CIVIL.11

03 Sep 1998 - 23 Dec 1999

Topics

  1. filozofija (181)
  2. nauka (150)
  3. istorija (71)
  4. religija (7)
  5. književnost (460)
  6. o.jeziku (35)
  7. umetnost (44)
  8. film (296)
  9. galerija (324)
  10. oko.sveta (10)
  11. hedonizam (123)
  12. licni.stav (216)
  13. cyberworld (8)
  14. civ.savet (64)

Messages - istorija

istorija.1 adrok,
VAZDUHOPLOVNIH TRADICIJA BEOGRAD Uzun Mirkova 4/1 PLAN I PROGRAM RADA UDRUŽEWA od 1. jula do 31. decembra 1998. sednice istorijske sekcije 249. sednica - 28.09.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Stojimir ILIJEVIĆ: Udes Savoje SM79 kod Konstance 10.04.41. prema literaturi i kwižici Hristine Knežević: O pilotu Stevanu Kneževiću. 250. sednica _ 5.10.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Petar PETKOVIĆ: Neka iskustva iz mog letewa na avionu Moskito. 251. sednica - 12.10.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Brana JOVANOVIĆ: 75 godina naše vazduhoplovne industrije. 252. sednica - 19.10.98. u 12:15 č DOM Ak. Uzun Mirkova 4/1 Čedomir KRUNIĆ: Civilno vazduhoplovstvo Kraqevine Jugo- slavije Aeroklub "Naša Krila" (prvi deo). 253. sednica - 26.10.98. u 12:15 č DOM Ak. Uzun Mirkova 4/1 Petar BOSNIĆ: Top u naoružawu lovačkih aviona 1917/39. g. 254. sednica - 2.11.98. u 12:45 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Mihajlo NIKOLIĆ: Moje borbe u vazduhu u Aprilskom ratu 1941. 255. sednica - 9.11.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Ilija BOGDANOVIĆ: Vazduhoplovstvo Kraqevine Švedske. 256. sednica - 16.11.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Čedomir KRUNIĆ: Civilno vazduhoplovstvo Kraqevine Jugo- slavije AK "Naša Krila" (Drugi deo). 257. sednica - 23.11.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1. Miloš MARINOVIĆ: Kairska afera po Britanskim izvorima. 258. sednica - 30.11.98 . u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Petar BOSNIĆ: "VAZDUŠNA VAŠ" na nebu Jugoslavije. 259. sednica - 7.12.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Dragoslav SOBOTKA: Osnivawe i rad Akademskog Aerokluba u Beogradu. 260. sednica - 14.12.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Stojan JOVIĆ: Padobranski bataqon 1944. godine. 261. sednica - 23.12.98. u 12.15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Petar BOSNIĆ: Školski i prelazni avioni domaće konstrukcije i proizvodwe 1921. - 1941. godine. 262. sednica ę 28.12.98. u 12.15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1 Qubiša ĐORĐEVIĆ:-= 1. Vazduhoplovni jubileji dan RVI i PVO i prvi let aviona u svetu. -= 2. Ocena rada u 1998. god. Program za 1999. Pohvale i zahvalnice. -= 3. Novogodišwi koktel i čestitke. * * * Sednice istorijske sekcije održavaju se svakog ponedeljka u 12:15 č u Domu Ak Uzun Mirkova 4/1. Ulaz slobodan i dobro došli.
istorija.2 dbambi,
Malo podsećanja na čika Napoleona i događaje koji su svet u kome živimo delom načinili takvim kakav jeste :) Tekst je posvećen čuvenoj Borodinskoj bici između Napoleonove Velike armije i ruske vojske pod komadom generala Mihaila Kutuzova. U prilogu je skica koja prikazuje raspored snaga i osnovne toponime koji se spominju u tekstu. 7. septembra 1812. godine odigrala se jedna od najvažnijih bitaka ikada vođenih na evropskom tlu. Bila je to bitka koja je najavila slom Napoleonove evropske imperije, a poprište je bilo smešteno u blizini malog ruskog sela po imenu Borodino. Uvod Nakon munjevite vojničke karijere započete tokom francuske revolucije i sjajnih uspeha koje je imao na italijanskom ratištu i u sukobima sa reakcionarnim snagama u samoj Francuskoj, Napoleonov uticaj je toliko ojačao da se 18. brimera (10. novembra) 1799. godine proglasio za Prvog konzula Francuske Republike, nakon Amijenskom mira (sklopljenog između Francuske u Velike Britanije 25. marta 1802. godine) proglašava samog sebe doživotnim konzulom i konačno, 18. maja 1804. godine uzdiže se i na carski presto proglašavajući samog sebe apsolutnim monarhom. Ovakav niz događaja bio je moguć zahvaljujući neprekinutom nizu vojnih pobeda koje je Napoleon izvojevao nad svojim suparnicima. Austrija je pobeđena nekoliko puta u dolini reke Po i nametnut joj je mir sklopljen u Kampoformiju 17. oktobra 1797. godine. Ovaj mir je učinjen još povoljnijim za Napoleona novom pobedom nad kod Marenga 14. jula 1800. godine, a nakon njega usledio je i formalni mir sa Austrijom sklopljen u Linevilu 19. februara 1801. godine. Napoleon se zatim okrenuo svojim starim protivnicima Britancima. Nakon nekoliko manjih okršaja koji nisu odlučili ništa, Napoleon sa Engleskom sklapa već pomenuti Amijenski mir koji je on shvatio kao taktičku pauzu. Vreme dobijeno na ovaj način iskoristio je za gradnju moćne flote, jer je zaključio da je to jedini način na koji efikasno može doskočiti Britancima ušančenim na svom izolovanom ostrvu. Ovaj poduhvat se, kao i svi raniji i potonji pokrenuti protiv Britanije, završio neslavno, teškim porazom u Trafalgarskoj bici koja se odigrala 21. oktobra 1805. godine. Engleska flota pod zapovedništvom legendarnog admirala Horacija Nelsona odnela je pobedu koja je odjeknula širom Evrope. Odlučivši da privremeneo odustane od borbi sa Velikom Britanijom, Napoleon se u potpunosti okreće sukobima sa svojim kontinentalnim protivnicima - Austrijom, Prusijom i Rusijom. Okupivši u Francuskoj ogromnu vojsku otpočeo je novi rat protiv Austrije i Rusije, koje su tada bile saveznice. 17. oktobra 1805. godine Austrijancima i Rusima naneo je težak poraz kod Ulma (u Bavarskoj), prisilivši austrijsku glavninu od 40 000 ljudi pod komandom generala Maka na kapitulaciju uz sopstvene gubitke od svega 500 poginulih i 1000 ranjenih. Veći deo ruskog kontigenta pod komandom generala Kutuzova izbegao je uništenje povukavši se povukavši se niz Dunav u Moravsku gde su im se pridružile znatne pruske, austrijske i nove ruske snage. Tokom gonjenje Kutuzova, Napoleon je bez otpora zauzeo Beč i sledeći svog protivnika nastavio za Brno. Iako je odnos snaga bio povoljan (i postajao sve povoljniji) za Saveznike, i iako je vreme radilo za njih (što je nalagalo da se ne žuri sa novom bitkom), pod pritiskom ruskog cara Aleksandra I bitka je primljena 2. decembra kod malog sela Austrlic nedaleko od Brna. Smatra se da je ovo bila najblistavija Napoleonova pobeda u kojoj je do izražaja došao sav njegov vojnički genije. Austrijske snage su praktično uništene (zarobljene većim delom), Prusi su se razbežali, a Rusi su primili najteže udarce jer je težište bitke bilo na levom krilu koje su držale njihove snage. Obuhvatnim manevrom celo ovo krilo je bilo opkoljeno i vojnici su počeli paničan beg preko zaleđene površine obližnjeg jezera. Francuska artiljerija gađala je ove kolone u rasulu, led pod njihovim nogama je pucao i veliki broj ovih ljudi se naprosto podavio. Austrija je zatražila mir već 6. decembra Prusija je prešla na Napoleonovu stranu, a Rusi su formalno ostali u ratu mada su se privremeno povukli na svoju teritoriju. Kolebljiva Prusija je već sledeće godine ponovo promenila stav i ušla u sukob sa Feancuskom oko prava i uticaja u nemačkim državama duž Rajne. Napoleonovim pobedama kod Jene i Aueršteta Prusija je prisiljena na pokornost u kojoj će ostati sve do 1812. godine. U tom trenutuku u na kontinentu ostala je još samo jedna sila koja je Napoleonu osporavala apsolutnu vojnu i političku dominaciju nad Evropom. To je bila Rusija. Nakon katastrofalnog poraza kod Austerlica moral u ruskoj vojsci još nije pao na kritičan nivo, pa je ruski car odlučio da se rat nastavi na svaki način. Velike ruske snage pod komandom generala Benigsena skoncentrisale su se u Istočnoj Pruskoj (danas istočna Poljska). Napoleon je nakon pobede nad Prusima kod Jene (14. oktobra 1806. godine) sa većinom snaga krenuo na istok i 27. oktobra ušao u Berlin. Skoro bez otpora je nastavio dalje u uskoro zauzeo i Varšavu gde je odlučio da vojska prezimi. Međutim, ruska vojska bila je u neposrednoj blizini, pa je odlučio da je mora odbaciti više na istok kako bi sebi obezbedio mirno zimovanje. Do prvog okršaja je došlo 7. i 8. februara 1807. godine kod Projsiš Ajlaua (južno od Kenigsberga ili Kalinjingrada kako se danas zove) i smatra se da je bitka bila taktički nerešena, ali povoljnija za Francuze jer su postigli svoj cilj - Rusi su otstupili na istok. Čak i nakon ovoga Rusi su još želeli da se bore i do velikog sudara je došlo već na leto te godine. Kod Fridlanda, 14. juna 1807. godine, Rusi su teško poraženi i u neredu su se stali povlačiti na istok. Napoleon je sa vojskom krenuo za njima i u Tilzitu (danas Sovjetsk u Belorusiji) je 21. juna zaključeno preliminarno primirje, a nakon njega i čuveni Tilzitiski mir (9. jula 1807. godine). Mirovni ugovor potpisali su Napoleon i Aleksandar I, ruski car. Ugovor je garantovo francuska prava u Nemačkoj i Austriji, dok je Rusija dobila odrešene ruke u poslovima sa Švedskom i Turskom, kao i neka manja teritorijalna proširenja. Rusija se takođe obavezala na poštovanje Napoleonovog dekreta o kontinentalnoj blokadi (zabrana svake trgovine sa Velikom Britanijom. Ovaj ukaz je Napoleon izdao 21. oktobra prethodne godine, onog dana kada je kao pobednik ušao u Berlin) i aktivno učešće na strani Francuske ili neutralnost u budućim ratovima. Mirom u Tilzitu Napoleon je dostigao vrhunac svoje moći. Očekivani mir koji je usledio nakon Tilzita nije dugo potrajao. Pored gerilskih borbi u Španiji koje su trajale praktično neprekidno, prva zemlja koja je ponovo digla glava bila je Austrija, već 1809. godine. Međutim, Napoleon je bio daleko od slabosti. Uprkos velikoj rasturenosti svojih snaga po celom kontinentu i uprkos iscrpljenosti francuskog stanovništva i privrede bio je u stanju još jednom da porazi Austrijance. U tri bitke (Egmil, Aspern i Vagram) dokazao je svoju vojničku superiornost i za izvesno vreme stišao buru koja je nadolazila sa istoka. Kontinentalna blokada počela je da pokazuje loše efekte i u samoj Francuskoj i u njenim odnosima sa svim ostalim državama na kontinentu. Naime, Engleska je u tom trenutku bila neosporno industrijski najrazvijenija zemlja u Evropi i njena roba rado se kupovala širom kontinenta. Uz činjenicu da je Engleska istovremeno imala i daleko najrazvijeniju trgovačku mornaricu postaje jasno zašto je kontinentalnim zemljama (Rusiji pre svega) tako teško pala zabrana komunikacija i trgovine sa Velikom Britanijom. Rusija je stoga počela sve češće i otvorenije da krši Napoleonov dekret. Već do jeseni 1810. godine u ruske luke uplovilo je preko 600 brodova pod neutralnim zastavama koji su u ustvari prevozili englesku robu. Pošto je Napoleonovo insistiranje da se ovakva praksa obustavi naprosto ignorisano, on je odgovorio aneksijom gradova Hanze i Oldenburga koji su do tada bili neutralni. Na ovo je ruski car Aleksandar I 31. decembra 1810. godine izdao ukaz kojim se ruske luke otvaraju za sve neutralne brodove bez obzira na poreklo robe a istovremeno se ograničava uvoz robe iz Francuske. Napoleonu je bilo jasno da je ceo sistem kontinentalne blokade besmislen ako ga ne poštuje najveća evropska zemlja i to mu je ostavilo malo izbora. Mogao je da ignoriše ceo slučaj i time da loš primer za budućnost ili je mogao da vojnički potčini Rusiju svojoj volji. Doneo je istovremno logičnu i fatalnu odluku. Sa druge strane, Rusija takođe nije imala kud. Izbor je bio pokoriti se Napoleonu bez borbe i time praktično spasti na status njegovog vazala ili pokušati da mu se suprotstavi oružjem. U ruskom državnom i vojnom vrhu dileme nije bilo. Dve najveće kopnene sile sveta krenule su jedna drugoj ususret. Tokom 1811. godine Rusi su prikupili preko 200 000 ljudi u pograničnoj oblasti oko reke Njemen, a Napoleon je ka istoku pokrenuo najveću vojsku koju je svet do tada video. Njegova Velika armija imala u predvečerje napada preko 700 000 ljudi od kojih je više od 600 000 prešlo rusku granicu. Austrija i Prusija stavile su pod Napoleonovim pritiskom manje kontigente na raspolaganje, ali su se u tajnim kontaktima sa Rusijom obavezale na što veće izvrdavanje obaveza. Rusi su, sa druge strane obezbedili svoje bokove savezima i mirovnim ugovorima sa Švedskom i Turskom. 22. juna 1812. godine (na isti datum kada je Hitler nekih 130 godina kasnije napao Rusiju) Napoleon izdaje proglas " da je počeo drugi poljski rat ". Ovaj dokument se smatra objavom rata Rusiji. 24. juna 1812. godine Velika armija je bez otpora počela prelaziti Njemen. Prvobitni ruski plan je predviđao manje povlačenje u unutrašnjost zemlje, a zatim primanje glavne bitke kod logora na reci Drisi. Međutim pošto se tek u momentu same invazije saznalo sa kolikim snagama raspolaže Napoleon (iako su te snage, zbog velikog broja svežih regruta, bile daleko nižeg kvaliteta nego u ranijim Napoleonovim pohodima) odlučeno je da se obe ruske armije (1. pod komandom Brklaj de Tolija, koji je istovremeno bio i operativni komandant svih ruskih snaga i ministar odbrane Rusije i 2. pod komandom kneza Petra Bagrationa) povuku prema prvom većem gradu na putu ka Moskvi - Vitebsku. Napoleon je goneći Ruse do Vitebska već izgubio 150 000 ljudi bez ikakvih ozbiljnijih borbi. Vrućina je bila nepodnošljiva, razdaljine ogromne, a zemlja u koju su ulazili sasvim nepodesna da prehrani tako veliku armiju. Pred nadirućim Francuzima Rusi su koristili taktiku spaljene zemlje. Stanovništvo je bežalo i sa sobom nosilo hranu, stoku i vredne stvari. Što nije moglo biti poneseno - uništeno je. Ipak, veštim manevrima Francuzima je pošlo za rukom da spreče spajanje 1. i 2. ruske armije kod Vitebska, tako da su one nastavile kretanje duž druma Vitebsk - Smolensk - Moskva kao dve operativne celine. Cela ruska javnost očekivala je da će se povlačenje zaustaviti kod Smolenska i da će tu Napoleon biti pobeđen. Ruske armije su se spojile ispred grada i došlo je do manih borbi, ali je Barklaj de Toli shvatio da se ta bitka ne može dobiti zbog izuzetno nepovoljnog odnosa snaga. Povlačenje je nastavljeno ka Moskvi, Francuzi su ušli u Smolensk koji su prethodno uništili vatrom iz 250 topova. Iako je odluka da se Smolensk prepusti neprijatelju bila ispravna, jer je trebalo sačuvati vojsku za odbranu Moskeve, morao se naći žrtveni jarac, pa je Barklaj de Toli smenjen sa dužnosti a na njegovo mesto došao je 29. avgusta 1812. godien u narodu vrlo popularni Kutuzov koji se proslavio u nedavno završenom ratu sa Turskom. Iako se od njega očekivao oštriji kurs i Kutuzov je odlučio da se povlačenje nastavi. Napoleon je u Smolensku bio neodlučan oko daljih poteza. Već je zašao duboko u unutrašnjost Rusije, a da Rusi nisu pokazali ni najmanju spremnost za pregovore. Vojska je bila jako slabo snabdevena i dalje napredovanje moglo bi biti kobno. Sa druge strane, nije se mogao naprosto vratiti, jer bi time faktički priznao neuspeh. Odlučio se da nastavi vođen idejom da Rusi ne mogu bez borbe dati Moskvu i da će, kada ih negde pred Moskvom pobedi, moći prezimiti u samom gradu. Svi ovi događaji doveli su obe armije na veliku zaravan u blizini sela Borodino, na novom drumu koji povezuje Smolensk i Moskvu. Iako je na putu do Moskve bilo još pogodnih mesta za bitku, može se tvrditi da je ovo odgovaralo skoro u potpunosti. Borodinsko polje pružalo se preko oba druma za Moskvu (stari i novi smolenski drum), pravcem sever - jug proticao je Semjonovski potok koji je formirao duboku jarugu i znatno otežavao frontalni napad bilo koje strane, kao i reka Kaloča. Ruski zaštitni delovi su 4-5. septebra u selu Ševardinu, koje se nalazi jugozapadno od Borodina, formirali jake utvrđene položaje i čuvenu Ševardinsku bateriju sa nekoliko topova. Plan je predviđao da se ovi položaji pretvore u jako levo krilo čitave ruske linije. Međutim, ratnim lukavstvim francuske prethodnice su se 5. septembra neprimećene privukle Ševardinu i nakon kratke i ogorčene borbe zauzele bateriju. Ovo je prisililo rusku komandu da čitavo levo krilo povuče nekoliko kilometara na istok i formira nove utvrđene položaje na otvorenom zemljištu. Činilo se da je gubitak Ševardina unapred osudio Ruse na propast. To kritično levo krilo bilo je pod komandom kneza Bagrationa i njegovi ljudi imali su svega jedan dan da izgrade nove utvrđene položaje. Do početka bitke 7. septembra, ovi radovi bili su samo delomično završeni. 6. septembra obe strane vršile su poslednje pripreme za sutrašnji boj. Rusi su imali ukupno 110 000 ljudi i 640 topova. Centar njihove linije bio je na jednoj uzvišici gde su uređeni položaji za jaku artiljerijsku bateriju sa 18 topova. Ova čuvena baterija koja je pokosila mnoge hiljade Francuza dobila ime je baterija Rajevskog, po svom besprimerno hrabrom komandantu. Levo od ove baterije nalazilo se selo Semjonovskoje, a desno selo Borodino. Desno rusko krilo bilo je dosta dobro utvrđeno, a i direktno se oslanjalo na korita Kaloče i Semjonovskog potoka. Levo i najvažnije krilo bilo je na otvorenom i vrlo slabo utvrđeno. Delom se oslanjalo na selo Uticu. Ono malo uređenih položaja kasnije su dobili naziv Bagrationove fleše. Rusi su imali relativno malo snaga u rezervi, ali je moral njihovih trupa bio na vrlo visokom nivou. Uostalom, Moskva im se nalazila iza leđa na manje od jednog dana marša. Napoleon je za predstojeću bitku imao na raspolaganju oko 130 000 ljudi. Nije se preterano zamarao detaljima oko rasporeda trupa jer je smatrao da će se ruska linija raspasti pri prvom napadu. Iako je pravilno uočio da je levo rusko krilo najranjivije, odlučio se na frontalni napad sa težištem na selo Semjonovskoje i bateriju Rajevskog jer je bio uveren u svoju premoć i želeo je bitku po svaku cenu. U opštoj francuskoj rezervi nalazile su se Mlada i Stara garda, najbolji i uglavnom očuvani delovi Velike armije. Bitka je počela artiljerijskom pripremom sa francuske strane u 5:30 7. septembra (26. avgusta po starom kalendaru). Nakon nje u napad su krenule francuske divizije. Prvi napad bio je usmeren na Borodino koje je oko 6:30 i palo u francuske ruke, ali su ga Rusi ubrzo povratili. Nakon ovoga, Francuzi su pažnju usmerili na fleše Bagrationa na koje su izvršili silovit juriš. Oko 8:00 fleše i Semjonovskoje bili su zauzeti. Međutim, oko 9:00 Bagration je sa pristiglim pojačanjima izvršio protivnapad i povratio gotovo celo levo krilo izuzev sela Semjonovskoje. Obostrani gubici bili su ogromni. Oko 10:00 Francuzi kreću u novi juriš sa svežim snagama i ojačani dodatnom artiljerijom tako da je napad podržavalo oko 400 topova. Rusi su na levom krilu imali 300 topova i upola manje ljudi od Francuza. Uprkos tome, povela se ogorčena i krvava borba za svaki centimetar zemlje. Artiljerijski dueli bili su strahoviti i rika topova čula se kilometrima naokolo. Posle nadljudskih napora, Francuzi ponovo zauzimaju fleše, ali ih je Bagration žestokim protivnapadom ponovo povratio. Teške borbe vodile su se na ovom krilu skoro do podneva. Francuzi su konačno zauzeli fleše tek u osmom jurišu, a u poslednjem ruskom protivnapadu oko 11:30, smrtno je ranjen knez Bagration koji je lično predvodio ostatke svojih snaga. Gubitkom pozicija koje su prvobitno držali na levom krilu, Rusi su bili prinuđeni da se povuku na rezervne položaje i oforme novu liniju odbrane, na istočnoj obali Semjonovskog potoka. Francuska artiljerija nadirala je za njima i postavila svoje baterije na suprotnoj obali, ali svi pokušaji da se probije nova ruska odbrana do kraja bitke nisu uspeli. U međuvremenu, Francuzi su definitivno zauzeli Borodino i oko podne su usmerili vatru na bateriju Rajevskog iz tri pravca - od Borodina Semjonovskojega i frontalno. U tom kritičnom trenutku, kada se lomio ishod bitke, Rusi su izveli vešt napad konjicom na svom desnom (i do tada malo aktivnom) krilu usmeren na relativno slabo francusko levo krilo. Ovaj napad vodio je general Uvarov i on je izazvao pravu pometnju u francuskim redovima. Upad ruske konjice je imao veliki uticaj na dalji tok bitke, jer je odložio konačni napad na bateriju Rajevskog za nekoliko časova. Vidno uznemiren vestima sa levog krila, Napoleon je naredio obustavu dejstava u centru i usmerio svoju pažnju na ugroženi sektor. Ipak, iako je ruski napad u početku izgledao tako silovit, on nije predstavljao više od manevra odvlačenja pažnje, u čemu je u potpunosti uspeo. Čim je željeni efekat postignut, Uvarov se povukao. Njegov prodor doneo je ruskoj komandi dragocena dva časa, koja je komandant ruskog centra, general Barklaj de Toli, iskoristio da pešadijom ojača položaje oko baterije Rajevskog i konsoliduje svoju liniju. Oko 14:00 Napoleon je naredio opšti napad na centar ruke linije i bateriju Rajevskog. Odmah je usledio obuhvatan prodor iz više pravaca koji nije dao nikakve rezultate, jer su Rusi osuli uragansku artiljerijsku vatru iz svih raspoloživih topova, njihova pešadija dočekivala je prednje francuske delove koji bi se eventualno probili a konjica je izvodila iznenadne i silovite kontranapade. Kao i tog jutra na levom krilu i u centru se sad razvila krvava borba. Položaji su prelazili iz ruke u ruku po nekoliko puta, a artiljerija sa obe strane kosila je čitave protivničke redove. Najzad, oko 16:00, Francuzi su zauzeli bateriju Rajevskog i potisnuli Ruse nazad. Svi pokušaji da se oteraju sa njihovih rezervnih položaja propali su i oko 18:00 Napoleon je naredio prekid dejstava. Rusi su ostali na svojim mestima. Ako bi se sveo bilans bitke do tog trenutka, vidi se da su Francuzi imali nešto veće gubitke, ali su i ušli u borbu sa većim snagama pa je stoga njihova vojska prošla kroz ovaj krvavi boj, manje relativno oštećena od ruske. Do prekida bitke, Rusi su istrošili sve rezerve a Napoleon je još imao netaknutu Gardu od oko 20 000 ljudi. Među istoričarima su se dugo vodile polemike zašto Garda nije uvedena u završnicu bitke i time ju možda rešila u francusku korist. Uglavnom se smatra da je Napoleon bio iznenađen odlučnošću ruskog otpora i da je smatrao kako ni ubacivanje Garde u bitku ne bi garantovalo uspeh samo po sebi, a ista ta Garda je bila njegova poslednja operativna rezerva. U trenutku prekida, ruski komandant, general Kutuzov je imao nameru da se i sutradan suprotstavi Napoleonu sa snagama koje su mu preostale ali je, kada su se duhovi smirili, na savetovanju ruske komande u selu Filiju te iste večeri, odlučeno da vojska odstupi i time preda Moskvu bez dalje borbe. Istovremno je odlučeno da se grad evakuiše. Ova odluka do krajnosti je usijala rusko javno mnenje, ali je u datom trenutku bila savim opravdana. Uprkos ogromnim gubicima Rusi su sačuvali vojsku kao organizovanu celinu, a suprotstaviti se Napoleonu i sutradan značilo je rizikovati i gubitak Moskve i gubitak vojske, koja je, nakon malog predaha, još mogla poraziti Francuze. Biranjem između dva zla mudro je izabrano ono manje. 14. septembra Napoleon je ušao u skoro pustu Moskvu. Još istog dana grad, građen uglavnom od drveta, zahvatili su požari koji su bili delom podmetnuti od strane Rusa koji su bežali, a delom od strane francuskih vojnika. Za šest dana koliko je trajao, požar je uništio tri četvrtine drevne Moskve. Iz Moskve je Napoleon upućivao Aleksandru raznolike mirovne ponude, ali je kao i ranije bio u potpunosti ignorisan. Našavši se u izuzetno teškoj situaciji, sa vojskom bez hrane i zimom na pragu, Napoleon je bio prinuđen da 19. oktobra napusti Mosku i naredi opšte povlačenje iz Rusije. Na kraju tog povlačenja od njegove ogromne Velike armije ostala je samo šačica izgladnelih i odrpanih vojnika koji su izbezumljeno hitali ka zapadu. Uprkos vrlo dinamičnom spletu događaja koji su se odvijali tokom Napoleonove ruske kampanje, Borodinska bitka je onaj prelomni trenutak koji je označio početak njegovog kraja. Ova bitka se smatra jednom od najkrvavijih u 19. veku, jer su obe strane imale do tada nezapamćene gubitke. U francuskim redovima bilo je 50 000 mrtvih i ranjenih uključujući i 47 generala, dok je kod Rusa bilo 44 000 mrtvih i ranjenih među kojima i 23 generala. Ovakvi gubici bili su rezultat masovne primene artiljerije i velike upornosti ispoljene sa obe sukobljene strane. Na kraju, vredi videti kako je Borodinsku bitku sumirao Lav Tolstoj u delu " Rat i mir ": (napomena - brojevi i odnosi na koje se poziva Tolstoj, ne slažu se u potpunosti sa viđenjem bitke koje ima zvanična vojna istoriografija) ************************************* Nekoliko desetina hiljada mrtvih ljudi ležalo je u raznim položajima i u raznim uniformama po njivama i livadama koje su pripadale gospodi Davidovima i državnim seljacima, po onim njivama i livadama na kojima su stotinama godina u jedno doba zbirali letinu i napasali stoku seljaci iz sela Borodina, Gorkih, Ševardina i Semjonovskog. Na previjalištima na desetak mesta, behu trava i zemlja natopljene krvlju. Gomile ranjenih i neranjenih ljudi iz raznih trupa gmizale su s jedne strane nazad ka Možajsku, a s druge strane nazad ka Valujevu. Druge gomile, iznurene i gladne, pod vođstvom starešina, išle su napred. Treće su stajale u mestu i još pucale. Nad celim poljem, ranije onako veselo-lepim, po kome su svetlucali bajoneti i beleli se dimovi prema jutarnjem suncu, bila je sad magla od vlage i dima i zaudaralo je neobičnom kiselinom šalitre i krvi. Navukoše se sitni oblaci i poče da prska kišica na mrtve, na ranjene, na uplašene, na iznurene i pokolebane ljude. Kao da im veli: ô Dosta, dosta ljudi. PrestaniteůDođite k sebi. Šta to činite? ô Iznureni, gladni i umorni ljudi i s jedne i s druge strane počeli su podjednako da se dvoume treba li da još tamane jedni druge i na svima licima se opažalo kolebanje, i u svakoj se duši podjednako isticalo pitanje: ô Zašto, za koga da ubijam, ili da budem ubijen? Ubijajte koga hoćete, činite šta hoćete, ali ja neću više! ô Ta misao je podjednako sazrela predveče svakome u duši. Svi ti ljudi mogli su se svaki čas užasnuti od onoga što rade, baciti sve i pobeći bilo kud. Ali iako su već pri kraju bitke ljudi osećali svu strahotu ovog postupka, iako bi želeli da prestanu, opet je nekakva nerazumljiva tajanstvena snaga i dalje upravljala njima i oznojeni, umrljani barutom i krvlju artiljerci, od kojih je ostala tek jedna trećina, iako su se spoticali i bili zadihani od umora, donosili su municiju, punili topove namaštali ih, palili; i đulad su onako isto brzo i ljuto letela sa obe strane i razmrskavala ljudsko telo, i dalje se vršilo ono strašno delo koje se ne vrši po ljudskoj volji, nego po volji Onoga Koji upravlja ljudima i svetovima. Onaj koji bi pogledao kako je pozadina ruske vojske rasturena rekao bi da Francuzi treba da učine još jedan mali napor, pa će ruske vojske nestati; a onaj koji bi pogledao francusku pozadinu, rekao bi da Rusi treba da učine još jedan mali napor, pa su Francuzi propali. Ali ni Francuzi ni Rusi nisu činili taj napor, i plamen borbe dogorevao je lagano. Rusi nisu činili taj napor, jer nisu oni napali Francuze. U početku bitke oni su stajali samo na drumu koji vodi u Moskvu i preprečavali ga, a i na svršetku bitke stajali su onako isto kao što su stajali u početku. Pa čak i kad bi Rusima bila namera da suzbiju Francuze, oni nisu mogli da učine taj poslednji napor, jer su sve ruske trupe bile rasparčane, nije bilo nijednog dela vojske da nije stradao u bici i Rusi, koji su ostali na svojim mestima izgubili su p o l o v i n u vojske. Francuzi, koji su se sećali svih pređašnih pobeda kroz petnaest godina koji su bili uvereni da je Napoleon nepobediv, koji su znali da su osvojili jedan deo bojnog polja, da su izgubili samo četvrtinu ljudi, da još imaju nedirnutu gardu od dvadeset hiljada, mogli su lako da učine taj napor. Trebalo je da Francuzi koji su napali rusku vojsku s namerom da je oteraju s položaja, učine taj napor, jer dok su god Rusi onako kao i pre bitke, zatvarali put ka Moskvi, Francuzi nisu postigli svoj cilj i sav njihov trud i gubici otišli su uzalud. Ali Francuzi nisu učinili taj napor. Neki istoričari kažu da je trebalo da Napoleon dÔ svoju nedirnutu staru gardu, pa bi bitka bila dobivena. Govoriti o tome šta bi bilo da je Napoleon dao svoju gardu, to je isto kao govoriti šta bi bilo kad bi od proleća postala jesen. To nije moglo da bude. Napoleon nije dao svoju gardu ne zato što nije hteo, nego zato što se to nije smelo da učini. Svi generali, oficiri i vojnici u francuskoj vojsci znali da se to ne sme učiniti, jer to nije dopuštao klonuli duh u vojsci. Nije samo Napoleona obuzimalo ono osećanje, slično snu, da strašni zamah ruke pada nemoćno, nego je sve generale, sve vojnike francuske vojske, i koji su se borili i koji se nisu borili, posle svog iskustva iz ranijih bitaka (gde je neprijatelj bežao posle deset puta manjeg truda) obuzeo podjednako užas pred tim neprijateljem koji, pošto je izgubio p o l o v i n u vojske, stoji onako isto strašno i na svršetku kao i u početku bitke. Moralna snaga francuske vojske, koja je napadala, beše istrošena. Rusi nisu održali pod Borodinom onu pobedu koja se određuje prema otetoj parčadi materije na motkama što se zovu zastave i onim prostorom na kome su stajale i stoje trupe, nego moralnu pobedu, onu što uverava protivnika da je njegov neprijatelj moralno jači a da je on nemoćan. Francuska najezda osećala je propast kao razjaren zver koji je u svom trku dobio smrtnu ranu; ali se nije mogla da zaustavi, kao što nije mogla dvaput slabija ruska vojska da se ne ukloni. Posle datog udara francuska vojska se mogla još dovući do Moskve; ali je tamo, bez novih napora od strane ruske vojske, morala da propadne, jer joj je lopila krv iz smrtne rane, zadate na Borodinu. Neposredna posledica borodinske bitke bilo je bezrazložno bekstvo Napoleonovo iz Moskve povratak starim smolenskim drumom, propast najezde od 500 hiljada i propast Napoleonove Francuske, na koju je prvi put pod Borodinom stavljena ruka duhom jačeg protivnika. *********************************** Bambi borodin.jpg
istorija.3 dalex,
> Tekst je posvećen čuvenoj Borodinskoj bici između Napoleonove > Velike armije i ruske vojske pod komadom generala Mihaila > Kutuzova. U prilogu je skica koja prikazuje raspored snaga i osnovne > toponime koji se spominju u tekstu. ... > Na kraju, vredi videti kako je Borodinsku bitku sumirao Lav Tolstoj > u delu " Rat i mir ": A evo i jedne pesme iz sjajnog, nedovršenog romana Mihaila Bulgakova "Bela garda". Pesma ruskih junkera, bacam zbog poslednje stofe... Kao artiljerac sam rođen U porodici brigadira sam obučavan Vatrom karteča sam kršten I bujnim plišom povijen Vatrom... I konopcima kočnica Mene su njihali... Idu i pevaju Junkeri gardijske škole! Trube, talambasi, Čineli zveče!! Modistkinje! kuvarice! sobarice! pralje! Gledaju junkere što odlaze! Bili su već sukobi borbeni... Da, kažu, i to jošte kako!! Dana Borodina Rusija cela ne seća se tek onako... ... a sad znamo zašto ;)
istorija.4 dbambi,
=>> Na kraju, vredi videti kako je Borodinsku bitku sumirao Lav Tolstoj =>> u delu " Rat i mir ": => => A evo i jedne pesme iz sjajnog, nedovršenog romana Mihaila Bulgakova => "Bela garda". Pesma ruskih junkera, bacam zbog poslednje stofe... Borodinska bitka ima u ruskoj kolektivnoj svesti skoro mitski značaj, otprilike onakav kakav kod Srba ima Kosovski boj. Ruski slučaj začuđuje utoliko više, jer se bitka odigrala mnogo kasnije tako da je veoma dobro dokumentovana sa svakog aspekta (detalji idu dotle da se zna kako je Napoleon imao jaku prehladu tog dana pa neki francuski istoričari u tome nalaze razlog takovg ishoda a zna se i šta su tačno Napoleon i Kutuzov doručkovali na dan bitke). Dobrim dokumentovanjem (što prilično nedostaje u slučaju Kosovske bitke, o kojoj su dokumenti veoma šturi, a i međusobno su jako kontradiktorni, u zavisnosti na kojoj su strani pisani) događaj neminovno izgubi na svojoj mističnosti i nedorečenosti, pa je stoga na njemu teško izgraditi mit takvih razmera. Ruska svest doživljava Borodin kao mesto spasenja Rusije i definitvni dokaz naklonosti bogova, kao i snažan izvor nacionalnog ponosa. Verovatno nijedan događaj ili ličnost iz ruske istorije nije u tolikoj meri prisutan u književnosti, slikarstvu ili filmu, kao što je to slučaj sa Borodinskom bitkom i uopšte celim Napoleonovim pohodom na Rusiju. Bambi
istorija.5 junior,
> Malo podsećanja na čika Napoleona i događaje koji su svet u > kome živimo delom načinili takvim kakav jeste :) E, kad mogu oni u književnosti, možemo i mi u istoriji..;) (publika se diže, aplauz počinje;) Klap, klap, klap, klap..;) BTW, jedino pitanje, glede Bonijeve vojske .. zar nisu veterani i najkvalitetnije jedinice u vreme ove bitke bile u Španiji i krljale se sa Veljom? ;)
istorija.6 dalex,
> Borodinska bitka ima u ruskoj kolektivnoj svesti skoro mitski > značaj, otprilike onakav kakav kod Srba ima Kosovski boj. Ruski > slučaj začuđuje utoliko više, jer se bitka odigrala mnogo kasnije > tako da je veoma dobro dokumentovana sa svakog aspekta (detalji Da li je to bio prvi put da su Rusi primenili taktiku povlačenja preko ogromnog dela zemlje, tj. taktiku spaljenje zemlje?
istorija.7 dbambi,
=>> Borodinska bitka ima u ruskoj kolektivnoj svesti skoro mitski =>> značaj, otprilike onakav kakav kod Srba ima Kosovski boj. Ruski =>> slučaj začuđuje utoliko više, jer se bitka odigrala mnogo kasnije =>> tako da je veoma dobro dokumentovana sa svakog aspekta (detalji => => Da li je to bio prvi put da su Rusi primenili taktiku povlačenja => preko ogromnog dela zemlje, tj. taktiku spaljenje zemlje? Pa koliko ja znam, taktiku spaljene zemlje, u obliku kakav danas poznajemo, Rusi su prvi put koristili u tzv. Severnom ratu, koji je vođen između Švedske pod vođstvom Karla XII i koalicije Rusije Danske i Poljske u periodu od 1700. - 1721. godine. Švedska je u to vreme bila velika Evropska sila i pod svojom vlašću držala je mnogo veću teritoriju nego što ima danas. U sastavu Švedske bila je današnja teritorija Finske, Norveške, delovi Danske, delovi severne Nemačke i gotovo sve današnje pribaltičke zemlje (Estonija, Letonija i Litvanija). Ratom protiv Švedske pomenute zemlje iz koalicije želele su da ostvare teritorijalna proširenja i prošire svoje sfere uticaja. Najjača članica koalicije bila je Rusija (tada pod vođstvom legendarnog Petra I Velikog), a njen osnovni interes bio je izlazak na Baltičko more i formiranje jake mornarice. U prvom periodu rata koji je trajao od 1700. - 1706. godine, ruske snage su trpele neuspehe i Šveđani su ih potiskivali u unutrašnjost Rusije i Ukrajine. Pošto se u to vreme ratovi nisu vodili na današnji način, već su se armije hranile i snabdevale onim što bi pronašle na osvojenom zemljištu taktika uništavanja svih dobara tokom povlačenja donela je Rusima mnogo koristi. Pošto su do 1706. godine Danska i Poljska prisiljene da sklope separatne mirovne ugovore sa Karlom XII, njegov jedini ozbiljan protivnik ostala je Rusija, čije su snage nizom manjih bitaka naterane na odstupanje u dubinu svoje teritorije. Greška koju je načinio Karlo XII sastojala se u tome da je bio opsednut (kao i mnogi pre i posle njega) osvajanjem Moskve, mada cilj koji je bio tako daleko u dubini protivničke tertorije nije mogao imati vojnog opravdanja pod datim uslovima. Ova opsesija nagnala ga je da prati rusku vojsku u povlačenju i suviše se udalji od svojih baza u Pribaltiku, a svoju vojsku prepusti na milost i nemilost negostoljubivoj ruskoj zemlji. Petar I se potrudio da Šveđani prokunu dan kad su prešli rusku granicu. Posebnim ukazom naredio je vojsci i stanovništvu da se povuku pred Šveđanima i sa sobom ponesu svu imovinu i povedu svu stoku. Ono što nije moglo biti poneseno moralo se neizostavno uništiti. Rezultat ove taktike bio je porazan po Karla XII. Njgova vojska od preko 100 000 ljudi u 1706. godini do 1709. godine spala je na manje od 35 000 gladnih i demoralisanih vojnika. Do nogu su potučeni u čuvenoj bici kod Poltave u Ukrajini 8. jula 1709. godine (da bi se shvatilo koliko je to daleko od Švedske, treba znati da se Poltava nalazi jugoistočno od Kijeva, na pravcu od Kijeva prema Kavkazu i delti Volge). Od bitke kod Poltave i isterivanja Šveđana iz Rusije, pa sve do Napoleonove invazije, nijedan osvajač nije uspeo tako duboko da prodre u dubinu Rusije, pa se taktika spaljene zemlje i nije koristila. Posle Napoleona Rusi nisu posegli za njom sve do Hitlerove invazije, ali tad već nije imala tako razarajuće efekte kao ranije zbog promenjene prirode rata i načina njegovog vođenja. Bambi
istorija.8 dbambi,
=>> Malo podsećanja na čika Napoleona i događaje koji su svet u =>> kome živimo delom načinili takvim kakav jeste :) => => E, kad mogu oni u književnosti, možemo i mi u istoriji..;) => => (publika se diže, aplauz počinje;) => => Klap, klap, klap, klap..;) Naklonio sam se publici i sad iza zavese očekujem poziv na bis :) => BTW, jedino pitanje, glede Bonijeve vojske .. zar nisu veterani => i najkvalitetnije jedinice u vreme ove bitke bile u Španiji i => krljale se sa Veljom? ;) U predvečerje pohoda na Rusiju francuske snage bile su rasute širom Evrope. Tzv. Francuska Imperija (ili uža Francuska) obuhvatala je današnju teritoriju Francuske, Holandiju, Belgiju, Nemačku do Elbe (Elba je do ujedinjenja bila granica između bivših SR i DR Nemačke) italijansko poluostrvo do ispod Rima. Sve ove teritorije bile su proglašene delovima francuske države, a pored njih, pod potpunom ili delomičnom okupacijom nalazila se daleko veća teritorija. Jadranska obala do Boke Kotorske, celo Iberijsko poluostrvo izuzev malih mostobrana koje su u Portugaliji držali Englezi (pod vođstvom već spomenutog Velje velingtona :)), delovi Nemačke preko Elbe, delovi Austrije i Danske. Sve veće evropske sile (izuzev Rusije i Engleske) bile su na određeni način u vazalnom položaju prema Napoleonu. Razlika između Španije i ostalih pokorenih i vazalnih zemalja bila je u tome što su tamo ustanak i gerilska borba trajali neprekidno. Zemlje poput Prusije ili Austrije pobunile bi se s vremena na vreme, ali je Napoleon obično uspevao jednom ili dve bitke da ih natera na poslušnost, a zatim bi se stvari ponovo stišale. U Španiji za sve vreme okupacije koja je trajala od 1808. do 1814. godine nije bilo većih bitaka (izuzev sa Englezima u Portugaliji), ali su Francuzi bili prisiljeni da neprekidno drže ogromne okupacione snage dodatno pojačane kako bi uspešno osiguravali komunikacije na planinskom i nepristupačnom zemljištu. Takvo zemljište, ekstremna klima, loši putevi i siromašna zemlja (u šta se Španija pretvorila nakon blistavih vekova u prošlosti) stvorili su idealno okruženje za gerilu koja je bujala sve više. Mora se priznati da su gerilski pokreti bili finansijski materijalno i organizaciono potpomagani od strane Velike Britanije, ali se ne može poreći i snažno antifrancusko raspoloženje i od ranije prisutno u španskoj javnosti, a pojačano francuskim merama protiv Katoličke crkve (Napoleon je ukinuo mnoge španske manastire, zabranio dotada jako prisutnu inkviziciju, praktično ukinuo feudalne odnose u zemlji). Sve ovo je nagnalo Napoleona da stalno odvaja nove kontingente vojske i upućuje ih u Španiju gde su se borili protiv uglavnom " nevidljivog " neprijatelja. Španijom je formalno upravljao kralj Žozef, Napoleonov brat, ali je njegov uticaj i na francuske generale u Španiji i na opšte prilike bio vrlo slab. Francuska komanda uopšte je bila vrlo nejedinstvena u pogledu vođenja operacija i okupacije Španije. Mnoge sporove morao je da razrešava Napoleon lično. Sve ovo doprinelo je stlanom rasplamsavanju ustanka i stalnom vezivanju novih i novih francuskih trupa, sve dok ih u jesen 1810. godine, dok je Evropom vladao kratkotrajni varljivi mir, u Španiji nije bilo preko 350 000, uglavnom najiskusnijih i u borbi najviše prekaljenih. Da je Napoleon imao makar deo ove sile tokom ruske kampanje, njen ishod, a time i evropska istorija, mogli su biti sasvim drugačiji. Bambi
istorija.9 dbambi,
Gledao sa pre neko veče jednu dokumentarnu emisiju na BK koja je govorila o padu Konstantinopolja pod tursku vlast 1453. godine. Zanimljive su bile istorijske paralele i veze pojedinih događaja o kojima malo znamo. Naime, do pada Konstantinopolja i uopšte celog Bliskog istoka pod Turke, evropske veze sa Dalekim istokom, Kinom i Indijom vodile su karavanskim putevima preko Male Azije, današnjeg Jordana, Iraka i Irana. Najčuveniji od tih puteva bio je legendarni Put svile koji je vodio od Konstantinopolja do duboke unutrašnjosti ogromne Kine. Ovim putevima Evropljani su dopremali svilu, začine drago kamenje i mnoštvo drugih potreba, a pojavom Turaka i posebno padom Konstantinopolja u njihove ruke, svi ovi putevi preko noći su bili zatvoreni za sve Hrišćane. Dok nisam čuo sve ovo ovako obrazloženo, smatrao sam da su veliki istraživači iz XV, XVI i XVII veka bili zapravo avanturisti koje je sopstvena ambicija i želja za slavom nagonila da pronađu moćne sponzore i krenu na svoja putovanja. Istina je ustvari bila drugačija. Geografska otkrića tog vremena (krunisana Kolumbovim otkrićem Amerike 1492. godine) bila su izraz potrebe i vrhunac napora cele zapadne civilizacije da se ponovo uspostave sa istokom prekinute veze. Iako su ekspedicije otkrile nešto savim drugo od onoga za čim se tragalo, ne može se poreći ovaj osnovni motiv. Na kraju krajeva istraživački poduhvati bili su za ono vreme fantastično skupi i takve troškove mogle su pokriti samo moćne državne i kraljevske blagajne. Idući ovim tokom razmišljanja mogla bi se čak uspostaviti čvrsta logično - posledična veza između prve pojave osmanlijskih plemena u Maloj Aziji, otkrića obe Amerike, Australije, podsaharske Afrike i skoro potpunog uništenja tamo postojećih civilizacija. Bambi
istorija.10 junior,
> je Evropom vladao kratkotrajni varljivi mir, u Španiji nije > bilo preko 350 000, uglavnom najiskusnijih i u borbi najviše > prekaljenih. Da je Napoleon imao makar deo ove sile tokom ruske > kampanje, njen ishod, a time i evropska istorija, mogli su biti > sasvim drugačiji. E, upravo to sam i mislio. Suština je da je gro vojske koja je išla na Rusiju, bila u stvari, jad i beda, da ne kažem talog francuske vojske. Mislim, kao, ajde što je on hteo da se razmahuje 600 soma ljudi, ali kad ti pogledaš da su tu bili i Piedmont, i vojske iz raznoraznih drugih državica, nije ni čudo da je prošao kako je prošao. Anyway, ono što sam hteo da kažem, ako pogledaš istorijski, sve kampanje koje je Boni vodio, završavao je hmm, za jednu sezonu, recimo, dok je jedino u Španiji imao otpor koji je trajao više od 5 godina. I to ne bilo kakav otpor, već otpor koji mu je vezivao ogromnu vojsku, još na stranu kvantitet, ali kvalitet vojnika. Jezivo. BTW, jel' beše u Španiji Velja zamalo zaginuo? Ono kad su se francuski kirasiri probili kroz redove, i jurišali na njega, a on uzviknu "form circle" i sa svojim konjićem preskočio jednog vojnika, i uleteo u krug tako se zaštitivši od juriša ;) Uh, bre, sad si mi pobudio sećanja, ali davno beše to .. moraću da obnovim gradivo. ;) Ko je od francuskih maršala izgubio ruku u Španiji? Soult? ;) > se ne može poreći i snažno antifrancusko raspoloženje i od > ranije prisutno u španskoj javnosti, a pojačano francuskim > merama protiv Katoličke crkve (Napoleon je ukinuo mnoge španske > manastire, zabranio Pa sve je poukidao. ;) Plemstvo, crkvu, dvor .. mada sve to verovatno i nije toliko uticalo, koliko jedna prosta stvar .. što napisa jedan čovek na mailing listi - zamisli da si seljak, cele godine radiš, crnčiš, uzgajaš nešto da bi prehranio svoju ženu, decu, a onda ti bane francuska vojska u selo i pokupi sve za šta si se mučio prethodnih godinu dana. Zar ne bi i ti poželeo da ih pobiješ? ;)) Inače na toj listi, krstili su francusku vojsku "vacuum cleaner" ;) zato što kad bi došla u neki kraj, iza nje je ostajao samo pustoš. Bukvalno sve bi poharali, i poslednju trunku hrane, pre no što bi krenuli dalje.
istorija.11 junior,
> bio je porazan po Karla XII. Njgova vojska od preko 100 000 > ljudi u 1706. godini do 1709. godine spala je na manje od 35 000 > gladnih i demoralisanih vojnika. Što i dalje nije tako malo. Beše, samo 20 i kusur godina kasnije, Gustav Adolf je pokazao, kako se sa 12 hiljada vojnika (ako sam dobro zapamtio cifre) može pokoriti Nemačka. Zaginuo je valjda u nekoj bici u centralnoj Nemačkoj, gde je vodio samo 8000 ljudi sa sobom .. od tad negde i kreće slom Švedske kao velike sile u Evropi. PS. Bambi, ima jedan dan do tebe da svratim sa koferčetom, i samo se natrpam kompleta literature koja me zanima ;)
istorija.12 johnnya,
>> Dok nisam čuo sve ovo ovako obrazloženo, smatrao sam da su veliki >> istraživači iz XV, XVI i XVII veka bili zapravo avanturisti koje >> je sopstvena ambicija i želja za slavom nagonila da pronađu moćne >> sponzore i krenu na svoja putovanja. Istina je ustvari bila >> drugačija. Geografska otkrića tog vremena (krunisana Kolumbovim Spavao si u osnovnoj školi ? :)
istorija.13 dbambi,
=>> bio je porazan po Karla XII. Njgova vojska od preko 100 000 =>> ljudi u 1706. godini do 1709. godine spala je na manje od 35 000 =>> gladnih i demoralisanih vojnika. => => Što i dalje nije tako malo. Beše, samo 20 i kusur godina kasnije, => Gustav Adolf je pokazao, kako se sa 12 hiljada vojnika (ako sam => dobro zapamtio cifre) može pokoriti Nemačka. Zaginuo je valjda u => nekoj bici u centralnoj Nemačkoj, gde je vodio samo 8000 ljudi => sa sobom .. od tad negde i kreće slom Švedske kao velike sile u => Evropi. Zapravo je Severni rat učinio kraj Švedskoj dominaciji na Baltiku i uopšte položaju Švedske kao značajne evropske zemlje. Nakon pobede kod Poltave, Rusi su krenuli u kontraofanzivu protiv Šveđana na kopnu i moru. Sve do 1721. godina kada je Severni rat okončan i uz manje prekide, Rusi su nadirali na zapad i otimali komad po komad zemlje Šveđanima. Tokom ovog perioda oni su isterani sa cele istočne obale Baltičkog mora, a da stvar bude gora, izgubili su i skoro celu Finsku koja je nakon rata ušla u sastav Rusije (mada se ni Rusi nisu baš ovajdili ovom čudnom zemljom). Uprkos tome što se ruska baltička flota tek počela stvarati tokom Severnog rata, do njegovog zvršetka izrasla je u moćno borbenu snagu koja je odnela pobedu na moru, uništila švedsku mornaricu i u poslednjoj fazi čak zapretila iskrcavanjem i zauzimanjem švedske prestonice Štokholma. Tek ova krajnja pretnja navela je Šveđane za 1721. godine zatraže primirje. Rezultat rata bio je širok izlazak Rusije na obale Baltičkog mora, njeno veliko teritorijalno proširenje, osnivanje i početak gradnje Sankt Petersburga (1703. godine) i pojava Rusije na Baltiku u ulozi sada pomorske zemlje. Švedska je svedena skoro u etničke granice, njena flota je uništena a i bila je jako iscrpljena ratom. Svedena je na status drugorazredne sile. => PS. Bambi, ima jedan dan do tebe da svratim sa koferčetom, i samo => se natrpam kompleta literature koja me zanima ;) :) Bambi
istorija.14 dbambi,
=>> je Evropom vladao kratkotrajni varljivi mir, u Španiji nije =>> bilo preko 350 000, uglavnom najiskusnijih i u borbi najviše =>> prekaljenih. Da je Napoleon imao makar deo ove sile tokom ruske =>> kampanje, njen ishod, a time i evropska istorija, mogli su biti =>> sasvim drugačiji. => => E, upravo to sam i mislio. Suština je da je gro vojske koja je išla na => Rusiju, bila u stvari, jad i beda, da ne kažem talog francuske vojske. => Mislim, kao, ajde što je on hteo da se razmahuje 600 soma ljudi, ali kad => ti pogledaš da su tu bili i Piedmont, i vojske iz raznoraznih drugih => državica, nije ni čudo da je prošao kako je prošao. Evo šta na tu temu kaže Tolstoj: (napominjem da se njegove cifre ne slažu u potpunoti sa današnjim viđenjem Napoleonove ruske kampanje) Od 400 000 ljudi koji su prešli Vislu polovina su bili Austrijanci Prusi, Saksonci, Poljaci, Bavarci, Virtemberžani, Maklenburžani Španjolci, Italijani, Napuljci. U imperatorskoj vojsci bila je upravo trećina Holanđana, Belgijanaca, Porajnaca, Pijemontovaca, Švajcaraca Ženevljana, Toskanaca, Rimljana, stanovnika 32-ge vojne divizije Bremenaca, Hamburžana itd; jedva ako je bilo u njoj 140 000 ljudi koji su govorili francuski. (i nastavlja nevezano za ovo gore) Ekspedicija u Rusiji stajala je savremenu Francusku manje od 50 000 ljudi; ruska vojska u odstupanju od Vilne do Moskve izgubila je, u raznim bitkama, četiri puta više nego francuska vojska; požar Moskve stajao je života 100 000 Rusa, koji su pomrli po šumama od hladnoće i oskudice; najzad, u svom maršu od Moskve do Odre (reka u blizini Berlina, prim. ja) postradala je ruska vojska od rđavog vremena u ono doba godine; kad je stigla u Vilnu imala je samo 50 000 ljudi a u Kališu manje od 18 000. => Anyway, ono što sam hteo da kažem, ako pogledaš istorijski, sve kampanje => koje je Boni vodio, završavao je hmm, za jednu sezonu, recimo, dok je => jedino u Španiji imao otpor koji je trajao više od 5 godina. I to ne bilo => kakav otpor, već otpor koji mu je vezivao ogromnu vojsku, još na stranu => kvantitet, ali kvalitet vojnika. Jezivo. Slažemo se u potpunosti kolega :), ja bih samo dodao da je ipak ruska kampanja značila početak njegovog kraja, više psihološki nego usled pretrpljenih gubitaka. Da nije krenuo na Rusiju (da sticaj okolnosti nije doveo do sudara Francuske i Rusije, bolje rečeno) mogao je Napoleon još dugo da vlada većim delom Evrope uprkos krvavoj okupaciji Španije. => BTW, jel' beše u Španiji Velja zamalo zaginuo? Ono kad su se francuski => kirasiri probili kroz redove, i jurišali na njega, a on uzviknu "form => circle" i sa svojim konjićem preskočio jednog vojnika, i uleteo u krug => tako se zaštitivši od juriša ;) => => Uh, bre, sad si mi pobudio sećanja, ali davno beše to .. moraću da obnovim => gradivo. ;) Ko je od francuskih maršala izgubio ruku u Španiji? Soult? ;) Napoleon i njegovi ratovi nisu osnovni predmet mog interesovanja tako da ih poznajem u opštim crtama. U detalje sa konjićima nisam zalazio :) Bambi
istorija.15 dbambi,
=> >> Dok nisam čuo sve ovo ovako obrazloženo, smatrao sam da su veliki => >> istraživači iz XV, XVI i XVII veka bili zapravo avanturisti koje => >> je sopstvena ambicija i želja za slavom nagonila da pronađu moćne => >> sponzore i krenu na svoja putovanja. Istina je ustvari bila => >> drugačija. Geografska otkrića tog vremena (krunisana Kolumbovim => => Spavao si u osnovnoj školi ? :) Nisam, ali je nastavnik bio jedan krajnje bled i neubedljiv lik :( Bambi
istorija.16 junior,
> Napoleon i njegovi ratovi nisu osnovni predmet mog interesovanja > tako da ih poznajem u opštim crtama. U detalje sa konjićima nisam > zalazio :) Pa što bre? Poslednji period u ratovanju, kad si mogao da posmatraš "strejt", taktičko nadmudrivanje, bez raznoraznih gluposti, zvanih rovovi, mitraljez, bombardovanje etc. Nego, lepo, poslažeš vojnike u kolonu, liniju, ili krug, pa ih rasporediš po bojištu, i onda kakav si raspored napravio, i kakve kretnje činiš sa njima određuje ishod bitke. Da ne spominjem skirmišere ;) To je bre, bilo doba.
istorija.17 dbambi,
=>> Napoleon i njegovi ratovi nisu osnovni predmet mog interesovanja =>> tako da ih poznajem u opštim crtama. U detalje sa konjićima nisam =>> zalazio :) => => Pa što bre? Poslednji period u ratovanju, kad si mogao da posmatraš => "strejt", taktičko nadmudrivanje, bez raznoraznih gluposti, zvanih => rovovi, mitraljez, bombardovanje etc. => => Nego, lepo, poslažeš vojnike u kolonu, liniju, ili krug, pa ih rasporediš => po bojištu, i onda kakav si raspored napravio, i kakve kretnje činiš sa => njima određuje ishod bitke. Da ne spominjem skirmišere ;) => => To je bre, bilo doba. Pa možda i jeste, ali su pojedine stvari stajale prilično loše. Tadašnje sanitetske službe skoro da nisu postojale, snabdevanje vojske bilo je svetlosne godine daleko od današnjeg, a stvar koja me možda najviše odbija od tog perioda ratovanja bila je njegova sporost. Napoleonov period još kako - tako (cela Napoleonova era trajala je oko 15 godina), ali uobičajeni periodi ratovanja u prošlom veku merili su se godinama i decenijama (stogodišnji rat između Engleske i Francuske, tridesetogodišnji rat u Nemačkoj itd) što je ratove i kampanje činilo prilično inertnim da ne kažem dosadnim. Posmatraj samo tursko nadiranje u Evropu. Kosovski boj zbio se 1389. godine, pad Konstantinopolja 1453. godine (razmak je 64 godine !) prva turska opsada Beča 1529. godine (razmak 76 godina), a druga 1683 (od prve opsade prošlo 154 godine !). Znači, da bi se pratio kompletan istorijat turske evropske kampanje bilo bi potrebno pratiti živote barem 10 generacija. Sa druge strane, Hitler je kompletnu svoju vojnu i političku istoriju (barem onaj bitni deo) napisao za svega 12 godine. Stvar je za diskusiju da li danas više osećamo posledice postojanja rimske, turske ili Hitlerove imperije (vek trajanja im ide tim redom). Malo sam odlutao :), ali suština je u tome da su meni savremeni ratovi interesantniji jer ima šanse da za svog životnog veka otpratim kompletan proces od uzroka rata, preko samog toka do sumiranja posledica. Na stranu još i to što me savremeni rat fascinira svojom tehničkom stranom i što mozak u njemu sve više dolazi do izražaja. Bambi
istorija.18 mcar,
Mozda racionalno razmisljanje dolazi do izrazaja u ratu, ali na kraju rata dodje se do zakljucka da to bas i nije bilo mnogo pametno. MC
istorija.19 miobrado,
Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijeg čoveka, i ja ću naći, u njima, razlog da ga pošaljem na vešala. Rišelje
istorija.20 dbambi,
Odgovor na Forum.18/Srbija/4.1041/mire => *> potpisala je trojni pakt, koji je nama donosio prilično povoljne => *> uslove. Praktično, jedini škakljiv zahtev bio je onaj o slobodnom => Daj, molim te. Ne znam ko ti je to napricao, ni odakle si pokupio => te podatke. To sto ti pricas nema mnogo veze sa mozgom. Ne mogu => da verujem da uopste verujes da Hica nije planirao da okupira => Jugoslaviju. Za početak molba da se upristojiš. Bez imalo hvalisanja mogu da kažem kako problematiku drugog svetskog rata poznajem daleko daleko, bolje od tebe i da ono što na tu temu napišem može da se razmatra iz ovog ili onog ugla, ali mu se nikako ne može pripisati " da nema veze sa mozgom ". Umesto takvih klinačkih dobacivanja mnogo bi bolje bilo da eventualno navedeš literaturu iz koje crpiš suprotne argumente. A sada prava replika... Gde sam to pročitao ? Pa ne znam odakle da počnem..npr. Vojna enciklopedija, Drugi svetski rat (grupa autora), Totalni rat (P. Kalvokorezi i G. Vint), Borba za Evropu (Čester Vilmont), mnogobrojni članci sa intertneta itd... U svim tim izvorima nedvosmisleno se tvrdi sledeće: U decembru 1940. godine Hitler je potpisao direktivu o izvođenju plana " Barbarosa ", tj. napada na SSSR. To je bila jedina i najvažnija akcija koja je planirana u tom trenutku i njoj su bili podređeni svi napori Nemačke što je (logično) isključivalo bilo kakvo vojno angažovanje izvan tog plana. Još od sredine tridesetih godina (praktično od ubistva kralja u Marseju 1934. godine) tadašnja Jugoslavija se vojno i politički udaljavala od svoje dotadašnje zaštitinice Francuske i istovremeno zbližavala sa Nemačkom. Ovaj proces je kulminirao padom Francuske u leto 1940. godine. Od tog trentuka Jugoslavija je postala potpuno ekonomski i politički vezana za Osovinski blok. U zemlje Osovine plasirali smo sigurno preko 90% našeg izvoza, a gotovo sve što bismo u inostranstvu kupovali dolazilo je takođe odatle. Takvo stanje (imaš potpuno potčinjenu zemlju, a ne moraš da trošiš snage koje bi je držale pod okupacijom) u potpunosti je odgovaralo Hitleru i nije imao nikavih razloga da to menja. Iz Jugoslavije mu je uredno stizao boksit (strateška sirovina, a bivša Jugoslavija je imala ogromne rezerve) i nije morao da strepi od nje kao budućeg protivnika. Ovakvo stanje Hitler je hteo da ozvaniči time što će Jugoslaviju naterati da i formalno pristupi Trojnom paktu, a nadao se da će klauzulom o slobodnom prolasku trupa moći u budućnosti (nameravao je posle poraza SSSR-a) da pomogne akcije Italije koja je (po običaju) zabrljala u poslu sa Grčkom. Demonstracije i puč od 27. marta u potpunosti su promenili ovakvo stanovište i trenutno (naredbu za napad Hitler je izdao 27. uveče) je odlučeno da se Jugoslavija pokori silom. Dakle, pre tog kobnog 27. marta Nemci niti su razmišljali niti planirali da Jugoslaviju vojno poraze. Nisu za to imali ni razloga. Bambi
istorija.21 dbambi,
Odgovor na Forum.18/Srbija/4.1039/obren =>> pokvareni odnosi sa Bugarskom, ali to je druga priča. 1941. je moglo da =>> bude sasvim drugačije. => => Možda samo sebi dajemo previše na važnosti, ali mene su iz istorije => učili da je odvlačenje nemačke pažnje sa kampanje na Rusiju i kašnjenje => plana "Barbarosa" možda i odlučilo ishod Drugog svetskog rata. Neporeciva je činjenica da je " Barbarosa " prilično zakasnila sa početkom u odnosu na prvobitni plan. Međutim, balkanska kampanja je samo jedan od razloga za to. U proleće 1941. godine topljenje snega je počelo prilično kasno, pa se moralo sačekati čak do početka juna da putevi i zemljište postanu dovoljno tvrdi za kretanje oklopnih jedinica i teške tehnike. Osim toga, svi nemački saveznici koji su planirani da učestvuju u napadu (Rumunija, Mađarska, Italija i Finska) nisu uspeli da završe svoje pripreme do planiranih rokova. Uglavnom do odlaganja je došlo, a time stižemo i do jedne velike debate među istoričarima - da li je to odlaganje (15. maj - 22. jun) spasilo SSSR od poraza i time odlučilo ishod celog rata ? Različiti ljudi će različito odgovoriti na ovo pitanje, ali pravog odgovora nikad neće biti, jer bi to zadiralo u široko polje " šta bi bilo da je bilo ". Sve što možemo je da iznosimo neke sopstvene teorije i da ih onda upoređujemo sa stvarnim događajima. Uzmimo da je " Barbarosa " počela po planu i da se odvijala tačno onako kako je i bilo u stvarnosti samo vremenski pomereno za mesec dana unapred. Nemci ne bi stigli do Lenjingrada početkom septembra, već početkom avgusta, a do Moskve ne 19. oktobra, već mesec dana ranije. Zbog poznatih okolnosti sa snabdevanjem i istrošenoću jedinica koje su u stvarnosti nastupile tek u novembru, verovatno bi uspeli da zauzmu Moskvu. Pitanje koje se odmah nameće je da li bi to značilo poraz SSSR-a, odnosno da li bi Rusi nakon pada Moskve zatražili primirje ? Nekih verodostojnih dokumenata o Staljinovim namerama nema, ali po merama koje su preduzete (evakuacija stanovništva i većine vladinih službi iz grada), može se reći da je pad Moskve uziman kao realna opcija i da su postojali planovi šta da se radi u tom slučaju. Meni se čini da kapitulacija nije bila jedna od alternativa, jer objektivno gledajući ceo istočni front može se reći da su Rusi bili daleko od kritičnog stanja. Izgubljene su ogromne teritorije i milioni vojnika ali je još uvek bilo dovoljno potencijala da se uspešno vodi rat. U tom svetlu gubitak Moskve (iako psihološki vrlo težak) nije značio ništa više od gubitka bilo kojeg velikog grada. U planu " Barbarosa " je stajalo da je ratni cilj Nemaca u ratu protiv SSSR-a izbijanje njihovih snaga na liniju Arhangelsk-Kujbišev-Astrahan (Arhangelsk je luka na Severnom ledenom moru, Kujbišev grad na pola puta između Moskve i Urala, a Astrahan grad na ušću Volge u Kaspijsko more). Dostizanjem ove linije, smatrali su u Berlinu, SSSR bi potpuno izbačen iz stroja, jer bi bio lišen ogromnog dela teritorije i stanovništva, praktično svih izvora nafte, a izgubio bi i sve veće gradske i industrijske centre. Jedan pogled na kartu dovoljan je da se vidi kako je Nemcima i posle eventualnog zauzimanja Moskve predstojalo još bezmalo _hiljadu_ kilometara do pomenute linije. Već kod Moskve postali su izraženi problemi sa snabdevanjem, a može se zamisliti kako bi to bilo idući još dalje na istok. Čak i kada bi se Rusi i potisnuli do AKA linije, to bi značilo da su Nemci prešli tek _jednu petinu_ ukupne dužine SSSR-a u pravcu zapad-istok ! Počinili su grešku (kao i mnogi pre njih) potpunog neshvatanja koliko je ta zemlja ogromna. Naravno da sve to nije bilo moguće sagledati onda (barem posmatraču sa strane), ali Rusi su uspešno primenili svoju staru taktiku kupovine vremena teritorijom. Svojim vojnim potencijalom bili su jači od bilo kojeg evropskog konkurenta i jedno što im je trebalo bilo je vreme dovoljno da se te prednosti iskažu. Povlačenjem u dubinu teritorije kupovali su to vreme, a protivniku davali lažan osećaj pobedničkog entuzijazma. => Dakle, pitanje je da li bi "netalasanjem" dugoročno bolje prošli, tj. => ko nam garantuje da sada naši roditelji ne bi bili đubrivo za nemačku => pšenicu u balkanskim žitnicama pobedničkog Trećeg rajha ;) Što je morkin već rekao - naša uloga se svela na lokalno uznemiravanje nemačkih posadnih jedinica i međusobno klanje unutar zemlje. Nisam mišljenja da bi ishod WWII bio drugačiji da ustanka u Yu nije bilo. Verovatnije mi je da bismo u tom slučaju posle rata dopali pod Ruse ili zapadne saveznike ili oboje. =>> Da, napomena. Hitlerova Nemačka se niti smatrala niti je bila " najveća =>> sila u dotadašnjoj istoriji sveta ", mereno bilo kojim kriterijumom =>> (broj vojnika, naoružanje, stanovništvo ili teritorija) => => OK, ta moja konstatacija nije utemeljena na nekim relevantnim podacima, => niti sam potkovan znanjem po tom pitanju kao ti, ali jednostavno mi se => čini da u tom trenutku nije bilo države koja bi u nekom sukobu "jedan na => jedan" odnosno država protiv države, mogla da parira nacističkoj ratnoj => mašini, ili se ipak varam? Kao što se pokazalo - Rusi su mogli. Naravno, paralelno sa ratom u Rusiji Hitler je ratovao i u Severnoj Africi i imao svoje snage rasute širom Evrope, ali ja sam mišljenja da Rusi ne bi poklekli ni da se na njih sručila sva nemačka sila. Možda bi im trebalo više vremena, ali ishod bi bio isti i bio bi rezultat realnog odnosa snaga. SSSR je imao skoro tri puta više stanovnika od Nemačke, kao i nemerljivo veću teritoriju i prirodna bogatstva. Bambi
istorija.22 dbambi,
Ovo je tekst posvećen jednom od najtragičnijih događaja u celokupnoj evropskoj istoriji. HOLOKAUST Masakr evropskih Jevreja koji se dogodio 40-tih godina ovog veka predstavlja kulminaciju odnosa između Jevreja i ne-Jevreja koji se protežu u prošlost sve do nastanka hrišćanstva. Kroz celu svoju istoriju Jevreji su Evropi bili više nepoželjni no rado viđeni gosti i teško je naći evropsku zemlju bez poduže istorije antisemitizma. Sa propašću Rismskog carstva Jevreji su se našli rasuti širom njegovih nekadašnjih provincija. Posebno jake bile su jevrejske zajednice u zemljama zapadne Evrope, a među njima najbrojnija je bila ona u Španiji. Iako je sukob jevrejstva i hrišćanstva postojao od trenutka nastanka ovog drugog, svoju skoro nesmetanu egzistenciju na zapadu vekovima nakon rođenja Hrista Jevreji mogu zahvaliti vlasti muslimana na Iberijskom poluostrvu koja je potrajala sve do 13. veka i relativno sporom prodiranju hrišćanstva do najzapadnijih delova Evrope. Ipak, ovakvo stanje stvari nije potrajalo večno i u relativno kratkom periodu jevrejsko postojanje na evropskom zapadu dovedeno je skoro do kraja. Prva je bila Engleska iz koje su Jevreji proterani 1290. godine. Sledile su Francuska 1394. godine, Španija 1492. i Portugalija 1497. godine. Ova reka ljudi našla je svoje utočište na drugom kraju kontinenta, tako da su se do tada zanemarljive jevrejske zajednice na istoku naglo povećale. 1648. godine u Poljskoj je bilo oko 500 000 Jevreja i zadugo će ova zajednica biti najveća u celom jevrejskom svetu. Značajne su bile i migracije ka Rusiji, Baltičkim zemljama, Balkanu i zemljama pod turskom dominacijom. Nekako u to vreme javio se i jak antisemitizam kod pravoslavnih hrišćana, pa je praksa progona Jevreja postala uobičajena a neretko i formalno ozakonjena. U vreme francuske revolucije došlo je do emancipacije Jevreja na zapadu i ukinuta su formalna ograničenja u njihovim aktivnostima, kao što je obavezan život u za to određenim prostorima (tzv. geto). Ovu praksu sledila je i većina ostalih zemalja koje su se u to vreme nalazile pod jakim uticajem Francuske i ideja koje su iz nje dolazile. Nasuprot tome, na istoku je pritisak na Jevreje rastao. Ovde su još zadugo morali da žive u getima a pogromi (ruski izum) su bili redovna pojava. Kako se ovaj povećani antisemitizam poklopio sa masovnim migracijama evropskog stanovništva u obe Amerike, posledica je bila odlazak preko dva miliona Jevreja iz Evrope prevenstveno u SAD, a zatim u Argentinu i Kanadu. Veliki broj Jevreja otišao je i u Palestinu (tada nominalno pod turskom vlašću) kao i u Južnu Afriku. Usled tih migracija jevrejska zajednica u SAD postala je najbrojnija na svetu (nadmašivši čak i poljsku), a zbog svoje pune afirmacije u novom svetu Jevreji u Americi stekli su značajan ekonomski i politički uticaj. Krajem prošlog veka na zapadu Evrope bujao je antisemitizam i uspeo da obuhvati sve slojeve stanovništva, od visokih intelektualnih krugova do marginalnih pripadnika gradske sirotinje. Ugledni teolozi i teoretičari rasizma izvlačili su stare i iracionalne klevete protiv Jevreja (kao što je ona o njihovoj krivici za smrt Hrista ili tvrdnja da Jevreji u svojim religioznim ritualima žrtvuju decu ne-Jevreja) prikazujući njihov greh kao neiskupljiv. Da li je bilo nekog racionalnog utemeljenja za ovakav stav prema Jevrejima ? Iako je ovo jedan od najsloženijih problema evropske istorije kome su posvećena mnoge studije i istraživanja, potpun odgovor još ne postoji. Neke opšte činjenice vidljive su odmah: Religiozne razlike, pojačane hrišćanskom osudom jevrejske rase za ubistvo boga, prepoznatljive fizičke karakteristike mnogih Jevreja, njihovo lično insistiranje na religioznom i nacionalnom identitetu, pojačano njihovom raštrkanošću po svetu, posebne funkcije koje su tokom istorije obavljali u evropskim društvima, često tako nepopularne kao što je pozajmljivanje novca. Može se reći da su se iz tog spleta poluistina, propagande, verske i rasne mržnje formirali i antisemitski pogledi jednog čoveka koji je imao ogroman uticaj na sudbinu evropskih Jevreja i njihovo bitisanje na ovom kontinentu dugo skoro dve hiljade godina. Ime tog čoveka bilo je Adolf Hitler. Za rano prihvatanje antisemitizma kao svog osnovnog pogleda na svet imao je sve preduslove - rođen je u Austriji, tada izrazito katoličkoj zemlji, a pošto je još kao mladić otišao na školovanje u Beč, sve antisemitske teorije i propagandni materijali bili su mu nadohvat ruke. Beč je na početku ovog veka imao jako brojnu jevrejsku zajednicu koja je u godinama pred prvi svetski rat dostigla udeo od 10% gradskog stanovništva. Bili su vrlo zastupljeni upravo na onim položajima i funkcijama (doktori, advokati, apotekari, bankari itd) koje upadaju javnosti u oči. Tako se mržnja prema Jevrejima usadila i u um budućeg nemačkog diktatora. Ipak, postoje neki autori koji tvrde da antisemitizam kod samog Hitlera nije bio toliko jak (kao npr. kod Himlera ili Ajhmana), već ga je on sa svojom karakterističnom beskrupuloznošću upotrebio na već (za takve ideje lako prijemčivom) pripremljenom političkom tlu, kakvo je bilo nemačko u godinama nakon prvog svetskog rata. Od početaka svoje političke aktivnosti Hitler je neumorno upirao prst u Jevreje (prvo nemačke, zatim i sve ostale) kao isključive krivce za poraz Nemačke u ratu i njen bedni položaj nakon njega. Činjenicu da je nekoliko Jevreja zauzimalo istaknute položaje tokom boljševičke revolucije u Rusiji (Lav Trocki pre svih), a ta revolucija je smatrana jednim od najvećih evropskih zala, dala je Hitleru (velikom antikomunisti pored ostalog) ogroman propagandni i ideološki kapital. Uprkos ovoj zastrašujućoj praksi potrebno je ponovo se setiti da Hitler nije izmislio antisemitizam. On od hrišćanstva postoji u evropskom nasleđu, a Hitler ga je iskoristio sa nemilosrdnom temeljnošću koja je od njga stvorila posebnu vrstu antisemite. Mit o jevrejskoj zaveri da se izopači svet je hrišćanski mit koji su propagirali istaknuti hrišćanski autori još od nastanka njihove religije pa sve do našeg veka i isti autori su odgovorni za gnusna klevetanja karaktera i religiozne prakse Jevreja koja su Hitler i drugi savremeni antisemiti mogli da uoče i prihvate. Logična posledica nacističke ideologije bio je pokušaj da se istrebe čitavi narodi. Stepen u kojem je to izvedeno bio je opet posledica vojnih osvajanja kojma su milioni Jevreja i drugih nepoželjnih naroda potpali pod nemačku vlast i besomučne propagande koja je na hiljade Nemaca toliko preobrazila da su bili sposobni na najsvirepije gadosti. Ono čime se objašnjavala potreba za istrebljenjem bio je zahtev za čistotom arijevkse rase. Iako cilj nije nužno uključivao masovna istrebljenja, nužno je bilo sprečiti svaki kontakt arijevaca i nearijvaca. U početku su u ovu svrhu donošeni dekreti i zakoni kojima su Jevrejima oduzeta građanska prava, lišavani su imovine, fizički maltretrirani i na kraju, ubijani. Međutim, bilo je jasno da se samo zakonima te vrste Jevrejstvo ne može trajno i pouzdano udaljiti iz života arijevaca. 1935. godine doneseni su čuveni Nirnberški zakoni kojima nisu samo zabranjeni brakovi i preljuba, nego i najpovršniji fizički kontakt između Jevreja i ne-Jevreja. Iz javnosti su uklonjeni svi jevrejski intelektualci, a spaljivana su dela istaknutih umetnika Jevreja. Tako je npr. ispod čuvene pesme nemačkog Jevrejina Hajnriha Hajnea " Lorelajn " stavljeno " autor nepoznat ". Bilo je zabranjeno bilo kakvo javno izvođenje dela kompozitora Feliksa Mendelsona a dela drugih umetnika su spaljivana na javnim mestima. Zapanjujuće, mali broj nemačkih Jevreja (a zanemarljiv onih izvan Nemačke) je ovo shvatao kao uvod u nešto mnogo gore. Do 1938. godine progoni su postajali sve ozbiljniji i u novembru te godine mladi 17-ogodišnji Jevrejin Heršel Grincpan odlučio je da skrene pažnju nezainteresovanom svetu jednim očajničkim delom. Ubio je nemačkog diplomatu u pariskoj ambasadi Ernsta fon Rata (pogrešno verujući da je on ambasador). Za odmazdu je izvršen pogrom koji su nacisti imali vremena da pripreme, jer je fon Rat umirao u bolnici nekoliko dana. U nekoliko velikih gradova skrenut je saobraćaj u odabranim rejonima, prekinute se telefonske linije Jevreja i u dva sata izjutra 9.novembra, počelo je ono šte je kasnije opisano kao Kristalna noć (Kristallnacht). Organizovano odredi Nemaca uništili su 200 sinagoga i drugih jevrejskih zgrada, ubili sedamdeset Jevreja u koncentracionom logoru Buhenvald i uhapsili 20 000 pripadnika ove verske zajednice. Polomnjeno je toliko stakla na kućama i izlozima da je po tome ceo događaj i dobio ime. Pored toga, jevrejska zajednica je kolektivno bila osuđena da isplati 25 miliona maraka za popravke uništene imovine, kao i posebnu kaznu od milijardu maraka, što ih je u potpunosti lišilo svih materijalnih dobara koja još nisu bila oduzeta. Jevreji su izbačeni iz bolnica, staračkih domova i škola, a zabrenjan im je pristup na javna mesta. Raspravljalo se čak o predlogu (koji nije prihvaćen) da im se oduzmu vozačke dozvole. Nijedna strana vlada nije uložila protest. Kristalna noć kao da je osvestila Jevreje u Nemačkoj i od tog trenutka počinje masovnije iseljavanje koje su nacisti žustro podsticali, a strane vlade nerado primale. Bilo je vrlo malo zemalja koje su dozvoljavale useljavanje Jevreja, a i one koje jesu činile su to pomoću vrlo škrtih kvota. Iako se smanjivanjem broja Jevreja u Nemačkoj smanjivao i problem za naciste, osvajanjem Austrije a zatim Češke i Slovačke, Jevrejska populacija je ponovo bila ista - oko 350 000. Osvajanje Poljske udesetostručilo je ovaj broj. Upravo to osvajanje Poljske, osim što je pod Hitlerovu vlast donelo toliko novih potencijalnih žrtava, trasiralo je i sudbinu ostalih evropskih Jevreja koji su već bili, ili će uskoro biti na dohvatu moćne nemačke ruke. Naime, u godinama pred rat u Nemačkoj su vođene vrlo ozbiljne polemike o najefikasnijem načinu da se sama Nemačka, a zatim i teritorije na koje je u budućnoti pretendovala, učine čistim od Jevreja. Među mnogim idejama koje su kolale tih dana bila je ona da se svi evropski jevreji do kojih se bude moglo doći isele iz Evrope na neko pusto i udaljeno ostrvo. Iako je plan bio nezamisliv pre rata, iznenada je dobio na važnosti kada je Nemačka porazila Francusku u leto 1940. godine. Jedna od francuskih kolonija bio je i Madagaskar, ostrvo za koje se u Berlinu mislilo da ima sve potrebne preduslove. Početkom 1941. godine shvatilo se da " plan Madagaskar " nije moguće provesti, kako zbog otpora vlade u Višiju, tako i zbog fizičke nemogućnosti transporta tolikog broja ljudi na tako veliku udaljenost kroz ratnu zonu. Nekako u istom trenutku Nemci su se dosetili da novoosvojene teritorije na istoku nude prostor dovoljno velik da se na njemu mogu smestiti svi Jevreji i da tamo mogu sačekati svoju neizvesnu sudbinu. Kao najbolji način za sačekivanje te sudbine usvojen je sistem koncentracionih logora. Iako koncentracioni logor nije nemački izum (prvi su ga koristili Britanci tokom Burskog rata, a široko se primenjivao u Evropi i tokom prvog svetskog rata), oni su ga usvojili i proširili mu primenu. Ako je koncentracioni logor originalno bio zamišljen kao mesto gde se drže veće grupe ljudi protiv njihove volje i to obično neprijateljsko civilno stanovništvo, Nemci su otišli korak dalje i u logore slali sve one koji su im bili mrski po definiciji. Jevreje pre svega. Odmah po padu Poljske na njenoj teritoriji osnovano je nekoliko logora u koje je planirano da se smesti celokupna populacija Jevreja iz Poljske i Nemačke. Neposredno pre napada na Sovjetski Savez odlučeno je da se u rešavanju jevrejskog probema napuste svi sporedni planovi i da se snage koncentrišu samo na jedan - ubijanje svih evropskih Jevreja. U tu svrhu odmah iza nadirućih nemačkih armija na teritoriju SSSR-a ušle su specijalne jedinice za istrebljenje (poznate i kao Einsatzgruppen) kojih je u početku bilo četiri i koje su brojale 400 - 800 ljudi. Zadatak ovih ljudi je da bio da podstiču antisemitska osećanja lokalnog stanovništva (koja su bila vrlo izražena) i tako deo tereta istrebljenja prebace i na njih. Osim toga, zadatak im je bio i da sami pobiju što više nepoželjnih. U najvećoj od takvih akcija ubijeno je 33 000 kijevskih Jevreja u jesen 1941. godine. Njihova tela zakopana su na mestu poznatom kao Babi Jar koje je kasnije postalo masovna grobnica sa čak 100 000 tela. Iako je učinak ovakvih egzekucija širom okupiranih delova SSSR-a bio strašan (procene govore o dva miliona ljudi) planeri holokausta shvatili su da će morati da nađu neki efikasniji metod uklanjanja tolikog broja ljudi. Tako je rođen logor smrti. Formalna odluka o početku sistematskog ubijanja u koncentracionim logorima doneta je u januaru 1942. godine na sastanku nacističkih glavešina u jednom berlinskom predgrađu. Odmah se pristupilo gradnji logora čija je jedina svrha bila da ubiju što više svojih zatočenika. Ukupno je, pod nemačkom kontrolom, postojalo šest logora smrti i svi su se nalazili u Poljskoj. Najveći od njih bio je Aušvic koji je prvi podignut u blizini Krakova, a sledili su Treblinka, Majdanek, Sobibor, Belzek i Čelmno. Ovi logori razlikovali su se po veličini, tehnikama ubijanja i ukupnom učinku. Prvi su na redu bili poljski jevreji, naprosto zato što su bili u blizini. Većina ih je deportovana u logore tokom 1942. i 1943. godine. Vrlo mali broj poljskih Jevreja je preživeo rat u oni su činili polovinu ukupnog gubitka stanovništva koje je Poljska imala tokom celog rata. Čak je i u samoj Nemačkoj procenat preživelih bio nešto veći - oko 10%. Naime, uprkos tome što je u Nemačkoj progon bio najtemeljitiji, preko 30 000 nemačkih Jevreja je preživelo holokaust, preobraćenjem u hrišćanstvo, stupanjem u brak sa ne-Jevrejima skrivajući se ili na neki drugi način. Težina položaja Jevreja tokom rata razlikovala se od zemlje do zemlje. Od 100 000 francuskih Jevreja nacisiti su uspeli da ubiju otprilike jednu četvrtinu (zanimljivo je primetiti da je i u Francuskoj antisemitizam bio vrlo jak i da je veliki broj Francuza smatrao nemačke metode sasvim prihvatljivim, ali ovako mali učinak u procesu genocida mogao bi se objasniti netrpeljivošću i rivalstvom između odgovarajućih nemačkih i francuskih resora, kao i tradicionalnom podmitiljivošću francuskih činovnika). U malim zemljama kao što su Holandija i Belgija, Nemci su imali znatno više uspeha i smatra se da su uništili tri četvrtine predratnog broja tamošnjih Jevreja. Španija je odbila da Nemcima isporuči svoje Jevreje, a isto je činila i Italija sve dok Nemci 1943. godine nisu okupirali veći deo poluostrva. U Rumuniji je pobijeno dve trećine od predratnih 750 000 Jevreja, a rumunska vlada je dala aktivan doprinos. Slično je bilo i u Jugoslaviji, gde je populacija Jevreja desetkovana (iz Srbije su transportovani u logore smrti, a u Hrvatskoj ubijani odmah). Završni udarac usledio je nakon rata kada je većina preživelih otišla u Izrael zahvaljujući blagonaklonom stavu novih vlasti u zemlji. Osim toga skoro je uništena jevrejska zajednica u Grčkoj koju je činilo 75 000 ljudi (posebno je na udaru bio Solun). U Mađarskoj je situacija za Jevreje bila vrlo povoljna sve do 1944. godine jer je režim admirala Hortija odbijao da Nemcima isporučuje mađarske Jevreje. Kada su Nemci okupirali Mađarsku 1944. godine pred nadirućim ruskim armijama, za svega par meseci uspeli su da broj Jevreja u Mađarskoj svedu sa 800 000 na svega 100 000. Mađarski Jevreji su uglavnom ubijani u Aušvicu. Aušvic je bio logorski kompleks koji je uključivao mnogobrojne fabrike i gradilišta. Iako je nekolicina od njih imala nesumnjiv ekonomski značaj, veći deo je bio namenjen cilju da tokom njihove izgradnje i eksploatacije umre što više ljudi. Poseban odeljak logora činili su objekti i postrojenja za masovno ubijanje (tzv. logor Aušvic-Birkenau). Od 1942. godine za ovu svrhu su korišćene posebne gasne komore sa vodonik-cijanidom (ciklon B) kao otrovnim gasom. Broj žrtava ovog logora je nemoguće tačno utvrditi, a procene se kreću od 1 do 4 miliona ljudi. U Aušvicu su osim toga prvo podignuta i postrojenja za masovnu kremaciju leševa. Zanimljivost vezana za ovaj logor je i ta da je posle rata uhvaćen njegov komandant koji je svedočio o svemu što se u logoru dešavalo. Drugi po veličini bio je logor Belzek gde je u komorama sa ugljen-monoksidom ubijeno preko 600 000 ljudi, uglavnom Jevreja iz Galicije. Logor Čelmno bio je najmanji, a za ubijanje je koristio specijalne kamione koji su izduvne gasove iz motora sprovodili u prostor sa zatočenicima. Učinak ovog logora bio je ubijenih 150 000 ljudskih bića. Što se rat više bližio kraju, a ruske armije Poljskoj, preživeli logoraši brže su ubijani gasom, smrtonosnim inekcijama ili teškim radom. U oktobru 1944. godine izdato je naređenje da se prekine sa ubijanjima, ali je ipak svega dva ili tri odsto uhvaćenih Jevreja preživelo. Broj mrtvih je neizračunljiv i kreće se između četiri i šest miliona ubijenih metodoama koje su bez presedana u istoriji po svojoj svireposti. Ubijeno je i preko 200 000 Roma, a ubijani su i ostali uključujući i Nemce zbog kojih su koncentracioni logori prvobitno i bili osnovani. U logorima u Nemačkoj, tokom rata umrlo je preko pola miliona ljudi. Na kraju, vredelo bi se zapitati da li su nacisti postigli svoj cilj, odnosno da li su evropski Jevreji prestali da postoje ? Odgovor je jasan i glasi da nisu jer je od procenjenih 10-11 miliona predratnih Jevreja u Evropi preživela otprilike polovina, a najveća pojedinačna zajednica nastavila je da egzistira u SSSR-u. Ipak, ljudski gubici su nenadoknadivi i istorija je zauvek i kobno izmenjena. Iako su pre rata evropski Jevreji dominirali sveukupnim jevrejskim svetom, zbog strašnih događaja za vreme holokausta njihov uticaj je smanjen, a dalje opadanje usledilo je nakon podele Evrope na blokove pri čemu su oni u istočnoj Evropi praktično bili odsečeni od sveta. Svoj doprinos ovoj eroziji dalo je i masovno iseljavanje u Izrael nakon rata. Jevreji u Americi su preuzeli primat, kako zbog svoje ekonomske moći tako i zbog činjenice da je veliki broj uglednih Jevreja iz Evrope izbegao u godinama pred rat u Ameriku (najpoznatiji od njih bio je Albert Ajnštajn). Upravo ova zajednica će materijalno i moralno poduprti projekat stvaranja jevrejske države (ideja je potekla iz Evrope) i tako omogućiti da se rasuti i ojađeni širom sveta konačno vrate u obećanu zemlju. Bambi
istorija.23 dbambi,
U ovoj poruci je odlomak iz knjige H. Vouka " Rat i sjećanja " u kome se opisuje postupak sa jednom grupm Jevreja po njihovom prispeću u Aušvic. Glavni lik je Aaron Jastrow, poznati američki pisac jevrejskog porekla (inače je rođen u Poljskoj), koga je rat igrom slučaja zatekao na odmoru u Italiji. Tragičan niz događaja onemogućio je njega i njegovu nećaku Natalie da napuste Evropu, a nakon hapšenja u Francuskoj od strane SS-a upućeni su u logor Terezin u Češkoj (Terezienstadt kako su ga zvali Nemci). Terezin je bio tzv. " logor za pokazivanje ", jer su u njemu uslovi života za Jevreje bili naizgled normalni. Ova predstava se izvodila za povremene misije crvenog krsta, a u stvarnosti je Terezin bio tranziti i sabirni logor iz koga su Jevreji upućivani put Aušvica i drugih logora u Poljskoj. Tokom svog dvogodišnjeg boravka u Terezinu Aaron je dobio izvesne povlastice koje su olakšavale život, te je zbog toga spadao u grupu tzv. " prominente ". Transport za Aušvic usledio je u kasnu jesen 1944. godine. Na neizvesni put Aarone je poneo malu vrećicu sa dijamantima koja se pominje u ovom odlomku, a koju je čuvao tokom godina zatočeništva. Roman " Rat i sjećanja " kod nas je svojevremeno izdala jedna izdavačka kuća iz Hrvatske, pa je tekst stoga napisan u zapadnoj varijanti srpsko-hrvatskog jezika. ************************ Tek kada je sišao na rampu u Birkenauu Aaron je postao svjestan čega je bio pošteđen. Stojeći u zbijenoj skupini prominenata iza reflektora promatrao je iz daljine iskrcavanje - panično iskakanje, padanje, ludo komešanje, ošišane zatvorenike u prugastim odijelima, koji su iz vagona nemarno izbacivali leševe i prtljag, duge redove leševa na platformi, osobito dugi odvojeni red mrtve djece koju su zatvorenici u prugastim odijelima izbacivali kao piljevinom napunjene lutke. Pokušao je da na osvijetljenoj platformi pogledom pronađe Natalie. Jednom ili dva puta mu se učinilo da ju je ugledao, ali iz vagona za stoku istjerano je više od dvije tisuće ljudi. Potpuno su ispunili dugu platformu i tjerani psovkama i udarcima postupno se postrojavali u redove po pet. Muškarci su postrojavani odvojeno od žena i djece. U toj uskomešanoj gomili ljudi oborenih glava bilo je veoma teško nekoga prepoznati. Nakon bučnog i nasilnog izbacivanja Židova iz vlaka gužva na platformi ubrzo je prestala; scena je nekako podsjetila Jastrowa na noć kada se s porodicom iskrcao s poljskog broda na otoku Ellis i stajao u dugoj koloni siromašnih židovskih doseljenika. I tada su se oko kolone pod reflektorima motali uniformirani stražari, izvikujući zapovijedi. Došljaci, bespomoćni i zbunjeni dolaskom na nepoznatno mjesto, stajali su čekajući da se nešto dogodi. Međutim, na otoku Ellis nije bilo pasa, mitraljeza i redova mrtvih. I zaista se nešto događlo. Započelo je prebrojavanje živih i umrlih; trebalo je provjeriti da li je doputovalo onoliko zatvorenika koliko ih je otputovalo. Komanda SS plaćala je državnim željeznicama za svakog zatvorenika prijevoz po tarifi za grupna turistička putovanja i računi su se morali slagati. Muškarci i žene, odvojeni stajali su postrojenji po pet u dva dugačka reda duž cijele platforme. Ošišani zatvorenici u međuvremenu su ispraznili vagone i složili sav prtljag na platformi. Bile su ga čitave gomile. Stvari su izgledale kao prosjačka imovina, ali Jastrow je naslućivao kakva se sva bogatstva tu kriju. Židovi su pronalazili upravo fantastične načine da ponesu sa sobom ostatke onoga što su u životu stekli i sve je to bilo sakriveno u tim gomilama bijednih zavežljaja ili u njihovoj odjeći. Znajući što ga čeka, Aaron je ostavio remen s ušivenim novcem u zidu Theresienstadtu zajendo s rukopisom " Putovanje jednog Židova ". Neka onaj tko nađe rukopis nađe i novac i samo neka to ne bude Nijemac! Berelov opis pljačkanja ubijenih u Auschwitzu omogućio je Aaronu Jastrowu da polako počne shvaćati ciljeve tog ludog masakra. Umorstvo radi pljačke bilo je opasnost kojoj su Židovi bili oduvijek izloženi, jedina novost koju je donio nacional-socijalizam bilo je pretvaranje tog postupka u organizirani industrijski proces. E pa, Nijemci ga mogu ubiti ali ga neće opljačkati. Red žena konačno se pokrenuo. Jastrow je sada imao priliku da vlastitim očima promatra proces što ga je Berel opisao. Esesovci su dijelili žene u dvije kolone. Konačnu odluku donosio je jedan visok, mršav oficir kratkim pokretom ruke, lijevo ili desno. Sve se odvijalo mirno, kao neki uobijčajni službeni postupak. Glasovi Nijemaca, povremeni lavež pasa i šištanje pare iz lokomotive, to je bilo sve što se čulo. Stajao je u sjeni s grupom prominenata i promatrao što se događa. Očito, bili su isključeni iz procesa selekcije. Njihov prtljag bio je, zasad, još u vagonu. Je li moguće da su optimisti ipak bili u pravu ? Tu šačicu odabranih Židova čuvali su jedan stražar i jedan oficir SS, sasvim obični mladi Nijemci koji, da nisu na sebi imali zastrašujuće uniforme, ne bi izgledali nimalo opasno. Stražar, nizak čovjek s naočalima bez okvira izgledao je dobroćudno čak i s automatom u rukama. Činilo se da im je njihova uloga u toj rutinskoj proceduri dosadna. Oficir je prominentima oštro zabranio da razgovaraju, i to je bilo sve. Zaklanjajući oči od blještave svjetlosti reflektora Aaron Jastrow je uporno gledao duž parona ne bi li ugldao Natalie. Namjeravao je, ako je ugleda, da ponovo uzme svoj život u ruke i upozori oficire da je to njegova nećakinja koja posjeduje američki pasoš. Neće mu trebati više od trideset sekundi da to izgovori. Ako ga esesovac zbog toga udari ili ustrijeli, pa dobro. Može se, uostalom, dogoditi da se Nijemac zainteresira za nju. Ali, nije ju mogao vidjeti, iako je znao da je negdje u toj gomili. Bila je previše snažna da bi se razboljela ili umrla u vlaku. Sigurno nije u tankoj koloni žena koja odlazi lijevo. Među njima bi je prepoznao. Mogla bi biti u većoj skupini žena upućenih desno, od kojih mnoge vode ili nose djecu, ili u dugom redu onih koje čekaju selekciju. Žene upućene desno prolaze polako pored prominenata, ukočenih, uplašenih lica. Poluslijep, od bljeska reflekotora, Jastrow među njima nije mogao otkriti Natalie, ukoliko je bila tu. Djeca su išla poslušno držeći se za ruke i suknje svojih majki. Neke majke su nosile zaspalu djecu, jer je već bila prošla ponoć; pun mjesec plovio visoko na nebu iznad mlazeva svjetlosti. Kolona je prošla. Dva zatvorenika u prugastim odijelima ušla su u vagon za esesovce i izbacila prtljag privilegiranih Židova. " A sad, pažnja ! " rekao je oficir esesovac, obraćajući se prominentima. " Poći ćete zajedno s ovima na dezinfekciju. ". Rekao je to sasvim ležerno ali pokret kojim je pokazao na žene što su se udaljavale bio je odsječan i nije dopuštao prigovor. Zbunjeni, prominenti su gledali jedni u druge i svoj izbačeni prtljag. " Naprijed, marš ! " naredio je oficir strožim glasom. " Za njima ! ". Stražar je automatom dao znak muškarcima da krenu. Berlinski pravnik je istupio i rekao drhtavim, pokornim glasom: " Herr Untersturmführer, vaša milosti, da ne činite slučajno ozbiljnu grešku ? Mi smo Prominente, i ... ". Oficir je s dva prsta dao znak stražaru i ovaj je kundakom automata udario advokata u lice. Pao je na zemlju, stenjući, obliven krvlju. " Podignite ga ! " zapovijedio oficir ostalima, " i vodite ga sa sobom. ". Tako je Aaron konačno dobio odgovor. Neizvjesnosti više nije bilo, umrijet će. Umrijet će vrlo brzo, možda za nekoliko minuta. Bilo je to veoma neobično saznanje - užasno, paralizirajuće, a ipak je na neki tužan način donosilo i olakšanje. Posljedni put vidi mjesec, stvari kao što su vagoni, žene, djecu, Nijemce u uniformi. Ta pomisao ga je iznendila, ali ne previše. Na to je zapravo bio spreman kada je pošao iz Theresienstadta. Pomogao je ostalima da podignu šefa Transportnog odjela, čija su usta bila pretvorena u krvavu masu ali u čije je izbezumljene oči bilo još teže pogledati. Jastrow se posljednji put okrenuo i pogledao prema osvijetljenoj platformi na kojoj su još stajali dugi redovi; selekcija još nije obavljena. Hoće li ikada saznati što se dogodilo s Natalie ? Dugo su hodali kroz hladnu noć, po mjesečini; nitko nije rekao ni riječi, čulo se samo pucketanje smrznutog blata pod nogama i jecanje sanjive djece. Kolona je stigla do brižljivo održavanog travnjaka, blistavo zelenog pod svjetlošću snažnih reflektora ispred dugačke niske zgrade bez prozora, sagrađene od tamnocrvene opeke, s visokim četvrtastim dimnjacima iz kojih je izbijao lelujav plamen. Izvana promatrana, mogla je to biti pekara ili perionica. Ošišani zatvorenici, poveli su kolonu niz široko betonsko štepenište i dalje kroz polumračni hodnik u veliku prostoriju dobro osvijetljenu golim sijalicama, koja je podsjećala na svlačionicu na nekoj plaži jer su duž zidova i oko stupova usredini bili postavljene klupe a iznad njih kuke za vješanje odjeće. Na stupu, okrenut prema ulazu, visio je natpis na nekoliko jezika među kojima, i to na prvom mjestu bio jidiš. Na tabli je pisalo; SVUCITE SE OVDJE PRIJE KUPANJA ODJEĆU SLOŽITE UREDNO ZAPAMTITE GDJE STE JE OSTAVILI Muškarci i žene morali su se svući u istoj prostoriji, što je bilo neugodno. Zatvorenici u prugastim odijelima odveli su prominente u jedan kut i, na Aaronovo iznenađenje, počeli pomagati ženama da svuku djecu, ćaskajući i ispričavajući se. Takava su pravila u ovom logoru, govorili su. Kupanje ne traje dugo. Najvažnije je ne gubiti vrijeme, uredno složiti odjeću i slušati zapovijedi. Aaron Jastrow je za kratko vrijeme sjedio gol na klupi od grubo tesanih daska, mrmljajući psalme, s bosim nogama na ledenom betonu. Čovjek ne smije moliti gol ni izgovarati božje ime nepokrivene glave, ali ovo je bio " shat hadhak ", trenutak krajnje potrebe, kada taj zakon gubi važnost. Primijetio je da među ženama ima mladih i privlačnih za oko; njihova zategnuta koža bila je ružičasta pod jakim svjetlom kao put Rubensovih aktova. Naravno, tijela većine ljudi u prostoriji bila su oronula, mršava i naborana, s opuštenim stomacima i grudima. Djeca su bila mršava i izgledala su kao očupane kokoši. U svlačionicu je stigla još jedna skupina žena, a iza njih veća skupina muškaraca. Nije mogao vidjeti je li među njima Natalie, vladala je prevelika gužva. Pali su mu u oči čudni prizori, kratki susreti golih žena s njihovim obučenim muževima. Čuo je vesele uzvike, vidio zagrljaje, očeve kako privijaju uza se golu decu. Ali, ošišani zatovrenici su brzo intervenirali. Imat će dovoljno vremena kasnije ! Treba požuriti sa svlačenjem. Izvana su doprla oštra ali smirene naređena na njemačkom. " Pažnja ! Samo muškarci ! Krenite prema tuševima, dvojica po dvojica ! " Zatvorenici u prugastim odijelima izveli su muškarce iz svlačionice. Kolona golih muškaraca koja je išla otkrivenih spolnih organa u busenju dlaka izgledala bi kao prizor iz javnog kupatial kada se među njima ne bi motale čudne spodobe ošišanih glava, u prugastim pidžamama, i da ih nije promatrala gomila golih žena i djece, dovikujući im pozdrave. Neke žene su plakale. Neke su se, primijetio je Aaron suzdržavale da ne vrisnu, rukama pritiskujući usta. Možda se plaše batina ili ne žele uznemiriti djecu, pomislio je. U hodniku je bilo hladno, možda ne naoružanim esesovcima koji su stajali duž zidova, ali golom Aaronu i muškarcima koji su išli s njim sigurno. Misli su mu ostale dovoljno bistre da primijeti kako je varka izgubila na uvjerljivosti. Čemu taj kordon naoružanih ljudi, u uniformama i čizmama ? Da čuvaju grupicu Židova koja odlazi na kupanje ? Lica eseovaca bila su obična njemačka lica, uglavnom mlada. Bili su to ljudi kakve je čovjek mogao vidjeti na Kurfürstendammu kako nedjeljom šetaju sa svojim djevojkama. Ali, sad su stajali neugodno namršteni, kao policajci koji motre na nemirnu gomilu i svakog časa očekuju provalu nasilja. Međutim, goli Židovi, mladi i stari, išli su, sasvim mirno. Nije bilo ni traga nekom nasilju. Odveli su ih u dugačku usku prostoriju s podom i zidovima od golog betona, dovoljno veliku da bi moga poslužiti kao kazalište samo kad strop sa stotinama glava tuševa ne bi bio prenizak i kada redovi stupova u sredini ne bi smetali. Na zidovima i stupovima, neki su bili od betona a neki od perforiranog čeličnog lima, nalazile su se police a na njima komadi žutog sapuna. I ta prostorija bila je neugodno blještavo osvijetljena golima žaruljama na stropu. Svijest Aarona Jastrowa registrirala je sve to dok je odsutan i pomiren sa sudbinom mrmljao psalme na hebrejskom sve dok fizička nelagodnost nije nadvladala tu s naporom kontroliranu predanost vjeri. Zatvorenici u prugastim odijelima gurali su muškarce sve dublje i dublje u prostoriju. " Zbijte se ! Načinite prostora drugima ! Muškarci u dno prostorije ! ". Ostao je stisnut vlažnim i ljepljivim tijelima muškaraca viših od njega što je za Aarona Jastrowa, čovjeka naviknutog da mu ugađaju, bio gotovo neizdržljiv osjećaj. Osjećao na koži dodire mekanih spolnih organa muškaraca oko njega. U prostoriju su ulazile žene ali ih nije mogao vidjeti, samo čuti. Nije vidio ništa osim golih tijela stisnutih oko njega. Djeca su jecala, neke žene su plakale, povremeni krici prekidali su oštre zapovijedi na njemačkom. Čuli su se i glasovi žena koje su umirivale djecu ili dozivale svoje muževe. Sve veća gužva i stiska dovodile su Jastrowa u stanje panike. Nikako se nije mogao savladati. Uvijek je osjećao strah od gomile, plašio se da će umrijeti izgažen ili da će se ugušiti. Nije se mogao ni pomaknuti, nije vidio ništa nije mogao disati, stajao je pritisnut sa svih strana golim, nepoznatim ljudima, udisao isparenja gimnastičke dvorane, pribijen uz hladni perforirani metalni stup direktno ispod žarulje koja mu je sijala ravno u oči jer mu je netko gurnu lakat pod bradu i grubo ga prisilio da podigne glavu. Svjetla su se iznanada ugasila. U prostoriji je zavladao mrkli mrak. Sa suprotnog kraja dopro je tresak teških vrata, a onda se čulo samo škripanje zavrtnjeva kojima su vrata zabravljena i pritegnuta. Prostoriju je ispunilo uplašeno ječanja, a onda su počeli odzvanjati jezivi vrisci i uzvici: " Plin ! Plin ! Ubijaju nas ! Oh, bože, smiluj se ! Plin ! " Aaron je osjetio prodoran, žestok miris plina, miris sredstva za dezinfekciju ali neusporedivo jači. Dopirao je iz perforiranog stupa. Kad ga je prvi put udahnuo osjetio je kako ga peče u grlu i probija mu pluća kao usijani mač. Cijelo tijelo mu je zadrhtalo a onda se počelo grčiti. Pokušavao se odmaknuti od stupa, ali uzalud. Naokolo je vladao mrak, kaos, užas. Promrmljao je samrtnu ispovijed, ili je barem pokušao jer su mu se pluća stezala a tkivo u ustima počelo natjecati, uz strahovit bol, onemoguća- vajući mu da diše; " Gospod je moj bog, blagoslovljeno bilo ime njegovo navijeke. Čuj me, o Izraele, Gospod naš je jedini bog. " Srušio se na betonski pod, a tijela su grčeći se počela padati preko njega jer je bio jedan od prvih među odraslima koji je pao. Pao je na leđa snažno udarivši glavom. Gola tijela pritisnula su mu glavu i tijelo, umirivši njegovo grčenje. Nije se mogao ni pokrenuti. Aaron Jastrow nije umro od plina. Veoma mala količina kemikalije je ušla u njegov organizam. Umro je gotovo odmah, ugušen težinom umirućih ljudi. Mogao se smatrati sretnim, jer umiranje od plina može trajati veoma dugo. Nijemci su za obavljanje procesa odredili vrijeme od pola sata. Kad su zatvorenici u prugastim odijelima počeli izvlačiti zamršenu mrtvu masu, more ukrućenih, golih ljudskih tijela, i otkrili ga njegovo lice bilo je manje izobličeno nego lice drugih iako na mrtvo staračko tijelo među tisućama drugih nitko nije obratio pažnju. Pripadnici Sonderkommando u gumenim rukavicama odvukli su leš Aarona Jastrowa na stol u mrtvačnici gdje su mu kliještima iščupali zlatne zube i bacili u za to pripremljenu kantu. Taj proces obavljan je masovno, širom cijele mrtvačnice, istodobno s pretraživanjem tjelesnih otvora i odsijecanjem ženske kose. Zatim su ga bacili na platformu krana kojim su leševi kao na tekućoj traci prebacivani u ložionicu gdje su pripadnici Sonderkommando vrijedno radili ispred redova peći. Njegov leš položen na željeznu rešetku zajedno s dva dječja leša zato što je bio tako sitan, ubačen je u peć. Za njim su se zatvorila željezna vrata s prozorčićem od vatrostalnog stakla. Leševi su se brzo naduli i eksplodirali a komadi su izgorjeli u plamenu kao ugljen. Njegov pepeo je tek idućeg dana odvučen do Visle u velikom kamionu do vrha natovarenom ljudskim pepelom i ostacima kostiju, i bačen u rijeku. I tako su rastureni atomi Aarona Jastrowa zaplovili rijekom pored gradića Medzice, duž obala na kojima se igrao kao dječak i dalje kroz cijelu Poljsku, do Varšave i Baltičkog mora. Dijamanti koje je progutao na putu za plinsku komoru možda su izgorjeli, jer dijamanti gore, a možda leže negdje na dnu Visle. Bili su to veoma skupocjeni dijamanti koje je čuvao za krajnju potrebu i koje je namjeravao u vlaku doturiti Natalie. Razdvojili su ih tako naglo da to nije stigao učiniti, ali oni nisu pali u ruke Nijemcima. ************************ Bambi
istorija.24 stex,
Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje? Stex
istorija.25 dbambi,
=> Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje? ?? Bambi
istorija.26 stex,
=> Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje? ?? Mislim da si me pogresno razumeo. Ne mislim da je strava to sto su ih ubijali, nego me interesuje malo vise o mucenju. Na primer sta su im radili po logorima ili sta im je radio Jozef Mengele i sl. Stex
istorija.27 dzim,
> Ovo je tekst posvecen jednom od najtragicnijih dogadaja u > celokupnoj evropskoj istoriji. > > HOLOKAUST Svaka chast!
istorija.28 dbambi,
=>=> Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje? => ?? => Mislim da si me pogresno razumeo. Ne mislim da je strava to => sto su ih ubijali, nego me interesuje malo vise o mucenju. => Na primer sta su im radili po logorima ili sta im je radio Jozef => Mengele Trenutno nemam ništa o tome konkretno, ali nešto više o temi Holokausta možeš pronaći u mojoj poruci 3.133 u prethodnom tomu ove konferencije (civ.10) Bambi
istorija.29 mcar,
Kako se moze objasniti poplava rasne i nacionalne mrznje bas u 20. veku. Vecina genocida izvrsena je u 20. veku. U ranijim vremenima vojskovodje su se zadovoljavale da pokore i podjarme porazeni narod. Od porobljenog naroda se mogu izvuci finansijske koristi. U danasnje vreme nacionalna cistota je iz meni nepoznatih razloga mnogo vaznija. MC
istorija.31 morkin,
> Kako se moze objasniti poplava rasne i nacionalne mrznje bas u 20. > veku. Vecina genocida izvrsena je u 20. veku. U ranijim vremenima > vojskovodje su se zadovoljavale da pokore i podjarme porazeni narod. > Od porobljenog naroda se mogu izvuci finansijske koristi. U danasnje > vreme nacionalna cistota je iz meni nepoznatih razloga mnogo > vaznija. Nacionalna čistota i pitanje nacije je maska kojom se služe ljudi koji žele da proture svoje ciljeve kao ciljeve nacije. Efikasnost genocida je porasla, kao što je porasla efikasnost ljudskog rada u svim drugim oblastima. Pojava etničkog čišćenja je, može se reći, poslednje dostignuće modernih ratova koji za cilj imaju osvajački karakter. Sa pravom se došlo do zaključka da se ne može držati pod kontrolom (ili je ta kontrola preskupa) neprijateljski raspoloženo lokalno stanovništvo. Odatle, jedini lek je to stanovništvo proterati.
istorija.32 dbambi,
=> Kako se moze objasniti poplava rasne i nacionalne mrznje bas u 20. veku. => Vecina genocida izvrsena je u 20. veku. U ranijim vremenima vojskovodje su => se zadovoljavale da pokore i podjarme porazeni narod. Od porobljenog => naroda se mogu izvuci finansijske koristi. U danasnje vreme nacionalna => cistota je iz meni nepoznatih razloga mnogo vaznija. Stvar se povezuje sa procesom formiranja nacija i nacionalnih država koji se kod pojedinih naroda odigrao pre dva ili tri veka, kod nekih početkom ovog, a kod nekih tek sad. Nasuprot ovim poslednjim, neke zemlje i društva su već stigli do nadnacionalnih faza razvoja. Iako je država vrlo stara društvena institucija, tek je njena transormacija u svoju nacionalnu podvrstu stvorila ono što danas nazivamo tim imenom. Primer Rimskog carstva je ilustrativan. Činile su ga zemlje i narodi potpuno različiti po poreklu tradiciji ili jeziku, ali je ipak opstalo vekovima, jer je imalo vrlo dobar tzv. " društveni ugovor ", koji po nepisanim pravilima definiše šta država nudi svojim stanovnicima i šta su oni obavezni da daju njoj. Rim je nudio tada najveće otvoreno tržište na svetu, vojnu sigurnost za trgovačke komunikacije i stabilnost prilika unutar zemlje. Raspad Rima nije doneo njegovu podelu na teritorije koje bi držale etničke grupe već je podeljen na posede pojedinih plemenskih vođa i krupnih feudalaca Zatim je došla seoba naroda, pa srednji vek, da bi tek po relativnom ustaljivanju prilika u Evropi mogao otpočeti proces formiranja složenih etničkih zajednica kao što su nacije. Ovo se nije desilo slučajno, već je bilo posledica niza složenih okolnosti (zahteva za standardizacijom jezika i pisma npr.) koje su ga diktirale. Tek kada je nacionalna država bila formirana bilo je moguće da vladajuća elita prenese poruku jako širokom krugu ljudi, i da je ovi na jeziku koji je za sve bio isti, razumeju. Tek sa formiranjem nacionalne države javlja se i vojska koja nije plaćenička (na ovaj ili onaj način). U ranijim vremenima, vladar je ako bi naumio da ide u rat, morao za taj posao da plaća ljude, jer nije mogao običan svet da zainteresuje za rat propagandom. Ljudi su bili znatno manje informisani i znatno manje zainteresovani za sve što se nalazilo izvan uskog kruga svakodnevnog preživljavanja. Isto tako ako bi zemlja bila napadnuta, u rat su išli plaćenici i samo onaj deo stanovništva koji je direktno bio ugrožen ratnim dejstvima. Kada je na scenu stupila nacionalna država, došlo je do formiranja tzv. kolektivne (nacionalne) svesti koja je (između ostalog) kao moralni zakon nametala obavezu da se (besplatno) ide u rat za svoju zemlju, bez obzira da li je određeni čovek lično zainteresovan za taj sukob ili ne. Pošto sam malo odlutao :) da se vratim na tvoje pitanje. Iracionalni strahovi i doza ksenofobije postoje u svakom čoveku, bez izuzetka. Iako je u istoriji bilo ljudi koji su imali sposobnost manipulacije masama (a to su činili upravo poznavajući ili osećajući taj sistem skrivenih unutrašnjih emocija najvećeg broja ljudi), tek sa formiranjem kolektivne svesti pravi manipulatori masama (poznatiji kao demagozi) su mogli da zasijaju punim svetlom. Bilo je dovoljno ljudi koji su određene stvari osećali i doživljavali na isti način (zbog iste kolektivne svesti) i upućivanjem jedne ili više poruka demagog je mogao očekivati istovetan odgovor od njih (npr. Francuzima bi mit o Kosovu ili Svetosavlje bili u najmanju ruku nerazumljivi, ako ne i smešni, dok su nama razlog zbog kojeg bi mnogo ljudi bilo spremno i da ubije). Ako imamo naciju, odnosno veliki broj ljudi koji je o određenoj stvari iznosi približno istovetne sudove moguće je (pažljivim manipulisanjem) usmeriti njihova osećenja na određeni objekat ili grupu ljudi. Ovako, najgrublje rečeno, počinje proces etničke i rasne mržnje. Sasvim racionalnim zaključivanjem može se pokazati da najveći broj Srba nikada nije lično doživeo nikakvo zlo ili nepravdu od nekog Hrvata ili Albanca (navodim primer koji nam je blizak, mada se može razmatrati i bilo koji drugi) ali je ista ta većina spremna procesom podsvesne identifikacije (još ga zovemo i nacionalna solidarnost) da gaji intenzivna negativna osećanja spram drugih naroda. Ovakvi stanje stvari moglo je doći do punog izražaja tek sa razvojem masovnih komunikacija (štampa početkom ovog veka, a kasnije radio i televizija) kada je postalo moguće usmeravati osećanja miliona ljudi i učiniti ih spremnim da sami izvrše ili bez gnušanja prihvate stvari koje im njihovi (naši) pozitivni moralni standardi nikada ne bi dozvolili. Nadalje, upravo 20. vek je doneo neviđeni tehnički napredak koji je fizički omogućio da se vrše masovna ubistva ili genocidi, a oni su sa stanovišta onog ko ih vrši, postali neophodni, jer se uvidelo da je strašno teško (za razliku od ranijih vremena) kontrolisati teritoriju sa neprijateljski raspoloženim stanovništvom. Izbor osvajača je da se pokorenom narodu dopadne (vrlo teško) ili da narod "ukloni" sa neke teritorije. Stvar je procene da li će se to raditi proterivanjem (etničko čišćenje) ili ubijanjem. Bambi
istorija.33 mcar,
Nacija, drzava, organizacija Mozemo li onda da kazemo da kroz istoriju imamo neprekidno jacanje organizacione celine na stetu pojedinca. Nacija je ime pod kojim se predstavlja ova organizacija, a drzava je funkcionalni oblik delovanja. Vesela stvar, nema sta - organizacija jede elemente od kojih je sastavljena, obesmisljava ih i iskoriscava sve bolje. Jer ako je nejada lokalni feudalac morao da plati vojnike, mozemo samo da kazemo da su takvi vojnici bili mnog inteligentniji od danasnjih patriota. Zapanjuje iracionalnost savremenih oblika ljudske organizacije. Nestabilnost je potpuna... i totalna. Uslovi kontrolisane nestabilnosti omogucavaju jos vece iskoriscenje elemenata. Npr, pogledajmo tzv sindrom pripravnika. DRzanje pripravnika u stanju pojacane nesigurnosti i neuroze sasvim ce dobro potstaci istog na "radne poduhvate". Naravno pripravnik mora da veruje. I tu je zapravo jedina slaba tacka ovog iracionalnog procesa u kome sistem jede coveka, covek mora da veruje. Ako sistem izgubi misticnu moc da mu se veruje, sistem je gotov. MC
istorija.34 dbambi,
=> Vesela stvar, nema sta - organizacija jede elemente od kojih => je sastavljena, obesmisljava ih i iskoriscava sve bolje. Jer => ako je nejada lokalni feudalac morao da plati vojnike, mozemo => samo da kazemo da su takvi vojnici bili mnog inteligentniji od => danasnjih patriota. Konkurenciju kao sistem nije izmislio čovek već Bog/priroda whatver. Čovek se naprosto našao u sistemu u kome, da bi opstao, mora da se bori sa prirodom i drugim ljudima. Borba je svakako lakša ako se udružimo i ako smo tako udruženi bolje organizovani od konkurencije (druge firme ili druge države). Jedna stvar vodi drugoj, a sve zajedno nas vode u PM :))) Bambi
istorija.35 mcar,
Mislim da se konkurencija medju zivotinjama tesko moze primeniti kao model na ljude, iako su takva razmisljanja naravno legitimna. Problem je sto je moc coveka kroz istoriju rasla, da je "borba za opstanak" dovedena do apsurda. MC
istorija.36 superhik,
Pozdrav svima, nisam znao gde drugde da priupitam.. Potrebni su mi simboli koje su Inke koristile na totemima i u horoskopu... da li neko zna gde bi to mogao da izbunarim? 10x
istorija.37 dbambi,
Možda tema nije prava, ali razvoj tako potrebne stvari kao što je kalendar je usko povezan sa ljudskom istorijom i pratio ju je u različitim fazama. Osnova teksta je preuzeta iz Vojne enciklopedije, a ja sam uzeo slobodu da ga malo preradim (čitaj skratim :)) i prilagodim lakšem čitanju. Kalendar (kaleo ili 1. calo) je običaj objavljivanja pojave mladog Meseca odnosno to je skup pravila kojima se, po kretanju Sunca i Meseca, računaju duži vremenski intervali (dan, mesec, godina). Osim toga reč " kalendar se koristi i da označi knjigu sa tablicama dana, sedmica i meseci u godini. Osnovni vremenski interval u svim kalendarima je dan, koji se računa od ponoći. Sedmica (u svakodnevnoj upotrebi sedam uzastopnih dana) je približno vreme jedne Mesečeve mene. Interval od 4 uzastopne Mesečeve mene, koje traju tačno 29.530 59 dana, naziva se sinodički mesec i osnova je lunarnog (Mesečevog) kalendara, u kojem godina ima 354 dana (lunarna godina). Kako je sinodički mesec za 0.53 dana duži od celog broja dana, kalendarski meseci obično dobijaju po 29 ili 30 dana, a počinju mladim Mesecom. Za praktično vremensko računanje najčešće služi godišnje doba vezano za položaj Sunca. Sunce prividno obiđe ekliptiku (putanja Zemlje oko Sunca) za 365.242 198 72 dana (tropska ili solarna godina) i ovaj broj služi kao osnova solarnom (Sunčevom) kalendaru. Pošto je tropska godina duža od celog broja dana za 0.24 dana, uvedena je građanska godina od 365 dana, a višak od 0.24 dana dodaje se ovoj na osnovu različitih pravila. Zbog razlike u ovim pravilima postoji veliki broj različitih kalendara. Početak godine se različito računao, i to ne samo kod naroda koji su upotrebljavali različite kalendare nego i u onih čiji su kalendari inače bili isti. Mnogi hrišćani, na primer, za početak godine dugo vremena umesto 1. januara uzimali su jedan od sledećih datuma: 1. mart (Francuska u doba Merovinga i Venecija), 25. mart (V. Britanija do 1752. godine), dan uskrsa (Francuska pod Kapetima), 1. septembar (Vizantija i Rusija do Petra I Velikog) 25. decembar (Francuska za vreme Karolinga). Osim toga, godine su brojane od raznih početaka, pa postoje i različite ere: vizantijska, od 1. septembra 5508. godine pne., jevrejska, od 1. oktobra 3761. godine pne., olimpijska od 1. jula 776. godine pne. rimska, od 21. aprila 753. godine pne., Nabunasirova, od 26. februara 747. godine pne., Dioklecijanova, od 1. septembra 284. godine, muslimanska, od 16. jula 622. godine, francuska revolucionarna, od 22. septembra 1792. godine. Uvođenje brojanja godina od tzv. Hristovog rođenja (hrišćanska ili naša era) počelo je u VI veku (prvi je to učinio rimski kaluđer skitskog porekla Dionizije Mali - Dionysius Exiguus), a završeno, ukoliko se tiče hrišćanskog sveta, u XI veku. Kod ostalih naroda to je učinjeno mnogo kasnije, uglavnom u XX veku. Kalendari raznih naroda Egipatski kalendar je bio solarni, sa godinom od 365.25 dana. Godina se delila na 12 meseci od 30 dana, a preostalih 5 dana dodavani su na kraju godine: Svake četvrte godine umetan je 1 dan zbog nagomilanih grešaka (4 x 0.25 dana). Meseci su grupisani u 3 godišnja doba od po 4 meseca: vreme poplave, setve i žetve. Vavilonski kalendar je bio lunarni, sa mesecima od 30 dana. Kako je mlad Mesec izlazio tridesetog dana, taj dan je proglašavan prvim danom idućeg meseca. Da bi se izbegla veća razlika izmedu lunarne i solarne godine, umetan je u ciklusu od 19, 27 i 8 godina po jedan mesec koji se nzaivao ululu, odnosno elul i adar. Grčki kalendar je bio lunarno-solarni. S obzirom da se solarna godina ne može deliti na sinodičke mesece i da 8 Sunčevih godina sadrže 2922 dana, a 8 Mesečevih godina 2832 dana, to su postojale godine od 12 i 13 meseci. Zbog male preostale razlike, svaki mesec nije počinjao mladim Mesecom, pa je astronom Meton (V vek pne.) izvršio reformu grčkog kalendara. Počevši od 433. godine pne. godine su počinjale krajem juna i bile su grupisane u cikluse, po 19 (Metonov ciklus, zlatan broj), sa 7 umetnutih meseci, pa je tačnost računanja godine povećana na manje od 2 minuta. Kalip (IV vek pne.) je spojio 4 Metonova ciklusa u jedan pa je 330. godine pne. počeo Kalipov period, a Hiparh (180 - 125. godine pne.) je grupisao 4 Kalipova ciklusa u ciklus od 304 godine čime je postignuta još veća tačnost. Rimski kalendar je bio solarni. Romul (Romulus) je uveo godinu od 304 dana, koja se delila na 10 meseci (Martius, Aprilis, Maius, Iunius, Quintilis, Sextilis, September, October, November, December), od kojih su Martius, Maius, Quintilis i October imali po 31, a ostali po 30 dana. Godina je počinjala 1. marta. Numa (Numa Pompilius, oko 700. godine pne.) uvodi još 2 meseca (Ianuarius, na kraju, i Februarius, na početku godine), tako da je godina imala 354 dana. Kako su, opet, nedostajali dani da se kalendarska godina izjednači sa tropskom, svake druge godine izmedu 23. i 24. februara umetan je mesec Mercedonius u trajanju od 23 ili 24 dana. Od 450. godine pne. umetanje ovog meseca izvođeno je 3 puta u toku 8 godina, s tim što su pontifeksi bili ovlašćeni da mu odreduju dužinu. Pošto su oni to, iz političkih ili drugih razloga, činili često proizvoljno, nastala je u računanju vremena potpuna zbrka, pa se nametala potreba reforme kalendara. Nju je izvršio Julije Cezar (otud i naziv Julijanski kalendar), uzevši pri tome za osnovu, po savetu egipatskog astronoma Sosigena, da tropska godina traje 365,25 dana i da početak 45. godine pne. padne na prvi mlad Mesec posle zimske kratkodnevice. Kako je te godine mlad Mesec pao na dan 1. januara, Cezar je utvrdio 1. januar kao početak svih budućih godina. Da bi pak kalendarsku godinu doveo u sklad sa tropskom, naredio je da se 46. godine pne. između novembra i decembra, doda 67 dana, tako da ima 455 dana (konfuzna godina). Meseci su dobili naizmenično 30 i 31 dan, a februar je zadržao 28 dana, s tim da mu se svake četvrte godine (deljive sa 4) izmedu 23. i 24. doda jedan dan. Nešto kasnije uvedeni su meseci Iulius (u čast Julija Cezara) i Augustus (u čast Avgusta Oktavijana) umesto Quintilis i Sextilis. Datumi su se određivali idući unazad od tri orijentaciona datuma: kalende, prvi dan u mesecu, ide (idae), dan u sredini meseca i none (nonae), deveti dan pre ida. Gregorijanski kalendar Julijanski kalendar zasnivao se na dvema pogrešnim pretpostavkama: da godina ima 365.25 dana i da 235 sinodičkih meseci čine 19 tropskih godina. Stoga nije mogao sačuvati trajnu tačnost. Njegova godina bila je duža za 11 minuta i 12 sekundi od Sunčeve (tropske). Zbog toga prolećna tačka ravnodnevice (prolećni ekvinokcij) prema kojoj se, po odluci Nikejskog crkvenog sabora (održanog 325. godine) određuje dan uskrsa, nije mogla padati uvek u isti dan nego je padala sve kasnije: To kašnjenje iznosilo je svakih 400 godina skoro 3 dana, tako da je u doba pape Grgura XIII prolećni ekvinokcij bio stvarno 11. a ne 21. marta. Da bi ispravio tu grešku i onemogućio njeno ponavljanje, papa je bulom Intergravissimas od 22. februara 1582. godine u svojoj državi uveo novi kalendar koji je izradio italijanski lekar i astronom Lilius (Luigi Lilio, oko 1510-76. godine). Po ovom kalendaru, 5. oktobar 1582. godine uzet je kao 15. oktobar; svaka četvrta godina (ona čiji je broj deljiv sa 4) ostala je i dalje prestupna (366 dana), ali s tim da se kao prestupne ne računaju one stoletne godine koje nisu deljive sa 400, kao npr. 1700, 1800, 1900, 2100. Gregorijanski kalendar odmah su prihvatile mnoge zemlje (Francuska 1582. godine, Austrija 1584. godine, Poljska 1586. godine, Mađarska 1587. godine, Prusija 1610. godine), a kasnije i ostale (Švajcarska 1701. godine, V. Britanija 1752. godine, Švedska 1753. godine, Sovjetska Rusija 1918. godine, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. godine). Danas je ovaj kalendar opšte prihvaćen u celom svetu. Svetski kalendar. Nejednakost meseci i neprestano menjanje dana i sedmica u odnosu na datume izaziva znatne teškoće u planiranju, ekonomici i međunarodnim poslovima. Između I i II svetskog rata pokrenuto je u Društvu naroda pitanje reforme današnjeg kalendara. Usvojen je predlog da se godina deli na 4 jednaka kvartala od po 3 meseca. U svakom bi kvartalu prvi mesec (I, IV, VII i X) imao po 31 dan, a ostali po 30 dana. U svakom kvartalu na iste datume padali bi isti dani u sedmici. Izvan kvartala, u obične godine, dodavao bi se posle 30. decembra jedan poseban dan, kao opšti svetski praznik. U prestupnoj godini dodavao bi se još jedan dan posle 30. juna, opet kao svetski praznik. Svaki prvi dan prvog meseca u kvartalu bio bi nedelja, drugog meseca sreda, trećeg meseca petak. To bi bila neka vrsta večitog kalendara. Posle II SR ponovno je pokrenuto pitanje svetskog kalendara, u Organizaciji ujedinjenih nacija (Socijalno-ekonomski savet). Računanje vremena jugoslovenskih naroda u prošlosti U delovima Dalmacije koji su bili pod Venecijom godina je počinjala 1. marta (stilus venetianus) Da bi se to označilo, u poveljama i drugim dokumentima uz godinu se obično stavljalo m.v. (more veneto, venecijanski način). Kad se radi o datumima od 1. marta do 31. decembra, ovaj se način računanja vremena poklapa sa današnjim. U ostalim slučajevima zaostaje za jednu godinu, pa pri preračunavanju datuma treba broj godina povećati za 1. Kod Hrvata u ostalim delovima Dalmacije i u Slovenaca godina je počinjala 25. marta (stilus anun- tiationis ili stilus Mariae), a datumi su se računali na firentinski ili na pizanski način. Firentinski način (more firentino - m.f.) podudara se sa današnjim za dane od 25. marta do 31. decembra. Za ostale dane zaostaje za jednu godinu, pa pri preračunavanju datuma treba broj godina povećati za 1. Pizanski način (more pisano - m.p.) slaže se sa današnjim za dane od 1. januara do 24. marta. Inače ide ispred za jednu godinu, pa pri preračunavanju datuma treba broj godina smanjiti za 1. Srbi, Makedonci i Crnogorci do početka XVIII veka računali su vreme na vizantijski način: od tzv. stvaranja sveta i sa početkom godine 1. septembra. Posle su prešli na današnji način, ali se u nekim krajevima zadržao i stari. Tako se u Zeti izvesno vreme za početak godine uzimao ne samo 1. januar nego i 1. septembar, a na južnim ograncima Šar-planine, oko Kičeva, Prilepa, Debra i Ohrida još i 1. mart (tzv. letnik; otud običaji martinka i letnik). Bambi
istorija.38 mcar,
Konrad Lorenc, poznati austrijski biolog: Čak i ako se neosnovano optimistički pretpostavi da se prenaseljavanje Zemlje nece dalje poveĆavati u meri koja danas preti, samo privredno utrkivanje čovečanstva sa samim sobom mora se smatrati dovoljnim razlogom da ga upropasti. Svaki ciklični proces sa pozitivnom povratnom spregom dovodi ranije ili kasnije do katastrofe, a ovde se radi o procesu sa više sprega. ----------- Da li je ovo tačno, ja mislim da jeste. MC
istorija.39 johnnya,
>> Kalendar (kaleo ili 1. calo) je običaj objavljivanja pojave >> mladog Meseca odnosno to je skup pravila kojima se, po kretanju >> Sunca i Meseca, računaju duži vremenski intervali (dan, mesec, Ako je pre Kopernika postojalo verovanje da je Zemlja centar Svemira i da se smena dana i noći vrši tako što Sunce kruži oko Zemlje, kako su onda objašnjavali period od jedne godine ?
istorija.40 vasic,
> Čak i ako se neosnovano optimistički pretpostavi da se > prenaseljavanje Zemlje nece dalje poveĆavati u meri koja danas > preti, samo privredno utrkivanje čovečanstva sa samim sobom > mora se smatrati dovoljnim razlogom da ga upropasti. Svaki > ciklični proces sa pozitivnom povratnom spregom dovodi ranije > ili kasnije do katastrofe, a ovde se radi o procesu sa više > sprega. Podsetio si me na nesto o cemu sam ranije razmisljao, sto bi mozda moglo da bude proglaseno zescim morbiditetom...Taj problem bi se verovatno i odigrao da nije bilo kuge sredinom XIV veka, koju su Tatari preneli jednoj koloniji Djenovljana na Crnom moru, kada su bacali svoje leseve umrlih od kuge preko zidina kolonije...Djenovljani pobegose i donese u Evropu najvecu posast u istoriji covecanstva, gde je zbrisana fakticki trecina evropskog stanovnistva za 4 godina. Jasno je koliko je to uticalo na populaciju danas, iako Evropa poseduje neujednacenu gustinu naseljenosti... Sa aspekta najmnogodljudnije zemlje na svetu, Kine...kuga XIV veka je najveci masovni pomor u istoriji covecanstva. Drugi je genocid koji su Mongoli izvrsili nad Kinezima. Ne znam zasigurno tacan podatak, ali bi bilo dobro da neko kaze ako zna, ili pogleda ako ima gde... To sto smatras da ima vise sprega je rasclanjivanje sa jednog logickog stanovista, ali inace to mozes posmatrati kao nad-sistem sastavljenog iz odredjenog broja pod-sistema, po mehanicistickom principu. Pri tome ne mozemo da racunamo na samoorganizaciju, ali ako se gleda sa stanovista mehanicistickog principa, svaki ciklicni proces sa pozitivnim povratnom spregom moze biti katastrofalan. Je li neko citao mozda RECNIK EZOTERIJE Stjuarta Holrojda, sjajna knjiga...
istorija.41 vasic,
Valjda je njihovo posmatrenja zvezda vrseno na taj nacin, da je Zemlja staticna, a da se sve te zvezde krecu. Periodi njihovog pojavljivanja su bili isti, tako da heocentrika/heliocentrika nije uticala na to...
istorija.42 dbambi,
=> (Luigi Lilio, oko 1510-76. godine). Po ovom kalendaru, 5. oktobar 1582. => godine uzet je kao 15. oktobar; svaka četvrta godina (ona čiji je broj Početna razlika od 10 dana je usled grešaka koje generiše julijanski kalendar za proteklih nešto više od 400 godina narasla na 13 dana koliko je danas tzv. " crkveni " kalendar pomeren u odnosu na građanski. Bambi
istorija.43 shoom,
> Mislim da se konkurencija medju zivotinjama tesko moze primeniti kao model na > ljude, iako su takva razmisljanja naravno legitimna. > Problem je sto je moc coveka kroz istoriju rasla, da je "borba za opstanak" > dovedena do apsurda. > > MC "Rad je stvorio čoveka" ... a ako nije tako, nadam se da nisi čitao "Izopačene životinje" Verkora ...
istorija.44 dbambi,
=> =>> Mislim da se konkurencija medju zivotinjama tesko moze primeniti kao =>> model na ljude, iako su takva razmisljanja naravno legitimna. =>> Problem je sto je moc coveka kroz istoriju rasla, da je "borba za =>> opstanak" dovedena do apsurda. =>> =>> MC => => "Rad je stvorio čoveka" ... ...a nerad gospodina :)) PS. Otkud ti manija odgovaranja na stare poruke ? Bambi
istorija.46 chill,
PUBLIC ENEMY "Hazy Shade Of Criminal" ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ Slika na koricama je iz 1966... Nije to bilo tako davno... Mislite o tome... p_enemy.jpg
istorija.47 shoom,
> ...a nerad gospodina :)) ... a drug nerAste ... ;] > PS. Otkud ti manija odgovaranja na stare poruke ? Neznam. Jel' ova stara ?
istorija.48 mcar,
U kojoj meri su razjasnjeni uzroci proganjanja vestica u srednjem veku? U literaturi se spominje strah od zena i borba crkve protiv paganskih kultova. U Srbiji je spaljivanja vestica bilo sve do Milosa Obrenovica, ali blizih podataka nema. MC
istorija.49 dbambi,
=> U kojoj meri su razjasnjeni uzroci proganjanja vestica u => srednjem veku? U literaturi se spominje strah od zena i borba => crkve protiv paganskih kultova. => => U Srbiji je spaljivanja vestica bilo sve do Milosa Obrenovica, => ali blizih podataka nema. Karađorđev Zakonik iz 1807. godine doslovce opisuje ovo delo ( progonjenje osobe pod optužbom da je veštica) i izričito ga zabranjuje koristeći reči kao " ta ludost, zbog koje nam se svet smeje, mora odmah prestati ". Knjigu sam imao u rukama pre par dana (Pravna istorija jugoslovenskih naroda), pa ću preneti ceo članak kad je se ponovo dokopam. Bambi
istorija.50 rades,
Nadam se da nemas nista protiv da te preduhitrim... :) > Karadordev Zakonik iz 1807. godine doslovce opisuje ovo delo ( > progonjenje osobe pod optuzbom da je vestica) i izricito ga > zabranjuje koristeci reci kao " ta ludost, zbog koje nam se > svet smeje, mora odmah prestati ". Knjigu sam imao u rukama pre > par dana (Pravna istorija jugoslovenskih naroda), pa cu preneti > ceo clanak kad je se ponovo dokopam. Dakle, zabrana istrazivanja vestica je bila propisana paragrafom 31. U njemu se kaze: "Ko bi se usudio vestice traziti i ubijati zene i muciti kako sto su bivale ovakve budalastine ili u vodu bacit, ko bi ovo ucinio - ovakvu ludost, za koje se Srbima belji svet smeje, za ovakvu budalastinu odsudjujemo mu: ono sto bi on ucinio bilo vise recenim vesticama, njemu da se ucini." ("Pravna istorija jugoslovenskih naroda" - Dragos Jevtic, Dragoljub Popovic)
istorija.51 dbambi,
Sledi tekst o uticaju Huna na evropsku istoriju.... Ako istoriju posmatramo kao niz " velikh praskova ", odnosno događaja koji pokreću istorijske lavine, onda je početak seobe jednog nepoznatog varvarskog plemena svakako bio jedan od najvećih. Ime tog plemena će za dugo vekova posle njihovog nestanka kod mnogih Evropljana izazivati strah i paniku, a njihov najpoznatiji vođa ući će u evropsku istoriju kao retko omražena figura. Iako su podaci o tom periodu njihove istorije oskudni i često protkani mitovima, može se sa priličnom pouzdanošću reći da su u vekoma pre Hrista Huni naseljavali široku oblast istočno od Kaspijskog mora. U to vreme bili su u stadijumu razvijenog rodovskog društva, a savladali su i prve veštine uzgoja stoke i obrade zemlje. Često su ratovali sa susednim plemenima, a neretko se i udruživali sa njima da bi se zajedno borili protiv jačih protivnika, u prvom redu Kine. Huni su bili samo jedno od varvarskih plemena koja su pritiskala severne kineske granice (najopasniji su bili Mongoli) i zbog ove ljudske plime je 214. godine pne. i počela izgradnja velikog kineskog zida. Iako do danas tačan uzrok nije pouzdano utvrđen (pretpostavlja se da su doživeli neki veliki poraz), Huni su oko 370. godine krenuli na zapad, u Evropu, napuštajući svoju dotadašnju postojbinu. To je bio " veliki prasak " i posledice ovog događaja Evropa će direktno osećati narednih 400 godina. Svojim upadom na evropsku pozornicu Huni su pokrenuli ceo evropski istok i naterali gotovo sva tamošnja varvarska plemena da se pokrenu ka zapadu i jugu kontinenta. Tako je otpočela velika evropska seoba naroda čije konačne posledice niko u tom trenutku nije mogao ni da pretpostavi, a koja će, kada nekoliko vekova kasnije bude završena ostaviti Evropu sa potpuno izmenjenom etničkom strukturom u gotovo svim delovima kontinenta. Područja današnje Rusije, Ukrajine i Baltičkih zemalja naseljavala su u to vreme brojna varvarska plemena, različita po svojim etničkim korenima. Na području koje je kasnije postalo poznato kao Moskovska kneževina živela su uglavnom slovenska plemena, na jugu su bili Alani, Ostrogoti (poznati još i kao Istočni Goti) i Vizigoti (Zapadni Goti), a Baltik su naseljavala germanska plemena od kojih su najpoznatiji bili Vandali. Sva ova plemena počela su osećati pritisak pridošlica sa istoka i sistemom domina počela se pomerati na zapad i jug. Sa izuzetkom Slovena, koji će u seobu krenuti nekoliko vekova kasnije, sva plemena sa evropskog istoka promenila su u narednim decenijama mesto boravka. Alani (koji su naseljavali zapadne obale Kaspijskog mora i područje između Dona i Volge) prvi su se našli na udaru Huna i brzo su pokoreni. Ovo je alarmiralo Ostrogote i Vizgote (prvi su naseljavali Krim i teritoriju između Dona i Dnjepra, a drugi su bili naseljeni oko donjeg toka Dunava i Tise) i pokrenulo ih u bekstvo. Međutim, na putu se isprečila još uvek moćna Rimska imperija i sukobi su počeli gotovo odmah. U to vreme (početak V veka naše ere) Rim je već funkcionisao kao dvojna država, administrativno podeljena na svoj istočni i zapadni deo. Opšta vojna i ekonomska snaga nije bila kao u vreme kada se imperija nalazila na vrhuncu i to je za posledicu imalo da se varvarski upadi nisu mogli zadržati na granicama, a njihovi pljačkaški pohodi često su dosezali i do samih imperijalnih prestonica. Ovakvo stanje stvari bilo je moguće jer su varvari sa istoka doneli i nekoliko novina u dotadašnji način ratovanja. Pre svega je to bila masovna upotreba konjice, što je varvarima donelo izuzetnu pokretljivost i veliku udarnu snagu u bitkama. Zbog pokretljivosti bilo je nemoguće nametnuti im bitku ako je sami nisu želeli, a doslednom primenom onoga što bismo danas nazvali specijalnim ratom uterivali su strah u kosti svojim protivnicima čak i pre nego što bi se sa njima sukobili. Varvarsku poplavu prvo je osetilo Istočno Rimsko Carstvo u čije su balkanske provincije počela upadati plemena Vizigota, nemilosrdno ih pustošeći. Nadirali su ka jugu, i Vizantija je bili prisiljena da ih zaustavi. Iako mu je iz zapadnog dela nuđena vojna pomoć, car Valnes je odlučio da sam primi odlučujuću bitku do koje je i došlo 378. godine kod Adrijanopolja, nedaleko od današnjeg Istambula. Varvari, koje je predvodio njihov vođa Alarih odneli su pobedu, a u bici je poginuo i sam car Valens. Ova bitka imala je nekoliko važnih posledica: Ustoličila je konjicu kao najmoćniji rod vojske za narednih 1000 godina i dala je varvarima, za više od deceniju, odrešene ruke na Balkanu. Oni su to i iskoristili, pustošeći područje od Soluna do Alpa. Kada je ovaj izvor prihoda bio iscrpen, Vizigoti su krenuli dalje na zapad i 401/02. godine pokušali prodor na Apeninsko poluostrvo preko Ljubljanske kotline i doline reke Po. Na tom putu isprečile su se legije zapadnog dela Rimskog carstva pod komandom sposobnog vojskovođe Stilihona i dva puta tokom 402. godine porazili Vizigote i to kod Polence i Verone. Oni se tada okreću ka severu i osvajaju veći deo Panonske nizije i područije današnje Slavonije i Austrije. 410. godine preduzeli su ponovni pohod na Italiju i uspešno se probili do samog Rima koji su iste godine spalili i opljačkali. Nastavljajući svoj pljačkaško-nomadski način života, sledeće, 411. godine, prelaze u Galiju (u oblast današnje južne Francuske) i tu osnivaju svoju prvu državu sa središtem u Tuluzu koja je opstala od 419-507. godine. Propast ove države uzrokovali su Franci koji su pod vođstvom svog kralja Klodovika naneli Vizigotima odlučujući poraz kod Vujea. Posle ovog debakla Vizigoti prelaze Pirineje i na gotovo celokupnoj površini Pirinejskog poluostrva osnivaju novu državu koja je propala tek pod naletima novih osvajača sa juga - Arabljana. Oni su 711. godine porazili vizigotsku vojsku kod Vadi Bake i time srušili vizigotsku državu. Sami Vizigoti se od tada ne pominju u istoriji i stapanjem sa Aabljanima i drugim narodima nastala je današnja španska nacija. U vreme kada su se Vizigoti preko Balkanskog i Apeninskog poluostrva polako kretali na zapad, prostor iza njih brzo su popunjavali njihovi prvobitni progonitelji - Huni. Nešto duže su se tokom svojih pohoda zadržali u Panonskoj niziji koja će, ustvari, postati njihovo teritorijalno središte za sve vreme boravka u Evropi. Iako u Panoniji nisu formirali svoju državu iz tog prostora su napadali okolne narode preduzimali pljačkaške pohode i nametali svoju volju moćnijim državama uglavnom Istočnom Rimskom Carstvu (Vizantiji). Do formiranja države nije došlo iz nekoliko razloga od koji su najbitniji nedovoljna razvijenost društvene svesti, podeljenost da veliki broj sitnih plemena i zajednica kao i nestalnost njihovog boravišta i zanimanja kojima su se bavili. Nomadski način života onemogućavao ih je da stvore i ostave bilo kakav vidniji trag iza sebe. Zbog njihove velike vojne moći i istovremene sopstvene nemoći, Vizantija je bila prisiljena da Hunima plaća godišnji danak kako bi je ostavili na miru i držali se izvan njenih severnih granica koje su se u to vreme nalazile približno na Savi i Dunavu. Da su stvari ostale takve, Huni bi možda vremenom prestali da budu nomadi, ustalili bi se na teritoriji gde su se zatekli i istorija bila drugačije napisana. Ono što se, međutim, desilo bilo je za Evropu mnogo strašnije. Dvadesetih i tridesetih godina V veka se među Hunima izdvojilo nekoliko jakih vojnih komandanata, a jedan od najmoćnijih je bio Roa koji se kasnije proglasio i kraljem. Negde oko 434. godine Roa je umro i na prestolu su ga nasledili njegovi nećaci Atila i Bleda. Njima dvojici je pošlo za rukom da ujedine raznolika hunska plemena i stvore najjaču vojsku koju je Evropa do tada videla. Prvi potez koji su preduzeli bio je nastavak diplomatskih pregovora sa Vizantijom koji su krunisani mirovnim ugovorom potpisanim u gradu Margusu (današnji Požarevac) ubrzo po dolasku Atile i Blede na presto. Ugovor je bio nepovoljan za Vizantiju koja je njime bila obavezana da plaća različite oblike danka Hunima, a između ostalih stavki morala je Hunima godišnje da preda i oko 300 kg zlata. Iako su istorijski podaci oskudni čini se da je vizantijsko izbegavanje obaveza predviđenih u ugovoru iz Margusa izazvalo bes kod Huna koji 441. godine prelaze Dunav i pokreću veliki napad na severne vizantijske granice. Gradovi na Dunavu pali su Hunima u ruke i bivali do temelja porušeni. Vizantija, čija se vojska u to vreme nalazila na drugim krajevima velikog carstva bila je nemoćna da odmah odgovori i stoga se okrenula diplomatiji. Sa Hunima je 442. godine ugovoreno primirje na koje se sa Vizatijske strane gledalo kao na kupovinu vremena potrebnog za pristizanje jačih vojnih snaga. Do 443. godine Vizantija je bila spremna, ali su Huni ponovo nezadrživo krenuli na jug uništavajući svaki grad koji bi im se isprečio na putu. Između ostalih, takvu sudbinu je doživeo i Naisus (današnji Niš) kao i Serdica (Sofija). Glavne vizantijske snage čekale su Hune na prilazima Konstantinopolju, ali su u seriji bitaka potpuno poražene. Tako su Huni stigli i pod zidine same prestonice koju ipak nisu mogli zauzeti jer se njihova vojska sastojala uglavnom od konjanika i malo pešadije, bez ikakvih tehničkih pomagala neophodnih za zauzimanje tako velikog i dobro utvrđenog grada. Nemoćan da zauzme Konstantinopolj, Atila se okrenuo ostacima vizantijske vojske koji su bili sabijeni na poluostrvu Galipolju i potpuno ih uništio. Ovo je navelo Vizantiju da zatraži mir pod znatno nepovoljnijim uslovima od onih ugovorenih u Margusu. Količina zlata koja se svake godine morala predati Hunima popela se na skoro 1000 kilograma. 445. godine Atila je pogubio svog brata Bledu i postao apsolutni gospodar hunske imperije. Dve godine kasnije krenuo je u novi pohod na Vizantiju koju je ponovo bacio na kolena, ali je i sam ovaj put pretrpeo značajne gubitke u bici na reci Vid. Gotovo sve balkanske provincije su temeljito opustošene, a Vizantija je 449. godine zatražila mir koji je sklopljen pod još težim uslovima od onih koji su ugovoreni 443. godine. Paralelno sa pohodima po Balkanu, Huni su preduzimali uspešne upade i u sve druge okolne zemlje, pa su tako pod Atilom dostigli vrhunac svoje moći. Pod čizmom su držali ogromna prostranstva Panonije, Ukrajine i teritorije današnje Nemačke. Većina okolnih država bila je prisljena da im plaća danak. Međutim, kako ništa stvoreno na običnoj pljački ne može opstati dugo, to je i hunska imperija konstantno prolazila kroz krize kada bi pojedini izvori ovog prihoda presušili. Do 450. godine celokupno područije Ilirije (skoro ceo današnji Balkan), Panonije i Ukrajine bilo je potpuno ekonomski iscrpljeno i Huni su se, u potrazi za novim plenom, okrenuli ka evropskom zapadu, a posebno ka zapadnorimskoj provinciji Galiji. Uz sebe su imali već ranije pokorene Ostrogote, a sklopili su savez i sa Vandalima sa severa, kao i varvarima Gepidima i tako formirali vojsku koja je, po nekim izvorima, brojala čak 500 000 ljudi. Iako se danas smatra da je ova cifra umnogome preterana, može se sa sigurnošću reći da je vojska Huna i njihovih saveznika bila zastrašujući prizor, kako zbog svoje brojnosti tako i zbog mitova koji su okruživali samog Atilu koji je važio za nepobedivog vojskovođu i okrutnog i nemilosrdnog ratnika. Atila je formalno objavio da je cilj njegovog pohoda na zapad osvajanje vizigotske kraljevine sa središtem u Tuluzu i da Huni stoga nisu u sukobu sa Rimskim crastvom. Kraljevina Vizigota je u to vreme bila u vazalnom položaju u odnosu za Zapadno Rimsko Carstvo, a stvarni gospodar cele Galije bio je rimski vojskovođa Aecije (jedan od poslednjih velikih vojskovođa koje je Rim imao). Pod pretnjom hunske invazije Aecije je u Galiji (gde u to vreme nije bilo rimske vojske) prikupio nekoliko manjih legija pristiglih iz Italije i snage rimskih vazala (tzv. federati) u prvom redu Vizigota, a zatim Burgunda i Franaka i odlučio da se odupre Hunima. U proleće 451. godine Huni i njihovi saveznici su u širokom frontu krenuli na zapad, preko teritorije današnje Nemčke i prešli Rajnu u njenom donjem toku. Tada su skrenuli na jug i počeli pljačku celokupnog područija današnje Belgije i severne Francuske. Gradovi su padali jedan za drugim i nestajali u plamenu. Pariz se održao samo zahvaljujući svom povoljnom položaju, ali je grad Cenebaum (današnji Orlean) zadržao Hune nedeljama, sve dok, krajem juna, nije pristigla vojska pod komandom Aecija. U početnom sudaru Aecije je odbacio Hune dalje od Orleana, pa se Atila povukao ka današnjem Troa-u. Kod Merija-sir-Sena-a (Mery-sur-Seine) Aecijeve prethodnice sustigle su grupu Gepida i potpuno je razbile u noćnoj borbi. Sa svojom glavninom Atila je u blizini Troa-a formirao kolski logor. Budući da su bili opterećni ogromnim plenom napljačkanim u Galiji, Huni se nisu mogli dalje povlačiti pred saveznicima, pa je Atila odlučio da sledećeg dana primi bitku. Bitka, za koju su mnogi kasnije tvrdili da je spasla zapadni svet, odigrala se na Katalaunskim poljima, nedaleko od Atilinog logora a u blizini današnjeg Šalon-sir-Marna (Chalons-sur-Marne). Atila je izveo vojsku tek poslepodne, verovatno da bi skratio bitku zbog velikih vrućina. Nije želeo pobedu, već samo kratkotrajni predah kako bi se neometano povukao iz Galije. Atila se sa svojim Hunima postavio u centar borbenog rasporeda, a na krila je rasporedio Gepide i Ostrogote. Pretpostavlja se da su ogromnu većinu njegovih snaga činili konjanici. Aecije se sa svojim legijama postavio na levo krilo savezničkog rasporeda, u centru su se našli Burgundi i Franci, a na desnom krilu bili su Vizigoti pod komandom svog kralja Teodoriha. Posle kratkotrajnog sudara prednjih delova, Huni su probili saveznički centar Vizigoti su potisnuli svoje sunarodnike Ostrogote, a Aecije je sa svojim rimskim legijama razbio Gepide. U opštem metežu poginuo je vizigotski kralj Teodorih, a u sumrak je Atila odlučio da prekine bitku i povuče se u svoj logor. Narednog dana njegova vojska nije logor ni napuštala. Huni su se našli u nezavidnom položaju: Nisu se mogli povući pred očima protivnika, pogotovo ne sa plenom, a za nastavak bitke nisu imali previše volje. Igrom sudbine, iste noći na savezničkoj strani došlo je do rascepa jer je sin poginulog kralja Teodoriha, Torismund, požurio nazad u Tuluz kako bi se ustoličio za novog kralja. Videvši da Vizigoti odlaze sa bojišta, Atila se mirno povukao ka Rajni. Aecije ga sa preostalim snagama nije mogao goniti. Zapadni istoričari onog vremena pridavali su veliku važnost ovoj bici koja je, bez sumnje, bila najveća u V veku. Iako je evropski zapad bio ovim porazom Huna spasen od većeg uništenja, Atila ipak nije bio toliko oslabljen da ne bi već sledeće godine mogao pokrenuti novu invaziju na zapad, ovaj put navalivši na Italiju. 452. godine Atila je iz Panonije, preko teritorije današnje Slovenije krenuo na Apeninsko poluostrvo. Prvo na putu isprečilo mu se rimsko utvrđenje Akvileja, nedaleko od reke Soče. Ova tvrđava služila je Rimljanima da zatvore uski pojas između Alpa i Jadrana, pa je bila posednuta sa velikim brojem vojnika i dobro snabdevena zalihama. Posle tromesečne opsade Atila je osvojio i uništio Akvileju. Put u Italiju bio je otvoren. Repriza ranijih pljačkaških pohoda odvijala se sada ponovo na severu Italije. Cele oblasti i gradovi nestajali su u plamenu. Milano i Padova bili su potpuno uništeni, a male grupe Veneta koji su u to vreme naseljavali severnu Italiju razbežale su se na sve strane. neki od njih sklonili su se na ostrva i lagune Jadranskog mora gde je kasnije nastao i grad Venecija. Atilin pohod na jug se nastavio i pretila je opasnost uništenja i samog Rima. Tok događaja promenjen je zahvaljujući intervenciji rimskog pape koji je lično otišao na pregovore sa Atilom, ponudivši mu bogate darove. Atila se vratio u Panoniju gde je već 454. godine počeo da planira novi pohod na zapad, ali je njegova smrt te iste godine stavila tačku na pohode Huna i uopšte na njihovo značajnije mesto u evropskoj istoriji. Atila je umro u noći nakon svog venčanja, a svi ljudi koji su prisustvovali njegovoj sahrani kasnije su pogubljeni tako da je svaki podatak o lokaciji njegovog groba verovatno zauvek izgubljen. Atilu su na prestolu nasledili njegovi mnogobroji sinovi koji su se ubrzo međusobno sukobili, pa čak i ratovali jedni protiv drugih. Ovo je olakšalo udruženim Gepidima, Ostrogotima i Germanima da napadnu i porazne Hune 455. godine. Ostaci Huna razbežali su se u svim pravcima, uglavnom prema istoku i Ukrajini. određeni broj je stupio u vojnu službu obe rimske imperije, a najveći deo se asimilovao u moru novih pridošlica sa istoka. Ovi događaji okončali su svaki značajniji pomen Huna u istoriji Evrope. Iako su fizički nestali iz Evrope, Huni nisu izbrisani iz užasnih sećanja koja su ostavili svojim protivnicima. Ime Atile se pominje u čuvenoj nemačkoj " Legendi o Nibelunzima ", mnogi evropski narodi upamtili su ga po nazivu " Bič Božji ", Huni su utkani u mnoge evropske mitologije, a Evropa svoj današnji izgleda i ponajviše demografsko-etnički sastav u velikoj meri ima da zahvali upravo njima. Izvori: Microsoft Encarta Britannica Vojna Enciklopedija Bambi
istorija.52 dbambi,
Zbog aktuelnosti trenutka, napraviću izuzetak od svoje navike da ne pišem o nacionalnoj istoriji :). Sledi tekst o kosovskoj bici koji (po mom skromnom mišljenju) pleni svojom objektivnošću i stručnom utemeljenošću. Glavnina materije preuzeta je iz Voje enciklopedije, dok sam sebi uzeo slobodu da unesem sitnije izmene koje pomažu lakšem praćenju. Veće tekstualne celine uokvirene zvezdicama (*) predstavljaju izvesno skretanje sa osnovne teme, a sve u cilju posmatranja tadašnjih događaja u širem istorijskom okviru. Još da napomenem da pojam " emir ", koji se često pojavljuje u tekstu, treba shvatiti u istom značenju kao i reč " sultan ". Uz poruku se nalazi i skica pretpostavljenog rasporeda sukobljenih strana pred početak bitke. KOSOVSKA BITKA Istorijski izvori o kosovskoj bici koja je vođena 15. juna 1389. godine (julijanski kalendar) izmedu Srba i Turaka su oskudni, nepouzdani i protivurečni. Domaći izvori sadrže više osećanja i raspoloženja nego činjenica, posebno oni nastali u krajevima zahvaćenim bitkom i njenim posledicama; turski su bogatiji činjenicama, neki od njih su šire zasnovana istoriografska dela, a vizantijski i zapadni fragmenti osvetljavaju samo neke momente. U svemu izvorni materijal ne daje dovoljno elemenata za sigurniju neospornu taktičku rekonstrukciju bitke, ali ako se kritički prouči u skladu s tadašnjim društvenim poretkom i stavi u okvire političkog i vojnog uređenja, a uz pomoć analogija istog razdoblja, pre svega, nikopoljske i angorske (*) bitke može se ipak povezati u verodostojnu celinu. ******** (*) Nikopoljska bitka vođena je 1396. godine između Turaka pod vođstvom sultana Bajazita I (isti onaj koji je pobedonosno završio kosovsku bitku nekoliko godina ranije) i udružene vojske nekoliko hrišćanskih zemalja pod vođstvom mađarsko-hrvatskog kralja Sigsimunda. Na turskoj strani učestvovao je i srpski odred pod vođstvom srpskog despota (u to vreme već turskog vazala) Stefana Lazarevića, sina kneza Lazara. Procenjuje se da je saveznička vojska imala 16 000 - 20 000 ljudi, dok je na turskoj bilo približno isto toliko, 12 000 - 20 000. Da bi se suprotstavio upadu saveznika preko Dunava, Bajazit je digao prvu tursku opsadu Konstantinopolja i sve raspoložive snage uputio na sever. (Turci će osvojiti Konstantinopolj skoro 60 godina kasnije, 1453. godine.) Bitka je vođena 25. septembra u blizini Nikopolja na Dunavu, u Bugarskoj i završila se potpunom turskom pobedom. Saveznici su imali oko 10 000 mrtvih, a Turci svega 2000. Angorska bitka vođena je 1402. godine između Turaka pod vođstvom Bajazita I i mongolske vojske pod vođstvom Timur-kana, navodnog potomka čuvenog Džingis-kana. Do bitke je došlo jer su Mongoli težili da prošire svoju državu na celu Malu Aziju, a Turska se širila u suprotnom pravcu, ka Persiji. Procenjuje se da su Mongoli imali oko 80 000 ljudi, dok su Turci (uključujući kontingente svojih vazala) imali oko 40 000. Među Turskim vazalima na bojištu se ponovo našao i srpski despot Stefan Lazarević (koji je čak dobio komandu nad celim turskim levim krilom), a tu su bili i njegov brat Vuk, kao i njihovi sestrići, Grgur i Đurađ Branković, sinovi Vuka Brankovića. Među Srbima je bilo i nekoliko stotina oklopnika i to su bili jedini oklopnici na bojištu. Bitka je vođena 28. jula 1402. godine kod Angore u maloj Aziji i završila se turskim porazom. Srbi, koji su se dobro pokazali u borbi, povukli su se uredno sa bojišta, dok je turski sultan Bajazit I zarobljen i kasnije umro u ropstvu. Zarobljen je i Grgur Branković, ali je kasnije otkupljen. Ovim porazom zadržana je turska ekspanzija na istok za skoro celu generaciju. ******* U prvoj polovini XIV veka Srbija i Turska se dižu, jačaju i šire, približno, u isto vreme, pritiskujući Vizantiju sa severa, odnosno sa juga. No, pred njihove odlučne sudare za prevlast na Balkanu mimo nemoćne Vizantije, Srbija nije više jedinstvena država. Posle Dušanove smrti (1355.godine) nju su razdelili namesnici i velikaši, pretvorivši je u više samostalnih državnih formacija. U bici na Marici 1371. godine učestvovao je samo južni deo ranijeg Dušanovog Carstva. Posle te katastrofe turska najezda neometano se izlila na zapad. Vizantijski i bugarski car postaju turski vazali. Njihovu nezavidnu sudbinu podelili su i srpski namesnici u Makedoniji. Kada je Balša II, gospodar Zete i severne Albanije, poginuo u borbi s Turcima 1385. godine na Saurskom polju kod Berata (u Albaniji, prim. prir.), Turci Osmanlije su strategijski ovladali i današnjom Albanijom. U to vreme od prostranog Dušanovog Carstva bilo je slobodno još Pomoravlje pod knezom Lazarom Hrebeljanovićem, Zeta pod Đurđem Stracimirovićem i Kosovo pod Vukom Brankovićem; poslednja dva su suvereni gospodari svojih teritorija makoliko priznavali autoritet kneza Lazara. Od 1381. godine Turci povremeno upadaju u Lazarevu Srbiju, a kroz Zetu u Bosnu. 1388. godine, dok je turski emir Murat I vraćao u pokornost odmetnutog bugarskog cara Ivana Šišmana, Lazar je zauzeo Pirot, a Vlatko Vuković kod Bileće potukao je do nogu turski odred koji je tamo upao. Situacija je sazrela za odlučni sudar izmedu Turaka i Srba. Ekspanzija Osmanlija naišla je na otpor, koji se mogao savladati samo rešavajućom bitkom. U proleće 1389. godine prikupio je Murat svoju vojsku u Filipopolju (Plovdiv). Posle trodnevnog marša stigao je u Ihtiman. Tu se već morao odlučiti da li će preko Sofije i dolinom Nišave prodreti u srce Lazareve države, najkraćim pravcem koji vezuje dolinu Marice sa dolinom Morave, ili će upasti preko Velbužda (današnji Ćustendil u južnoj Bugarskoj, prim. prir.) i Kratova na Kosovo. Murat je izabrao drugu alternativu. Izabran pravac bio je taktički pogodniji, mada znatno duži, a vodio je vrlo interesantnom strategijskom objektu. Kosovo je bilo težište srednjovekovne Srbije, a uz to jedna od najznačajnijih raskrsnica trgovačkih puteva na Balkanu. Odavde se s juga moglo upasti i u Lazarevu kneževinu. Pošto je vratio odred Jahši-bega, koji je u meduvremenu bio zauzeo napušteni i porušeni Pirot, iz Ihtimana je Murat nastavio za Velbužd. Tu mu se morao pridružiti njegov vazal Konstantin Dejanović. Murat se zadržao izvesno vreme u Kratovu, a zatim je preko Kumanova, Preševa i Gnjilana produžio za Prištinu, gde je stigao 14. juna još za videla, da bi se utaborio severno od grada. Podaci o srpskom prikupljanju su oskudniji, ali se može pretpostaviti da je Lazar skupio svoje vazale u operativnom dohvatu nišavskog pravca, verovatno, u rejonu Niša, možda, čak na desnoj obali Morave, na što upućuje jedan turski izvor, a da je tu ostao sve dok nije saznao da je Murat skrenuo iz Ihtimana prema Velbuždu. Tada je bio potpuno jasan turski operativni cilj. Lazar je morao samo razmotriti gde da ga dočeka, istočno ili zapadno od Skopske Crne gore. Izabrao je drugo rešenje, i postavio se u centralnom delu Kosova polja, na ušću Laba u Sitnicu, što, operativno, nije moglo biti zgodnije s obzirom na pravac turskog, nastupanja. Izabrano bojište kontroliše sve pravce koji se seku na Kosovu; ma kuda nameravali, uz Lab ka Toplici, dolinom Sitnice i Ibra ili ka Prizrenu, Turci su morali primiti bitku. Na Kosovo je Lazar stigao, verovatno, preko Prokuplja; u svakom slučaju imao je dovoljno vremena jer je operisao unutrašnjim pravcima, utoliko više što se Murat zadržao u Kratovu. Kada je Murat stigao u Prištinu, Srbi su se već nalazili na domaku bojišta. Sasvim je pouzdano da je uz Lazara u bici učestvovao Vuk Branković i odred Bosanaca pod vođstvom Vlatka Vukovića, prošlogodišnjeg pobednika kod Bileće. Gosodara Zete Đurđa Stracimirovića, drugog Lazarevog zeta, ne pominje nijedan izvor. Nasuprot tome pominje se ban Ivan s krstašima, što se može odnositi na Ivana Paližnu, bivšeg mačvanskog bana i glavara hrvatskih nezadovoljnika, koji je u borbi protiv ugarskog kralja Sigismunda našao utočište na bosanskom dvoru. Ako je Ivan, zaista, pošao na Kosovo, on je mogao dovesti samo mali broj svojih pristalica u sklopu bosanskog kontingenta. Lazareva vojska, koja čini srpsku glavninu, prikupljena je u slivu Morave, a Vukova s Kosova i Metohije. Za Bosance se ne može odrediti uže poreklo. U suštini, to su tri savezničke vojske; Vuk i Vlatko priznaju Lazara za šefa koalicije, ali se njihovi interesi ne identifikuju s njegovim. Uz to, svaka od tih vojski čini feudalni poziv čiji je glavni nedostatak bio upravo pomanjkanje kohezije. Vlatko je doveo samo deo bosanskih snaga, jer je njegov suveren Tvrtko bio angažovan u Dalmaciji zauzimanjem gradova. Lazar i Vuk su, svakako, izvršili krajnji napor, može se pretpostaviti da je odziv vlastele bio potpun; predstojeći sudar bio je sudbonosan za sve, a i vrlo opasan, pa je bilo i pitanje časti, tog velikog pokretača feudalne borbenosti, da se u njemu učestvuje. Krajnji napor je morao izvršiti i Murat. Moramo verovati turskim izvorima da je u redovima njegove vojske bilo i hrišćanske, pa i srpske vlastele. U to doba takvih primera ima mnogo. Na Kosovo je Murat mogao izvesti oko 40 000, od čega oko 5000 janičara, 2500 svoje konjičke garde, 6000 spahija, oko 20 000 azapa i akindžija i 8000 svojih vazala. Lazar je mogao prikupiti najviše 25 000, od čega 15 000 svojih ljudi, 5000 Vukovih i isto toliko Bosanaca. Podaci o snagama su približni, pre visoki nego niski, izvedeni iz obostranih mogućnosti. Izvori navode stotine hiljada koje se tada nigde ne vide na bojištu, ni u razvijenijim i naseljenijim zemljama. Ali, odnos snaga ne izražava se samo brojem. Na strani Osmanlija bila je i nadmoćnija organizacija. Njihovi emiri imali su neuporedivo više vlasti od srpskih kraljeva, prema tome i više prihoda, toliko da su mogli u miru i ratu izdržavati janičare, disciplinovanu i izvežbanu stajaću trupu, potpuno odanu njihovoj ličnosti čija se efikasnost na Zapadu neće dugo dostići. Osmanlijske spahije po socijalnom položaju i vojničkim obavezama imaju sličnosti sa srpskom vlastelom i, uopšte, sa feudalcima na Zapadu, ali u ono rano doba turske ekspanzije gotovo svi su svoje spahiluke bili zaslužili na maču u emirovoj službi (to su morali činiti i njegovi sinovi), a bili su i hijerarhijski čvršće vezani, pa su se spremnije odazvali emirovom pozivu i za njega se sasvim zalagali u borbi. Emirovu konjičku gardu činili su probrani konjanici. Azapi, u suštini, pešačka milicija, naoružana kopljima nije se ničim isticala nad sličnim evropskim trupama, a akindžije, milicija na konju, bila je vrlo sposobna za upade u dubinu protivničke teritorije, ali i za elastičnu borbu iznuravanja na bojištu. U poređenju, srpska vlastela, bolje naoružana i zaštićena (oklopljena) za blisku borbu imala je veću udarnu snagu, srpska pešadija (pretežno vlasteličići) bili su bolji od turskih azapa, sposobniji za blisku borbu, ali su Osmanlije u janičarima imale nesavladivu trupu, a u spahijama i akindžijama odrede izvrsnih manevarskih sposobnosti. Uz brojnu, na strani Osmanlija, bila je, dakle, organizacijska i taktička nadmoćnost. Lazar je dočekao Turke na levoj obali Laba, na blago nagnutoj ravnici, gde im je preprečio put bilo da su krenuli niz Sitnicu, ka Zvečanu, bilo uz Lab na Podujevo. Lazar, šef koalicije sa najjačim kontingentom, bio je svakako u centru, Vuk i Vlatko na desnom, odnosno levom krilu. U prvoj liniji bili su konjanici, a u drugoj pešaci. Takav borbeni poredak potvrduje se ne samo izvorima, već strukturom i taktikom srednjovekovnih feudalnih vojski. Možemo samo pretpostaviti da su neki delovi Lazareve vojske pojačali krila. No, ne možemo reći koliko je bilo pešaka, a koliko konjanika; drugih, svakako, nekoliko hiljada, ali u potpunom oklopu zapadnog tipa samo nekoliko stotina. Murat je u prvoj liniji centra imao janičare, a iza njih stao je lično, okružen konjičkom gardom. Njegov stariji sin Bajazit stao je na desno krilo, na čelo evropskih, a mlađi sin Jakub na levo krilo, na čelo azijskih trupa; na oba krila pešaci (azapi) bili su u prvom, a konjanici u drugom redu. Neposredno pred početak bitke oko 1000 strelaca stavljeno je pred front; komore podeljene na krila i centar, postavljene su iza pripadajućih delova pod zaštitom slabih odreda. U Turaka je kvalitet bio u centru; na srpskoj strani ne možemo reći koji je deo bio bolji. Svaka od tri savezničke vojske bio je feudalni poziv određene teritorije gde je bilo boljih i slabijih boraca. Jedinstvo komande bila je velika prednost Turaka. Muratov autoritet bio je neosporan. Lazar ga nije mogao imati ni u približnoj meri. Feudalne vojske su skup kontingenata koje duguju poslušnost svojim sizerenima (lokalnim feudalcima), a ne kruni. Teško da je Lazar mogao sprovoditi svoju volju i u sopstvenoj vojsci, a sa Vukom i Vlatkom više se sporazumevao nego što im je komandovao. Muratova pogibija je središte pažnje svih izvora, ali baš o tom pitanju, toliko važnom za rekonstrukciju toka bitke, oni se najviše razilaze. Turski hroničari stavljaju dogadaj posle bitke, u očitoj težnji da umanje delo " onog prokletog nevernika " koji se drznuo da digne ruku na " preuzvišenu i svemoćnu emirovu ličnost ". Po njima, srpski vlastelin, prikrivši se na razbojištu među mrtvima, prišao je Muratu kada je on obilazio bojište, pod izgovorom da mu ima nešto reći, pa ga prosto probo nožem. No, nije mnogo verovatno da je srpski ratnik mogao slobodno prići pobedničkom turskom vladaru. Ali, pre ili u početku bitke, u svakom slučaju pre njene kritične tačke, srpski vlastelin koji se izdavao za begunca mogao je biti od dragocene pomoći, pa je shvatljivo da ga je na njegov zahtev primio i Murat sa svim obzirima. Posle bitke on, naprosto, ne bi bio zanimljiv. Zarobljenu vlastelu Turci su sekli. Mora se, dakle, zaključiti da je Muratovo ubistvo imalo racionalni cilj: obezglaviti tursku vojsku da bi se olakšala pobeda. Time se Muratovo ubistvo uklapa u srpski plan. Njegov izvršilac hladnokrvno žrtvuje sebe jednom, zaista, velikom cilju. Možda je on to učinio samoinicijativno, ne rekavši nikom ništa, ili samo malom krugu ljudi. Obmanu kojom se poslužio, on je iskupio sigurnom smrću koju nikako nije mogao izbeći. Ime junaka se kasno pojavljuje u izvorima; trpi nekoliko metamorfoza, dok se u narodnoj tradiciji ne ustaljuje kao Miloš Obilić. Neki izvori tvrde da su Turci vešto prikrili Muratovu smrt, podigavši hitno šator nad njim. To je vrlo verovatno. Oni su to kasnije učinili i pred Sigetom (*) sa Sulejmanom II, a to je moglo imati smisla samo uoči ili za vreme bitke. ********** (*) Opsadu mađarskog grada Sigeta (Segedin) Turci su, pod vođstvom Sulejmana II Veličanstvenog, preduzeli u avgustu 1566. godine u sklopu njihovog velikog pohoda na mađarske i austrijske zemlje. Sigetsku tvrđavu branio je relativno mali (3000 ljudi) odred sastavljen uglavnom od Hrvata pod komandom Nikole Zrinskog. Posada tvrđave borila se bukvalno do poslednjeg čoveka, a u poslednjem jurišu na tursku opsadu poginuo je i sam Zrinski. U toku opsade iznenada je umro Sulejman II (pretpostavlja se da je smrt bila prirodna), ali je njegov vojni zamenik, Mehmed-paša Sokolović (kasniji graditelj mosta na Drini kod Višegrada), podigao šator nad njegovim telom kako bi tu činjenicu prikrio od vojske i sačuvao joj moral. Dugotrajna i uporna odbrana Sigeta omela je turske planove za tu godinu, pa su se posle zauzimanja tvrđave vratili ka Beogradu. *********** Na Kosovu su Turci tukli odbrambenu bitku koja se, kad je dobro vođena, uvek dovršava napadom. Bila je uobičajena taktika Osmanlija onog vremena da protivniku prepuste napad, što se logično izvodilo iz mogućnosti njihove vojske, a i iz borbenog rasporeda. Ipak dalju borbu otpočeli su Turci. Njihovi strelci istrčali su napred i obasuli strelama srpske konjanike da bi ih rastrojili. Srpske strelce izvori ne pominju; to oružje je u Evropi bilo mnogo manje razvijeno nego u istočnih naroda. Kad se na njih spustila kiša strela, srpski konjanici navalili su na turske strelce, odbacili ih, probili prednje redove turskog levog krila, prodrli u njegovu pozadinu i razbili komoru i njen zaštitni odred. Uspeh je postignut ne samo zaslugom srpskog desnog krila (Vuk Branković), već i centra, jer protivnički borbeni poreci, iako paralelni, nisu bili simetrični; jači srpski centar zalazio je prema turskim krilima. Taj početni srpski uspeh ne treba precenjivati. Laki konjanici Istoka umeli su vešto da manevruju prema oklopnicima Zapada; izmicali su pred njima da bi izbegli udar, pa se ponovno vraćali u borbu pod povoljnim uslovima. Sigurno je da spahije i akindžije turskog levog krila nisu izbačeni iz borbe. Prema centru i desnom turskom krilu Srbi nisu imali uspeha. Razbiti janičare, značilo bi pobediti. Oni su bili stožer borbenog poretka oko kojeg su se krila mogla i povijati u talasanju borbe. Ovog puta ostalo je čvrsto i tursko desno krilo, odakle je došao preokret. Bajazit, koji je u to vreme bio već zamenio svog smrtno ranjenog ili poginulog oca krenuo je u protivnapad. Šta je dalje bilo, izvori su nejasni. Možemo pretpostaviti da su Bosanci (srpsko levo krilo) odbačeni, posle čega je obuhvaćeni srpski centar (Lazar) podlegao u teškoj borbi protiv koncentričnog dejstva turskog desnog krila i centra. U protivnapad je prešao i Jakub, ali nije verovatno da je on sam razbio srpsko desno krilo, kako tvrdi jedan turski izvor. Možda je Vuk odbačen, pa se povukao u svoju Drenicu, kao što se i Vlatko, izgleda, bez značajnih gubitaka povukao u Bosnu. U toku gonjenja Lazar je zarobljen, doveden pred Bajazita i pogubljen. Savremeni srpski i strani izvori ne objašnjavaju srpski poraz. Ali, kasnije se u srpskom narodu postupno razvija ideja o izdajstvu, dok se početkom XVII veka ne ukazuje na krivca, Vuka Brankovića, koji je, tobože, sa 7000 svojih boraca pobegao sa bojišta. Srpsko narodno predanje, tražeći uzroke katastrofe čije su se posledice sve više osećale, našlo ga je u izdajstvu, u dramatičnom motivu koji se vrlo dobro uskladuje u epsku konstrukciju same tradicije i narodne pesme. Zašto je ta nezavidna uloga dodeljena Vuku Brankoviću, baš onome koji se najviše istakao u bici, ima više objašnjenja. U izvorima nema ni osnova za pretpostavku o izdajstvu, pa ni traga o grubom nehatu ili malodušnosti odlučujućih za ishod bitke. No, i pored toga, narodna pesma objašnjava neke momente koje kritička studija bitke ne može odbaciti. Za objašnjenje srpskog poraza na Kosovu nije potrebno izdajstvo. Na pobedničkoj strani bila je jača državna organizacija, brojnija i homogenija vojska. Sam Lazar nije pošao svesno u beznadežnu borbu, a još manje njegovi saveznici. O takvoj rezignaciji koja se probija kroz narodnu pesmu, srpski izvori ne znaju ništa. U borbu za opstanak srpska vlastela pošla je na Kosovo s verom u uspeh, primila smelo borbu prsa u prsa u uređenoj bici na otvorenu polju. Alternativa je bila ropstvo bez borbe. Pobedom na Kosovu 1389. godine Turci Osmanlije savladali su najjači otpor koji se na Balkanu isprečio njihovoj ekspanziji. Vojnička moć Srbije je slomljena. Potisnuta prema Dunavu, ona će se još boriti za opstanak, održati više decenija, ali Turcima prevlast na Balkanu više niko neće ozbiljno osporiti. Pobedom na Kosovu oni su sebi otvorili put za upad u Panonsku niziju. Bambi kosovo.jpg
istorija.53 mango,
> Atila je umro u noci nakon svog vencanja, a svi ljudi koji su Jos jedan covek kojem je zena dosla glave O:)) > olaksalo udruzenim Gepidima, Ostrogotima i Germanima da napadnu i Ko su bili Gepidi? Pretpostavljam da nisu germansko pleme, jer nigde nisam naisao na njih kad sam citao o Germanima? BTW, jel citao neko Tacitovu Germania-u?
istorija.54 pack,
RUSI CE UCI U ISTORIJU KAO NAJVECI MALER SRPSKOG NARODA KAD GOD ONI DODJU ETO SRANJA PO BEOGRADUZAKLJUCAK: RUSI NE DOLAZITE PM
istorija.55 krimer,
> RUSI CE UCI U ISTORIJU KAO NAJVECI MALER SRPSKOG NARODA KAD GOD ONI > DODJU ETO SRANJA PO BEOGRADUZAKLJUCAK: > RUSI NE DOLAZITE PM Kada smo vec kod toga u jednom od poslednjih brojeva Evropljanina (pre nego sto je poceo da se stampa mislim u Crnoj Gori) bio je odlican clanak o nasim odnosima sa Majcicom Rusijom, u kome su taksativno navedene pocevsi od 11xx-te godine sve situacije u kojima nam je Rusija mogla (a nije) pomoci. Mislim da je clanak negde iz Oktobra 98' pa ako neko eventualno ima taj clanak mogao bi da izvadi najbitnije iz njega ......
istorija.56 morkin,
(giftmaster, FORUM.19 srbija) > E da...ne volim ni ja Zapad, zbog ovoga shto nam uradishe...ali da > ti isti englezi nisu 1942/1943 dobili rat u africi, tj da general > Viskont Montgomeri nije kod El Agejla i El Alamejna pobedio Marhala > Ervina Romela (zvanog josh i Pustinjska Lisica) nemci bi imali Izgleda da ceniš Montija. Pročitaj kako je zabrljao kod Arnhema...
istorija.57 junior,
reply forum/srbija: dbambi > Lazar se borio kao i svi ostali vojnici jer je drugačije tada > bilo nezamislivo. Bilo je zamislivo. Meni je s mog gledišta, ljubitelja strategije i vojne veština odvratan taj period srednjeg veka, učestovanja vojskovođa u bitkama i to ne samo učestovanja, nego principa "evo me, tu sam, najveća i najlepša zastava je pored mene, svi možete da me vidite, dođite da vam se krvi napijem". Kapiram ja da je to doba viteštva i da je pitanje časti bilo ko će da učestvuje u bici i ko će da privuče više neprijatelja na sebe, ali i sam vidiš da je Murat, udobno zavaljen, iz svog kampa mogao mnogo bolje da upravlja vojskom, nego Lazar koji je komandovao u samoj bici. Stupidnost ovakvih principa najbolje se vidi u primeru bitke kod Koroneje (394. godine pre n.e.) kad je komandant spartanske vojke Agesilaj saznao za poraz levog krila tek kad je "jedan čovek" (čak ne ni glasnik;) stigao do njega usred ceremonije na kojoj je on krunisan kao pobednik od jedinica svog desnog krila. > A tek kada je usavršen durbin :) Ne baš, recimo kod Gaugamele, Aleksandar je kulirao na brežuljku, ubacivao jednu jedinicu za drugom da bi odbio juriš Persijanaca na desno krilo, a tek potom je krenuo u juriš, ali je ostao svestan događaja na ostatku bojišta. Recimo, prvo je odbio (kad se već nalazio na desnom krilu) poziv Parmeniona (zapovednik levog krila) na pomoć da bi se kasnije odazvao na njega kad je smatrao da je svoj posao na desnom krilu završio. Potom i Antigon je kod Gabijene (316. godine pre n.e.) prepustio komandu nad odlučujućim krilom svom sinu Demetriju, a on se posvetio komandovanju armije u celini i usmeravanju zamišljenog manevra. Posle njih došli su rimske vojskovođe tipa Scipija Afrikanskog koji je obilazio bojište u pratnji štitonoša, ocenjivao situaciju i izvlačio sve taktičke koristi iz određene "lokalne" situacije. Sam Cezar je slično uradio u Africi 47. godine pre n.e. kod Ruspine, kad se sudario sa Pompejcima. No, da se vratimo na srednji vek. U principu, srednjovekovne vojske su pri ulasku u borbu bile organizovane po feudalnim principima - svaki vitez okupljao je svoje potčinjene pod svoju zastavu i dalje sledio zastavu svog neposrednog gospodara. Glavnokomandujući je obično bio u samom centru, a to ga je limitiralo u samom komandovanju i izlagalo većoj opasnosti pri jurišu. Opet kad su Englezi u 14. veku uveli u naoružanje duge lukove, snaga projektila je postala veliki faktor u borbi, skoro zamenivši snagu udara. Nakon toga komandanti tipa kralja Edvarda III ili Henri V su stajali debelo iza svojih vojski na nekom brežuljku i komunicirali su preko kurira. No, kad je trebalo, išlo se napred, pa je tako Henri V u čuvenoj bici kod Azenkura (1415.) lično jurišao na Francuze zanemarujući svoju sigurnost. > Današnje vojskovođe gledaju bojište sa par hiljada kilometara > udaljenosti :) Naravno, na položaj glavnokomandujućeg u bici nije toliko uticao pronalazak durbina tj. već pronalazak i usavršavanje vatrenog oružja. Prvo engleskim strelcima, a onda i korištenjem vatrenog oružja dovelo je do velikih promena u organizaciji i samoj taktici. Pošto je njihovom primenom drastično oslabljen efekat udara došlo je do postepenog smanjivanja dubine taktičkih formacija, a to, kombinovano sa povećanjem armija je dovelo do proširivanja frontova do trenutka kad frontovi više nisu bili jedinstvene celine koje je mogao da kontroliše jedan čovek. Naravno usledilo je povećanje štabova, usavršavanje sistema komunikacija (kuriri;) mada je bilo i prilično originalnih rešenja tipa Fridriha II Velikog. Fridrih, legenda ;) je uvek jahao ispred armije da bi što bolje osmotrio protivnika, a potom bi (pošto je uvek vodio ofanzivne bitke) svakoj jedinici zadavao pravac kretanja dok bi ona prolazila pored njega. Od tog trenutka, te jedinice su trebale da se ponašaju kao mašinerija što i nije bio problem sa pruskim, vrlo uvežbanim i veoma disciplonovanim trupama. Bitka se dalje odvijala "automatski", skoro uvek onako kako je Fridrih zamislio mada je nekad, kao kod Corndorfa 1758. pruska konjica na inicijativu svog komandanta (bez naređenja od kralja) morala da spašava situaciju jer su neke jedinice naišle na neočekivan otpor. No, jedan je bio Fridrih Veliki, jer svi posle njega koji su pokušavali da ostvare kontrolu celokupne armije su redovno završavali porazom, da ne kažem katastrofom. Dakle, nestajanjem viteškog morala, i poboljšanjem dalekometnog oružja sve manje komandanata je bilo spremno da se lično bori. To su radili Luj Vandom kod Audenarde (1708. godine) i Charles XII kod Plutave (1709. godine) i u oba slučaja su završili tako što su izgubili duele. Malbro je kod Ramijija poveo juriš u toku kog je oboren sa konja i preko njega su prejahali :(. Anri Tiren kod Zasbaha 1675. godine je izjahao da osmotri situaciju i prošao je pored jedne baterije i pomogao da bude uočena, ali pri tome ga je zrno pogodilo u grudi i ubilo. Nej se 1815. godine borio kod Vaterloa sa musketom u ruci, posledice ne treba ni da pominjem. ;) Dakle, da je Lazar bio neki dobar vojskovođa, sigurno bi više značio iza nego ispred svojih jedinica, ali to nikad nećemo saznati pa i ne vredi razbijati glavu oko toga. Ja čisto volim ovako ponekad da se podičim svojim (ne)znanjem iz neke oblasti pa otud i ovaj tekst :)
istorija.58 dbambi,
=> Opet kad su Englezi u 14. veku uveli u naoružanje duge lukove, snaga => projektila je postala veliki faktor u borbi, skoro zamenivši snagu => udara. Nakon toga komandanti tipa kralja Edvarda III ili Henri V su => stajali debelo iza svojih vojski na nekom brežuljku i komunicirali su => preko kurira. No, kad je trebalo, išlo se napred, pa je tako Henri V u => čuvenoj bici kod Azenkura (1415.) lično jurišao na Francuze zanemarujući => svoju sigurnost. Napipao si mi teme iz sledećg članka :). Ja jedino ne kapiram zašto Francuzi posle prvih poraza u tom ratu (kod Kresija i Poatjea) nisu naučili da i oni koriste dugi luk i skrivenu konjicu. Bambi
istorija.59 junior,
> Napipao si mi teme iz sledećg članka :). Ja jedino ne kapiram > zašto Francuzi posle prvih poraza u tom ratu (kod Kresija i > Poatjea) nisu naučili da i oni koriste dugi luk i skrivenu > konjicu. Uh, u period srednjeg veka se stvarno ofrlje razumem, ali kontrapitanje, zašto Darije nakon prvog poraza od Aleksandra nije uveo falangu kao jedinicu? Zašto niko nije formirao legije kao jedinice sem Rimljana? Zašto su Rusi zadržali tradicionalno organizovanje korpusa u odnosu na one koje su imali Francuzi, iako je pre toga Napoleon, upravo zbog bolje organizacije (ok, i svog vojnog genija) pokorio celu Evropu? A onda opet, kako su sa tom zastarelom organizacijom uspeli da pobede Napoleona..? Neke stvari jednostavno ne idu tako lako i tako brzo. A vrednost nečega je vrlo teško sagledati kad se nalaziš u položaju savremenika nekog događaja. Da li je iko mogao da pretpostavi vrednost mitraljeza kad su ga Francuzi patentirali 1870. ili koje već, a Prusi ih porazili bez dotičnog, samo godinu dana kasnije. Uostalom, kad vodiš bitke u ratu, vodiš se dotadašnjim znanjem i koristiš ga na najbolji način na koji umeš. Retki su oni koji su uspevali samo da iskoriste to znanje pod uticajem stresa, a kamoli da uoče prednosti protivničke organizacije ili oružja i da isto to primene u svojoj vojsci. To je bila još jedna prednost Napoleona. Čovek je bio nepromenljiv pod uticajem stresa. Uoči samog napada na Prusiju nakon što je izdiktirao kompletan plan napada svojim generalima (koji je do tad držao samo u svojoj glavi, tačnije svaki general je bio upućen samo šta da radi sa svojim korpusom .. niko još nije ni znao da će biti rata sem samog Napoleona), on je ladno upitao kako je prošlo otvaranje muzeja u Parizu ;) I naravno, citiraću ga ovom prilikom, kad je baš o ovoj tematici rekao: "Malo ljudi može da shvati izuzetnu moralnu snagu koja je potrebna da bi se vodila jedna od onih bitaka koje odlučuju sudbinu armija, zemalja i prestola." PS. Šalji tekst :)
istorija.60 legolas,
Veceras sam opet gledao Henrija V od Sekspira. Naravno procitao sam i knjigu (u originalu), ali mi pstaje nesto nejasno: Kako to da je poginulo oko 8500 Francuza i oko 30tak Engleza? Ima li neko bolje podatake o Bitci kod Agincourta? `fala Legolas
istorija.61 dbambi,
=>Kako to da je poginulo oko 8500 Francuza i oko 30tak Engleza? =>Ima li neko bolje podatake o Bitci kod Agincourta? Ne javljam sa sa svog racunara, pa unapred izvinjenje zbog code none Elem, ako ti nije suvise dugo da cekas, detaljan tekst o ovoj kao i o ostalim bitkama iz stogodisnjeg rata ide u ovu temu cim se vratim u Bgd (ponedeljak-utorak). Kompletna prica je skoro gotova, pa mi je bilo glupo da saljem samo taj deo, pokvarilo bi ugodjaj :) Bambi
istorija.62 dbambi,
Sa malim zakašnjenjem ide prilog o stogodišnjem ratu. **************** STOGODIŠNJI RAT Stogodišnji rat bio je najduži vojni sukob u poznatoj istoriji i vođen je uz prekide i dugotrajna primirja od 1337 do 1453. godine. Suštinski uzrok stogodišnjeg rata bila je želja engleskih kraljeva i visoke vlastele da učvrste i prošire svoje posede na teritoriji današnje Francuske. Vazalnim vezama i feudalnim pravima za englesku krunu bile su vezane mnoge oblasti, vojvodstva i gradovi na kontinentu a posebno u severnoj Francuskoj. Izvan ovih područja, engleski i francuski kralj sukobljavali su se i oko prava nad Škotskom kao i oko monopola na trgovinu sa bogatom pokrajinom Flandrijom koja je približno obuhvatala teritoriju današnje Belgije. U Škotskoj, koju je Engleska smatrala svojim prirodnim posedom, izbijale su česte pobune protiv engleskih kraljeva koje su nalazile podršku u Francuskoj. Pobeda nad ovom silom, smatrali su u Londonu, ostavila bi buntovnu Škotsku samu na milost i nemilost Englezima. Da bi se pravilno shvatio početak i tok stogodišnjeg rata neophodno je razmotriti raspoložive resurse, kao i prednosti i mane oba suparnika. Francuske aduti vidljivi su već na prvi pogled: Francuska je bogatija, sa više stanovnika i većom teritorijom. Njena feudalna vojska smatra se jednom od najboljih u Evropi, i možda najvažnije, rat se vodi isključivo na njenoj teritoriji, gde je stanovništvo uglavnom prijateljski raspoloženo. Sa druge strane, Francuska nije država u onom smislu kakav poznajemo iz kasnijih vekova. Ona je podeljena na niz vojvodstava, kneževina i slobodnih gradova, kao i teritorija pod dominacijom ove ili one strane sile. Francuski kralj nije apsolutni suveren i njegova moć ne proteže se mnogo dalje od sopstvenog feudalnog poseda. Jedinstven poreski sistem nepoznat je pojam i stoga je vrlo teško prikupiti novac za opremanje brojnih stajaćih armija. Kralj je stoga prinuđen da vojsku sastavlja od kontingenata svojih vazala, a pokazuje se da takvoj vojsci nedostaje disciplina i da neke jedinice otkazuju poslušnost u zavisnosti od ratne situacije i/ili volje njihovih neposrednih komandanata. Glavnu snagu francuske vojske čine teško oklopljeni vitezovi na konjima koji u početku bitke jurišaju na protivnika, razbijaju njegov raspored i kasnije se bore u pojedinačnim okršajima. Drugi vidovi vojske, kao što su strelci ili klasična pešadija, iako prisutni, zanemareni su. Taktička šema je jednostavna i kruta (juriš + okršaj) bez senzibiliteta za datu situaciju na bojištu. Za razliku od Francuske, u Engleskoj je proces centralizacije države i jačanja kraljevskog autoriteta daleko odmakao. Napušten je feudalni koncept organizacije vojske i još pod Edvardom I (*) prišlo se formiranju najamničke vojske što je podrazumevalo stabilne državne finansije i efikasnu vojnu komandu. Kraljevska vlast ograničena je voljom parlamenta što je posebno osetljivo pitanje kada se radi o prikljupljanju vojske, jer jedino parlament može da uvodi nove poreze koji su neophodni za dugotrajne ratove. Iako parlament katkad uskraćuje ovaj novac i time remeti ratne poduhvate ipak sistem funkcioniše znatno bolje nego u Francuskoj, jer će onaj porez koji je uveden biti stvarno i prikupljen i kralj unapred može da planira svoje pohode. Poseban slučaj je organizacija same vojske. Njenoj reformi i uvođenju novih taktičkih postupaka posebno se posvetio već pomenuti Edvard I, a njegov unuk, Edvard III, za čije će vladavine i otpočeti stogodišnji rat sa uspehom je nastavio ovaj poduhvat. Engleska vojska je u potpunosti najamnička i profesionalna. Brojno je relativno mala, ali vrlo disciplinovana i sa odličnim komandnim kadrom koji je potpuno odan kralju. Razvijeno je tesno borbeno sadejstvo pojedinih vidova vojske što će imati odlučujući uticaj na sve bitke stogodišnjeg rata. Taktika je elastična i teži da iskoristi sve prednosti terena i trenutne situacije na mestu bitke. Iz brojnih ratova koje su engleski kraljevi vodili na samim Britanskim ostrvima (protiv Velsa, Škotske i Irske) nasleđeno je bogato ratno iskustvo, naučeni su brojni taktički postupci i usvojeni mnogi tipovi oružja koji će suštinski izmeniti dotadašnju sliku bojnog polja. Pravilno je uočeno da su juriši teško oklopljenih vitezova na konjima (karakteristični za celu feudalnu Evropu) neefikasni i da mogu biti uspešno zaustavljeni i sa manjim snagama koje su pravilno raspoređene i imaju odgovarajuće oružje koje će protivniku nametnuti borbu na daljini. Jedina oružja tog vremena koja su mogla da dejstvuju i po udaljenom protivniku bili su luk, strela i katapult. Luk i strela su oružje poznato već hiljadama godina, a tokom srednjeg veka usavršen je i samostrel (luk kome se tetiva nateže uz pomoć posebnog mehanizma što za posledicu ima znatno veći domet i ubojitost) kome je glavna mana bio mali broj opljivanja, jer je prosečan strelac morao da potroši mnogo vremena da namesti strelu. Ove nedostatke rešio je tzv. dugi luk koji je usvojila engleska vojska i uspešno koristila preko dva veka. Dugi luk dugačak je koliko i visina prosečnog čoveka, u stanju je da izbaci strelu onoliko daleko koliko i samostrel, a strele može da izbacuje onom brzinom kojom ih strelac vadi iz tobolca. Ovo oružje spojilo je prednosti običnog luka (lako i brzo opaljivanje) i samostrela (veliki domet i ubojitost) *********** (*) Engleskog kralja Edvarda I mogli smo da vidimo u filmu Hrabro Srce (Braveheart) režisera Mela Gibsona, gde ga je tumačio glumac Patric McGoohan. Edvard je ovde predstavljen kao okrutan i bezdušan vladar. *********** Konkretan povod za početak rata vezuje se za zahtev Edvarda III da mu se prizna pravo na upražnjeni francuski presto. Naime, 1328. godine umro je francuski kralj Šarl IV (Charles) ne ostavivši naslednika. Edvard III, kralj Engleske, u tom trenutku nosio je i zvanja vojvode od Gijene, kao i grofa od Pontjea, obe ove prostrane teritorije bile su njegovi feudalni posedi, a nalazile su se na francuskom tlu. Majka Edvarda III bila je istovremeno i sestra umrlog Šarla IV, pa se zbog svih ovih razloga Edvard smatrao zakonitim naslednikom francuskog prestola. Međutim, i sa francuske strane postojalo je nekoliko pretendenata, a najozbiljniji od njih bio grof Valoa koji je na kraju i dobio podršku francuske vlastele i krunisan za francuskog kralja pod imenom Filip VI. U početku je izgledalo da će se Edvard III pomiriti sa ovom odlukom, ali je varnica iznenada zapaljena kada je novi francuski kralj odlučio da konfiskuje vojvodstvo Gijenu u maju 1337. godine. Edvard III je odmah obnovio svoje zahteve u vezi francuskog prestola i otpočeo pripreme za invaziju Francuske. Ta godina se i uzima kao zvanični početak stogodišnjeg rata iako odmah nije došlo do oružanih sukoba. Za uspešno vojevanje na kontinetnu Edvardu je trebao saveznik i on ga je našao u već pomenutoj pokrajini Flandriji kojoj je zapretio obustavljanjem izvoza engleske vune, inače neophodne flandrijskoj privredi. Iz Flandrije i cele Holadnije Edvard je dobijao i većinu svojih vojnika-najamnika. Holanđani su zapravo činili najveći deo prvog kontingenta od 4000 ljudi sa kojim se Edvard III 1339. godine iskrcao u Francuskoj i otpočeo prve borbene operacije. Ipak, tokom cele te godine nije bilo značajnijih borbi i Edvardova akcija svela se na pljačkaški pohod po francuskoj pokrajini Pikardiji, severno od Pariza. U proleće sledeće, 1340. godine Edvard je ponovo u Francuskoj ali ovaj put Francuzi nisu neaktivni. Na obali kanala Lamanš opremili su brojnu flotu i sa njom izvršili nekoliko uspešnih prepada na engleske primorske gradove od kojih su Portsmut i Sautempton potpuno uništeni. Istovremeno je ometan saobraćaj kojim se snabdevala engleska armija na kontinentu. Zbog svega ovog Edvardu je bilo jasno da bez efikasne kontrole Lamanša i prevlasti na moru ne može biti uspešne kopnene akcije. Stoga je prekinuo operacije u Francuskoj i vratio se u Englesku kako bi prikupio i opremio flotu. Do aprila 1340. godine imao je spremih 250 brodova različite tonaže dok su Francuzi raspolagali sa oko 200 brodova. Važna engleska prednost bila je u tome što su gotovo svi njihovi brodovi, za razliku od francuskih, bili opremljeni jedrima. Krajem juna engleska flota je isplovila, a na vesti o tome francuska joj je krenula u susret. Prvi ozbiljan sukob u stogodišnjem ratu imale su ove dve flote koje su došle u borbeni kontakt 26. juna 1340. godine pored holandske obale u blizini gradića Slojs. Englezi su na mesto bitke stigli prvi i postrojili svoje brodove u dve vrste. Prva je bila borbena i u njoj su brodovi bili poređani naizmenično tako da su se na jednom brodu nalazili strelci opremljeni dugim lukovima, a na drugom borci opremljeni oružjem za blisku borbu. Francuzi su se pojavili poslepodne i odmah se postrojili u dve vrste od kojih je ona prednja bila smesta napadnuta. Tokom prilaženja francuskim brodovima Englezi su ih zasuli hiljadama strela što je unelo paniku među francuske mornare i učinilo ih ranjivim na sledeći engleski potez. Nakon rastrojavanja prednjih francuskih brodova i unošenja meteža, Englezi su im prišli i počeli prelazak na njih. Tada je došlo do borbe u mešavini kada su brodovi zašli jedni među druge i ogorčene borbe na palubama francuskih lađa. Sukob se otegao do sledećg jutra a konačni bilans je preko 170 uništenih i zaplenjenih francuskih brodova i osetno manji engleski gubici. Ovom potpunom pobedom nad francuskom flotom Englezi su osigurali prevlast u vodama Lamanša za narednih 30 godina. Nakon raščišćavanja situacije na moru, Edvard III mogao se ponovo posvetiti kopnenom ratu protiv Francuske, ali je baš u tom trenutku ponovo izbila pobuna u Škotskoj što ga je onemogućilo da pošalje vojsku na kontinent sve do 1342. Te godine iskrcao se u Bretanji (francuska pokrajina na atlanskoj obali) sa relativno malim snagama i počeo pljačkaški pohod tokom kojeg je osvojio i razorio mnoge gradove. Na sebe je privukao znatno jače protivničke snage pod komandom vojvode od Normandije (sin francuskog kralja Filipa VI), pa je bio prinuđen da 1343. godine potpiše primirje sa Francuzima i povuče se u Englesku. Primirje je isteklo u martu 1345. a već u maju borbe su obnovljene. U Gijeni (jugozapadna Francuska) su operisale manje engleske snage koje su nizale uspehe i tako na sebe ponovo privukle moćnog vojvodu od Normandije. Da bi smanjio pritisak na svoju vojsku u Gijeni Edvard III se iskrcao u Normandiji u julu 1346. godine sa 3000 konjanika i oko 7000 strelaca naoružanih dugim lukom. Namera mu je bila da se brzo vrati u Englesku čim otkloni opasnost po armiju u Gijeni, ali se desilo da su Francuzi želeli odlučujući sukob a Edvardova flota je usled nesporazuma i nediscipline već otplovila. Francuski kralj Filip VI prikupio je jaku vojsku i odlučio da zauzvek istera Engleze iz Francuske. Zbog lošeg odnosa snaga Edvard je odlučio da izbegava bitku i počeo se povlačiti na sever ka Kaleu, odakle je nameravao da otplovi ka Ostrvu. Filip VI ga je pratio u stopu i sustigao na domaku Kalea. Ne mogavši da je izbegne Edvard je odlučio da primi bitku i do prvog odlučnog sudara dve vojske došlo je 26. avgusta 1346. godine u blizini gradića Kresi (Cresy). Pošto je raspolagao sa znatno manjim brojem konjanika Edvard se odlučio na odbrambenu taktiku, pa je izabrao lokaciju koja mu je pružala povoljne uslove. Svoju vojsku postavio je u liniju koja se protezala između dve šume što je onemogućavalo da mu protivnik obuhvati krila ili zađe u pozadinu. Linija je podeljena na tri jednaka dela od kojih je centrom komandovao sam Edvard III, a desnim krilom njegov sin Edvard poznatiji pod nadimkom Crni Princ inače jedan od najboljih vojskovođa srednjovekovne Engleske. Svaki deo engleske linije sastojao se od sjahalih konjanika koji su formirali zaštitni zid od kolja, dok su se iza njih nalazili strelci sa dugim lukom koji su tako mogli neometano da dejstvuju. Engleska linija preprečila je put kojim se kretala francuska vojska koja je na mesto bitke stigla oko 16 časova. Francuzi su bili izmoreni dugim maršem i kralj Filip je nameravao da otpočne bitku tek sutradan, ali se njihova prethodnica već sukobila sa Englezima i Filip je prepustio stvari njihovom toku. Prvi su se sukobili strelci - francuski naoružani samostrelom i engleski sa dugim lukom. Rezultat je bio porazan po ove prve jer ih je zasula kiša engleskih strela dok sami nisu stigli da ispale ni jedan plotun. Pošto su se redovi strelaca našali u rasulu jedan od francuskih komandanata odlučio je da izvede prvi od 15 juriša koji su tog dana izveli do tada nepobedivi francuski vitezovi na konjima. Nijedan od ovih silovitih udara nije uspeo, jer su engleski strelci uspevali da rastroje i odbiju juriše daleko pre nego što bi oni uopšte stigli do njihove linije. Konji i ljudi padali su kao snoplje probodeni velikim strelama a pojedinci koji su uspeli da stignu do Engleza dotučeni su u borbi izbliza. Na kraju bitke francuskom kralju, koji je i sam bio ranjen ostalo je svega oko 70 za borbu sposobnih konjanika. Poraz je bio potpun. Francuski gubici procenjuju se na oko 5000 mrtvih i ranjenih dok su engleski bili beznačajni. Englezi su bitku dobili pre svega veštom upotrebom nadmoćnijeg oružja, kao i boljom taktikom i komandovanjem. Uprkos svemu ovome, poraz je izazvao pravi šok u Francuskoj koja je objašnjanje za njega našla u nesposobnosti kralja Filipa VI. Iako je kod Kresija izvojevao sjajnu pobedu, Edvard III nije od nje imao neke neposredne koristi izuzev što se neometan povukao ka obali kod Kalea. Ovaj grad ima strateški vrlo povoljan položaj na obali kanala Lamanš i Edvard je pravilno uočio njegov značaj. Zato je ubrzo nakon bitke kod Kresija počeo opsadu i nakon 11 meseci, 4. avgusta 1347. godine Kale je kapitulirao. Ovaj grad ostaće u engleskim rukama narednih 200 godina, dobiće posebne trgovačke povlastice i značajnu koloniju engleskih doseljenika. Francuska će ga povratiti tek 1558. godine zahvaljujući slabosti Engleske zahvaćene dinastičkim sukobima. Nakon pada Kalea, Edvard se vratio u Englesku i uspostavljeno je neformalno primirje koje je potrajalo do 1355. godine. Do ove pauze došlo je pre svega zbog epidemije crne kuge koja je 1349/49 pogodila Englesku i smanjila njeno stanovništvo sa 4 na 2.5 miliona ljudi. 1350. godine umro je francuski kralj Filip VI i na prestolu ga je nasledio njegov sin Žan II Dobri. Bilo je nekoliko pokušaja da se pregovorima dođe do mira koji nisu dali rezultate i u junu 1355. godine Edvard III ponovo je počeo vojne operacije u Francuskoj. Njegova taktika ovog puta bila je drugačija - umesto da se sukobljava sa većim protivničkim snagama odlučio je da pljačkaški pohodi postanu ne sporedni već glavni vid njegove kampanje. Računao je da će njima slomiti moral protivnika i potkopati njegovu ekonomsku bazu, a posebnu težinu ovom načinu ratovanja davalo je to što je Edvard podelio svoje snage na nekoliko grupa koje su nezavisno dejstvovale u raznim delovima Francuke. Sam Edvard je sa glavninom pustošio severnu Francusku, dok je njegov sin Crni Princ pljačkao po južnoj povremeno dopirući čak i do obala Sredozemnog mora. Naredne, 1356. godine engleske snage na kontinetnu pojačane su tako da je i srednji sin kralja Edvarda, Džon Lankaster dobio komandu nad delom vojske i počeo pohod po Normandiji. Crni Princ je nastavio operacije na jugu ali je ubrzo saznao da je na njega krenuo francuski kralj Žan II Dobri sa velikim snagama. Englezi opet nisu želeli bitku i pokušali su da se povuku ka Bordou na atlanskoj obali gde su nameravali da se ukrcaju na brodove. Pretovareni plenom, sporo su se kretali i Žan Dobri stigao ih je 18. septembra kod Poatjea (Poitiers) gde se sledećeg dana odigrala druga velika bitka stogodišnjeg rata. Iako nema tačnih podataka, procenjuje se da su Englezi imali oko 6000 ljudi (4000 konjanika sa kopljem ili mačem i oko 2000 strelaca sa dugim lukom) dok su Francuzi raspolagali sa 8000 ljudi, pretežno vitezova na konjima. Pošto nije mogao da izbegne bitku Crni Pric je ponovo odabrao teren koji je pogodovao njegovoj odbrambenoj taktici, smeštajući svoju vojsku na dominirajuću uzvišicu i, za razliku od Kresija, stavljajući sjahale konjanike iza strelaca. Fancuzi su, sa druge strane, ušli u bitku sa nekoliko pogrešnih pretpostavki. Prvo: odlučili su da se bore iako im je situacija na terenu omogućavala da pobednika okruže i izmore glađu, drugo: pogrešno tumačeći iskustvo iz bitke kod Kresija odlučili su da i njihovi konjanici sjašu i bore se kao pešadija, zanemarivši da su oni strana koja napada i da sjahali konjanik nema istu borbenu vrednost u napadu i odbrani. Francuski kralj podelio je svoju vojsku u tri grupe od kojih je prva bila pod komandom njegovog sina, budućeg kralja Šarla V, druga pod komandom kraljevog brata vojvode od Orleana a treća (najjača) pod ličnom kraljevom komandom. U napad je prva krenula odabrana grupa od 300 najboljih francuskih vitezova koja je skoro potpuno uništena plotunima engleskih strelaca. Pošto mu se učinilo da se engleski strelci povlače, Žan Dobri je poslao prva dva kontingenta svoje vojske u napad. Ova masa francuske pešadije naišla je na prave rojeve engleskih strela, ali se uz teške gubitke ipak probila do njihovih linija gde je ubrzo došlo do borbe prsa u prsa. Ishod ovog okršaja odlučila ja manja grupa engleskih konjanika koja se iznenada pojavila i unela paniku među Francuze koji su se počeli povlačiti u neredu. Nepovoljan tok bitke nalagao je kralju Žanu da se povuče, ali on je pre svega bio vitez, a tek zatim vojskovođa i državnik, pa je odlučio da se časno bori do kraja žrtvujući i poslednji deo francuske vojske koji je uzaludno jurišao na konsolidovanu englesku liniju. Ovim poslednjim potezom je francuski poraz pretvoren u katastrofu, jer ne samo da su ponovo pretrpeli ogromne gubitke (uz neznatne engleske) već je zarobljen i sam kralj Žan II Dobri što je poput bombe odjeknulo u celoj Francuskoj. Nakon ovog poraza činilo se da je Francuska konačno bačena na kolena. Engleski pljačkaški pohodi su nastavljeni, zemlja je bila potpuno iscrpljena a izbili su i unutrašnji nemiri. Sve ovo nagnalo je francusku vlastelu (kralj Žan je bio u ropstvu u Londonu i po francuskim običajima niko nije mogao da ga nasledi dok je živ) da ubrzo zatraži mir sa Englezima što je dovelo do potpisivanja za Francuze vrlo nepovoljnog mirovnog ugovora u Bretinjiju (Bretigny). Ugovorom su potvrđena sva feudalna prava koja je engleski kralj uživao u Francuskoj i garantovani su svi njegovi raniji posedi, a pridodati su i neki novi. Ovim događajem okončana je prva faza stogodišnjeg rata tokom koje su Englezi ostvarli sve svoje teritorijalne ciljeve. Bambi
istorija.63 dbambi,
Drugi deo. *********** Druga faza rata nastupila je 1364. godine dolaskom na presto novog francuskog kralja Šarla V, sina zarobljenog Žana II Dobrog koji je umro u engleskom zarobljeništvu. Nekoliko godina kasnije, 1369. osetio se dovoljno jakim za revanš Englezima. U isto vreme i sami Englezi su odlučili da se ponovo upuste u osvajanje Francuske. Naredna decenija biće svedokom nekoliko engleskih ekspedicija kroz Francusku koje su primenjivale istu taktiku kao iz vremena pre bitke kod Poatjea - pljačkanje i razaranje gradova uz izbegavanje otvorenih sukoba sa Francuzima. Za razliku od Engleza, Francuzi ovog puta menjaju taktiku - takođe izbegavju otvoreni sukob, ali napadaju Engleze manjim snagama koje imaju za cilj uznemiravanje protivnika, presecaju njegove linije snabdevanja i polako i metodično osvajaju engleska uporišta krećući se iz unutrašnjosti ka moru. U nekoliko navrata primenjena je i taktika " spaljena zemlje ", odnosno odnošenja ili uništavanja zaliha hrane i materijalnih dobara pred nailazećim engleskim armijama. Ovaj put se francuska taktika pokazala uspešnijom. Prvu englesku ekspediciju poveo je 1369. godine Džon Lankaster. Iskrcao se sa oko 2000 ljudi i počeo pohod po severnoj Francuskoj. Nije naišao na otpor i opustošio je teritorije kroz koje je prošao stigavši na kraju sve do Ruana. Ono što ga je na kraju zaustavilo nije bila francuska vojska već epidemije i glad, pošto su Francuzi temeljito uništavali sve što bi njihovovim neprijateljima moglo poslužiti za jelo. Pre kraja godine Lankaster se sa malobrojnom preživelom vojskom vratio u Englesku. Već sledeće godine u Francuskoj je engleski zapovednik Robert Nouls (Knollys) sa oko 3000 ljudi. Cilj njegovog pohoda bila je pokrajina Pikardija i okolina Pariza koje je temeljito opustošio. Protiv njega je krenula francuska vojska pod zapovedništvom Bertarna Di Geklena koja ga je presrela i potukla 3/4. decembra 1370. godine u blizini Le Mana i primorala da ubrzo ukrca na brodove i uputi ka Engleskoj. Došlo je vreme francuskoh pobeda - Di Geklen je planski osvajao oblasti pod engleskom kontrolom i ubrzo povratio celu Bretanju i gotove sve ostale primorse oblasti. Francuska flota potukla je englesku 22. juna 1372. godine kod luke La Rošel i time obezbedila prevlast u vodama Kanala što je ozbiljno ometalo sve engleske pokrete ka kontinentu. 21. marta 1373. Di Geklen je ponovo pobedio Engleze kod Šizea (Chize). Ovi francuski uspesi primorali su Edvarda III da jače napregne svoje snage i on u Francusku šalje sve više i više vojnika što dodatno opterećuje njegovu već ozbiljno iscrpljenu zemlju. U avgustu 1373. Džon Lankaster se iskrcava kod Kalea ali je već u decembru prinuđen da se vrati jer mu je vojska desetkovana bolestima, glađu i neprestanim francuskim napadima. Vratio se 1378. godine sa oko 6000 ljudi, a njegov odred bio je prva engleska vojna formacija na kontinentu naoružana artiljerijom. Posle bezuspešne opsade grada Sen Malo (Saint-Malo) vratio se kući. Poslednju ekspediciju u ovoj fazi rata vodio je najmlađi sin Edvarda III (koji je tada već bio mrtav) Tomas Gloster. On se 1380. godine iskrcao sa 5000 ljudi kod Kalea u nameri da pljačka po Bretanji. Izuzetno neprijateljski raspoloženo lokalno stanovništvo i bezuspešna višemesečna opsada Nanta učinili su da se u aprilu 1381. posramljen vrati u Englesku. Ovaj engleski pohod označio je kraj druge faze stogodišnjeg rata u kojoj je trijumf pripao Francuzima. Engleski pljačkaški pohodi pokazali su se skupim greškama koje su odvlačile pažnju sa važnijih ciljeva kao što je odbrana već stečenih oblasti. Njihovi protivnici su znali ovo da iskoriste i veštom taktikom preoteli su sve teritorije koje su Englezima pripale po sporazumu iz Bretinjija. Na francuskoj obali zadržali su samo pet utvrđenih gradova (Kale, Šerbur, Brest, Bordo i Bajon) iz kojih bi bili lako isterani da Francuska (kao i Engleska uostalom) nije bila potpuno iscprljena ratovima iz prethodne decenije. Unutrašnji razlozi kao što su pobune seljaka i građanski ratovi koji su zahvatili obe zemlje, obustaviće međusobne sukobe za više od 30 godina. 1377. posle tačno 50 godina vladavine, umro je engleski kralj Edvard III, a na prestolu ga je nasledio njegov unuk (sin Crnog Princa) Ričard II koji je, po opštoj oceni, bio bezličan i slab vladar. Njegova politika svodila se na gušenje čestih zavera i održavanje mira sa Francuskom. Skoro istovremeno, 1378. umro je i francuski kralj Šarl V i na vlast je došao njegov maloletni sin Šarl VI koji je težio miru sa Engleskom. Želje mladih kraljeva pretočene su u stvarnost potpisivanjem mirovnog ugovora u Parizu 1396. godine koji je samo ozakonio faktičko stanje, odnosno pravo Engleske za zadrži pomenutih pet gradova na francuskoj atlanskoj obali. Bilo je predviđeno da mir između dve zemlje potraje narednih 30 godina a da bi bio potvrđen dogovorena je ženidba engleskog kralja Ričarda i ćerke francuskog kralja Šarla VI koji je već u to vreme pokazivao znake obiljne mentalne poremećenosti. Međutim, sudbina nije htela da mir potraje. Tri godine posle potpisivanja mira u Parizu, 1399. engleskog kralja Ričarda ubio je njegov rođak Henri Bolingbruk (Bolingbroke) i sam se krunisao za novog kralja pod imenom Henri IV. Pošto su Ričard i Šarl bili bliski prijatelji njegovo ubistvo moglo je da posluži kao dobar povod Francuzima za nastavak rata i oni su preduzeli nekoliko prepada na engleske obalske gradove, ali je ovaj tok događaja prekinulo izbijanje novog građanskog rata u Francuskoj 1407. godine između porodica Armanjaka i Burgundinaca. Henri IV ponovo se upleo u rat sa Francuskom pomažući čas jednu, čas drugu zaraćenu stranu. Mentalno bolesni Šarl VI bio je nesposoban da unutrašnjim borbama stane na put. Ovaj građanski rat u suštini je bio sukob feudalne aristokratije (Armanjaci) uglavnom skoncentrisane na jugu Francuske (južno od reke Loare) i narastajuće trgovačke i gradske buržoazije (Burgundinci) koji su svoja najjača uporišta imali u pokrajini Burgundiji, u istočnoj Francuskoj. 1413. godine ponovo je došlo do smene na engleskom prestolu. Na presto je došao, posle smrti svog oca, Henri V. Videvši Francusku rastrzanu u krvavim unutrašnjim okršajima odlučio je da iskoristi situaciju i nanovo proširi engleske posede na kontinetnu. Izvršio je temeljite pripreme - za prvi pohod pod njegovom komandom na raspolaganju je imao (po nekim izvorima) čak 30 000 ljudi uz ogromnu flotu od 1400 brodova. Reorganizaciji flote posvećana je velika pažnja - izgrađeno je mnogo novih brodova, a jedan od njih, Cristopher of the Tower, bio je prvi brod u istoriji naoružan topovima. Sa ovakvom silom Henri V se u julu 1415. godine iskrcao u Normandiji, prethodno obezbedivši savezništvo Burgundinaca, jedne od zaraćenih strana u građanskom ratu. Polovinom avgusta počeo je opsadu grada Arflera koji se predao nakon mesec dana. Da potpunije iskoristi ovaj uspeh Henrija je onemogućila epidemija dizenterije koja je desetkovala njegovu vojsku. Sa preživelih šest do deset hiljada ljudi (oko hiljadu konjanika-vitezova i ostatak strelci sa dugim lukom) Henri je (kao i mnogi njegovi prethodnici) pošao na sever, ka Kaleu, gde je nameravao da se ukrca na brodove i vrati kući. Francuzi (zapravo Armanjaci) prikupili su skoro 25 000 ljudi, uglavnom vitezova pod komandom Šarla Di Alberta i odlučili da Henriju nametnu bitku do koje je i došlo 25. oktobra te godine kod Azenkura (Azincourt ili Agincourt) u blizini Kalea. Ponavljajući uspešnu englesku taktiku iz bitke kod Kresija, Henri je rasporedio svoje strelce između dva šumska masiva kako bi protivnika onemogućio da mu obuhvati krila. Strelci su stajali napred, a u ovoj bici bili su opremljeni i sa po jednim zašiljenim kolcem koji je služio za stvaranje odbrambenog zida protiv juriša francuke konjice. Francuzi pak, nisu dobro naučili lekciju iz bitke kod Poatjea. Ni ovaj put nisu morali da se bore već su jednostavno mogli da Henriju prepreče put ka moru, a glad i bolesti bi među Englezima uradili ostatak. Kiša koja je padala nekoliko dana i raskvašeno zemljište onemogućili su da nadmoćna francuska konjica dođe do punog izražaja, pa je većina njihovih konjanika sjahala za borbu peške. Situacija na samom bojištu nametala je Englezima da izvedu početni napad i njihovi strelci su krenuli napred. Kada su se dovoljno približili Francuzima, zaboli su svoje kolje u zemlju i otpočeli ubitačnu paljbu strelama. Francuzi su pokušali nekoliko napada pešacima i manjim brojem konjanika, ali su se ti juriši lomili o rojeve engleskih strela. Računa se da su od ovog baraža Francuzi pretrpeli najveće gubitke i da je bitka već tada zapravo bila odlučena. Kada je procenio da su njegovi protivnici dovoljno rastrojeni i demoralisani Henri je u napad poslao svoje konjanike koji su među ostacima francuskih snaga načinili pravu pustoš. Francuska vojska feudalnog tipa prestala je postoji tog dana. Podaci govore o 5000 mrtvih Francuza (među kojima i 500 pripadnika visokog plemstva) i manje od 200 poginulih Engleza. Azenkur je bio najteži francuski poraz u celom stogodišnjem ratu. Neposredni rezultat ove bitke bio je Henrijev neometan povratak u Englesku, ali je on ponovo u Francuskoj 1417. sa vojskom od oko 10 000 ljudi. Naredne godine biće vreme najvećih iskušenja za iskrvavljenu Francusku. Englezi osvajaju Normandiju, a 1419. posle duge opsade, predaje se posada Ruana. Henri kreće uz Senu i neposredno ugrožava Pariz. Skoro cela severna Francuska pod njegovom je kontrolom. Ova smrtna opasnost ponovo je ujedinila Francuze - Armanjaci i Burgundinci pregovaraju o savezu protiv Engleza. Međutim, dug i krvav građanski rat nije lako zaboraviti. Pregovori se vode u julu 1419. između predstavnika Burgunđana Žana Neustrašivog (inače vojvoda Burgundije) i predstavnika Armanjka, kraljevog sina, budućeg kralja Šarla VII. Ovi pregovori propadaju, a prilikom sledećih Armanjaci ubijaju Žana Neustrašivog. Ovaj tragični događaj bacio je Burgunđane u naručje Engleza i oni potpisuju savez sa Henrijem V decembra 1419. godine. U maju sledeće godine su u ime francuskog kralja potpisali mir sa Englezima u Troau, priznali Henriju V pravo na francuski presto i praktično mu predali svu Francusku severno od Loare. Armanjaci nisu priznali ovaj ugovor i rat je nastavljen. 1422. umro je Henri V a na prestolu ga je nasledio maloletni Henri VI. Stvarnu kontrolu nad operacijama u Francuskoj imao je vojvoda od Bedforda (John Bedford) sposoban i beskrupulozan čovek. On je za osnovni engleski cilj smatrao nastavak osvajanja i pokoravanje cele Francuske. U sledećih nekoliko godina Englezi su nastavili metodično osvajanje još nepokorenih oblasti severno od Loare uz povremene okršaje sa francuskom vojskom. Ovu vojsku isključivo su davale pokrajine naklonjene Armanjacima, odnosno one iz južne Francuske. Početkom oktobra 1428. godine engleska vojska započela je opsadu Orleana, velikog grada i poslednjeg francuskog uporišta severno od Loare. Posadu Orleana činilo je 1500 ljudi dok su Englezi raspolagali sa 3500. Orlean je odolevao šest meseci, a nade u pomoć su nestajale. Kada se već mislilo da je sve gotovo (april 1429.) i da je predaja grada pitanje dana došlo je do naglog preokreta, kako bitke za Orlean tako i toka celog stogodišnjeg rata. Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka zbog njene uloge u razbijanju opsade Orleana. U to vreme njoj je tek 16 godina i za sebe tvrdi kako se nalazi u božjoj misiji, odnosno " kako čuje glasove, ponajviše glas svetog Mihaila, kako je pozivaju da oslobodi kraljevstvo od neprijatelja ". Jovankino ime se pročulo pa ju je primio i sam kralj Šarl VII (koji je nasledio presto posle smrti svog oca 1422. godine). Kralj je Jovanki dodelio malu pratnju od oko 800 ljudi i uputio je ka Orleanu. Dolazak ove grupe 29. aprila 1429. godine imao je eksplozivan efekat na moral posade i stanovništva koji su nastavili borbu protiv Engleza sa dotada neviđenim elanom. Posle uspešnog zauzimanja nekoliko ključnih tačaka oko gradskih zidina, poslednje englesko uporište palo je 7. maja 1429. i tog dana Orlean je spašen za Francusku. Ova bitka označila je potpuni preokret u ratu. Kralj Šarl odlučio je da obavi svečano krunisanje u Remsu, duboko na teritoriji koju su kontrolisali Englezi. Namesnik Bedford pokušao je da spreči ovo krunisanje što je dovelo do bitke kod Patjea, 18. juna, i teškog engleskog poraza. Posle ovog, krunisanje je neometano obavljeno 17. jula i Šarl VII je postao neosporni kralj cele Francuke. Neki gradovi mu se sami predaju, ali pokušaj zauzimanja Pariza propada. Kralj je obeshrabren i njegova vojska se osipa. Jovanka Orleanka nastavlja gerilsku borbu sa svojim malim odredom, ali je 1430. godine zarobljava Žan Luksemburški, jedan od engleskih saveznika i šest meseci kasnije predaje Englezima. Jovanki se sudi u Ruanu 1431. godine i to pred crkvenim sudom jer jedino taj sud može osuditi ženu na smrtnu kaznu koju su Englezi priželjkivali. Optužena je i osuđena za jeres odnosno prekršaj crkvenog učenja. Spaljena je na lomači 30. maja 1431. godine u Ruanu. Spaljivanje Jovanke Orleanke dovelo je do revolta u širokim francuskim masama što je doprinelo stvaranju novog poleta u ratu protiv Engleza. Sposobni kralj Šarl VII želeo je da iskoristi ovaj novi elan i potpuno protera osvajače iz Francuske. Za razliku od mnogih svojih prethodnika, Šarl VII bio je i mudar državnik. Znao je da pobeda nad Englezima ima malo izgleda ako na njihovoj strani i dalje bude moćna pokrajina Burgundija pa je svoje napore usmerio ka pridobijanju ovog saveznika. Pregovori između kralja i vojvode Burgundijskog, Žana Dobrog (sin ubijenog Žana Neustrašivog) počeli su odmah po Jovankinoj smrti ali su se otegli i okončani su tek 20. aprila 1435. godine sklapanjem ugovora u Arasu, po kojem je Burgundija proširila svoje granice, ali je istupila iz saveza sa Englezima. Efekti ovog sporazuma vidljivi su odmah. Već sledeće, 1436. godine, Francuzi bez borbe zauzimaju Pariz. Ova vest se poput munje pronela celom Francuskom i narod počinje sponatno da se organizuje i bori protiv Engleza koji više nigde nisu sigurni. Iste godine oslobođena je Normandija i mnoge pokrajine na severu. Ovakav razvoj rata nalagao je Englezima što skorije sklapanje primirja što su i učinili 1444. godine sklapanjem ugovora o miru u gradu Turu. Obe strane su znale da je ovo samo predah, ali je Francuska bolje iskoristila dobijeno vreme. Šarl VII uveo je red u zemlji razbijajući mnoge pljačkaške bande koje su se namnožile po francuskim putevima u godinama anarhije. Reorganizovao je vojsku po uzoru na Engleze, uvodeći jedinice sastavljene od najamnika i tako udario temelje francuskoj stajaćoj vojsci. Posebna pažnja poklonjena je uvođenju artiljerije koja je u to vreme već bila dovoljno usavršena da je mogla da se kreće zajedno sa vojskom. Rezulat ovih reformi bio je taj da se Francuska pod Šarlom VII mogla pohvaliti najboljom vojskom u Evropi. 1449. godine rat je nastavljen jer su Englezi iznenada napali grad Fužer. Ovaj incident doveo je do velike francuske ofanzive u kojoj je učestvovala kako vojska Šarla VII, tako i široke mase stanovništva. Da bi sačuvala bar deo Normandije Engleska je u jesen te godine (oktobra 1449.) uz velike napore prikupila 3500 ljudi i iskrcala ih kod Šerbura. Engleske snage bile su pod komandom Tomasa Kirila (Kyriel) i do odlučnog sudara sa Francuzima (oko 3000 ljudi) došlo je 15. aprila 1450. kod Forminjija (Formigny). Kiril se rukovodio engleskom taktikom iz bitaka kod Kresija i Azenkura, mada situacija na bojištu nije bila ista. Francuzi su sada raspolagali artiljerijom koju on nije imao i ta slabost pružila je sjajnu priliku za revanš. Kod Forminjija Englezi su do nogu potučeni, cela vojska je pobijena ili zarobljena, a među zarobljenicima bio je i sam Tomas Kiril. Ovom pobedom Normandija je definitivno ostala u francuskim rukama i sve što je preostalo da se uradi bilo je zauzimanje nekolicine primorskih gradova. Kan se predao Francuzima u junu 1450, a Bordo u junu sledeće, 1451. godine. Ipak, stanovništvo Bordoa bilo je naklonjeno Englezima zbog svojih trgovačkih interesa. Kada je engleski kralj Henri VI ponovo 1452. godine uputio vojsku na kontinent (oko 3000 ljudi), Bordo mu je otvorio svoje kapije. U martu 1453. ovim snagama se priključilo još 600 konjanika i 2100 strelaca. U junu te godine većina ovih snaga našla se opkoljena u Kastijonu (Castillon) gradiću nadomak Bordoa. Nadmoćne francuske snage od oko 6000 ljudi sa teškom artiljerijom prisilile su posadu Kastijona na kapitulaciju 17. juna 1453. godine. Pobedom kod Kastijona bila je rešena i sudbina Bordoa koji se predao tri meseca kasnije i bio definitivno priključen kraljevini Francuskoj. Ovim borbama u suštini je, bez ugovora u miru, okončan stogodišnji rat. Engleska, koja se u tom trenutku našla upletana u građanski rat (čuveni rat dveju ruža) bila je nesposobna da nastavi borbe u Francuskoj. Tek 1475. godine će novi engleski kralj, Edvard IV, ponovo pokušati vojni pohod protiv Francuza. U julu te godine Edvard se iskrcao u Kaleu, ali je naišao na vrlo neprijateljski raspoloženo lokalno stanovništvo. Ubrzo je bio prinuđen na kapitulaciju pred moćnom francuskom vojskom. Dokument o kapitulaciji potpisan je na mostu kod Pikinjija (Picquigny) 29. jula 1475. godine i tim činom formalno i defintivno je okončan najduži rat ikada vođen. Rat i njegov ishod različito su se odrazili na Englesku i Francusku. Poraz u ratu i gubitak svih teritorija na evropskom kopnu definitivno su u engleskoj ućutkali pobornike kontinentalne ekspanzije i ojačali one koji su se zalagali za šire osvajanje Irske i Škotske. Ovaj duh vanevropske ekspanzije svoju punu afirmaciju doživeće tek nakon velikh geografskih otkrića koja će uslediti u narednim decenijama. Uprkos porazu ojačan je autoritet kraljevske vlasti, ali je pojačana i kontrola parlamenta nad kraljem. Građanski rat koji je izbio u Engleskoj nakon završetka borbi u Francuskoj doveo je do pobede trgovačke i finansijske elite nad zemljišnom aristokratijom što je otvorilo put transformaciji Engleske u dinamičnu industrijsku, pomorsku i kolonijalnu silu. Pobedom u stogodišnjem ratu Francuskoj je omogućeno neometano ujedinjenje i početak stvaranja moderne francuske nacije. Dinastija Valoa se definitvno učvrstila na francuskom prestolu, a Francuska se od tada smatra velikom evropskom silom. Stogodišnji rat i pobeda u njemu prestavljali su stožer francuskog ujedinjenja i ovom sukobu obezbeđeno je trajno mesto u kolektivnoj svesti Francuza. ********** Izvori: Vojna enciklopedija CD Britannica CD Encarta Enciklopedija Larousse Srednjovekovni ratovi u Evropi, grupa autora Bambi
istorija.64 dbambi,
=> Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod => imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka Ime Jovanka je u originalu ženska varijanta muškog imena Žan (Jean) a ovo pak potiče od biblijskog imena Sv. Jovana. Naša transkripcija kao "Jovanka" se već odomaćila, mada dolazi do raskoraka u prevodu muškog i ženskog imena. Bambi
istorija.65 junior,
> => Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod > => imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka Da, tako je uvek bilo .. kad se seljaci dignu nijedan agresor se nije dobro proveo :) > Srednjovekovni ratovi u Evropi, grupa autora Kolika je ova knjižica i koji period obuhvata?
istorija.66 dbambi,
=>> => Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod =>> => imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka => => Da, tako je uvek bilo .. kad se seljaci dignu nijedan agresor se nije => dobro proveo :) Što bi rekao naš uvaženi Autostoperski vodič - "...kad se digla kuka i motika " :) => =>> Srednjovekovni ratovi u Evropi, grupa autora => => Kolika je ova knjižica i koji period obuhvata? Cca 850 strana. Otprilike kreće sa objašnjavanjem stanja u Evropi pred pokretanje prvog krstaškog rata (1095), a završava sa hugenotskim ratovima u Francuskoj (1562-98). Nije mi jasno zašto su uzeli baš ove vremenske okvire, ali inače nije loša knjiga. PS - nije moja i nije više kod mene :) Bambi
istorija.67 legolas,
Da li je neko gledao na BK ili mozda zna od ranije o Velikom marsu kineske Crvene armije? To je zaista nesto neverovatno: godina dana marsa, 100000 je krenulo, a prezivelo je oko 4000. Mada i tih 4000 je Mao verovatno kasnije pobio ;)
istorija.68 junior,
> Da li je neko gledao na BK ili mozda zna od ranije o Velikom > marsu kineske Crvene armije? Gledao. Bre, prema onom Igmanski marš deluje kao pansion u Hajatu ;)
istorija.69 supers,
From: shaka.zulu@sezampro.yu Subj: Prvobitna akumulacija Tajna prvobitne akumulacije Videli smo kako se novac pretvara u kapital, kako se pomoću kapitala pravi višak vrednosti, a iz viška vrednosti višak kapitala. Međutim, akumulacija kapitala ima za pretpostavku višak vrednosti, višak vrednosti kapitalističku proizvodnju, a ova pak postojanje većih masa kapitala i radne snage u rukama proizvođača roba. Čitavo ovo kretanje izgleda, dakle, kao da se vrti u začaranom krugu, iz kojega možemo izići samo ako pretpostavimo jednu 'prvobitnu' akumulaciju ('previous accumulation' u A.Smith-a) koja prethodi kapitalističkoj, akumulaciju koja nije rezultat kapitalističkog načina proizvodnje, već njegova polazna tačka. Ova prvobitna akumulacija igra u političkoj ekonomiji otprilike istu ulogu koju u teologiji igra greh prvog čoveka. Adam zagrize u jabuku i time se greh svali na ljudski rod. Poreklo greha objašnjava se pričanjem jedne anegdote iz prošlosti. Isto je tako u davno minulo doba bila na jednoj strani elita vrednih, razboritih i pre svega štedljivih ljudi, a na drugoj lenji nevaljalci, koji su proćerdali sve što su imali, pa i više od toga. Svakako, legenda o teološkom prvom grehu priča nam kako je čovek bio proklet da u znoju lica svog jede nasušni hleb; no priča o ekonomskom prvobitnom grehu otkriva nam kako to da ima ljudi za koje ova zapovest ne važi. Svejedno. Tek tako se dogodilo da su prvi nagomilali bogatstvo, a oni drugi nisu više ništa imali da prodadu osim rođene kože. I od tog praroditeljskog greha postoji siromaštvo velike mase, koja još i danas, uprkos svemu radu, nema šta da proda do sebe samu, i bogatstvo jedne šake ljudi, koje neprekidno raste, iako su oni davno prestali da rade. Ovakve bljutave detinjarije još prežvakuje g. Thieris, sa svečanom državničkom ozbiljnošću, pred nekad tako duhovitim Francuzima, radi odbrane <i>propriete</i>. A čim je u pitanju svojina, nameće se sveta dužnost da se stanovište dečjeg bukvara utvrdi kao jedino ispravno za staro i mlado, i sve stupnjeve razvitka. U stvarnoj istoriji osvajanje, podjarmljivanje, pljačka i ubijanje, jednom reči nasilje, igra, zna se, glavnu ulogu. U krotkoj političkoj ekonomiji oduvek je vladala idila. Pravo i "rad" bili su oduvek jedina sredstva za sticanje bogatstva, razume se uvek sa izuzetkom "ove godine". Stvarno, pak, metodi prvobitne akumulacije kapitala sve su drugo samo ne idilični. Novac i roba nisu unapred kapital, kao što to nisu ni sredstva za proizvodnju ni životna sredstva. Oni se moraju pretvarati u kapital. Ali se samo ovo pretvaranje može izvršiti jedino pod određenim okolnostima, koje se stiču u ovom: Dve veoma različite vrste vlasnika roba moraju se sučeliti i stupiti u dodir; s jedne strane vlasnici novca, sredstava za proizvodnju i životnih sredstava, koji hoće da vrednost kojom gospodare oplode kupovinom tuđe radne snage; s druge strane slobodni radnici, prodavci sopstvene radne snage, dakle prodavci rada. Radnici slobodni u dvostrukom smislu: da sami ne spadaju neposredno u sredstva za proizvodnju, kao robovi, kmetovi, itd, niti da sredstva za proizvodnju njima pripadaju, kao što je slučaj kod samostalnog seljaka itd, nego da su oni, naprotiv, svega toga oslobođeni, lišeni. Ovom polarizacijom robnog tržišta dati su osnovni uslovi kapitalističke proizvodnje. Kapitalistički odnos ima za pretpostavku da su radnici odvojeni od svojine na uslove za ostvarenje rada. A čim kapitalistička proizvodnja stane jednom na sopstvene noge, ona ne samo što održava ovu podvojenost, već je i reprodukuje u sve većem razmeru. Proces koji stvara kapitalistički odnos ne može, dakle, biti drugo do proces odvajanja radnika od svojine na uslove njegova rada, proces koji s jedne strane pretvara društvena životna sredstva i sredstva za proizvodnju u kapital, a s druge strane neposredne proizvođače u najamne radnike. Takozvana prvobitna akumulacija nije, dakle, ništa drugo do istorijski proces odvajanja proizvođača od sredstava za proizvodnju. On je "prvobitan" zato što sačinjava predistoriju kapitala i načina proizvodnje koji mu odgovara. Ekonomska struktura kapitalističkog društva proizašla je iz ekonomske strukture feudalnog društva. Raspadanje ovog drugog oslobodilo je elemente ovog prvog. Neposredni proizvođač, radnik, mogao je raspolagati svojom ličnošću tek onda kada je prestao biti vezan za zemlju i kad više nije nekom drugom bio kmet ili podložnik. Zatim, da bi mogao postati slobodan prodavac radne snage koji svoju robu nosi svugde gde ima prođe za nju, morao se osloboditi vlasti esnafa, njegovih pravila o šegrtima i kalfama i ograničenja njegovih propisa o radu. Tako se istorijsko kretanje, koje pretvara proizvođače u najamne radnike, pokazuje, s jedne strane, kao njihovo oslobađanje od činidaba i esnafske stege; za naše buržoaske istoričare samo ta strana i postoji. Ali, s druge strane, ovi novooslobođeni postaju prodavci sebe samih tek pošto im se otmu sva njihova sredstva za proizvodnju i sva jamstva za opstanak koja su im pružale stare feudalne ustanove. Istorija ove njihove eksproprijacije zapisana je u analima čovečanstva neizbirisivim potezima krvi i ognja. Sa svoje strane, industrijski kapitalisti, ti novi vladari, morali su potisnuti ne samo esnafske zanatlije, nego i feudalne gospodare, koji su u svojim rukama držali izvore bogatstva. S te strane njihovo uzdizanje predstavlja se kao plod pobedonosne borbe protiv feudalne vlasti i njenih mrskih povlastica, kao i protiv esnafa i okova koje su ovi udarili slobodnom razvitku proizvodnje i slobodnom eksploatisanju čoveka od strane čoveka. Ali su vitezovi industrije samo na taj način uspeli da potisnu vitezove mača što su iskorisitili događaje za koje oni baš ništa nisu doprineli. Oni su se uzdigli isto onako niskim sredstvima kakva su bila sredstva pomoću kojih je nekada rimski oslobođenik postao gospodarem svoga patrona. Polazna tačka razvitka koji je stvorio i najamnog radnika i kapitalistu bilo je ropstvo radnika. Napredak se sastojao u promeni oblika tog ropstva, u pretvaranju feudalne eksploatacije u kapitalističku. Da bi smo razumeli kako je on tekao, nije potrebno da zahvatimo daleko u prošlost. Mada prve početke kapitalističke proizvodnje zatičemo sporadično još u XIV i XV stoleću u nekim gradovima oko Sredozemnog mora, kapitalistička era datira tek od 16. veka. Tamo gde se ona pojavljuje već je odavno bilo izvršeno ukidanje kmetstva, a najsvetslija tačka srednjeg veka, suvereni gradovi, već se duže vreme gasila. U istoriji prvobitne akumulacije epohalni su svi oni prevrati koji su služili kao poluga kapitalističkoj klasi u njenom formiranju; ali su pre svega to bili oni momenti kada su velike mase ljudi bile iznebuha i nasilno otkidane od svojih sredstava za život i bile bacane na tržište rada kao obespravljeni proleteri. Osnovicu čitavog ovog procesa čini eksproprijacija poljoprivrednog proizvođača, seljaka, od zemlje. Njena istorija je u svakoj zemlji drukčija i razne njene faze teku drukčijim redom i u različnim istorijskim epohama. Klasičan oblik ima ona samo u Engleskoj, i zato ovu zemlju uzimamo kao primer. Karl Marks, "Kapital", prvi tom (www.come.to/crveni)
istorija.70 supers,
From: woof@sezampro.yu Subj: stara garda RONALD REAGAN tried to join the American Communist Party in 1938 but was rejected by its leaders in Los Angeles, according to his official biography to be published next week. The former president's flirtation with Marxism as a 27-year-old was an unlikely prelude to a political career that was largely spent fighting the threat of Soviet communism. Among its other disclosures, the biography reveals that Mr Reagan had little respect for George Bush, his vice-president for eight years, and viewed him as a "downstairs person" who lacked political courage. But more than four decades before he reached the White House, Mr Reagan held discussions with American communists about joining their ranks. The talks took place the same year he joined the Screen Actors' Guild, in which he became a well-known activist, his biographer writes. At the time the United States was still in the grip of economic depression and many Hollywood actors were starved of work. According to Edmund Morris, the biographer, Mr Reagan applied to become a member of the Californian branch of the American CP but was rejected because leading figures in the party thought the $200-a-week actor was "a flake". Later he played a prominent role in the blacklisting of actors suspected of communist sympathies.
istorija.71 supers,
From: shaka.zulu@sezampro.yu Subj: Bolčić Marksovo shvatanje istorije Po Engelsovom mišljenju, Marksovo shvatanje istorije jedno je od fundamentalnih otkrića kojima se Marks upisao kao veliko ime u istoriji nauke. On se suprotstavio do tada važećem shvatanju istorije koje je počivalo na predstavi da se poslednji uzroci svih istorijskih promena imaju tražiti u promenama ideja ljudi, te da su političke promene osnova za razumevanje svih drugih istorijskih promena. Marksova zaokupljenost shvatanjem istorije nije, međutim, bila rezultat njegove posebne zainteresovanosti za istorijska proučavanja, jer, iako je on veoma mnogo proučavao i znao istoriju, njegove preokupacije nisu preokupacije profesionalnog istoričara. Treba imati u vidu da se u Marksovo vreme teorijska misao u društvu izgrađivala kroz shvatanje istorije, kao što je i praktični izraz tih različitih teorijskih preokupacija izražavan kroz shvatanje o socijalnim snagama koje su pozvane da odrede pravce budućeg istorijskog razvoja. Uostalom, to je vreme u kome dominantno mesto u filozofskim raspravama još jednako pripada Hegelovim shvatanjima, Hegelovoj filozofiji istorije, posebno. Razumljivo je što će se Marks sa tim shvatanjem kritički obračunavati i to već u svojim ranim radovima, posebno u "Svetoj Porodici", gde se on suprotstavlja mladohegelovcima koji su, prisvajajući Hegelovu ideju "samosvesti duha," hteli sebe predstaviti kao subjekt istorijskih zbivanja koja bi Nemačku trebalo da dovedu do apsolutne slobode duha. Reinterpretirajući Hegelova shvatanja, Marks je usvojio pre svega Hegelovu misao da je istorija progresivni proces koji zakonito vodi slobodi čoveka kao čoveka. Naravno, po Hegelu, krajnji cilj istorije jeste apsolutna sloboda duha, a čovek je shvaćen kao samosvest duha. marks nije prihvatio Hegelov idealizam u shvatanju istorije, tj. da se istorija javlja kao samorazvitak ideja i da se, prema tome, ne samo predmeti, već i ljudi pa i čitavi narodi javljaju kao obična sredstva svetskog duha koji bezobzirno ide svojim svrhama. Polazeći od svog shvatanja čoveka, Marks je odbacio stav o čoveku kao oruđu kojim se služi istorija za neke svoje ciljeve, zastupajući stav da čovek stvara istoriju i da izvan ljudskih delatnosti nema istorije. Marksov humanistički stav, da je čovek tvorac sopstvene istorije, i to čovek kao ljudski rod, a ne čovek kao pojedinac, od presudnog je značaja za sva njegova shvatanja pa i za njegov praktičko-politički angažman u radničkom pokretu. Naravno, treba upozoriti da bi bila suprotna Marksovom shvatanju voluntaristička interpretacija ovog stava po kojoj u stvaranju istorije čovek nema nikakvih ograničenja. Marks je svojim shvatanjem podjednako odbacivao idealizam, ali i vulgarni materijalizam, naglašavajući da je celokupna svetska istorija proizvodnja čoveka pomoću ljudskog rada i da se prema tome istorijska zbivanja ne mogu razumeti ako se zanemari čovek kao aktivno stvaralačko biće. Time je Marks naglasio da se uzroci istorijskih procesa moraju tražiti u samoj istoriji, a ne izvan nje. To dalje znači da se čovekova delatnost mora dovesti u vezu i sa zatečenim uslovima, te da je prema tome čovek istovremeno i tvorac istorije, ali i njen rezultat. Taj dvostruki odnos čoveka i istorije, koji mnogima izgleda kao neprihvatljiv jer je formalno logički protivurečan, ne može se razumeti a da se ne razume Marksovo shvatanje čoveka kao bića prakse, koji dela svrsishodno tj. postavlja ciljeve i usmerava svoju delatnost prema njima. Prema tome, čovekovu praksu ne usmerava samo prošlost sa svim zatečenim uslovima, već i budućnost sadržana u cilju i metodu svake svrsishodne delatnosti. U ovom sažetom izlaganju Marksovog shvatanja istorije svakako bi trebalo pomenuti i metodološki smisao takvog shvatanja istorije. Marks je, naime, naglašavao da i kategorije koje primenjujemo u istraživanjudruštva i njegovog razvoja moramo shvatiti kao istorijske kategorije, tj. da su te kategorije izraz realnih odnosa date epohe i da se one ne mogu tretirati kao opštevažeće teorijske kategorije. U svojim ekonomskim spisima Marks je često kritikovao engleske klasične ekonomiste što previđaju činjenicu da kategorije kojima se može analizirati kapitalistički način proizvodnje, kao što su roba, novac, kapital, renta itd., nisu adekvatne za analizu prethodnih formacija, niti će odgovarati analizi buduće komunističke formacije. Principu "istorijske specifičnosti" Marks pribegava i u "Manifestu", odbacujući tadašnje kritike ideja komunizma. Marks kaže: "Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na idejama, na načelima koja je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač sveta. One su samo opšti izraz stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, istorijskog kretanja koje se vrši pred našim očima. Ukidanje dosadašnjih odnosa vlasništva nije ništa što posebno karakteriše komunizam. Svi odnosi vlasništva bili su podložni stalnom istorijskom smenjivanju, stalnom istorijskom menjanju." Marks u odgovoru na kritike komunizma stalno upozorava da se u njima javlja tendencija da se buržoaski odnosi proizvodnje tretiraju kao odnosi proizvodnje uopšte, da se buržoasko društvo shvati kao večiti oblik društva i da se onda i u svesti ti odnosi doživljavaju kao opšti uslovi egzistencije. U toj polemici Marks kaže: "Vi kažete: čim se rad više ne bude mogao pretvarati u kapital, novac, zemljišnu rentu, ukratko u društvenu moć koja se može monopolizirati, tj. čim se lično vlasništvo više ne bude moglo pretvarati u buržoasko, biće ukinuta i ličnost. Vi, dakle, priznajete da pod ličnošću ne podrazumevate nikog drugog do buržuja, buržoakog vlasnika. A takva ličnost svakako treba da bude ukinuta." Ne ulazeći dalje u ilustraciju primene Marksovog shvatanja istorije, zaključimo na kraju još jednom da to shvatanje predstavlja jednu od bitnih dimenzija Marksove misli i marksizma uopšte, i da bez razumevanja te dimenzije nije moguće razumeti ni Marksovu teoriju društvenog razvoja, niti teorijsku podlogu njegovog praktično-političkog angažmana u radničkom pokretu. Silvano Bolčić, "Marksistička misao i savremeno društvo"