijalistima iz ruku bar bio izbačen argument da je opozicija izdajnička i da ne samo da ne želi da se uključi u rad na spasu naroda, nego još povrh svega "ubacuje klipove u točkove". U svakom slučaju politička šteta koju bi pretrpela opoziciona stvar, bila bi znatno manja. Bilo kako bilo, opozicija i vlast nisu uspele da se sporazumeju, odnosno mera ustupaka koju je vlast nudila nije bila dovoljna za opoziciju ili, ako tako hoćete stvar se može postaviti i napačke pa reći da je opozicija tražila više nego što su to vlasti bile spremne da ponude. žim su to zaključili, socijalisti su, vojnim rečnikom rečeno, "prešli na rezervni položaj". Problem nedostajuće većine su rešili tako što su DEPOS-u "otkinuli jednu nogu" i otcepili Novu demokratiju. Zahvaljujući tome, prekjuče, preciznije juče, nešto pred jedan sat iza ponoći izabrana je nova vlada koja će, tako, u narodu biti poznata kao "ponoćna vlada"! Bez obzira što je prvi pokušaj pravljenja koalicione vlade u Srbiji propao, događaj je višestruko značajan. Prvo, ipak je jedna, mada mala opoziciona stranka ušla u vladu. Takođe tu su i dva visoka, istina sada, posle isključenja iz stranke, bivša funkcionera DS. Na neki način, opozicija je izgubila nevinost. Led je time probijen. Već za nekoliko meseca, iako se ne može očekivati pad vlade, može doći do neke ozbiljnije rekonstrukcije. Tada će se demokratskoj opoziciji ponovo ukazati šansa. Istina ponuda će biti manja nego ovog puta ali će zato u opoziciji, strah da se prilika ne ispusti, biti veći i eto nama prave koalicione vlade. Dobro de, znam da sam preterao sa pridevom "prava" i da do stvarne podele vlasti nikada neće ni doći nego da će se, u najboljem slučaju, postojeći establišment transformisati i pod svoje okrilje primiti i onaj establišment koji se stvara i edukuje pod okriljem današnje opozicije. No, izgleda da je to jedina mogućnost koja je opoziciji preostala. Vlast se, konačno, od frontalnog napada odbranila i sada je jedino pitanje koji se i kakvi civilizacijski ustupci mogu dobiti. Konačno, kada se proces započet 1990. pogleda unazad jedino što se pozitivno može primetiti je civilizacijski pomak, čak uprkos ratu, bedi i nemaštini, vladajućeg establišmenta. On se nije promenio ali su mu se domen vlasti i odnos prema njoj promenili. Ako, kao rezultat ovog srpskog kvaziparlamentarnog života bar uspemo da dobijemo stabilnu političku elitu podeljenu na nekoliko, makar samo prividno, suprotstavljenih stranaka i to će biti nešto. Malo, u odnosu na očekivanja koja smo imali kada smo 1990. krenuli u ovaj posao ali, možda se više nije moglo ni dobiti. Izvinite na ovoj digresiji i pučkom sociologisanju. Deder da se vratimo na "aktuelnu političku situaciju" kako su nekada glasile tačke dnevnog reda raznih komunističkih i socsavezkih sastanaka. Prisustvo u Marjanovićevoj vladi, ali i njenom programu koji vrvi od ideološke shizofrenije, izazvane sukobom stare komunističke elite i novonastale ratno-profiterske vrhuške glavnih srpskih korporacija, nije slučajno. Na jedan nakaradan način komunistička elita je porodila, tokom ovih nekoliko godina, ovu drugu. Rat se primiče kraju i komunistička elita mora da dovede ideološku sferu u red bar koliko toliko. Nagao povratak na scenu SK-PJ koji, kako neki zli jezici tvrde, što članova što simpatizera, u vladi ima više nego SPS, nije rezultat samo puke moći predsednikove supruge kako misle jedni niti okolnosti da je, u stvari, SK-PJ uvek i vladao, kako misle drugi. Komunisti se na scenu vraćaju, odnosno imaju moć da se vrate, naravno i iz ovih razloga ali je mnogo bitnije to što se rat polako privodi kraju i na obzorju se ocrtavaju konture nove Jugoslavije. Tokom samog rata u Srbiji su se formirale, mimo komunističke, još dve elite - ratno-nacionalna i nacionalno- demokratska. Prva, ratno-nacionalna se nije postavila opoziciono prema vlastima poput ove druge jer je jasno shvatila da joj oslanjanje Miloševićevog režima na srpski nacionalizam može samo koristiti a, osim toga, vladala je potpuna podudarnost strateških ciljeva jer je ta elita bila nezainteresovana za promene političkog sistema. Ova druga, nacionalno-demokratska se organizovala u političku opoziciju i postepeno, težeći pre svega promenama političkog sistema, potisnula nacionalne ciljeve u pozadinu ili ih redefinisala. Rat i stradanja su je dodatno raslojili tako da je sada, u pogledu nacionalne politike, rasuta u dijapazonu od Vojislava Koštunice do Danice Drašković. Iako i dalje ima veoma veliku podršku biračkog tela, jednaku po broju glasova socijalističkoj, ona više ne može da se konstituiše kao jedna makar akciono ujedinjena politička elita. Tako izdeljenu, socijalisti je dodatno dele koketirajući čas sa jednom čas sa drugom opcijom iz nacionalno-demokratskog korpusa. Sa druge strane, nacionalno-demokratski korpus je u nepopravljivom sukobu sa ratno-nacionalnim i ne preostaje mu ništa drugo do da kohabitira sa socijalistima. Ratno-nacionalnom korpusu, međutim, odbrojani su dani. On je, u ratu obavio svoju funkciju, preko Drine ratnu a ovde, u zemlji, pacifikatorsku jer je delovao kao neka vrsta jurišnih odreda protiv demokratskih snaga. Sada ga se valja debarasirati, kako zbog međunarodnog imidža tako i zbog okolnosti da je ne mali segment vladajuće socijalističke elite zaražen tim sindromom. Komunistička renesansa stoga nije samo hir g-đe Marković nego i lakmus na kome će se oprobati odanost socijalističke elite. Svako ko nije spreman da sem jedinstvene srpske države prihvati bilo kakvo drugo rešenje za Srbe na Balkanu viđen je za odstrel. Jasno je da su se veliki dogovorili, a Milošević pristao da se obnovi, istina sporo i kroz komplikovane državne konstrukcije, jugoslovenski privredni i finansijski, a možda i politički prostor. Konačno, ovako iscrpljen njegov režim nije imao izbora. Međutim čim se sa takvim rešenjem pomirio, pohitao je u svoju "perestrojku". Zanimljivo je i zabavno, a pokatkad i smešno, kako to izgleda u fenomenološkoj ravni. Navika je druga priroda, kaže jedna poslovica. Naviknut na kampanje, režim i ovome pristupa kampanjski. Uvod je bila prošlogodišnja kampanja protiv Šešelja. No, očigledno, ona nije urodila onakvim plodovima kakvi su se očekivali. Dakle, mrski nacionalistički neprijatelj je jači no što su petpostavljali. Odmah se krenulo u novu kampanju. Sada je izvučeno pravo oružje - stari komunisti. Spremno je dočekan obrt u ruskoj spoljnoj politici. Iako su se do juče hvalili, a do prekjuče čak i parama naših poslovnih ljudi u Moskvi finansirali junaci Belog doma, Miloševiću ništa nije smetalo da se jeljcinovcima odmah smesti u krilo. I ovde se pokazalo koliko dodvoravanje velikima, ako nisi na vlasti u maloj zemlji, ne znači ništa. Demokratska opozicija, prvenstveno DEPOS, se ubila udvarajući se Jeljcinu i potkazujući Miloševića da želi da obnovi komunizam u Moskvi. Ipak, čim su odnosi sa Rusijom krenuli Jeljcin je opoziciju odmah zaboravio. Rusi obavljaju i druge korisne funkcije. Drže na uzdi Karadžića i nateruju ga da pristane na ono što, možda, Miloševiću ne bi uspelo. Konačno čak i kada zatreba za neki sitniji posao, spremni su da priteknu u pomoć. Tako je g-đa Marković otišla u Moskvu da, između ostalog, patrijarha zamoli da pritisne Srpsku pravoslavnu crkvu koja uporno odbija da papu pozove u Beograd. Izgleda da je papi naspelo da poveća svoju ulogu na Balkanu i da bi rado podržao ukidanje sankcija ako bi mu se priredila lepa poseta Jugoslaviji prilikom koje bi sa patrijarhom služio zajedničku službu. Naša patrijaršija je, međutim, ostala tvrda na ušima, pa je Milošević zaključio da je ovdašnje zelote lakše, a i jeftinije, ubediti pomoću sestrinske ruske crkve nego krčmiti državnu imovinu kroz neki poklon u vidu vraćanja kakve crkvene imovine, mada ni to nije isključeno. Prednost komunističke elite u nastupajućim posleratnim vremenima nije samo ideološke prirode jer im je lako da se orijentišu na antinacionalistički politički kurs, njihova prednost je i strukturalne prirode. Ipak su se, kroz ovih par decenija, najambiciozniji i najsposobniji za politiku socijalno pokretali pomoću Partije, tako da je i danas staro, komunističko, jezgro SPS-a snalažljivije i spretnije od svih ostalih elita. S obzirom da se događaji oko Bosne ubrzavaju i da uskoro mogu doći u fazu kada su i dnevna iznenađenja moguća, prednost komunističke elite je tim veća. Međutim, ima i mnogo onih koji ne osećaju dah vremena. Za kraj, par crtica o njima. Mimo Crkve koja ne shvata da joj je od sada patriotska dužnost da se bori protiv srpskog nacionalizma ima još onih koji nikako da otvore prozor. Najviše se razveselim kada na to naleti državna televizija. Troma i spora u reagovanju, juče je, da li zbog toga što je g-đa Marković još u Moskvi pa štogod može da promakne njenom budnom oku, donela napad na g. Tijanića, glodura TV Politike. Napalo ga je neko opskurno udruženje ratnih izveštača koje mu je u zlodela pripisalo to što je pisao za "Slobodnu Dalmaciju". Bože, oni jadnici nemaju pojma da će se to uskoro računati u antiratnu aktivnost. Tijanićeva televizija je, međutim, mnogo ažurnija. Juče se u Pres klubu, pod budnim propitivanjem Zdenke Aćin pojavila g- đa Zagorka Golubović, stara levičarka i jedna od osam profesora koji su 1968 činili jezgro otpora na Filozofskom fakultetu. Mimo srdačnih samopohvala i pohvala marksistima njene generacije g-đa Golubović je čak spočitnula GSS to što se uhvatio sa nacionalističkim strankama, misleći valjda na siroti SPO. Bože, ako je SPO simbol nacionalizma, čega li će simbol biti Šešelj? I g-đica Đogo znamenita po svojoj prepisci sa Hegelom, oglasila se na televiziji, zloupotrebivši odsustvo g-đe Marković iz Beograda, i predsedavajući Komisijom za kulturu GO SPS. No, to su ipak poslednji trzaji. Pred nama je svetlija budućnost. Uostalom uspeh "Partizana" i potiskivanje "Crvene zvezde" jasno svedoče da su nacionalističke snage u uzmaku. Jer, kako drukčije tumačiti da su iz "Partizana" potekli ljudi koji danas vladaju Jugoslavijom: Marjanović, Tuđman pa čak i mandatar Krajinske vlade Mikelić? Kada bolje razmislim Tuđman ima najviše razloga da se raduje obnovi Jugoslavije. Konačno će moći da dođe u Beograd i da od kadrovske uprave JNA zatraži prekomandu za predsednika Hrvatske. Ma koliko ga birači birali, zna on vrlo dobro da to ne važi dok mu se iz Beograda ne potvrdi prekomanda. Ostavljajući vas da čekate Tuđmanovu posetu Beogradu, podsećam vas da je u njemu već njegovo veleposlanstvo. Ako u vama ima još tragova zdravog srpskog nacionalizma možete da malo i uživate u činjenici da su odseli u "Hajatu" i da plaćaju 300 dolara po osobi! Tako im i treba! čelim vam prijatno predprolećnje veče i skrećem vam pažnju da se očekuje promena vremena. Ali, u duhu novopojavljene širine javnog prostora promena će biti kompleksna. Temperatura će se, kaže prognoza, kretati između 0 i 16 stepeni. Dakle, biće vremena za svačiji ukus!
srbija.2384 wizard, -> #2382, novim
> Ispada da smo glasali za koaliciju sa SPS-om. :(( Pa kako ko... Ja sam Vukovo insistiranje na DEPOS-u shvatio kao njegovu želju da SPO u savezu sa par portabl stranaka predstavi kao "ujedinjenu opoziciju" i valjda na tome dobije dodatne poene. A valjda je bilo potrebno da se izbegne satanizovano ime SPO-a na glasačkim listama. E sad, ako je neko glasao jer je DEPOS "ujedinjena opozicija" onda je pogrešio jer, kao što se sada jasno vidi, nit je ujedinjena nit je opozicija, (a, opet, za drugu "ujedinjenu" listu i nije mogao da glasa), a ako je glasao zbog Vuka samog, onda je pogrešio jer je glasao za tog apolitičnog, naivnog, nepromišljenog, frustriranog čoveka. U svakom slučaju će biti zanimljivo videti ko će se pre opametiti - Vuk ili oni koji glasaju za njega.
srbija.2385 novim, -> #2384, wizard
" U svakom slučaju će biti zanimljivo videti ko će se pre " opametiti - Vuk ili oni koji glasaju za njega. Sudeći po tome da su trenutne stranačke vrhuške počele sebe naglo da smatraju "političkom elitom" (tako im valjda više prija kad o sebi pričaju), a kako je njihov politički učinak i dalje nikakav (teško se ovo domunđavanje i laktašenje može nazvati politikom), te su intelektualno na nuli ili tu negde - pa ih svaki novinar može lako razbucati - treba očekivati malo ozbiljnije jačanje javnog mnjenja. Ne bi me čudilo, čak, da naša "elita" zajednički, bez obzira na strančarenja, osujeti medije i slobodu javnosti; svaki iole slobodan novinar postaje svedok njihove političke produkcije (magle; život je sve crnji). Ipak, sve je ovo sa nama na početku. Verovatno da za nekoliko godina nikog iz ovih garnitura (i iz vlasti, i iz opozicije) neće biti na sceni. To je pravilo tzv. prelaznih perioda, i na Zapadu (Španija, Portugalija) i na Istoku. Ljudi za kratku upotrebu (izvesnom inercijom istorije, njenim zavezivanjem u balkanske čvorove, stvar sa prelazom se kod nas odužila, pa će i zaborav (njih) verovatno biti dublji). Dovoljno je upitati se: ima li ijednog političara kod nas od koga se išta može naučiti? (A da to ne bude sitno cenkanje koje se može naučiti na bilo kojoj pijaci za par dana.) Ima li ijednog koji je spreman da i sam nešto nauči? (A da to, opet, ne bude kafanska mudrost gde svi kloniraju ili Mihiza ili Gazda Slobu.) Ja ne vidim takvog. Uostalom, manje-više svi su - samoizabrani (od Deposa do SKPJote). Na tome ništa ozbiljno ne može nastati.
srbija.2386 boris,
Vidim da je Milan pominjao dolazak Pape kod nas ili nešto sl. Nije to nimalo loše i nije prvi put u Srbiji. Elem u manastiru Pustinja, nekih 20-tak kilometara od Valjeva u oltaru je naslikana Papina freska. Manastir je najstariji u Zapadnoj Srbiji i pretpostavlja se da je Milutinova zadužbina, a on je (ako se ne varam) dobio neku zemlju od Pape. Pozdrav Boris p.s. Molim ljude iz te oblasti da iznesu malo detalja ako je to moguće, koje zemlje i sl. i da kažu koji je to Papa u pitanju (jednom mi rekoše ali...) (može i u civilizaciji).
srbija.2387 saricl,
Znat u zadnje vreme neÜto razmiÜljam o naÜem izbornom sistemu. Po njemu ispada da poslanike biraju stranke, dakle Šelnici istih. Oni ih i razreÜuju du×nosti iz Šega sledi da su isti odgovorni samo rukovodstvu stranke a nikako biraŠima Üto je apsurd. Mislim da bi daleko bolje bilo kad bi se birali ddirektno poslanici. Mislim u svakoj izbornoj jedinici zaokru×ivanjem imena poslanika a ne stranke. Tako bi mnoge stvari isplivale na videlo, e sad ovo verovatno nebi iÜlo na ruku ni opoziciji ni poziciji. Zanima me Üta mislite o ovome.
srbija.2388 fancy, -> #2387, saricl
ŮŢ> Znat u zadnje vreme neÜto razmiÜljam o naÜem izbornom sistemu. ŮŢ> Po njemu ispada da poslanike biraju stranke, dakle Šelnici ŮŢ> istih. Oni ih i razreÜuju du×nosti iz Šega sledi da su isti ŮŢ> Zanima me Üta mislite o ovome. Pa to smo već imali u Decembru 1990. To se zove većinski izborni sistem. p.s. Ništa lično, ali zašto insistiraš na slanju poruka sa tako podešenim kodom da evidentno ne radi danima..?
srbija.2389 index, -> #2387, saricl
[] Zanima me žta mislite o ovome. Protiv. Nenad
srbija.2390 slazic,
videste li zagrljene M.Bobic Mojsilovic i M.Vucelic u Borbi juce. Moze komentar
srbija.2391 m.hristodulo, -> #2371, saricl
>> tim donosi odluke veS da se Üto skuplje proda??? Molio bih te da sledeci put kada se nadjes na Sezamu otkucas sledeci niz naredbi: set editor ded set code i odgovori na pitanje pocetnim slovom reda u kome vidis _sva_ nasa slova. -- Hvala!
srbija.2392 m.hristodulo, -> #2379, milan
>> Pustio je vetar dok se smejao na neku od >> Kurjakovih rasprava Sta znaci "pustiti vetar"? Cini mi se da su na B-92 pominjali neku cistacicu u pauzi skupstine? -- Ja sam mnogo mlad.
srbija.2393 m.hristodulo, -> #2385, novim
>> Dovoljno je upitati se: ima li ijednog politicara >> kod nas od koga se ista moze nauciti? Da li se secate tihog coveka Leona Kojena? Sta se dogadja sa njim? On je imao svoj Demokratski forum, muvao se oko Demokratske stranke, DEPOS-a i Demokratske stranke Srbije, ali se izgleda svuda razocarao, i povukao se. Mogao sam ga slusati po celu noc na studentskom protestu '92-ge. Uz njega moji omiljeni politicari -- donekle moji istomisljenici -- su jos i prof. Zarko Korac i prof. Milan Bozic (Milane, molim Vas, nemojte se uobraziti). Od svakog od njih sam nesto naucio. -- Novice, to ti je odgovor.
srbija.2394 mmitrovic, -> #2387, saricl
Ů█▀█Ţ Mislim da bi daleko bolje bilo kad bi se birali ddirektno Ů█▀█Ţ poslanici. Mislim u svakoj izbornoj jedinici zaokru×ivanjem Ů█▀█Ţ imena poslanika a ne stranke. Tako bi mnoge stvari isplivale Ů█▀█Ţ na videlo, e sad ovo verovatno nebi iÜlo na ruku ni opoziciji Ů█▀█Ţ ni poziciji. Zaista izgleda apsurdno, ali da ne ide na ruku opoziciji? Sa tim se baš ne bih složio. Stanje na TV, takvo kakvo jeste u mnogome utiče na svest našeg građanstva, naročito van Beograda i okoline (nema Politike, STBa). Opozicija bi imala po starom sistemu više poslanika nego na prvim izborima, ali ni približno koliko ima danas. Ovo tvrdjenje je sasvim očigledno, uzevši u obzir biračka mesta na kojima je odnos SPS:(neka opoziciona str.) bio 60+ prema 40-. Takvih mesta je bilo dosta, i na njima bi SPS dobio poslanika a opozicija bi izgubila tih 40tak posto glasova koje je dobila. Po mom mišljenju opozicija treba da se konačno uozbilji i da se drži proporcijalnog sistema dok ne ostvari "veliku" većinu i da onda promeni rad i liberalizuje medije. Tek tada bi se ostvarili neki uslovi za neproporcionalni sistem koji bi preslikao pravo stanje stvari i kako kažeš izbacio mnoge stvari na videlo. _mmix_
srbija.2395 zdule, -> #2393, m.hristodulo
███ i prof. Zarko Korac i prof. Milan Bozic (Milane, ███ molim Vas, nemojte se uobraziti). Od svakog od njih Jao, šliht. :))) ZDule...
srbija.2396 novim, -> #2393, m.hristodulo
" Da li se secate tihog coveka Leona Kojena? Tihi čovek je siva eminencija DSS-a. " i prof. Zarko Korac i prof. Milan Bozic Ovi se ne računaju. Oni su na prinudnom radu u strankama i/ili pokretima. Zajme se u dobroj volji, i daj bože da imaju više uticaja. (Zašto takvi nisu u prvom planu i jeste pitanje!) Mislio sam na političare u punom smislu, one koji zaista imaju mogućnost da upravljaju strankama i političkim životom. Nije reč o tome da među njima nema pametnih ili obrazovanih ili možda politički talentovanih, nego da o tome da su sve svoje političke ideje ispucali za kratko vreme, politiku sveli na vlastito održanje liderstva, i malo su spremni da uče (bez čega ćemo da se vrtimo u krug). Takav je bar moj utisak. (Pa gunđam da mi bude lakše.)
srbija.2397 fancy, -> #2393, m.hristodulo
ŮŢ> Da li se secate tihog coveka Leona Kojena? ŮŢ> Mogao sam ga slusati po celu noc na ŮŢ> studentskom protestu '92-ge. Uz njega moji omiljeni ŮŢ> politicari Fuj! Taj čovek je čisti nacista. Možeš misliti koja je budala kad ga se i _Koštunica_(!!!) kloni kao radikalnog..(!!) Fuj još jednom, za iskompleksiranu budalu... Pitaj malo njegove studente šta misle o njemu... silne su peticije napisali ne bi li ga se otarasili. Inače je predsednik političkog saveta dSS.
srbija.2398 milan, -> #2397, fancy
> Fuj! > Taj čovek je čisti nacista. Protestujem! Nije "čisti nacista" nego "salonski nacista". Kao što su postojali komsalonci (salonski komunisti - deca iz predratnih boljih kuća koja su koketovala sa komunizmom) tako postoje i nacsalonci. ;>> No, šalu na stranu. Kako sam ja izmislio većinu viceva koji se pričaju na račun DSS (n) mislim da imam pravo i da ih (ga) branim. ;) Nije on uklonjen kao nacionalno radikalan jer je u tom pogledu znatno bliži ako ne identičan sa pozicijama SPS. Sama DSS i sestre su mnogo radikalniji. On je uklonjen jer su neki moćnici u stranci držali da se isuviše meša u odlučivanje, a nije čak ni član. Citat: "Ne možeš ti da ostaneš bez svog dućana pa da dođeš u tuđi da tamo budeš poslovođa. Ima da počneš kao šegrt!" > Inače je predsednik političkog saveta dSS. Nije više jer je pred izbore podneo ostavku i povukao se sa još nekoliko članova Saveta tako da Savet više ne postoji. Pl poz M
srbija.2400 fancy, -> #2398, milan
ŮŢ> Nije on uklonjen kao nacionalno radikalan jer je u tom pogledu znatno ŮŢ> bliži ako ne identičan sa pozicijama SPS. Sama DSS i sestre su mnogo Iz ugla gledanja prošle godine i njegovog sve češćeg pojavljivanja u dSS, izgledalo mi je da je radikalniji od Desnokrilnog i sestara. Desnokrilni je kasnije prolupavao, i to zapanjujućom brzinom, mada je retko tako strasno pričao o tuđoj krvi kao što je LK umeo. Desni je meni tada delovao kao čisti "salonski" dok je predmetni imao prave koljačke stavove, no, biće da je objektivna situacija baš kako si je ti opisao, budući da si im sada bliži. (bez uvrede, mislim samo na to da ih češće viđaš..:)) ŮŢ>> Inače je predsednik političkog saveta dSS. ŮŢ> ŮŢ> Nije više jer je pred izbore podneo ostavku i povukao se sa još ŮŢ> nekoliko članova Saveta tako da Savet više ne postoji. Ah da, zaboravih... kako se samo kod njih brzo odvijaju filmovi. Prava bruka je u stvari nastala kod pravljenja liste za izbore, na glavnom odboru dSS-a kad je dotični žrtvovan zarad mira u kući. (Rade Stojanović (Desnokrilnom): "Ako on uđe na listu, ja odlazim...") Ovo je iz prve ruke, i moguće je samo da je umesto Radeta eventualno bio Vladeta Janković, mada takav ton ne liči na njega. (ipak je Rade..) E, tada je Leon Kojen pukao i u svom trećem (ajde, de, četvrtom...) pokušaju da se dodvori _bilo kakvoj_ oporbi. Naj mi je ipak draži momenat kad je Vuk na stepeništu Smiljanićeve 33 (bivše prostorije dSS-a) počastio pomenutog LK-a takvim stringovima da pas s maslom ne bi pojeo... ( a i zaslužio je..;) Sutradan je na sva (sva, sva..;) usta objavio da "razočaran napušta DEPOS... itd, etc, itt...") * Izvinjavljem se zbog nepotpunih podataka... vreme teče, uspomene blede.
srbija.2401 milan, -> #2400, fancy
> (Rade Stojanović (Desnokrilnom): "Ako on uđe na listu, ja > odlazim...") Ovo je iz prve ruke, i moguće je samo da je umesto > Radeta eventualno bio Vladeta Janković, mada takav ton ne liči na > njega. (ipak je Rade..) Jeste, samo ja nisam hteo da navodim imena. U svakom slučaju Rade mi je, iako je pomalo provincijalac, sto puta simpatičniji od svih njih. Pl poz M
srbija.2402 milan,
(Emitovana 26. marta 1994. godine) Srbotopija 46. Dobro veče poštovani slušaoci danas je subota, 26. mart 1994. godine, a ovo je "Srbotopija " i govori vam Milan Božić. Ova nedelja nije bila tako nabijena događanjima kao prethodna. Sve što se dešavalo dešavalo se tek kao eho onih zbivanja koja su tako intenzivno ispunila prethodnu sedmicu. žuvena vlada "narodnog jedinstva" već je i pomalo zaboravljena. Univerzalno pravilo komunizma u kome smo živeli i, naravno, stasavali, u prethodnih pola veka, glasi da je najteže podneti presedan. Presedan se uvek prima kao skandal. Presedan još i može da potrese aparat vlasti ili pojedinca odnosno pojedinku stasale i vaspitavane u bivšem, mada mnogi misle da je itekako živ, poretku. Međutim, kada se skandal pretvori u rutinu, sve se može izdržati i šamari se, nadalje, mogu trpeti neograničeno. žini mi se, nekako, da za srpsku antropologiju ovo važi skoro neograničeno. Bilo da se radi o navikavanju na nasilno uvezene političke poretke poput komunizma koji je na ovom tlu, sasvim neometan od naroda, vladao decenijama, bilo da se radi o navikavanju vladajućeg režima na postojanje opozicije na čiju je pojavu krajem prošle decenije gledao kao na najčistiju jeres da bi se, danas, već toliko navikao na opoziciju da bez nje i njenih usluga više ne bi mogao da vlada. A Isti slučaj, samo na sitno, što bi predratni trgovci rekli a la minute, važi i za dramu koju su izazvali jedna mala opoziciona stranka i dvojica, sada već bivših, članova Demokratske stranke. Navodna "izdaja" u redovima opozicije se polako zaboravlja i da nije emotivnih istupa g. Draškovića koji ih čašćava poređenjima sa kojekakvim Kalabićima, više se niko ne bi ni mislio da je opozicija učinila kakvo zlodelo ime što je "na mala vrata" ušla u vladu. Istina Demokratska stranka i DEPOS će još dugo žaliti nad propuštenom prilikom, pogotovo što je sada svako svestan da se politička situacija stabilizovala na duži rok i da će sledeća ponuda vlasti biti znatno manje velikodušna. No šta ćete, što jednom prilikom rekao Đinđić, u politici sve ima svoju cenu. Ovog puta demokratske opozicione stranke su platile cenu strastima svojih biračima kojima su obećale fundamentalne promene političkog poretka. Kada se ispostavilo da je to nemoguće, već da je jedino moguće rentirati politički uspeh i dobiti participaciju u vlasti, demokratske opozicione stanke su se uplašile revolta svojih birača i odustale. I, dok vlada vlada a opozicija gleda zbunjeno oko sebe, ispod sebe i iznad sebe i pita se šta ju je snašlo, zvezda SK-PJ, avangarde SPS-a, uzdiže se sve više i više na političkom nebu. Da bi bio novinarski dosledan, i da ne zaostanem za modom, i ja ću, istina ne ceo ovonedeljni politički komentar ali bar prvi deo, posvetiti prof. dr Mirjani Marković i njenim najnovijim medijskim uspesima. Da se radi o nekom tekstu za novine sigurno je da bih stavio naslov "Pomama za Mirom" jer nema medija koji drži do sebe i svog ugleda u političkoj čaršiji a da ove nedelje nešto nije doneo o njoj. "Duga" je donela srcedrapatelnu priču o Miri i, naravno, Slobi. Priča vrvi od malograđanskog neukusa i svako normalan bi se užasnuo da se o njemu pojavi ovakva storija. No, ne radi se samo o ukusu Mire i Slobe već o jasnoj svesti da u srbijanskoj malograđanštini priča koja ih predstavlja kao obične ljude sa sitnim strastima godi srcima Srpstva vaskolikog i još više učvršćuje njihovu dominantnu poziciju vladajuće porodice koja sve više potiskuje i funkcionalno i simbolično, vladajuću stranku. Uostalom, čik da mi brzo, ne prevrćući novine kažete ko je gensek vladajuće partije. Siguran sam da bar polovina ne bi mogla sve do Drugog dnevnika da se seti imena. Za "Dugom" je sledio NIN koji se kao, zaboga, ozbiljna novina okrenuo onome što Amerikanci zovu cover story donevši seriju članaka o Miri iz pera svojih udarnih novinara. Oni je, čak iako ćemo pošteno, a ne ironično, nisu štedeli. Ali, i tako je ispalo da su službi Službe jer su kod čitalaca izazvali dva osećanja. Prvo, osećanje da se radi o ženi oko koje se okuplja centar moći ove države a drugo, osećanje da se u toj istoj zemlji može slobodno i kritički o tome pisati. Oba osećanja samo učvršćuju vlast čineći je jakom i imunom na napade protivnika. žitajući jučerašnji NIN pala mi je na pamet još jedna mogućnost za zloupotrebu slobode štampe koja ne spada u one uobičajene koje su partijski komiteti nabrajali u zlodela urednika i medija koje su proganjali. Naime, izgleda da slobodna štampa i, uopšte, slobodna medija, mogu, autoritarnom poretku kakav je u Srbiji, da posluže ne samo kao ventil za nagomilano nezodovoljstvo nego i kao sredstvo za sopstvenu propagandu i podizanje imidža. Jer, poštovani slušaoci, g. Milošević, kada krene na razgovore sa Tuđmanom u čenevu ili kada mu Tuđman jednog dana, a taj dan nije daleko, sedne na kanabe u ulici Srpskih vladara, može da stavi pod mišku "Vreme", a od skoro, od kako se NIN osamostalio od Fušea srpskog novinarstva čike Minovića, i ove novine, i svom sagovorniku gurne pod nos par primeraka "Vremena" i NIN-a i kaže mu: "Vidi kakvu slobodnu štampu ja imam! A ti?" žinjenica je da bi Tuđman pozeleneo od zavisti i u Zagreb se vratio pateći ne samo za "Partizanom" koga je ostavio u Marjanovićevim rukama nego i za slobodnom štampom. Verovatno bi Vrdoljaku i Valentiću naredio da mu naprave štogod "slobodno" da i on ima šta Slobi da prikaže sledeći put, ali to ne bi odmaklo dalje od Tanje Torbarine. No, vratimo se na temu. žak ni opoziciona štampa nije odolela napasti. Tako se i "Srpska reč" uključila u opštu kampanju praćenja političkih i vaskolikih javnih aktivnosti Mirjane Marković. Naravno, udarila je najžešće što je mogla izvukavši iz arsenala najteže oružje - Nikolu i Elenu žaušesku. Međutim to nije mnogo pomoglo, a osim toga na naslovnoj strani su imali, kAo za inat istu sliku kakvu je imao i NIN. Uostalom, što rekli Amerikanci koji su i majka i otac političkog marketinga: "Only the no publicity is a bad publicity" što će reći da je samo odsustvo publiciteta loš publicitet. Sve ostalo samo "povećava slavu kraljevanja" kako je rekao Luj džIV kada je odbio zahteve dvorskog plemstva da se Molijeru, kao zlobniku i smutljivcu, otfikari glava. Kada rezimiram ovu medijsko-političku sedmicu, ispada da je Mirine, a i Slobine aktivnosti najbolje ispratila nezavisna i opoziciona štampa. Državna medija su se loše držala i ne bi me iznenadilo da uskoro krene talas "kadrovske obnove". Naravno, čistka se ne bi pravdala time već, recimo nacionalizmom i ratnohuškačkom politikom koju su vodila ta medija. Konačno, za ovu optužbu je lako naći dokaze, a u osvit Treće Jugoslavije sa mirisom komunizma, valja se debarasirati privremenih saputnika na vozu revolucije. No, ovo je vest iz budućnosti, a za sada su glave Bastiljinih čuvara čvrsto na ramenima i u službi Službe. Izgleda da je g. Tuđman već predosetio opasnosti koje mu iz kolevke Treće Jugoslavije, prete pa je počeo da čisti Službine ljude po Hrvatskoj. Za sada je glava odletela Josipu Manoliću nekadašnjem šefu UDB-e za Hrvatsku, a kasnije arhitekti HDZ-ove izborne pobede i prvom predsedniku Tuđmanove vlade. Izgleda da se slična sudbina priprema i Mesiću na koga se takođe sumnja da je naklonjen Službi i Jugoslaviji. Međutim, čini mi se da mu tu spasa nema. Nikada Tuđman ne može da toliko ljudi da izposmenjuje koliko mu je Služba ostavila po Hrvatskoj. Samo neka prestane rat pa će on videti šta Služba zna i ume. Još će moliti Boga da se ratna vremena vrate. Pardon, ovo je već druga digresija. Dakle, TV Bastilja, odnosno njeni još nesmenjeni čuvari na čelu sa upravnikom g. Vučelićem, koji u slobodnom vremenu vodi i poslaničku grupu SPS-a u republičkoj skupštini, bili su veoma ljubomorni na novine koje donose članke o Miri pa su odlučili da ne zaostanu. TV seriju o vladajućoj porodici još nisu dovršili, pa su se zato odlučili na redovno, temeljno i revnosno praćenje aktivnosti g-đe Marković. Dok je boravila u Moskvi, posao je bio lak. Valjalo je, jer su Ruskinje sa takvim imenom i prohodnošću ka patrijarhu i predsedniku Dume prilično retke, samo pedantno pratiti vesti o Mirjani Marković u poseti Moskvi i niste mogli da pogrešite. No kada se predsednikova supruga vratila u Jugoslaviju, za Bastilju, poslednjih godina kadrovski obnovljenu do samih granica nepismenosti, nastale su Tantalove muke. Mirjane Marković u Srba a naročito Srpkinja i Srpčadi, nisu retke i valjalo je otvoriti četvore oči kada se bira ona čiju aktivnost valja pratiti. Tako je i došlo do "greške iz revnosti" kako bi se mogao nazvati predivan incident od ponedeljka uveče. Uzrok incidenta je, dakle, preterana revnost Bastiljinih poslenika a izvor incidenta je jedna nevina TANJUG-ova vest. U vesti se kaže da je "Mirjana Marković, predsednik Saveza pedagoških društava Jugoslavije izjavila da nama treba moderna i vremenu prilagođena matura." Zatim sledi još nekoliko praznih i opštih mesta koja je g-đa Marković izgovorila. Kako je TANJUG glavni izvor vesti za sva naša medija jer im siromaštvo smanjuje dopisničku mrežu, kroz svake vesti bilo koje naše medijske kuće prođu dnevno desetine TANJUG-ovih izveštaja. Bastiljin urednik dnevnika je ovu vest odmah zgrabio, dao je spikerki da je pročita in edžtenso i još, povrh svega, ilustrovao slikom profesora doktora Mirjane Marković, supruge predsednika ovdašnjeg, istina bez cveta u kosi. Ali, avaj! Predmetna predsednica Saveza pedagoških društava Jugoslavije se zaista zove Mirjana Marković no sa onom pravom nema nikakve veze. Dala je, doduše, izjavu, na temu na kojoj je prava g-đa Marković stekla popularnost među maturantima, i to je sve. Greška, žalimo slučaj! Istina ona lažna g-đa Marković može da bude presrećna, jer se njena inače beznačajna izjava probila u glavni dnevnik, o čemu ni u snu nije mogla da sanja, ali će zato Vučelić i njegovi potčinjeni urednici još dugo da sanjaju ovu svoju grešku. Da se ne biste uplašili da će Tijanić da se dokopa TV Bastilje, ako se zbog ove greške Vučeliću zakotrlja glava niz Takovsku ulicu, mogu odmah da vas utešim. I on je, naime, Bože kako se život surovo poigrava sa nama, napravio istu grešku samo sat ranije u emisiji Dan, glavnom dnevniku svoje do sada a da li i on sada još ćemo da vidimo, televizije. Doduše Tijanić nije doneo sliku prave Mire, ali je takođe doneo vest in edžtenso i povrh svega su njegovi urednici vest dopravili, pa su ni krivoj ni dužnoj g-đi Mirjani Marković predsednici pomenutog Saveza pedagoških društava Jugoslavije, dodali i ono" prof dr." ispred imena misleći, valjda, da je TANJUG zaboravio ove važne titule. U svakom slučaju stvar je zabavna. Na grobu Branka Miljkovića, jednog od najboljih savremenih pesnika, piše: "Ubi ga prejaka reč". Možda će, u zaključena dosijea nekog od naših medijskih poslenika, posle ovog incidenta, neki mrzovoljni službenik Službe dopisati: "Ubi ga preterana revnost!" No, proleće komunizma ne oseća se u Srbiji samo kroz zabavne turneje g-đe Marković i duvanje jugoslovenskih vetrova. To je, naravno, ono što se javnosti najvećma prikazuje i ka čemu ona može biti i blagonaklona. Proleće komunizma, kao i svaki hod revolucionarnih masa sadrži u sebi i bat policijskih čizama. Ponovo se obnavlja ritual ideoloških čistki. Najnoviji ali istovremeno i paradigmatičan slučaj je smenjivanje redakcije "Književne reči" koja je najurena zbog rubrike Slobolend a koju je najurio fantomski Glavni odbor KOS-a - ovo KOS potiče od Književna Omladina Srbije ali njegovi članovi, sva je prilika potiču iz onog pravog KOS-a. Obrazloženje za smenjivanje je, međutim, isto kao pre dve decenije. Govori se o "zloupotrebi prostora u listu" i kvarenju "međuljudskih odnosa". Dakle, sa smirajem rata ne dolazi sloboda već se vraća komunizam što je, ruku na srce, sasvim u tradiciji brojnih oslobođenja koja su nam u novijoj istoriji činjena. Takva je eto, bila ovonedeljna politička stvarnost. Obeležena predsednikovom suprugom i čudnim mrdanjima na međunarodnoj i unutrašnjoj političkoj sceni koja najavljuju neku Treću, izgleda komunističku, Jugoslaviju. No, upravo kada sam izgovorio sintagmu "politička stvarnost" pade mi na pamet neugodna pomisao. U ranijim Bravarevim vremenima, o domaćoj političkoj stvarnosti saznavali smo samo iz izveštaja sa dosadnih sednica CeKe i iz izveštaja o vrednim ratarima ili livcima koji probijaju kojekakve norme i rekorde. Ostatak stvarnosti u medijama nije postojao. A možda i stvarno nije postojao. Totalitarna partijsko-policijska država se revnosno starala da sve bude mirno i pod kontrolom i da se ništa ne događa. Zato su, međutim, novine, radio i televizija bile prepune vesti iz sveta. Naravno, uvek je naslovna strana ili prva vest na televiziji bila kakav Bravarev međunarodni nastup. Ako je bio na lađi "Galeb" i u pratnji Krleže ili "pisca čija je strepnja dublja od nade", jezdio svetskim morima i okeanima u potrazi za nekim obojenim kraljevskim prijateljem sa predivnom metlicom za teranje muva umesto skiptra, izveštaji su mogli da potraju i čitave strane novina i sate programa. Ako je pak, držim na svoje nezadovoljstvo, morao da sedi u zagušljivom i njemu ne preterano prijateljski nastrojenom Beogradu onda nas je sa Dedinja obasipao prepisima svojih telegrama kraljevima Burundija i Nepala. Jedan od njih, pamtim i dan-danas, se zvao Birendra Bir Bihram Bramugpta Šan. U školi smo se takmičili ko može da mu zapamti ime. Isto tako, medija su uglavnom donosila vesti iz sveta. Ako se sećate znamenita "Politika" koja je i tada bila, kao i uvek, uz vlast "ama umereno", je na prvoj strani donosila isključivo vesti iz sveta. To jeste bio oblik "guranja pod ćilim" domaćih političkih pitanja ali je istovremeno i bio znak imperijalne stabilnosti i jednog skoro hadrijanovskog mira. Danas, međutim, o tako nečemu nema ni pomena. Ne znam da li je do vaših ušiju doprlo, nije baš da nije bilo na medijama ali je pomenuto onako uz put i na kraj srca, da se u svetu zbivaju ozbiljne i značajne stvari. U Meksiku je, na primer, ubijen predsednički kandidat partije koja Meksikom vlada još od propasti pučke pobune pod vođstvom Panča Vilje. Partija se, doduše, zove malo neobično: Revolucionarna ustavna partija Meksika. Obratite pažnju: revolucionarna ama ustavna, no to sadA nije bitno. Ovaj atentat bi mogao da znači ozbiljne unutrašnje potrese u Meksiku koji se već decenijama ponosi unutrašnjom političkom stabilnošću. U zlatna Bravareva vremena specijalnim avionom bi bila poslata TV ekipa na čelu sa g. žukićem da nas izveštava o stanju u prijateljskom nesvrstanom Meksiku. Istovremeno, na drugom kraju planete je na pomolu, ni manje ni više, nego nuklearni rat. Po prvi put posle američkog ratnog zločina nad građanima Hirošime i Nagasakija postoji, i to realna, opasnost da se severnokorejski staljinistički režim, u poslednjem grču pred kolaps, lati nuklearnog oružja u sukobu sa svojom južnom kapitalističkom polovinom. Južnokorejska armija od čak 650.000 ljudi je u stanju pripravnosti. Sve je moguće. U zlatna bravareva vremena u Pjongjang bi bio poslat g. Tepavac, ako u međuvremenu ne bi zglajzao sa vlasti, da prijateljskom voljenom vođi korejskog naroda Kim il Sungu i voljenom rukovodiocu, njegovom sinu Kim džong Ilu prenese, javno, našu solidarnost i brigu za prijateljski korejski narod, a da mu tajno, ispod žita, prenese poruku da se mane ćorava posla jer su Amerikanci ovog puta ozbiljno ljuti. Naravno, i o tome bi nas izveštavao neizbežni g. žukić sada već u svojstvu predsednika Saveza novinara samo Jugoslavije nego i celog nesvrstanog sveta. Konačno, tu u komšiluku, na susednom poluostrvu, u Italiji se zbivaju još čudniji događaji. Uskoro su parlamentarni izbori i vlast ozbiljno ugrožavaju, na razočaranosti birača u postojeću političku elitu, novonastali politički pokreti - Berluskonijeva populistička stranka, Bosijeva separatistička Liga za sever i Finijev postfašistički Italijanski socijalni pokret. Establišment se brani kako zna i ume i ostaci preklanih demohrišćana kao i netom prekršteni Oketovi komunisti koji su u međuvremenu uspeli da se uguraju u socijalističku internacionalu, sarađuju i uzajamno se pomažu u odbrani od alternativaca. Na jedan sasvim perverzan način se ostvaruju Berlinguerove reči iz govora u Bolonji o istorijskom kompromisu. Ko zna možda će demohrišćani i komunisti napraviti i koalicionu vladu edabi se odbranili od alternativnih pokreta koji ugrožavaju ne samo stabilnost države nego i italijansku političku mafiju. Ovde istina ne bi bilo posla za g. žukića jer složenost procesa nadrasta njegove medijske i novinarske moći, ali bi hadži Struja mogao bar da pošalje Boška Jakšića koji ume da piše iz sveta ama se ovde ni ne čuje. Što se TV Bastilje tiče ona bi mogla da pravi visokomudrene tribine na kojima bi se teoretičari SK-PJ nadmetali u suptilnim analizama trensformacije levice, desnice, centra i, može biti, stražnjice. Umesto svih tih medijskih krasota naše ekrane ispunjavaju glave Krajišnika i Bosanaca koje jedva i staju u ekran dok im tek vrh glave pokriva nevešta kopija kape srpskih vojvoda iz Prvog svetskog rata. Saznajemo da "čivot daju", naš naravno, ali "Krajinu ne daju", da novu Jugoslaviju neće sem ako ih lepo ne zamoli ruski patrijarh i da naše pare i džebanu Aoće alA da neće da slušaju naše političke pridike i savete jer smo manje kvalitetni Srbi od njih. "Užas jedna!" što govorila Ana iz Bazara, Kaporova junakinja iz njegove kratke urbane faze dok nas je još zavaravao da voli Dubrovnik ili makar Dubrovčanke. Vremenom je Ana zaćutala, a Kapor se vratio, posle kratkog urbanog izleta, svojoj pravoj prirodi i Dubrovnik ali i Dubrovčanke, počastio minobacačkim projektilima. G. žukić je i dalje na TV Bastilji, ali sada sedi u Beogradu i učestvuje u debatama o patriotizmu novinara koji u ovako teškim vremenima, umesto da štite nacionalni interes insistiraju - zamislite! - na profesionalnom i istinitom izveštavanju. Vremena hadrijanovskog imperijalnog mira obezbeđena bravama za koje je samo Bravar imao čarobni ključić su, dakle, definitivno prošla. U to se ne moramo uveravati izlazeći na ulicu i trošeći ono malo deda Avramovih dinara koje imamo, već su nam za to dovoljni i čarobna kutija i, na štamparsku boju smrdljive, novine. Ne samo da se svet izolovao od nas nego smo se i mi, zaokupljeni svojom tragedijom, namerno izolovali od sveta. Što pre opna čira izolacije pukne biće bolje, ali se bojim da se to za dugo neće desiti i da ćemo možda čak i ostati prikraćeni za informaciju da li je počeo nuklearni rat. Danas smo se, tako bar ispada kada razmislim o čemu sam u emisiji govorio, bavili medijama. Istina mi javni život sve više i više i živimo preko medija tako da na ulicu izlazimo samo kada moramo da obavimo najnužnije poslove. Zato često i ne znamo šta je stvarnost, a šta medijski virtuelni svet. Ne retko i kada polemišemo ili raspravljamo sa ovim ili onim javljanjima u javnom životu mi ne znamo da li raspravljamo sa prikazama ili stvarnim pojavama. Naravno, ono nije od juče i u ovakvom svetu mi živimo već decenijama, samo se što rekao Arpad Virag, "situacija intenzicirala". Kakve posledice će ovakvo stanje medija i njihovog uticaja na svest ostaviti i na, nazovimo je tako, stvarnu stvarnost, ostaje tek da se vidi. Uz sve silne manipulacije i virtuelizacije pitanje je kako će izgledati jednog dana istorija ovih dana. Naša navika je da na dokumenta prošlosti gledamo, dok pišemo istoriju, kao na autentična dokumenta koja su neposredni svedoci svoje epohe. No, zamislite samo, budućeg istoričara koji će biti obasut gomilama medijskih artefakata iz naše epohe. Kako će on razabrati šta je istina i ko je stvarao istoriju, ko u njoj samo učestvovao a ko ju je, zarad trenutnih potreba, tek samo falsifikovao. Kada malo bolje razmislim, ne bih voleo da budem u koži nekog budućeg istoričara.
srbija.2403 fancy, -> #2401, milan
ŮŢ> Jeste, samo ja nisam hteo da navodim imena. U svakom slučaju Rade ŮŢ> mi je, iako je pomalo provincijalac, sto puta simpatičniji od svih ŮŢ> njih. I ja ga cenim :) Ima duha što nije baš karakteristično za dSS.
srbija.2404 voki, -> #2382, novim
>> Ispada da smo glasali za koaliciju sa SPS-om. :(( Glasali ste kusajte ! Pozdrav Voki.
srbija.2405 wizard, -> #2403, fancy
> ŮŢ> Jeste, samo ja nisam hteo da navodim imena. U svakom slučaju Rade > ŮŢ> mi je, iako je pomalo provincijalac, sto puta simpatičniji od svih > ŮŢ> njih. > > I ja ga cenim :) Ima duha što nije baš karakteristično za dSS. Ne treba puno duha da bi se bilo istovremeno član Saveza komunista i Demokratske stranke kao što je on bio, dovoljno je nemati ni obraza ni skrupula.
srbija.2406 fancy, -> #2405, wizard
ŮŢ> Ne treba puno duha da bi se bilo istovremeno član Saveza ŮŢ> komunista i Demokratske stranke kao što je on bio, dovoljno je ŮŢ> nemati ni obraza ni skrupula. C, c, c... neverovatno koliko su i dan danas (b) osetljivi kad im se pomenu mb(SS)..;)) * Nije što mi je dSS simpatična, (!) ali prof. Rade Stojanović ima više i obraza i skrupula od celog izvršnog odbora bivših babinih...(b).
srbija.2407 milan, -> #2405, wizard
>> ŮŢ> Jeste, samo ja nisam hteo da navodim imena. U svakom slučaju Rade >> ŮŢ> mi je, iako je pomalo provincijalac, sto puta simpatičniji od svih >> ŮŢ> njih. >> >> I ja ga cenim :) Ima duha što nije baš karakteristično za dSS. > > Ne treba puno duha da bi se bilo istovremeno član Saveza > komunista i Demokratske stranke kao što je on bio, dovoljno je > nemati ni obraza ni skrupula. Hm?! Tu priču sam ne jednom čuo od Radetovih protivnika. Prvo, formalno ne drži vodu jer je SKJ (odnosno SKS) ukinut gotovo u isto vreme kada je osnovana DS. Dakle, najgore što se za Radeta može reći je da je iz SK prešao u DS, mada je "prešao" slaba reč jer je on bio jedan od trinaest (ili jedanaest zaboravio sam tačan broj) osnivača DS. Međutim, to važi za svakog od onih koji su bili članovi SK a zatim, kada je SK rasformiran, nisu pristali da uđu u SPS nego su se angažovali u nekoj od tada osnovanih opozicionih stranaka. Mi koji nikada nismo bili članovi SK možemo prema tome imati odbojan moralni stav, ali to nije retka pojava. Da je DS, u procesu osnivanja, po ovom pitanju zauzela tvrd stav kakav je recimo zauzela Narodna radikalna stranka koja nije htela da primi nikoga ko je ikada bio član KP i/ili SK, čini mi se da bi onda i njen kadrovski sastav bio poput sastava NRS. ;>>> No, šalu na stranu. žinjenica je da je veći deo ljudi sposobnih za javnu delatnost bio u SK. Ovo nije Poljska ili žeška pa da ima alternativno društvo. Ovo je bila zemlja mekog a ne tvrdog socijalizma i zato se komunizam kod nas nije shvatao kao neko zlo. Zato je i dan danas toliko jak. Ja volim da kažem "Da li sada shvatate koliko je bio tvrd meki socijalizam?" ;)) Stoga kada ljude procenjujemo mislim da okolnost da su bili u SK ne znači ništa. Bitno je šta su činili kao članovi SK ali, bogami, i kao nečlanovi jer ima onih koji nikada nisu bili članovi SK a verno su služili režimu. Što se Radeta tiče ja nikada nisam čuo da je kao član SK činio ma kakve nepodopštine. Naprotiv! Mnoge kolege, a među njima su najubedljiviji svedoci Voja Koštunica i Kosta žavoški, koje su politički proganjane tvrde da im je Rade pomagao. Pl poz M
srbija.2408 m.hristodulo, -> #2397, fancy
>> Taj covek je cisti nacista. Zaista, o njemu gotovo da nista nisam cuo jos od vremena studentskog protesta, i nisam znao da je promenio stavove. Tad je sve bilo jos poprilicno naivno, a ja ga skoro nisam slusao, pa eto coveka pohvalih ni kriva ni duzna, ;-) Zar on nije poreklom Jevrejin? Jevrejin pa nacista? Ne ide, a?
srbija.2409 m.hristodulo, -> #2400, fancy
>> Izvinjavljem se zbog nepotpunih podataka... >> vreme tece, uspomene blede. Ovo su prosto zapanjujuce cinjenice za mene. Sad se vidi kako javni dogadjaji stvaraju iskrivljenu sliku o ljudima, mada opet tesko mi je da poverujem posle onakvih briljantnih beseda. Bas steta za LK-a, za srpsku opoziciju i za Srbiju uopste, :-(
srbija.2410 .bale.,
In the middle of 1993, Dr.Vladimir Grecic from Belgrade's Institute of International Politics and Economics, and mr Slobodan Pesic from the University of Pittsburgh, organized a small E-mail survey aimed to bring insights into the issue of migrations from Serbia. The survey was a part of a broader study on migrations and socio-economic and political condition in Yugoslavia (Serbia and Montenegro). With Dr. Grecic's permission, I am posting the results of the study. (NOTE: Since Dr. Grecic utilized Harvard Graphics charting capabilities, I was unable to translate them into a readable ASCII format. Those interested in statistical data and references may obtain a full copy of the article by contacting pesic+@pitt.edu. Slobodan Pesic ################################################################# INSTITUTE OF INTERNATIONAL POLITICS AND ECONOMICS BELGRADE SERBIA YUGOSLAVIA ***************************************** MIGRATION OF SCIENTISTS AND PROFESSIONALS FROM THE REPUBLIC OF SERBIA*1 by Vladimir Grecic, Ph. D.2** ***************************************** [* This is a revised version of the paper presented at the International Seminar on Skilled and Highly Skilled Migration, held in Latina, Italy, 28-29 October, 1993. ** Senior Research Fellow and Deputy Director of the Institute of International Politics and Economics, Belgrade.] studija.zip
srbija.2411 novim, -> #2404, voki
" Glasali ste kusajte ! " " Pozdrav Voki. skus... ili zqus..., pitanje je sad! O;>
srbija.2412 boris, -> #2407, milan
> Što se Radeta tiče ja nikada nisam čuo da je kao član SK činio > ma kakve nepodopštine. Naprotiv! Mnoge kolege, a među njima su Da se i ja nadovežem, al sa kompjuterskom temom. Rade ima velike zasluge za uvođenje računara na Pravni fakultet. Takođe se MS-DOS knjižica mogla videti kod njega na stolu još pre 6-7 godina. Pozdrav Boris
srbija.2413 fancy, -> #2408, m.hristodulo
ŮŢ> Zar on nije poreklom Jevrejin? Jevrejin pa ŮŢ> nacista? Ne ide, a? A zašto, moliću lepo..?
srbija.2414 fancy, -> #2409, m.hristodulo
ŮŢ> Ovo su prosto zapanjujuce cinjenice za mene. ŮŢ> da poverujem posle onakvih briljantnih beseda. Ne znam šta je moglo biti briljantno kod njega..? Podržati studente, kritikovati faraona, može zaista svako, a to se čak pokatkad omakne i pok. babi, i Đinđiću...
srbija.2415 wizard, -> #2407, milan
> Hm?! Tu priču sam ne jednom čuo od Radetovih protivnika. Prvo, > formalno ne drži vodu jer je SKJ (odnosno SKS) ukinut gotovo u isto > vreme kada je osnovana DS. Priču sam ja čuo i kada je ponovljena u njegovom prisustvu, a on se nije usprotivio već je skrenuo razgovor na drugu temu. SKS je postojao oko pola godine nakon osnivanja DS-a (naravno neformalnog, nije bilo zakona o strankama i sl.), ako se ja dobro sećam, a mislim da se dobro sećam. Takođe je (čini mi se) tada postojao i biser da član DS može da bude i član neke druge pol. organizacije/partije, ali u ovo već nisam siguran. Što se drugog dela tiče - nije isto ako je član SK bio neki radnik, službenik, seljak pa i inženjer ili ako je to bio profesor univerziteta - i to profesor međunarodnog prava, a ne neke botanike ili tehničkog crtanja. Osim toga, kako neko može da očekuje da ja ili bilo ko drugi ima poverenje u njegove političke stavove i da svojim glasom podrži njegovo političko delovanje ako on 'ladno može i u petoj ili šestoj deceniji života tako radikalno menja svoje političke stavove i od komuniste postaje liberalni demokrata. I kako može da očekuje da neko poveruje u njegovu čvrstinu i snagu uverenja u ono što priča ako je i on sam neodlučan ili nema hrabrosti da prekine sa članstvom u režimskoj partiji. I kako da neko veruje i nečiji moral kada taj čovek sedi na dve stolice i premeće se na jednu od njih tek kada je siguran da će sa njom bolje da prođe, i da će dalje da dogura. (*) Ne zameram ja, dakle, R.S. što je on činio ili nije činio bilo šta kao član SK, samo smatram da je u pitanju drastičan primer pojave koje je opozicija trebalo najviše da se kloni - beskrupulozni "foteljaš", "laktaš" i karijerista. --- (*) Pogrešio je na žalost. O kadrovskoj strukturi opozicije i sposobnosti da proceni situaciju i predvidi događaje dovoljno govori činjenica da su u opoziciji svi oni karijeristi koji su tada pogrešili, a u režimskim partijama svi oni koji su tada bili u pravu. Kad počnu da prelaze na drugu stranu, znaćemo da je "došlo vreme". Dotle, opoziciji ostaje da se muči i sa ovim drurazrenim koji su u njenim redovima.
srbija.2416 milan, -> #2415, wizard
> (*) Pogrešio je na žalost. O kadrovskoj strukturi opozicije i > sposobnosti da proceni situaciju i predvidi događaje > dovoljno govori činjenica da su u opoziciji svi oni > karijeristi koji su tada pogrešili, a u režimskim partijama > svi oni koji su tada bili u pravu. Kad počnu da prelaze na > drugu stranu, znaćemo da je "došlo vreme". Dotle, opoziciji > ostaje da se muči i sa ovim drurazrenim koji su u njenim > redovima. :)))))))))))))))))))))))))))) Pl poz M P.S. Šta ćeš, koristimo one koji su na raspolaganju. ;>>
srbija.2417 jovca.car, -> #2415, wizard
/* profesor univerziteta - i to profesor međunarodnog prava, a ne Misliš da bi mu dozvolili taj položaj da nije bio u SKJ? Dosta ljudi je ulazilo u SKJ zato što su _morali_ - u to vreme je to bio jedini put za uspeh u nekim oblastima. Smatram da nije bitno da li je neko bio 'drug član', već šta je radio u svojstvu člana.
srbija.2418 boris, -> #2415, wizard
> pojave koje je opozicija trebalo najviše da se kloni - > beskrupulozni "foteljaš", "laktaš" i karijerista. Sad ga malo više pretera. Dobro da nisi počeo da iznosiš i još neke druge priče koje sam slušao od nekih Faraonovih prijatelja. Ni malo se ne razlikuješ od njih po načinu napada na ljude koje i ne poznaješ dovoljno. Pozdrav Boris
srbija.2419 milan, -> #2417, jovca.car
> /* profesor univerziteta - i to profesor međunarodnog prava, a ne > > Misliš da bi mu dozvolili taj položaj da nije bio u SKJ? > Dosta ljudi je ulazilo u SKJ zato što su _morali_ - u to vreme je to > bio jedini put za uspeh u nekim oblastima. Moja sećanja na te događaje. Ja sam došao na univerzitet na vrhuncu ere "partijske dominacije" (otprilike pred Bravarevu smrt). žak i tada je stanje po različitim fakultetima bilo veoma različito. Prvo, što, naravno, najbolje poznajem, na prirodnim naukama i matematici se članstvo u Partiji naprosto nije bilo relevantno. Opet naravno, par glavnih moćnika su bili članovi, ali, recimo, bilo je dekana koji nisu bili članovi Partije pa su čak bili i izraziti, mada javno neeksponirani antikomunisti. Ja sam bio pravi antikomunistički manijak i nacionalista ;)) neka vrsta "Šešelja u najavi", što mi danas deluje potpuno smešno, a moj profesor je, recimo, bio jugoslovenski orijentisan nekomunista. Danas smo nas dvojica promenili uloge, ;)))) Međutim, a to je bitno, iako nas partijski moćnici nisu voleli nisu nas sprečavali ni u kakvoj vrsti "napredovanja". žlanova Partije je bilo, sećam se, oko 40% nastavničkog kadra (na nas, tada, oko 100, bilo ih je jedno 40). Slično je bilo i "preko puta", na Filološkom i Filozofskom ali ne treba zaboraviti da su ti fakulteti pedesetih i šezdesetih godina bili perjanice komunjarstva. Međutim, njihovi glavni korifeji (Nikola Milošević, Mihajlo Marković, Mićun, Sveta Stojanović, Zaga Golubović) su tokom te dve decenije disidirali i od pravih komesara postali neka vrsta levičarsko-humanističke opozicije režimu. Konačno, to je neki napredak, univerzitetska sredina je delovala na njihovo menjanje i prihvatanje tolerantnije političke kulture. Međutim, "van Trga", kako smo mi govorili, situacija je bila znatno gora. Na tehničkim fakultetima je vladala neka vrsta "partijskog poslušništva". Zbog debele love koju su inžinjeri, kao "ljubimci socijalizma" koji je obožavao majstorisanje i prve i druge i ine petoljetke, gumbali, svi su se gurali u Partiju ali to je bio neki oblik "grebanja" i tamo nije bilo nikakve ideološke aktivnosti; vladao je čist, ničim pokvaren ;)), karijerizam. Konačno, na ekonomiji i pravnom, kao stožerima poretka nije bilo zezanja. Tamo se i primalo samo ako si bio "pouzdan". Disidiranje je tamo išlo po nacionalističkoj osnovi. Mihailo Đurić, koji je odležao u zatvoru, i žavoški, i Koštunica i Basta su najureni kao nacionalisti jer su se ritali protiv ustava iz 1974. a ne kao antikomunisti i/ili demokrati. To je i logično jer na tim fakultetima samo čistačice nisu bile ministri ili sekretari gradskih i univerzitetskih komiteta. Ne znam, zapravo se ne sećam, kakvo je stanje bilo na bio-medicinskim i bio-tehničkim fakultetima. Bio sam malo poduži, al' k'o velim neka ostane zapisano na backup-u sistema za poviest. ;>> Pl poz M