srbija.103milan,
(Emitovana 4. juna 1994. godine)
Srbotopija 56.
Dobro dan poštovani slušaoci danas je subota, 4. juni
1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Kada sam izgovorio prvu rečenicu, pozdravnu rečenicu
koju izgovaram na početku svake emisije, malo je nedostajalo
pa da kažem "Dobro veče poštovani slušaoci...". Veče
očigledno nije. Em sija sunce, a em je vrućina nesnosna.
Podne je. Zrelo letnje podne koje se, što pesnik kaže
"raspada u oku".
Razlog za ovaj nagli obrt je prelazak na "novu šemu",
kako su televizijski poslenici pre nekoliko decenija nazvali
povremene promene rasporeda emisija tokom sedmice koje su
vršene ko zna zašto, a najverovatnije zato da poštovani
publikum stekne utisak de se, eto, nešto radi.
Dakle, od danas pa nadalje, dok mi ne ukinu emisiju,
javljaću vam se svake subote, pa ne baš "tačno u podne", ali
oko podneva svakako.
Da li će ova promena vremena emitovanja uticati i na
sadržaj i vrednost emisije, ostaje da vidimo.
Pošto je po vrućini teško ozbiljno politički mudrovati i
naklapati, ovaj prvi podnevni pregled političke sedmice ću
svesti na sitnija ogovaranja i komentare. Za početak.
Iako je već zrelo proleće i početak leta kada se u
Srbiji obično prelazi na političku sijestu, političkih
događaja ima na pretek. Istina sitni su ali prilično bučni,
izazivaju priličan odjek u medijama i kao da najavljuju da
Srbija iz protopolitičke faze ulazi, polako ali ipak, u
političku fazu kada politički život više neće biti vođen
kampanjski i od skandala do skandala nego da će se voditi
češće i "na sitno", što će reći oko svakodnevnih životnih
političkih pitanja, a ne oko dramatičnih zahteva za ostavkama
predsedika i vlade, raspuštanjima parlamenata i ustavotvornih
skupština.
Mi koji smo svoje nade ulagali u tako nešto i nadali se
nekoj revoluciji koja će promeniti prirodu političkog
poretka u zemlji možemo biti razočarani i utučeni, ali, ko
zna, možda su to znaci prvih lasta nekog političkog proleća
koje sobom donosi zrelost, i, naravno, odnosi nas.
Najvažniji politički događaj nedelje je, svakako,
nedogađanje odnosno nepregovori u čenevi. Istina, broj
odlazaka raznoraznih srpskih, hrvatskih i muslimanskih
odlazaka u razne belosvetske političko-pregovaračke centre
je već odavno postao dvocifren, čak i za samu čenevu, tako
da je srpska politička javnost postala indiferentna prema
tim zbivanjima prihvativši onaj moravski skeptični stav prema
kome "Nema zla što na još gore ne bi izišlo" i koji na svake
razgovore, pregovore i dogovore gleda kao na neki oblik
prevare.
Svi su se nekako pomirili sa činjenicom da će se
razrešenje rata i krize raspada bivše Jugoslavije protegnuti
na mnoge godine ako ne i decenije, da će se povremeni mirovi
smenjivati sa povremenim ratovima, da će sankcije trajati
večno i da će sve to usporiti ako ne i onemogućiti ozbiljne i
neophodne političke promene u Srbiji. Istovremeno, nema kao
zimus i u rano proleće, onih pretnji bombardovanjem i sličnih
drama koje su podizale tenziju i, razumljivo, privlačile
pažnju.
Ipak, ovi pregovori nisu samo jedni u seriji mnogih.
Oni po prvi put otvaraju perspektivu da se Bosna "kiprizuje"
odnosno da se na nju primeni model sličan modelu razdvajanja
kiparskih Grka i Turaka gde su se trupe Ujedinjenih nacija
postavile duž linija prekida vatre odnosno razdvajanja
sukobljenih strana.
Naravno da ovo rešenje najviše odgovara bosanskim Srbima
koji bi tako svoja osvajanja ogradili trupama Ujedinjenih
nacija i time umanjili ako ne i otklonili opasnost od budućih
muslimanskih ofanziva. Pod tim uslovima lakše bi se
pregovaralo i sami pregovori bi mogli da traju i godinama a
se nikakva obaveza da se četvrtina osvojenih teritorija
vrati ne mora ispuniti.
Zato je tim pre nejasno zašto je Karadžić dopustio da mu
pokvari posao besmislen incident sa par desetina preostalih
naoružanih Srba, i to po svoj prilici civila koji su se
naoružali jer ostaju da žive u trokilometarskoj bezbednosnoj
zoni oko Goražda pa se, razumljivo, boje muslimanske osvete.
Pregovori zbog toga ne počinju već nekoliko dana i tek se
sada pronašlo rešenje prema kome će dva bataljona UNPROFOR-a
biti prebačena u Goražde da srpske civile koji žive tu u
okolini zaštite.
Ovaj incident, rekao bih, nije slučajan. Naime, do njega
je, možda, i došlo slučajno ali indolencija sa kojom su se
prema njemu odnosile vlasti bosanskih Srba govori zapravo
više nego jasno o taktici koju će one u budućnosti
primenjivati i na koju su se, jer ako malo razgledamo
retrospektivu bosanskih događaja postaje nam odmah jasno, u
stvari odlučili još odavno.
To je taktika koja političarima u Beogradu ledi krv u
žilama i sastoji se u beskonačnom čekanju. Vremenom ona
postaje i osnova strategije. Jer, manje više svi osnovni
teritorijalni ciljevi u Bosni, što se Srba tiče, su
postignuti. Istina propalo je osvajanje Goražda kao poslednje
strateški značajne tačke u blizini srpske granice ali, ništa
nije idealno. Sada preostaje druga faza njihove borbe koja se
najkraće može rezimirati rečima: "Sedi, ćuti i trpi
političke i ekonomske batine dok te svet ne zaboravi i
navikne se na to da držiš to što držiš."
Zbog toga je primirje, i to sveobuhvatno primirje,
glavni politički cilj bosanskih Srba ovih dana. Zato Karadžić
i kompanija insistiraju na sklapanju primirja posle koga će
trupe UN doći na linije rzdvajanja, a tek onda krenuti
pregovori o konačnom političkom rešenju bosanskog pitanja.
Na oko, Karadžićeva ideja deluje naivno i prozirno.
Međutim, stvari ne stoje tako jednostavno. U načelu, svet
želi da se i iz humanitarnih ali i iz finansijskih razloga
jer ga to godišnje košta milijardu i po dolara, Bosna smiri.
Međunarodni činioci drže da bi tada, u boljoj atmosferi, bilo
lakše pregovarati. Po njima Srbi time neće nešto mnogo moći
da profitiraju jer će morati i to brzo, zbog sankcija koje
im vise o vratu i guše ih, da pristanu na teritorijalne
ustupke.
Međunarodni čimbenici, što rekao Tuđman, i glede i
unatoč toga, međutim, ne shvataju da pred sobom nemaju jednu
već dve srpske strane - bosansku i jugoslovensku. Drugu
stranu zaista vode političari koje, zbog zaostajanja koje
traje već pola decenije i preti da se pretvori u stalno
civilizacijsko zaostajanje, sankcije izbezumljuju i koji žele
da ih se što pre reše te su spremni i na ustupke u Bosni a,
kako iz poslednjih pregovora Miloševića sa Amerikancima
izgleda, i na ustupke na Kosovu, u Vojvodini i u Sandžaku.
Međutim ona prva, ratujuća, srpska bosanska strana ni
približno tako ne razmišlja. Ona, naime, ne upravlja jednom
srednje razvijenom zemljom u naglom zaostajanju koja se suočava
sa socijalnim i političkim problemima ali koja postoji kao
koliko toliko organizovana država sa javnim, privrednim i
kulturnim životom i čije stanovništvo i establišment vrše
pritisak na svoje političke vođe da ih iz situacije u koju
su zapali izvuku.
Naprotiv Karadžić i drugovi ne upravljaju državom nego
vojnim logorom sa nešto prisutnih civila. Zahvaljujući tome
što su Srbe izvukli iz svih većih gradova, osim Banja Luke,
koje su zatim temeljno izbombardovali edabi sprečili ma i
pomisao da bi Srbi, kao metafora divljih ljudi koji su gradski
živalj bombradovali sa planinskih čuka, uopšte mogli da se
ikada vrate u te gradove, oni nemaju ni urbanog
stanovništva. Povrh svega rat je u emigraciju iz Bosne
oterao civilizovaniji deo srpske populacije, a u vojsci i
upravi ostavio ruralni živalj. Sa takvom strukturom svoje
države-logora Karadžić može da pretrajava večno. Na niskom
nivou ekonomske hipostaze koja se svodi na puko preživljavanje
sankcije nemaju ni približan efekat kao na Jugoslaviju. Osim
toga zbog eliminacije gradskog i, uopšte, civilizovanijeg
dela stanovništva, Karadžiću se ne mogu pojaviti ni politički
problemi jer nema nikoga ili bar nema kritične mase javnih
radnika koji bi artikulisali nezadovoljstvo i nezadovoljnike
poveli u političku akciju.
Tako glavna moć Karadžićeve oligarhije upravo leži u
dramatičnoj sociološkoj transformaciji, bolje rečeno
propasti, srpskog društva u Bosni. Zato se oni mnogo ne
osvrću na optužbe koje iz Beograda često stižu i iz
režimskih krugova, a kroz koje im se spočitava da je slika
kvaliteta teritorije koju drže, a koja se najviše ogleda u
nedostatku gradova, naprosto porazna. U sukobu gradskog i
ruralnog među Srbima u Bosni, očigledno je pobedila ruralna
komponenta i sada je Karadžić imun na političke probleme.
U tome se sastoji glavna zamka koju nam Srbi iz Bosne
pripremaju. Ta zamka nije namenjena samo nama nego i
međunarodnoj zajednici. Ona previše veruje u moć sankcija i
Miloševićev uticaj na Srbe iz Bosne. I ona, a bojim se i sam
Milošević su prevideli ovu sociološku katastrofu koja se u
Bosni dogodila i koja je izbila iz ruku svaku mogućnost
političkog delovanja. Tako, sankcije će večno stajati kao
oblik pritiska na veliku srpsku državu koja treba, a ne
može, da natera malu srpsku protodržavu da pristane na
ustupke koji bi velikoj olabavili omču oko vrata.
Neprijatna i turobna perspektiva, nema sumnje.
Zato se, ako ste uočili, odavde, iz Srbije, upućuju i
ka Palama i ka svetu samo politički signali i obavlja nešto
malo političke kozmetike pošto smo akciono više nego slabi i
nemoćni.
U takve kozmetičke zahvate spada i izručenje Milana
Lukića, navodno odgovornog za čuvenu otmicu muslimana iz
voza u stanici Štrpci na pruzi Beograd-Bar. Sećate se,
verovatno, čitavog slučaja pa i političkih poena koje je
predsednik Milošević skupljao zahvaljujući političkoj
nesposobnosti Nataše Kandić, izvršnog direktora fonda za
Humanitarno pravo koja mu je na noge slala porodice
kidnapovanih.
Sva je prilika da su vlasti, bar okvirno, odavno znale
ko je kriv za ovu otmicu, ali se dugo nisu odvažile na
hapšenje počinilaca jer su oni, zasigurno pripadajući
kojekakvim prekodrinskim paravojnim formacijama, u svojim
krajevima, ljudi od moći, a, zašto da ne, i od uticaja i
ugleda i brzo hapšenje bi verovatno ostavilo loš utisak među
srpskim bosanskim življem koji ih, na žalost, posmatra kao
heroje.
Konačno, dosta vremena je prošlo, i verovatno je da se
vlast na Palama odlučila da štogod preduzme kako zbog
popravljanja sopstvenog imidža u očima međunarodne javnosti a i
civilizovanijeg dela jugoslovenske javnosti, a možda i zbog
narastajućeg pritiska iz Beograda koji je već doveden u
poziciju da svemogući predsednik stalno obećava rasplitanje
štrbačkog slučaja a, eto, ispada da se obećanja ne drži.
Lukić je verovatno osetio, a možda i bio obavešten od
svojih iz raznih prekodrinskih službi da mu se sprema
hapšenje, pa se zato sklonio sa ove strane Drine da bi
konačno ovde i bio uhapšen.
Stvar do ovde i nije toliko interesantna sem možda kao
neprijatno podsećanje o tome da promenjena matrica nacionalnih
osećanja može krvoloke prtvoriti u heroje i obratno. Konačno,
reći će neki cinik, grčki heroji su bili oni koji ubijaju
one koji nisu Grci pa to nikome ne smeta kada čita "Ilijadu"
i "Odiseju" a sadA vam Srbi smetaju kada to isto rade. E,
nije nego.
No, mimo mogućnosti za ovaj antropološki izlet, slučaj
Štrpci je dobio i zanimljivu državno-pravnu dimenziju kada su
srpske vlasti odlučile da Lukića ekstradikuju vlastima
Republike Srpske. Lukić je isporučen na brzinu, na zahtev
tamošnjih vlasti, a verovatno je da on na to gleda kao na
spas sa neba, jer je sasvim izvesno da će tamošnje vlasti
biti znatno uviđavnije u presuđivanju nego što bi to bio neki
ovdašnji, prilično udaljen i samim tim prilično neutralan sud.
No, ovde se otvara jedna nova dimenzija. Savezni
ministar za pravosuđe Zoran Stojanović je odmah ustvrdio da
su srbijanske vlasti, odnosno republički ministar pravosuđa
Aranđel Markićević, izručile Lukića i da on sa time nema
nikakve veze. Ispostavlja se, dakle, kao uostalom i u vreme
juriša republičkih specijalaca na saveznu policiju, da su
republičke vlasti svemoguće, a da savezne samo statiraju. Na
stranu pravni status takozvane Republike Srpske i pitanje da
li je ona ikakva država a pogotovu da li je, bar sa naše
strane, zvanično priznata, da bi se sa njom uopšte moglo
ulaziti u ovakve međunarodno-pravne odnose kakve podrazumeva
ekstradikcija. Sve i da je tako, otkud pravo republičkim
vlastima da povlače međunarodno-pravne poteze a pogotovu
otkud pravo saveznom ministru da ne samo da ne preduzme
ništa nego samo izjavi da se od akcije ograđuje.
Zamislite, uostalom, šta biste mislili o policiji kojoj
se obratite da prijavite pljačku u vašoj firmi, a islednici
dođu, pogledaju i izjave da oni u pljački nisu učestvovali i
da se od iste ograđuju, a potom odu. Verovatno ne biste
stigli ni da se razbesnite, već biste se ili smejali dobrom
vicu ili biste pomislili da su islednici poludeli.
Povrh svega je zabavno i to što opozicija nije ni
pokušala da ovaj flagrantan slučaj narušavanja pravne države
iskoristi. Uostalom, opoziciji i jeste jedini posao da gura
vlastima prste u oči a pogotovu u ovakvim situacijama kada
se vlasti prosto nacrtaju što bi rekli mangupi iz mog kraja.
Izgleda da se naša opozicija teško "prestrojava u hodu"
i još uvek ne ume da radi svoj dnevni posao, mada, kako
rekoh na početku emisije to je, želela ona to ili ne,
očekuje ako misli da preživi. Vremena velikih strateških
projekata su prošla.
I, kao da hoće da potvrdi da još nije preležao dečije
bolesti opozicionarenja, Zoran Đinđić je početkom ove odnosno
krajem prošle nedelje svojom izjavom znamenitoj Radio
Jagodini, stanici na kojoj inače često nastupa panzioner
Radmilo, izazvao pravu uzbunu.
Kao opozicionar iz bivših vremena, mada je on poslednji
od koga bih to očekivao, počeo je da se bavi preuređenjem
države umesto da postojećoj gura klipove pod točkove. Prvo
je kriptično rekao da "najuticijniji političar u ovoj zemlji"
treba da se stavi na čelo SRJ koju, naravno, treba
preurediti i to tako da bude izrazito centralizovana, a da u
njoj svako treba da ima uticaj prema svojoj veličini i snazi,
što znači da Srbija treba da ima odlučujući uticaj.
Razume se, izjava je izazvala pravu pomamu u Crnoj
Gori, ali su ga nagrdile i razne sitne stranke poput
Građanskog saveza koji u crnogorskim neozelenašima vidi
potencijalne patrtnere i saveznike, pa gleda da im se
dodovori.
Đinđićeva izjava je više nego tipičan primer načina
kako je opozicija mislila i delala u prošlosti. Bez
političke snage da se čak dokopa ma i malog učestvovanja u
republičkoj vlasti, opoziciju nikada nisu napuštale ambicije
da se bavi važnim strateškim pitanjima uređenja države. I, tu
se, naravno, uvek ponašala kao slon u staklarskoj radnji, jer
nije imala nikakvog iskustva u poslovima upravljanja državom
niti osećanja za suptilni balans snaga na javnoj sceni.
Posmatrajući sve iz Beograda gde je Milošević, opet naravno,
svemoguć, opozicija je uvek zamišljala celu državu kao jedan
prošireni Beograd kome su, istina, pojedina predgrađa pomalo
prljava, zaostala i nepismena, alA Bože moj. žim se dokopamo
Miloševićevog mesta upravljaćemo državom i krojiti kapu kome
i kako hoćemo.
Tako, uostalom, misli svako ko nema osećanje geografsko-
političkog prostora i ne razume koliko teritorije udaljene od
centra, sa svojim posebnostima, imaju istovremeno i snage da
se, bar pasivno, opiru.
Izjaviti ovako nešto znači navući svaku štetu, a ne
dobiti nikakvu korist. Ova izjava ne samo da revoltira
crnogorske neozelenaše nego revoltira i glavninu Crnogoraca
a to su umereni zelenaši okupljeni oko vladajuće stranke, jer
oni dobro znaju da su Crnogorci možda i spremni da se
izjasne kao Srbi ali nikada neće pristati da se odreknu
svoje državnosti.
Mislim da je Đinđića u ovu grešku, mimo dečijih bolesti
opozicionarenja, povukla još jedna stvar. Naime, Milošević je
još od osnivanja ove sakate Jugoslavije imao velikih problema
sa njom. Stvorio je državu, a nije znao šta će sa njom da
radi. Stalno u nekom stanju čekanja da li će ili neće da se
proširi i u sebe uključi ostale dve srpske zemlje, država je
paralisana i lošim ustavom i marginalizovanjem saveznih
vlasti. Tako gledano, Miloševića zaista treba tući upravo
odatle gde je najslabiji a to je na nivou savezne države.
Neka intuicija te vrste je vodila i Ćosića i Panića da mu se
odatle suprotstave. I sadašnja savezna država nosi taj
potencijal i ne bi bilo zgoreg da se opozicija potrudi oko
saveznog parlamenta i savezne vlasti.
Međutim, u ovom poslu Crnogorce treba posmatrati kao
saveznike. I koliko god da je prvi deo Đinđićeve izjave
dobar izazov za predsednika jer svako zna da se on za sada a
možda i nikada, neće usuditi da se postavi na čelo te
države, drugi deo koji nipodaštava Crnogorce je na ivici
političkog samoubistva.
Za to vreme, predsednik Milošević je radio svoj posao
ali sada u funkciji poslednje instance koja kontroliše
zakone. Odigrao je vešt marketinški potez, sitan ali
efektan. Vratio je skupštini na ponovo razmatranje zakon o
abortusu.
I, eto, kao god što je Đinđić glumio državnika na
vlasti koji uređuje, svoju državu tako je Milošević odglumio
opozicionara umereno levičarske orijentacije. Za trenutak,
kao da su vlast i opozicija zamenile mesta.
Predsednik je u kritici zakona bio još radikalniji i od
same Vesne Pešić koja je u skupštini ulagala amandmane
pokušavajući da zakon popravi ali ga nije, poput samog
Miloševića, ocenila kao nešto što "ugrožava čovekovo pravo
na kontrolu rađanja". Razni čaršijski abrovi različito tumače
ovaj predsednikov potez pripisujući ga njegovoj supruzi ili
Nadi Popović-Perišić, ministru kulture. Lično mislim da
takve intervencije nisu bile ni potrebne, jer je bilo teško
ne iskoristiti priliku da se pokažete humanim i zabrinutim
nad ženama, kada se već toliko ženskih organizacija
izjasnilo protiv i napalo zakon
U svakom slučaju stvar je zabavna pogotovu što će biti
veoma veselo kada se u skupštini sretnemo sa socijalističkim
braniteljima zakona koji je poništio njihov predsednik.
srbija.104jmilosevic,
-> #103, milan> već dve srpske strane - bosansku i jugoslovensku. Drugu
> stranu zaista vode političari koje, zbog zaostajanja koje
> traje već pola decenije i preti da se pretvori u stalno
> civilizacijsko zaostajanje, sankcije izbezumljuju i koji žele
> da ih se što pre reše te su spremni i na ustupke u Bosni a,
Da li ova strana baš jako želi da se sankcije skinu?
Mislim da vladajuća partija i njeni simpatizeri nemaju baš puno štete
od ovih sankcija.
Koriste svoj položaj u vlasti za sticanje lične koristi sa punim ustima
patriotizma i "...srpskog naroda". ( Razne dozvole za uvoz izvoz,
krediti i sl). Njihova preduzeća su monopolistička jer nema uvozne
konkurentne robe. Sami određuju cene.
Ako pogledamo unazad i do 100 godina, videćemo da je
model uspešne firme ili pojedinca zasnovan na opštepoznatim principima
poslovanja koji se svodi na organizaciju rada, poznate uslove privređivanja,
istraživanje tržišta, itd. Ovo sada na sve liči samo ne na to.
Mi smo tu bez šanse za trku. Iz mog primera a i iz primera drugih
sa kojima sam razgovarao se može zaključiti da svakim danom, u svakom
pogledu... osiromašujemo sve više. Zaradiš 100 dinara u firmi a potrošiš
bar 200 i tako sve dok ne nestane ušteđevine.
Za to vreme simpatizeri ne potroše ništa a zarade... ne zna se! Od nas
osiromašenih se kupuje prvo pokretna imovina iza koje će slediti i nepokretna.
Nakon toga ćemo postati jeftina fabrička radna snaga u fabrikama ovih
patriota i simpatizera u jednoj pravnoj državi.
Milane, ima li načina da se ovo objasni biračima dok još nije kasno?
srbija.105zqusovac,
-> #104, jmilosevic
> Milane, ima li nacina da se ovo objasni biracima dok jos nije kasno?
Nema.
Bar ne sa ovakvim biracima i sa ovakvom opozicijom.
BTW, Milane, jel' pala neka direktiva da sad sa Kumom moras da pijes kahve?
poz,
zq
srbija.106dragisha,
-> #103, milan-> (Emitovana 4. juna 1994. godine)
->
-> Srbotopija 56.
Ovo se zove biti u trendu.. Mira rulez!
--
[Clean unoffensive tag lines for all]
srbija.107milan,
-> #104, jmilosevic> Za to vreme simpatizeri ne potroše ništa a zarade... ne zna se! Od
> nas osiromašenih se kupuje prvo pokretna imovina iza koje će slediti
> i nepokretna. Nakon toga ćemo postati jeftina fabrička radna snaga u
> fabrikama ovih patriota i simpatizera u jednoj pravnoj državi.
>
> Milane, ima li načina da se ovo objasni biračima dok još nije kasno?
Savršeno si rezimirao problem stvaranja kapitalističkog društva u
Srba. Ja obično na seoskim tribinama to uprošćeno kažem: "Nije tačno
da se socijalisti bore protiv kapitalizma i privatne svojine.
Kapitalizmu su u ovoj zemlji širom otvorena vrata. Problem je samo u
tome što kapitalisti nećemo biti mi nego oni!"
A propos onoga drugog: Da li ovima na vlasti odgovaraju sankcije
ili ne, ja mislim da pitanje nije baš tako prosto. Za neke obične
oblike pljačke njima sankcije svakako savršeno odgovaraju, ali za
globalni razvoj zamlje one su pogubne. Pravilo dobrog lopova glasi:
"Da bi ja krao onaj od koga kradem mora nešto da ima!" To, naravno
važi i za poreske organe jedne zemlje a i za indirektne oblike
oporezivanja kao što je otimanje rezervi od građana.
Osim toga oni imaju svoj establišment koji vrši pritisak da se
sankcije ukinu.
Mislim da stvar valja posmatrati relativno u smislu da je
sadašnja Srbija iako u sociološkom padu znatno urbanizovanija od
sadašnje Bosne koja je postala ruralno društvo. Reletivno odnos se
pogoršao na štetu Bosne pa je zato Radovanu IV znatno lakše da vlada.
Pl poz M
srbija.108milan,
-> #105, zqusovac> BTW, Milane, jel' pala neka direktiva da sad sa Kumom moras da pijes
> kahve?
Ja sam sa njim pio kahve i kada je to bilo zabranjeno. A sada to
nije zabranjeno mada nema direktive. Kako sam nekom prilikom rekao to
je jedna zajednička akcija i ništa više.
Pl poz M
srbija.109zqusovac,
-> #107, milan
> Srba. Ja obicno na seoskim tribinama to uprosceno kazem: "Nije tacno
> da se socijalisti bore protiv kapitalizma i privatne svojine.
> Kapitalizmu su u ovoj zemlji sirom otvorena vrata. Problem je samo u
> tome sto kapitalisti necemo biti mi nego oni!"
Srecom, vlast u Srbiji ima ideoloski balast: buduci da su 'socijalisti' lose
preruseni komunisti njima je tesko da otvoreno agituju za kapitalizam, makar
i SPS-centrican, pa se jos vuku velikodrzavni monopoli u vidu 'drustvenih
preduzeca'.
U Hrvatskoj, gde je zvanicna vlast antikomunisticka, a podjednako
beskrupulozna i bezocna kao nasa, nedostatak takve autokocnice doveo je do
potpunog rasula i vrhunske lopovske privatizacije.
Ergo: sistem u Srbiji trenutno je nevidjen hibrid kojekakvih nekompatibilnih
perioda ekonomske istorije, a u Hrvatskoj je losa kopija ranog oligarhijskog
kapitalizma.
Sto navodi na zakljucak (potkrepljen trendom u celoj postkomunistickoj
istocnoj Evropi) da ti moj Milane neces skoro zasesti na vlast: zavrsetkom
rata otvara se perspektiva transformisane levice. Situacija ce tada biti
toliko losa, da ce se nepopularnost levice usled 'krivice za titoizam,
bratstvo-jedinstvo, rat...' lako zaboraviti.
Iliti: ako Sloba politicki prezivi (a nema razloga da u to sumnjamo) doci ce
dan kada ce mu biti receno 'hvala ti sto si nas spasao genocida, idi sad lepo
u mirovinu a neka dodje neko da nas spasi bede'.
> A propos onoga drugog: Da li ovima na vlasti odgovaraju sankcije
> ili ne, ja mislim da pitanje nije bas tako prosto. Za neke obicne
Nije prosto, ali je rezonovanje vlasti jednostavno.
1. Nama je najvaznije da vladamo. Kime, kako i po koju cenu manje je bitno.
2. Zalazemo se za ukidanje sankcija jer je cin skidanja sankcija propagandno
vrlo iskoristljiv za dokazivanje nase genijalnosti, bezgresnosti i
nezamenljivosti.
3. Samo onima koji su na neki nacin kompromitovani (kriminalci, ratni
zlocinci) ili potecijalni saradnici rezima (Djukici, Radulovici i sl) moze
se dozvoliti da postanu kapitalisti jer njih mozemo da kontrolisemo. U
suprotnom, moglo bi da se desi da kapital pozeli vlast koja ce zastupati
njegove stvarne interese - a to nikako ne moze biti Slobokratija.
poz,
zq
srbija.110milan,
(Emitovana 11. juna 1994.)
Srbotopija 57.
Dobro dan poštovani slušaoci danas je subota, 11. juni
1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Bosanska kriza se do te mere iskomplikovala da je čak
uspela da razbije i letnju letargiju srbijanskih, kako
takozvanih opozicionih tako i takozvanih "pozicionih"
političara. Uzgred, ovo "pozicionih" kao i sama reč
"pozicija" je jedan čudovišni jezički kostrukt srpske
postkomunističke epohe sličan onome "zagovornik" koji,
valjda, treba da označi onoga koji govori za nešto a ne
onoga, kako smo mi to verovali dok smo bili mladi, koji
zagovara, odnosno zamajava nekoga dok mu onaj drugi vadi
novčanik iz džepa. Hm, ko zna?, možda označava i oboje.
Istina, letargiju je razbila izjava g. Zorana Lilića,
znate to je onaj moler, tehnolog, kondukter i maneken koji
se povremeno predstavlja i kao predsednik SeReJot, i kao
Vrhovni komandant oružanih snaga te iste SeReJot a povremeno
čak i kao čovek koji prisustvuje svečanim otvaranjima
lovačkih domova i vatrogasnih društava. Pošto zatvaranja
vlasnika tih ustanova najčešće nisu svečana, ne znamo da li
g. Lilić prisustvuje i njima.
Elem, g. Lilić je blagoizvoleo prisustvovati Kongresu
samostalnih sindikata Jugoslavije u Novom Sadu i tu je
blagoizvoleo baviti se, mimo bavljenja sindikalnim pravima, i
situacijom u Bosni. Istina, zli jezici kažu da se malo
prešao što je prisustvovao Kongresu ovih sindikata. Jer iako
su ovi sindikati očigledno režimski, što jasno govori ime -
naime, ko god zalepi uz ime da je samostalan budite ubeđeni
da taj to nije, kaogod što revolucionarna pravda ne označava
nikakvu pravdu već streljanje uz najbliži zid - g. Liliću
preti opasnost da ga od sada pa do kraja mandata vazda
zivkaju na kongrese raznih sindikata - zašto i golubari ne
bi osnovali svoj? - a kako će odbiti jedne ako je već
prihvatio poziv drugih? Ipak, on je našao sebi priliku da se
iskaže, a posledice će valjda podneti.
Na tom kongesu g. Lilić je raspalio po "radikalnim
elementima" u RS i RSK koji drže kao taoce milione ljudi,
ovde, u takozvanoj SeReJot. Izjava je data bukvalno nekoliko
sati uoči kritičnog, poslednjeg kruga pregovora između srpske
i hrvatsko-muslimanske strane u čenevi, kada je napetost u
ratu nerava dostigla vrhunac.
Naime, ohrabreni kontradiktornim a zapravo ratno-
huškačkim signalima koji stižu preko okeana, iz Amerike,
Hrvati i muslimani su zaključili da je vreme pogodno da se
dosta mlitavi, jer nije imao jasnu američku podršku, predlog
kontakt-grupe za Bosnu, razbije i kompromituje, a što je
najvažnije da se, samim tim, Akaši prikaže kao nekompetentan
i nesposoban pregovarač te uništi i najverovatnije, smeni.
Taktički gledano, ženevski pregovori su bili usmereni
na likvidaciju Akašija. Hrvati i muslimani su verovali, a
izvori iz njujorka potvrđuju da ta vera nije van pameti, da
posle toga dvaput Butros a jednom Gali praktično nema koga
da postavi na njegovo mesto dok je sam, što su njegove izjave
u čenevi jasno pokazale potpuno nekompetentan i, što je još
gore, neinformisan o bosanskoj situaciji. Sve to bi
definitivno iskompromitovalo UN kao činilac sposoban da
utiče na stabilnost Bosne pa i celog regiona. Time bi
Amerika ostala jedini aktivni akter bosanske igre jer je
Evropa, zahvaljujući svojim unutrašnjim nesuglasicama oko
rešavanja bosanske krize već izbačena iz igre, dok je Rusija
sa slabom jeljcinovom administracijom koja je, sada, posle
uspeha oko sarajevskog ultimatuma ali i posle skandala koji
je u vreme Goraždanske krize izazvao žurkin, praktično pod
kontrolom Amerike takođe potisnuta. Ona, istina, povremeno
ispušta brundajuće zvuke, koliko da svojoj nepoverljivoj
javnosti da znak da je ruski medved živ, ali ništa više od
toga. I, tako bi, dakle, od četvoročlane kontakt-grupe u
igri praktično ostali samo Amerikanci.
žitava situacija bi, naravno, zbunila nesrećnog
Klintona ali bi zato obodrila Kongres i Senat da nastave
pritisak na predsednika da ukine embargo na isporuke oružja
muslimanima i Hrvatima.
Iako su srpski vojni izvori koji tvrde da se muslimani
ionako nesmetano naoružavaju koristeći komunikacije preko
Hrvatske, pa čak i sam Rouz koji kaže da "za dobijanje rata
nije dovoljno samo biti dobro naoružan", u suštini u pravu,
skidanje embarga ne bi samo zbog vojnog hardvera značilo
mnogo za muslimane. Naime tada bi mogli da računaju na
nesmetanu američku logističku i vazdušnu podršku, a ljudstvo
na terenu bi se lako popunilo vojnički obrazovanim elitnim
jedinicama iz islamskih, a možda i nekih drugih zemalja koje
ih podržavaju.
Realno govoreći, stvar je ovih dana u čenevi "visila o
koncu" i možda se nikada do sada diplomatska, politička i
civilizacijska defanziva, u koju je srpsku stranu bacila
okolnost da je svet gleda kao na poslednji u Evropi preživeli
režim iz perioda hladnog rata, nije pokazala tako opasnom i
pogubnom po nas. Naime, za svaki neuspeh ženevskih pregovora
bi bili optuženi Srbi i, naravno, hrvatsko-muslimanska
strana je svesno išla na to.
Hrvatsko-muslimanska strana je, opet naravno, predlog
kontakt-grupe da primirje bude sklopljeno na nekoliko meseci,
pri čemu je na četiri meseca gledano kao optimalano rešenje,
namerno ignorisala, bagatelisala ga i svodila ga na jedan
mesec ne bi li proverila Akašijevu pregovaračku čvrstinu,
odlučnost neameričkih činilaca u kontakt grupi, a takođe i
ne bi li isprovocirala srpsku stranu na neki oblik
revoltiranog ponašanja koje bi moglo biti protumačeno kao
odbijanje mirovne inicijative.
Na ogromno iznenađenje, verujem pre svega Amerikanaca i
hrvatsko-muslimanskih pregovarača, i Akaši i srpska strana
su se ovog puta pokazali veoma elastičnim i odustali su od
zahteva kontakt-grupe o višemesečnom primirju pristavši na
jednomesečno primirje.
Naravno, zbog pomenute opšte defanzive u kojoj se
civilizacijski, a ne vojnički gledano, nalazi srpska strana,
inercija američko-hrvatsko-muslimanske ofanzive na Srbe se
nastavila i posle ženevskih pregovora. Avangarda savremene
američke ofanzivne politike - Kongres - je veoma neodlučnom
Klintonu čak utrapio zakon o podizanju embarga na izvoz
oružja muslimanima koji će - pošto će svakako proći i kroz
Senat sem ako administracija svojski ne bude lobirala među
senatorima što je malo verovatno - najverovatnije postati
važeći zakon na koji Klintonu preostaje samo da uloži veto
za šta mu treba ne malo hrabrosti jer je ionako pod paljbom
da vodi neodlučnu spoljnu politiku.
Istovremeno, u Sarajevu je uglavnom još samo
muslimanska vlada, jer se Hrvati sporo i nevoljno uključuju u
funkcionisanje zajedničke države, već odbila da snage
UNPROFOR-a nadgledaju prekid vatre duž linija dodira, iako
je to sastavni deo ženevskog sporazuma. Istovremeno je
najavila i svoju inicijativu da se spornih 7% teritorija,
koje čine razliku između hrvastko-muslimanskog zahteva za
58% teritorija i 51% koliko im nudi kontakt grupa, pretvore
u "sive zone" koje će biti demilitarizovane i u koje bi se
omogućio ulazak njihovog civilnog stanovništva.
Istovremeno, iako je hrvatsko-muslimanska strana, pod
očiglednim vođstvom Amerikanaca, radikalno probila dogovor
kontakt grupe, reakcije evropskih saveznika su mlitave a
reakcije Rusije još mlitavije. Oni izražavaju, ali nekako
kroz zube, svoje nezadovoljstvo američkom agresivnom
politikom. Evropljani su se bar zabrinuli, a Jeljcin se
ograničio samo na to da kaže da između Rusije i Amerike
postoje izvesne razlike u pristupu rešavanju bosanske krize i
ništa više. Zabrinuta TV Bastilja je čak pokušala da mu
pojača izjavu dodavši u svom komentaru - koji oni uvek lepo
uklope tako da zvuči kao deo izjave - da je ovo Jeljcin rekao
"očigledno podstaknut glasanjem u Kongresu" što bi, valjda
trebalo da znači da se on ne znam kako žestoko buni protiv
takve američke politike. Ali, džaba. Stvari očigledno idu
nizbrdo tako da i početna ponuda kontakt grupe, koja je
izazvala veliko nezadovoljstvo među Srbima u Bosni, uskoro
može da postane neostvariva želja tih istih Srba iz te iste
Bosne.
S obzirom da stvari stoje ovako, Lilićeva izjava je
odjeknula izuzetno neobično. Ne, naravno, zbog toga što je
to signal da se između Miloševića i Karadžića, odnosno između
Srbije proper i dijaspore odnosi kvare. To naravno, nije
nikakva novost, jer je još kod Vens-Ovenovog plana koji se
sada ponovo pojavljuje ali kao ponuda kontakt grupe,
Milošević pritiskao bosanske Srbe da potpišu skoro svaki
sporazum koji se ukaže na vidiku. Istina, u komentarima
posle Lilićevog nastupa na sada već znamenitom kongresu
sindikata, povrh svega još i samostalnih, mnogi političari
su se potrudili da demonstriraju svoje pileće pamćenje pa su
kao veliko otkriće objavili da došlo do sukoba između
Karadžića i Miloševića. Ono, što me je još više začudilo je
da su im se u tome pridružili i neki novinari koji su, u
ovoj, ali i u skoro svim drugim zemljama, znatno
inteligentniji i bolje pamte od političara.
Nije, dakle, u tome stvar.
Stvar je u izboru trenutka. Kako valjda niko ne misli da
je Lilić samostalan, čak ni onoliko koliko su narečeni
sindikati čiji kongres je blagoslovio, pa mu se izjava ne
može pripisati u nehotičan gaf ili stav izrečen u nevreme,
izjava mu dođe kao da ju je dao lično Milošević ali, kako on
to obično čini, preko posrednika.
Zašto, dakle, u ovo vreme ili, bolje rečeno u ovo
nevreme. Da je izjava o taocima u Jugoslaviji data nekoliko
dana pre ženevskih pregovora moglo bi se, eventualno,
pretpostaviti da je to signal bosanskim Srbima da ne zatežu
i da prihvate bilo kakav sporazum jer se crni oblaci
nadvijaju nad njima. Istovremeno, to je mogao biti i signal
međunarodnoj javnosti da Jugoslavija poslušno vrši svoj deo
posla i utiče na svoju stranu u ratu u Bosni što bi, opet,
značilo da se skupljaju neki poeni koji bi, istina na kukovo
leto, mogli da doprinesu ukidanju sankcija.
Ovako, tako reći na samom završetku pregovaračkog posla
ona u čenevi nije mogla da proizvede nikakav efekat ali je,
zato, posle čeneve, itekako uticala na otvrdnjavanje stava
hrvatsko-muslimanske federacije koja sada jasno vidi da u
Jugoslaviji, u političkom vrhu, postoji ozbiljna nervoza koju
valja iskoristiti za nove ustupke.
Zašto je, dakle, Milošević povukao ovaj potez?
Lično mislim da je ovako neoprezan i loš politički
potez mogao imati samo jedno za uzrok - Miloševićev bes i
nervozu što se bosanski rat ne primiče završetku uz
istovremeni revolt na bosanske Srbe koje više ne može
neposredno da kontroliše te mu predstoji dug put
organizovanja sopstvenih socijalističko-komunističkih snaga u
Bosni da ih iznutra dovede u red. Nesposoban da funkcioniše
u nekom balansu snaga on se istovremeno pribojava buduće
federacije u koju će kad tad, ovako ili onako, ući i RS.
Sama savezna država ga je zbunjivala i činila nesigurnim još
u vreme sukoba sa Šuvarom. Još jedna, a verovatno i dve nove
federalne jedinice u budućoj četvoročlanoj federaciji, od
kojih će mu bar dve - jer ne treba zaboraviti i Crnu Goru -
pružati otpor, previše su za njegov ukus. Autokratičnom po
prirodi, njemu se svaka ravnoteža čini nepodnošljivom i ometa
ga da politički dela. Naravno, znajući njegovu veštinu da se
uči na svojim greškama i o našem trošku, ne smemo zanemariti
ni mogućnost da se on nauči i na vladavinu u mnogo
kompleksnijem odnosu snaga nego što je to u današnjoj
Jugoslaviji, ali, za sada, tom veštinom još nije ovladao.
Otuda i ovj Lilićev udarac po vodi koji neposlušnicima
saopštava da ne samo da će na njih biti vršen pritisak nego i
da će dobijati batine prosto zato što nisu dobri i to u
trenutku kada to najviše boli, bez obzira što onaj koji ih
zadaje od toga nema nikakve koristi do li puke naslade.
Kako, eto, vidim, ovu emisiju sam celu posvetio srpskom
pitanju, pa, zato da ostanem dosledan, evo za kraj, dve
vinjete kako do zla Boga poetski, novinari TV Bastilje
nazivaju male priloge. Obe su, naravno, u duhu ove emisije
iz života srpskog bića, ma šta ta reč značila u ovom
trenutku.
Pre par nedelja, čitali ste svakako, Aleksandar
Solženjicin je posle dve decenije izgnanstva stupio na rusko
tle u Magadanu, jednom od nekadašnjih logorskih centara
Arhipelaga Gulag. Upitan, između ostalog i o srpskom pitanju
odnosno o ratu za jugoslovensko nasleđe, on je za sve
optužio komunistu Broza koji je narode preseljavao poput
Staljina i napravio unutrašnje granice federalnih jedinica bez
smisla i veze sa etničkim, a to je sada iskoristio
međunarodni faktor da ih prizna kao državne. Izjava,
svakako, srpskim srcima draga. Uostalom, kao da je prepisana
iz znamenitog članka Koste žavoškog objavljenog i zabranjenoj
u "Književnoj reči" početkom osamdesetih godina, kada je po
prvi put Bravar javno optužen za antisrpsku delatnost. No,
ova izjava, za razliku od Lilićeve, ne čudi posebno.
Uostalom, Solženjicin nije džabe dobio orden Sv Save prvog
reda od SPC.
Međutim u njegovom povratku i turneji u kojoj se polako,
od Magadana primiče Moskvi izostalo je ono čemu se najviše
nadao - masovnost pristalica i obožavalaca. Sve mi se čini
da je sebe zamišljao poput Napoleona koji se vraća sa Elbe i
iskrcava u južnoj Francuskoj. Idući ka Parizu, imperatoru
prilazi sve više i više naroda i vojske, da bi se nadomak
Pariza i ceo generalitet stavio pod njegovu komandu.
Ovog puta - a Marks je tu prokleto u pravu, istorija se
samo jednom ponavlja kao tragedija, a sva ostala ponavljanja su
kao farsa - umesto generaliteta dočekali su ga novinari,
nešto starih logoraša i police prepune njegovih knjiga koje
više niko ne čita. žim je došao održao je konferenciju za
štampu, tek treću u svom životu, jer nije voleo da javno
nastupa. Konferencija je trajala samo jedan sat, novinari
nisu imali šta da ga pitaju i čak pre njega su napustili
salu. on je ostao za stolom zajedno sa celom porodicom,
ovenčan zracima svoje slave i ojađen odsustvom značaja. Sic
transit gloria mundi!
Druga vinjeta je ovdašnja, beogradska. Dešava se, dakle,
na dijametralno suprotnoj tački Zemaljske kugle.
Pre neki dan je održana konferencija za štampu Stranke
srpskog jedinstva. Ova stranka g. Ražnatovića, koja se mimo
katastrofalnog izbornog poraza proslavila i, poznavaoci
kažu, verovatno najskupljom izbornom kampanjom, skupljom, sva
je prilika, od svih ostalih stranaka zajedno, svakako se ne
može nazvati izdajničkom strankom. Osim toga patriotizam ove
čudne političko-poslovno-paravojne družine je nadaleko
poznat i srpsko ime im retko silazi sa usana. Poljubac g-đe
Plavšić na obraz g. Ražnatovića prilikom njihovog dirljivog
susreta posle "oslobađanja", sa ili bez navodnika već kako ko
voli, Bijeljine obišao je sve televizijske mreže u svetu.
Kako sama g-đa Plavšić veli, kada ga je videla u Bijeljini
odmah je u njemu prepoznala pravog srpskog junaka i, razume
se, posle takvog prepoznavanja nije mogla da odoli.
E, sadA, poštovani slušaoci, jedna ovakva stranka
svakako da veoma pažljivo vodi računa o svojim izjavama glede
srpskih interesa. Pa šta onda kažete na temu njihove
konferencije za štampu, koju vodi njihov portparol g.
Pelević, a istovremeno i drugi čovek stranke, i koja glasi -
doslovno sam prepisao sa faksirane najave koja nam je stigla
u redakciju: "Aktuelna politička situacija u Srbiji i
Zemunu!".
Opa! A?
Mi se zamajavamo oko Knina, a oni već u Zemunu. Ili je,
možda, g. Pelević napravio slučajnu omašku koja je nastala
kao posledica preteranog boravka na frontu i nedovoljnog
čitanja lepo stilizovane književnosti. Đavo će ga znati. Ipak,
oni su dobro obavešteni ljudi i, zato, dok ne saznamo da li
se Zemun još uvek nalazi u Srbiji ili pak ne, valja se
pripaziti.
srbija.111milan,
(Emitovana 18. juna 1994. godine)
Srbotopija 58.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 18.
juni 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Neko od srpskih lidera iz Bosne je, uoči
prošlonedeljnih pregovora u čenevi rekao da će "sledećih
mesec dana biti odlučujući u razrešenju bosanske krize".
Naravno, kao i svaki čovek "sa terena", koji dobro prati
i oseća zbivanja, bio je u pravu.
Pauza u ratu, propisana i dogovorena na samo mesec
dana najviše odgovara Amerikancima i njihovim pulenima na
bosanskoj zemlji - Hrvatima i bosanskim muslimanima. Tesan
timing omogućava Amerikancima da kontakt grupi nameću
besmislena teritorijalna rešenja koja ne mogu prihvatiti
Srbi iz Bosna ali ni Srbi iz Srbije proper. Jer, osim
teritorijalnih ustupaka koje traže u središnjoj i zapadnoj
Bosni, Amerikanci traže i ustupke duž Drine - povraćaj
Zvornika i Višegrada i što je još gore - proširenje
muslimanskih enklava oko Srebrenice i Goražda. Praktično,
ovim zahtevima oni ne stavljaju samo Srbe iz Bosne u
beizglednu situaciju koja izaziva rat, nego i Jugoslaviji
stavljaju na granice, u neposrednu blizinu Raške oblasti,
među muslimanima poznatije kao turski vojni Sandžak, i,
što je još gore Kosmeta, jake muslimanske enklave dodatno
kontaminirane raznim mudžahedinima iz radikalnih
muslimanskih zemalja, koje svakako lede krv u žilama i
generalštabnim oficirima, i logističarima, i
političarima, pa čak i oporbeno-promuslimanski
nastrojenim aktivistima raznih fondova za ljudska i ženska
prava u Srbiji proper.
Očigledno, Amerikanci u Bosni ne žele mir već
izgovor za skidanje embarga na isporuke oružja
muslimanima. Takođe očigledno, srbijanska politika na ovo
malo ili čak nimalo ne može da utiče i ostaje joj samo da
moli Boga da evropski i eventualno ruski, otpor budu
dovoljno jaki da se iz ponuđenih mapa isključe bar
podrinjska granična područja i time omogući Beogradu da
ima neki motiv zbog koga bi zalegao da Karadžića i drugove
natera da prihvate mape teritorijalnih razgraničenja za
koje se govori da će biti ponuđene po principu - "uzmi
ili ostavi".
Kako dalji razvoj situacije ne zavisi od nas u Srbiji
proper ili, ako vam se tako više sviđa, u takozvanoj
SeReJot, u ovoj emisiji više nećemo otvarati tu temu već,
eventualno, njena zračenja na politička zbivanja u Srbiji
jer, konačno, podnaslov ove emisije je "širenje sumnje u
cilju suzbijanja gluposti" a tokovi događanja su toliko
nesumnjivo glupi da nemamo šta više da nad njima sumnjamo.
Zato je, ipak, mnogo zanimljivije šta se događa ovde,
u Srbiji proper, bolje rečeno u samom Beogradu, jer on
poput nekog provincijskog Pariza, određuje celokupnu
politiku u Srbiji.
Na uveselenije urednika beogradskih medija, koje
svaki put pred leto hvata panika nad praznim listovima
novina i satima nepopunjenog radio i televizijskog
programa, u Beogradu se događa naveliko.
Zabave ima za svačiji ukus. I za batu, i za tatu i
za mamu i za seku. Rasporedite, uostalom, ove nazive
članova porodice kako vam se već dopada da biste dobili
predratnu "Batinu" reklamu. Od "Bate" je posle onog rata
napravljeno "Borovo", a od Borova, posle ovog rata,
Vukovar.
Najistaknutiji, mada neću da tvrdim i najzabavniji,
događaj ove nedelje je bio Dan Vojske Jugoslavije. Vojska
je, prvo, mimo svakog stilskog pravila u srpskom jeziku,
dobila naziv koji se sastoji od dve imenice. Zamislite,
uostalom, kako bi vam neprirodno zvučalo da se beogradski
vodovod zove Vodovod Beograda ili da se beogradski
Univerzitet nazove Univerzitet Beograda. Sasvim prirodno,
vojska bi trebalo da se zove Jugoslovenska vojska, ali su
se njeni novi kumovi dosetili da je od tog naziva, do
naziva Jugoslovenska kraljevska vojska kako se pre rata, a
što je najgore i za vreme rata pod komandom generala
Mihailovića, zvala vojska, samo jedan korak i, naravno,
hteli su da ga izbegnu.
Vojska je sada dobila i svoj dan 16. juni, neki
opskuran datum u drugoj polovini džIdž veka kada su Srbija
i Crna Gora tajno sklopile prvi formalan sporazum o
zajedničkom ratovanju protiv Turaka. Očigledno, i ovde se
nastavlja tradicija nezgoda sa izborom datuma. Tako je i
pokojna JNA za svoj dan imala 22. decembar, i to ne dan
kada je osnovana Prva proleterska brigada, nego sledeći
dan. Zašto?, zapitaće se neupućeni. Odgovor je prost. 21.
decembra je rođen drug Staljin, uostalom u čast njegovog
rođendana je jedinica i osnoivana, ali je posle rata, po
raskidu, postalo nezgodno da se Kobin rođendan obeležava
našim danom Armije pa je stvar preseljena na sledeći dan
kada je jedinica, navodno, primila prvu bitku.
Poput nezgrapnog Dana vojske i za insignije sakete
Jugoslavije a zatim i njene vojske, odabrana je dvoglava
orlušina, mesnata i sasvim naturalistička, uostalom
sasvim onakva kakvom ju je i napravio Stojan Novaković, u
duhu epohe i umetničkog pravca koji je tada dominirao,
kada je 1883. pravio grb netom osamostaljene Kneževine
Srbije koja je tada postala kraljevina. Sadašnja
stilizacija orlušine se iz petnih žila trudila da je što
više udalji od belog dvoglavog orla kakav se šepurio na
grbovima i Kraljevine Srbije za vreme vladavine
Karađorđevića i zatim na grbu Kraljevine SHS kasnije
Kraljevine Jugoslavije. Na zidovima obe sale u Saveznoj
skupštini, velike u kojoj zaseda Veće građana i male u
kojoj zaseda Veće republika, na ogromnim drvenim pločama
stoji ova orlušina u reljefu i mesingu i mnogo više preti
Božovićevoj glavi od Šešeljeve bogojavljenske vodice. Svaki
put kada uđem u salu, istina ja sam u Veću republika koje
zaseda u manjoj sali pa je i orlušina koja u mene pogleda
manja pa se i manje bojim, ja se stresem.
Međutim jedan detalj je promakao kreatorima novog
grba Jugoslavije. To nije baš detalj nego anatomska
abnormalnost. Naime, kao što znate, orao je dvoglav.
Heraldičari, koji su objašnjavali motive za prihvatanje
dvoglavog orla, su objasnili da je to stara, još od
srednjeg veka, tradicija koju je Vizantija prenela na sve
okolne narode koji su od nje dobili i hrišćanstvo i
vazalne protodržave. To je istina, ali heraldičari
previđaju da su dve glave orla simbol dvojnog
suvereniteta države. Prvi put je orao ponosno poneo dve
glave na rimskim ripidama koje su nosile legije koje su
diljem Mediterana zavodile Padž Romana. Sećate se, ako
ništa drugo a ono iz istorijskih filmova, da je ispod
ripida pisalo SPQR što će reći Senatus Populusque Romanus
odnosno "Senat i rimski narod". Država je, dakle, bila
država dvojnog suvereniteta čiji su nosioci bili Senat i
građani. Kasnije, kada su carevi zamenili, prostije
rečeno pridavili Senat, dvojnost suvereniteta se odnosila
na cara i narod.
Sva hrišćanska carstva, a bogami i mnoga moćna
kraljevstva su pretendovala da imaju kontinuitet sa
rimskim carstvom i da naravno, imaju isti grb sa
dvoglavim orlom koji je, od tada, pa zanavek, označavao
dvojnost suvereniteta vladara i naroda. Uzgred budi
rečeno ovo je kroz istoriju izazivalo stalne sukobe pa je
ne jednom vladar posezao za glavama naroda, ali ni
obratna zbivanja nisu bila retka da bi, na kraju krajeva,
puk ipak došao glave aristokratiji. Od francuske
revolucije naovamo, republike strogo paze da ne stavljaju
ovu monarhističku dvojnu orlušinu na grbove, a američka
republika, koja je nastala čak nešto ranije od Francuske,
odsekla je orlu jednu glavu te tako američki orao širi
svoja krila bez anatomskih anomalija na sebi.
Pravo je čudo kako je našim heraldičarima, koje je
valjda SPS solidno platio, promakla ova finesa. Tako nam
sada ostaje da se pitamo na koga pogledaju dve glave
orlušine sa jugoslovenskog grba. Uzgred, ovaj orao i nije
nikakav orao već beloglavi sup, što će reći lešinar, a ne
grabljivica.
žiji dakle suverenitet oslikavaju dve lešinareve
glave? AAjde, recimo da je jedna od glava nesrećni
jugoslovenski narod, odnosno, pošto je upotreba reči
narod u nas nejasna, jugoslovenski puk, populus, vulgus,
građanstvo iliti pučanstvo. No, čija je druga glava?
Đinđić bi verovatno pomislio da valja tragati za suštinom,
a ne za formom, pa bi tu glavu pripisao "najuticajnijem
političaru u nas" kako on kriptično naziva stanara
Tolstojeve ulice.
No, kako znamo, g. Milošević ne samo da nije na čelu
Jugoslavije nego se zdravo pazi da na to čelo slučajno ne
zasedne. Sva je prilika da je druga glava dakle, u posedu
g. Lilića, što je još jedno od iznenađenja koje je
priredio svojoj porodici i svojim prijateljima i
poznanicima jer ga šira javnost i ne zna.
Ali, on se trudi da postane poznat. Prošle sedmice
se proslavio izjavom o taocima koje Radovan IV drži ovde
u SRJ, a ove nedelje čak sa dva herkulovska rada.
Prvo je povodom dana Armije, pardon sada se to zove
Dan Vojske Jugoslavije, unapredio nekoliko pukovnika u
generale ali i nekolicini generala dodao još po neku
zvezdicu. Priznajte da vam deluje neverovatno. Lilić,
poput pokojnog Bravara dodeljuje zvezdice i bašte, kako se
u vojnom žargonu zove onaj lorber na epoletama,
generalima. Lično, da sam general, ne bih mnogo verovao u
čin koji mi on da. Sve bih nešto mislio: "A šta ako dođe
pravi Predsednik, pozove obezbeđenje i sve nas razjuri iz
Generalštaba i još nam povrh svega zatraži da vratimo
razliku u plati?" Boami, krajnje nepouzdano.
Drugi herkulovski rad g. Lilića manje je razveselio
naš generalitet ali jeste medijske poslenike. U
Kranmontani, u Švajcarskoj, se ovih dana održava evropska
konferencija o perspektivama razvoja ili o nečem sličnom
isto tako maštovitom i inventivnom. To je, u stvari, neka
vrsta kongresnog turizma na visokom nivou jer će na
konferenciji učestvovati i niz vrhunskih evropskih
političara. Iz nekih nama neodgonetljivih razloga,
organizatori su pozvali i g. Lilića koji je, razume se,
poziv prihvatio sa velikim oduševljenjem, jer mu je to
prilika i da se malo probije izolacija Jugoslavije a i da
mu put vidi kaput. Međutim, nije mogao da odoli a da ne
izjavi da ga je, u stvari, pozvala švajcarska vlada. To
je očigledno bilo preterano guranje prsta u oko pa je
predmetna vlada odlučila da mu naprosto uskrati vizu.
Međutim, tu se njena, što će reći vladina, hrabrost i
završila jer je, umesto da kaže da vize ne daje onima
koji se nepozvani samopozivaju, izjavila, preko svog
portparola, da mu je vizu uskratila jer, navodno postoji
nekakva preporuka Saveta bezbednosti glede izdavanja viza
našim građanima. Kako takva preporuka ne postoji, a i da
postoji teško bi se objasnilo zašto se odnosi samo na g.
Lilića jer je g-đa Vesna Pešić vizu uredno dobila i
odjezdila na istu konferenciju ne mogavši da odoli ovoj
turističkoj napasti, sada je g. Liliću a i saveznoj vladi
data prilika da dižu prašinu do neba. Mada, ko zna, možda
je g. Lilić u međuvremenu, zahvaljujući onoj drugoj
orlovoj glavi, postao toliko važna i opasna persona da se
Savet bezbednosti posebno obezbeđuje od njegovog putovanja
po svetu.
Bilo kako bilo, švajcarska vlada je najveću
nepriliku priredila najvećem svetskom putniku među
oporbenjacima, g-đi Vesni Pešić jer će ona, mimo Grubačeve
litanije u subotnjem Dnevniku, verovatno morati da izdrži
i jednu specijalku na prvom programu, kada se vrati.
Praznik Vojske Jugoslavije obeležili su, kako to i
priliči, borci. Ali, na moje ne malo iznenađenje, ne ovi
iz ovog poslednjeg rata, mada su oni najzaslužniji za
stvaranje ove najnovije Jugoslavije. Biće da su oni u duši
osećaju da ovu najnoviju Jugoslaviju nisu hteli da prave
nego da je ona kopile njihovog poraza, pa su se od
proslava uzdržali. Međutim, proslavi su se pridružili
borci iz prethodnog rata koji su, biva, prirodnim
procesom starenja, zaboravili za koju su se Jugoslaviju
borili, pa prihvataju kao svoje čedo svaku nakazu koja
nosi takvo ime. Konačno, dede su uvek uvek blagonaklonije
prema svojim unucima od samih roditelja.
U tu svrhu su upriličili sastanak svoje znamenite
organizacije zvane SUBNOR - svakako je se dobro sećate
jer ni jedan važan događaj, skup ili sastanak kakvog
partijskog tela nije mogao da prođe bez njihovog
činodejstvovanja - i na tom sastanku pokazali da je navika
druga priroda. U brzim kadrovima koji su preletali preko
sedih starina za stolom smo prepoznali i znamenitog
Mihaila Švabića, junaka Miloševićevog mitinga na Ušću.
Ovog puta borci su se sakupili da se prisete da su oni,
ipak, pobednici građanskog rata vođenog među Srbima pre
pola veka i da i dalje budno bdiju nad tekovinama svoje
pobede iako su one sada prebačene sa ove strane Drine,
gde se baš i nisu pretrgli boreći se.
Glavna meta napada je bio, razume se, Momčilo
Krajišnik, predsednik Skupštine Republike Srpske, koji je
nekoliko dana ranije izjavio da su srpski borci u Bosni
legitimni naslednici četnika koji su se, pre pola veka,
kao antifašisti, takođe borili za slobodu srpskog naroda,
te da je sada došlo vreme za pomirenje četnika i
partizana. Iako bi, od ovog Krajišnikovog galimatijasa,
mnoge od nas zabolela glava, ipak mu se mora priznati da
se bar založio za nacionalno pomirenje. Švabićevi, pak,
preživeli drugovi tako nešto očigledno nemaju na umu.
Raspalili su po Krajišniku i njegovim četnicima kao
kvislinzima i ostalim vrstama domaće izdajničke
menažerije.
Očigledno, svako koristi mesec dana nategnutog
primirja na svoj način. Muslimani se naoružavaju; Hrvati
pokušavaju da pritegnu krajiške Srbe dok je matica
zauzeta bosanskom krizom; Amerikanci, eto, pripremaju
neprihvatljive mape ne bi li dali priliku muslimanima da
nastave rat; a Srbi, pa naravno, Srbi se pripremaju za
nastavak svog nikada zaboravljenog građanskog rata od pre
pola veka.
Ironiju na stranu, jasno je da se Milošević priprema
za ozbiljniji zahvat u političko tkivo bosanskih Srba.
Upotreba SUBNOR-a je najjasniji znak. Naime, ako se
sećate, svaki put kada je pripremao važne akcije ili
ozbiljne zaokrete odlazio je u Dom JNA, sada se to krajnje
nezgrapno zove Centralni klub Vojske Jugoslavije, i tamo
se obraćao okupljenim preživelim partizanima. Ovog puta za
to nema vremena, već ih pod dirigentskom palicom Mihaila
Švabića direktno upućuje u jednu svoju, a njihovu svakako
poslednju, bitku.
No, puput starih devojaka koje ne mogu da razdvoje
bitne od nebitnih tema pa rak debelog creva smatraju isto
tako nezgodnim kao i promaju, stari partizani su, mimo
ponovnog otkopavanja ratne sekire sa četnicima, raspalili
i po Đinđiću ali i po Slavku Peroviću, lideru crnogorskih
neozelenaša, kao protagonistima po otadžbinu pogubne
politike. Prvog, valjda, drže za unitaristu, što znači da
ih virus federalizma koji im je njihov Vrhovni komandant
usadio, još nije prošao, a drugog, sva je prilika za
separatistu, što on, na kraju krajeva i jeste.
Konačno, došao je red i na "aktuelnu političku
situaciju" kako su se tačke dnevnog reda na sastancima
negdašnje komunističke partije redovno zvale, a čemu ne
mogu da odole ni današnje stranke svih boja. Partizani su
u okviru nje, podržali deda Avrama koji im je očigledno,
lepo opravio njihove penzije i napali sve one koji tako
lep program podrivaju što je bio i ostao njihov uobičajeni
izraz za sve kritičare aktuelne politike vlasti.
Tako se eto, g. Avramoviću, učeniku jednog Ksenofona
Šahovića i, na kraju krajeva, jednom finom beogradskom
gospodinu, pred kraj karijere ukazala prilika da ga hvale
oni isti koji su njega i njegovu klasu posle rata
izbacivali iz stanova i ložili im parket i klavire.
Bože, kako su stvari krenule možda deda Avram pod
stare dane postane i borac. Uostalom za to je, ako se ne
varam, trebalo, pa je valjda i dalje dovoljno, dva svedoka,
a za stolom na sastanku SUBNOR-a ih je sigurno bilo više.
I, to bi, po mom ukusu, bilo sve za ovaj nedeljni
pregled. Od drugih interesantnih stvari, možemo reći da
je počela sezona suđenja. Na žalost, već nadomak leta kada
se sudovi ionako prazne ili raspuštaju ali i sa vidno
smanjenim interesovanjem javnosti.
Kao da je sav cirkus oko "Dafingejta" i "Danagejta"
prestao da interesuje Beograđane. Ni vlast baš ne voli da
se to mnogo razglaba, pa zato danine procese bili oni
krivični ili parnični razvlači.
Drugi stručnjak za sudove, Vojislav Šešelj, se pojavio
na procesu zakazanom povodom tuče posle polivanja Božovića
u Saveznoj skupštini i rekao, sa svojim čuvenim
kotrljajućim "r", samo jednu rečenicu: "Slobodan Milošević
je najveći kviminalac u ovoj zemlji" ne bi li izazvao
tužioca da proširi optužnicu što je ovaj, u svojoj
gluposti, odmah i uradio.
Sudija je, međutim, bio dovoljno priseban da prekine
suđenje na pola sata i da tužiocu verovatno kaže kakvu
glupost je napravio te se ovaj posle pauze vratio ir ekao
da će se voditi dva odvojena procesa, jedan o tuči a
drugi o uvredi predsednika. Prvi će se, tako, možda i
voditi, ali mi se sve čini da će biti zaboravljen, a
drugi, koji bi Šešelju dao priliku da svašta kaže,
verovatno nikada neće dočekatini prvo ročište.
U očekivanju isteka mesec dana primirja i novih mapa
podele Bosne, pozdravljam vas.
srbija.112neman,
-> #111, milan> Pravo je cudo kako je nasim heraldicarima, koje je
> valjda SPS solidno platio, promakla ova finesa. Tako nam
U Politici je bila vest da se autor znamenja odrekao autorskog honorara
u korist VJ i to u iznosu od 720.000,- dinara ???
neman
srbija.113milan,
-> #112, neman>> Pravo je cudo kako je nasim heraldicarima, koje je
>> valjda SPS solidno platio, promakla ova finesa. Tako nam
>
> U Politici je bila vest da se autor znamenja odrekao autorskog
> honorara u korist VJ i to u iznosu od 720.000,- dinara ???
Zapanjujući honorar i još zapanjujućije odricanje. ;))
Moj komentar se nije odnosio na čoveka koji je vojsci pravio
insignije jer je on već imao gotov grb samo je trebalo da ga u
raznim varijantama stilizuje za razne oznake (što je čak i pristojno
ispalo kada se uporedi sa ružnoćom samog grba ;)) nego na one (onog?)
koji je napravio sam grb.
Pl poz M
srbija.114neman,
-> #113, milan> Zapanjujuci honorar i jos zapanjujucije odricanje. ;))
Mozda nije hteo da deli lovu ??
neman
srbija.115mirche,
-> #111, milan> u Saveznoj skupštini i rekao, sa svojim čuvenim
> kotrljajućim "r", samo jednu rečenicu: "Slobodan Milošević
> je najveći kviminalac u ovoj zemlji" ne bi li izazvao
> tužioca da proširi optužnicu što je ovaj, u svojoj
Ako sam dobro shvatio, sada svako može da uzvikuje gorenavedenu rečenicu
bez bojazni od optužnice od strane tužioca,...
> da će se voditi dva odvojena procesa, jedan o tuči a
> drugi o uvredi predsednika. Prvi će se, tako, možda i
> voditi, ali mi se sve čini da će biti zaboravljen, a
> drugi, koji bi Šešelju dao priliku da svašta kaže,
...jer uvek može da pozove Šešelja za svedoka... :)))))
srbija.116vitez.koja,
-> #115, mirche#=> Ako sam dobro shvatio, sada svako može da uzvikuje gorenavedenu
#=> rečenicu bez bojazni od optužnice od strane tužioca,...
Može ako ima stvarno nešto da kaže na tu temu (ili se bar misli
da ima šta da kaže :).
sk
srbija.117milan,
(Emitovana 25. juna 1994. godine)
Srbotopija 59.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 25.
juni 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Ovih dana su novine, televizija pa i konferencije za
šampu raznih političkih stranaka prepune reakcija na
predlog Rakitićeve, od SPO-a disidentske, poslaničke
grupe da se u popisima i nacionalnim izjašnjavanjima
dozvoli izjašnjavanje kao "Srbin, islamske, odnosno
muhamedanske veroispovesti".
Sam predlog je, jasno, motivisan pre svega
političko-marketinškim razlozima. Rakitićeva grupa je,
je, naime, ušla u veliki i zamašan posao osnivanja
stranke. Jer, osim imena DEPOS, ova grupa nema ni
infrastrukturu ni neki drugi politički kapital osim
jedanaest poslanika u saveznoj skupštini koji lako mogu
postati "lanjski sneg" posle prvih izbora ako u
međuvremenu ne uspe da napravi stranku. žak i samo ime
DEPOS je pod sporom, jer, iako ga bivši suvlasnici
očigledno više neće i guraju ga pod ćilim oni svakako
nisu spremni da ga tek tako poklone samo jednom od ortaka
i tako ga, da upotrebim fiskalni izraz, "džabe
kreditiraju". Stranku, dakle, valja napraviti pa su
potrebni neki jači politički potezi kojima bi se stranka
istakla. Opet očigledno, Rakitićeva grupa je odlučila da
se predstavi kao politička organizacija sa jakim
nacionalnim nabojem te im ovakve i slične akcije u tome
mogu pomoći.
Konačno, u tome su ovim potezom i uspeli. Jer sve
građanske političke opcije, razni mirotvorci, beogradski
krugovi i muslimani raznih političkih smerova su ih
žestoko ispljuvali.
Do ovde, za političke analize nema ničeg zanimljivog.
Međutim izbor terena na kome je novi tim zaigrao a i
način reagovanja na njegovu igru itekako zaslužuju pažnju.
Zanimljivo je, pre svega, da kako se situacija u
Bosni, pa ako ne smiruje a ono bar gubi na intenzitetu
konflikta, nacionalni naboj u Srbiji proper raste.
Uostalom i ovaj predlog Rakitićeve grupe, a i Đinđićeva
izjava o potrebi reogranizacije federacije u kojoj Crna
Gora ima nesrazmerna svojoj veličini i značaju prava, i
koja je, u međuvremenu postala i zvaničan stav
Demokratske stranke, više nego jasno svedoče o tome. Jer,
oni koji se bave politikom ponajbolje osećaju puls
javnosti i birača i uvek su spremni da podiđu njihovim
strastima i afektima. Dakle, puls javnosti po proceni
ovih procenitelja se izrazito pomera ka nacionalizmu.
Ako odbacimo pretpostavku da greše - konačno nema
razloga da sumnjamo u ocene onih koji od toga žive -
ostaje nam da se zapitamo zašto se to zbiva?
Naoko, fenomen je neočekivan. Rat je iscrpeo sve,
sankcije su upropastile zemlju i ostrahovale nas od
svetskih tokova. Zamor materijala se primećuje na svakom
koraku. Zašto dakle?
Objašnjenje koje ću ponuditi spada u domen onih koja
bi trebalo počinjati rečima "čini mi se" ali držim da, bar
okvirno, drži vodu.
Mislim naime, da je obnova jakih nacionalističkih
osećanja neka vrsta "drugog" talasa, onoga što su
komunistički ideolozi, kada su napadali srpski
nacionalizam a branili nacionalizme malih novonastalih
ili novoizmišljenih nacija u Jugoslaviji, nazivali
"reaktivnim nacionalizmom". Oni su tvrdili da je srpski
nacionalizam najopasniji jer su Srbi najbrojniji i
najveći narod u zemlji i da on, tobož, najviše pritiska i
plaši malečke narode i narodčiće, te da zato oni
odgovaraju svojim takozvanim "reaktivnim nacionalizmom".
Koliko su oni tada bili u pravu zavisi od pozicije
koju politički zauzimate. Naravno, to se ne može egzaktno
utvrditi, pa je tako za srpske nacionaliste ova teza
sadržavala ideološke osnove za antisrpsku delatnost
komunista a komunistima se činila kao uputstvo za akciju.
E, u sličnu kao i mali narodi prema njima u
Bravarevoj Jugoslaviji Srbi su sada došli u odnosu prema
svetu. Svet koji nas pritiska sa svih strana i, povrh
svega, pokušava da ih u Bosni svede ne samo na
neravnopravnu stranu nego i na ekonomske i teritorijalne
parije izaziva u nama "reaktivni nacionalizam". Koliko će
ovaj nacionalizam dugo imati daha ne zavisi više od nas
nego od spoljnjeg sveta ali, baš zato, svako ko se bavi
politikom mora da računa sa efektima u biračkom telu.
Oduševljenje zapadom i zapadnim vrednostima tržišta i
kapitalizma je nestalo. Zato svi pomalo "levičare" dok se
bave politikom i pokušavaju da napipaju puls javnog
mnjenja.
U reakcijama pak, Građanskog saveza, krugova oko
"Borbe" i muslimanskih opcija različitih provenijencija i
orijentacija pojavljuje se i drugi zanimljiv fenomen
povezan sa ovom političkom akcijom Rakitićeve grupe.
Naoko, predlog je nesporan. Konačno, zašto neko ne bi
mogao da se izjasni kao "Srbin islamske, odnosno
muhamedanske veroispovesti". na kraju krajeva, to spada u
demokratska prava. Međutim, iz njihove političke
artiljerije ispaljuje se najžešća vatra. Tipična optužba je
da se to sada hoće predstaviti kao pravo da bi, eto,
sutra postala obaveza. Zanimljivo je da se ti borci za
"građansku opciju" ne zalažu, na primer, da se zakonski
podrži ta građanska država. Dakle, da se, recimo zakonom,
zabrani prikupljanje i posedovanje podataka o nečijem
nacionalnom izjašnjavanju. Zašto je borba za prava manjina,
borba za građansku državu? Ne mogu da se otmem utisku da
se tu ponovo radi o komunističkom modelu rešavanja
nacionalnog pitanja u jugoslaviji, istina sada sakatoj i,
navodno, demokratskoj ali sa istom idejom formiranja
izolovanih etničkih grupa koje se uzajamno takmiče za moć
a ne građana, pojedinaca koji učestvuju u javnom životu
kao samostalne političke životinje. Kao da se naši borci
za "civilno društvo" - što je uzgred smešan nesrpski
izgraz jer mi u jeziku imamo legitimno ime "građansko
društvo" - više brinu za kolektivna prava onih koji nisu
Srbi nego za pojedinačna prava svih ma oni bili Srbi ili
ne bili Srbi. Pravo pojedinca štiti svaka pravna država u
svetu, ono je neprikosnoveno. Pavo kolektiva je, pak,
veoma sumnjiva stvar. Konačno i sama reč kolektiv izaziva
nelagodnost.
Sa problema našeg "civilnog društva" pređimo na
komunalne probleme. Naime, glavna gradska politička
novost, mada naravno ne i samo gradska, jer je Beograd
veliki kao dve Crne Gore a osim toga je i jedini gradski
politički važan centar u Srbiji, je, svakako ostavka g-đe
Gruden na mesto gradonačelnika Beograda.
Ova ostavka je, pre svega, neočekivano očekivana.
Očekivana zato što je još pre više od pola godine g-đa
Gruden došla pod baražnu vatru g-đe Marković pa se njen
neizbežni pad očekivao kao izvesnost sigurnija od dolaska
proleća. Sukob je ako se sećate, počeo oko zamerki g-đe
Marković iznesenih u "Dugi" na račun gradobačelnice kojoj
je spočitnuto što je putovala u Španiju, biva da je
poseta Madridu bila po sredi i tamo se - to su reči Mire
Marković - "bavila politikom umesto da rešava gradske
probleme - saobraćaj, vodovod i haos koji vlada oko nas";
i u nama - dodao bih ja. G-đa Gruden joj je odgovorila
nešto u stilu: "Gospođo vi ..." i tako dalje, zaboravio
sam šta je tačno bilo ali je bilo veoma mirno i
dostojanstveno što joj, bez obzira na imitiranje
tehnologije ponašanja supruga pomenute saradnice "Duge"
nije mnogo pomoglo. Bar tako je mislila čaršija.
Osim toga, g-đa Habijanović-Đurović je u svom
znamenitom članku o Dafini Milanović u - o gle čuda -
istoj "Duzi" za koju piše i Mira Marković, g-đi Gruden
okačila oko vrata brilijantsku ogrlicu. Istina ne baš
neposredno nego preko Dafine.
I, tako, pad g-đe Gruden se očekivao iz časa u čas,
i kako to obično u politici biva, očekivanje je bilo
zaboravljeno.
KadA, odjednom, kao grom iz vedra neba dolazi vest
da je gradonačelnica podnela ostavku. Taman kada se
činilo da je na samom rubu obale i da joj je - jer se
činilo da su njeni gresi zaboravljeni - spas na dohvat
ruke, potonula je. Ostavka je bila kratka, navedeni su
lični razlozi mada se, u izjavama provlačilo i njeno
neslaganje sa novom politikom u Gradskom odboru SPS,
negdašnjem čuvenom GeKa - gradskom komitetu - ideološki
najznačajnijem centru komunističke vlasti na čije je čelo
sada zaseo znameniti Slobodan Jovanović.
Slobodan Jovanović, sada narodni poslanik, i
predsednik odbora za spoljnopolitičke poslove Skupštine
Republike Srbije, koji je bio i direktor "Tanjug"-a a i
glavni urednik "Politike Ekspres", jedan je od glavnih
junaka Miloševićeve antibirokratske revolucije. žlan je
GeKe još od vremena kada je Milošević istim rukovodio, i
isticao se jurišništvom a prvi je demonstrirao veštinu
pretvaranja jednih novina - radilo se o "Ekspresu" - u
ratni bilten.
Još pre nego što se, dakle, istakao, "širenjem istine
o Srbima" ili kako se već ostrašćenost tih medija zvala,
za šta je, uostalom, i platio glavom jer je toliko
preterao da je čika Minović morao da ga žrtvuje
razjarenoj redakciji koja je sa 90% većinom glasala
protiv njega, Slobodan Jovanović se proslavio jednom
anegdotom koja je toliko dobra da bi svako pomislio da je
izmišljena i to veoma pažljivo u nekoj književnoj
laboratoriji za humorističke finese na način Iljfa i
Petrova.
Dakle, tamo negde pod kraj osamdesetih, kada je
gradom vladao taj isti GeKa a univerzitetom čuveni
univerzitetski komitet poznatiju kao Uka, stigao je iz
viših sfera katun ferman da se spreči izdavanje sabranih
dela jednog drugog, da li i poznatijeg zavisi od klase iz
koje potičete i obrazovanja koje ste dobili, Slobodana
Jovanovića. Naime, Uka, kome je tada glavni ideolog bila
Mira Marković, pokrenuo je političku akciju a na GeKi je
bilo da je sprovede. Cilj akcije je bio da se BIGZ-u i
Prosveti onemogući da štampaju sabrana dela može biti
najvećeg srpskog političkog pisca Slobodana Jovanovića.
Ocenjeno je da je on, a tada je marksizam na samoupravni
način bio još uvek vladajuća ideologija, neprijateljski
nastrojen prema progresivnim snagama i da objavljivanje
njegovih dela predstavlja ne samo provokaciju nego i
opasnost po naše, naročito mlađe čitalaštvo. Povrh svega,
pošto je zlopatni Slobodan Jovanović - onaj stariji
naravno - bio i predsednik jugoslovenske kraljevske vlade
u egzilu, izbunareno je da je on kao - samo po sebi se
razume - ratni zločinac, bio osuđen i na smrt.
Sam incident je bio jedna kockica u mozaiku obračuna
promiloševićevskih i prostambolićevskih snaga ali je
dobro protresao beogradsku kulturno-izdavačku javnost i
došao gleve nekolikim urednicima u ovim kućama.
Ergo, na sednici Predsdništva GeKe na kojoj se
osuđuje ovaj pokušaj štampanja sabranih nedela Slobodana
Jovanovića, kako su ih, verovatno, videli ideolozi GeKe,
čitao se jedan poduži tekst, jer je Jovanovića valjalo
satrti ideološki, pošto se tada već više nije pribegavalo
tzv. "administrativnim merama" tj. pukom zabranjivanju već
odštampanih knjiga, nego se stvar sasecala u korenu. Za
stolom su sedeli članovi Predsedništva od kojih je većina
dremala jer su ili poznavali problem ili ih naprosto nije
interesovao jer su ga računali u neki od uobičajenih
obračuna.
Samo je jedan član Predsedništva izvesni Lalović ili
Lalatović -već sam zaboravio, inače predsednik znamenitog
SUBNOR-a, koji je tu bio neka vrsta delegata partizanske
boračke organizacije i dežurnog nad tekovinama
revolucije, pažljivo pratio izlaganje predsedavajućeg. U
jednom trenutku predstavnik boraca se obratio čoveku koji
je sedeo do njega - taj čovek mi je i izvor priče - i
rekao mu: "Vidi Boga ti!, KadA pre Sloba Jovanović stiže
da napiše sabrana dela? Pa mi smo mu koliko pre godinu
dana dali plaćeno odsustvo da završi fakultet!"
"Izvor", kako kontraobaveštajci, obaveštajci i
policajci nazivaju ljude od kojih dobijaju informacije, se
kune da je događaj istinit. U svakom slučaju priča je
predivna. pa, ako su lagali mene i ja lažem vas.
Dakle, posle moje digresije, i posle odsustva da
završi fakultet, posle koga je očigledno napredovao
došavši na sva ta silna mesta koja sam nabrojao, Slobodan
Jovanović, ovdašnji i savremeni se vratio u GeKu -
preciznije nije ju nikada ni napuštao ali ju je malo
zanemario - i postao predsednik. To je g-đi Gruden
očigledno bio dovoljan signal da je vreme da pakuje
kofere.
Opet očigledno, poput Broza koji je uvek dopuštao
borbu frakcija i tek pored kraj, pred izvestan ishod,
opredeljivao se za jednu od njih tako i Milošević u svojoj
stranci dopušta da se frakcije solidno razmašu pa se tek
na kraju borbe odluči koju će - a najčešće njegovo srce
pripada onoj koja je jača i žilavija - da pruži ruku.
Tu istu ruku, međutim, na srce, g-đa Gruden je, u
stvari dobro prošla. Jer, ne zahvaljujući ishodu ovog
obračuna sa Slobodanom Jovanovićem i njegovom grupom, nego
zahvaljujući obračunu sa Mirom Marković, ona u očima
političke čaršije odlazi sa gradonačelničkog mesta kao
žrtva omraženog SK-PJ. Da toga nije bilo, ona bi sa scene
otišla kao dobitnica Dafinine ogrlice, jer je prvo
izjavila da uopšte nije dobila predmetnu ogrlicu da bi
kasnije tužila i na sudu pokazala dokaz da ju je predala
Gradu Beogradu odnosno deponovala u sef. Osim neistine,
važan je i interval koji je protekao između dobijanja
ogrlice i poklanjanja Gradu. Konačno, na isti štos je naseo
i francuski predsednik Valeri čiskar DAEsten u čuvenoj
aferi "Bokasinih dijamanata" za koje je prvo tvrdio da ih
od cara Bokase uopšte nije dobio, da bi zatim tvrdio da
ih je poklonio Crvenom Krstu.
Tako je, eto, blagodareći SK-PJ g-đa Gruden
relativno jeftino otišla sa gradonačelničkog mesta. Osim
njene ostavke, koja je došla pomalo prekasno, pa samim tim
iznenadno, izbor novog gradonačelnika je takođe bio
iznenađenje. G. žović, naš omiljeni "dribler na petoparcu"
koga smo hvalili u ranijim emisijama, zaseo je u ovu
stolicu. Poslednjih dana pred pad g-đe Gruden, to se manje
više znalo pa, tako gledano, njegov izbor nije iznenađenje
ali je čitava njegova karijera veliko iznenađenje. U jednom
trenutku bio je čak najuren sa mesta predsednika GeKe,
upravo onog na koje je sada zaseo Slobodan Jovanović.
Procenjivalo se da je sam Milošević ocenio njegove ambicije
kao prevelike i da ga je, kako je to tada formulisano,
"deakumulirao" od previše funkcija. žović se, međutim,
pokazao kao veoma žilav. Preživeo je mnoge napade posle
kojih je bio prograšavan za politički mrtvog. Uspeo je da
na mestu predsednika gradske vlade obnovi tokom prve
polovine ove godine najvitalnije funkcije grada a među
njima najbolniju tačku - javni prevoz. Prisutan je svuda -
od tezgi na Bulevaru revolucije do kritičnih velikih
sistema grada. Izgleda da je i samog Miloševića
impresionirala njegova agilnost i da je zato odlučio da ga
pripusti na gradonačelničko mesto iako se za žovićem vuče
rep da je još u vreme kandidovanja Šainovića za
predsednika vlade lično tražio to mesto ističući
neskromno sebe kao sposobnijeg.
Naravno, nema smisla prognozirati Miloševićeve
motive za ovaj potez. možda je po sredi samo podmetanje
klikera pod žovićeve noge koji ga brzo mogu odvesti u
politički zaborav. A, možda je po sredi i pokušaj uvođenja
u igru novog, neobičnog igrača. Ne zaboravite da je on a
ne g-đa Gruden obišao Vuka Draškovića u zatvoru i da je
uvek pokazivao tehnokratske a ne ideološke sklonosti.
Da li je žović novi čovek ćevapčići kapitalizma na
srpski način ili je samo slučajni prolaznik videćemo
uskoro.
srbija.118zqusovac,
-> #117, milan
> Naoko, predlog je nesporan. Konacno, zasto neko ne bi
> mogao da se izjasni kao "Srbin islamske, odnosno
> muhamedanske veroispovesti". na kraju krajeva, to spada u
> demokratska prava. Medutim, iz njihove politicke
Zato sto:
1. Nacionalnost =/ veroispovest, a ne postoji ni nuzna uzrocno-posledicna
veza
2. Pravoslavna veroispovest nigde zvanicno nije proglasena za drzavnu a
sloboda vere je zagarantovana ustavom (dobro, i ja se smejem, ali tako
pise)
3. Bi onda trebalo da se i ostali izjasnjavaju kao 'Srbin srpskopravoslavne
veroispovesti', 'Srbin bez veroispovesti', 'Srbin rimokatolicke
veroispovesti', 'Srbin ateistickog opredeljenja'...
4. Je jedino pravilno 'islamske'. Po onoj prosirenoj formulaciji po
analogiji bi bilo i 'Srbin pravoslavne, odnosno isusovske veroispovesti'
poz,
zq
> Samo je jedan clan Predsednistva izvesni Lalovic ili
> Lalatovic -vec sam zaboravio, inace predsednik znamenitog
Lalatovic. A za pricu svaka cast :)
srbija.120milan,
-> #118, zqusovac>> Naoko, predlog je nesporan. Konacno, zasto neko ne bi
>> mogao da se izjasni kao "Srbin islamske, odnosno
=====
>> muhamedanske veroispovesti". na kraju krajeva, to spada u
>> demokratska prava. Medutim, iz njihove politicke
>
> Zato sto:
> .....
> 3. Bi onda trebalo da se i ostali izjasnjavaju kao 'Srbin
=======
> srpskopravoslavne veroispovesti', 'Srbin bez veroispovesti', 'Srbin
> rimokatolicke veroispovesti', 'Srbin ateistickog opredeljenja'...
Pl poz M