istorija.1adrok,
VAZDUHOPLOVNIH TRADICIJA
BEOGRAD
Uzun Mirkova 4/1
PLAN I PROGRAM RADA UDRUŽEWA
od 1. jula do 31. decembra 1998.
sednice istorijske sekcije
249. sednica - 28.09.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Stojimir ILIJEVIĆ: Udes Savoje SM79 kod Konstance 10.04.41.
prema literaturi i kwižici Hristine
Knežević: O pilotu Stevanu Kneževiću.
250. sednica _ 5.10.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Petar PETKOVIĆ: Neka iskustva iz mog letewa na avionu
Moskito.
251. sednica - 12.10.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Brana JOVANOVIĆ: 75 godina naše vazduhoplovne industrije.
252. sednica - 19.10.98. u 12:15 č DOM Ak. Uzun Mirkova 4/1
Čedomir KRUNIĆ: Civilno vazduhoplovstvo Kraqevine Jugo-
slavije Aeroklub "Naša Krila" (prvi deo).
253. sednica - 26.10.98. u 12:15 č DOM Ak. Uzun Mirkova 4/1
Petar BOSNIĆ: Top u naoružawu lovačkih aviona 1917/39. g.
254. sednica - 2.11.98. u 12:45 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Mihajlo NIKOLIĆ: Moje borbe u vazduhu u Aprilskom ratu 1941.
255. sednica - 9.11.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Ilija BOGDANOVIĆ: Vazduhoplovstvo Kraqevine Švedske.
256. sednica - 16.11.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Čedomir KRUNIĆ: Civilno vazduhoplovstvo Kraqevine Jugo-
slavije AK "Naša Krila" (Drugi deo).
257. sednica - 23.11.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1.
Miloš MARINOVIĆ: Kairska afera po Britanskim izvorima.
258. sednica - 30.11.98 . u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Petar BOSNIĆ: "VAZDUŠNA VAŠ" na nebu Jugoslavije.
259. sednica - 7.12.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Dragoslav SOBOTKA: Osnivawe i rad Akademskog Aerokluba
u Beogradu.
260. sednica - 14.12.98. u 12:15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Stojan JOVIĆ: Padobranski bataqon 1944. godine.
261. sednica - 23.12.98. u 12.15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Petar BOSNIĆ: Školski i prelazni avioni domaće konstrukcije
i proizvodwe 1921. - 1941. godine.
262. sednica ę 28.12.98. u 12.15 č DOM AK. Uzun Mirkova 4/1
Qubiša ĐORĐEVIĆ:-= 1. Vazduhoplovni jubileji dan RVI i PVO i
prvi let aviona u svetu.
-= 2. Ocena rada u 1998. god. Program za
1999. Pohvale i zahvalnice.
-= 3. Novogodišwi koktel i čestitke.
* * *
Sednice istorijske sekcije održavaju se svakog ponedeljka
u 12:15 č u Domu Ak Uzun Mirkova 4/1.
Ulaz slobodan i dobro došli.
istorija.2dbambi,
Malo podsećanja na čika Napoleona i događaje koji su svet u kome
živimo delom načinili takvim kakav jeste :)
Tekst je posvećen čuvenoj Borodinskoj bici između Napoleonove
Velike armije i ruske vojske pod komadom generala Mihaila
Kutuzova. U prilogu je skica koja prikazuje raspored snaga i osnovne
toponime koji se spominju u tekstu.
7. septembra 1812. godine odigrala se jedna od najvažnijih bitaka
ikada vođenih na evropskom tlu. Bila je to bitka koja je najavila
slom Napoleonove evropske imperije, a poprište je bilo smešteno u
blizini malog ruskog sela po imenu Borodino.
Uvod
Nakon munjevite vojničke karijere započete tokom francuske revolucije
i sjajnih uspeha koje je imao na italijanskom ratištu i u sukobima
sa reakcionarnim snagama u samoj Francuskoj, Napoleonov uticaj je
toliko ojačao da se 18. brimera (10. novembra) 1799. godine proglasio
za Prvog konzula Francuske Republike, nakon Amijenskom mira
(sklopljenog između Francuske u Velike Britanije 25. marta 1802.
godine) proglašava samog sebe doživotnim konzulom i konačno, 18. maja
1804. godine uzdiže se i na carski presto proglašavajući samog sebe
apsolutnim monarhom. Ovakav niz događaja bio je moguć zahvaljujući
neprekinutom nizu vojnih pobeda koje je Napoleon izvojevao nad svojim
suparnicima. Austrija je pobeđena nekoliko puta u dolini reke Po
i nametnut joj je mir sklopljen u Kampoformiju 17. oktobra 1797.
godine. Ovaj mir je učinjen još povoljnijim za Napoleona novom pobedom
nad kod Marenga 14. jula 1800. godine, a nakon njega usledio je i
formalni mir sa Austrijom sklopljen u Linevilu 19. februara 1801. godine.
Napoleon se zatim okrenuo svojim starim protivnicima Britancima. Nakon
nekoliko manjih okršaja koji nisu odlučili ništa, Napoleon sa Engleskom
sklapa već pomenuti Amijenski mir koji je on shvatio kao taktičku
pauzu. Vreme dobijeno na ovaj način iskoristio je za gradnju moćne
flote, jer je zaključio da je to jedini način na koji efikasno može
doskočiti Britancima ušančenim na svom izolovanom ostrvu. Ovaj poduhvat
se, kao i svi raniji i potonji pokrenuti protiv Britanije, završio
neslavno, teškim porazom u Trafalgarskoj bici koja se odigrala 21.
oktobra 1805. godine. Engleska flota pod zapovedništvom legendarnog
admirala Horacija Nelsona odnela je pobedu koja je odjeknula širom
Evrope.
Odlučivši da privremeneo odustane od borbi sa Velikom Britanijom,
Napoleon se u potpunosti okreće sukobima sa svojim kontinentalnim
protivnicima - Austrijom, Prusijom i Rusijom. Okupivši u Francuskoj
ogromnu vojsku otpočeo je novi rat protiv Austrije i Rusije, koje
su tada bile saveznice. 17. oktobra 1805. godine Austrijancima i Rusima
naneo je težak poraz kod Ulma (u Bavarskoj), prisilivši austrijsku
glavninu od 40 000 ljudi pod komandom generala Maka na kapitulaciju
uz sopstvene gubitke od svega 500 poginulih i 1000 ranjenih. Veći
deo ruskog kontigenta pod komandom generala Kutuzova izbegao je
uništenje povukavši se povukavši se niz Dunav u Moravsku gde su im se
pridružile znatne pruske, austrijske i nove ruske snage. Tokom gonjenje
Kutuzova, Napoleon je bez otpora zauzeo Beč i sledeći svog protivnika
nastavio za Brno. Iako je odnos snaga bio povoljan (i postajao sve
povoljniji) za Saveznike, i iako je vreme radilo za njih (što je
nalagalo da se ne žuri sa novom bitkom), pod pritiskom ruskog cara
Aleksandra I bitka je primljena 2. decembra kod malog sela Austrlic
nedaleko od Brna. Smatra se da je ovo bila najblistavija Napoleonova
pobeda u kojoj je do izražaja došao sav njegov vojnički genije.
Austrijske snage su praktično uništene (zarobljene većim delom), Prusi
su se razbežali, a Rusi su primili najteže udarce jer je težište bitke
bilo na levom krilu koje su držale njihove snage. Obuhvatnim manevrom
celo ovo krilo je bilo opkoljeno i vojnici su počeli paničan beg preko
zaleđene površine obližnjeg jezera. Francuska artiljerija gađala je ove
kolone u rasulu, led pod njihovim nogama je pucao i veliki broj ovih
ljudi se naprosto podavio. Austrija je zatražila mir već 6. decembra
Prusija je prešla na Napoleonovu stranu, a Rusi su formalno ostali u
ratu mada su se privremeno povukli na svoju teritoriju.
Kolebljiva Prusija je već sledeće godine ponovo promenila stav i ušla
u sukob sa Feancuskom oko prava i uticaja u nemačkim državama duž Rajne.
Napoleonovim pobedama kod Jene i Aueršteta Prusija je prisiljena na
pokornost u kojoj će ostati sve do 1812. godine. U tom trenutuku u
na kontinentu ostala je još samo jedna sila koja je Napoleonu
osporavala apsolutnu vojnu i političku dominaciju nad Evropom.
To je bila Rusija. Nakon katastrofalnog poraza kod Austerlica moral
u ruskoj vojsci još nije pao na kritičan nivo, pa je ruski car odlučio
da se rat nastavi na svaki način. Velike ruske snage pod komandom
generala Benigsena skoncentrisale su se u Istočnoj Pruskoj (danas istočna
Poljska). Napoleon je nakon pobede nad Prusima kod Jene (14. oktobra
1806. godine) sa većinom snaga krenuo na istok i 27. oktobra ušao
u Berlin. Skoro bez otpora je nastavio dalje u uskoro zauzeo i Varšavu
gde je odlučio da vojska prezimi. Međutim, ruska vojska bila je u
neposrednoj blizini, pa je odlučio da je mora odbaciti više na istok
kako bi sebi obezbedio mirno zimovanje. Do prvog okršaja je došlo
7. i 8. februara 1807. godine kod Projsiš Ajlaua (južno od Kenigsberga
ili Kalinjingrada kako se danas zove) i smatra se da je bitka
bila taktički nerešena, ali povoljnija za Francuze jer su postigli svoj
cilj - Rusi su otstupili na istok. Čak i nakon ovoga Rusi su još želeli
da se bore i do velikog sudara je došlo već na leto te godine. Kod
Fridlanda, 14. juna 1807. godine, Rusi su teško poraženi i u neredu
su se stali povlačiti na istok. Napoleon je sa vojskom krenuo za njima
i u Tilzitu (danas Sovjetsk u Belorusiji) je 21. juna zaključeno
preliminarno primirje, a nakon njega i čuveni Tilzitiski mir (9. jula
1807. godine). Mirovni ugovor potpisali su Napoleon i Aleksandar I, ruski
car. Ugovor je garantovo francuska prava u Nemačkoj i Austriji, dok je
Rusija dobila odrešene ruke u poslovima sa Švedskom i Turskom, kao i
neka manja teritorijalna proširenja. Rusija se takođe obavezala na
poštovanje Napoleonovog dekreta o kontinentalnoj blokadi (zabrana svake
trgovine sa Velikom Britanijom. Ovaj ukaz je Napoleon izdao 21. oktobra
prethodne godine, onog dana kada je kao pobednik ušao u Berlin) i aktivno
učešće na strani Francuske ili neutralnost u budućim ratovima. Mirom u
Tilzitu Napoleon je dostigao vrhunac svoje moći.
Očekivani mir koji je usledio nakon Tilzita nije dugo potrajao. Pored
gerilskih borbi u Španiji koje su trajale praktično neprekidno, prva
zemlja koja je ponovo digla glava bila je Austrija, već 1809. godine.
Međutim, Napoleon je bio daleko od slabosti. Uprkos velikoj rasturenosti
svojih snaga po celom kontinentu i uprkos iscrpljenosti francuskog
stanovništva i privrede bio je u stanju još jednom da porazi Austrijance.
U tri bitke (Egmil, Aspern i Vagram) dokazao je svoju vojničku
superiornost i za izvesno vreme stišao buru koja je nadolazila sa istoka.
Kontinentalna blokada počela je da pokazuje loše efekte i u samoj
Francuskoj i u njenim odnosima sa svim ostalim državama na kontinentu.
Naime, Engleska je u tom trenutku bila neosporno industrijski
najrazvijenija zemlja u Evropi i njena roba rado se kupovala širom
kontinenta. Uz činjenicu da je Engleska istovremeno imala i daleko
najrazvijeniju trgovačku mornaricu postaje jasno zašto je kontinentalnim
zemljama (Rusiji pre svega) tako teško pala zabrana komunikacija i
trgovine sa Velikom Britanijom. Rusija je stoga počela sve češće i
otvorenije da krši Napoleonov dekret. Već do jeseni 1810. godine u ruske
luke uplovilo je preko 600 brodova pod neutralnim zastavama koji su u
ustvari prevozili englesku robu. Pošto je Napoleonovo insistiranje da
se ovakva praksa obustavi naprosto ignorisano, on je odgovorio aneksijom
gradova Hanze i Oldenburga koji su do tada bili neutralni. Na ovo je
ruski car Aleksandar I 31. decembra 1810. godine izdao ukaz kojim se
ruske luke otvaraju za sve neutralne brodove bez obzira na poreklo robe
a istovremeno se ograničava uvoz robe iz Francuske. Napoleonu je bilo
jasno da je ceo sistem kontinentalne blokade besmislen ako ga ne poštuje
najveća evropska zemlja i to mu je ostavilo malo izbora. Mogao je da
ignoriše ceo slučaj i time da loš primer za budućnost ili je mogao
da vojnički potčini Rusiju svojoj volji. Doneo je istovremno logičnu
i fatalnu odluku. Sa druge strane, Rusija takođe nije imala kud. Izbor
je bio pokoriti se Napoleonu bez borbe i time praktično spasti na status
njegovog vazala ili pokušati da mu se suprotstavi oružjem. U ruskom
državnom i vojnom vrhu dileme nije bilo. Dve najveće kopnene sile sveta
krenule su jedna drugoj ususret.
Tokom 1811. godine Rusi su prikupili preko 200 000 ljudi u pograničnoj
oblasti oko reke Njemen, a Napoleon je ka istoku pokrenuo najveću vojsku
koju je svet do tada video. Njegova Velika armija imala u predvečerje
napada preko 700 000 ljudi od kojih je više od 600 000 prešlo rusku
granicu. Austrija i Prusija stavile su pod Napoleonovim pritiskom manje
kontigente na raspolaganje, ali su se u tajnim kontaktima sa Rusijom
obavezale na što veće izvrdavanje obaveza. Rusi su, sa druge strane
obezbedili svoje bokove savezima i mirovnim ugovorima sa Švedskom i
Turskom. 22. juna 1812. godine (na isti datum kada je Hitler nekih
130 godina kasnije napao Rusiju) Napoleon izdaje proglas " da je počeo
drugi poljski rat ". Ovaj dokument se smatra objavom rata Rusiji.
24. juna 1812. godine Velika armija je bez otpora počela prelaziti
Njemen. Prvobitni ruski plan je predviđao manje povlačenje u unutrašnjost
zemlje, a zatim primanje glavne bitke kod logora na reci Drisi. Međutim
pošto se tek u momentu same invazije saznalo sa kolikim snagama raspolaže
Napoleon (iako su te snage, zbog velikog broja svežih regruta, bile
daleko nižeg kvaliteta nego u ranijim Napoleonovim pohodima) odlučeno je
da se obe ruske armije (1. pod komandom Brklaj de Tolija, koji je
istovremeno bio i operativni komandant svih ruskih snaga i ministar
odbrane Rusije i 2. pod komandom kneza Petra Bagrationa) povuku prema
prvom većem gradu na putu ka Moskvi - Vitebsku. Napoleon je goneći Ruse
do Vitebska već izgubio 150 000 ljudi bez ikakvih ozbiljnijih borbi.
Vrućina je bila nepodnošljiva, razdaljine ogromne, a zemlja u koju su
ulazili sasvim nepodesna da prehrani tako veliku armiju. Pred nadirućim
Francuzima Rusi su koristili taktiku spaljene zemlje. Stanovništvo je
bežalo i sa sobom nosilo hranu, stoku i vredne stvari. Što nije moglo
biti poneseno - uništeno je. Ipak, veštim manevrima Francuzima je pošlo
za rukom da spreče spajanje 1. i 2. ruske armije kod Vitebska, tako da su
one nastavile kretanje duž druma Vitebsk - Smolensk - Moskva kao dve
operativne celine. Cela ruska javnost očekivala je da će se povlačenje
zaustaviti kod Smolenska i da će tu Napoleon biti pobeđen. Ruske armije
su se spojile ispred grada i došlo je do manih borbi, ali je Barklaj
de Toli shvatio da se ta bitka ne može dobiti zbog izuzetno
nepovoljnog odnosa snaga. Povlačenje je nastavljeno ka Moskvi, Francuzi
su ušli u Smolensk koji su prethodno uništili vatrom iz 250 topova.
Iako je odluka da se Smolensk prepusti neprijatelju bila ispravna, jer
je trebalo sačuvati vojsku za odbranu Moskeve, morao se naći žrtveni
jarac, pa je Barklaj de Toli smenjen sa dužnosti a na njegovo mesto došao
je 29. avgusta 1812. godien u narodu vrlo popularni Kutuzov koji se
proslavio u nedavno završenom ratu sa Turskom. Iako se od njega očekivao
oštriji kurs i Kutuzov je odlučio da se povlačenje nastavi. Napoleon je
u Smolensku bio neodlučan oko daljih poteza. Već je zašao duboko u
unutrašnjost Rusije, a da Rusi nisu pokazali ni najmanju spremnost za
pregovore. Vojska je bila jako slabo snabdevena i dalje napredovanje
moglo bi biti kobno. Sa druge strane, nije se mogao naprosto vratiti, jer
bi time faktički priznao neuspeh. Odlučio se da nastavi vođen idejom
da Rusi ne mogu bez borbe dati Moskvu i da će, kada ih negde pred
Moskvom pobedi, moći prezimiti u samom gradu.
Svi ovi događaji doveli su obe armije na veliku zaravan u blizini sela
Borodino, na novom drumu koji povezuje Smolensk i Moskvu. Iako je na
putu do Moskve bilo još pogodnih mesta za bitku, može se tvrditi da
je ovo odgovaralo skoro u potpunosti. Borodinsko polje pružalo se preko
oba druma za Moskvu (stari i novi smolenski drum), pravcem sever - jug
proticao je Semjonovski potok koji je formirao duboku jarugu i znatno
otežavao frontalni napad bilo koje strane, kao i reka Kaloča. Ruski
zaštitni delovi su 4-5. septebra u selu Ševardinu, koje se nalazi
jugozapadno od Borodina, formirali jake utvrđene položaje i čuvenu
Ševardinsku bateriju sa nekoliko topova. Plan je predviđao da se ovi
položaji pretvore u jako levo krilo čitave ruske linije. Međutim, ratnim
lukavstvim francuske prethodnice su se 5. septembra neprimećene privukle
Ševardinu i nakon kratke i ogorčene borbe zauzele bateriju. Ovo je
prisililo rusku komandu da čitavo levo krilo povuče nekoliko kilometara
na istok i formira nove utvrđene položaje na otvorenom zemljištu. Činilo
se da je gubitak Ševardina unapred osudio Ruse na propast. To kritično
levo krilo bilo je pod komandom kneza Bagrationa i njegovi ljudi imali
su svega jedan dan da izgrade nove utvrđene položaje. Do početka bitke
7. septembra, ovi radovi bili su samo delomično završeni. 6. septembra
obe strane vršile su poslednje pripreme za sutrašnji boj. Rusi su imali
ukupno 110 000 ljudi i 640 topova. Centar njihove linije bio je na
jednoj uzvišici gde su uređeni položaji za jaku artiljerijsku bateriju
sa 18 topova. Ova čuvena baterija koja je pokosila mnoge hiljade Francuza
dobila ime je baterija Rajevskog, po svom besprimerno hrabrom komandantu.
Levo od ove baterije nalazilo se selo Semjonovskoje, a desno selo
Borodino. Desno rusko krilo bilo je dosta dobro utvrđeno, a i direktno
se oslanjalo na korita Kaloče i Semjonovskog potoka. Levo i najvažnije
krilo bilo je na otvorenom i vrlo slabo utvrđeno. Delom se oslanjalo na
selo Uticu. Ono malo uređenih položaja kasnije su dobili naziv
Bagrationove fleše. Rusi su imali relativno malo snaga u rezervi, ali
je moral njihovih trupa bio na vrlo visokom nivou. Uostalom, Moskva im
se nalazila iza leđa na manje od jednog dana marša.
Napoleon je za predstojeću bitku imao na raspolaganju oko 130 000 ljudi.
Nije se preterano zamarao detaljima oko rasporeda trupa jer je smatrao
da će se ruska linija raspasti pri prvom napadu. Iako je pravilno
uočio da je levo rusko krilo najranjivije, odlučio se na frontalni napad
sa težištem na selo Semjonovskoje i bateriju Rajevskog jer je bio
uveren u svoju premoć i želeo je bitku po svaku cenu. U opštoj
francuskoj rezervi nalazile su se Mlada i Stara garda, najbolji i
uglavnom očuvani delovi Velike armije.
Bitka je počela artiljerijskom pripremom sa francuske strane u 5:30
7. septembra (26. avgusta po starom kalendaru). Nakon nje u napad su
krenule francuske divizije. Prvi napad bio je usmeren na Borodino koje
je oko 6:30 i palo u francuske ruke, ali su ga Rusi ubrzo povratili.
Nakon ovoga, Francuzi su pažnju usmerili na fleše Bagrationa na koje
su izvršili silovit juriš. Oko 8:00 fleše i Semjonovskoje bili su
zauzeti. Međutim, oko 9:00 Bagration je sa pristiglim pojačanjima
izvršio protivnapad i povratio gotovo celo levo krilo izuzev sela
Semjonovskoje. Obostrani gubici bili su ogromni. Oko 10:00 Francuzi
kreću u novi juriš sa svežim snagama i ojačani dodatnom artiljerijom
tako da je napad podržavalo oko 400 topova. Rusi su na levom krilu imali
300 topova i upola manje ljudi od Francuza. Uprkos tome, povela se
ogorčena i krvava borba za svaki centimetar zemlje. Artiljerijski
dueli bili su strahoviti i rika topova čula se kilometrima naokolo.
Posle nadljudskih napora, Francuzi ponovo zauzimaju fleše, ali ih
je Bagration žestokim protivnapadom ponovo povratio. Teške borbe
vodile su se na ovom krilu skoro do podneva. Francuzi su konačno
zauzeli fleše tek u osmom jurišu, a u poslednjem ruskom protivnapadu
oko 11:30, smrtno je ranjen knez Bagration koji je lično predvodio
ostatke svojih snaga. Gubitkom pozicija koje su prvobitno držali
na levom krilu, Rusi su bili prinuđeni da se povuku na rezervne položaje
i oforme novu liniju odbrane, na istočnoj obali Semjonovskog potoka.
Francuska artiljerija nadirala je za njima i postavila svoje baterije
na suprotnoj obali, ali svi pokušaji da se probije nova ruska odbrana
do kraja bitke nisu uspeli.
U međuvremenu, Francuzi su definitivno zauzeli Borodino i oko podne su
usmerili vatru na bateriju Rajevskog iz tri pravca - od Borodina
Semjonovskojega i frontalno. U tom kritičnom trenutku, kada se lomio
ishod bitke, Rusi su izveli vešt napad konjicom na svom desnom (i do
tada malo aktivnom) krilu usmeren na relativno slabo francusko levo
krilo. Ovaj napad vodio je general Uvarov i on je izazvao pravu pometnju
u francuskim redovima. Upad ruske konjice je imao veliki uticaj na
dalji tok bitke, jer je odložio konačni napad na bateriju Rajevskog
za nekoliko časova. Vidno uznemiren vestima sa levog krila, Napoleon
je naredio obustavu dejstava u centru i usmerio svoju pažnju na ugroženi
sektor. Ipak, iako je ruski napad u početku izgledao tako silovit, on
nije predstavljao više od manevra odvlačenja pažnje, u čemu je u
potpunosti uspeo. Čim je željeni efekat postignut, Uvarov se povukao.
Njegov prodor doneo je ruskoj komandi dragocena dva časa, koja je
komandant ruskog centra, general Barklaj de Toli, iskoristio da pešadijom
ojača položaje oko baterije Rajevskog i konsoliduje svoju liniju.
Oko 14:00 Napoleon je naredio opšti napad na centar ruke linije i
bateriju Rajevskog. Odmah je usledio obuhvatan prodor iz više pravaca
koji nije dao nikakve rezultate, jer su Rusi osuli uragansku
artiljerijsku vatru iz svih raspoloživih topova, njihova pešadija
dočekivala je prednje francuske delove koji bi se eventualno probili
a konjica je izvodila iznenadne i silovite kontranapade. Kao i tog jutra
na levom krilu i u centru se sad razvila krvava borba. Položaji su
prelazili iz ruke u ruku po nekoliko puta, a artiljerija sa obe strane
kosila je čitave protivničke redove. Najzad, oko 16:00, Francuzi su
zauzeli bateriju Rajevskog i potisnuli Ruse nazad. Svi pokušaji da se
oteraju sa njihovih rezervnih položaja propali su i oko 18:00 Napoleon
je naredio prekid dejstava. Rusi su ostali na svojim mestima.
Ako bi se sveo bilans bitke do tog trenutka, vidi se da su Francuzi
imali nešto veće gubitke, ali su i ušli u borbu sa većim snagama
pa je stoga njihova vojska prošla kroz ovaj krvavi boj, manje relativno
oštećena od ruske. Do prekida bitke, Rusi su istrošili sve rezerve
a Napoleon je još imao netaknutu Gardu od oko 20 000 ljudi. Među
istoričarima su se dugo vodile polemike zašto Garda nije uvedena u
završnicu bitke i time ju možda rešila u francusku korist. Uglavnom
se smatra da je Napoleon bio iznenađen odlučnošću ruskog otpora
i da je smatrao kako ni ubacivanje Garde u bitku ne bi garantovalo
uspeh samo po sebi, a ista ta Garda je bila njegova poslednja operativna
rezerva.
U trenutku prekida, ruski komandant, general Kutuzov je imao nameru
da se i sutradan suprotstavi Napoleonu sa snagama koje su mu preostale
ali je, kada su se duhovi smirili, na savetovanju ruske komande u selu
Filiju te iste večeri, odlučeno da vojska odstupi i time preda Moskvu
bez dalje borbe. Istovremno je odlučeno da se grad evakuiše. Ova odluka
do krajnosti je usijala rusko javno mnenje, ali je u datom trenutku
bila savim opravdana. Uprkos ogromnim gubicima Rusi su sačuvali vojsku
kao organizovanu celinu, a suprotstaviti se Napoleonu i sutradan
značilo je rizikovati i gubitak Moskve i gubitak vojske, koja je, nakon
malog predaha, još mogla poraziti Francuze. Biranjem između dva zla
mudro je izabrano ono manje.
14. septembra Napoleon je ušao u skoro pustu Moskvu. Još istog dana
grad, građen uglavnom od drveta, zahvatili su požari koji su bili
delom podmetnuti od strane Rusa koji su bežali, a delom od strane
francuskih vojnika. Za šest dana koliko je trajao, požar je uništio
tri četvrtine drevne Moskve. Iz Moskve je Napoleon upućivao Aleksandru
raznolike mirovne ponude, ali je kao i ranije bio u potpunosti
ignorisan. Našavši se u izuzetno teškoj situaciji, sa vojskom bez hrane
i zimom na pragu, Napoleon je bio prinuđen da 19. oktobra napusti
Mosku i naredi opšte povlačenje iz Rusije. Na kraju tog povlačenja
od njegove ogromne Velike armije ostala je samo šačica izgladnelih
i odrpanih vojnika koji su izbezumljeno hitali ka zapadu.
Uprkos vrlo dinamičnom spletu događaja koji su se odvijali tokom
Napoleonove ruske kampanje, Borodinska bitka je onaj prelomni trenutak
koji je označio početak njegovog kraja. Ova bitka se smatra jednom
od najkrvavijih u 19. veku, jer su obe strane imale do tada nezapamćene
gubitke. U francuskim redovima bilo je 50 000 mrtvih i ranjenih
uključujući i 47 generala, dok je kod Rusa bilo 44 000 mrtvih i
ranjenih među kojima i 23 generala. Ovakvi gubici bili su rezultat
masovne primene artiljerije i velike upornosti ispoljene sa obe
sukobljene strane.
Na kraju, vredi videti kako je Borodinsku bitku sumirao Lav Tolstoj
u delu " Rat i mir ":
(napomena - brojevi i odnosi na koje se poziva Tolstoj, ne slažu
se u potpunosti sa viđenjem bitke koje ima zvanična vojna
istoriografija)
*************************************
Nekoliko desetina hiljada mrtvih ljudi ležalo je u raznim položajima
i u raznim uniformama po njivama i livadama koje su pripadale gospodi
Davidovima i državnim seljacima, po onim njivama i livadama na kojima
su stotinama godina u jedno doba zbirali letinu i napasali stoku seljaci
iz sela Borodina, Gorkih, Ševardina i Semjonovskog. Na previjalištima
na desetak mesta, behu trava i zemlja natopljene krvlju. Gomile ranjenih
i neranjenih ljudi iz raznih trupa gmizale su s jedne strane nazad ka
Možajsku, a s druge strane nazad ka Valujevu. Druge gomile, iznurene i
gladne, pod vođstvom starešina, išle su napred. Treće su stajale u mestu
i još pucale.
Nad celim poljem, ranije onako veselo-lepim, po kome su svetlucali
bajoneti i beleli se dimovi prema jutarnjem suncu, bila je sad magla
od vlage i dima i zaudaralo je neobičnom kiselinom šalitre i krvi.
Navukoše se sitni oblaci i poče da prska kišica na mrtve, na ranjene, na
uplašene, na iznurene i pokolebane ljude. Kao da im veli: ô Dosta, dosta
ljudi. PrestaniteůDođite k sebi. Šta to činite? ô
Iznureni, gladni i umorni ljudi i s jedne i s druge strane počeli su
podjednako da se dvoume treba li da još tamane jedni druge i na svima
licima se opažalo kolebanje, i u svakoj se duši podjednako isticalo
pitanje: ô Zašto, za koga da ubijam, ili da budem ubijen? Ubijajte
koga hoćete, činite šta hoćete, ali ja neću više! ô Ta misao je
podjednako sazrela predveče svakome u duši. Svi ti ljudi mogli su se
svaki čas užasnuti od onoga što rade, baciti sve i pobeći bilo kud.
Ali iako su već pri kraju bitke ljudi osećali svu strahotu ovog
postupka, iako bi želeli da prestanu, opet je nekakva nerazumljiva
tajanstvena snaga i dalje upravljala njima i oznojeni, umrljani barutom
i krvlju artiljerci, od kojih je ostala tek jedna trećina, iako su se
spoticali i bili zadihani od umora, donosili su municiju, punili topove
namaštali ih, palili; i đulad su onako isto brzo i ljuto letela sa obe
strane i razmrskavala ljudsko telo, i dalje se vršilo ono strašno delo
koje se ne vrši po ljudskoj volji, nego po volji Onoga Koji upravlja
ljudima i svetovima.
Onaj koji bi pogledao kako je pozadina ruske vojske rasturena rekao bi
da Francuzi treba da učine još jedan mali napor, pa će ruske vojske
nestati; a onaj koji bi pogledao francusku pozadinu, rekao bi da Rusi
treba da učine još jedan mali napor, pa su Francuzi propali. Ali ni
Francuzi ni Rusi nisu činili taj napor, i plamen borbe dogorevao je
lagano.
Rusi nisu činili taj napor, jer nisu oni napali Francuze. U početku
bitke oni su stajali samo na drumu koji vodi u Moskvu i preprečavali
ga, a i na svršetku bitke stajali su onako isto kao što su stajali u
početku. Pa čak i kad bi Rusima bila namera da suzbiju Francuze, oni
nisu mogli da učine taj poslednji napor, jer su sve ruske trupe bile
rasparčane, nije bilo nijednog dela vojske da nije stradao u bici i
Rusi, koji su ostali na svojim mestima izgubili su p o l o v i n u
vojske.
Francuzi, koji su se sećali svih pređašnih pobeda kroz petnaest godina
koji su bili uvereni da je Napoleon nepobediv, koji su znali da su
osvojili jedan deo bojnog polja, da su izgubili samo četvrtinu ljudi, da
još imaju nedirnutu gardu od dvadeset hiljada, mogli su lako da učine
taj napor. Trebalo je da Francuzi koji su napali rusku vojsku s namerom
da je oteraju s položaja, učine taj napor, jer dok su god Rusi onako
kao i pre bitke, zatvarali put ka Moskvi, Francuzi nisu postigli svoj
cilj i sav njihov trud i gubici otišli su uzalud. Ali Francuzi nisu
učinili taj napor. Neki istoričari kažu da je trebalo da Napoleon dÔ
svoju nedirnutu staru gardu, pa bi bitka bila dobivena. Govoriti o tome
šta bi bilo da je Napoleon dao svoju gardu, to je isto kao govoriti šta
bi bilo kad bi od proleća postala jesen. To nije moglo da bude. Napoleon
nije dao svoju gardu ne zato što nije hteo, nego zato što se to nije
smelo da učini. Svi generali, oficiri i vojnici u francuskoj vojsci
znali da se to ne sme učiniti, jer to nije dopuštao klonuli duh u vojsci.
Nije samo Napoleona obuzimalo ono osećanje, slično snu, da strašni zamah
ruke pada nemoćno, nego je sve generale, sve vojnike francuske vojske, i
koji su se borili i koji se nisu borili, posle svog iskustva iz ranijih
bitaka (gde je neprijatelj bežao posle deset puta manjeg truda) obuzeo
podjednako užas pred tim neprijateljem koji, pošto je izgubio
p o l o v i n u vojske, stoji onako isto strašno i na svršetku kao i u
početku bitke. Moralna snaga francuske vojske, koja je napadala, beše
istrošena. Rusi nisu održali pod Borodinom onu pobedu koja se određuje
prema otetoj parčadi materije na motkama što se zovu zastave i onim
prostorom na kome su stajale i stoje trupe, nego moralnu pobedu, onu što
uverava protivnika da je njegov neprijatelj moralno jači a da je on
nemoćan. Francuska najezda osećala je propast kao razjaren zver koji je
u svom trku dobio smrtnu ranu; ali se nije mogla da zaustavi, kao što
nije mogla dvaput slabija ruska vojska da se ne ukloni. Posle datog
udara francuska vojska se mogla još dovući do Moskve; ali je tamo, bez
novih napora od strane ruske vojske, morala da propadne, jer joj je
lopila krv iz smrtne rane, zadate na Borodinu. Neposredna posledica
borodinske bitke bilo je bezrazložno bekstvo Napoleonovo iz Moskve
povratak starim smolenskim drumom, propast najezde od 500 hiljada i
propast Napoleonove Francuske, na koju je prvi put pod Borodinom
stavljena ruka duhom jačeg protivnika.
***********************************
Bambi
borodin.jpgistorija.3dalex,
> Tekst je posvećen čuvenoj Borodinskoj bici između Napoleonove
> Velike armije i ruske vojske pod komadom generala Mihaila
> Kutuzova. U prilogu je skica koja prikazuje raspored snaga i osnovne
> toponime koji se spominju u tekstu.
...
> Na kraju, vredi videti kako je Borodinsku bitku sumirao Lav Tolstoj
> u delu " Rat i mir ":
A evo i jedne pesme iz sjajnog, nedovršenog romana Mihaila Bulgakova
"Bela garda". Pesma ruskih junkera, bacam zbog poslednje stofe...
Kao artiljerac sam rođen
U porodici brigadira sam obučavan
Vatrom karteča sam kršten
I bujnim plišom povijen
Vatrom...
I konopcima kočnica
Mene su njihali...
Idu i pevaju
Junkeri gardijske škole!
Trube, talambasi,
Čineli zveče!!
Modistkinje! kuvarice! sobarice! pralje!
Gledaju junkere što odlaze!
Bili su već
sukobi borbeni...
Da, kažu, i to jošte kako!!
Dana Borodina
Rusija cela
ne seća se tek onako...
... a sad znamo zašto ;)
istorija.4dbambi,
=>> Na kraju, vredi videti kako je Borodinsku bitku sumirao Lav Tolstoj
=>> u delu " Rat i mir ":
=>
=> A evo i jedne pesme iz sjajnog, nedovršenog romana Mihaila Bulgakova
=> "Bela garda". Pesma ruskih junkera, bacam zbog poslednje stofe...
Borodinska bitka ima u ruskoj kolektivnoj svesti skoro mitski
značaj, otprilike onakav kakav kod Srba ima Kosovski boj. Ruski
slučaj začuđuje utoliko više, jer se bitka odigrala mnogo kasnije
tako da je veoma dobro dokumentovana sa svakog aspekta (detalji
idu dotle da se zna kako je Napoleon imao jaku prehladu tog dana
pa neki francuski istoričari u tome nalaze razlog takovg ishoda
a zna se i šta su tačno Napoleon i Kutuzov doručkovali na dan bitke).
Dobrim dokumentovanjem (što prilično nedostaje u slučaju Kosovske
bitke, o kojoj su dokumenti veoma šturi, a i međusobno su jako
kontradiktorni, u zavisnosti na kojoj su strani pisani) događaj
neminovno izgubi na svojoj mističnosti i nedorečenosti, pa je stoga
na njemu teško izgraditi mit takvih razmera. Ruska svest doživljava
Borodin kao mesto spasenja Rusije i definitvni dokaz naklonosti
bogova, kao i snažan izvor nacionalnog ponosa. Verovatno nijedan
događaj ili ličnost iz ruske istorije nije u tolikoj meri prisutan
u književnosti, slikarstvu ili filmu, kao što je to slučaj sa
Borodinskom bitkom i uopšte celim Napoleonovim pohodom na Rusiju.
Bambi
istorija.5junior,
> Malo podsećanja na čika Napoleona i događaje koji su svet u
> kome živimo delom načinili takvim kakav jeste :)
E, kad mogu oni u književnosti, možemo i mi u istoriji..;)
(publika se diže, aplauz počinje;)
Klap, klap, klap, klap..;)
BTW, jedino pitanje, glede Bonijeve vojske .. zar nisu veterani
i najkvalitetnije jedinice u vreme ove bitke bile u Španiji i
krljale se sa Veljom? ;)
istorija.6dalex,
> Borodinska bitka ima u ruskoj kolektivnoj svesti skoro mitski
> značaj, otprilike onakav kakav kod Srba ima Kosovski boj. Ruski
> slučaj začuđuje utoliko više, jer se bitka odigrala mnogo kasnije
> tako da je veoma dobro dokumentovana sa svakog aspekta (detalji
Da li je to bio prvi put da su Rusi primenili taktiku povlačenja
preko ogromnog dela zemlje, tj. taktiku spaljenje zemlje?
istorija.7dbambi,
=>> Borodinska bitka ima u ruskoj kolektivnoj svesti skoro mitski
=>> značaj, otprilike onakav kakav kod Srba ima Kosovski boj. Ruski
=>> slučaj začuđuje utoliko više, jer se bitka odigrala mnogo kasnije
=>> tako da je veoma dobro dokumentovana sa svakog aspekta (detalji
=>
=> Da li je to bio prvi put da su Rusi primenili taktiku povlačenja
=> preko ogromnog dela zemlje, tj. taktiku spaljenje zemlje?
Pa koliko ja znam, taktiku spaljene zemlje, u obliku kakav danas
poznajemo, Rusi su prvi put koristili u tzv. Severnom ratu, koji je
vođen između Švedske pod vođstvom Karla XII i koalicije Rusije
Danske i Poljske u periodu od 1700. - 1721. godine. Švedska je u
to vreme bila velika Evropska sila i pod svojom vlašću držala je
mnogo veću teritoriju nego što ima danas. U sastavu Švedske bila
je današnja teritorija Finske, Norveške, delovi Danske, delovi severne
Nemačke i gotovo sve današnje pribaltičke zemlje (Estonija, Letonija
i Litvanija). Ratom protiv Švedske pomenute zemlje iz koalicije
želele su da ostvare teritorijalna proširenja i prošire svoje sfere
uticaja. Najjača članica koalicije bila je Rusija (tada pod vođstvom
legendarnog Petra I Velikog), a njen osnovni interes bio je izlazak
na Baltičko more i formiranje jake mornarice. U prvom periodu rata
koji je trajao od 1700. - 1706. godine, ruske snage su trpele neuspehe
i Šveđani su ih potiskivali u unutrašnjost Rusije i Ukrajine. Pošto
se u to vreme ratovi nisu vodili na današnji način, već su se armije
hranile i snabdevale onim što bi pronašle na osvojenom zemljištu
taktika uništavanja svih dobara tokom povlačenja donela je Rusima
mnogo koristi. Pošto su do 1706. godine Danska i Poljska prisiljene
da sklope separatne mirovne ugovore sa Karlom XII, njegov jedini
ozbiljan protivnik ostala je Rusija, čije su snage nizom manjih bitaka
naterane na odstupanje u dubinu svoje teritorije. Greška koju je
načinio Karlo XII sastojala se u tome da je bio opsednut (kao i mnogi
pre i posle njega) osvajanjem Moskve, mada cilj koji je bio tako daleko
u dubini protivničke tertorije nije mogao imati vojnog opravdanja
pod datim uslovima. Ova opsesija nagnala ga je da prati rusku vojsku
u povlačenju i suviše se udalji od svojih baza u Pribaltiku, a svoju
vojsku prepusti na milost i nemilost negostoljubivoj ruskoj zemlji.
Petar I se potrudio da Šveđani prokunu dan kad su prešli rusku granicu.
Posebnim ukazom naredio je vojsci i stanovništvu da se povuku pred
Šveđanima i sa sobom ponesu svu imovinu i povedu svu stoku. Ono što nije
moglo biti poneseno moralo se neizostavno uništiti. Rezultat ove taktike
bio je porazan po Karla XII. Njgova vojska od preko 100 000 ljudi u
1706. godini do 1709. godine spala je na manje od 35 000 gladnih i
demoralisanih vojnika. Do nogu su potučeni u čuvenoj bici kod Poltave
u Ukrajini 8. jula 1709. godine (da bi se shvatilo koliko je to
daleko od Švedske, treba znati da se Poltava nalazi jugoistočno
od Kijeva, na pravcu od Kijeva prema Kavkazu i delti Volge).
Od bitke kod Poltave i isterivanja Šveđana iz Rusije, pa sve do
Napoleonove invazije, nijedan osvajač nije uspeo tako duboko da
prodre u dubinu Rusije, pa se taktika spaljene zemlje i nije
koristila. Posle Napoleona Rusi nisu posegli za njom sve do Hitlerove
invazije, ali tad već nije imala tako razarajuće efekte kao ranije
zbog promenjene prirode rata i načina njegovog vođenja.
Bambi
istorija.8dbambi,
=>> Malo podsećanja na čika Napoleona i događaje koji su svet u
=>> kome živimo delom načinili takvim kakav jeste :)
=>
=> E, kad mogu oni u književnosti, možemo i mi u istoriji..;)
=>
=> (publika se diže, aplauz počinje;)
=>
=> Klap, klap, klap, klap..;)
Naklonio sam se publici i sad iza zavese očekujem poziv na bis :)
=> BTW, jedino pitanje, glede Bonijeve vojske .. zar nisu veterani
=> i najkvalitetnije jedinice u vreme ove bitke bile u Španiji i
=> krljale se sa Veljom? ;)
U predvečerje pohoda na Rusiju francuske snage bile su rasute širom
Evrope. Tzv. Francuska Imperija (ili uža Francuska) obuhvatala je
današnju teritoriju Francuske, Holandiju, Belgiju, Nemačku do Elbe
(Elba je do ujedinjenja bila granica između bivših SR i DR Nemačke)
italijansko poluostrvo do ispod Rima. Sve ove teritorije bile su
proglašene delovima francuske države, a pored njih, pod potpunom
ili delomičnom okupacijom nalazila se daleko veća teritorija. Jadranska
obala do Boke Kotorske, celo Iberijsko poluostrvo izuzev malih
mostobrana koje su u Portugaliji držali Englezi (pod vođstvom već
spomenutog Velje velingtona :)), delovi Nemačke preko Elbe, delovi
Austrije i Danske. Sve veće evropske sile (izuzev Rusije
i Engleske) bile su na određeni način u vazalnom položaju prema
Napoleonu. Razlika između Španije i ostalih pokorenih i vazalnih
zemalja bila je u tome što su tamo ustanak i gerilska borba trajali
neprekidno. Zemlje poput Prusije ili Austrije pobunile bi se s vremena
na vreme, ali je Napoleon obično uspevao jednom ili dve bitke da ih
natera na poslušnost, a zatim bi se stvari ponovo stišale. U Španiji
za sve vreme okupacije koja je trajala od 1808. do 1814. godine nije
bilo većih bitaka (izuzev sa Englezima u Portugaliji), ali su Francuzi
bili prisiljeni da neprekidno drže ogromne okupacione snage dodatno
pojačane kako bi uspešno osiguravali komunikacije na planinskom
i nepristupačnom zemljištu. Takvo zemljište, ekstremna klima, loši
putevi i siromašna zemlja (u šta se Španija pretvorila nakon blistavih
vekova u prošlosti) stvorili su idealno okruženje za gerilu koja je
bujala sve više. Mora se priznati da su gerilski pokreti bili finansijski
materijalno i organizaciono potpomagani od strane Velike Britanije, ali
se ne može poreći i snažno antifrancusko raspoloženje i od ranije
prisutno u španskoj javnosti, a pojačano francuskim merama protiv
Katoličke crkve (Napoleon je ukinuo mnoge španske manastire, zabranio
dotada jako prisutnu inkviziciju, praktično ukinuo feudalne odnose
u zemlji). Sve ovo je nagnalo Napoleona da stalno odvaja nove
kontingente vojske i upućuje ih u Španiju gde su se borili protiv
uglavnom " nevidljivog " neprijatelja. Španijom je formalno upravljao
kralj Žozef, Napoleonov brat, ali je njegov uticaj i na francuske
generale u Španiji i na opšte prilike bio vrlo slab. Francuska komanda
uopšte je bila vrlo nejedinstvena u pogledu vođenja operacija i okupacije
Španije. Mnoge sporove morao je da razrešava Napoleon lično. Sve ovo
doprinelo je stlanom rasplamsavanju ustanka i stalnom vezivanju novih
i novih francuskih trupa, sve dok ih u jesen 1810. godine, dok je
Evropom vladao kratkotrajni varljivi mir, u Španiji nije bilo preko
350 000, uglavnom najiskusnijih i u borbi najviše prekaljenih. Da je
Napoleon imao makar deo ove sile tokom ruske kampanje, njen ishod, a
time i evropska istorija, mogli su biti sasvim drugačiji.
Bambi
istorija.9dbambi,
Gledao sa pre neko veče jednu dokumentarnu emisiju na BK koja je
govorila o padu Konstantinopolja pod tursku vlast 1453. godine.
Zanimljive su bile istorijske paralele i veze pojedinih događaja
o kojima malo znamo. Naime, do pada Konstantinopolja i uopšte celog
Bliskog istoka pod Turke, evropske veze sa Dalekim istokom, Kinom
i Indijom vodile su karavanskim putevima preko Male Azije, današnjeg
Jordana, Iraka i Irana. Najčuveniji od tih puteva bio je legendarni
Put svile koji je vodio od Konstantinopolja do duboke unutrašnjosti
ogromne Kine. Ovim putevima Evropljani su dopremali svilu, začine
drago kamenje i mnoštvo drugih potreba, a pojavom Turaka i posebno
padom Konstantinopolja u njihove ruke, svi ovi putevi preko noći
su bili zatvoreni za sve Hrišćane.
Dok nisam čuo sve ovo ovako obrazloženo, smatrao sam da su veliki
istraživači iz XV, XVI i XVII veka bili zapravo avanturisti koje
je sopstvena ambicija i želja za slavom nagonila da pronađu moćne
sponzore i krenu na svoja putovanja. Istina je ustvari bila
drugačija. Geografska otkrića tog vremena (krunisana Kolumbovim
otkrićem Amerike 1492. godine) bila su izraz potrebe i vrhunac napora
cele zapadne civilizacije da se ponovo uspostave sa istokom prekinute
veze. Iako su ekspedicije otkrile nešto savim drugo od onoga za čim
se tragalo, ne može se poreći ovaj osnovni motiv. Na kraju krajeva
istraživački poduhvati bili su za ono vreme fantastično skupi i takve
troškove mogle su pokriti samo moćne državne i kraljevske blagajne.
Idući ovim tokom razmišljanja mogla bi se čak uspostaviti čvrsta
logično - posledična veza između prve pojave osmanlijskih plemena
u Maloj Aziji, otkrića obe Amerike, Australije, podsaharske Afrike
i skoro potpunog uništenja tamo postojećih civilizacija.
Bambi
istorija.10junior,
> je Evropom vladao kratkotrajni varljivi mir, u Španiji nije
> bilo preko 350 000, uglavnom najiskusnijih i u borbi najviše
> prekaljenih. Da je Napoleon imao makar deo ove sile tokom ruske
> kampanje, njen ishod, a time i evropska istorija, mogli su biti
> sasvim drugačiji.
E, upravo to sam i mislio. Suština je da je gro vojske koja je išla na
Rusiju, bila u stvari, jad i beda, da ne kažem talog francuske vojske.
Mislim, kao, ajde što je on hteo da se razmahuje 600 soma ljudi, ali kad ti
pogledaš da su tu bili i Piedmont, i vojske iz raznoraznih drugih državica,
nije ni čudo da je prošao kako je prošao.
Anyway, ono što sam hteo da kažem, ako pogledaš istorijski, sve kampanje
koje je Boni vodio, završavao je hmm, za jednu sezonu, recimo, dok je
jedino u Španiji imao otpor koji je trajao više od 5 godina. I to ne bilo
kakav otpor, već otpor koji mu je vezivao ogromnu vojsku, još na stranu
kvantitet, ali kvalitet vojnika. Jezivo.
BTW, jel' beše u Španiji Velja zamalo zaginuo? Ono kad su se francuski
kirasiri probili kroz redove, i jurišali na njega, a on uzviknu "form
circle" i sa svojim konjićem preskočio jednog vojnika, i uleteo u krug
tako se zaštitivši od juriša ;)
Uh, bre, sad si mi pobudio sećanja, ali davno beše to .. moraću da obnovim
gradivo. ;) Ko je od francuskih maršala izgubio ruku u Španiji? Soult? ;)
> se ne može poreći i snažno antifrancusko raspoloženje i od
> ranije prisutno u španskoj javnosti, a pojačano francuskim
> merama protiv Katoličke crkve (Napoleon je ukinuo mnoge španske
> manastire, zabranio
Pa sve je poukidao. ;) Plemstvo, crkvu, dvor .. mada sve to verovatno i
nije toliko uticalo, koliko jedna prosta stvar .. što napisa jedan čovek
na mailing listi - zamisli da si seljak, cele godine radiš, crnčiš, uzgajaš
nešto da bi prehranio svoju ženu, decu, a onda ti bane francuska vojska u
selo i pokupi sve za šta si se mučio prethodnih godinu dana. Zar ne bi i ti
poželeo da ih pobiješ? ;))
Inače na toj listi, krstili su francusku vojsku "vacuum cleaner" ;) zato
što kad bi došla u neki kraj, iza nje je ostajao samo pustoš. Bukvalno sve
bi poharali, i poslednju trunku hrane, pre no što bi krenuli dalje.
istorija.11junior,
> bio je porazan po Karla XII. Njgova vojska od preko 100 000
> ljudi u 1706. godini do 1709. godine spala je na manje od 35 000
> gladnih i demoralisanih vojnika.
Što i dalje nije tako malo. Beše, samo 20 i kusur godina kasnije,
Gustav Adolf je pokazao, kako se sa 12 hiljada vojnika (ako sam
dobro zapamtio cifre) može pokoriti Nemačka. Zaginuo je valjda u
nekoj bici u centralnoj Nemačkoj, gde je vodio samo 8000 ljudi
sa sobom .. od tad negde i kreće slom Švedske kao velike sile u
Evropi.
PS. Bambi, ima jedan dan do tebe da svratim sa koferčetom, i samo
se natrpam kompleta literature koja me zanima ;)
istorija.12johnnya,
>> Dok nisam čuo sve ovo ovako obrazloženo, smatrao sam da su veliki
>> istraživači iz XV, XVI i XVII veka bili zapravo avanturisti koje
>> je sopstvena ambicija i želja za slavom nagonila da pronađu moćne
>> sponzore i krenu na svoja putovanja. Istina je ustvari bila
>> drugačija. Geografska otkrića tog vremena (krunisana Kolumbovim
Spavao si u osnovnoj školi ? :)
istorija.13dbambi,
=>> bio je porazan po Karla XII. Njgova vojska od preko 100 000
=>> ljudi u 1706. godini do 1709. godine spala je na manje od 35 000
=>> gladnih i demoralisanih vojnika.
=>
=> Što i dalje nije tako malo. Beše, samo 20 i kusur godina kasnije,
=> Gustav Adolf je pokazao, kako se sa 12 hiljada vojnika (ako sam
=> dobro zapamtio cifre) može pokoriti Nemačka. Zaginuo je valjda u
=> nekoj bici u centralnoj Nemačkoj, gde je vodio samo 8000 ljudi
=> sa sobom .. od tad negde i kreće slom Švedske kao velike sile u
=> Evropi.
Zapravo je Severni rat učinio kraj Švedskoj dominaciji na Baltiku
i uopšte položaju Švedske kao značajne evropske zemlje. Nakon pobede
kod Poltave, Rusi su krenuli u kontraofanzivu protiv Šveđana
na kopnu i moru. Sve do 1721. godina kada je Severni rat okončan
i uz manje prekide, Rusi su nadirali na zapad i otimali komad po komad
zemlje Šveđanima. Tokom ovog perioda oni su isterani sa cele istočne
obale Baltičkog mora, a da stvar bude gora, izgubili su i skoro celu
Finsku koja je nakon rata ušla u sastav Rusije (mada se ni Rusi nisu
baš ovajdili ovom čudnom zemljom). Uprkos tome što se ruska baltička
flota tek počela stvarati tokom Severnog rata, do njegovog zvršetka
izrasla je u moćno borbenu snagu koja je odnela pobedu na moru, uništila
švedsku mornaricu i u poslednjoj fazi čak zapretila iskrcavanjem i
zauzimanjem švedske prestonice Štokholma. Tek ova krajnja pretnja
navela je Šveđane za 1721. godine zatraže primirje. Rezultat rata bio
je širok izlazak Rusije na obale Baltičkog mora, njeno veliko
teritorijalno proširenje, osnivanje i početak gradnje Sankt Petersburga
(1703. godine) i pojava Rusije na Baltiku u ulozi sada pomorske zemlje.
Švedska je svedena skoro u etničke granice, njena flota je uništena
a i bila je jako iscrpljena ratom. Svedena je na status drugorazredne
sile.
=> PS. Bambi, ima jedan dan do tebe da svratim sa koferčetom, i samo
=> se natrpam kompleta literature koja me zanima ;)
:)
Bambi
istorija.14dbambi,
=>> je Evropom vladao kratkotrajni varljivi mir, u Španiji nije
=>> bilo preko 350 000, uglavnom najiskusnijih i u borbi najviše
=>> prekaljenih. Da je Napoleon imao makar deo ove sile tokom ruske
=>> kampanje, njen ishod, a time i evropska istorija, mogli su biti
=>> sasvim drugačiji.
=>
=> E, upravo to sam i mislio. Suština je da je gro vojske koja je išla na
=> Rusiju, bila u stvari, jad i beda, da ne kažem talog francuske vojske.
=> Mislim, kao, ajde što je on hteo da se razmahuje 600 soma ljudi, ali kad
=> ti pogledaš da su tu bili i Piedmont, i vojske iz raznoraznih drugih
=> državica, nije ni čudo da je prošao kako je prošao.
Evo šta na tu temu kaže Tolstoj:
(napominjem da se njegove cifre ne slažu u potpunoti sa današnjim
viđenjem Napoleonove ruske kampanje)
Od 400 000 ljudi koji su prešli Vislu polovina su bili Austrijanci
Prusi, Saksonci, Poljaci, Bavarci, Virtemberžani, Maklenburžani
Španjolci, Italijani, Napuljci. U imperatorskoj vojsci bila je upravo
trećina Holanđana, Belgijanaca, Porajnaca, Pijemontovaca, Švajcaraca
Ženevljana, Toskanaca, Rimljana, stanovnika 32-ge vojne divizije
Bremenaca, Hamburžana itd; jedva ako je bilo u njoj 140 000 ljudi
koji su govorili francuski.
(i nastavlja nevezano za ovo gore)
Ekspedicija u Rusiji stajala je savremenu Francusku manje od 50 000
ljudi; ruska vojska u odstupanju od Vilne do Moskve izgubila je, u
raznim bitkama, četiri puta više nego francuska vojska; požar Moskve
stajao je života 100 000 Rusa, koji su pomrli po šumama od hladnoće
i oskudice; najzad, u svom maršu od Moskve do Odre (reka u blizini
Berlina, prim. ja) postradala je ruska vojska od rđavog vremena
u ono doba godine; kad je stigla u Vilnu imala je samo 50 000 ljudi
a u Kališu manje od 18 000.
=> Anyway, ono što sam hteo da kažem, ako pogledaš istorijski, sve kampanje
=> koje je Boni vodio, završavao je hmm, za jednu sezonu, recimo, dok je
=> jedino u Španiji imao otpor koji je trajao više od 5 godina. I to ne bilo
=> kakav otpor, već otpor koji mu je vezivao ogromnu vojsku, još na stranu
=> kvantitet, ali kvalitet vojnika. Jezivo.
Slažemo se u potpunosti kolega :), ja bih samo dodao da je ipak
ruska kampanja značila početak njegovog kraja, više psihološki nego
usled pretrpljenih gubitaka. Da nije krenuo na Rusiju (da sticaj
okolnosti nije doveo do sudara Francuske i Rusije, bolje rečeno)
mogao je Napoleon još dugo da vlada većim delom Evrope uprkos krvavoj
okupaciji Španije.
=> BTW, jel' beše u Španiji Velja zamalo zaginuo? Ono kad su se francuski
=> kirasiri probili kroz redove, i jurišali na njega, a on uzviknu "form
=> circle" i sa svojim konjićem preskočio jednog vojnika, i uleteo u krug
=> tako se zaštitivši od juriša ;)
=>
=> Uh, bre, sad si mi pobudio sećanja, ali davno beše to .. moraću da obnovim
=> gradivo. ;) Ko je od francuskih maršala izgubio ruku u Španiji? Soult? ;)
Napoleon i njegovi ratovi nisu osnovni predmet mog interesovanja
tako da ih poznajem u opštim crtama. U detalje sa konjićima nisam
zalazio :)
Bambi
istorija.15dbambi,
=> >> Dok nisam čuo sve ovo ovako obrazloženo, smatrao sam da su veliki
=> >> istraživači iz XV, XVI i XVII veka bili zapravo avanturisti koje
=> >> je sopstvena ambicija i želja za slavom nagonila da pronađu moćne
=> >> sponzore i krenu na svoja putovanja. Istina je ustvari bila
=> >> drugačija. Geografska otkrića tog vremena (krunisana Kolumbovim
=>
=> Spavao si u osnovnoj školi ? :)
Nisam, ali je nastavnik bio jedan krajnje bled i neubedljiv lik :(
Bambi
istorija.16junior,
> Napoleon i njegovi ratovi nisu osnovni predmet mog interesovanja
> tako da ih poznajem u opštim crtama. U detalje sa konjićima nisam
> zalazio :)
Pa što bre? Poslednji period u ratovanju, kad si mogao da posmatraš
"strejt", taktičko nadmudrivanje, bez raznoraznih gluposti, zvanih
rovovi, mitraljez, bombardovanje etc.
Nego, lepo, poslažeš vojnike u kolonu, liniju, ili krug, pa ih rasporediš
po bojištu, i onda kakav si raspored napravio, i kakve kretnje činiš sa
njima određuje ishod bitke. Da ne spominjem skirmišere ;)
To je bre, bilo doba.
istorija.17dbambi,
=>> Napoleon i njegovi ratovi nisu osnovni predmet mog interesovanja
=>> tako da ih poznajem u opštim crtama. U detalje sa konjićima nisam
=>> zalazio :)
=>
=> Pa što bre? Poslednji period u ratovanju, kad si mogao da posmatraš
=> "strejt", taktičko nadmudrivanje, bez raznoraznih gluposti, zvanih
=> rovovi, mitraljez, bombardovanje etc.
=>
=> Nego, lepo, poslažeš vojnike u kolonu, liniju, ili krug, pa ih rasporediš
=> po bojištu, i onda kakav si raspored napravio, i kakve kretnje činiš sa
=> njima određuje ishod bitke. Da ne spominjem skirmišere ;)
=>
=> To je bre, bilo doba.
Pa možda i jeste, ali su pojedine stvari stajale prilično loše.
Tadašnje sanitetske službe skoro da nisu postojale, snabdevanje
vojske bilo je svetlosne godine daleko od današnjeg, a stvar koja
me možda najviše odbija od tog perioda ratovanja bila je njegova
sporost. Napoleonov period još kako - tako (cela Napoleonova era
trajala je oko 15 godina), ali uobičajeni periodi ratovanja u prošlom
veku merili su se godinama i decenijama (stogodišnji rat između
Engleske i Francuske, tridesetogodišnji rat u Nemačkoj itd) što je
ratove i kampanje činilo prilično inertnim da ne kažem dosadnim.
Posmatraj samo tursko nadiranje u Evropu. Kosovski boj zbio se
1389. godine, pad Konstantinopolja 1453. godine (razmak je 64 godine !)
prva turska opsada Beča 1529. godine (razmak 76 godina), a druga
1683 (od prve opsade prošlo 154 godine !). Znači, da bi se pratio
kompletan istorijat turske evropske kampanje bilo bi potrebno pratiti
živote barem 10 generacija. Sa druge strane, Hitler je kompletnu
svoju vojnu i političku istoriju (barem onaj bitni deo) napisao
za svega 12 godine. Stvar je za diskusiju da li danas više osećamo
posledice postojanja rimske, turske ili Hitlerove imperije (vek
trajanja im ide tim redom).
Malo sam odlutao :), ali suština je u tome da su meni savremeni ratovi
interesantniji jer ima šanse da za svog životnog veka otpratim kompletan
proces od uzroka rata, preko samog toka do sumiranja posledica. Na stranu
još i to što me savremeni rat fascinira svojom tehničkom stranom i što
mozak u njemu sve više dolazi do izražaja.
Bambi
istorija.18mcar,
Mozda racionalno razmisljanje dolazi do izrazaja u ratu, ali na kraju rata
dodje se do zakljucka da to bas i nije bilo mnogo pametno.
MC
istorija.19miobrado,
Dajte mi dva retka napisana rukom najpoštenijeg čoveka,
i ja ću naći, u njima, razlog da ga pošaljem na vešala.
Rišelje
istorija.20dbambi,
Odgovor na Forum.18/Srbija/4.1041/mire
=> *> potpisala je trojni pakt, koji je nama donosio prilično povoljne
=> *> uslove. Praktično, jedini škakljiv zahtev bio je onaj o slobodnom
=> Daj, molim te. Ne znam ko ti je to napricao, ni odakle si pokupio
=> te podatke. To sto ti pricas nema mnogo veze sa mozgom. Ne mogu
=> da verujem da uopste verujes da Hica nije planirao da okupira
=> Jugoslaviju.
Za početak molba da se upristojiš. Bez imalo hvalisanja mogu
da kažem kako problematiku drugog svetskog rata poznajem daleko
daleko, bolje od tebe i da ono što na tu temu napišem može da
se razmatra iz ovog ili onog ugla, ali mu se nikako ne može
pripisati " da nema veze sa mozgom ". Umesto takvih klinačkih
dobacivanja mnogo bi bolje bilo da eventualno navedeš literaturu
iz koje crpiš suprotne argumente.
A sada prava replika...
Gde sam to pročitao ? Pa ne znam odakle da počnem..npr. Vojna
enciklopedija, Drugi svetski rat (grupa autora), Totalni rat
(P. Kalvokorezi i G. Vint), Borba za Evropu (Čester Vilmont),
mnogobrojni članci sa intertneta itd... U svim tim izvorima
nedvosmisleno se tvrdi sledeće: U decembru 1940. godine Hitler
je potpisao direktivu o izvođenju plana " Barbarosa ", tj. napada
na SSSR. To je bila jedina i najvažnija akcija koja je planirana
u tom trenutku i njoj su bili podređeni svi napori Nemačke što je
(logično) isključivalo bilo kakvo vojno angažovanje izvan tog
plana. Još od sredine tridesetih godina (praktično od ubistva kralja
u Marseju 1934. godine) tadašnja Jugoslavija se vojno i politički
udaljavala od svoje dotadašnje zaštitinice Francuske i istovremeno
zbližavala sa Nemačkom. Ovaj proces je kulminirao padom Francuske
u leto 1940. godine. Od tog trentuka Jugoslavija je postala potpuno
ekonomski i politički vezana za Osovinski blok. U zemlje Osovine
plasirali smo sigurno preko 90% našeg izvoza, a gotovo sve što bismo
u inostranstvu kupovali dolazilo je takođe odatle. Takvo stanje
(imaš potpuno potčinjenu zemlju, a ne moraš da trošiš snage koje
bi je držale pod okupacijom) u potpunosti je odgovaralo Hitleru
i nije imao nikavih razloga da to menja. Iz Jugoslavije mu je uredno
stizao boksit (strateška sirovina, a bivša Jugoslavija je imala
ogromne rezerve) i nije morao da strepi od nje kao budućeg protivnika.
Ovakvo stanje Hitler je hteo da ozvaniči time što će Jugoslaviju
naterati da i formalno pristupi Trojnom paktu, a nadao se da će
klauzulom o slobodnom prolasku trupa moći u budućnosti (nameravao
je posle poraza SSSR-a) da pomogne akcije Italije koja je (po običaju)
zabrljala u poslu sa Grčkom.
Demonstracije i puč od 27. marta u potpunosti su promenili ovakvo
stanovište i trenutno (naredbu za napad Hitler je izdao 27. uveče)
je odlučeno da se Jugoslavija pokori silom. Dakle, pre tog kobnog
27. marta Nemci niti su razmišljali niti planirali da Jugoslaviju
vojno poraze. Nisu za to imali ni razloga.
Bambi
istorija.21dbambi,
Odgovor na Forum.18/Srbija/4.1039/obren
=>> pokvareni odnosi sa Bugarskom, ali to je druga priča. 1941. je moglo da
=>> bude sasvim drugačije.
=>
=> Možda samo sebi dajemo previše na važnosti, ali mene su iz istorije
=> učili da je odvlačenje nemačke pažnje sa kampanje na Rusiju i kašnjenje
=> plana "Barbarosa" možda i odlučilo ishod Drugog svetskog rata.
Neporeciva je činjenica da je " Barbarosa " prilično zakasnila
sa početkom u odnosu na prvobitni plan. Međutim, balkanska kampanja
je samo jedan od razloga za to. U proleće 1941. godine topljenje
snega je počelo prilično kasno, pa se moralo sačekati čak do početka
juna da putevi i zemljište postanu dovoljno tvrdi za kretanje oklopnih
jedinica i teške tehnike. Osim toga, svi nemački saveznici koji su
planirani da učestvuju u napadu (Rumunija, Mađarska, Italija i Finska)
nisu uspeli da završe svoje pripreme do planiranih rokova. Uglavnom
do odlaganja je došlo, a time stižemo i do jedne velike debate među
istoričarima - da li je to odlaganje (15. maj - 22. jun) spasilo
SSSR od poraza i time odlučilo ishod celog rata ? Različiti ljudi će
različito odgovoriti na ovo pitanje, ali pravog odgovora nikad neće
biti, jer bi to zadiralo u široko polje " šta bi bilo da je bilo ".
Sve što možemo je da iznosimo neke sopstvene teorije i da ih onda
upoređujemo sa stvarnim događajima. Uzmimo da je " Barbarosa " počela
po planu i da se odvijala tačno onako kako je i bilo u stvarnosti
samo vremenski pomereno za mesec dana unapred. Nemci ne bi stigli do
Lenjingrada početkom septembra, već početkom avgusta, a do Moskve ne
19. oktobra, već mesec dana ranije. Zbog poznatih okolnosti sa
snabdevanjem i istrošenoću jedinica koje su u stvarnosti nastupile
tek u novembru, verovatno bi uspeli da zauzmu Moskvu. Pitanje koje
se odmah nameće je da li bi to značilo poraz SSSR-a, odnosno da li
bi Rusi nakon pada Moskve zatražili primirje ?
Nekih verodostojnih dokumenata o Staljinovim namerama nema, ali po
merama koje su preduzete (evakuacija stanovništva i većine vladinih
službi iz grada), može se reći da je pad Moskve uziman kao realna
opcija i da su postojali planovi šta da se radi u tom slučaju. Meni se
čini da kapitulacija nije bila jedna od alternativa, jer objektivno
gledajući ceo istočni front može se reći da su Rusi bili daleko od
kritičnog stanja. Izgubljene su ogromne teritorije i milioni vojnika
ali je još uvek bilo dovoljno potencijala da se uspešno vodi rat.
U tom svetlu gubitak Moskve (iako psihološki vrlo težak) nije značio
ništa više od gubitka bilo kojeg velikog grada.
U planu " Barbarosa " je stajalo da je ratni cilj Nemaca u ratu protiv
SSSR-a izbijanje njihovih snaga na liniju Arhangelsk-Kujbišev-Astrahan
(Arhangelsk je luka na Severnom ledenom moru, Kujbišev grad na pola
puta između Moskve i Urala, a Astrahan grad na ušću Volge u Kaspijsko
more). Dostizanjem ove linije, smatrali su u Berlinu, SSSR bi potpuno
izbačen iz stroja, jer bi bio lišen ogromnog dela teritorije i
stanovništva, praktično svih izvora nafte, a izgubio bi i sve veće gradske
i industrijske centre.
Jedan pogled na kartu dovoljan je da se vidi kako je Nemcima i posle
eventualnog zauzimanja Moskve predstojalo još bezmalo _hiljadu_ kilometara
do pomenute linije. Već kod Moskve postali su izraženi problemi sa
snabdevanjem, a može se zamisliti kako bi to bilo idući još dalje na
istok. Čak i kada bi se Rusi i potisnuli do AKA linije, to bi značilo
da su Nemci prešli tek _jednu petinu_ ukupne dužine SSSR-a u pravcu
zapad-istok ! Počinili su grešku (kao i mnogi pre njih) potpunog
neshvatanja koliko je ta zemlja ogromna.
Naravno da sve to nije bilo moguće sagledati onda (barem posmatraču
sa strane), ali Rusi su uspešno primenili svoju staru taktiku kupovine
vremena teritorijom. Svojim vojnim potencijalom bili su jači od bilo
kojeg evropskog konkurenta i jedno što im je trebalo bilo je vreme
dovoljno da se te prednosti iskažu. Povlačenjem u dubinu teritorije
kupovali su to vreme, a protivniku davali lažan osećaj pobedničkog
entuzijazma.
=> Dakle, pitanje je da li bi "netalasanjem" dugoročno bolje prošli, tj.
=> ko nam garantuje da sada naši roditelji ne bi bili đubrivo za nemačku
=> pšenicu u balkanskim žitnicama pobedničkog Trećeg rajha ;)
Što je morkin već rekao - naša uloga se svela na lokalno uznemiravanje
nemačkih posadnih jedinica i međusobno klanje unutar zemlje. Nisam
mišljenja da bi ishod WWII bio drugačiji da ustanka u Yu nije bilo.
Verovatnije mi je da bismo u tom slučaju posle rata dopali pod Ruse
ili zapadne saveznike ili oboje.
=>> Da, napomena. Hitlerova Nemačka se niti smatrala niti je bila " najveća
=>> sila u dotadašnjoj istoriji sveta ", mereno bilo kojim kriterijumom
=>> (broj vojnika, naoružanje, stanovništvo ili teritorija)
=>
=> OK, ta moja konstatacija nije utemeljena na nekim relevantnim podacima,
=> niti sam potkovan znanjem po tom pitanju kao ti, ali jednostavno mi se
=> čini da u tom trenutku nije bilo države koja bi u nekom sukobu "jedan na
=> jedan" odnosno država protiv države, mogla da parira nacističkoj ratnoj
=> mašini, ili se ipak varam?
Kao što se pokazalo - Rusi su mogli. Naravno, paralelno sa ratom u
Rusiji Hitler je ratovao i u Severnoj Africi i imao svoje snage rasute
širom Evrope, ali ja sam mišljenja da Rusi ne bi poklekli ni da se na
njih sručila sva nemačka sila. Možda bi im trebalo više vremena, ali
ishod bi bio isti i bio bi rezultat realnog odnosa snaga. SSSR je imao
skoro tri puta više stanovnika od Nemačke, kao i nemerljivo veću
teritoriju i prirodna bogatstva.
Bambi
istorija.22dbambi,
Ovo je tekst posvećen jednom od najtragičnijih događaja u
celokupnoj evropskoj istoriji.
HOLOKAUST
Masakr evropskih Jevreja koji se dogodio 40-tih godina ovog veka
predstavlja kulminaciju odnosa između Jevreja i ne-Jevreja koji se
protežu u prošlost sve do nastanka hrišćanstva. Kroz celu svoju
istoriju Jevreji su Evropi bili više nepoželjni no rado viđeni
gosti i teško je naći evropsku zemlju bez poduže istorije
antisemitizma. Sa propašću Rismskog carstva Jevreji su se našli
rasuti širom njegovih nekadašnjih provincija. Posebno jake bile su
jevrejske zajednice u zemljama zapadne Evrope, a među njima
najbrojnija je bila ona u Španiji. Iako je sukob jevrejstva i
hrišćanstva postojao od trenutka nastanka ovog drugog, svoju skoro
nesmetanu egzistenciju na zapadu vekovima nakon rođenja Hrista
Jevreji mogu zahvaliti vlasti muslimana na Iberijskom poluostrvu
koja je potrajala sve do 13. veka i relativno sporom prodiranju
hrišćanstva do najzapadnijih delova Evrope. Ipak, ovakvo stanje
stvari nije potrajalo večno i u relativno kratkom periodu
jevrejsko postojanje na evropskom zapadu dovedeno je skoro do
kraja. Prva je bila Engleska iz koje su Jevreji proterani 1290.
godine. Sledile su Francuska 1394. godine, Španija 1492. i
Portugalija 1497. godine. Ova reka ljudi našla je svoje utočište
na drugom kraju kontinenta, tako da su se do tada zanemarljive
jevrejske zajednice na istoku naglo povećale. 1648. godine u
Poljskoj je bilo oko 500 000 Jevreja i zadugo će ova zajednica
biti najveća u celom jevrejskom svetu. Značajne su bile i
migracije ka Rusiji, Baltičkim zemljama, Balkanu i zemljama pod
turskom dominacijom. Nekako u to vreme javio se i jak
antisemitizam kod pravoslavnih hrišćana, pa je praksa progona
Jevreja postala uobičajena a neretko i formalno ozakonjena. U
vreme francuske revolucije došlo je do emancipacije Jevreja na
zapadu i ukinuta su formalna ograničenja u njihovim aktivnostima,
kao što je obavezan život u za to određenim prostorima (tzv.
geto). Ovu praksu sledila je i većina ostalih zemalja koje su se u
to vreme nalazile pod jakim uticajem Francuske i ideja koje su iz
nje dolazile. Nasuprot tome, na istoku je pritisak na Jevreje
rastao. Ovde su još zadugo morali da žive u getima a pogromi
(ruski izum) su bili redovna pojava. Kako se ovaj povećani
antisemitizam poklopio sa masovnim migracijama evropskog
stanovništva u obe Amerike, posledica je bila odlazak preko dva
miliona Jevreja iz Evrope prevenstveno u SAD, a zatim u Argentinu
i Kanadu. Veliki broj Jevreja otišao je i u Palestinu (tada
nominalno pod turskom vlašću) kao i u Južnu Afriku. Usled tih
migracija jevrejska zajednica u SAD postala je najbrojnija na
svetu (nadmašivši čak i poljsku), a zbog svoje pune afirmacije u
novom svetu Jevreji u Americi stekli su značajan ekonomski i
politički uticaj.
Krajem prošlog veka na zapadu Evrope bujao je antisemitizam i
uspeo da obuhvati sve slojeve stanovništva, od visokih
intelektualnih krugova do marginalnih pripadnika gradske
sirotinje. Ugledni teolozi i teoretičari rasizma izvlačili su
stare i iracionalne klevete protiv Jevreja (kao što je ona o
njihovoj krivici za smrt Hrista ili tvrdnja da Jevreji u svojim
religioznim ritualima žrtvuju decu ne-Jevreja) prikazujući njihov
greh kao neiskupljiv. Da li je bilo nekog racionalnog
utemeljenja za ovakav stav prema Jevrejima ? Iako je ovo jedan od
najsloženijih problema evropske istorije kome su posvećena mnoge
studije i istraživanja, potpun odgovor još ne postoji. Neke opšte
činjenice vidljive su odmah: Religiozne razlike, pojačane
hrišćanskom osudom jevrejske rase za ubistvo boga, prepoznatljive
fizičke karakteristike mnogih Jevreja, njihovo lično insistiranje
na religioznom i nacionalnom identitetu, pojačano njihovom
raštrkanošću po svetu, posebne funkcije koje su tokom istorije
obavljali u evropskim društvima, često tako nepopularne kao što je
pozajmljivanje novca. Može se reći da su se iz tog spleta
poluistina, propagande, verske i rasne mržnje formirali i
antisemitski pogledi jednog čoveka koji je imao ogroman uticaj na
sudbinu evropskih Jevreja i njihovo bitisanje na ovom kontinentu
dugo skoro dve hiljade godina. Ime tog čoveka bilo je Adolf
Hitler. Za rano prihvatanje antisemitizma kao svog osnovnog
pogleda na svet imao je sve preduslove - rođen je u Austriji, tada
izrazito katoličkoj zemlji, a pošto je još kao mladić otišao na
školovanje u Beč, sve antisemitske teorije i propagandni
materijali bili su mu nadohvat ruke. Beč je na početku ovog veka
imao jako brojnu jevrejsku zajednicu koja je u godinama pred prvi
svetski rat dostigla udeo od 10% gradskog stanovništva. Bili su
vrlo zastupljeni upravo na onim položajima i funkcijama (doktori,
advokati, apotekari, bankari itd) koje upadaju javnosti u oči.
Tako se mržnja prema Jevrejima usadila i u um budućeg nemačkog
diktatora.
Ipak, postoje neki autori koji tvrde da antisemitizam kod samog
Hitlera nije bio toliko jak (kao npr. kod Himlera ili Ajhmana),
već ga je on sa svojom karakterističnom beskrupuloznošću upotrebio
na već (za takve ideje lako prijemčivom) pripremljenom političkom
tlu, kakvo je bilo nemačko u godinama nakon prvog svetskog rata.
Od početaka svoje političke aktivnosti Hitler je neumorno upirao
prst u Jevreje (prvo nemačke, zatim i sve ostale) kao isključive
krivce za poraz Nemačke u ratu i njen bedni položaj nakon njega.
Činjenicu da je nekoliko Jevreja zauzimalo istaknute položaje
tokom boljševičke revolucije u Rusiji (Lav Trocki pre svih), a ta
revolucija je smatrana jednim od najvećih evropskih zala, dala je
Hitleru (velikom antikomunisti pored ostalog) ogroman propagandni
i ideološki kapital. Uprkos ovoj zastrašujućoj praksi potrebno je
ponovo se setiti da Hitler nije izmislio antisemitizam. On od
hrišćanstva postoji u evropskom nasleđu, a Hitler ga je iskoristio
sa nemilosrdnom temeljnošću koja je od njga stvorila posebnu vrstu
antisemite. Mit o jevrejskoj zaveri da se izopači svet je
hrišćanski mit koji su propagirali istaknuti hrišćanski autori još
od nastanka njihove religije pa sve do našeg veka i isti autori su
odgovorni za gnusna klevetanja karaktera i religiozne prakse
Jevreja koja su Hitler i drugi savremeni antisemiti mogli da uoče
i prihvate.
Logična posledica nacističke ideologije bio je pokušaj da se
istrebe čitavi narodi. Stepen u kojem je to izvedeno bio je opet
posledica vojnih osvajanja kojma su milioni Jevreja i drugih
nepoželjnih naroda potpali pod nemačku vlast i besomučne
propagande koja je na hiljade Nemaca toliko preobrazila da su bili
sposobni na najsvirepije gadosti.
Ono čime se objašnjavala potreba za istrebljenjem bio je zahtev za
čistotom arijevkse rase. Iako cilj nije nužno uključivao masovna
istrebljenja, nužno je bilo sprečiti svaki kontakt arijevaca i
nearijvaca. U početku su u ovu svrhu donošeni dekreti i zakoni
kojima su Jevrejima oduzeta građanska prava, lišavani su imovine,
fizički maltretrirani i na kraju, ubijani. Međutim, bilo je jasno
da se samo zakonima te vrste Jevrejstvo ne može trajno i pouzdano
udaljiti iz života arijevaca. 1935. godine doneseni su čuveni
Nirnberški zakoni kojima nisu samo zabranjeni brakovi i preljuba,
nego i najpovršniji fizički kontakt između Jevreja i ne-Jevreja.
Iz javnosti su uklonjeni svi jevrejski intelektualci, a spaljivana
su dela istaknutih umetnika Jevreja. Tako je npr. ispod čuvene
pesme nemačkog Jevrejina Hajnriha Hajnea " Lorelajn " stavljeno
" autor nepoznat ". Bilo je zabranjeno bilo kakvo javno izvođenje
dela kompozitora Feliksa Mendelsona a dela drugih umetnika su
spaljivana na javnim mestima. Zapanjujuće, mali broj nemačkih
Jevreja (a zanemarljiv onih izvan Nemačke) je ovo shvatao kao uvod
u nešto mnogo gore.
Do 1938. godine progoni su postajali sve ozbiljniji i u novembru
te godine mladi 17-ogodišnji Jevrejin Heršel Grincpan odlučio je
da skrene pažnju nezainteresovanom svetu jednim očajničkim delom.
Ubio je nemačkog diplomatu u pariskoj ambasadi Ernsta fon Rata
(pogrešno verujući da je on ambasador). Za odmazdu je izvršen
pogrom koji su nacisti imali vremena da pripreme, jer je fon Rat
umirao u bolnici nekoliko dana. U nekoliko velikih gradova skrenut
je saobraćaj u odabranim rejonima, prekinute se telefonske linije
Jevreja i u dva sata izjutra 9.novembra, počelo je ono šte je
kasnije opisano kao Kristalna noć (Kristallnacht). Organizovano
odredi Nemaca uništili su 200 sinagoga i drugih jevrejskih zgrada,
ubili sedamdeset Jevreja u koncentracionom logoru Buhenvald i
uhapsili 20 000 pripadnika ove verske zajednice. Polomnjeno je
toliko stakla na kućama i izlozima da je po tome ceo događaj i
dobio ime. Pored toga, jevrejska zajednica je kolektivno bila
osuđena da isplati 25 miliona maraka za popravke uništene imovine,
kao i posebnu kaznu od milijardu maraka, što ih je u potpunosti
lišilo svih materijalnih dobara koja još nisu bila oduzeta.
Jevreji su izbačeni iz bolnica, staračkih domova i škola, a
zabrenjan im je pristup na javna mesta. Raspravljalo se čak o
predlogu (koji nije prihvaćen) da im se oduzmu vozačke dozvole.
Nijedna strana vlada nije uložila protest.
Kristalna noć kao da je osvestila Jevreje u Nemačkoj i od tog
trenutka počinje masovnije iseljavanje koje su nacisti žustro
podsticali, a strane vlade nerado primale. Bilo je vrlo malo
zemalja koje su dozvoljavale useljavanje Jevreja, a i one koje
jesu činile su to pomoću vrlo škrtih kvota. Iako se smanjivanjem
broja Jevreja u Nemačkoj smanjivao i problem za naciste,
osvajanjem Austrije a zatim Češke i Slovačke, Jevrejska populacija
je ponovo bila ista - oko 350 000. Osvajanje Poljske
udesetostručilo je ovaj broj. Upravo to osvajanje Poljske, osim
što je pod Hitlerovu vlast donelo toliko novih potencijalnih
žrtava, trasiralo je i sudbinu ostalih evropskih Jevreja koji su
već bili, ili će uskoro biti na dohvatu moćne nemačke ruke. Naime,
u godinama pred rat u Nemačkoj su vođene vrlo ozbiljne polemike o
najefikasnijem načinu da se sama Nemačka, a zatim i teritorije na
koje je u budućnoti pretendovala, učine čistim od Jevreja. Među
mnogim idejama koje su kolale tih dana bila je ona da se svi
evropski jevreji do kojih se bude moglo doći isele iz Evrope na
neko pusto i udaljeno ostrvo. Iako je plan bio nezamisliv pre
rata, iznenada je dobio na važnosti kada je Nemačka porazila
Francusku u leto 1940. godine. Jedna od francuskih kolonija bio je
i Madagaskar, ostrvo za koje se u Berlinu mislilo da ima sve
potrebne preduslove. Početkom 1941. godine shvatilo se da " plan
Madagaskar " nije moguće provesti, kako zbog otpora vlade u
Višiju, tako i zbog fizičke nemogućnosti transporta tolikog broja
ljudi na tako veliku udaljenost kroz ratnu zonu. Nekako u istom
trenutku Nemci su se dosetili da novoosvojene teritorije na istoku
nude prostor dovoljno velik da se na njemu mogu smestiti svi
Jevreji i da tamo mogu sačekati svoju neizvesnu sudbinu. Kao
najbolji način za sačekivanje te sudbine usvojen je sistem
koncentracionih logora.
Iako koncentracioni logor nije nemački izum (prvi su ga koristili
Britanci tokom Burskog rata, a široko se primenjivao u Evropi i
tokom prvog svetskog rata), oni su ga usvojili i proširili mu
primenu. Ako je koncentracioni logor originalno bio zamišljen kao
mesto gde se drže veće grupe ljudi protiv njihove volje i to
obično neprijateljsko civilno stanovništvo, Nemci su otišli korak
dalje i u logore slali sve one koji su im bili mrski po
definiciji. Jevreje pre svega. Odmah po padu Poljske na njenoj
teritoriji osnovano je nekoliko logora u koje je planirano da se
smesti celokupna populacija Jevreja iz Poljske i Nemačke.
Neposredno pre napada na Sovjetski Savez odlučeno je da se u
rešavanju jevrejskog probema napuste svi sporedni planovi i da se
snage koncentrišu samo na jedan - ubijanje svih evropskih Jevreja.
U tu svrhu odmah iza nadirućih nemačkih armija na teritoriju
SSSR-a ušle su specijalne jedinice za istrebljenje (poznate i kao
Einsatzgruppen) kojih je u početku bilo četiri i koje su brojale
400 - 800 ljudi. Zadatak ovih ljudi je da bio da podstiču
antisemitska osećanja lokalnog stanovništva (koja su bila vrlo
izražena) i tako deo tereta istrebljenja prebace i na njih. Osim
toga, zadatak im je bio i da sami pobiju što više nepoželjnih. U
najvećoj od takvih akcija ubijeno je 33 000 kijevskih Jevreja u
jesen 1941. godine. Njihova tela zakopana su na mestu poznatom kao
Babi Jar koje je kasnije postalo masovna grobnica sa čak 100 000
tela. Iako je učinak ovakvih egzekucija širom okupiranih delova
SSSR-a bio strašan (procene govore o dva miliona ljudi) planeri
holokausta shvatili su da će morati da nađu neki efikasniji metod
uklanjanja tolikog broja ljudi. Tako je rođen logor smrti.
Formalna odluka o početku sistematskog ubijanja u koncentracionim
logorima doneta je u januaru 1942. godine na sastanku nacističkih
glavešina u jednom berlinskom predgrađu. Odmah se pristupilo
gradnji logora čija je jedina svrha bila da ubiju što više svojih
zatočenika. Ukupno je, pod nemačkom kontrolom, postojalo šest
logora smrti i svi su se nalazili u Poljskoj. Najveći od njih bio
je Aušvic koji je prvi podignut u blizini Krakova, a sledili su
Treblinka, Majdanek, Sobibor, Belzek i Čelmno. Ovi logori
razlikovali su se po veličini, tehnikama ubijanja i ukupnom
učinku.
Prvi su na redu bili poljski jevreji, naprosto zato što su bili u
blizini. Većina ih je deportovana u logore tokom 1942. i 1943.
godine. Vrlo mali broj poljskih Jevreja je preživeo rat u oni su
činili polovinu ukupnog gubitka stanovništva koje je Poljska imala
tokom celog rata. Čak je i u samoj Nemačkoj procenat preživelih
bio nešto veći - oko 10%. Naime, uprkos tome što je u Nemačkoj
progon bio najtemeljitiji, preko 30 000 nemačkih Jevreja je
preživelo holokaust, preobraćenjem u hrišćanstvo, stupanjem u
brak sa ne-Jevrejima skrivajući se ili na neki drugi način.
Težina položaja Jevreja tokom rata razlikovala se od zemlje do
zemlje. Od 100 000 francuskih Jevreja nacisiti su uspeli da ubiju
otprilike jednu četvrtinu (zanimljivo je primetiti da je i u
Francuskoj antisemitizam bio vrlo jak i da je veliki broj Francuza
smatrao nemačke metode sasvim prihvatljivim, ali ovako mali učinak
u procesu genocida mogao bi se objasniti netrpeljivošću i
rivalstvom između odgovarajućih nemačkih i francuskih resora, kao
i tradicionalnom podmitiljivošću francuskih činovnika). U malim
zemljama kao što su Holandija i Belgija, Nemci su imali znatno
više uspeha i smatra se da su uništili tri četvrtine predratnog
broja tamošnjih Jevreja. Španija je odbila da Nemcima isporuči
svoje Jevreje, a isto je činila i Italija sve dok Nemci 1943.
godine nisu okupirali veći deo poluostrva. U Rumuniji je pobijeno
dve trećine od predratnih 750 000 Jevreja, a rumunska vlada je
dala aktivan doprinos. Slično je bilo i u Jugoslaviji, gde je
populacija Jevreja desetkovana (iz Srbije su transportovani u
logore smrti, a u Hrvatskoj ubijani odmah). Završni udarac usledio
je nakon rata kada je većina preživelih otišla u Izrael
zahvaljujući blagonaklonom stavu novih vlasti u zemlji. Osim toga
skoro je uništena jevrejska zajednica u Grčkoj koju je činilo
75 000 ljudi (posebno je na udaru bio Solun). U Mađarskoj je
situacija za Jevreje bila vrlo povoljna sve do 1944. godine jer je
režim admirala Hortija odbijao da Nemcima isporučuje mađarske
Jevreje. Kada su Nemci okupirali Mađarsku 1944. godine pred
nadirućim ruskim armijama, za svega par meseci uspeli su da broj
Jevreja u Mađarskoj svedu sa 800 000 na svega 100 000. Mađarski
Jevreji su uglavnom ubijani u Aušvicu.
Aušvic je bio logorski kompleks koji je uključivao mnogobrojne
fabrike i gradilišta. Iako je nekolicina od njih imala nesumnjiv
ekonomski značaj, veći deo je bio namenjen cilju da tokom njihove
izgradnje i eksploatacije umre što više ljudi. Poseban odeljak
logora činili su objekti i postrojenja za masovno ubijanje (tzv.
logor Aušvic-Birkenau). Od 1942. godine za ovu svrhu su korišćene
posebne gasne komore sa vodonik-cijanidom (ciklon B) kao otrovnim
gasom. Broj žrtava ovog logora je nemoguće tačno utvrditi, a
procene se kreću od 1 do 4 miliona ljudi. U Aušvicu su osim toga
prvo podignuta i postrojenja za masovnu kremaciju leševa.
Zanimljivost vezana za ovaj logor je i ta da je posle rata uhvaćen
njegov komandant koji je svedočio o svemu što se u logoru
dešavalo. Drugi po veličini bio je logor Belzek gde je u komorama
sa ugljen-monoksidom ubijeno preko 600 000 ljudi, uglavnom Jevreja
iz Galicije. Logor Čelmno bio je najmanji, a za ubijanje je
koristio specijalne kamione koji su izduvne gasove iz motora
sprovodili u prostor sa zatočenicima. Učinak ovog logora bio je
ubijenih 150 000 ljudskih bića.
Što se rat više bližio kraju, a ruske armije Poljskoj, preživeli
logoraši brže su ubijani gasom, smrtonosnim inekcijama ili teškim
radom. U oktobru 1944. godine izdato je naređenje da se prekine sa
ubijanjima, ali je ipak svega dva ili tri odsto uhvaćenih Jevreja
preživelo. Broj mrtvih je neizračunljiv i kreće se između četiri i
šest miliona ubijenih metodoama koje su bez presedana u istoriji
po svojoj svireposti. Ubijeno je i preko 200 000 Roma, a ubijani
su i ostali uključujući i Nemce zbog kojih su koncentracioni
logori prvobitno i bili osnovani. U logorima u Nemačkoj, tokom
rata umrlo je preko pola miliona ljudi.
Na kraju, vredelo bi se zapitati da li su nacisti postigli svoj
cilj, odnosno da li su evropski Jevreji prestali da postoje ?
Odgovor je jasan i glasi da nisu jer je od procenjenih 10-11
miliona predratnih Jevreja u Evropi preživela otprilike polovina,
a najveća pojedinačna zajednica nastavila je da egzistira u
SSSR-u. Ipak, ljudski gubici su nenadoknadivi i istorija je zauvek
i kobno izmenjena. Iako su pre rata evropski Jevreji dominirali
sveukupnim jevrejskim svetom, zbog strašnih događaja za vreme
holokausta njihov uticaj je smanjen, a dalje opadanje usledilo je
nakon podele Evrope na blokove pri čemu su oni u istočnoj Evropi
praktično bili odsečeni od sveta. Svoj doprinos ovoj eroziji dalo
je i masovno iseljavanje u Izrael nakon rata. Jevreji u Americi su
preuzeli primat, kako zbog svoje ekonomske moći tako i zbog
činjenice da je veliki broj uglednih Jevreja iz Evrope izbegao u
godinama pred rat u Ameriku (najpoznatiji od njih bio je Albert
Ajnštajn). Upravo ova zajednica će materijalno i moralno poduprti
projekat stvaranja jevrejske države (ideja je potekla iz Evrope) i
tako omogućiti da se rasuti i ojađeni širom sveta konačno vrate u
obećanu zemlju.
Bambi
istorija.23dbambi,
U ovoj poruci je odlomak iz knjige H. Vouka " Rat i sjećanja " u
kome se opisuje postupak sa jednom grupm Jevreja po njihovom
prispeću u Aušvic. Glavni lik je Aaron Jastrow, poznati američki
pisac jevrejskog porekla (inače je rođen u Poljskoj), koga je rat
igrom slučaja zatekao na odmoru u Italiji. Tragičan niz događaja
onemogućio je njega i njegovu nećaku Natalie da napuste Evropu, a
nakon hapšenja u Francuskoj od strane SS-a upućeni su u logor
Terezin u Češkoj (Terezienstadt kako su ga zvali Nemci). Terezin
je bio tzv. " logor za pokazivanje ", jer su u njemu uslovi života
za Jevreje bili naizgled normalni. Ova predstava se izvodila za
povremene misije crvenog krsta, a u stvarnosti je Terezin bio
tranziti i sabirni logor iz koga su Jevreji upućivani put Aušvica
i drugih logora u Poljskoj. Tokom svog dvogodišnjeg boravka u
Terezinu Aaron je dobio izvesne povlastice koje su olakšavale
život, te je zbog toga spadao u grupu tzv. " prominente ".
Transport za Aušvic usledio je u kasnu jesen 1944. godine. Na
neizvesni put Aarone je poneo malu vrećicu sa dijamantima koja
se pominje u ovom odlomku, a koju je čuvao tokom godina
zatočeništva.
Roman " Rat i sjećanja " kod nas je svojevremeno izdala jedna
izdavačka kuća iz Hrvatske, pa je tekst stoga napisan u zapadnoj
varijanti srpsko-hrvatskog jezika.
************************
Tek kada je sišao na rampu u Birkenauu Aaron je postao svjestan
čega je bio pošteđen. Stojeći u zbijenoj skupini prominenata iza
reflektora promatrao je iz daljine iskrcavanje - panično
iskakanje, padanje, ludo komešanje, ošišane zatvorenike u
prugastim odijelima, koji su iz vagona nemarno izbacivali leševe
i prtljag, duge redove leševa na platformi, osobito dugi odvojeni
red mrtve djece koju su zatvorenici u prugastim odijelima
izbacivali kao piljevinom napunjene lutke. Pokušao je da na
osvijetljenoj platformi pogledom pronađe Natalie. Jednom ili dva
puta mu se učinilo da ju je ugledao, ali iz vagona za stoku
istjerano je više od dvije tisuće ljudi. Potpuno su ispunili dugu
platformu i tjerani psovkama i udarcima postupno se
postrojavali u redove po pet. Muškarci su postrojavani odvojeno
od žena i djece. U toj uskomešanoj gomili ljudi oborenih glava
bilo je veoma teško nekoga prepoznati.
Nakon bučnog i nasilnog izbacivanja Židova iz vlaka gužva na
platformi ubrzo je prestala; scena je nekako podsjetila Jastrowa
na noć kada se s porodicom iskrcao s poljskog broda na otoku
Ellis i stajao u dugoj koloni siromašnih židovskih doseljenika.
I tada su se oko kolone pod reflektorima motali uniformirani
stražari, izvikujući zapovijedi. Došljaci, bespomoćni i zbunjeni
dolaskom na nepoznatno mjesto, stajali su čekajući da se nešto
dogodi. Međutim, na otoku Ellis nije bilo pasa, mitraljeza i
redova mrtvih.
I zaista se nešto događlo. Započelo je prebrojavanje živih i
umrlih; trebalo je provjeriti da li je doputovalo onoliko
zatvorenika koliko ih je otputovalo. Komanda SS plaćala je
državnim željeznicama za svakog zatvorenika prijevoz po tarifi za
grupna turistička putovanja i računi su se morali slagati.
Muškarci i žene, odvojeni stajali su postrojenji po pet u dva
dugačka reda duž cijele platforme. Ošišani zatvorenici u
međuvremenu su ispraznili vagone i složili sav prtljag na
platformi. Bile su ga čitave gomile. Stvari su izgledale kao
prosjačka imovina, ali Jastrow je naslućivao kakva se sva
bogatstva tu kriju. Židovi su pronalazili upravo fantastične
načine da ponesu sa sobom ostatke onoga što su u životu stekli i
sve je to bilo sakriveno u tim gomilama bijednih zavežljaja ili u
njihovoj odjeći. Znajući što ga čeka, Aaron je ostavio remen s
ušivenim novcem u zidu Theresienstadtu zajendo s rukopisom
" Putovanje jednog Židova ". Neka onaj tko nađe rukopis nađe i
novac i samo neka to ne bude Nijemac! Berelov opis pljačkanja
ubijenih u Auschwitzu omogućio je Aaronu Jastrowu da polako počne
shvaćati ciljeve tog ludog masakra. Umorstvo radi pljačke bilo je
opasnost kojoj su Židovi bili oduvijek izloženi, jedina novost
koju je donio nacional-socijalizam bilo je pretvaranje tog
postupka u organizirani industrijski proces. E pa, Nijemci ga
mogu ubiti ali ga neće opljačkati.
Red žena konačno se pokrenuo. Jastrow je sada imao priliku da
vlastitim očima promatra proces što ga je Berel opisao. Esesovci
su dijelili žene u dvije kolone. Konačnu odluku donosio je jedan
visok, mršav oficir kratkim pokretom ruke, lijevo ili desno. Sve
se odvijalo mirno, kao neki uobijčajni službeni postupak. Glasovi
Nijemaca, povremeni lavež pasa i šištanje pare iz lokomotive, to
je bilo sve što se čulo.
Stajao je u sjeni s grupom prominenata i promatrao što se događa.
Očito, bili su isključeni iz procesa selekcije. Njihov prtljag
bio je, zasad, još u vagonu. Je li moguće da su optimisti ipak
bili u pravu ? Tu šačicu odabranih Židova čuvali su jedan stražar
i jedan oficir SS, sasvim obični mladi Nijemci koji, da nisu na sebi
imali zastrašujuće uniforme, ne bi izgledali nimalo opasno.
Stražar, nizak čovjek s naočalima bez okvira izgledao je
dobroćudno čak i s automatom u rukama. Činilo se da im je njihova
uloga u toj rutinskoj proceduri dosadna. Oficir je prominentima
oštro zabranio da razgovaraju, i to je bilo sve. Zaklanjajući oči
od blještave svjetlosti reflektora Aaron Jastrow je uporno gledao
duž parona ne bi li ugldao Natalie. Namjeravao je, ako je ugleda,
da ponovo uzme svoj život u ruke i upozori oficire da je to
njegova nećakinja koja posjeduje američki pasoš. Neće mu trebati
više od trideset sekundi da to izgovori. Ako ga esesovac zbog
toga udari ili ustrijeli, pa dobro. Može se, uostalom, dogoditi
da se Nijemac zainteresira za nju. Ali, nije ju mogao vidjeti,
iako je znao da je negdje u toj gomili. Bila je previše snažna da
bi se razboljela ili umrla u vlaku. Sigurno nije u tankoj koloni
žena koja odlazi lijevo. Među njima bi je prepoznao. Mogla bi
biti u većoj skupini žena upućenih desno, od kojih mnoge vode ili
nose djecu, ili u dugom redu onih koje čekaju selekciju.
Žene upućene desno prolaze polako pored prominenata, ukočenih,
uplašenih lica. Poluslijep, od bljeska reflekotora, Jastrow među
njima nije mogao otkriti Natalie, ukoliko je bila tu. Djeca su
išla poslušno držeći se za ruke i suknje svojih majki. Neke majke
su nosile zaspalu djecu, jer je već bila prošla ponoć; pun mjesec
plovio visoko na nebu iznad mlazeva svjetlosti. Kolona je prošla.
Dva zatvorenika u prugastim odijelima ušla su u vagon za esesovce
i izbacila prtljag privilegiranih Židova.
" A sad, pažnja ! " rekao je oficir esesovac, obraćajući se
prominentima. " Poći ćete zajedno s ovima na dezinfekciju. ".
Rekao je to sasvim ležerno ali pokret kojim je pokazao na žene
što su se udaljavale bio je odsječan i nije dopuštao prigovor.
Zbunjeni, prominenti su gledali jedni u druge i svoj izbačeni
prtljag.
" Naprijed, marš ! " naredio je oficir strožim glasom.
" Za njima ! ". Stražar je automatom dao znak muškarcima da
krenu. Berlinski pravnik je istupio i rekao drhtavim, pokornim
glasom: " Herr Untersturmführer, vaša milosti, da ne činite
slučajno ozbiljnu grešku ? Mi smo Prominente, i ... ". Oficir je
s dva prsta dao znak stražaru i ovaj je kundakom automata udario
advokata u lice. Pao je na zemlju, stenjući, obliven krvlju.
" Podignite ga ! " zapovijedio oficir ostalima, " i vodite ga sa
sobom. ".
Tako je Aaron konačno dobio odgovor. Neizvjesnosti više nije
bilo, umrijet će. Umrijet će vrlo brzo, možda za nekoliko minuta.
Bilo je to veoma neobično saznanje - užasno, paralizirajuće, a
ipak je na neki tužan način donosilo i olakšanje. Posljedni put
vidi mjesec, stvari kao što su vagoni, žene, djecu, Nijemce u
uniformi. Ta pomisao ga je iznendila, ali ne previše. Na to je
zapravo bio spreman kada je pošao iz Theresienstadta. Pomogao je
ostalima da podignu šefa Transportnog odjela, čija su usta bila
pretvorena u krvavu masu ali u čije je izbezumljene oči bilo još
teže pogledati. Jastrow se posljednji put okrenuo i pogledao prema
osvijetljenoj platformi na kojoj su još stajali dugi redovi;
selekcija još nije obavljena. Hoće li ikada saznati što se
dogodilo s Natalie ?
Dugo su hodali kroz hladnu noć, po mjesečini; nitko nije rekao ni
riječi, čulo se samo pucketanje smrznutog blata pod nogama i
jecanje sanjive djece. Kolona je stigla do brižljivo održavanog
travnjaka, blistavo zelenog pod svjetlošću snažnih reflektora
ispred dugačke niske zgrade bez prozora, sagrađene od tamnocrvene
opeke, s visokim četvrtastim dimnjacima iz kojih je izbijao
lelujav plamen. Izvana promatrana, mogla je to biti pekara ili
perionica.
Ošišani zatvorenici, poveli su kolonu niz široko betonsko
štepenište i dalje kroz polumračni hodnik u veliku prostoriju
dobro osvijetljenu golim sijalicama, koja je podsjećala na
svlačionicu na nekoj plaži jer su duž zidova i oko stupova
usredini bili postavljene klupe a iznad njih kuke za vješanje
odjeće. Na stupu, okrenut prema ulazu, visio je natpis na
nekoliko jezika među kojima, i to na prvom mjestu bio jidiš. Na
tabli je pisalo;
SVUCITE SE OVDJE PRIJE KUPANJA
ODJEĆU SLOŽITE UREDNO ZAPAMTITE
GDJE STE JE OSTAVILI
Muškarci i žene morali su se svući u istoj prostoriji, što je
bilo neugodno. Zatvorenici u prugastim odijelima odveli su
prominente u jedan kut i, na Aaronovo iznenađenje, počeli
pomagati ženama da svuku djecu, ćaskajući i ispričavajući se.
Takava su pravila u ovom logoru, govorili su. Kupanje ne traje
dugo. Najvažnije je ne gubiti vrijeme, uredno složiti odjeću i
slušati zapovijedi. Aaron Jastrow je za kratko vrijeme sjedio gol
na klupi od grubo tesanih daska, mrmljajući psalme, s bosim nogama
na ledenom betonu. Čovjek ne smije moliti gol ni izgovarati
božje ime nepokrivene glave, ali ovo je bio " shat hadhak ",
trenutak krajnje potrebe, kada taj zakon gubi važnost. Primijetio
je da među ženama ima mladih i privlačnih za oko; njihova
zategnuta koža bila je ružičasta pod jakim svjetlom kao put
Rubensovih aktova. Naravno, tijela većine ljudi u prostoriji bila
su oronula, mršava i naborana, s opuštenim stomacima i grudima.
Djeca su bila mršava i izgledala su kao očupane kokoši.
U svlačionicu je stigla još jedna skupina žena, a iza njih veća
skupina muškaraca. Nije mogao vidjeti je li među njima Natalie,
vladala je prevelika gužva. Pali su mu u oči čudni prizori,
kratki susreti golih žena s njihovim obučenim muževima. Čuo je
vesele uzvike, vidio zagrljaje, očeve kako privijaju uza se golu
decu. Ali, ošišani zatovrenici su brzo intervenirali. Imat će
dovoljno vremena kasnije ! Treba požuriti sa svlačenjem.
Izvana su doprla oštra ali smirene naređena na njemačkom.
" Pažnja ! Samo muškarci ! Krenite prema tuševima, dvojica po
dvojica ! "
Zatvorenici u prugastim odijelima izveli su muškarce iz
svlačionice. Kolona golih muškaraca koja je išla otkrivenih
spolnih organa u busenju dlaka izgledala bi kao prizor iz javnog
kupatial kada se među njima ne bi motale čudne spodobe ošišanih
glava, u prugastim pidžamama, i da ih nije promatrala gomila
golih žena i djece, dovikujući im pozdrave. Neke žene su plakale.
Neke su se, primijetio je Aaron suzdržavale da ne vrisnu, rukama
pritiskujući usta. Možda se plaše batina ili ne žele uznemiriti
djecu, pomislio je.
U hodniku je bilo hladno, možda ne naoružanim esesovcima koji su
stajali duž zidova, ali golom Aaronu i muškarcima koji su išli s
njim sigurno. Misli su mu ostale dovoljno bistre da primijeti
kako je varka izgubila na uvjerljivosti. Čemu taj kordon
naoružanih ljudi, u uniformama i čizmama ? Da čuvaju grupicu
Židova koja odlazi na kupanje ? Lica eseovaca bila su obična
njemačka lica, uglavnom mlada. Bili su to ljudi kakve je čovjek
mogao vidjeti na Kurfürstendammu kako nedjeljom šetaju sa svojim
djevojkama. Ali, sad su stajali neugodno namršteni, kao policajci
koji motre na nemirnu gomilu i svakog časa očekuju provalu
nasilja. Međutim, goli Židovi, mladi i stari, išli su, sasvim
mirno. Nije bilo ni traga nekom nasilju.
Odveli su ih u dugačku usku prostoriju s podom i zidovima od
golog betona, dovoljno veliku da bi moga poslužiti kao kazalište
samo kad strop sa stotinama glava tuševa ne bi bio prenizak i
kada redovi stupova u sredini ne bi smetali. Na zidovima i
stupovima, neki su bili od betona a neki od perforiranog čeličnog
lima, nalazile su se police a na njima komadi žutog sapuna. I ta
prostorija bila je neugodno blještavo osvijetljena golima
žaruljama na stropu.
Svijest Aarona Jastrowa registrirala je sve to dok je odsutan i
pomiren sa sudbinom mrmljao psalme na hebrejskom sve dok fizička
nelagodnost nije nadvladala tu s naporom kontroliranu predanost
vjeri. Zatvorenici u prugastim odijelima gurali su muškarce sve
dublje i dublje u prostoriju. " Zbijte se ! Načinite prostora
drugima ! Muškarci u dno prostorije ! ". Ostao je stisnut vlažnim
i ljepljivim tijelima muškaraca viših od njega što je za Aarona
Jastrowa, čovjeka naviknutog da mu ugađaju, bio gotovo
neizdržljiv osjećaj. Osjećao na koži dodire mekanih spolnih
organa muškaraca oko njega. U prostoriju su ulazile žene ali ih
nije mogao vidjeti, samo čuti. Nije vidio ništa osim golih tijela
stisnutih oko njega. Djeca su jecala, neke žene su plakale,
povremeni krici prekidali su oštre zapovijedi na njemačkom. Čuli
su se i glasovi žena koje su umirivale djecu ili dozivale svoje
muževe.
Sve veća gužva i stiska dovodile su Jastrowa u stanje panike.
Nikako se nije mogao savladati. Uvijek je osjećao strah od
gomile, plašio se da će umrijeti izgažen ili da će se ugušiti.
Nije se mogao ni pomaknuti, nije vidio ništa nije mogao disati,
stajao je pritisnut sa svih strana golim, nepoznatim ljudima,
udisao isparenja gimnastičke dvorane, pribijen uz hladni
perforirani metalni stup direktno ispod žarulje koja mu je sijala
ravno u oči jer mu je netko gurnu lakat pod bradu i grubo ga
prisilio da podigne glavu.
Svjetla su se iznanada ugasila. U prostoriji je zavladao mrkli
mrak. Sa suprotnog kraja dopro je tresak teških vrata, a onda se
čulo samo škripanje zavrtnjeva kojima su vrata zabravljena i
pritegnuta. Prostoriju je ispunilo uplašeno ječanja, a onda su
počeli odzvanjati jezivi vrisci i uzvici: " Plin ! Plin ! Ubijaju
nas ! Oh, bože, smiluj se ! Plin ! "
Aaron je osjetio prodoran, žestok miris plina, miris sredstva za
dezinfekciju ali neusporedivo jači. Dopirao je iz perforiranog
stupa. Kad ga je prvi put udahnuo osjetio je kako ga peče u grlu
i probija mu pluća kao usijani mač. Cijelo tijelo mu je zadrhtalo
a onda se počelo grčiti. Pokušavao se odmaknuti od stupa, ali
uzalud. Naokolo je vladao mrak, kaos, užas. Promrmljao je samrtnu
ispovijed, ili je barem pokušao jer su mu se pluća stezala a
tkivo u ustima počelo natjecati, uz strahovit bol, onemoguća-
vajući mu da diše; " Gospod je moj bog, blagoslovljeno bilo ime
njegovo navijeke. Čuj me, o Izraele, Gospod naš je jedini bog. "
Srušio se na betonski pod, a tijela su grčeći se počela padati
preko njega jer je bio jedan od prvih među odraslima koji je pao.
Pao je na leđa snažno udarivši glavom. Gola tijela pritisnula su
mu glavu i tijelo, umirivši njegovo grčenje. Nije se mogao ni
pokrenuti. Aaron Jastrow nije umro od plina. Veoma mala količina
kemikalije je ušla u njegov organizam. Umro je gotovo odmah,
ugušen težinom umirućih ljudi. Mogao se smatrati sretnim, jer
umiranje od plina može trajati veoma dugo. Nijemci su za
obavljanje procesa odredili vrijeme od pola sata.
Kad su zatvorenici u prugastim odijelima počeli izvlačiti
zamršenu mrtvu masu, more ukrućenih, golih ljudskih tijela, i
otkrili ga njegovo lice bilo je manje izobličeno nego lice drugih
iako na mrtvo staračko tijelo među tisućama drugih nitko nije
obratio pažnju. Pripadnici Sonderkommando u gumenim rukavicama
odvukli su leš Aarona Jastrowa na stol u mrtvačnici gdje su mu
kliještima iščupali zlatne zube i bacili u za to pripremljenu
kantu. Taj proces obavljan je masovno, širom cijele mrtvačnice,
istodobno s pretraživanjem tjelesnih otvora i odsijecanjem ženske
kose. Zatim su ga bacili na platformu krana kojim su leševi kao
na tekućoj traci prebacivani u ložionicu gdje su pripadnici
Sonderkommando vrijedno radili ispred redova peći. Njegov leš
položen na željeznu rešetku zajedno s dva dječja leša zato što je
bio tako sitan, ubačen je u peć. Za njim su se zatvorila željezna
vrata s prozorčićem od vatrostalnog stakla. Leševi su se brzo
naduli i eksplodirali a komadi su izgorjeli u plamenu kao ugljen.
Njegov pepeo je tek idućeg dana odvučen do Visle u velikom
kamionu do vrha natovarenom ljudskim pepelom i ostacima kostiju,
i bačen u rijeku.
I tako su rastureni atomi Aarona Jastrowa zaplovili rijekom pored
gradića Medzice, duž obala na kojima se igrao kao dječak i dalje
kroz cijelu Poljsku, do Varšave i Baltičkog mora. Dijamanti koje
je progutao na putu za plinsku komoru možda su izgorjeli, jer
dijamanti gore, a možda leže negdje na dnu Visle. Bili su to
veoma skupocjeni dijamanti koje je čuvao za krajnju potrebu i
koje je namjeravao u vlaku doturiti Natalie. Razdvojili su ih
tako naglo da to nije stigao učiniti, ali oni nisu pali u ruke
Nijemcima.
************************
Bambi
istorija.24stex,
Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje?
Stex
istorija.25dbambi,
=> Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje?
??
Bambi
istorija.26stex,
=> Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje?
??
Mislim da si me pogresno razumeo. Ne mislim da je strava to
sto su ih ubijali, nego me interesuje malo vise o mucenju.
Na primer sta su im radili po logorima ili sta im je radio Jozef Mengele i sl.
Stex
istorija.27dzim,
> Ovo je tekst posvecen jednom od najtragicnijih dogadaja u
> celokupnoj evropskoj istoriji.
>
> HOLOKAUST
Svaka chast!
istorija.28dbambi,
=>=> Strava ti je text. Jel imas kako su mucili jevreje?
=> ??
=> Mislim da si me pogresno razumeo. Ne mislim da je strava to
=> sto su ih ubijali, nego me interesuje malo vise o mucenju.
=> Na primer sta su im radili po logorima ili sta im je radio Jozef
=> Mengele
Trenutno nemam ništa o tome konkretno, ali nešto više o temi
Holokausta možeš pronaći u mojoj poruci 3.133 u prethodnom tomu
ove konferencije (civ.10)
Bambi
istorija.29mcar,
Kako se moze objasniti poplava rasne i nacionalne mrznje bas u 20. veku.
Vecina genocida izvrsena je u 20. veku. U ranijim vremenima vojskovodje su se
zadovoljavale da pokore i podjarme porazeni narod. Od porobljenog naroda se
mogu izvuci finansijske koristi. U danasnje vreme nacionalna cistota je iz
meni nepoznatih razloga mnogo vaznija.
MC
istorija.31morkin,
> Kako se moze objasniti poplava rasne i nacionalne mrznje bas u 20.
> veku. Vecina genocida izvrsena je u 20. veku. U ranijim vremenima
> vojskovodje su se zadovoljavale da pokore i podjarme porazeni narod.
> Od porobljenog naroda se mogu izvuci finansijske koristi. U danasnje
> vreme nacionalna cistota je iz meni nepoznatih razloga mnogo
> vaznija.
Nacionalna čistota i pitanje nacije je maska kojom se služe ljudi koji žele
da proture svoje ciljeve kao ciljeve nacije.
Efikasnost genocida je porasla, kao što je porasla efikasnost ljudskog rada
u svim drugim oblastima. Pojava etničkog čišćenja je, može se reći,
poslednje dostignuće modernih ratova koji za cilj imaju osvajački karakter.
Sa pravom se došlo do zaključka da se ne može držati pod kontrolom (ili je
ta kontrola preskupa) neprijateljski raspoloženo lokalno stanovništvo.
Odatle, jedini lek je to stanovništvo proterati.
istorija.32dbambi,
=> Kako se moze objasniti poplava rasne i nacionalne mrznje bas u 20. veku.
=> Vecina genocida izvrsena je u 20. veku. U ranijim vremenima vojskovodje su
=> se zadovoljavale da pokore i podjarme porazeni narod. Od porobljenog
=> naroda se mogu izvuci finansijske koristi. U danasnje vreme nacionalna
=> cistota je iz meni nepoznatih razloga mnogo vaznija.
Stvar se povezuje sa procesom formiranja nacija i nacionalnih država
koji se kod pojedinih naroda odigrao pre dva ili tri veka, kod nekih
početkom ovog, a kod nekih tek sad. Nasuprot ovim poslednjim, neke
zemlje i društva su već stigli do nadnacionalnih faza razvoja. Iako je
država vrlo stara društvena institucija, tek je njena transormacija u
svoju nacionalnu podvrstu stvorila ono što danas nazivamo tim imenom.
Primer Rimskog carstva je ilustrativan. Činile su ga zemlje i narodi
potpuno različiti po poreklu tradiciji ili jeziku, ali je ipak opstalo
vekovima, jer je imalo vrlo dobar tzv. " društveni ugovor ", koji po
nepisanim pravilima definiše šta država nudi svojim stanovnicima i šta
su oni obavezni da daju njoj. Rim je nudio tada najveće otvoreno
tržište na svetu, vojnu sigurnost za trgovačke komunikacije i
stabilnost prilika unutar zemlje. Raspad Rima nije doneo njegovu podelu
na teritorije koje bi držale etničke grupe već je podeljen na posede
pojedinih plemenskih vođa i krupnih feudalaca Zatim je došla seoba
naroda, pa srednji vek, da bi tek po relativnom ustaljivanju prilika u
Evropi mogao otpočeti proces formiranja složenih etničkih zajednica kao
što su nacije. Ovo se nije desilo slučajno, već je bilo posledica niza
složenih okolnosti (zahteva za standardizacijom jezika i pisma npr.)
koje su ga diktirale. Tek kada je nacionalna država bila formirana bilo
je moguće da vladajuća elita prenese poruku jako širokom krugu ljudi, i
da je ovi na jeziku koji je za sve bio isti, razumeju. Tek sa
formiranjem nacionalne države javlja se i vojska koja nije plaćenička
(na ovaj ili onaj način). U ranijim vremenima, vladar je ako bi naumio
da ide u rat, morao za taj posao da plaća ljude, jer nije mogao običan
svet da zainteresuje za rat propagandom. Ljudi su bili znatno manje
informisani i znatno manje zainteresovani za sve što se nalazilo izvan
uskog kruga svakodnevnog preživljavanja. Isto tako ako bi zemlja bila
napadnuta, u rat su išli plaćenici i samo onaj deo stanovništva koji je
direktno bio ugrožen ratnim dejstvima. Kada je na scenu stupila nacionalna
država, došlo je do formiranja tzv. kolektivne (nacionalne) svesti
koja je (između ostalog) kao moralni zakon nametala obavezu da se
(besplatno)
ide u rat za svoju zemlju, bez obzira da li je određeni čovek lično
zainteresovan za taj sukob ili ne.
Pošto sam malo odlutao :) da se vratim na tvoje pitanje. Iracionalni
strahovi i doza ksenofobije postoje u svakom čoveku, bez izuzetka. Iako
je u istoriji bilo ljudi koji su imali sposobnost manipulacije masama
(a to su činili upravo poznavajući ili osećajući taj sistem skrivenih
unutrašnjih emocija najvećeg broja ljudi), tek sa formiranjem
kolektivne svesti pravi manipulatori masama (poznatiji kao demagozi) su
mogli da zasijaju punim svetlom. Bilo je dovoljno ljudi koji su
određene stvari osećali i doživljavali na isti način (zbog iste
kolektivne svesti) i upućivanjem jedne ili više poruka demagog je mogao
očekivati istovetan odgovor od njih (npr. Francuzima bi mit o Kosovu
ili Svetosavlje bili u najmanju ruku nerazumljivi, ako ne i smešni, dok
su nama razlog zbog kojeg bi mnogo ljudi bilo spremno i da ubije). Ako
imamo naciju, odnosno veliki broj ljudi koji je o određenoj stvari iznosi
približno istovetne sudove moguće je (pažljivim manipulisanjem) usmeriti
njihova osećenja na određeni objekat ili grupu ljudi. Ovako, najgrublje
rečeno, počinje proces etničke i rasne mržnje. Sasvim racionalnim
zaključivanjem može se pokazati da najveći broj Srba nikada nije lično
doživeo nikakvo zlo ili nepravdu od nekog Hrvata ili Albanca (navodim
primer koji nam je blizak, mada se može razmatrati i bilo koji drugi)
ali je ista ta većina spremna procesom podsvesne identifikacije (još
ga zovemo i nacionalna solidarnost) da gaji intenzivna negativna osećanja
spram drugih naroda. Ovakvi stanje stvari moglo je doći do punog izražaja
tek sa razvojem masovnih komunikacija (štampa početkom ovog veka, a kasnije
radio i televizija) kada je postalo moguće usmeravati osećanja miliona
ljudi i učiniti ih spremnim da sami izvrše ili bez gnušanja prihvate
stvari koje im njihovi (naši) pozitivni moralni standardi nikada ne
bi dozvolili.
Nadalje, upravo 20. vek je doneo neviđeni tehnički napredak koji je
fizički omogućio da se vrše masovna ubistva ili genocidi, a oni su sa
stanovišta onog ko ih vrši, postali neophodni, jer se uvidelo da je
strašno teško (za razliku od ranijih vremena) kontrolisati teritoriju
sa neprijateljski raspoloženim stanovništvom. Izbor osvajača je da se
pokorenom narodu dopadne (vrlo teško) ili da narod "ukloni" sa neke
teritorije. Stvar je procene da li će se to raditi proterivanjem
(etničko čišćenje) ili ubijanjem.
Bambi
istorija.33mcar,
Nacija, drzava, organizacija
Mozemo li onda da kazemo da kroz istoriju imamo neprekidno
jacanje organizacione celine na stetu pojedinca. Nacija je ime
pod kojim se predstavlja ova organizacija, a drzava je
funkcionalni oblik delovanja.
Vesela stvar, nema sta - organizacija jede elemente od kojih
je sastavljena, obesmisljava ih i iskoriscava sve bolje. Jer
ako je nejada lokalni feudalac morao da plati vojnike, mozemo
samo da kazemo da su takvi vojnici bili mnog inteligentniji od
danasnjih patriota.
Zapanjuje iracionalnost savremenih oblika ljudske
organizacije. Nestabilnost je potpuna... i totalna.
Uslovi kontrolisane nestabilnosti omogucavaju jos vece
iskoriscenje elemenata. Npr, pogledajmo tzv sindrom pripravnika.
DRzanje pripravnika u stanju pojacane nesigurnosti i neuroze
sasvim ce dobro potstaci istog na "radne poduhvate". Naravno
pripravnik mora da veruje.
I tu je zapravo jedina slaba tacka ovog iracionalnog procesa u
kome sistem jede coveka, covek mora da veruje. Ako sistem
izgubi misticnu moc da mu se veruje, sistem je gotov.
MC
istorija.34dbambi,
=> Vesela stvar, nema sta - organizacija jede elemente od kojih
=> je sastavljena, obesmisljava ih i iskoriscava sve bolje. Jer
=> ako je nejada lokalni feudalac morao da plati vojnike, mozemo
=> samo da kazemo da su takvi vojnici bili mnog inteligentniji od
=> danasnjih patriota.
Konkurenciju kao sistem nije izmislio čovek već Bog/priroda whatver.
Čovek se naprosto našao u sistemu u kome, da bi opstao, mora da se bori
sa prirodom i drugim ljudima. Borba je svakako lakša ako se udružimo
i ako smo tako udruženi bolje organizovani od konkurencije (druge
firme ili druge države). Jedna stvar vodi drugoj, a sve zajedno nas
vode u PM :)))
Bambi
istorija.35mcar,
Mislim da se konkurencija medju zivotinjama tesko moze primeniti kao model na
ljude, iako su takva razmisljanja naravno legitimna.
Problem je sto je moc coveka kroz istoriju rasla, da je "borba za opstanak"
dovedena do apsurda.
MC
istorija.36superhik,
Pozdrav svima, nisam znao gde drugde da priupitam..
Potrebni su mi simboli koje su Inke koristile na totemima i u
horoskopu... da li neko zna gde bi to mogao da izbunarim?
10x
istorija.37dbambi,
Možda tema nije prava, ali razvoj tako potrebne stvari kao što je
kalendar je usko povezan sa ljudskom istorijom i pratio ju je u
različitim fazama.
Osnova teksta je preuzeta iz Vojne enciklopedije, a ja sam uzeo slobodu
da ga malo preradim (čitaj skratim :)) i prilagodim lakšem čitanju.
Kalendar (kaleo ili 1. calo) je običaj objavljivanja pojave
mladog Meseca odnosno to je skup pravila kojima se, po kretanju
Sunca i Meseca, računaju duži vremenski intervali (dan, mesec,
godina). Osim toga reč " kalendar se koristi i da označi knjigu sa
tablicama dana, sedmica i meseci u godini. Osnovni vremenski
interval u svim kalendarima je dan, koji se računa od ponoći.
Sedmica (u svakodnevnoj upotrebi sedam uzastopnih dana) je
približno vreme jedne Mesečeve mene. Interval od 4 uzastopne
Mesečeve mene, koje traju tačno 29.530 59 dana, naziva se sinodički
mesec i osnova je lunarnog (Mesečevog) kalendara, u kojem godina
ima 354 dana (lunarna godina). Kako je sinodički mesec za 0.53 dana
duži od celog broja dana, kalendarski meseci obično dobijaju po 29
ili 30 dana, a počinju mladim Mesecom. Za praktično vremensko
računanje najčešće služi godišnje doba vezano za položaj Sunca.
Sunce prividno obiđe ekliptiku (putanja Zemlje oko Sunca) za
365.242 198 72 dana (tropska ili solarna godina) i ovaj broj služi
kao osnova solarnom (Sunčevom) kalendaru. Pošto je tropska godina
duža od celog broja dana za 0.24 dana, uvedena je građanska godina
od 365 dana, a višak od 0.24 dana dodaje se ovoj na osnovu
različitih pravila. Zbog razlike u ovim pravilima postoji veliki
broj različitih kalendara.
Početak godine se različito računao, i to ne samo kod naroda koji
su upotrebljavali različite kalendare nego i u onih čiji su
kalendari inače bili isti. Mnogi hrišćani, na primer, za početak
godine dugo vremena umesto 1. januara uzimali su jedan od sledećih
datuma: 1. mart (Francuska u doba Merovinga i Venecija), 25. mart
(V. Britanija do 1752. godine), dan uskrsa (Francuska pod
Kapetima), 1. septembar (Vizantija i Rusija do Petra I Velikog)
25. decembar (Francuska za vreme Karolinga). Osim toga, godine su
brojane od raznih početaka, pa postoje i različite ere:
vizantijska, od 1. septembra 5508. godine pne., jevrejska, od 1.
oktobra 3761. godine pne., olimpijska od 1. jula 776. godine pne.
rimska, od 21. aprila 753. godine pne., Nabunasirova, od 26.
februara 747. godine pne., Dioklecijanova, od 1. septembra 284.
godine, muslimanska, od 16. jula 622. godine, francuska
revolucionarna, od 22. septembra 1792. godine. Uvođenje brojanja
godina od tzv. Hristovog rođenja (hrišćanska ili naša era) počelo
je u VI veku (prvi je to učinio rimski kaluđer skitskog porekla
Dionizije Mali - Dionysius Exiguus), a završeno, ukoliko se tiče
hrišćanskog sveta, u XI veku. Kod ostalih naroda to je učinjeno
mnogo kasnije, uglavnom u XX veku.
Kalendari raznih naroda
Egipatski kalendar je bio solarni, sa godinom od 365.25 dana. Godina se
delila na 12 meseci od 30 dana, a preostalih 5 dana dodavani su na
kraju godine: Svake četvrte godine umetan je 1 dan zbog nagomilanih
grešaka (4 x 0.25 dana). Meseci su grupisani u 3 godišnja doba od po 4
meseca: vreme poplave, setve i žetve.
Vavilonski kalendar je bio lunarni, sa mesecima od 30 dana. Kako je
mlad Mesec izlazio tridesetog dana, taj dan je proglašavan prvim danom
idućeg meseca. Da bi se izbegla veća razlika izmedu lunarne i solarne
godine, umetan je u ciklusu od 19, 27 i 8 godina po jedan mesec koji se
nzaivao ululu, odnosno elul i adar.
Grčki kalendar je bio lunarno-solarni. S obzirom da se solarna godina
ne može deliti na sinodičke mesece i da 8 Sunčevih godina sadrže 2922
dana, a 8 Mesečevih godina 2832 dana, to su postojale godine od 12 i
13 meseci. Zbog male preostale razlike, svaki mesec nije počinjao mladim
Mesecom, pa je astronom Meton (V vek pne.) izvršio reformu grčkog
kalendara. Počevši od 433. godine pne. godine su počinjale krajem juna
i bile su grupisane u cikluse, po 19 (Metonov ciklus, zlatan broj), sa
7 umetnutih meseci, pa je tačnost računanja godine povećana na manje
od 2 minuta. Kalip (IV vek pne.) je spojio 4 Metonova ciklusa u jedan
pa je 330. godine pne. počeo Kalipov period, a Hiparh (180 - 125.
godine pne.) je grupisao 4 Kalipova ciklusa u ciklus od 304 godine
čime je postignuta još veća tačnost.
Rimski kalendar je bio solarni. Romul (Romulus) je uveo godinu od 304
dana, koja se delila na 10 meseci (Martius, Aprilis, Maius, Iunius,
Quintilis, Sextilis, September, October, November, December), od kojih
su Martius, Maius, Quintilis i October imali po 31, a ostali po 30
dana. Godina je počinjala 1. marta. Numa (Numa Pompilius, oko 700.
godine pne.) uvodi još 2 meseca (Ianuarius, na kraju, i Februarius, na
početku godine), tako da je godina imala 354 dana. Kako su, opet,
nedostajali dani da se kalendarska godina izjednači sa tropskom, svake
druge godine izmedu 23. i 24. februara umetan je mesec Mercedonius u
trajanju od 23 ili 24 dana. Od 450. godine pne. umetanje ovog meseca
izvođeno je 3 puta u toku 8 godina, s tim što su pontifeksi bili
ovlašćeni da mu odreduju dužinu. Pošto su oni to, iz političkih ili
drugih razloga, činili često proizvoljno, nastala je u računanju
vremena potpuna zbrka, pa se nametala potreba reforme kalendara. Nju je
izvršio Julije Cezar (otud i naziv Julijanski kalendar), uzevši pri
tome za osnovu, po savetu egipatskog astronoma Sosigena, da tropska
godina traje 365,25 dana i da početak 45. godine pne. padne na prvi
mlad Mesec posle zimske kratkodnevice. Kako je te godine mlad Mesec pao
na dan 1. januara, Cezar je utvrdio 1. januar kao početak svih budućih
godina. Da bi pak kalendarsku godinu doveo u sklad sa tropskom, naredio
je da se 46. godine pne. između novembra i decembra, doda 67 dana, tako
da ima 455 dana (konfuzna godina). Meseci su dobili naizmenično 30 i 31
dan, a februar je zadržao 28 dana, s tim da mu se svake četvrte godine
(deljive sa 4) izmedu 23. i 24. doda jedan dan. Nešto kasnije uvedeni
su meseci Iulius (u čast Julija Cezara) i Augustus (u čast Avgusta
Oktavijana) umesto Quintilis i Sextilis. Datumi su se određivali idući
unazad od tri orijentaciona datuma: kalende, prvi dan u mesecu, ide
(idae), dan u sredini meseca i none (nonae), deveti dan pre ida.
Gregorijanski kalendar
Julijanski kalendar zasnivao se na dvema pogrešnim pretpostavkama: da
godina ima 365.25 dana i da 235 sinodičkih meseci čine 19 tropskih
godina. Stoga nije mogao sačuvati trajnu tačnost. Njegova godina bila
je duža za 11 minuta i 12 sekundi od Sunčeve (tropske). Zbog toga
prolećna tačka ravnodnevice (prolećni ekvinokcij) prema kojoj se, po
odluci Nikejskog crkvenog sabora (održanog 325. godine) određuje dan
uskrsa, nije mogla padati uvek u isti dan nego je padala sve kasnije:
To kašnjenje iznosilo je svakih 400 godina skoro 3 dana, tako da je u
doba pape Grgura XIII prolećni ekvinokcij bio stvarno 11. a ne 21.
marta. Da bi ispravio tu grešku i onemogućio njeno ponavljanje, papa je
bulom Intergravissimas od 22. februara 1582. godine u svojoj državi
uveo novi kalendar koji je izradio italijanski lekar i astronom Lilius
(Luigi Lilio, oko 1510-76. godine). Po ovom kalendaru, 5. oktobar 1582.
godine uzet je kao 15. oktobar; svaka četvrta godina (ona čiji je broj
deljiv sa 4) ostala je i dalje prestupna (366 dana), ali s tim da se
kao prestupne ne računaju one stoletne godine koje nisu deljive sa 400,
kao npr. 1700, 1800, 1900, 2100. Gregorijanski kalendar odmah su
prihvatile mnoge zemlje (Francuska 1582. godine, Austrija 1584. godine,
Poljska 1586. godine, Mađarska 1587. godine, Prusija 1610. godine), a
kasnije i ostale (Švajcarska 1701. godine, V. Britanija 1752. godine,
Švedska 1753. godine, Sovjetska Rusija 1918. godine, Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca 1919. godine). Danas je ovaj kalendar opšte
prihvaćen u celom svetu.
Svetski kalendar.
Nejednakost meseci i neprestano menjanje dana i sedmica u odnosu na
datume izaziva znatne teškoće u planiranju, ekonomici i međunarodnim
poslovima. Između I i II svetskog rata pokrenuto je u Društvu naroda
pitanje reforme današnjeg kalendara. Usvojen je predlog da se godina
deli na 4 jednaka kvartala od po 3 meseca. U svakom bi kvartalu prvi
mesec (I, IV, VII i X) imao po 31 dan, a ostali po 30 dana. U svakom
kvartalu na iste datume padali bi isti dani u sedmici. Izvan kvartala,
u obične godine, dodavao bi se posle 30. decembra jedan poseban dan,
kao opšti svetski praznik. U prestupnoj godini dodavao bi se još jedan
dan posle 30. juna, opet kao svetski praznik. Svaki prvi dan prvog
meseca u kvartalu bio bi nedelja, drugog meseca sreda, trećeg meseca
petak. To bi bila neka vrsta večitog kalendara. Posle II SR ponovno je
pokrenuto pitanje svetskog kalendara, u Organizaciji ujedinjenih nacija
(Socijalno-ekonomski savet).
Računanje vremena jugoslovenskih naroda u prošlosti
U delovima Dalmacije koji su bili pod Venecijom godina je počinjala 1.
marta (stilus venetianus) Da bi se to označilo, u poveljama i drugim
dokumentima uz godinu se obično stavljalo m.v. (more veneto,
venecijanski način). Kad se radi o datumima od 1. marta do 31.
decembra, ovaj se način računanja vremena poklapa sa današnjim. U
ostalim slučajevima zaostaje za jednu godinu, pa pri preračunavanju
datuma treba broj godina povećati za 1. Kod Hrvata u ostalim delovima
Dalmacije i u Slovenaca godina je počinjala 25. marta (stilus anun-
tiationis ili stilus Mariae), a datumi su se računali na firentinski
ili na pizanski način. Firentinski način (more firentino - m.f.)
podudara se sa današnjim za dane od 25. marta do 31. decembra. Za
ostale dane zaostaje za jednu godinu, pa pri preračunavanju datuma
treba broj godina povećati za 1. Pizanski način (more pisano - m.p.)
slaže se sa današnjim za dane od 1. januara do 24. marta. Inače ide
ispred za jednu godinu, pa pri preračunavanju datuma treba broj godina
smanjiti za 1. Srbi, Makedonci i Crnogorci do početka XVIII veka
računali su vreme na vizantijski način: od tzv. stvaranja sveta i sa
početkom godine 1. septembra. Posle su prešli na današnji način, ali se
u nekim krajevima zadržao i stari. Tako se u Zeti izvesno vreme za
početak godine uzimao ne samo 1. januar nego i 1. septembar, a na
južnim ograncima Šar-planine, oko Kičeva, Prilepa, Debra i Ohrida još i
1. mart (tzv. letnik; otud običaji martinka i letnik).
Bambi
istorija.38mcar,
Konrad Lorenc, poznati austrijski biolog:
Čak i ako se neosnovano optimistički pretpostavi da se
prenaseljavanje Zemlje nece dalje poveĆavati u meri koja danas
preti, samo privredno utrkivanje čovečanstva sa samim sobom mora se
smatrati dovoljnim razlogom da ga upropasti. Svaki ciklični
proces sa pozitivnom povratnom spregom dovodi ranije ili
kasnije do katastrofe, a ovde se radi o procesu sa više sprega.
-----------
Da li je ovo tačno, ja mislim da jeste.
MC
istorija.39johnnya,
>> Kalendar (kaleo ili 1. calo) je običaj objavljivanja pojave
>> mladog Meseca odnosno to je skup pravila kojima se, po kretanju
>> Sunca i Meseca, računaju duži vremenski intervali (dan, mesec,
Ako je pre Kopernika postojalo verovanje da je Zemlja centar Svemira i
da se smena dana i noći vrši tako što Sunce kruži oko Zemlje, kako
su onda objašnjavali period od jedne godine ?
istorija.40vasic,
> Čak i ako se neosnovano optimistički pretpostavi da se
> prenaseljavanje Zemlje nece dalje poveĆavati u meri koja danas
> preti, samo privredno utrkivanje čovečanstva sa samim sobom
> mora se smatrati dovoljnim razlogom da ga upropasti. Svaki
> ciklični proces sa pozitivnom povratnom spregom dovodi ranije
> ili kasnije do katastrofe, a ovde se radi o procesu sa više
> sprega.
Podsetio si me na nesto o cemu sam ranije razmisljao, sto bi mozda
moglo da bude proglaseno zescim morbiditetom...Taj problem bi se
verovatno i odigrao da nije bilo kuge sredinom XIV veka, koju su
Tatari preneli jednoj koloniji Djenovljana na Crnom moru, kada su
bacali svoje leseve umrlih od kuge preko zidina kolonije...Djenovljani
pobegose i donese u Evropu najvecu posast u istoriji covecanstva, gde
je zbrisana fakticki trecina evropskog stanovnistva za 4 godina. Jasno
je koliko je to uticalo na populaciju danas, iako Evropa poseduje
neujednacenu gustinu naseljenosti...
Sa aspekta najmnogodljudnije zemlje na svetu, Kine...kuga XIV veka je
najveci masovni pomor u istoriji covecanstva. Drugi je genocid koji
su Mongoli izvrsili nad Kinezima. Ne znam zasigurno tacan podatak, ali
bi bilo dobro da neko kaze ako zna, ili pogleda ako ima gde...
To sto smatras da ima vise sprega je rasclanjivanje sa jednog logickog
stanovista, ali inace to mozes posmatrati kao nad-sistem sastavljenog
iz odredjenog broja pod-sistema, po mehanicistickom principu. Pri tome
ne mozemo da racunamo na samoorganizaciju, ali ako se gleda sa stanovista
mehanicistickog principa, svaki ciklicni proces sa pozitivnim povratnom
spregom moze biti katastrofalan. Je li neko citao mozda RECNIK EZOTERIJE
Stjuarta Holrojda, sjajna knjiga...
istorija.41vasic,
Valjda je njihovo posmatrenja zvezda vrseno na taj nacin, da je Zemlja
staticna, a da se sve te zvezde krecu. Periodi njihovog pojavljivanja
su bili isti, tako da heocentrika/heliocentrika nije uticala na to...
istorija.42dbambi,
=> (Luigi Lilio, oko 1510-76. godine). Po ovom kalendaru, 5. oktobar 1582.
=> godine uzet je kao 15. oktobar; svaka četvrta godina (ona čiji je broj
Početna razlika od 10 dana je usled grešaka koje generiše julijanski
kalendar za proteklih nešto više od 400 godina narasla na 13 dana
koliko je danas tzv. " crkveni " kalendar pomeren u odnosu na
građanski.
Bambi
istorija.43shoom,
> Mislim da se konkurencija medju zivotinjama tesko moze primeniti kao model na
> ljude, iako su takva razmisljanja naravno legitimna.
> Problem je sto je moc coveka kroz istoriju rasla, da je "borba za opstanak"
> dovedena do apsurda.
>
> MC
"Rad je stvorio čoveka" ...
a ako nije tako, nadam se da nisi čitao "Izopačene životinje" Verkora ...
istorija.44dbambi,
=>
=>> Mislim da se konkurencija medju zivotinjama tesko moze primeniti kao
=>> model na ljude, iako su takva razmisljanja naravno legitimna.
=>> Problem je sto je moc coveka kroz istoriju rasla, da je "borba za
=>> opstanak" dovedena do apsurda.
=>>
=>> MC
=>
=> "Rad je stvorio čoveka" ...
...a nerad gospodina :))
PS. Otkud ti manija odgovaranja na stare poruke ?
Bambi
istorija.46chill,
PUBLIC ENEMY "Hazy Shade Of Criminal"
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Slika na koricama je iz 1966... Nije to bilo tako davno... Mislite o tome...
p_enemy.jpgistorija.47shoom,
> ...a nerad gospodina :))
... a drug nerAste ... ;]
> PS. Otkud ti manija odgovaranja na stare poruke ?
Neznam. Jel' ova stara ?
istorija.48mcar,
U kojoj meri su razjasnjeni uzroci proganjanja vestica u
srednjem veku? U literaturi se spominje strah od zena i borba
crkve protiv paganskih kultova.
U Srbiji je spaljivanja vestica bilo sve do Milosa Obrenovica,
ali blizih podataka nema.
MC
istorija.49dbambi,
=> U kojoj meri su razjasnjeni uzroci proganjanja vestica u
=> srednjem veku? U literaturi se spominje strah od zena i borba
=> crkve protiv paganskih kultova.
=>
=> U Srbiji je spaljivanja vestica bilo sve do Milosa Obrenovica,
=> ali blizih podataka nema.
Karađorđev Zakonik iz 1807. godine doslovce opisuje ovo delo (
progonjenje osobe pod optužbom da je veštica) i izričito ga zabranjuje
koristeći reči kao " ta ludost, zbog koje nam se svet smeje, mora odmah
prestati ". Knjigu sam imao u rukama pre par dana (Pravna istorija
jugoslovenskih naroda), pa ću preneti ceo članak kad je se ponovo
dokopam.
Bambi
istorija.50rades,
Nadam se da nemas nista protiv da te preduhitrim... :)
> Karadordev Zakonik iz 1807. godine doslovce opisuje ovo delo (
> progonjenje osobe pod optuzbom da je vestica) i izricito ga
> zabranjuje koristeci reci kao " ta ludost, zbog koje nam se
> svet smeje, mora odmah prestati ". Knjigu sam imao u rukama pre
> par dana (Pravna istorija jugoslovenskih naroda), pa cu preneti
> ceo clanak kad je se ponovo dokopam.
Dakle, zabrana istrazivanja vestica je bila propisana
paragrafom 31. U njemu se kaze: "Ko bi se usudio vestice traziti
i ubijati zene i muciti kako sto su bivale ovakve budalastine
ili u vodu bacit, ko bi ovo ucinio - ovakvu ludost, za koje se
Srbima belji svet smeje, za ovakvu budalastinu odsudjujemo mu:
ono sto bi on ucinio bilo vise recenim vesticama, njemu da se
ucini."
("Pravna istorija jugoslovenskih naroda"
- Dragos Jevtic, Dragoljub Popovic)
istorija.51dbambi,
Sledi tekst o uticaju Huna na evropsku istoriju....
Ako istoriju posmatramo kao niz " velikh praskova ", odnosno događaja
koji pokreću istorijske lavine, onda je početak seobe jednog nepoznatog
varvarskog plemena svakako bio jedan od najvećih. Ime tog plemena će za
dugo vekova posle njihovog nestanka kod mnogih Evropljana izazivati
strah i paniku, a njihov najpoznatiji vođa ući će u evropsku istoriju
kao retko omražena figura.
Iako su podaci o tom periodu njihove istorije oskudni i često protkani
mitovima, može se sa priličnom pouzdanošću reći da su u vekoma pre
Hrista Huni naseljavali široku oblast istočno od Kaspijskog mora. U to
vreme bili su u stadijumu razvijenog rodovskog društva, a savladali su
i prve veštine uzgoja stoke i obrade zemlje. Često su ratovali sa
susednim plemenima, a neretko se i udruživali sa njima da bi se zajedno
borili protiv jačih protivnika, u prvom redu Kine. Huni su bili samo
jedno od varvarskih plemena koja su pritiskala severne kineske granice
(najopasniji su bili Mongoli) i zbog ove ljudske plime je 214. godine
pne. i počela izgradnja velikog kineskog zida. Iako do danas tačan
uzrok nije pouzdano utvrđen (pretpostavlja se da su doživeli neki
veliki poraz), Huni su oko 370. godine krenuli na zapad, u Evropu,
napuštajući svoju dotadašnju postojbinu. To je bio " veliki prasak " i
posledice ovog događaja Evropa će direktno osećati narednih 400 godina.
Svojim upadom na evropsku pozornicu Huni su pokrenuli ceo evropski
istok i naterali gotovo sva tamošnja varvarska plemena da se pokrenu ka
zapadu i jugu kontinenta. Tako je otpočela velika evropska seoba naroda
čije konačne posledice niko u tom trenutku nije mogao ni da
pretpostavi, a koja će, kada nekoliko vekova kasnije bude završena
ostaviti Evropu sa potpuno izmenjenom etničkom strukturom u gotovo svim
delovima kontinenta. Područja današnje Rusije, Ukrajine i Baltičkih
zemalja naseljavala su u to vreme brojna varvarska plemena, različita
po svojim etničkim korenima. Na području koje je kasnije postalo
poznato kao Moskovska kneževina živela su uglavnom slovenska plemena,
na jugu su bili Alani, Ostrogoti (poznati još i kao Istočni Goti) i
Vizigoti (Zapadni Goti), a Baltik su naseljavala germanska plemena od
kojih su najpoznatiji bili Vandali. Sva ova plemena počela su osećati
pritisak pridošlica sa istoka i sistemom domina počela se pomerati na
zapad i jug. Sa izuzetkom Slovena, koji će u seobu krenuti nekoliko
vekova kasnije, sva plemena sa evropskog istoka promenila su u narednim
decenijama mesto boravka. Alani (koji su naseljavali zapadne obale
Kaspijskog mora i područje između Dona i Volge) prvi su se našli na
udaru Huna i brzo su pokoreni. Ovo je alarmiralo Ostrogote i Vizgote
(prvi su naseljavali Krim i teritoriju između Dona i Dnjepra, a drugi
su bili naseljeni oko donjeg toka Dunava i Tise) i pokrenulo ih u
bekstvo. Međutim, na putu se isprečila još uvek moćna Rimska imperija i
sukobi su počeli gotovo odmah. U to vreme (početak V veka naše ere) Rim
je već funkcionisao kao dvojna država, administrativno podeljena na
svoj istočni i zapadni deo. Opšta vojna i ekonomska snaga nije bila kao
u vreme kada se imperija nalazila na vrhuncu i to je za posledicu imalo
da se varvarski upadi nisu mogli zadržati na granicama, a njihovi
pljačkaški pohodi često su dosezali i do samih imperijalnih prestonica.
Ovakvo stanje stvari bilo je moguće jer su varvari sa istoka doneli i
nekoliko novina u dotadašnji način ratovanja. Pre svega je to bila
masovna upotreba konjice, što je varvarima donelo izuzetnu
pokretljivost i veliku udarnu snagu u bitkama. Zbog pokretljivosti bilo
je nemoguće nametnuti im bitku ako je sami nisu želeli, a doslednom
primenom onoga što bismo danas nazvali specijalnim ratom uterivali su
strah u kosti svojim protivnicima čak i pre nego što bi se sa njima
sukobili.
Varvarsku poplavu prvo je osetilo Istočno Rimsko Carstvo u čije su
balkanske provincije počela upadati plemena Vizigota, nemilosrdno ih
pustošeći. Nadirali su ka jugu, i Vizantija je bili prisiljena da ih
zaustavi. Iako mu je iz zapadnog dela nuđena vojna pomoć, car Valnes je
odlučio da sam primi odlučujuću bitku do koje je i došlo 378. godine
kod Adrijanopolja, nedaleko od današnjeg Istambula. Varvari, koje je
predvodio njihov vođa Alarih odneli su pobedu, a u bici je poginuo i
sam car Valens. Ova bitka imala je nekoliko važnih posledica:
Ustoličila je konjicu kao najmoćniji rod vojske za narednih 1000 godina
i dala je varvarima, za više od deceniju, odrešene ruke na Balkanu. Oni
su to i iskoristili, pustošeći područje od Soluna do Alpa. Kada je ovaj
izvor prihoda bio iscrpen, Vizigoti su krenuli dalje na zapad i 401/02.
godine pokušali prodor na Apeninsko poluostrvo preko Ljubljanske
kotline i doline reke Po. Na tom putu isprečile su se legije zapadnog
dela Rimskog carstva pod komandom sposobnog vojskovođe Stilihona i dva
puta tokom 402. godine porazili Vizigote i to kod Polence i Verone. Oni
se tada okreću ka severu i osvajaju veći deo Panonske nizije i
područije današnje Slavonije i Austrije. 410. godine preduzeli su
ponovni pohod na Italiju i uspešno se probili do samog Rima koji su
iste godine spalili i opljačkali. Nastavljajući svoj
pljačkaško-nomadski način života, sledeće, 411. godine, prelaze u
Galiju (u oblast današnje južne Francuske) i tu osnivaju svoju prvu
državu sa središtem u Tuluzu koja je opstala od 419-507. godine.
Propast ove države uzrokovali su Franci koji su pod vođstvom svog
kralja Klodovika naneli Vizigotima odlučujući poraz kod Vujea. Posle
ovog debakla Vizigoti prelaze Pirineje i na gotovo celokupnoj površini
Pirinejskog poluostrva osnivaju novu državu koja je propala tek pod
naletima novih osvajača sa juga - Arabljana. Oni su 711. godine
porazili vizigotsku vojsku kod Vadi Bake i time srušili vizigotsku
državu. Sami Vizigoti se od tada ne pominju u istoriji i stapanjem sa
Aabljanima i drugim narodima nastala je današnja španska nacija.
U vreme kada su se Vizigoti preko Balkanskog i Apeninskog poluostrva
polako kretali na zapad, prostor iza njih brzo su popunjavali njihovi
prvobitni progonitelji - Huni. Nešto duže su se tokom svojih pohoda
zadržali u Panonskoj niziji koja će, ustvari, postati njihovo
teritorijalno središte za sve vreme boravka u Evropi. Iako u Panoniji
nisu formirali svoju državu iz tog prostora su napadali okolne narode
preduzimali pljačkaške pohode i nametali svoju volju moćnijim državama
uglavnom Istočnom Rimskom Carstvu (Vizantiji). Do formiranja države
nije došlo iz nekoliko razloga od koji su najbitniji nedovoljna
razvijenost društvene svesti, podeljenost da veliki broj sitnih plemena
i zajednica kao i nestalnost njihovog boravišta i zanimanja kojima su
se bavili. Nomadski način života onemogućavao ih je da stvore i ostave
bilo kakav vidniji trag iza sebe. Zbog njihove velike vojne moći i
istovremene sopstvene nemoći, Vizantija je bila prisiljena da Hunima
plaća godišnji danak kako bi je ostavili na miru i držali se izvan
njenih severnih granica koje su se u to vreme nalazile približno na
Savi i Dunavu. Da su stvari ostale takve, Huni bi možda vremenom
prestali da budu nomadi, ustalili bi se na teritoriji gde su se zatekli
i istorija bila drugačije napisana. Ono što se, međutim, desilo bilo je
za Evropu mnogo strašnije. Dvadesetih i tridesetih godina V veka se
među Hunima izdvojilo nekoliko jakih vojnih komandanata, a jedan od
najmoćnijih je bio Roa koji se kasnije proglasio i kraljem. Negde oko
434. godine Roa je umro i na prestolu su ga nasledili njegovi nećaci
Atila i Bleda. Njima dvojici je pošlo za rukom da ujedine raznolika
hunska plemena i stvore najjaču vojsku koju je Evropa do tada videla.
Prvi potez koji su preduzeli bio je nastavak diplomatskih pregovora sa
Vizantijom koji su krunisani mirovnim ugovorom potpisanim u gradu
Margusu (današnji Požarevac) ubrzo po dolasku Atile i Blede na presto.
Ugovor je bio nepovoljan za Vizantiju koja je njime bila obavezana da
plaća različite oblike danka Hunima, a između ostalih stavki morala je
Hunima godišnje da preda i oko 300 kg zlata. Iako su istorijski podaci
oskudni čini se da je vizantijsko izbegavanje obaveza predviđenih u
ugovoru iz Margusa izazvalo bes kod Huna koji 441. godine prelaze Dunav
i pokreću veliki napad na severne vizantijske granice. Gradovi na
Dunavu pali su Hunima u ruke i bivali do temelja porušeni. Vizantija,
čija se vojska u to vreme nalazila na drugim krajevima velikog carstva
bila je nemoćna da odmah odgovori i stoga se okrenula diplomatiji. Sa
Hunima je 442. godine ugovoreno primirje na koje se sa Vizatijske
strane gledalo kao na kupovinu vremena potrebnog za pristizanje jačih
vojnih snaga. Do 443. godine Vizantija je bila spremna, ali su Huni
ponovo nezadrživo krenuli na jug uništavajući svaki grad koji bi im se
isprečio na putu. Između ostalih, takvu sudbinu je doživeo i Naisus
(današnji Niš) kao i Serdica (Sofija). Glavne vizantijske snage čekale
su Hune na prilazima Konstantinopolju, ali su u seriji bitaka potpuno
poražene. Tako su Huni stigli i pod zidine same prestonice koju ipak
nisu mogli zauzeti jer se njihova vojska sastojala uglavnom od
konjanika i malo pešadije, bez ikakvih tehničkih pomagala neophodnih za
zauzimanje tako velikog i dobro utvrđenog grada. Nemoćan da zauzme
Konstantinopolj, Atila se okrenuo ostacima vizantijske vojske koji su
bili sabijeni na poluostrvu Galipolju i potpuno ih uništio. Ovo je
navelo Vizantiju da zatraži mir pod znatno nepovoljnijim uslovima od
onih ugovorenih u Margusu. Količina zlata koja se svake godine morala
predati Hunima popela se na skoro 1000 kilograma.
445. godine Atila je pogubio svog brata Bledu i postao apsolutni
gospodar hunske imperije. Dve godine kasnije krenuo je u novi pohod na
Vizantiju koju je ponovo bacio na kolena, ali je i sam ovaj put
pretrpeo značajne gubitke u bici na reci Vid. Gotovo sve balkanske
provincije su temeljito opustošene, a Vizantija je 449. godine
zatražila mir koji je sklopljen pod još težim uslovima od onih koji su
ugovoreni 443. godine.
Paralelno sa pohodima po Balkanu, Huni su preduzimali uspešne upade i u
sve druge okolne zemlje, pa su tako pod Atilom dostigli vrhunac svoje
moći. Pod čizmom su držali ogromna prostranstva Panonije, Ukrajine i
teritorije današnje Nemačke. Većina okolnih država bila je prisljena da
im plaća danak. Međutim, kako ništa stvoreno na običnoj pljački ne može
opstati dugo, to je i hunska imperija konstantno prolazila kroz krize
kada bi pojedini izvori ovog prihoda presušili. Do 450. godine
celokupno područije Ilirije (skoro ceo današnji Balkan), Panonije i
Ukrajine bilo je potpuno ekonomski iscrpljeno i Huni su se, u potrazi
za novim plenom, okrenuli ka evropskom zapadu, a posebno ka
zapadnorimskoj provinciji Galiji. Uz sebe su imali već ranije
pokorene Ostrogote, a sklopili su savez i sa Vandalima sa severa, kao i
varvarima Gepidima i tako formirali vojsku koja je, po nekim izvorima,
brojala čak 500 000 ljudi. Iako se danas smatra da je ova cifra
umnogome preterana, može se sa sigurnošću reći da je vojska Huna i
njihovih saveznika bila zastrašujući prizor, kako zbog svoje brojnosti
tako i zbog mitova koji su okruživali samog Atilu koji je važio za
nepobedivog vojskovođu i okrutnog i nemilosrdnog ratnika.
Atila je formalno objavio da je cilj njegovog pohoda na zapad osvajanje
vizigotske kraljevine sa središtem u Tuluzu i da Huni stoga nisu u
sukobu sa Rimskim crastvom. Kraljevina Vizigota je u to vreme bila u
vazalnom položaju u odnosu za Zapadno Rimsko Carstvo, a stvarni
gospodar cele Galije bio je rimski vojskovođa Aecije (jedan od
poslednjih velikih vojskovođa koje je Rim imao). Pod pretnjom hunske
invazije Aecije je u Galiji (gde u to vreme nije bilo rimske vojske)
prikupio nekoliko manjih legija pristiglih iz Italije i snage rimskih
vazala (tzv. federati) u prvom redu Vizigota, a zatim Burgunda i
Franaka i odlučio da se odupre Hunima.
U proleće 451. godine Huni i njihovi saveznici su u širokom frontu
krenuli na zapad, preko teritorije današnje Nemčke i prešli Rajnu u
njenom donjem toku. Tada su skrenuli na jug i počeli pljačku celokupnog
područija današnje Belgije i severne Francuske. Gradovi su padali jedan
za drugim i nestajali u plamenu. Pariz se održao samo zahvaljujući svom
povoljnom položaju, ali je grad Cenebaum (današnji Orlean) zadržao Hune
nedeljama, sve dok, krajem juna, nije pristigla vojska pod komandom
Aecija. U početnom sudaru Aecije je odbacio Hune dalje od Orleana, pa
se Atila povukao ka današnjem Troa-u. Kod Merija-sir-Sena-a
(Mery-sur-Seine) Aecijeve prethodnice sustigle su grupu Gepida i
potpuno je razbile u noćnoj borbi. Sa svojom glavninom Atila je u
blizini Troa-a formirao kolski logor. Budući da su bili opterećni
ogromnim plenom napljačkanim u Galiji, Huni se nisu mogli dalje
povlačiti pred saveznicima, pa je Atila odlučio da sledećeg dana primi
bitku.
Bitka, za koju su mnogi kasnije tvrdili da je spasla zapadni svet,
odigrala se na Katalaunskim poljima, nedaleko od Atilinog logora a u
blizini današnjeg Šalon-sir-Marna (Chalons-sur-Marne). Atila je izveo
vojsku tek poslepodne, verovatno da bi skratio bitku zbog velikih
vrućina. Nije želeo pobedu, već samo kratkotrajni predah kako bi se
neometano povukao iz Galije. Atila se sa svojim Hunima postavio u
centar borbenog rasporeda, a na krila je rasporedio Gepide i Ostrogote.
Pretpostavlja se da su ogromnu većinu njegovih snaga činili konjanici.
Aecije se sa svojim legijama postavio na levo krilo savezničkog
rasporeda, u centru su se našli Burgundi i Franci, a na desnom krilu
bili su Vizigoti pod komandom svog kralja Teodoriha. Posle
kratkotrajnog sudara prednjih delova, Huni su probili saveznički centar
Vizigoti su potisnuli svoje sunarodnike Ostrogote, a Aecije je sa
svojim rimskim legijama razbio Gepide. U opštem metežu poginuo je
vizigotski kralj Teodorih, a u sumrak je Atila odlučio da prekine bitku
i povuče se u svoj logor. Narednog dana njegova vojska nije logor ni
napuštala. Huni su se našli u nezavidnom položaju: Nisu se mogli povući
pred očima protivnika, pogotovo ne sa plenom, a za nastavak bitke nisu
imali previše volje. Igrom sudbine, iste noći na savezničkoj strani
došlo je do rascepa jer je sin poginulog kralja Teodoriha, Torismund,
požurio nazad u Tuluz kako bi se ustoličio za novog kralja. Videvši da
Vizigoti odlaze sa bojišta, Atila se mirno povukao ka Rajni. Aecije ga
sa preostalim snagama nije mogao goniti.
Zapadni istoričari onog vremena pridavali su veliku važnost ovoj bici
koja je, bez sumnje, bila najveća u V veku. Iako je evropski zapad bio
ovim porazom Huna spasen od većeg uništenja, Atila ipak nije bio toliko
oslabljen da ne bi već sledeće godine mogao pokrenuti novu invaziju na
zapad, ovaj put navalivši na Italiju.
452. godine Atila je iz Panonije, preko teritorije današnje Slovenije
krenuo na Apeninsko poluostrvo. Prvo na putu isprečilo mu se rimsko
utvrđenje Akvileja, nedaleko od reke Soče. Ova tvrđava služila je
Rimljanima da zatvore uski pojas između Alpa i Jadrana, pa je bila
posednuta sa velikim brojem vojnika i dobro snabdevena zalihama. Posle
tromesečne opsade Atila je osvojio i uništio Akvileju. Put u Italiju
bio je otvoren. Repriza ranijih pljačkaških pohoda odvijala se sada
ponovo na severu Italije. Cele oblasti i gradovi nestajali su u
plamenu. Milano i Padova bili su potpuno uništeni, a male grupe Veneta
koji su u to vreme naseljavali severnu Italiju razbežale su se na sve
strane. neki od njih sklonili su se na ostrva i lagune Jadranskog mora
gde je kasnije nastao i grad Venecija. Atilin pohod na jug se nastavio
i pretila je opasnost uništenja i samog Rima. Tok događaja promenjen je
zahvaljujući intervenciji rimskog pape koji je lično otišao na
pregovore sa Atilom, ponudivši mu bogate darove.
Atila se vratio u Panoniju gde je već 454. godine počeo da planira novi
pohod na zapad, ali je njegova smrt te iste godine stavila tačku na
pohode Huna i uopšte na njihovo značajnije mesto u evropskoj istoriji.
Atila je umro u noći nakon svog venčanja, a svi ljudi koji su
prisustvovali njegovoj sahrani kasnije su pogubljeni tako da je svaki
podatak o lokaciji njegovog groba verovatno zauvek izgubljen. Atilu su
na prestolu nasledili njegovi mnogobroji sinovi koji su se ubrzo
međusobno sukobili, pa čak i ratovali jedni protiv drugih. Ovo je
olakšalo udruženim Gepidima, Ostrogotima i Germanima da napadnu i
porazne Hune 455. godine. Ostaci Huna razbežali su se u svim pravcima,
uglavnom prema istoku i Ukrajini. određeni broj je stupio u vojnu
službu obe rimske imperije, a najveći deo se asimilovao u moru novih
pridošlica sa istoka. Ovi događaji okončali su svaki značajniji pomen
Huna u istoriji Evrope.
Iako su fizički nestali iz Evrope, Huni nisu izbrisani iz užasnih
sećanja koja su ostavili svojim protivnicima. Ime Atile se pominje u
čuvenoj nemačkoj " Legendi o Nibelunzima ", mnogi evropski narodi
upamtili su ga po nazivu " Bič Božji ", Huni su utkani u mnoge evropske
mitologije, a Evropa svoj današnji izgleda i ponajviše
demografsko-etnički sastav u velikoj meri ima da zahvali upravo njima.
Izvori:
Microsoft Encarta
Britannica
Vojna Enciklopedija
Bambi
istorija.52dbambi,
Zbog aktuelnosti trenutka, napraviću izuzetak od svoje navike da ne
pišem o nacionalnoj istoriji :). Sledi tekst o kosovskoj bici koji (po
mom skromnom mišljenju) pleni svojom objektivnošću i stručnom
utemeljenošću. Glavnina materije preuzeta je iz Voje enciklopedije, dok
sam sebi uzeo slobodu da unesem sitnije izmene koje pomažu lakšem
praćenju. Veće tekstualne celine uokvirene zvezdicama (*) predstavljaju
izvesno skretanje sa osnovne teme, a sve u cilju posmatranja tadašnjih
događaja u širem istorijskom okviru.
Još da napomenem da pojam " emir ", koji se često pojavljuje u tekstu,
treba shvatiti u istom značenju kao i reč " sultan ". Uz poruku se nalazi
i skica pretpostavljenog rasporeda sukobljenih strana pred početak
bitke.
KOSOVSKA BITKA
Istorijski izvori o kosovskoj bici koja je vođena 15. juna 1389. godine
(julijanski kalendar) izmedu Srba i Turaka su oskudni, nepouzdani i
protivurečni. Domaći izvori sadrže više osećanja i raspoloženja nego
činjenica, posebno oni nastali u krajevima zahvaćenim bitkom i njenim
posledicama; turski su bogatiji činjenicama, neki od njih su šire
zasnovana istoriografska dela, a vizantijski i zapadni fragmenti
osvetljavaju samo neke momente. U svemu izvorni materijal ne daje
dovoljno elemenata za sigurniju neospornu taktičku rekonstrukciju
bitke, ali ako se kritički prouči u skladu s tadašnjim društvenim
poretkom i stavi u okvire političkog i vojnog uređenja, a uz pomoć
analogija istog razdoblja, pre svega, nikopoljske i angorske (*) bitke
može se ipak povezati u verodostojnu celinu.
********
(*)
Nikopoljska bitka vođena je 1396. godine između Turaka pod vođstvom
sultana Bajazita I (isti onaj koji je pobedonosno završio kosovsku
bitku nekoliko godina ranije) i udružene vojske nekoliko hrišćanskih
zemalja pod vođstvom mađarsko-hrvatskog kralja Sigsimunda. Na turskoj
strani učestvovao je i srpski odred pod vođstvom srpskog despota (u to
vreme već turskog vazala) Stefana Lazarevića, sina kneza Lazara.
Procenjuje se da je saveznička vojska imala 16 000 - 20 000 ljudi, dok
je na turskoj bilo približno isto toliko, 12 000 - 20 000. Da bi se
suprotstavio upadu saveznika preko Dunava, Bajazit je digao prvu tursku
opsadu Konstantinopolja i sve raspoložive snage uputio na sever. (Turci
će osvojiti Konstantinopolj skoro 60 godina kasnije, 1453. godine.)
Bitka je vođena 25. septembra u blizini Nikopolja na Dunavu, u
Bugarskoj i završila se potpunom turskom pobedom. Saveznici su imali
oko 10 000 mrtvih, a Turci svega 2000.
Angorska bitka vođena je 1402. godine između Turaka pod vođstvom
Bajazita I i mongolske vojske pod vođstvom Timur-kana, navodnog potomka
čuvenog Džingis-kana. Do bitke je došlo jer su Mongoli težili da
prošire svoju državu na celu Malu Aziju, a Turska se širila u suprotnom
pravcu, ka Persiji. Procenjuje se da su Mongoli imali oko 80 000 ljudi,
dok su Turci (uključujući kontingente svojih vazala) imali oko 40 000.
Među Turskim vazalima na bojištu se ponovo našao i srpski despot Stefan
Lazarević (koji je čak dobio komandu nad celim turskim levim krilom), a
tu su bili i njegov brat Vuk, kao i njihovi sestrići, Grgur i Đurađ
Branković, sinovi Vuka Brankovića. Među Srbima je bilo i nekoliko
stotina oklopnika i to su bili jedini oklopnici na bojištu.
Bitka je vođena 28. jula 1402. godine kod Angore u maloj Aziji i
završila se turskim porazom. Srbi, koji su se dobro pokazali u borbi,
povukli su se uredno sa bojišta, dok je turski sultan Bajazit I
zarobljen i kasnije umro u ropstvu. Zarobljen je i Grgur Branković, ali
je kasnije otkupljen. Ovim porazom zadržana je turska ekspanzija na
istok za skoro celu generaciju.
*******
U prvoj polovini XIV veka Srbija i Turska se dižu, jačaju i šire,
približno, u isto vreme, pritiskujući Vizantiju sa severa, odnosno sa
juga. No, pred njihove odlučne sudare za prevlast na Balkanu mimo
nemoćne Vizantije, Srbija nije više jedinstvena država. Posle Dušanove
smrti (1355.godine) nju su razdelili namesnici i velikaši, pretvorivši
je u više samostalnih državnih formacija. U bici na Marici 1371. godine
učestvovao je samo južni deo ranijeg Dušanovog Carstva. Posle te
katastrofe turska najezda neometano se izlila na zapad. Vizantijski i
bugarski car postaju turski vazali. Njihovu nezavidnu sudbinu podelili
su i srpski namesnici u Makedoniji. Kada je Balša II, gospodar Zete i
severne Albanije, poginuo u borbi s Turcima 1385. godine na Saurskom
polju kod Berata (u Albaniji, prim. prir.), Turci Osmanlije su
strategijski ovladali i današnjom Albanijom. U to vreme od prostranog
Dušanovog Carstva bilo je slobodno još Pomoravlje pod knezom Lazarom
Hrebeljanovićem, Zeta pod Đurđem Stracimirovićem i Kosovo pod Vukom
Brankovićem; poslednja dva su suvereni gospodari svojih teritorija
makoliko priznavali autoritet kneza Lazara.
Od 1381. godine Turci povremeno upadaju u Lazarevu Srbiju, a kroz Zetu
u Bosnu. 1388. godine, dok je turski emir Murat I vraćao u pokornost
odmetnutog bugarskog cara Ivana Šišmana, Lazar je zauzeo Pirot, a
Vlatko Vuković kod Bileće potukao je do nogu turski odred koji je tamo
upao. Situacija je sazrela za odlučni sudar izmedu Turaka i Srba.
Ekspanzija Osmanlija naišla je na otpor, koji se mogao savladati samo
rešavajućom bitkom. U proleće 1389. godine prikupio je Murat svoju
vojsku u Filipopolju (Plovdiv). Posle trodnevnog marša stigao je u
Ihtiman. Tu se već morao odlučiti da li će preko Sofije i dolinom
Nišave prodreti u srce Lazareve države, najkraćim pravcem koji vezuje
dolinu Marice sa dolinom Morave, ili će upasti preko Velbužda (današnji
Ćustendil u južnoj Bugarskoj, prim. prir.) i Kratova na Kosovo. Murat
je izabrao drugu alternativu. Izabran pravac bio je taktički pogodniji,
mada znatno duži, a vodio je vrlo interesantnom strategijskom objektu.
Kosovo je bilo težište srednjovekovne Srbije, a uz to jedna od
najznačajnijih raskrsnica trgovačkih puteva na Balkanu. Odavde se s
juga moglo upasti i u Lazarevu kneževinu.
Pošto je vratio odred Jahši-bega, koji je u meduvremenu bio zauzeo
napušteni i porušeni Pirot, iz Ihtimana je Murat nastavio za Velbužd.
Tu mu se morao pridružiti njegov vazal Konstantin Dejanović. Murat se
zadržao izvesno vreme u Kratovu, a zatim je preko Kumanova, Preševa i
Gnjilana produžio za Prištinu, gde je stigao 14. juna još za videla, da
bi se utaborio severno od grada. Podaci o srpskom prikupljanju su
oskudniji, ali se može pretpostaviti da je Lazar skupio svoje vazale u
operativnom dohvatu nišavskog pravca, verovatno, u rejonu Niša, možda,
čak na desnoj obali Morave, na što upućuje jedan turski izvor, a da je
tu ostao sve dok nije saznao da je Murat skrenuo iz Ihtimana prema
Velbuždu. Tada je bio potpuno jasan turski operativni cilj. Lazar je
morao samo razmotriti gde da ga dočeka, istočno ili zapadno od Skopske
Crne gore. Izabrao je drugo rešenje, i postavio se u centralnom delu
Kosova polja, na ušću Laba u Sitnicu, što, operativno, nije moglo biti
zgodnije s obzirom na pravac turskog, nastupanja. Izabrano bojište
kontroliše sve pravce koji se seku na Kosovu; ma kuda nameravali, uz
Lab ka Toplici, dolinom Sitnice i Ibra ili ka Prizrenu, Turci su morali
primiti bitku.
Na Kosovo je Lazar stigao, verovatno, preko Prokuplja; u svakom slučaju
imao je dovoljno vremena jer je operisao unutrašnjim pravcima, utoliko
više što se Murat zadržao u Kratovu. Kada je Murat stigao u Prištinu,
Srbi su se već nalazili na domaku bojišta. Sasvim je pouzdano da je uz
Lazara u bici učestvovao Vuk Branković i odred Bosanaca pod vođstvom
Vlatka Vukovića, prošlogodišnjeg pobednika kod Bileće. Gosodara Zete
Đurđa Stracimirovića, drugog Lazarevog zeta, ne pominje nijedan izvor.
Nasuprot tome pominje se ban Ivan s krstašima, što se može odnositi na
Ivana Paližnu, bivšeg mačvanskog bana i glavara hrvatskih
nezadovoljnika, koji je u borbi protiv ugarskog kralja Sigismunda našao
utočište na bosanskom dvoru. Ako je Ivan, zaista, pošao na Kosovo, on
je mogao dovesti samo mali broj svojih pristalica u sklopu bosanskog
kontingenta. Lazareva vojska, koja čini srpsku glavninu, prikupljena je
u slivu Morave, a Vukova s Kosova i Metohije. Za Bosance se ne može
odrediti uže poreklo. U suštini, to su tri savezničke vojske; Vuk i
Vlatko priznaju Lazara za šefa koalicije, ali se njihovi interesi ne
identifikuju s njegovim. Uz to, svaka od tih vojski čini feudalni poziv
čiji je glavni nedostatak bio upravo pomanjkanje kohezije. Vlatko je
doveo samo deo bosanskih snaga, jer je njegov suveren Tvrtko bio
angažovan u Dalmaciji zauzimanjem gradova. Lazar i Vuk su, svakako,
izvršili krajnji napor, može se pretpostaviti da je odziv vlastele bio
potpun; predstojeći sudar bio je sudbonosan za sve, a i vrlo opasan, pa
je bilo i pitanje časti, tog velikog pokretača feudalne borbenosti, da
se u njemu učestvuje. Krajnji napor je morao izvršiti i Murat. Moramo
verovati turskim izvorima da je u redovima njegove vojske bilo i
hrišćanske, pa i srpske vlastele. U to doba takvih primera ima mnogo.
Na Kosovo je Murat mogao izvesti oko 40 000, od čega oko 5000 janičara,
2500 svoje konjičke garde, 6000 spahija, oko 20 000 azapa i akindžija i
8000 svojih vazala. Lazar je mogao prikupiti najviše 25 000, od čega
15 000 svojih ljudi, 5000 Vukovih i isto toliko Bosanaca. Podaci o
snagama su približni, pre visoki nego niski, izvedeni iz obostranih
mogućnosti. Izvori navode stotine hiljada koje se tada nigde ne vide na
bojištu, ni u razvijenijim i naseljenijim zemljama.
Ali, odnos snaga ne izražava se samo brojem. Na strani Osmanlija bila
je i nadmoćnija organizacija. Njihovi emiri imali su neuporedivo više
vlasti od srpskih kraljeva, prema tome i više prihoda, toliko da su
mogli u miru i ratu izdržavati janičare, disciplinovanu i izvežbanu
stajaću trupu, potpuno odanu njihovoj ličnosti čija se efikasnost na
Zapadu neće dugo dostići. Osmanlijske spahije po socijalnom položaju i
vojničkim obavezama imaju sličnosti sa srpskom vlastelom i, uopšte, sa
feudalcima na Zapadu, ali u ono rano doba turske ekspanzije gotovo svi
su svoje spahiluke bili zaslužili na maču u emirovoj službi (to su
morali činiti i njegovi sinovi), a bili su i hijerarhijski čvršće
vezani, pa su se spremnije odazvali emirovom pozivu i za njega se
sasvim zalagali u borbi. Emirovu konjičku gardu činili su probrani
konjanici. Azapi, u suštini, pešačka milicija, naoružana kopljima nije
se ničim isticala nad sličnim evropskim trupama, a akindžije, milicija
na konju, bila je vrlo sposobna za upade u dubinu protivničke
teritorije, ali i za elastičnu borbu iznuravanja na bojištu.
U poređenju, srpska vlastela, bolje naoružana i zaštićena (oklopljena)
za blisku borbu imala je veću udarnu snagu, srpska pešadija (pretežno
vlasteličići) bili su bolji od turskih azapa, sposobniji za blisku
borbu, ali su Osmanlije u janičarima imale nesavladivu trupu, a u
spahijama i akindžijama odrede izvrsnih manevarskih sposobnosti. Uz
brojnu, na strani Osmanlija, bila je, dakle, organizacijska i taktička
nadmoćnost.
Lazar je dočekao Turke na levoj obali Laba, na blago nagnutoj ravnici,
gde im je preprečio put bilo da su krenuli niz Sitnicu, ka Zvečanu,
bilo uz Lab na Podujevo. Lazar, šef koalicije sa najjačim kontingentom,
bio je svakako u centru, Vuk i Vlatko na desnom, odnosno levom krilu. U
prvoj liniji bili su konjanici, a u drugoj pešaci. Takav borbeni
poredak potvrduje se ne samo izvorima, već strukturom i taktikom
srednjovekovnih feudalnih vojski. Možemo samo pretpostaviti da su neki
delovi Lazareve vojske pojačali krila. No, ne možemo reći koliko je
bilo pešaka, a koliko konjanika; drugih, svakako, nekoliko hiljada, ali
u potpunom oklopu zapadnog tipa samo nekoliko stotina. Murat je u prvoj
liniji centra imao janičare, a iza njih stao je lično, okružen
konjičkom gardom. Njegov stariji sin Bajazit stao je na desno krilo, na
čelo evropskih, a mlađi sin Jakub na levo krilo, na čelo azijskih
trupa; na oba krila pešaci (azapi) bili su u prvom, a konjanici u
drugom redu. Neposredno pred početak bitke oko 1000 strelaca stavljeno
je pred front; komore podeljene na krila i centar, postavljene su iza
pripadajućih delova pod zaštitom slabih odreda. U Turaka je kvalitet
bio u centru; na srpskoj strani ne možemo reći koji je deo bio bolji.
Svaka od tri savezničke vojske bio je feudalni poziv određene
teritorije gde je bilo boljih i slabijih boraca. Jedinstvo komande bila
je velika prednost Turaka. Muratov autoritet bio je neosporan. Lazar ga
nije mogao imati ni u približnoj meri. Feudalne vojske su skup
kontingenata koje duguju poslušnost svojim sizerenima (lokalnim
feudalcima), a ne kruni. Teško da je Lazar mogao sprovoditi svoju volju
i u sopstvenoj vojsci, a sa Vukom i Vlatkom više se sporazumevao nego
što im je komandovao.
Muratova pogibija je središte pažnje svih izvora, ali baš o tom
pitanju, toliko važnom za rekonstrukciju toka bitke, oni se najviše
razilaze. Turski hroničari stavljaju dogadaj posle bitke, u očitoj
težnji da umanje delo " onog prokletog nevernika " koji se drznuo da
digne ruku na " preuzvišenu i svemoćnu emirovu ličnost ". Po njima,
srpski vlastelin, prikrivši se na razbojištu među mrtvima, prišao je
Muratu kada je on obilazio bojište, pod izgovorom da mu ima nešto reći,
pa ga prosto probo nožem. No, nije mnogo verovatno da je srpski ratnik
mogao slobodno prići pobedničkom turskom vladaru. Ali, pre ili u
početku bitke, u svakom slučaju pre njene kritične tačke, srpski
vlastelin koji se izdavao za begunca mogao je biti od dragocene pomoći,
pa je shvatljivo da ga je na njegov zahtev primio i Murat sa svim
obzirima. Posle bitke on, naprosto, ne bi bio zanimljiv. Zarobljenu
vlastelu Turci su sekli. Mora se, dakle, zaključiti da je Muratovo
ubistvo imalo racionalni cilj: obezglaviti tursku vojsku da bi se
olakšala pobeda. Time se Muratovo ubistvo uklapa u srpski plan. Njegov
izvršilac hladnokrvno žrtvuje sebe jednom, zaista, velikom cilju. Možda
je on to učinio samoinicijativno, ne rekavši nikom ništa, ili samo
malom krugu ljudi. Obmanu kojom se poslužio, on je iskupio sigurnom
smrću koju nikako nije mogao izbeći. Ime junaka se kasno pojavljuje u
izvorima; trpi nekoliko metamorfoza, dok se u narodnoj tradiciji ne
ustaljuje kao Miloš Obilić. Neki izvori tvrde da su Turci vešto
prikrili Muratovu smrt, podigavši hitno šator nad njim. To je vrlo
verovatno. Oni su to kasnije učinili i pred Sigetom (*) sa Sulejmanom
II, a to je moglo imati smisla samo uoči ili za vreme bitke.
**********
(*)
Opsadu mađarskog grada Sigeta (Segedin) Turci su, pod vođstvom
Sulejmana II Veličanstvenog, preduzeli u avgustu 1566. godine u sklopu
njihovog velikog pohoda na mađarske i austrijske zemlje. Sigetsku
tvrđavu branio je relativno mali (3000 ljudi) odred sastavljen uglavnom
od Hrvata pod komandom Nikole Zrinskog. Posada tvrđave borila se
bukvalno do poslednjeg čoveka, a u poslednjem jurišu na tursku opsadu
poginuo je i sam Zrinski. U toku opsade iznenada je umro Sulejman II
(pretpostavlja se da je smrt bila prirodna), ali je njegov vojni
zamenik, Mehmed-paša Sokolović (kasniji graditelj mosta na Drini kod
Višegrada), podigao šator nad njegovim telom kako bi tu činjenicu
prikrio od vojske i sačuvao joj moral. Dugotrajna i uporna odbrana
Sigeta omela je turske planove za tu godinu, pa su se posle zauzimanja
tvrđave vratili ka Beogradu.
***********
Na Kosovu su Turci tukli odbrambenu bitku koja se, kad je dobro vođena,
uvek dovršava napadom. Bila je uobičajena taktika Osmanlija onog
vremena da protivniku prepuste napad, što se logično izvodilo iz
mogućnosti njihove vojske, a i iz borbenog rasporeda. Ipak dalju borbu
otpočeli su Turci. Njihovi strelci istrčali su napred i obasuli
strelama srpske konjanike da bi ih rastrojili. Srpske strelce izvori ne
pominju; to oružje je u Evropi bilo mnogo manje razvijeno nego u
istočnih naroda. Kad se na njih spustila kiša strela, srpski konjanici
navalili su na turske strelce, odbacili ih, probili prednje redove
turskog levog krila, prodrli u njegovu pozadinu i razbili komoru i njen
zaštitni odred. Uspeh je postignut ne samo zaslugom srpskog desnog
krila (Vuk Branković), već i centra, jer protivnički borbeni poreci,
iako paralelni, nisu bili simetrični; jači srpski centar zalazio je
prema turskim krilima. Taj početni srpski uspeh ne treba precenjivati.
Laki konjanici Istoka umeli su vešto da manevruju prema oklopnicima
Zapada; izmicali su pred njima da bi izbegli udar, pa se ponovno
vraćali u borbu pod povoljnim uslovima. Sigurno je da spahije i
akindžije turskog levog krila nisu izbačeni iz borbe. Prema centru i
desnom turskom krilu Srbi nisu imali uspeha. Razbiti janičare, značilo
bi pobediti. Oni su bili stožer borbenog poretka oko kojeg su se krila
mogla i povijati u talasanju borbe. Ovog puta ostalo je čvrsto i tursko
desno krilo, odakle je došao preokret. Bajazit, koji je u to vreme bio
već zamenio svog smrtno ranjenog ili poginulog oca krenuo je u
protivnapad.
Šta je dalje bilo, izvori su nejasni. Možemo pretpostaviti da su
Bosanci (srpsko levo krilo) odbačeni, posle čega je obuhvaćeni srpski
centar (Lazar) podlegao u teškoj borbi protiv koncentričnog dejstva
turskog desnog krila i centra. U protivnapad je prešao i Jakub, ali
nije verovatno da je on sam razbio srpsko desno krilo, kako tvrdi jedan
turski izvor. Možda je Vuk odbačen, pa se povukao u svoju Drenicu, kao
što se i Vlatko, izgleda, bez značajnih gubitaka povukao u Bosnu. U
toku gonjenja Lazar je zarobljen, doveden pred Bajazita i pogubljen.
Savremeni srpski i strani izvori ne objašnjavaju srpski poraz. Ali,
kasnije se u srpskom narodu postupno razvija ideja o izdajstvu, dok se
početkom XVII veka ne ukazuje na krivca, Vuka Brankovića, koji je,
tobože, sa 7000 svojih boraca pobegao sa bojišta. Srpsko narodno
predanje, tražeći uzroke katastrofe čije su se posledice sve više
osećale, našlo ga je u izdajstvu, u dramatičnom motivu koji se vrlo
dobro uskladuje u epsku konstrukciju same tradicije i narodne pesme.
Zašto je ta nezavidna uloga dodeljena Vuku Brankoviću, baš onome koji
se najviše istakao u bici, ima više objašnjenja. U izvorima nema ni
osnova za pretpostavku o izdajstvu, pa ni traga o grubom nehatu ili
malodušnosti odlučujućih za ishod bitke. No, i pored toga, narodna
pesma objašnjava neke momente koje kritička studija bitke ne može
odbaciti. Za objašnjenje srpskog poraza na Kosovu nije potrebno
izdajstvo. Na pobedničkoj strani bila je jača državna organizacija,
brojnija i homogenija vojska. Sam Lazar nije pošao svesno u beznadežnu
borbu, a još manje njegovi saveznici. O takvoj rezignaciji koja se
probija kroz narodnu pesmu, srpski izvori ne znaju ništa. U borbu za
opstanak srpska vlastela pošla je na Kosovo s verom u uspeh, primila
smelo borbu prsa u prsa u uređenoj bici na otvorenu polju. Alternativa
je bila ropstvo bez borbe.
Pobedom na Kosovu 1389. godine Turci Osmanlije savladali su najjači
otpor koji se na Balkanu isprečio njihovoj ekspanziji. Vojnička moć
Srbije je slomljena. Potisnuta prema Dunavu, ona će se još boriti za
opstanak, održati više decenija, ali Turcima prevlast na Balkanu više
niko neće ozbiljno osporiti. Pobedom na Kosovu oni su sebi otvorili put
za upad u Panonsku niziju.
Bambi
kosovo.jpgistorija.53mango,
> Atila je umro u noci nakon svog vencanja, a svi ljudi koji su
Jos jedan covek kojem je zena dosla glave O:))
> olaksalo udruzenim Gepidima, Ostrogotima i Germanima da napadnu i
Ko su bili Gepidi? Pretpostavljam da nisu germansko pleme, jer nigde nisam
naisao na njih kad sam citao o Germanima? BTW, jel citao neko Tacitovu
Germania-u?
istorija.54pack,
RUSI CE UCI U ISTORIJU KAO NAJVECI MALER SRPSKOG NARODA KAD GOD ONI
DODJU ETO SRANJA PO BEOGRADUZAKLJUCAK:
RUSI NE DOLAZITE PM
istorija.55krimer,
> RUSI CE UCI U ISTORIJU KAO NAJVECI MALER SRPSKOG NARODA KAD GOD ONI
> DODJU ETO SRANJA PO BEOGRADUZAKLJUCAK:
> RUSI NE DOLAZITE PM
Kada smo vec kod toga u jednom od poslednjih brojeva Evropljanina (pre nego
sto je poceo da se stampa mislim u Crnoj Gori) bio je odlican clanak o
nasim odnosima sa Majcicom Rusijom, u kome su taksativno navedene pocevsi
od 11xx-te godine sve situacije u kojima nam je Rusija mogla (a nije)
pomoci. Mislim da je clanak negde iz Oktobra 98' pa ako neko eventualno ima
taj clanak mogao bi da izvadi najbitnije iz njega ......
istorija.56morkin,
(giftmaster, FORUM.19 srbija)
> E da...ne volim ni ja Zapad, zbog ovoga shto nam uradishe...ali da
> ti isti englezi nisu 1942/1943 dobili rat u africi, tj da general
> Viskont Montgomeri nije kod El Agejla i El Alamejna pobedio Marhala
> Ervina Romela (zvanog josh i Pustinjska Lisica) nemci bi imali
Izgleda da ceniš Montija. Pročitaj kako je zabrljao kod Arnhema...
istorija.57junior,
reply forum/srbija: dbambi
> Lazar se borio kao i svi ostali vojnici jer je drugačije tada
> bilo nezamislivo.
Bilo je zamislivo. Meni je s mog gledišta, ljubitelja strategije i vojne
veština odvratan taj period srednjeg veka, učestovanja vojskovođa u bitkama
i to ne samo učestovanja, nego principa "evo me, tu sam, najveća i najlepša
zastava je pored mene, svi možete da me vidite, dođite da vam se krvi
napijem". Kapiram ja da je to doba viteštva i da je pitanje časti bilo ko
će da učestvuje u bici i ko će da privuče više neprijatelja na sebe, ali i
sam vidiš da je Murat, udobno zavaljen, iz svog kampa mogao mnogo bolje da
upravlja vojskom, nego Lazar koji je komandovao u samoj bici.
Stupidnost ovakvih principa najbolje se vidi u primeru bitke kod Koroneje
(394. godine pre n.e.) kad je komandant spartanske vojke Agesilaj saznao
za poraz levog krila tek kad je "jedan čovek" (čak ne ni glasnik;) stigao
do njega usred ceremonije na kojoj je on krunisan kao pobednik od jedinica
svog desnog krila.
> A tek kada je usavršen durbin :)
Ne baš, recimo kod Gaugamele, Aleksandar je kulirao na brežuljku, ubacivao
jednu jedinicu za drugom da bi odbio juriš Persijanaca na desno krilo, a
tek potom je krenuo u juriš, ali je ostao svestan događaja na ostatku
bojišta. Recimo, prvo je odbio (kad se već nalazio na desnom krilu) poziv
Parmeniona (zapovednik levog krila) na pomoć da bi se kasnije odazvao na
njega kad je smatrao da je svoj posao na desnom krilu završio.
Potom i Antigon je kod Gabijene (316. godine pre n.e.) prepustio komandu
nad odlučujućim krilom svom sinu Demetriju, a on se posvetio komandovanju
armije u celini i usmeravanju zamišljenog manevra.
Posle njih došli su rimske vojskovođe tipa Scipija Afrikanskog koji je
obilazio bojište u pratnji štitonoša, ocenjivao situaciju i izvlačio sve
taktičke koristi iz određene "lokalne" situacije. Sam Cezar je slično
uradio u Africi 47. godine pre n.e. kod Ruspine, kad se sudario sa
Pompejcima.
No, da se vratimo na srednji vek.
U principu, srednjovekovne vojske su pri ulasku u borbu bile organizovane
po feudalnim principima - svaki vitez okupljao je svoje potčinjene pod
svoju zastavu i dalje sledio zastavu svog neposrednog gospodara.
Glavnokomandujući je obično bio u samom centru, a to ga je limitiralo u
samom komandovanju i izlagalo većoj opasnosti pri jurišu.
Opet kad su Englezi u 14. veku uveli u naoružanje duge lukove, snaga
projektila je postala veliki faktor u borbi, skoro zamenivši snagu udara.
Nakon toga komandanti tipa kralja Edvarda III ili Henri V su stajali debelo
iza svojih vojski na nekom brežuljku i komunicirali su preko kurira. No,
kad je trebalo, išlo se napred, pa je tako Henri V u čuvenoj bici kod
Azenkura (1415.) lično jurišao na Francuze zanemarujući svoju sigurnost.
> Današnje vojskovođe gledaju bojište sa par hiljada kilometara
> udaljenosti :)
Naravno, na položaj glavnokomandujućeg u bici nije toliko uticao pronalazak
durbina tj. već pronalazak i usavršavanje vatrenog oružja. Prvo engleskim
strelcima, a onda i korištenjem vatrenog oružja dovelo je do velikih
promena u organizaciji i samoj taktici. Pošto je njihovom primenom
drastično oslabljen efekat udara došlo je do postepenog smanjivanja dubine
taktičkih formacija, a to, kombinovano sa povećanjem armija je dovelo do
proširivanja frontova do trenutka kad frontovi više nisu bili jedinstvene
celine koje je mogao da kontroliše jedan čovek. Naravno usledilo je
povećanje štabova, usavršavanje sistema komunikacija (kuriri;) mada je bilo
i prilično originalnih rešenja tipa Fridriha II Velikog.
Fridrih, legenda ;) je uvek jahao ispred armije da bi što bolje osmotrio
protivnika, a potom bi (pošto je uvek vodio ofanzivne bitke) svakoj
jedinici zadavao pravac kretanja dok bi ona prolazila pored njega. Od tog
trenutka, te jedinice su trebale da se ponašaju kao mašinerija što i nije
bio problem sa pruskim, vrlo uvežbanim i veoma disciplonovanim trupama.
Bitka se dalje odvijala "automatski", skoro uvek onako kako je Fridrih
zamislio mada je nekad, kao kod Corndorfa 1758. pruska konjica na
inicijativu svog komandanta (bez naređenja od kralja) morala da spašava
situaciju jer su neke jedinice naišle na neočekivan otpor. No, jedan je
bio Fridrih Veliki, jer svi posle njega koji su pokušavali da ostvare
kontrolu celokupne armije su redovno završavali porazom, da ne kažem
katastrofom.
Dakle, nestajanjem viteškog morala, i poboljšanjem dalekometnog oružja sve
manje komandanata je bilo spremno da se lično bori. To su radili Luj Vandom
kod Audenarde (1708. godine) i Charles XII kod Plutave (1709. godine) i u
oba slučaja su završili tako što su izgubili duele. Malbro je kod Ramijija
poveo juriš u toku kog je oboren sa konja i preko njega su prejahali :(.
Anri Tiren kod Zasbaha 1675. godine je izjahao da osmotri situaciju i
prošao je pored jedne baterije i pomogao da bude uočena, ali pri tome ga
je zrno pogodilo u grudi i ubilo. Nej se 1815. godine borio kod Vaterloa
sa musketom u ruci, posledice ne treba ni da pominjem. ;)
Dakle, da je Lazar bio neki dobar vojskovođa, sigurno bi više značio iza
nego ispred svojih jedinica, ali to nikad nećemo saznati pa i ne vredi
razbijati glavu oko toga. Ja čisto volim ovako ponekad da se podičim svojim
(ne)znanjem iz neke oblasti pa otud i ovaj tekst :)
istorija.58dbambi,
=> Opet kad su Englezi u 14. veku uveli u naoružanje duge lukove, snaga
=> projektila je postala veliki faktor u borbi, skoro zamenivši snagu
=> udara. Nakon toga komandanti tipa kralja Edvarda III ili Henri V su
=> stajali debelo iza svojih vojski na nekom brežuljku i komunicirali su
=> preko kurira. No, kad je trebalo, išlo se napred, pa je tako Henri V u
=> čuvenoj bici kod Azenkura (1415.) lično jurišao na Francuze zanemarujući
=> svoju sigurnost.
Napipao si mi teme iz sledećg članka :). Ja jedino ne kapiram zašto
Francuzi posle prvih poraza u tom ratu (kod Kresija i Poatjea) nisu
naučili da i oni koriste dugi luk i skrivenu konjicu.
Bambi
istorija.59junior,
> Napipao si mi teme iz sledećg članka :). Ja jedino ne kapiram
> zašto Francuzi posle prvih poraza u tom ratu (kod Kresija i
> Poatjea) nisu naučili da i oni koriste dugi luk i skrivenu
> konjicu.
Uh, u period srednjeg veka se stvarno ofrlje razumem, ali kontrapitanje,
zašto Darije nakon prvog poraza od Aleksandra nije uveo falangu kao
jedinicu? Zašto niko nije formirao legije kao jedinice sem Rimljana?
Zašto su Rusi zadržali tradicionalno organizovanje korpusa u odnosu
na one koje su imali Francuzi, iako je pre toga Napoleon, upravo zbog
bolje organizacije (ok, i svog vojnog genija) pokorio celu Evropu?
A onda opet, kako su sa tom zastarelom organizacijom uspeli da pobede
Napoleona..? Neke stvari jednostavno ne idu tako lako i tako brzo. A
vrednost nečega je vrlo teško sagledati kad se nalaziš u položaju
savremenika nekog događaja. Da li je iko mogao da pretpostavi vrednost
mitraljeza kad su ga Francuzi patentirali 1870. ili koje već, a Prusi
ih porazili bez dotičnog, samo godinu dana kasnije.
Uostalom, kad vodiš bitke u ratu, vodiš se dotadašnjim znanjem i koristiš
ga na najbolji način na koji umeš. Retki su oni koji su uspevali samo da
iskoriste to znanje pod uticajem stresa, a kamoli da uoče prednosti
protivničke organizacije ili oružja i da isto to primene u svojoj vojsci.
To je bila još jedna prednost Napoleona. Čovek je bio nepromenljiv pod
uticajem stresa. Uoči samog napada na Prusiju nakon što je izdiktirao
kompletan plan napada svojim generalima (koji je do tad držao samo u
svojoj glavi, tačnije svaki general je bio upućen samo šta da radi sa
svojim korpusom .. niko još nije ni znao da će biti rata sem samog
Napoleona), on je ladno upitao kako je prošlo otvaranje muzeja u Parizu ;)
I naravno, citiraću ga ovom prilikom, kad je baš o ovoj tematici rekao:
"Malo ljudi može da shvati izuzetnu moralnu snagu koja je potrebna da
bi se vodila jedna od onih bitaka koje odlučuju sudbinu armija, zemalja
i prestola."
PS. Šalji tekst :)
istorija.60legolas,
Veceras sam opet gledao Henrija V od Sekspira.
Naravno procitao sam i knjigu (u originalu), ali mi pstaje nesto
nejasno:
Kako to da je poginulo oko 8500 Francuza i oko 30tak Engleza?
Ima li neko bolje podatake o Bitci kod Agincourta?
`fala
Legolas
istorija.61dbambi,
=>Kako to da je poginulo oko 8500 Francuza i oko 30tak Engleza?
=>Ima li neko bolje podatake o Bitci kod Agincourta?
Ne javljam sa sa svog racunara, pa unapred izvinjenje zbog code none
Elem, ako ti nije suvise dugo da cekas, detaljan tekst o ovoj
kao i o ostalim bitkama iz stogodisnjeg rata ide u ovu temu cim se
vratim u Bgd (ponedeljak-utorak). Kompletna prica je skoro gotova, pa
mi je bilo glupo da saljem samo taj deo, pokvarilo bi ugodjaj :)
Bambi
istorija.62dbambi,
Sa malim zakašnjenjem ide prilog o stogodišnjem ratu.
****************
STOGODIŠNJI RAT
Stogodišnji rat bio je najduži vojni sukob u poznatoj istoriji i vođen
je uz prekide i dugotrajna primirja od 1337 do 1453. godine.
Suštinski uzrok stogodišnjeg rata bila je želja engleskih kraljeva i
visoke vlastele da učvrste i prošire svoje posede na teritoriji
današnje Francuske. Vazalnim vezama i feudalnim pravima za englesku
krunu bile su vezane mnoge oblasti, vojvodstva i gradovi na kontinentu
a posebno u severnoj Francuskoj. Izvan ovih područja, engleski i
francuski kralj sukobljavali su se i oko prava nad Škotskom kao i oko
monopola na trgovinu sa bogatom pokrajinom Flandrijom koja je približno
obuhvatala teritoriju današnje Belgije. U Škotskoj, koju je Engleska
smatrala svojim prirodnim posedom, izbijale su česte pobune protiv
engleskih kraljeva koje su nalazile podršku u Francuskoj. Pobeda nad
ovom silom, smatrali su u Londonu, ostavila bi buntovnu Škotsku samu na
milost i nemilost Englezima.
Da bi se pravilno shvatio početak i tok stogodišnjeg rata neophodno je
razmotriti raspoložive resurse, kao i prednosti i mane oba suparnika.
Francuske aduti vidljivi su već na prvi pogled: Francuska je bogatija,
sa više stanovnika i većom teritorijom. Njena feudalna vojska smatra se
jednom od najboljih u Evropi, i možda najvažnije, rat se vodi
isključivo na njenoj teritoriji, gde je stanovništvo uglavnom
prijateljski raspoloženo. Sa druge strane, Francuska nije država u onom
smislu kakav poznajemo iz kasnijih vekova. Ona je podeljena na niz
vojvodstava, kneževina i slobodnih gradova, kao i teritorija pod
dominacijom ove ili one strane sile. Francuski kralj nije apsolutni
suveren i njegova moć ne proteže se mnogo dalje od sopstvenog feudalnog
poseda. Jedinstven poreski sistem nepoznat je pojam i stoga je vrlo
teško prikupiti novac za opremanje brojnih stajaćih armija. Kralj je
stoga prinuđen da vojsku sastavlja od kontingenata svojih vazala, a
pokazuje se da takvoj vojsci nedostaje disciplina i da neke jedinice
otkazuju poslušnost u zavisnosti od ratne situacije i/ili volje
njihovih neposrednih komandanata. Glavnu snagu francuske vojske čine
teško oklopljeni vitezovi na konjima koji u početku bitke jurišaju na
protivnika, razbijaju njegov raspored i kasnije se bore u pojedinačnim
okršajima. Drugi vidovi vojske, kao što su strelci ili klasična
pešadija, iako prisutni, zanemareni su. Taktička šema je jednostavna i
kruta (juriš + okršaj) bez senzibiliteta za datu situaciju na bojištu.
Za razliku od Francuske, u Engleskoj je proces centralizacije države i
jačanja kraljevskog autoriteta daleko odmakao. Napušten je feudalni
koncept organizacije vojske i još pod Edvardom I (*) prišlo se
formiranju najamničke vojske što je podrazumevalo stabilne državne
finansije i efikasnu vojnu komandu. Kraljevska vlast ograničena je
voljom parlamenta što je posebno osetljivo pitanje kada se radi o
prikljupljanju vojske, jer jedino parlament može da uvodi nove poreze
koji su neophodni za dugotrajne ratove. Iako parlament katkad uskraćuje
ovaj novac i time remeti ratne poduhvate ipak sistem funkcioniše znatno
bolje nego u Francuskoj, jer će onaj porez koji je uveden biti stvarno
i prikupljen i kralj unapred može da planira svoje pohode. Poseban
slučaj je organizacija same vojske. Njenoj reformi i uvođenju novih
taktičkih postupaka posebno se posvetio već pomenuti Edvard I, a njegov
unuk, Edvard III, za čije će vladavine i otpočeti stogodišnji rat
sa uspehom je nastavio ovaj poduhvat. Engleska vojska je u potpunosti
najamnička i profesionalna. Brojno je relativno mala, ali vrlo
disciplinovana i sa odličnim komandnim kadrom koji je potpuno odan
kralju. Razvijeno je tesno borbeno sadejstvo pojedinih vidova vojske
što će imati odlučujući uticaj na sve bitke stogodišnjeg rata. Taktika
je elastična i teži da iskoristi sve prednosti terena i trenutne
situacije na mestu bitke. Iz brojnih ratova koje su engleski kraljevi
vodili na samim Britanskim ostrvima (protiv Velsa, Škotske i Irske)
nasleđeno je bogato ratno iskustvo, naučeni su brojni taktički postupci
i usvojeni mnogi tipovi oružja koji će suštinski izmeniti dotadašnju
sliku bojnog polja. Pravilno je uočeno da su juriši teško oklopljenih
vitezova na konjima (karakteristični za celu feudalnu Evropu)
neefikasni i da mogu biti uspešno zaustavljeni i sa manjim snagama koje
su pravilno raspoređene i imaju odgovarajuće oružje koje će protivniku
nametnuti borbu na daljini. Jedina oružja tog vremena koja su mogla da
dejstvuju i po udaljenom protivniku bili su luk, strela i katapult. Luk
i strela su oružje poznato već hiljadama godina, a tokom srednjeg veka
usavršen je i samostrel (luk kome se tetiva nateže uz pomoć posebnog
mehanizma što za posledicu ima znatno veći domet i ubojitost) kome je
glavna mana bio mali broj opljivanja, jer je prosečan strelac morao da
potroši mnogo vremena da namesti strelu. Ove nedostatke rešio je tzv.
dugi luk koji je usvojila engleska vojska i uspešno koristila preko dva
veka. Dugi luk dugačak je koliko i visina prosečnog čoveka, u stanju je
da izbaci strelu onoliko daleko koliko i samostrel, a strele može da
izbacuje onom brzinom kojom ih strelac vadi iz tobolca. Ovo oružje
spojilo je prednosti običnog luka (lako i brzo opaljivanje) i
samostrela (veliki domet i ubojitost)
***********
(*) Engleskog kralja Edvarda I mogli smo da vidimo u filmu Hrabro Srce
(Braveheart) režisera Mela Gibsona, gde ga je tumačio glumac Patric
McGoohan. Edvard je ovde predstavljen kao okrutan i bezdušan vladar.
***********
Konkretan povod za početak rata vezuje se za zahtev Edvarda III da mu
se prizna pravo na upražnjeni francuski presto. Naime, 1328. godine
umro je francuski kralj Šarl IV (Charles) ne ostavivši naslednika.
Edvard III, kralj Engleske, u tom trenutku nosio je i zvanja vojvode od
Gijene, kao i grofa od Pontjea, obe ove prostrane teritorije bile su
njegovi feudalni posedi, a nalazile su se na francuskom tlu. Majka
Edvarda III bila je istovremeno i sestra umrlog Šarla IV, pa se zbog
svih ovih razloga Edvard smatrao zakonitim naslednikom francuskog
prestola. Međutim, i sa francuske strane postojalo je nekoliko
pretendenata, a najozbiljniji od njih bio grof Valoa koji je na kraju i
dobio podršku francuske vlastele i krunisan za francuskog kralja pod
imenom Filip VI. U početku je izgledalo da će se Edvard III pomiriti sa
ovom odlukom, ali je varnica iznenada zapaljena kada je novi francuski
kralj odlučio da konfiskuje vojvodstvo Gijenu u maju 1337. godine.
Edvard III je odmah obnovio svoje zahteve u vezi francuskog prestola i
otpočeo pripreme za invaziju Francuske. Ta godina se i uzima kao
zvanični početak stogodišnjeg rata iako odmah nije došlo do oružanih
sukoba.
Za uspešno vojevanje na kontinetnu Edvardu je trebao saveznik i on ga
je našao u već pomenutoj pokrajini Flandriji kojoj je zapretio
obustavljanjem izvoza engleske vune, inače neophodne flandrijskoj
privredi. Iz Flandrije i cele Holadnije Edvard je dobijao i većinu
svojih vojnika-najamnika. Holanđani su zapravo činili najveći deo prvog
kontingenta od 4000 ljudi sa kojim se Edvard III 1339. godine iskrcao u
Francuskoj i otpočeo prve borbene operacije. Ipak, tokom cele te godine
nije bilo značajnijih borbi i Edvardova akcija svela se na pljačkaški
pohod po francuskoj pokrajini Pikardiji, severno od Pariza. U proleće
sledeće, 1340. godine Edvard je ponovo u Francuskoj ali ovaj put
Francuzi nisu neaktivni. Na obali kanala Lamanš opremili su brojnu
flotu i sa njom izvršili nekoliko uspešnih prepada na engleske
primorske gradove od kojih su Portsmut i Sautempton potpuno uništeni.
Istovremeno je ometan saobraćaj kojim se snabdevala engleska armija na
kontinentu. Zbog svega ovog Edvardu je bilo jasno da bez efikasne
kontrole Lamanša i prevlasti na moru ne može biti uspešne kopnene
akcije. Stoga je prekinuo operacije u Francuskoj i vratio se u Englesku
kako bi prikupio i opremio flotu. Do aprila 1340. godine imao je
spremih 250 brodova različite tonaže dok su Francuzi raspolagali sa oko
200 brodova. Važna engleska prednost bila je u tome što su gotovo svi
njihovi brodovi, za razliku od francuskih, bili opremljeni jedrima.
Krajem juna engleska flota je isplovila, a na vesti o tome francuska
joj je krenula u susret. Prvi ozbiljan sukob u stogodišnjem ratu imale
su ove dve flote koje su došle u borbeni kontakt 26. juna 1340. godine
pored holandske obale u blizini gradića Slojs.
Englezi su na mesto bitke stigli prvi i postrojili svoje brodove u dve
vrste. Prva je bila borbena i u njoj su brodovi bili poređani
naizmenično tako da su se na jednom brodu nalazili strelci opremljeni
dugim lukovima, a na drugom borci opremljeni oružjem za blisku borbu.
Francuzi su se pojavili poslepodne i odmah se postrojili u dve vrste od
kojih je ona prednja bila smesta napadnuta. Tokom prilaženja francuskim
brodovima Englezi su ih zasuli hiljadama strela što je unelo paniku
među francuske mornare i učinilo ih ranjivim na sledeći engleski potez.
Nakon rastrojavanja prednjih francuskih brodova i unošenja meteža,
Englezi su im prišli i počeli prelazak na njih. Tada je došlo do borbe
u mešavini kada su brodovi zašli jedni među druge i ogorčene borbe na
palubama francuskih lađa. Sukob se otegao do sledećg jutra a konačni
bilans je preko 170 uništenih i zaplenjenih francuskih brodova i osetno
manji engleski gubici. Ovom potpunom pobedom nad francuskom flotom
Englezi su osigurali prevlast u vodama Lamanša za narednih 30 godina.
Nakon raščišćavanja situacije na moru, Edvard III mogao se ponovo
posvetiti kopnenom ratu protiv Francuske, ali je baš u tom trenutku
ponovo izbila pobuna u Škotskoj što ga je onemogućilo da pošalje vojsku
na kontinent sve do 1342. Te godine iskrcao se u Bretanji (francuska
pokrajina na atlanskoj obali) sa relativno malim snagama i počeo
pljačkaški pohod tokom kojeg je osvojio i razorio mnoge gradove. Na
sebe je privukao znatno jače protivničke snage pod komandom vojvode od
Normandije (sin francuskog kralja Filipa VI), pa je bio prinuđen da
1343. godine potpiše primirje sa Francuzima i povuče se u Englesku.
Primirje je isteklo u martu 1345. a već u maju borbe su obnovljene. U
Gijeni (jugozapadna Francuska) su operisale manje engleske snage koje
su nizale uspehe i tako na sebe ponovo privukle moćnog vojvodu od
Normandije. Da bi smanjio pritisak na svoju vojsku u Gijeni Edvard III
se iskrcao u Normandiji u julu 1346. godine sa 3000 konjanika i oko
7000 strelaca naoružanih dugim lukom. Namera mu je bila da se brzo
vrati u Englesku čim otkloni opasnost po armiju u Gijeni, ali se desilo
da su Francuzi želeli odlučujući sukob a Edvardova flota je usled
nesporazuma i nediscipline već otplovila. Francuski kralj Filip VI
prikupio je jaku vojsku i odlučio da zauzvek istera Engleze iz
Francuske. Zbog lošeg odnosa snaga Edvard je odlučio da izbegava bitku
i počeo se povlačiti na sever ka Kaleu, odakle je nameravao da otplovi
ka Ostrvu. Filip VI ga je pratio u stopu i sustigao na domaku Kalea. Ne
mogavši da je izbegne Edvard je odlučio da primi bitku i do prvog
odlučnog sudara dve vojske došlo je 26. avgusta 1346. godine u blizini
gradića Kresi (Cresy).
Pošto je raspolagao sa znatno manjim brojem konjanika Edvard se odlučio
na odbrambenu taktiku, pa je izabrao lokaciju koja mu je pružala
povoljne uslove. Svoju vojsku postavio je u liniju koja se protezala
između dve šume što je onemogućavalo da mu protivnik obuhvati krila ili
zađe u pozadinu. Linija je podeljena na tri jednaka dela od kojih je
centrom komandovao sam Edvard III, a desnim krilom njegov sin Edvard
poznatiji pod nadimkom Crni Princ inače jedan od najboljih vojskovođa
srednjovekovne Engleske. Svaki deo engleske linije sastojao se od
sjahalih konjanika koji su formirali zaštitni zid od kolja, dok su se
iza njih nalazili strelci sa dugim lukom koji su tako mogli neometano
da dejstvuju. Engleska linija preprečila je put kojim se kretala
francuska vojska koja je na mesto bitke stigla oko 16 časova. Francuzi
su bili izmoreni dugim maršem i kralj Filip je nameravao da otpočne
bitku tek sutradan, ali se njihova prethodnica već sukobila sa
Englezima i Filip je prepustio stvari njihovom toku. Prvi su se
sukobili strelci - francuski naoružani samostrelom i engleski sa dugim
lukom. Rezultat je bio porazan po ove prve jer ih je zasula kiša
engleskih strela dok sami nisu stigli da ispale ni jedan plotun. Pošto
su se redovi strelaca našali u rasulu jedan od francuskih komandanata
odlučio je da izvede prvi od 15 juriša koji su tog dana izveli do tada
nepobedivi francuski vitezovi na konjima. Nijedan od ovih silovitih
udara nije uspeo, jer su engleski strelci uspevali da rastroje i odbiju
juriše daleko pre nego što bi oni uopšte stigli do njihove linije.
Konji i ljudi padali su kao snoplje probodeni velikim strelama a
pojedinci koji su uspeli da stignu do Engleza dotučeni su u borbi
izbliza. Na kraju bitke francuskom kralju, koji je i sam bio ranjen
ostalo je svega oko 70 za borbu sposobnih konjanika. Poraz je bio
potpun.
Francuski gubici procenjuju se na oko 5000 mrtvih i ranjenih dok su
engleski bili beznačajni. Englezi su bitku dobili pre svega veštom
upotrebom nadmoćnijeg oružja, kao i boljom taktikom i komandovanjem.
Uprkos svemu ovome, poraz je izazvao pravi šok u Francuskoj koja je
objašnjanje za njega našla u nesposobnosti kralja Filipa VI.
Iako je kod Kresija izvojevao sjajnu pobedu, Edvard III nije od nje
imao neke neposredne koristi izuzev što se neometan povukao ka obali
kod Kalea. Ovaj grad ima strateški vrlo povoljan položaj na obali
kanala Lamanš i Edvard je pravilno uočio njegov značaj. Zato je ubrzo
nakon bitke kod Kresija počeo opsadu i nakon 11 meseci, 4. avgusta
1347. godine Kale je kapitulirao. Ovaj grad ostaće u engleskim rukama
narednih 200 godina, dobiće posebne trgovačke povlastice i značajnu
koloniju engleskih doseljenika. Francuska će ga povratiti tek 1558.
godine zahvaljujući slabosti Engleske zahvaćene dinastičkim sukobima.
Nakon pada Kalea, Edvard se vratio u Englesku i uspostavljeno je
neformalno primirje koje je potrajalo do 1355. godine. Do ove pauze
došlo je pre svega zbog epidemije crne kuge koja je 1349/49 pogodila
Englesku i smanjila njeno stanovništvo sa 4 na 2.5 miliona ljudi. 1350.
godine umro je francuski kralj Filip VI i na prestolu ga je nasledio
njegov sin Žan II Dobri. Bilo je nekoliko pokušaja da se pregovorima
dođe do mira koji nisu dali rezultate i u junu 1355. godine Edvard III
ponovo je počeo vojne operacije u Francuskoj. Njegova taktika ovog puta
bila je drugačija - umesto da se sukobljava sa većim protivničkim
snagama odlučio je da pljačkaški pohodi postanu ne sporedni već glavni
vid njegove kampanje. Računao je da će njima slomiti moral protivnika i
potkopati njegovu ekonomsku bazu, a posebnu težinu ovom načinu
ratovanja davalo je to što je Edvard podelio svoje snage na nekoliko
grupa koje su nezavisno dejstvovale u raznim delovima Francuke. Sam
Edvard je sa glavninom pustošio severnu Francusku, dok je njegov sin
Crni Princ pljačkao po južnoj povremeno dopirući čak i do obala
Sredozemnog mora. Naredne, 1356. godine engleske snage na kontinetnu
pojačane su tako da je i srednji sin kralja Edvarda, Džon Lankaster
dobio komandu nad delom vojske i počeo pohod po Normandiji. Crni Princ
je nastavio operacije na jugu ali je ubrzo saznao da je na njega krenuo
francuski kralj Žan II Dobri sa velikim snagama. Englezi opet nisu
želeli bitku i pokušali su da se povuku ka Bordou na atlanskoj obali
gde su nameravali da se ukrcaju na brodove. Pretovareni plenom, sporo
su se kretali i Žan Dobri stigao ih je 18. septembra kod Poatjea
(Poitiers) gde se sledećeg dana odigrala druga velika bitka
stogodišnjeg rata.
Iako nema tačnih podataka, procenjuje se da su Englezi imali oko 6000
ljudi (4000 konjanika sa kopljem ili mačem i oko 2000 strelaca sa dugim
lukom) dok su Francuzi raspolagali sa 8000 ljudi, pretežno vitezova na
konjima. Pošto nije mogao da izbegne bitku Crni Pric je ponovo odabrao
teren koji je pogodovao njegovoj odbrambenoj taktici, smeštajući svoju
vojsku na dominirajuću uzvišicu i, za razliku od Kresija, stavljajući
sjahale konjanike iza strelaca. Fancuzi su, sa druge strane, ušli u
bitku sa nekoliko pogrešnih pretpostavki. Prvo: odlučili su da se bore
iako im je situacija na terenu omogućavala da pobednika okruže i izmore
glađu, drugo: pogrešno tumačeći iskustvo iz bitke kod Kresija odlučili
su da i njihovi konjanici sjašu i bore se kao pešadija, zanemarivši da
su oni strana koja napada i da sjahali konjanik nema istu borbenu
vrednost u napadu i odbrani. Francuski kralj podelio je svoju vojsku u
tri grupe od kojih je prva bila pod komandom njegovog sina, budućeg
kralja Šarla V, druga pod komandom kraljevog brata vojvode od Orleana a
treća (najjača) pod ličnom kraljevom komandom. U napad je prva krenula
odabrana grupa od 300 najboljih francuskih vitezova koja je skoro
potpuno uništena plotunima engleskih strelaca. Pošto mu se učinilo da
se engleski strelci povlače, Žan Dobri je poslao prva dva kontingenta
svoje vojske u napad. Ova masa francuske pešadije naišla je na prave
rojeve engleskih strela, ali se uz teške gubitke ipak probila do
njihovih linija gde je ubrzo došlo do borbe prsa u prsa. Ishod ovog
okršaja odlučila ja manja grupa engleskih konjanika koja se iznenada
pojavila i unela paniku među Francuze koji su se počeli povlačiti u
neredu. Nepovoljan tok bitke nalagao je kralju Žanu da se povuče, ali
on je pre svega bio vitez, a tek zatim vojskovođa i državnik, pa je
odlučio da se časno bori do kraja žrtvujući i poslednji deo francuske
vojske koji je uzaludno jurišao na konsolidovanu englesku liniju. Ovim
poslednjim potezom je francuski poraz pretvoren u katastrofu, jer ne
samo da su ponovo pretrpeli ogromne gubitke (uz neznatne engleske) već
je zarobljen i sam kralj Žan II Dobri što je poput bombe odjeknulo u
celoj Francuskoj.
Nakon ovog poraza činilo se da je Francuska konačno bačena na kolena.
Engleski pljačkaški pohodi su nastavljeni, zemlja je bila potpuno
iscrpljena a izbili su i unutrašnji nemiri. Sve ovo nagnalo je
francusku vlastelu (kralj Žan je bio u ropstvu u Londonu i po
francuskim običajima niko nije mogao da ga nasledi dok je živ) da ubrzo
zatraži mir sa Englezima što je dovelo do potpisivanja za Francuze vrlo
nepovoljnog mirovnog ugovora u Bretinjiju (Bretigny). Ugovorom su
potvrđena sva feudalna prava koja je engleski kralj uživao u Francuskoj
i garantovani su svi njegovi raniji posedi, a pridodati su i neki novi.
Ovim događajem okončana je prva faza stogodišnjeg rata tokom koje su
Englezi ostvarli sve svoje teritorijalne ciljeve.
Bambi
istorija.63dbambi,
Drugi deo.
***********
Druga faza rata nastupila je 1364. godine dolaskom na presto novog
francuskog kralja Šarla V, sina zarobljenog Žana II Dobrog koji je umro
u engleskom zarobljeništvu. Nekoliko godina kasnije, 1369. osetio se
dovoljno jakim za revanš Englezima. U isto vreme i sami Englezi su
odlučili da se ponovo upuste u osvajanje Francuske. Naredna decenija
biće svedokom nekoliko engleskih ekspedicija kroz Francusku koje su
primenjivale istu taktiku kao iz vremena pre bitke kod Poatjea -
pljačkanje i razaranje gradova uz izbegavanje otvorenih sukoba sa
Francuzima. Za razliku od Engleza, Francuzi ovog puta menjaju taktiku -
takođe izbegavju otvoreni sukob, ali napadaju Engleze manjim snagama
koje imaju za cilj uznemiravanje protivnika, presecaju njegove linije
snabdevanja i polako i metodično osvajaju engleska uporišta krećući se
iz unutrašnjosti ka moru. U nekoliko navrata primenjena je i taktika
" spaljena zemlje ", odnosno odnošenja ili uništavanja zaliha hrane i
materijalnih dobara pred nailazećim engleskim armijama. Ovaj put se
francuska taktika pokazala uspešnijom. Prvu englesku ekspediciju poveo
je 1369. godine Džon Lankaster. Iskrcao se sa oko 2000 ljudi i počeo
pohod po severnoj Francuskoj. Nije naišao na otpor i opustošio je
teritorije kroz koje je prošao stigavši na kraju sve do Ruana. Ono što
ga je na kraju zaustavilo nije bila francuska vojska već epidemije i
glad, pošto su Francuzi temeljito uništavali sve što bi njihovovim
neprijateljima moglo poslužiti za jelo. Pre kraja godine Lankaster se
sa malobrojnom preživelom vojskom vratio u Englesku. Već sledeće godine
u Francuskoj je engleski zapovednik Robert Nouls (Knollys) sa oko 3000
ljudi. Cilj njegovog pohoda bila je pokrajina Pikardija i okolina
Pariza koje je temeljito opustošio. Protiv njega je krenula francuska
vojska pod zapovedništvom Bertarna Di Geklena koja ga je presrela i
potukla 3/4. decembra 1370. godine u blizini Le Mana i primorala da
ubrzo ukrca na brodove i uputi ka Engleskoj. Došlo je vreme francuskoh
pobeda - Di Geklen je planski osvajao oblasti pod engleskom kontrolom i
ubrzo povratio celu Bretanju i gotove sve ostale primorse oblasti.
Francuska flota potukla je englesku 22. juna 1372. godine kod luke La
Rošel i time obezbedila prevlast u vodama Kanala što je ozbiljno
ometalo sve engleske pokrete ka kontinentu. 21. marta 1373. Di Geklen
je ponovo pobedio Engleze kod Šizea (Chize). Ovi francuski uspesi
primorali su Edvarda III da jače napregne svoje snage i on u Francusku
šalje sve više i više vojnika što dodatno opterećuje njegovu već
ozbiljno iscrpljenu zemlju. U avgustu 1373. Džon Lankaster se iskrcava
kod Kalea ali je već u decembru prinuđen da se vrati jer mu je vojska
desetkovana bolestima, glađu i neprestanim francuskim napadima. Vratio
se 1378. godine sa oko 6000 ljudi, a njegov odred bio je prva engleska
vojna formacija na kontinentu naoružana artiljerijom. Posle bezuspešne
opsade grada Sen Malo (Saint-Malo) vratio se kući. Poslednju
ekspediciju u ovoj fazi rata vodio je najmlađi sin Edvarda III (koji je
tada već bio mrtav) Tomas Gloster. On se 1380. godine iskrcao sa 5000
ljudi kod Kalea u nameri da pljačka po Bretanji. Izuzetno
neprijateljski raspoloženo lokalno stanovništvo i bezuspešna
višemesečna opsada Nanta učinili su da se u aprilu 1381. posramljen
vrati u Englesku. Ovaj engleski pohod označio je kraj druge faze
stogodišnjeg rata u kojoj je trijumf pripao Francuzima. Engleski
pljačkaški pohodi pokazali su se skupim greškama koje su odvlačile
pažnju sa važnijih ciljeva kao što je odbrana već stečenih oblasti.
Njihovi protivnici su znali ovo da iskoriste i veštom taktikom preoteli
su sve teritorije koje su Englezima pripale po sporazumu iz Bretinjija.
Na francuskoj obali zadržali su samo pet utvrđenih gradova (Kale,
Šerbur, Brest, Bordo i Bajon) iz kojih bi bili lako isterani da
Francuska (kao i Engleska uostalom) nije bila potpuno iscprljena
ratovima iz prethodne decenije. Unutrašnji razlozi kao što su pobune
seljaka i građanski ratovi koji su zahvatili obe zemlje, obustaviće
međusobne sukobe za više od 30 godina.
1377. posle tačno 50 godina vladavine, umro je engleski kralj
Edvard III, a na prestolu ga je nasledio njegov unuk (sin Crnog Princa)
Ričard II koji je, po opštoj oceni, bio bezličan i slab vladar. Njegova
politika svodila se na gušenje čestih zavera i održavanje mira sa
Francuskom. Skoro istovremeno, 1378. umro je i francuski kralj Šarl V i
na vlast je došao njegov maloletni sin Šarl VI koji je težio miru sa
Engleskom. Želje mladih kraljeva pretočene su u stvarnost
potpisivanjem mirovnog ugovora u Parizu 1396. godine koji je samo
ozakonio faktičko stanje, odnosno pravo Engleske za zadrži pomenutih
pet gradova na francuskoj atlanskoj obali. Bilo je predviđeno da mir
između dve zemlje potraje narednih 30 godina a da bi bio potvrđen
dogovorena je ženidba engleskog kralja Ričarda i ćerke francuskog
kralja Šarla VI koji je već u to vreme pokazivao znake obiljne mentalne
poremećenosti. Međutim, sudbina nije htela da mir potraje. Tri godine
posle potpisivanja mira u Parizu, 1399. engleskog kralja Ričarda ubio
je njegov rođak Henri Bolingbruk (Bolingbroke) i sam se krunisao za
novog kralja pod imenom Henri IV. Pošto su Ričard i Šarl bili bliski
prijatelji njegovo ubistvo moglo je da posluži kao dobar povod
Francuzima za nastavak rata i oni su preduzeli nekoliko prepada na
engleske obalske gradove, ali je ovaj tok događaja prekinulo izbijanje
novog građanskog rata u Francuskoj 1407. godine između porodica
Armanjaka i Burgundinaca. Henri IV ponovo se upleo u rat sa Francuskom
pomažući čas jednu, čas drugu zaraćenu stranu. Mentalno bolesni Šarl VI
bio je nesposoban da unutrašnjim borbama stane na put. Ovaj građanski
rat u suštini je bio sukob feudalne aristokratije (Armanjaci) uglavnom
skoncentrisane na jugu Francuske (južno od reke Loare) i narastajuće
trgovačke i gradske buržoazije (Burgundinci) koji su svoja najjača
uporišta imali u pokrajini Burgundiji, u istočnoj Francuskoj.
1413. godine ponovo je došlo do smene na engleskom prestolu. Na presto
je došao, posle smrti svog oca, Henri V. Videvši Francusku rastrzanu u
krvavim unutrašnjim okršajima odlučio je da iskoristi situaciju i
nanovo proširi engleske posede na kontinetnu. Izvršio je temeljite
pripreme - za prvi pohod pod njegovom komandom na raspolaganju je imao
(po nekim izvorima) čak 30 000 ljudi uz ogromnu flotu od 1400 brodova.
Reorganizaciji flote posvećana je velika pažnja - izgrađeno je mnogo
novih brodova, a jedan od njih, Cristopher of the Tower, bio je prvi
brod u istoriji naoružan topovima. Sa ovakvom silom Henri V se u julu
1415. godine iskrcao u Normandiji, prethodno obezbedivši savezništvo
Burgundinaca, jedne od zaraćenih strana u građanskom ratu. Polovinom
avgusta počeo je opsadu grada Arflera koji se predao nakon mesec dana.
Da potpunije iskoristi ovaj uspeh Henrija je onemogućila epidemija
dizenterije koja je desetkovala njegovu vojsku. Sa preživelih šest do
deset hiljada ljudi (oko hiljadu konjanika-vitezova i ostatak strelci
sa dugim lukom) Henri je (kao i mnogi njegovi prethodnici) pošao na
sever, ka Kaleu, gde je nameravao da se ukrca na brodove i vrati kući.
Francuzi (zapravo Armanjaci) prikupili su skoro 25 000 ljudi, uglavnom
vitezova pod komandom Šarla Di Alberta i odlučili da Henriju nametnu
bitku do koje je i došlo 25. oktobra te godine kod Azenkura (Azincourt
ili Agincourt) u blizini Kalea.
Ponavljajući uspešnu englesku taktiku iz bitke kod Kresija, Henri je
rasporedio svoje strelce između dva šumska masiva kako bi protivnika
onemogućio da mu obuhvati krila. Strelci su stajali napred, a u ovoj
bici bili su opremljeni i sa po jednim zašiljenim kolcem koji je služio
za stvaranje odbrambenog zida protiv juriša francuke konjice. Francuzi
pak, nisu dobro naučili lekciju iz bitke kod Poatjea. Ni ovaj put
nisu morali da se bore već su jednostavno mogli da Henriju prepreče put
ka moru, a glad i bolesti bi među Englezima uradili ostatak. Kiša koja
je padala nekoliko dana i raskvašeno zemljište onemogućili su da
nadmoćna francuska konjica dođe do punog izražaja, pa je većina
njihovih konjanika sjahala za borbu peške. Situacija na samom bojištu
nametala je Englezima da izvedu početni napad i njihovi strelci su
krenuli napred. Kada su se dovoljno približili Francuzima, zaboli su
svoje kolje u zemlju i otpočeli ubitačnu paljbu strelama. Francuzi su
pokušali nekoliko napada pešacima i manjim brojem konjanika, ali su se
ti juriši lomili o rojeve engleskih strela. Računa se da su od ovog
baraža Francuzi pretrpeli najveće gubitke i da je bitka već tada
zapravo bila odlučena. Kada je procenio da su njegovi protivnici
dovoljno rastrojeni i demoralisani Henri je u napad poslao svoje
konjanike koji su među ostacima francuskih snaga načinili pravu pustoš.
Francuska vojska feudalnog tipa prestala je postoji tog dana.
Podaci govore o 5000 mrtvih Francuza (među kojima i 500 pripadnika
visokog plemstva) i manje od 200 poginulih Engleza. Azenkur je bio
najteži francuski poraz u celom stogodišnjem ratu.
Neposredni rezultat ove bitke bio je Henrijev neometan povratak u
Englesku, ali je on ponovo u Francuskoj 1417. sa vojskom od oko 10 000
ljudi. Naredne godine biće vreme najvećih iskušenja za iskrvavljenu
Francusku. Englezi osvajaju Normandiju, a 1419. posle duge opsade,
predaje se posada Ruana. Henri kreće uz Senu i neposredno ugrožava
Pariz. Skoro cela severna Francuska pod njegovom je kontrolom. Ova
smrtna opasnost ponovo je ujedinila Francuze - Armanjaci i Burgundinci
pregovaraju o savezu protiv Engleza. Međutim, dug i krvav građanski rat
nije lako zaboraviti. Pregovori se vode u julu 1419. između
predstavnika Burgunđana Žana Neustrašivog (inače vojvoda Burgundije) i
predstavnika Armanjka, kraljevog sina, budućeg kralja Šarla VII. Ovi
pregovori propadaju, a prilikom sledećih Armanjaci ubijaju Žana
Neustrašivog. Ovaj tragični događaj bacio je Burgunđane u naručje
Engleza i oni potpisuju savez sa Henrijem V decembra 1419. godine. U
maju sledeće godine su u ime francuskog kralja potpisali mir sa
Englezima u Troau, priznali Henriju V pravo na francuski presto i
praktično mu predali svu Francusku severno od Loare. Armanjaci nisu
priznali ovaj ugovor i rat je nastavljen. 1422. umro je Henri V a na
prestolu ga je nasledio maloletni Henri VI. Stvarnu kontrolu nad
operacijama u Francuskoj imao je vojvoda od Bedforda (John Bedford)
sposoban i beskrupulozan čovek. On je za osnovni engleski cilj smatrao
nastavak osvajanja i pokoravanje cele Francuske. U sledećih nekoliko
godina Englezi su nastavili metodično osvajanje još nepokorenih oblasti
severno od Loare uz povremene okršaje sa francuskom vojskom. Ovu vojsku
isključivo su davale pokrajine naklonjene Armanjacima, odnosno one iz
južne Francuske. Početkom oktobra 1428. godine engleska vojska započela
je opsadu Orleana, velikog grada i poslednjeg francuskog uporišta
severno od Loare. Posadu Orleana činilo je 1500 ljudi dok su Englezi
raspolagali sa 3500. Orlean je odolevao šest meseci, a nade u pomoć su
nestajale. Kada se već mislilo da je sve gotovo (april 1429.) i da je
predaja grada pitanje dana došlo je do naglog preokreta, kako bitke za
Orlean tako i toka celog stogodišnjeg rata.
Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod
imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka
zbog njene uloge u razbijanju opsade Orleana. U to vreme njoj je tek 16
godina i za sebe tvrdi kako se nalazi u božjoj misiji, odnosno " kako
čuje glasove, ponajviše glas svetog Mihaila, kako je pozivaju da
oslobodi kraljevstvo od neprijatelja ". Jovankino ime se pročulo pa ju
je primio i sam kralj Šarl VII (koji je nasledio presto posle smrti
svog oca 1422. godine). Kralj je Jovanki dodelio malu pratnju od oko
800 ljudi i uputio je ka Orleanu. Dolazak ove grupe 29. aprila 1429.
godine imao je eksplozivan efekat na moral posade i stanovništva koji
su nastavili borbu protiv Engleza sa dotada neviđenim elanom. Posle
uspešnog zauzimanja nekoliko ključnih tačaka oko gradskih zidina,
poslednje englesko uporište palo je 7. maja 1429. i tog dana Orlean je
spašen za Francusku. Ova bitka označila je potpuni preokret u ratu.
Kralj Šarl odlučio je da obavi svečano krunisanje u Remsu, duboko na
teritoriji koju su kontrolisali Englezi. Namesnik Bedford pokušao je da
spreči ovo krunisanje što je dovelo do bitke kod Patjea, 18. juna, i
teškog engleskog poraza. Posle ovog, krunisanje je neometano obavljeno
17. jula i Šarl VII je postao neosporni kralj cele Francuke. Neki
gradovi mu se sami predaju, ali pokušaj zauzimanja Pariza propada.
Kralj je obeshrabren i njegova vojska se osipa. Jovanka Orleanka
nastavlja gerilsku borbu sa svojim malim odredom, ali je 1430. godine
zarobljava Žan Luksemburški, jedan od engleskih saveznika i šest meseci
kasnije predaje Englezima. Jovanki se sudi u Ruanu 1431. godine i to
pred crkvenim sudom jer jedino taj sud može osuditi ženu na smrtnu
kaznu koju su Englezi priželjkivali. Optužena je i osuđena za jeres
odnosno prekršaj crkvenog učenja. Spaljena je na lomači 30. maja 1431.
godine u Ruanu.
Spaljivanje Jovanke Orleanke dovelo je do revolta u širokim francuskim
masama što je doprinelo stvaranju novog poleta u ratu protiv Engleza.
Sposobni kralj Šarl VII želeo je da iskoristi ovaj novi elan i potpuno
protera osvajače iz Francuske. Za razliku od mnogih svojih prethodnika,
Šarl VII bio je i mudar državnik. Znao je da pobeda nad Englezima ima
malo izgleda ako na njihovoj strani i dalje bude moćna pokrajina
Burgundija pa je svoje napore usmerio ka pridobijanju ovog saveznika.
Pregovori između kralja i vojvode Burgundijskog, Žana Dobrog (sin
ubijenog Žana Neustrašivog) počeli su odmah po Jovankinoj smrti ali su
se otegli i okončani su tek 20. aprila 1435. godine sklapanjem ugovora
u Arasu, po kojem je Burgundija proširila svoje granice, ali je
istupila iz saveza sa Englezima. Efekti ovog sporazuma vidljivi su
odmah. Već sledeće, 1436. godine, Francuzi bez borbe zauzimaju Pariz.
Ova vest se poput munje pronela celom Francuskom i narod počinje
sponatno da se organizuje i bori protiv Engleza koji više nigde nisu
sigurni. Iste godine oslobođena je Normandija i mnoge pokrajine na
severu. Ovakav razvoj rata nalagao je Englezima što skorije sklapanje
primirja što su i učinili 1444. godine sklapanjem ugovora o miru u
gradu Turu. Obe strane su znale da je ovo samo predah, ali je Francuska
bolje iskoristila dobijeno vreme. Šarl VII uveo je red u zemlji
razbijajući mnoge pljačkaške bande koje su se namnožile po francuskim
putevima u godinama anarhije. Reorganizovao je vojsku po uzoru na
Engleze, uvodeći jedinice sastavljene od najamnika i tako udario
temelje francuskoj stajaćoj vojsci. Posebna pažnja poklonjena je
uvođenju artiljerije koja je u to vreme već bila dovoljno usavršena da
je mogla da se kreće zajedno sa vojskom. Rezulat ovih reformi bio je
taj da se Francuska pod Šarlom VII mogla pohvaliti najboljom vojskom u
Evropi.
1449. godine rat je nastavljen jer su Englezi iznenada napali grad
Fužer. Ovaj incident doveo je do velike francuske ofanzive u kojoj je
učestvovala kako vojska Šarla VII, tako i široke mase stanovništva. Da
bi sačuvala bar deo Normandije Engleska je u jesen te godine (oktobra
1449.) uz velike napore prikupila 3500 ljudi i iskrcala ih kod Šerbura.
Engleske snage bile su pod komandom Tomasa Kirila (Kyriel) i do
odlučnog sudara sa Francuzima (oko 3000 ljudi) došlo je 15. aprila
1450. kod Forminjija (Formigny). Kiril se rukovodio engleskom taktikom
iz bitaka kod Kresija i Azenkura, mada situacija na bojištu nije bila
ista. Francuzi su sada raspolagali artiljerijom koju on nije imao i ta
slabost pružila je sjajnu priliku za revanš. Kod Forminjija Englezi su
do nogu potučeni, cela vojska je pobijena ili zarobljena, a među
zarobljenicima bio je i sam Tomas Kiril. Ovom pobedom Normandija je
definitivno ostala u francuskim rukama i sve što je preostalo da se
uradi bilo je zauzimanje nekolicine primorskih gradova. Kan se predao
Francuzima u junu 1450, a Bordo u junu sledeće, 1451. godine. Ipak,
stanovništvo Bordoa bilo je naklonjeno Englezima zbog svojih trgovačkih
interesa. Kada je engleski kralj Henri VI ponovo 1452. godine uputio
vojsku na kontinent (oko 3000 ljudi), Bordo mu je otvorio svoje kapije.
U martu 1453. ovim snagama se priključilo još 600 konjanika i 2100
strelaca. U junu te godine većina ovih snaga našla se opkoljena u
Kastijonu (Castillon) gradiću nadomak Bordoa. Nadmoćne francuske snage
od oko 6000 ljudi sa teškom artiljerijom prisilile su posadu Kastijona
na kapitulaciju 17. juna 1453. godine. Pobedom kod Kastijona bila je
rešena i sudbina Bordoa koji se predao tri meseca kasnije i bio
definitivno priključen kraljevini Francuskoj.
Ovim borbama u suštini je, bez ugovora u miru, okončan stogodišnji rat.
Engleska, koja se u tom trenutku našla upletana u građanski rat (čuveni
rat dveju ruža) bila je nesposobna da nastavi borbe u Francuskoj. Tek
1475. godine će novi engleski kralj, Edvard IV, ponovo pokušati vojni
pohod protiv Francuza. U julu te godine Edvard se iskrcao u Kaleu, ali
je naišao na vrlo neprijateljski raspoloženo lokalno stanovništvo.
Ubrzo je bio prinuđen na kapitulaciju pred moćnom francuskom vojskom.
Dokument o kapitulaciji potpisan je na mostu kod Pikinjija (Picquigny)
29. jula 1475. godine i tim činom formalno i defintivno je okončan
najduži rat ikada vođen.
Rat i njegov ishod različito su se odrazili na Englesku i Francusku.
Poraz u ratu i gubitak svih teritorija na evropskom kopnu definitivno
su u engleskoj ućutkali pobornike kontinentalne ekspanzije i ojačali
one koji su se zalagali za šire osvajanje Irske i Škotske. Ovaj duh
vanevropske ekspanzije svoju punu afirmaciju doživeće tek nakon velikh
geografskih otkrića koja će uslediti u narednim decenijama. Uprkos
porazu ojačan je autoritet kraljevske vlasti, ali je pojačana i
kontrola parlamenta nad kraljem. Građanski rat koji je izbio u
Engleskoj nakon završetka borbi u Francuskoj doveo je do pobede
trgovačke i finansijske elite nad zemljišnom aristokratijom što je
otvorilo put transformaciji Engleske u dinamičnu industrijsku, pomorsku
i kolonijalnu silu.
Pobedom u stogodišnjem ratu Francuskoj je omogućeno neometano
ujedinjenje i početak stvaranja moderne francuske nacije. Dinastija
Valoa se definitvno učvrstila na francuskom prestolu, a Francuska se od
tada smatra velikom evropskom silom. Stogodišnji rat i pobeda u njemu
prestavljali su stožer francuskog ujedinjenja i ovom sukobu obezbeđeno
je trajno mesto u kolektivnoj svesti Francuza.
**********
Izvori:
Vojna enciklopedija
CD Britannica
CD Encarta
Enciklopedija Larousse
Srednjovekovni ratovi u Evropi, grupa autora
Bambi
istorija.64dbambi,
=> Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod
=> imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka
Ime Jovanka je u originalu ženska varijanta muškog imena Žan (Jean) a
ovo pak potiče od biblijskog imena Sv. Jovana. Naša transkripcija kao
"Jovanka" se već odomaćila, mada dolazi do raskoraka u prevodu muškog i
ženskog imena.
Bambi
istorija.65junior,
> => Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod
> => imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka
Da, tako je uvek bilo .. kad se seljaci dignu nijedan agresor se nije
dobro proveo :)
> Srednjovekovni ratovi u Evropi, grupa autora
Kolika je ova knjižica i koji period obuhvata?
istorija.66dbambi,
=>> => Uzrok ovog preokreta bila je mlada seljanka iz pokrajine Lorene pod
=>> => imenom Jovanka. Istorija ju je zapamtila pod imenom Jovanka Orleanka
=>
=> Da, tako je uvek bilo .. kad se seljaci dignu nijedan agresor se nije
=> dobro proveo :)
Što bi rekao naš uvaženi Autostoperski vodič - "...kad se digla kuka i
motika " :)
=>
=>> Srednjovekovni ratovi u Evropi, grupa autora
=>
=> Kolika je ova knjižica i koji period obuhvata?
Cca 850 strana. Otprilike kreće sa objašnjavanjem stanja u Evropi pred
pokretanje prvog krstaškog rata (1095), a završava sa hugenotskim
ratovima u Francuskoj (1562-98). Nije mi jasno zašto su uzeli baš ove
vremenske okvire, ali inače nije loša knjiga.
PS - nije moja i nije više kod mene :)
Bambi
istorija.67legolas,
Da li je neko gledao na BK ili mozda zna od ranije o Velikom marsu
kineske Crvene armije?
To je zaista nesto neverovatno: godina dana marsa, 100000 je krenulo,
a prezivelo je oko 4000.
Mada i tih 4000 je Mao verovatno kasnije pobio ;)
istorija.68junior,
> Da li je neko gledao na BK ili mozda zna od ranije o Velikom
> marsu kineske Crvene armije?
Gledao. Bre, prema onom Igmanski marš deluje kao pansion u Hajatu ;)
istorija.69supers,
From: shaka.zulu@sezampro.yu
Subj: Prvobitna akumulacija
Tajna prvobitne akumulacije
Videli smo kako se novac pretvara u kapital, kako se pomoću
kapitala pravi višak vrednosti, a iz viška vrednosti višak kapitala.
Međutim, akumulacija kapitala ima za pretpostavku višak vrednosti,
višak vrednosti kapitalističku proizvodnju, a ova pak postojanje
većih masa kapitala i radne snage u rukama proizvođača roba.
Čitavo ovo kretanje izgleda, dakle, kao da se vrti u začaranom krugu,
iz kojega možemo izići samo ako pretpostavimo jednu 'prvobitnu'
akumulaciju ('previous accumulation' u A.Smith-a) koja prethodi
kapitalističkoj, akumulaciju koja nije rezultat kapitalističkog
načina proizvodnje, već njegova polazna tačka.
Ova prvobitna akumulacija igra u političkoj ekonomiji otprilike
istu ulogu koju u teologiji igra greh prvog čoveka. Adam zagrize
u jabuku i time se greh svali na ljudski rod. Poreklo greha objašnjava
se pričanjem jedne anegdote iz prošlosti. Isto je tako u davno
minulo doba bila na jednoj strani elita vrednih, razboritih i pre svega
štedljivih ljudi, a na drugoj lenji nevaljalci, koji su proćerdali sve
što su imali, pa i više od toga. Svakako, legenda o teološkom
prvom grehu priča nam kako je čovek bio proklet da u znoju lica svog
jede nasušni hleb; no priča o ekonomskom prvobitnom grehu otkriva
nam kako to da ima ljudi za koje ova zapovest ne važi. Svejedno. Tek
tako se dogodilo da su prvi nagomilali bogatstvo, a oni drugi nisu
više ništa imali da prodadu osim rođene kože. I od tog praroditeljskog
greha postoji siromaštvo velike mase, koja još i danas, uprkos svemu
radu, nema šta da proda do sebe samu, i bogatstvo jedne šake ljudi,
koje neprekidno raste, iako su oni davno prestali da rade. Ovakve
bljutave detinjarije još prežvakuje g. Thieris, sa svečanom državničkom
ozbiljnošću, pred nekad tako duhovitim Francuzima, radi odbrane
<i>propriete</i>. A čim je u pitanju svojina, nameće se sveta dužnost
da se stanovište dečjeg bukvara utvrdi kao jedino ispravno za staro i
mlado, i sve stupnjeve razvitka. U stvarnoj istoriji osvajanje,
podjarmljivanje, pljačka i ubijanje, jednom reči nasilje, igra, zna se,
glavnu ulogu. U krotkoj političkoj ekonomiji oduvek je vladala idila.
Pravo i "rad" bili su oduvek jedina sredstva za sticanje bogatstva,
razume se uvek sa izuzetkom "ove godine". Stvarno, pak, metodi
prvobitne akumulacije kapitala sve su drugo samo ne idilični.
Novac i roba nisu unapred kapital, kao što to nisu ni sredstva za
proizvodnju ni životna sredstva. Oni se moraju pretvarati u kapital.
Ali se samo ovo pretvaranje može izvršiti jedino pod određenim
okolnostima, koje se stiču u ovom: Dve veoma različite vrste vlasnika
roba moraju se sučeliti i stupiti u dodir; s jedne strane vlasnici
novca, sredstava za proizvodnju i životnih sredstava, koji hoće da
vrednost kojom gospodare oplode kupovinom tuđe radne snage; s
druge strane slobodni radnici, prodavci sopstvene radne snage,
dakle prodavci rada. Radnici slobodni u dvostrukom smislu: da sami
ne spadaju neposredno u sredstva za proizvodnju, kao robovi,
kmetovi, itd, niti da sredstva za proizvodnju njima pripadaju, kao
što je slučaj kod samostalnog seljaka itd, nego da su oni, naprotiv,
svega toga oslobođeni, lišeni. Ovom polarizacijom robnog tržišta
dati su osnovni uslovi kapitalističke proizvodnje. Kapitalistički odnos
ima za pretpostavku da su radnici odvojeni od svojine na uslove za
ostvarenje rada. A čim kapitalistička proizvodnja stane jednom
na sopstvene noge, ona ne samo što održava ovu podvojenost,
već je i reprodukuje u sve većem razmeru. Proces koji stvara
kapitalistički odnos ne može, dakle, biti drugo do proces
odvajanja radnika od svojine na uslove njegova rada, proces
koji s jedne strane pretvara društvena životna sredstva i sredstva
za proizvodnju u kapital, a s druge strane neposredne proizvođače
u najamne radnike. Takozvana prvobitna akumulacija nije, dakle,
ništa drugo do istorijski proces odvajanja proizvođača od sredstava
za proizvodnju. On je "prvobitan" zato što sačinjava predistoriju
kapitala i načina proizvodnje koji mu odgovara.
Ekonomska struktura kapitalističkog društva proizašla je iz ekonomske
strukture feudalnog društva. Raspadanje ovog drugog oslobodilo
je elemente ovog prvog.
Neposredni proizvođač, radnik, mogao je raspolagati svojom ličnošću
tek onda kada je prestao biti vezan za zemlju i kad više nije nekom
drugom bio kmet ili podložnik. Zatim, da bi mogao postati slobodan
prodavac radne snage koji svoju robu nosi svugde gde ima prođe za
nju, morao se osloboditi vlasti esnafa, njegovih pravila o šegrtima i
kalfama i ograničenja njegovih propisa o radu. Tako se istorijsko
kretanje, koje pretvara proizvođače u najamne radnike, pokazuje,
s jedne strane, kao njihovo oslobađanje od činidaba i esnafske
stege; za naše buržoaske istoričare samo ta strana i postoji. Ali, s
druge strane, ovi novooslobođeni postaju prodavci sebe samih tek
pošto im se otmu sva njihova sredstva za proizvodnju i sva jamstva
za opstanak koja su im pružale stare feudalne ustanove. Istorija
ove njihove eksproprijacije zapisana je u analima čovečanstva
neizbirisivim potezima krvi i ognja.
Sa svoje strane, industrijski kapitalisti, ti novi vladari, morali su
potisnuti ne samo esnafske zanatlije, nego i feudalne gospodare, koji
su u svojim rukama držali izvore bogatstva. S te strane njihovo uzdizanje
predstavlja se kao plod pobedonosne borbe protiv feudalne vlasti i njenih
mrskih povlastica, kao i protiv esnafa i okova koje su ovi udarili slobodnom
razvitku proizvodnje i slobodnom eksploatisanju čoveka od strane čoveka.
Ali su vitezovi industrije samo na taj način uspeli da potisnu vitezove mača
što su iskorisitili događaje za koje oni baš ništa nisu doprineli. Oni su se
uzdigli isto onako niskim sredstvima kakva su bila sredstva pomoću kojih
je nekada rimski oslobođenik postao gospodarem svoga patrona.
Polazna tačka razvitka koji je stvorio i najamnog radnika i kapitalistu
bilo je ropstvo radnika. Napredak se sastojao u promeni oblika tog
ropstva, u pretvaranju feudalne eksploatacije u kapitalističku. Da bi
smo razumeli kako je on tekao, nije potrebno da zahvatimo daleko
u prošlost. Mada prve početke kapitalističke proizvodnje zatičemo
sporadično još u XIV i XV stoleću u nekim gradovima oko Sredozemnog
mora, kapitalistička era datira tek od 16. veka. Tamo gde se ona
pojavljuje već je odavno bilo izvršeno ukidanje kmetstva, a najsvetslija
tačka srednjeg veka, suvereni gradovi, već se duže vreme gasila.
U istoriji prvobitne akumulacije epohalni su svi oni prevrati koji su
služili kao poluga kapitalističkoj klasi u njenom formiranju; ali su pre
svega to bili oni momenti kada su velike mase ljudi bile iznebuha i
nasilno otkidane od svojih sredstava za život i bile bacane na tržište
rada kao obespravljeni proleteri. Osnovicu čitavog ovog procesa čini
eksproprijacija poljoprivrednog proizvođača, seljaka, od zemlje. Njena
istorija je u svakoj zemlji drukčija i razne njene faze teku drukčijim
redom i u različnim istorijskim epohama. Klasičan oblik ima ona
samo u Engleskoj, i zato ovu zemlju uzimamo kao primer.
Karl Marks, "Kapital", prvi tom
(www.come.to/crveni)
istorija.70supers,
From: woof@sezampro.yu
Subj: stara garda
RONALD REAGAN tried to join the American Communist Party in 1938 but was
rejected by its leaders in Los Angeles, according to his official
biography to be published next week.
The former president's flirtation with Marxism as a 27-year-old was an
unlikely prelude to a political career that was largely spent fighting
the threat of Soviet communism. Among its other disclosures, the
biography reveals that Mr Reagan had little respect for George Bush, his
vice-president for eight years, and viewed him as a "downstairs person"
who lacked political courage.
But more than four decades before he reached the White House, Mr Reagan
held discussions with American communists about joining their ranks. The
talks took place the same year he joined the Screen Actors' Guild, in
which he became a well-known activist, his biographer writes. At the time
the United States was still in the grip of economic depression and many
Hollywood actors were starved of work.
According to Edmund Morris, the biographer, Mr Reagan applied to become a
member of the Californian branch of the American CP but was rejected
because leading figures in the party thought the $200-a-week actor was "a
flake". Later he played a prominent role in the blacklisting of actors
suspected of communist sympathies.
istorija.71supers,
From: shaka.zulu@sezampro.yu
Subj: Bolčić
Marksovo shvatanje istorije
Po Engelsovom mišljenju, Marksovo shvatanje istorije jedno je od
fundamentalnih otkrića kojima se Marks upisao kao veliko ime u
istoriji nauke. On se suprotstavio do tada važećem shvatanju istorije
koje je počivalo na predstavi da se poslednji uzroci svih istorijskih
promena imaju tražiti u promenama ideja ljudi, te da su političke
promene osnova za razumevanje svih drugih istorijskih promena.
Marksova zaokupljenost shvatanjem istorije nije, međutim, bila
rezultat njegove posebne zainteresovanosti za istorijska proučavanja,
jer, iako je on veoma mnogo proučavao i znao istoriju, njegove
preokupacije nisu preokupacije profesionalnog istoričara. Treba
imati u vidu da se u Marksovo vreme teorijska misao u društvu
izgrađivala kroz shvatanje istorije, kao što je i praktični izraz tih
različitih teorijskih preokupacija izražavan kroz shvatanje o socijalnim
snagama koje su pozvane da odrede pravce budućeg istorijskog
razvoja. Uostalom, to je vreme u kome dominantno mesto u
filozofskim raspravama još jednako pripada Hegelovim shvatanjima,
Hegelovoj filozofiji istorije, posebno. Razumljivo je što će se Marks
sa tim shvatanjem kritički obračunavati i to već u svojim ranim
radovima, posebno u "Svetoj Porodici", gde se on suprotstavlja
mladohegelovcima koji su, prisvajajući Hegelovu ideju "samosvesti
duha," hteli sebe predstaviti kao subjekt istorijskih zbivanja koja bi
Nemačku trebalo da dovedu do apsolutne slobode duha.
Reinterpretirajući Hegelova shvatanja, Marks je usvojio pre svega
Hegelovu misao da je istorija progresivni proces koji zakonito vodi
slobodi čoveka kao čoveka. Naravno, po Hegelu, krajnji cilj istorije
jeste apsolutna sloboda duha, a čovek je shvaćen kao samosvest
duha. marks nije prihvatio Hegelov idealizam u shvatanju istorije,
tj. da se istorija javlja kao samorazvitak ideja i da se, prema tome,
ne samo predmeti, već i ljudi pa i čitavi narodi javljaju kao obična
sredstva svetskog duha koji bezobzirno ide svojim svrhama. Polazeći
od svog shvatanja čoveka, Marks je odbacio stav o čoveku kao oruđu
kojim se služi istorija za neke svoje ciljeve, zastupajući stav da
čovek stvara istoriju i da izvan ljudskih delatnosti nema istorije.
Marksov humanistički stav, da je čovek tvorac sopstvene istorije,
i to čovek kao ljudski rod, a ne čovek kao pojedinac, od presudnog
je značaja za sva njegova shvatanja pa i za njegov praktičko-politički
angažman u radničkom pokretu. Naravno, treba upozoriti da bi bila
suprotna Marksovom shvatanju voluntaristička interpretacija ovog
stava po kojoj u stvaranju istorije čovek nema nikakvih ograničenja.
Marks je svojim shvatanjem podjednako odbacivao idealizam, ali i
vulgarni materijalizam, naglašavajući da je celokupna svetska
istorija proizvodnja čoveka pomoću ljudskog rada i da se prema
tome istorijska zbivanja ne mogu razumeti ako se zanemari čovek
kao aktivno stvaralačko biće. Time je Marks naglasio da se uzroci
istorijskih procesa moraju tražiti u samoj istoriji, a ne izvan nje. To
dalje znači da se čovekova delatnost mora dovesti u vezu i sa
zatečenim uslovima, te da je prema tome čovek istovremeno i
tvorac istorije, ali i njen rezultat. Taj dvostruki odnos čoveka i istorije,
koji mnogima izgleda kao neprihvatljiv jer je formalno logički
protivurečan, ne može se razumeti a da se ne razume Marksovo
shvatanje čoveka kao bića prakse, koji dela svrsishodno tj. postavlja
ciljeve i usmerava svoju delatnost prema njima. Prema tome, čovekovu
praksu ne usmerava samo prošlost sa svim zatečenim uslovima, već
i budućnost sadržana u cilju i metodu svake svrsishodne delatnosti.
U ovom sažetom izlaganju Marksovog shvatanja istorije svakako bi
trebalo pomenuti i metodološki smisao takvog shvatanja istorije.
Marks je, naime, naglašavao da i kategorije koje primenjujemo u
istraživanjudruštva i njegovog razvoja moramo shvatiti kao istorijske
kategorije, tj. da su te kategorije izraz realnih odnosa date epohe i da
se one ne mogu tretirati kao opštevažeće teorijske kategorije. U svojim
ekonomskim spisima Marks je često kritikovao engleske klasične
ekonomiste što previđaju činjenicu da kategorije kojima se može
analizirati kapitalistički način proizvodnje, kao što su roba, novac,
kapital, renta itd., nisu adekvatne za analizu prethodnih formacija,
niti će odgovarati analizi buduće komunističke formacije. Principu
"istorijske specifičnosti" Marks pribegava i u "Manifestu",
odbacujući tadašnje kritike ideja komunizma. Marks kaže:
"Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na idejama,
na načelima koja je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač sveta.
One su samo opšti izraz stvarnih odnosa postojeće klasne borbe,
istorijskog kretanja koje se vrši pred našim očima. Ukidanje
dosadašnjih odnosa vlasništva nije ništa što posebno karakteriše
komunizam. Svi odnosi vlasništva bili su podložni stalnom istorijskom
smenjivanju, stalnom istorijskom menjanju." Marks u odgovoru na
kritike komunizma stalno upozorava da se u njima javlja tendencija da
se buržoaski odnosi proizvodnje tretiraju kao odnosi proizvodnje
uopšte, da se buržoasko društvo shvati kao večiti oblik društva i
da se onda i u svesti ti odnosi doživljavaju kao opšti uslovi egzistencije.
U toj polemici Marks kaže: "Vi kažete: čim se rad više ne bude
mogao pretvarati u kapital, novac, zemljišnu rentu, ukratko u
društvenu moć koja se može monopolizirati, tj. čim se lično
vlasništvo više ne bude moglo pretvarati u buržoasko, biće ukinuta
i ličnost. Vi, dakle, priznajete da pod ličnošću ne podrazumevate
nikog drugog do buržuja, buržoakog vlasnika. A takva ličnost svakako
treba da bude ukinuta."
Ne ulazeći dalje u ilustraciju primene Marksovog shvatanja istorije,
zaključimo na kraju još jednom da to shvatanje predstavlja jednu
od bitnih dimenzija Marksove misli i marksizma uopšte, i da bez
razumevanja te dimenzije nije moguće razumeti ni Marksovu
teoriju društvenog razvoja, niti teorijsku podlogu njegovog
praktično-političkog angažmana u radničkom pokretu.
Silvano Bolčić, "Marksistička misao i savremeno društvo"