CIVIL.11

03 Sep 1998 - 23 Dec 1999

Topics

  1. filozofija (181)
  2. nauka (150)
  3. istorija (71)
  4. religija (7)
  5. književnost (460)
  6. o.jeziku (35)
  7. umetnost (44)
  8. film (296)
  9. galerija (324)
  10. oko.sveta (10)
  11. hedonizam (123)
  12. licni.stav (216)
  13. cyberworld (8)
  14. civ.savet (64)

Messages - književnost

književnost.1 miobrado,
IZ DNEVNIKA DRAŠKA REĐEPA "... Dolazi nam Radovan Popović. Povlačim ga u ugao. Slušaj, važno je da sam prisutan, nemoj ti da se skiraš zbog mojih suđenja. Ništa od toga. Važno je da bilo šta pišem i objavljujem u "Politici". A ja ću uzeti te starce, godišnjice, povode. Ko će o tome da ti piše, a neko mora. Zato, to ću ja, sve što su neki povodi, samo ti meni daj prostor u "Politici". O čemu ja ne znam da pišem, ja sam stručnjak za sve. Najbolje informisan čovek u Novom Sadu, sve znam. Držim Radovana popovića za ruku, gledam ga u oči. Sećam se. Tog sam ja čoveka napravio piscem. Mnogo sam ga zadužio, vraćaće mi do kraja života. Bože, koga sam ja sve napravio piscem, kad se samo setim! Kad se setim onog jadnog Zupca, pa Almažana ...Pričam mu onu anegdotu, najbolju definiciju Novog Sada: kada je neki čovek pogurao jednog čikicu u javnom saobraćaju, ovaj se obrecnuo "Molim vas, ne gurajte se, nije vam ovo Beograd!" ...A ipak, ja sam za novu politiku, za novi kurs, Srbija pre svega! Dosta je bilo onog autonomaškog! Bože, jadam se, s kakvim sam se ja provincijalcima družio! Boško Krunić, Žika berisavljević, kome sam sve morao da se udvaram, prema kome sam sve morao da budem snishodljiv. Kad se setim kako sam morao da pomažem onom dogmati Dušku Popoviću, oko "Golubnjače", da angažujem svoje ljude u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu. Pravili su te gluposti, ali, moram sebe da parafraziram: Nama ta predstava nije trebala. Fala bogu, morao sam i da čuvam svoju kožu. Iskreno govoreći imam desetak knjiga, najdraža mi je _U tminu zagledan_. Uostalom i knjige su prolazne ......" (Pisac, br. 7-8, od 10. VII 1990. godine, str. 1. i 2.)
književnost.2 miobrado,
FALSIFIKAT Ruka ti nije poslušna, mami te na drugačiji potpis. Dve-tri de- cenije se potpisuješ svuda gde treba i sada ovaj tvoj novi pot- pis ne priznaju, ne primaju nigde. Iz nužde bivšeg sebe falsifikuješ. Pal Bender (KLJUčEVI / Iz novijeg pesništva u Jugoslaviji / Izbor / Jovica Aćin, KOV, 1984. godine, str. 33.)
književnost.3 willow,
Neki bi momci onda otišli na piće Možda tokom pobune prosvetiteljskih radnika ili saobraćajnog zagušenja na auto-putu u 15:00 časova radnim danom dok bi se dve službeničke reke ljudi mimoišle pretačući se zatim sa ovog na ono mesto kada bi drvene klupe na Kališu bile ispunjene sve do jedne ( ili zadnje ) - tako nešto a starije gospođe izvodile u popodnevnu šetnju parkom ispred zgrade svoje unučiće plus svoje psiće baš u vreme odigravanja značajne međunarodne fudbalske utakmice od koje nam sve zavisi i u vreme priređivanja koktela za mnogobrojne zvanice nakon premijernog prikazivanja nesumnjivo ovogodišnjeg bioskopskog hita recimo baš onda kada se očekuje najveći metež po čekaonicama šalterima bankama i tako dalje tačno tada tu u pupku grada u centru zbivanja usred krkljanca melanža šizmi ili nečeg trećeg - ne znam stvarno ne znam jasno: neki bi momci onda otišli na piće seli bi pod brezu - živeli! i gledali ka nebu zamišljajući zvezde. Pzdrv, W,W,3.
književnost.4 gdown,
ZIVOT POKAZI MI SLIKE IZGUBLJENOG GRADA IZGUBLJENOG U NESTVARNOM VREMENU POKAZI MI IME KOJE ME CEKA NOSTALGICNO ZAVIRUJEM U SUTRA A DANAS JE POCELA VECNOST GRUBE SALE NEMAJU KRAJA JA SAM ZATVOREN U HEMETICKOJ TEGLI PROKLET I OSUDJEN NA ZIVOT GDOWN
književnost.5 supers,
>> POKAZI MI SLIKE IZGUBLJENOG GRADA >> IZGUBLJENOG U NESTVARNOM VREMENU >> JA SAM ZATVOREN U HEMETICKOJ TEGLI >> PROKLET I OSUDJEN NA ZIVOT Čestitam na hrabrom početku i preporučujem vežbu...
književnost.6 mcar,
Fino.
književnost.8 mcar,
Pogled u zenicu zla Isprobali smo sve što se dalo zamisliti, po iznajmljenim sobama razvlačili smo blud, od ukradenog vremena pravili smo ogrtače za zimu. pod nogama je krckalo lišće. Jednog dana prekide nas urlanje zveri, otrčasmo na prozor: gomila je mirno stupala, saplitali su jedni druge. Sklupčani na stepenicama, činilo se da večno traje, plač su odagnali krici. A dole pred kućom obijali su sa zidova freske, u temelje ugradjivali rimske spomenike. Drmao sam prozor rukom, i razbio staklo, hteli smo da se nadisemo vazduha, hteli smo da osetimo vetar. Zalediše nas tada povici potkazivača, zaguši nas smrdljivi dah doušnika. u trenu bili smo vezani gomilom. Dole, nisko, ispod životinja, tu nema strasti, žudnje ili razuma. Samo beziman nagon: oh što pre, brzo skočiti pravo u njegovo ždrelo. MC 9/98
književnost.9 miobrado,
O AKCIONOM PESNIŠTVU Umoran sam od špricer-poezije. Umoran sam od koktel-poezije. Umoran. I dosta mi je pesnika zamazanih kerozinskih lampi i tunjavih sveća što bolesnom svetlošću opipavaju svoje slabašne mozgove. Počnimo da promatramo sebe pomoću reflektora uperenih - Spolja! Stvarnost nam pruža dovoljno ogledala u kojima se blještave ljudske akcije, osećanja i misli stapaju sa našima u aktu uzajamnih tumačenja. Dosta mi je neuglednih bradatih pesnika što drhtavim prstima biraju knjige sa polica tražeći za sebe jeftina svetilišta; njihove su pesme škripavi veštački udovi, uzbudljive koliko i komadi jeftinog sapuna, kukavički surogati neispunjenih želja. Prezrimo tu pesničku sirotinju hendikepiranu - Životom! Kartečom misli na živote što kijaju poput mačića - Nužno je! Pesnik mora da prihvati odgovornost za svu slojevitost komunikacije, mora imati umeće - Davanja. Pesnike sebičnih metafora i bezmudih sebetetošećih slika - Prezreti! takvi nek svoje pesme turaju pod jastuke i u čarape, u ruke svojih muškaraca i žena, a ne - u knjige. Pesnik mora, kao kandžijom, da goni čitaoce u potere kroz kazamate metafora. Ukoliko samo na trenutak ispusti kandžiju iz ruke, zaslužio je da ga čitaoci - Išibaju! Pesnike što živote provode zaglavljeni u sobama i osluškivanjima jadnih trzaja sopstvenog bića u jalovoj nadi da će na taj način okotiti Pesmu - Ismejati! Ulice su bremenite čudesnim pesmama, muškarci i žene šalju stihove svojim pogledima, a svetlosti grada nam - stavljaju uzvičnike! Čitajmo drugima svoju poeziju i čitajmo je - punim plućima. Poezija je ždrebac a ne skotna mačka, Pesnik je bahati propovednik, a ne - mucavi zvrndov! Prezrimo kilave pesnike beživotnih reči. Ako im stihovi nisu napunjeni električnim i toplotnim energijama, dajmo im barem - kinetičku, cepajući njihove knjižice. Pesnik nije turobni mladoženja. Pesnik, to je - Atomski reaktor! Srđan Dragojević (Knjiga akcione poezije, str. 29. i 30., Rad 1986. godine)
književnost.10 dalex,
3 pesme. Autentične gramatičke greške :) pesme.txt
književnost.11 miobrado,
3 Neću te uprtiti na krkače Neću te odneti kud mi kažeš Neću ni zlatom potkovan Ni u kola vetra na tri točka upregnut Ni duginom uzdom zauzdan Nemoj da me kupuješ Neću ni s nogama u džepu Ni udenut u iglu ni vezan u čvor Ni sveden na običan prut Nemoj da me plašiš Neću ni pečen ni prepečen Ni presan posoljen Neću ni u snu Nemoj da se zavaravaš Ništa ne pali neću Vasko Popa (Nepočin-polje / Vrati mi moje krpice, Pesme / Rad, 1985. godine, str. 59.)
književnost.12 mcar,
O radu, O. Haksli, "Kontrapunkt" " Nikada ne zaboravite da rad jeste prljav i da je, izuzev utoliko da vas da vas hrani i odrzava u zivotu sasvim sporedan za istinski ljudski zivot. Ne dajte da vas prevare pritvori nitkovi koji govore o svetosti rada i sluzbi koju poslovni ljudi vrse za svoje bliznje. Sve su to lazi. Indistrijski napredak znaci suvisnu proizvodnju, potrebu za sticanjem novih trzista, medjunarodno suparnistvo, rat. A tehnoloski napredak znaci vecu specijalizaciju i standardizaciju rada, smanjenje inicijative i stvaralastva i individualnih zabava, znaci suvi intelektualizam i progresivno opadanje svih zivih i osnovnih stvari u ljudskoj prirodi, znaci neku vrstu ludila.... "
književnost.13 willow,
>> O radu, O. Haksli, "Kontrapunkt" O, da! :) Sjajan odlomak. Po pitanju rada, u potpunosti se slažem sa tim dobrim, starim momkom, O. Hakslijem.
književnost.14 mcar,
Jadnici Koga sve tu nije bilo, razni ljudi. Na primer železničar u olinjalom iznošenom plavom kaputu. Njegova prljava kapa. Neobrijano lice na kome se vide duge neprospavane deonice sporih pruge. Neke žene sa takozvanim trajnim frizurama, natečene noge, proširene vene. Beskrajne godine napornog rada, radjanja, stenjanja, beda. To nije uništilo njihovu zastrašujuću snagu. One stoje napred, spremne su na laktanje. Zatim one zadrigle pojave čija je mladost bila veoma uzbudljiva. Možda i dalje mogu da se sete kako je to bilo kad su odeveni u kožne kapute čizmama razvaljivali tudja vrata, dok su raskulčivali i uvodili u komunizam. Bikovska snaga, spremnost da se još godinama gazi bez pardona. Neki klinci su se trudili da kuliraju, ali baš im nije išlo, nikako im nije išlo. Klinke na previskoim štiklama. Montirane grimase. Vedri i nasmejani, nesvesni i prilagodjeni novom poretku stvari. A onda, nešto se dogodi, neko titranje potrese gomilu i ona stade da se ljulja. Da ipušta pipke kao neka ogromna ameba. Grč stade da se širi mišićima, oči stadoše da klize tražeći mogućnost za željenu poziciju. Grudi stadoše da se nadimaju od želje. Taj očekivani zvuk i dalje se približavao i neki stadoše na prste. Neki stadoše u gard. Takvo stanje nije moglo dugo da traje, napetost iznenada prestade. Noge se skupiše. Neko se zakašlja. Mnogi pognuše glave. Neizgovorena ostade ta kletva, neispunjena želja. A teški tas crne mržnje što trajaše u svima njima spusti se još malo niže. Jer autobus nije stao, prošao je pored njih. A za njim prodjoše još neke olupine, pa jedan obrijani debeli kriminalac koji je u kabrioletu vozio začudjenog psa. I sve se umiri. Iz gomile je dopirao samo zvuk premeštanja, pomeranje i došaptavanja. Neko stade na nogu jednom psu, i on počne bolno, i činilo se beskonačno, da cvili. MC 9/98
književnost.15 dalex,
Nije dosta što ovde smaraš, nego kopiraš i u druge teme?
književnost.16 miobrado,
DOK BUDEŠ PEVAO Dok budeš pevao ko će Tvoje breme da nosi Dok jedini prkosiš Siromaštvu jasnoće U susret jetkom voću I podsmešljivoj rosi Dok budeš pevao ko će Tvoje breme da nosi Putuj pevaj prkosi Samo te pesma hoće I noć se tobom ponosi Ali dok pevaš ko će Tvoje breme da nosi Branko Miljković (Dok budeš pevao, Rad, 1985. godine, str. 5.)
književnost.17 willow,
"...To je stoga što stoji tamo, upravo ispod ovog prozora, što kuca čekićem i testeriše oko tog prokletog sanduka. Gde ga ona mora videti. Gde je svaki dah koji ona udiše pun njegovog kucanja i testerisanja, gde je u stanju da ga vidi kako kaže Vidi. Vidi kakav dobar kovčeg pravim za tebe. Rekao sam mu da ide negde na drugo mesto. Kazao sam Blagi Bože, želiš li da je vidiš u njemu. Kao kad je bio mali dečak i ona reče da bi probala da gaji malo cveća kad bi imala malo đubriva a on uze sud za pečenje hleba i vrati ga iz štale punog balege. I sada oni drugi sede tu kao lešinari. Čekajući, hladeći se lepezama. Zato rekoh Kad bi prestao da testerišeš i zakivaš eksere tako da ne može čak ni da spava, a njene ruke leže na jorganu kao dva iskopana korena koji se ne mogu očistiti ma koliko se čovek trudio perući ih. Vidim lepezu i mišicu Djui Del. Rekoh da li biste je samo ostavili na miru. Testerisanje i ukivanje, i neprekidno nastojanje da vazduh struji tako brzo po njenom licu da onaj ko je iznuren nije kadar da ga udiše, i zvuk te proklete bradve Jedan rez manje. Jedan rez manje. Jedan rez manje, tako da će svako ko prolazi putem morati da zastane da vidi i da kaže kako je on odličan drvodelja. Kamo sreće da sam to bio ja kad je Keš pao sa one crkve, i da sam to bio ja kad je tata ležao bolestan što je onaj tovar drva pao na njega, ne bi se događalo da svako kopile u okrugu dolazi da bulji u nju jer ako ima Boga čemu On kog đavola služi. Bili bismo samo ja i ona na nekom visokom bregu i ja bih kotrljao stene niz breg na njihove njuške, skupljajući ih i bacajući ih niz brežuljak, njuške i zube i sve podbogom dok se ona ne bi smirila i ne bi se čula ta prokleta bradva Jedan rez manje. Jedan rez manje i imali bismo mira..." Vilijem Fokner, odlomak iz knjige "DOK LEŽAH NA SAMRTI"
književnost.18 miobrado,
"Iz okolnih sela povrve svet da vidi most. Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleći što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi. - Valja rodit vezira! - odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova, kao da je od sira rezana a ne u kamen sečena. Još dok su prvi putnici, zastajkujući od čuđenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno sa onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada. Tek tada pođe po varoši i po selima govor o njemu. Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sedi po dućanima i priča, bogzna po koji put, sve što zna o strancu. - Asli i nije on čovjek k'o što su drugi ljudi. Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otiđi po desetak-petnest dana. A kad dođem, a ono sve neraspremljeno k'o što sam i ostavio. U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od međedine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrele od studeni, a on jednako struže ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše. Sve tako. Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim očima, a obrve mu se nakostriješile, bi reko proždrijeće te. A nit govori nit romori. Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji, koliko se namuči, eto godinu i po, a kad bi gotov, pođe u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal na nas jal na ćupriju! Jok." Ivo Andrić (Most na Žepi, "Žeđ" (pripovetke), str. 231. - 232., grupa izdavača, 1963. god.)
književnost.19 gdown,
VASA DECA --------------------------------- vasa deca sada prave projektile pune ih mrznjom koju su skupljali u detinjstvu vasa deca sutiraju glavu ubijenog klosara gutaju krv i tablete za smirenje pod svoju kozu zavlace igle i slade se ukusom smrti vasa deca su se hranila besom kad su bila mala zato zeljno iscekuju bilo kakvu borbu sa bilo kim ,zbog bilo cega vasa deca nemaju cilj ni poverenja jer ste ih godinama kupali u lazima vasa deca nemogu nikog da vole jer nikad nisu otkrili sta je to ljubav GDOWN (zbirka:stanje pomracenog uma)
književnost.20 gdown,
OPASAN! LJUDI ISPIJAJU CRNU TECNOST U OGROMNIM KOLICINAMA JEDU SARENE BOMBONE UDISU VAZDUH KROZ BELE STAPICE PIJU VRELE VOCNE SOKOVE GLEDAJU NA ULICU KROZ MALI PROZOR I MISLE DA ZNAJU SVE JA SAM........ OPASAN! KO PREDSTAVLJA VECU PRETNJU ZA OVAJ SVET ONAJ CIJA SE JETRA DAVI U MORU HEMIJE ILI ONAJ,CIJA DUSA NOSI MIRIS TROPSKIH CVETOVA ? gdown (stanje pomracenog uma)
književnost.21 mcar,
Odlicno.
književnost.22 willow,
Pronađen, bez problema "...ako postoji Bog čemu On kog đavola služi..." V.Fokner Juče je bio ponedeljak. Danas je utorak. Sutra će biti nešto treće. Stvari ponekad i ne izgledaju toliko loše: i iznad močvare izviruje nebo, naziru se zvezde, - valjda? "Večeras se ipak dešava nešto čudesno...", kažeš, - i natočiš i njoj i sebi novo piće. Onda odete u spavaću sobu. Tu se od nas očekuje da radimo nešto; a posle svi mi dremamo; srećni, zgužvani, krvavi i pijani. Malopre mi je iz Amerike stiglo još jedno umilno, milostivo Lindino pismo. Koliko je vremena potrebno da se stvori neko savršenstvo - ne znam, - ali, u njenom je slučaju, po mnogim pitanjima, priroda išla do kraja, ako znate na šta mislim. Osim toga, njena pisma zaista imaju stila: prenosi stvari iz života na papir verodostojno. Nije bukvalista. Maštovita je. Ne halucinira i ne sere. Za nju se nikako ne bi moglo reći da je davežina. "Hvala Vam za dopisivanje sa Lindom", pomislio sam, pa se bacio na čitanje: "Dragi Dušane, Prvo: napustila sam glumački poziv i posvetila se samoj sebi. Drugo: Džejms je u mom srcu konačno ispao iz igre. Bila sam prinuđena da mu dam korpu, jer Oskari su mu pomutili razum: 11 komada za jedno veče bilo je previše i za titana kakav je on. Filmska mašinerija ga je urnisala: mnogi su zahtevali od njega da im Džejms titra jajca i to ga je dotuklo. Tako se odao piću, napisao knjigu "Svi Holivudski mrmoti, u kurac nek se nose!...", pošteno ispičkarao ovu i onu elitu, i onda otišao da živi na selo kod svojih; u Pariz, država Teksas. Pred odlazak mi rekao sledeće: ženo, idem sad da muzem krave kao što su oni muzli mene... Siroti siroti Džejms. Jednom je pijan ko majka došao na dodelu. Rekao im: hoćete govor?...e pa, evo vam govor...Znaš šta je onda uradio? Žestoko prdnuo jednom u mikrofon, pokazao im prstom žonu stvar' i ladno izašao iz dvorane. Sutra su u novinama osvanuli naslovi tipa "SLAVNI REŽISER Dž.K. POPIZDEO I PRIREDIO PIČVAJZ NA DODELI". Siroti siroti Džejms. Treće: Da li bi bio tako ljubazan da odjaviš pretplatu na Sezam, spustiš roletne, daš otkaz na taj, pretpostavljam, kukavno plaćen posao i onda: pokupiš prnje i prevezeš se avionom preko bare, i da se nađemo u sredu u 11:00 a.m. ispred terminala za izlaz? A za hranu, piće, krevet i bazen molim te nemoj da se brineš. Bićemo smešteni kod mene na gajbi i tu će nam uvek biti prijatno i toplo. Zamisli samo: moj i tvoj privatni Raj i naše male bahanalije. Pomisli da masline i med mogu da se koriste i za nešto drugo, sem za jelo. Negde te sada čeka i ljubi te tvoja Linda Hamilton..." I kako čovek sad da odbije ovakvu ponudu? Ne, Linda - neću ti prići, - al kad bi se zezali! Zvoni telefon. Mrzi me iz dna duše da podižem slušalicu, da se javljam na bilo kakve pozive: mnogo je verovatnije da će vam vaš sagovornik uništiti veče, nego vam ga, recimo, ulepšati. -"Da?", tišina. "Recite?", tišina. "HALOOO?..." -"...Popušiš mi moje-malooo!..." -"A? Ko se to izigrava sa mnom preko telefonskog aparata?" -"Dečko bre, ja sam. Smiri se. Buk ovde." Buk: stari šaljvdžija. Nikada mi neće biti jasno kako samo postiže sve tri stvari paralelno: u obavezi je oko osmočasovnog radnog vremena u Jugoslovenskoj Poštanskoj Službi; uporedo sa tim uređuje i andrgraund književnički časopis "Hrskavi žabac Kreker"; i piše najjače pesme u svemiru, - pod pretpostavkom da smo sami. -"Baš sam malopre pregledao neke od stvari koje si mi poslao. Imaš ti dečko smisla za ovu igru. Biće nešto od tebe, možda. Samo, znaš kako obično prođu oni koji obećavaju?..." -"Proslave se?..." -"Naravno. Brzo. Čim umru. Zato, potrudi se dok si još živ. Posle smrti ti sve to tako malo znači. Kapiraš?" -"Aha", rekoh. "Ali, znate, nisam jedan od onih kojima je toliko stalo do slave...hmmm...koliko do slavskog pečenja. Osim toga, sve ima svoje granice. Mislim, talenat, i to..." -"Sereš ko foka. I nemoj da mi mešaš talenat i pisanje. Talenat ti ovde nije uslov da budeš spisatelj. Upamti to već jednom." -"Kako to mislite?" -"Znaš i sam. Pisanje je zaraza koja se prenosi sa kolena na koleno. Kao triper. Takva vrsta dara. Ispada da je pisanje pičkin dim, da to ume svako. Uzmi jednu prosečnu književničku porodicu. Muž, žena, dvoje sitne dece, mačka i jugo 45. Svi su ti oni plus pisci, plus objavljeni. Je l ti sad jasno?" -"Hmmm...Aha!". Buk je i inače poznat po gadnoj naravi i poganom jeziku. Voli da popije i onda da se tuče sa ostalim muškarcima. Ponekad ga ojade od batina ali on onda ubaci nešto opičeno, tipa "džukac dlaku menja ali gaće nikad...", pa ih onda nasmeje i zato ga svi i vole. Veliki obešenjak, velika dobričina, taj Buk. -"A kako vaših 5 mačaka? Slušaju li vas?", pitam ga dalje. -"Ma, kurac me slušaju. Puna mi bre kuća ulovljenih miševa i vrapčića. Čoveče, koje ludaje. Love ih, pa ih onda donose meni. Sa mačkama prolazim isto kao i sa ženama." -"U kom smislu mislite?" -"U smislu da ne mogu da nađem nijednu normalnu za sebe. Ni ženu ni mačku. Nego, zvao sam te zbog nečeg drugog...Henri Miler me pozvao jutros i zamolio me da svratim večeras kod njega. Kaže, biće viskija i mlade pičetine za sve. Pomalo čudan čovek, taj Henri. Non-stop misli na pičku." -"Pa, po tome ispada da smo svi mi pomalo čudni..." -"Ha-ha!...Ho, odlično rečeno. O, da...videću da ubacim to u svoju novu knjigu..." -"Znam da ne volite kad vas to pitaju, ali o čemu ovaj put pišete?" -"Tačno, ne volim da me propituju. Uostalom, pisac je tu da piše, ne da brblja. Inače, u knjizi se radi o životu čoveka prevarenog i izjebanog i uopšte o ljudima kao što smo ti i ja. O čistom, običnom, solidnom, svakodnevnom sranju. Standardna šema." -"Da, oko toga uvek ima dosta toga da se napiše. Nikad čovek da se zasiti tih stvari. A kako planirate da se zove? Mislim, knjiga." -"Nisam još odlučio. Biće nešto u stilu žTumarajući podrumima isposničkog ludila'. Ili žPacov u rektumu ekstaze'. Ili žBludni sin'. Videću. Ne znam još tačno. Uostalom, kakva korist od naslova? Sve te knjige, sve te pesme...Sve ti je to dečko isto-sranje drugo-pakovanje." -"Ali ne i u vašem slučaju." -"Čemu sad izlivi nežnosti? Sve što ja vidim je toliko mnogo pesnika, a tako malo poezije." -"To ste vi rekli. Čini mi se da kritičari ne razmišljaju na taj način." -"Ne moramo sad da pričamo o njima. Nego, hoćeš da ideš sa mnom kod Henrija večeras? Svratićemo po Hemingveja usput da i njega pokupimo." -"Može. Mada, znate i sami kakav je Erni. Čovek nikad ne može da ga nađe u kući. Po čitav dan provodi po safarijima ili u ribolovu..." -"...Ili u ratu. Znam, znam. Ali, malopre smo se Hemingvej i ja čuli preko telefona. Tu je. Sprema nam svima veliko iznenađenje za sutra. Nije želeo da kaže o čemu se zapravo radi. Samo je naglasio da se ovaj put ne radi ni o kakvoj novoj knjizi." -"Onda znači idemo?" -"Naravno. Spremaj se. Dolazim po tebe. U svojoj nežnoplavoj folciki model '51. Ajde sad...Čekaj!...Evo, poručuje ti Selin nešto...Kaže žreci tom balavcu da ću mu jebati sve po spisku ako ne bude spreman kad dođemo po njega...'. Ne zameraj Selinu. Selin prolazi kroz neke teške dane. Kao, uostalom, i svi mi." -"Faca je Luj. Ništa mu ja ne zameram. Ovoj zemlji nedostaje još jedno 10.000 takvih kao što su Selin, Erni, ili Miler. Ili vi. Onda bi sve stvari legle na svoje mesto. Doviđenja, gospodine Bukovski." -"Zaboravio si da nabrojiš i Hamsuna. A sad, zdravo, mali. I prekini više da mi persiraš. Da se nešto razumemo: od sentimentalija uvek dobijem proliv. Sevaj sad na oblačenje ili će te Selin razbiti." Na brzaka sam spremio sendvič sa sirom i šunkom, ubacio ga u sebe, navukao nešto odeće. Imao sam malo poblema: nikako nisam uspevao da uklopim dve istovetne čarape. Takođe, košulja mi je bila izgužvana i poderana na par mesta, ali nisam išao ni na kakvu modnu reviju, pa se nisam uzbuđivao oko toga. Farmerke sam imao jedne-jedine i bile su iznošene, pohabane i stare. Nisam imao čime da se skockam; mislim da bi me i sa sopstvenog venčanja izbacili, kada bi se ovakav pojavio pred mladom. Dovršio sam pivo, isključio sijalicu u sobi, spustio se u prizemlje, izašao. Čekao. Nakon par minuta, video sam i folciku, gore, na drumu. Skretala je ovamo. Živim na periferiji, u kraju poznatom pod nazivom "Dolina Vrba". Odlično, pomislih: momci očigledno nisu imali problema da me nađu. Pzdrv, W,W,3.
književnost.23 hogistey,
NESIGURNOST U TEKSTU Nesigurnost me zavodi kao zadovoljstvo. Gledam nalet gusenica na lisje oraha i mlade laste na gradskom nebu. Vidim poglede crepova i grimasu asfalta, a iza njih skamenjenu pesnikovu rec: zinuo ko pes! pa zapazam rasecenu venu zida i samoubistvo na koje se odlucuje crni odzak. I zanemeli vetrokaz i kljakavu antenu i trazim dalji, ugrozeni obejkat: ali niceg. Niceg vise. Mirise list oraha - gorko, kovit lastavice, mislim: nije sve tako crno. Postoji zadovoljstvo u ispraznosti, zar ne? Zar ne? Vasa Pavkovic, "Nesigurnost u tekstu", Prosveta, 1994.
književnost.24 dbambi,
Evo ga jedan mali odlomak iz Encarte, članak o Lavu Tolstoju i njegovom delu " Rat i mir ": War and Peace, considered one of the greatest novels ever written is an epic of Russian society between 1805 and 1815, just before and after the Napoleonic invasion. It contains 559 characters commemorates important military battles, and portrays famous historical personalities, but its main theme is the chronicle of the lives of five aristocratic families. E sad...ja sam nedavno pročitao pomenuti roman i uprkos pažljivom preturanju po memoriji, mogu da se setim imena samo četiri porodice Bolkonski (knez Andreja, knjeginjica Marija), Bezuhovi (Pjer) Kuragini (knez Vasilije, knjeginja Elen) i Rostovi (Nikolaj, Nataša i drugi). U delu naravno ima još porodica (npr. Drubecki), ali teško da bi se nekoj barem po mom mišljenju, mogao dodeliti komentar kako je jedna od pet nosilaca teme. Bambi
književnost.25 mcar,
Da li znate nekoga ko se bavi tzv fanzinima ili zinima. Moj drug iz Poljske trazi adrese na koje bi mogao da salje svoje zine. On ih pravi dvojezicno, na Poljskom i Srpskom. Molim hitan odgovor. Marko
književnost.26 stemil,
DŽUEL > "...To je stoga što stoji tamo, upravo ispod ovog prozora, što > kuca čekićem i testeriše oko tog prokletog sanduka. Gde ga ona mora Pored Savićeve "Topole na terasi" knjiga AS I LAY DYING od William-a Faulkner-a je jedina koju sam pročitao 3 puta ! Inače od njegovih dela imam još i: - Vojnikova plata - Svetilište - Buka i bes - Nepobedjeni p.s. Ako neko ima njegov roman "Rekvijem za iskušenicu" molim da mi javi na mail radi dogovora :) Miki
književnost.27 willow,
"...Sedosmo u čamac, ona sede kraj mene na moje sedište i dodirnu me svojim kolenom. Ja je pogledah i ona mi na tren uzvrati pogled. Pričinila mi je prijatnost time što me je dodirnula kolenom, počeh da se osećam nagradjenim za taj gorki dan i radost mi se vraćala kada ona iznenada promeni položaj, okrete mi ledja i poče da razgovara sa doktorom koji je sedeo kraj krme. Celih četvrt sata nisam postojao za nju. Onda učinih nešto zbog čega se kajem i što još uvek nisam zaboravio. Njena cipela pade sa noge, ja je zgrabih i zavitlah u vodu daleko od čamca, od radosti što je blizu ili od potrebe da skrenem pažnju na sebe i podsetim je da postojim - ne znam. Sve se zbi tako brzo, nisam razmišljao, to mi je samo tako sinulo. Dame vrisnuše. A ja se ukočih od toga što sam učinio, ali kakva je korist bila od toga? Što je učinjeno, učinjeno je. Doktor mi priteče u pomoć, on uzviknu: Odveslajte! i usmeri čamac ka cipeli; u sledećem trenutku je veslač zgrabi upravo u trenutku kada se napunila vode i nestala ispod površine: čovek se skvasi visoko uz ruku. Onda odjeknu višeglasno ura sa oba čamca, jer je cipela bila spasena..." Knut Hamsun, odlomak iz knjige "PAN"
književnost.28 smilja,
Ako je to ono sto ja mislim u vidu razlicitih mail-zinova odstampanih sa nekom zenitstickom porukom e onda evo jedne adrese: Umetnicka Grupa FIA Muzej 25. maj ili Knez Mihailova 6/KCB... E-mail :ugfia@EUnet.yu >Molim hitan odgovor. Smilja :)
književnost.29 mcar,
Mnog, mnogo ti hvala. MC
književnost.30 mcar,
Evropa Žene su uredne, i klozeti su čisti, sve je vrlo ugodno i kulturno, i niko i ne pokušava, i niko i ne može da zamisli šta je ispod tepiha, šta je uzidano u temelje. Krajolik je ispeglan, službenici su učtivi, jedemo kroasane i kifle, jedemo slatke Mocart kugle. Prolaznici su mirni i opušteni, oni me pitaju o drugačijem svetu, pitaju me o jednom srušenom svetu. Zaprepašćeni odmahuju glavom. Nedeljom prepodne biciklisti, svi vole počasnu gardu nedeljom popodne dosada, deca fotografišu smenu straže. Vozovi su bešumni i čisti, jure po onim istim prugama gde su nekad ljudi umirali u govnima, nemućni, zaklučani u stočnimn vagonima. Na zidovima su spomenici zločina, ali o tome više niko ne misli. Nelagodno mi je, jer jedini znam, ali to je samo zato što sam iz srušenog sveta. Pitaju me: zašyto se dogodilo? Odgovaram: ne brinite, može i ovde da se dogodi. Zaprepašćeni odmahuju glavom, ne veruju, možda su samo osetili strah. MC 9/98
književnost.31 kum.djole,
-------------------------------------------------------------------- Monografija "20 godina Riblje čorbe" BEOGRAFITI -------------------------------------------------------------------- U organizaciji "Riblje čorbe", izdavačke kuće "Beografiti" i Radio Index-a pripremljena je monografija povodom 20. rođendana najdugotrajnijeg i najuspešnijeg jugoslovenskog rok benda svih vremena, "Riblje čorbe". Monografija će se štampati na kvalitetnom papiru formata B5 u kolor dizajnu sa 96 strana u prvom izdanju od 1000 primeraka. Monografija "20 godina Riblje čorbe" studiozno je delo mladih autora Nenada Radovića i Marije Milanović koji su svoje dugogodišnje angažovanje oko ovog projekta krunisali u saradnji sa najpoznatijim imenima našeg rock'n'rolla - Borom Đorđevićem, Mišom Aleksićem, Vickom Milatovićem, Pecom Popovićem, Dejanom Cukićem... Uz tekstove o nastanku i razvojnom putu "Riblje čorbe" knjiga sadrži oko 50 najboljih fotografija iz svih perioda ove grupe, pregled diskografije, hronološki pregled medijske pratnje benda, rezultate istraživanja "Beograđani o Ribljoj čorbi", najpoznatije pesme najvećeg srpskog pesnika i još mnogo zanimljivosti koje do sada nisu objavljivane. Rad na monografiji traje već više od dve godine i trebalo bi da izađe do ovogodišnjeg Sajma knjiga (20. Oktobar). Zbog poznatog političkog opredeljenja Bore Đorđevića i svih nas koji smo radili na ovom projektu nismo u mogućnosti da zatražimo finansijsku pomoć od velikih jugoslovenskih firmi i izdavačkih kuća. Uz vašu pomoć uspeli bismo da privedemo ovaj projekat kraju onako kako smo to i planirali. Ceo prihod od prodaje monografije "20 godina Riblje čorbe" ići će u dobrotvorne svrhe - nezavisnim javnim glasilima i JDP. Uslugu bi nam učinio svaki vaš doprinos - privatnih preduzeća, kompanija, organizacija, klubova kao i pojedinačni doprinos u bilo kojoj vrednosti. Autori ove monografije odužiće vam se na najlepši mogući način. Sponzorstvo (u dinarskoj protivvrednosti na dan uplate): Za fizička lica (minimum 10 DM) - zahvalnica u knjizi - 2 besplatna primerka monografije "20 godina Riblje čorbe" Za preduzeća (do 500 DM) - logo firme na stranici knjige - 4 besplatna primerka monografije "20 godina Riblje čorbe" - logo firme izložen na našem štandu na Sajmu knjiga - logo firme izložen na Internet prezentaciji monografije Za preduzeća (preko 500 DM) - logo firme na stranici knjige - 6 besplatnih primeraka monografije "20 godina Riblje čorbe" - logo firme izložen na našem štandu na Sajmu knjiga - logo firme izložen na Internet prezentaciji monografije - logo firme na koricama knjige Uplate možete vršiti na broj žiro računa Beografita 40815-601-1-526-186 sa naznakom "Doprinos za monografiju 20 godina Riblje čorbe". Možete nas sponzorisati i lično (i u stranoj valuti) po dogovoru. Sve dodatne informacije možete dobiti do 1. Oktobra na telefon Radio Indexa 324-5260, sredom od 19 do 24h i četvrtkom 23 do 06h, kao i subotom od 18 do 20h i od 24 do 06h. Takođe, na raspolaganju vam je i telefon autora Nenada Radovića (450-395) svakim danom od 16 do 18h. Unapred vam zahvaljuju priređivači monografije sa nadom da ćemo se videti na promociji knjige u Oktobru. Beografiti
književnost.32 smilja,
> GDOWN > (zbirka:stanje pomracenog uma) ZENITIZAM. + ?! ZENIT medjunarodni casopis/ kalendar nove umetnosti i zivota ---------------------------------------------------------------- urednik i osnivac Ljubomir Micic --------------------------------------------------------------- BEOGRAD Obilicev Venac br. 36 -------------------------------------------- Casopis izlazi jedanput mesecno na zaprepascenje svih Srba i ostalih velikih naroda - bez zenitistickog duha. --------------------------------------------------------- Zenitizam bori se za Balkanizaciju EVROPE ------------------------------------------------------------ Dakle, nemoj mi zameriti ali ovo tvoje me neodoljivo podseca na avangardu dvadesetih godina , casopis Zenit ciji je pokretac i urednik bio Ljubomir Micic. Pokrenut u ime novog humanizma i sav u znaku antiratnih raspolozenja, da bi na idejnom planu zenitizam bio u znaku ostre kritike evropskog civilizacijskog kompleksa, kojem u duhu inovativnih tendencija ponudio panbalkansku kulturnu koncepciju, izradjenu na principima neoprimipimitivizma. Izmedju ostalog ideja balkanskog BARBAROGENIJA, itd. Medjutim , sustina tvoje poetike je u nekim radikalnim poetskim formama koje podsecaju na ovog autora. Istorija se ponavlja, pa i poetika sa njom (: BTW. casopis je izlazio izmedju 1921. do 1926. godine... Smilja
književnost.33 dzim,
Prichica spremljena na "suv trip" zachin nachin. dzim.rar
književnost.34 karakondzula,
+| Prichica spremljena na "suv trip" zachin nachin. Zanimljivo.
književnost.35 kiki,
> Prichica spremljena na "suv trip" zachin nachin. ono.. mislio sam da sam ja lud. ;)
književnost.36 willow,
A, u kom ste vi fazonu? I tako, pošto smo izvesno se vreme švrćkali naokolo po Knezišu, pitao sam je da li bi sad mogli sesti negde na po piće. Rekla je da može, i predložila neko elitno, kitnjasto mesto, što se meni nije ni malo dopalo; no-no, nikako, mislim prvenstveno zbog činjenice da ti tamo, kao po pravilu, konobar uvali pivo od 0.33 ( što smatram najvećom kafanskom prevarom XX-og veka ), plus slamčicu da kroz nju srčeš, da ti duže traje. Nije im dovoljno što te oderu ko republički ministri jebenu državnu kasu, nego te plus kecaju i za bednih 0.17: čerupaju te temeljito, sa svih strana, ko Stojadin ošurenu kokoš. Pa zatim, svo vreme se pušta ova ili ona umobolna muzika od koje dobiješ užasne stomačne tegobe. Pa hrskavi glas vokalnog soliste: prodire i prodire i prodire kroz tebe, kao mokri mišji kurčić ili laksativna ušna klizma; međutim, uteha je u tome što stvar ne ide uživo, tako da si makar pošteđen prisustva kartonski glatke, peskovite frontmenove face. Ići na takva mesta ravno je kolektivnom samouništenju: čovek uđe u fazonu zezanja, - a izađe sav kukavan i ojađen, normalno, jer atmosfera je unutra pizdo-materinska: dođe ti da čučneš na plesni podijum i kukuričeš od muke; dođe ti da podriguješ na beli luk; dođe ti da potopiš svemir, udaviš boga i razbucaš svet; dođe ti da spljeskaš muvu o zid. Osim toga, čim razmotriš gomilu, odmah se osetiš frivolnim u odnosu na njih: sve same sa malog ekrana poznate face; pun kurac njih, viđenijih mrmota: ženske dostojanstvene i važne, sve uparađene ko J.B.Tito, baš tako, a muškarci hrabri, opaki i zajebani individua- listi, duhoviti ko Tomas Man. Ćuškaju te guzicama, evo, vidiš, ovako... Više ti se isplati da ostaneš kod kuće i delješ mice sa komšijom, ili da lepo sedneš na klozetsku šolju, prdiš u terci i duvaš u kurton: manje je apsurdno. Zato, nabacio sam joj to da kako je ipak razumnije rešenje otići na neko neuviđavnije mesto tipa Pivnice, bašte Kolarca, ili Kod Blesavog Škotlanđanina; bilo gde ali da ne moraš da cevčiš jedno piće čitavo veče. A i da možeš fino da se opustiš, da se glasno nasmeješ i tako dalje, bez neslavnog kraja tipa da te nakon toga redari nabiju u kontejner, ili da dobiješ preko pičke od nekog nabildovanog ekskluzivca. U vreme recesije, Đavo je bio gladan: "Mamu mu jebem, koje je sad ovo isposničko sranje!", reče. Onda je uložio kintu, zakupio poslovni prostor i adaptirao ga u diskoteku, pa viknuo Bogu "Kurac Raj, miki, opasulji se!... OVO je pravi biznis!...". Pakao je, vidiš, možda kao dragstor: jer otvoren je, takođe od 0 do 24 časa; pun asortiman ružičastih, čipkastih bljuvotina, non-stop nam je na raspolaganju. Je li, Džet-Set, je li, dame i gospodo... je l ste vi zbog toga poslati na Zemlju, a? Pzdrv, W,W,3.
književnost.37 gdown,
Koliko sam skapirao zenit jos uvek izlazi ? gde bi mogao da ga nabavim? i koja je cena?? 10x
književnost.38 willow,
Pretpostavljam da bi ovo nekog moglo zanimati: Od jedne poznanice dobio sam informaciju da su neke dnevne novine ( da l "Večernje", nisam 100% siguran ) organizovale konkurs za izbor najjače kratke priče ( rečenice mila, oprosti mi :) ). Tako, imate još par dana da pošaljete svoje stvari, a uslovi su sledeći: - možete poslati više priča. - priča neka bude najviše 3 stranice duga. - potrebno je da svaku priču isporučite u 3 primerka ( kopije ). - ispod svake priče potrebna je spisateljska šifra, sličan fazon kao kad dajete oglas u kome potražujete supružničkog druga. - stvari šaljete u velikoj koverti. - popišete svoje lične elementarnosti i ubacujete ih u malu kovertu, koju onda upakujete u veliku. Adresa je: "Konkurs za kratku priču" Nikole Pašića 6 11000 Beograd Eto. To bi bilo to. Još da kažem, da koliko sam ja ukapirao, najboljih 100 priča biće štampano u obliku zajedničke knjige, a pobednik će imati čast da bude "objavljen" i zasebno. Zato, pošaljite im svoje stvari, i u tom slučaju želim vam sve najbolje, puno sreće oko toga i da bog da baš vi ponesete pečeno prase kući :). P.S. Ne pitajte me da li sam ja poslao svoje stvari, jer ćete u tom slučaju dobiti negativan odgovor :)
književnost.39 smilja,
> Koliko sam skapirao zenit jos uvek izlazi ? > gde bi mogao da ga nabavim? > i koja je cena?? > 10x Časopis ne izlazi još od 1926. godine. Medjutim, njegov reprint možeš pronaći, možda, još uvek u Narodnom muzeju. Delove tekstova.. Ako ne nadješ tamo reprint podji do periodike Univerzitetske biblioteke. Izvinjavam se još jedan put na opažanju ali sličnost je bila neodoljiva. Pozdrav Smilja :)
književnost.40 willow,
>> A, u kom ste vi fazonu? Ovo je tipičan komad teksta nastao kao posledica očigledne spisateljske krize. Jebeš ga, ajde da se ponadamo da će jednom biti bolje.
književnost.41 willow,
>> >> A, u kom ste vi fazonu? >> Ovo je tipičan komad teksta nastao kao posledica očigledne >> spisateljske krize. Ustvari, nije. Zaboravite na gornju opasku. Čemu lažna skromnost? Kad načiniš sranje, - budi hrabar i stoj iza njega! I, evo mene kako stojim.
književnost.42 kum.djole,
> Ustvari, nije. Zaboravite na gornju opasku. Čemu lažna skromnost? > Kad načiniš sranje, - budi hrabar i stoj iza njega! I, evo mene > kako stojim. Što ne stojiš i u "Večernjim novinama"?
književnost.43 willow,
>> > Ustvari, nije. Zaboravite na gornju opasku. Čemu lažna >> > skromnost? Kad načiniš sranje, - budi hrabar i stoj iza njega! >> > I, evo mene kako stojim. >> Što ne stojiš i u "Večernjim novinama"? Ne znam, Džo, stvarno ne znam. Jednostavno, konkursi me ne privlače, možda iz razloga što me nijedna kolektivna igra ne zanima baš previše. Po meni, Sezam je mnogo bolja stvar od bilo kog konkursa: niko ti ne traži 3 kopije; možeš da se razmašeš, jer ne ograničavaju ti broj rečenica; nema potrebe da gubiš vreme oko formalnosti tipa velika mala koverta; možeš da šalješ i poeziju; ne tretiraju te kao jedno pismo iz hrpe pisama; bilo kakva gnjavaža je isključena; šanse ti se ukazuju svakodnevno,a ne samo kad se nekom uredniku jednom u sto godina digne patka ili probudi savest. Jedini problem oko Sezama je taj da ti je kao spisatelju anonimnost zagarantovana :),ali bolje je biti pristojan homunkulus-anonimus nego užasan coitus-interruptus :) Osim toga, užasno sam lenj čovek i baš toj svojoj karakternoj osobini :) pripisujem krivicu što mnoge, više ili manje lepe stvari i propuštam u životu. A veruj mi, mogućnost poraza :) uopšte me više ne zabrinjava: gledam na to kao na još jednu lošu šalu. Dobro. Dosta sam gnjavio. Pretpostavimo da sam lud, i kukavica što ne stojim i u "Večernjim novinama" :). Najlakše je tako.
književnost.44 kolja.t,
> Dobro. Dosta sam gnjavio. Pretpostavimo da sam lud, i kukavica što ne > stojim i u "Večernjim novinama" :). Najlakše je tako. ...khm... kada sam prestao, jos u doba stare jugoslavije, da saljem fotografije na konkurse...prestao sam polako i da ih pravim... da li je to direktno povezano ne znam... ;) ...mada se u pisanje manje razumem, slobodan sam ti izjaviti sledece: Znam dosta ljudi koji su nesto nekada zapoceli, i zbog ljubavi prema liniji manjeg otpora, i nesigurnosti u sebe...nista nisu uradili... Najlakse je tako... (da nisam slao slikice prvo na Sezam, pa na internet, pa itd...ne bih mozda danas imao e-mail kojim mi se nudi izlozba u real galeriji na Brodveju, Menhetn, NY... bas ovih dana se lomim da li da pozajmljujem velike pare i udjem u *****, ili da uradim kao i ti...samo, dva kovetta su malko jeftinija od odlaska u NY i placanja svih troskova oko izlaga- nja...) Pozdravlja te kolega na neki nacin... ...i sorry na samohvaljenju... :)
književnost.45 willow,
Jao, ali nisam mogao da odolim :) Konkursna trik-pričica Dan je bio sav subliman, u subotu, vedar i topao i lep, sa puno čistog neba, sa mnogo dubokih misli. Ona, sedela je za klavirom u novoj cicanoj haljini šarenih, cvetnih motiva, temeljito razlažući stvar od Čajkovskog, unoseći se cela u taj ozbiljan i zahtevan posao; imala je talenat i stil, i ništa joj nije moglo pobeći, ništa promaći, baš ništa. Ho, kako da ne: bilo je prijatno to za čuti, a svakako, lepo i za doživeti: melodija njenog srca ispunjavala je moju sobu, moje prostore, i moj život; banja, moglo bi se reći. Ja, sa druge strane, listao sam neki časopis i pušio i pio u isto vreme, i uživao u njenoj pojavi, njenoj igri, prstima i u svemu što je s njom u vezi ja obično uživam oko toga. Ritualno, uposlio bih sva svoja čula i moja duša će onda krenuti ludački da divlja od zadovoljstva, ushićujući me iznutra, ispunjavajući me stvarima sličnim kao plamen; znam, gorim a nisam vatrogasac, - pa šta? Možda da ovo nije konkursna trik-pričica ja bih sad terao dalje sa opisom našeg, njenog i mog dana, možda, ali zbog toga što jeste, neću više da talasam oko toga, nego nabaciću vam samo da je naš ljubavnički status i dalje čvrst, to jest, - quo. Pitate se Dobro, pa gde je tu trik? E, pa trik je u tome što je sve ovo, čitava ova situacija ustvari nepostojeća, pa prema tome, ja ovde baratam duhovima, i iznoseći lažne činjenice, i krijući pravo stanje stvari, uistinu pričam samo gluposti. Možda vam je sve već postalo jasno: trik ove pričice je u tome što je ona naučno-fantastičkog žanra, eto, ukucana negde u dupetu svemira, kovertirana pa poslata vama, za vaš urednički, komisioni sto, da, samo zato da bi me žiri proglasili za pobednika jer hoću da budem čovek-laureat; ili pak mislite da je strava-i-užas u pitanju što se toga tiče? Horor, a? Pzdrv, W,W,3. P.S. Molim vas, shvatite ovo kao šaljivost, a ne sprdnju. Pliz? :)
književnost.46 kum.djole,
>> Dobro. Dosta sam gnjavio. Pretpostavimo da sam lud, i kukavica što ne >> stojim i u "Večernjim novinama" :). Najlakše je tako. Lako je biti "stojeći" na Sezamu - to sam hteo da kažem...
književnost.47 willow,
"...- Mislim da sam pogrešio što sam Perl dao Lovu - reče Džiter. - Perl naprosto nije stvorena da bude Lovova žena. Ona ne vodi računa o njegovim željama i ništa ne mari šta ko misli o njoj i tome. Nije ona za Lova. Čudna je. Sve mislim da ona želi da ode u Augustu, kao što su učinile i druge devojke. Nije ona kao ja, jer ja mislim više na zemlju nego na odlazak u neku prokletu predionicu pamuka. Tamo ne možeš da udišeš miris zapaljene žutilovke, a kada dođe vreme da se obrađuje zemlja, osećaš samo neku tugu u sebi, a ni sam ne znaš šta te muči. Ljudi su mi, ni sam ne znam koliko puta, pričali o toj prokletoj tuzi u fabrikama. A kada čovek ostane na zemlji, onda to ne oseća, jer je on tu, i udiše dim spaljenog trnja i oseća kako mu se miris uzoranih polja uvlači u grudi. I tako umesto da pati, a da i ne zna šta mu je, kao što se to dešava onima u prljavim fabrikama, ovde, na zemlji, čovek se oseća bolje nego ikada. Ne možeš prevariti proleće time što ćeš se sakriti u neku prljavu predionicu. Zna ono da treba da ostaneš na zemlji da bi se osećao bolje! A to je sve zato što su ljudi podigli fabrike. Bog je stvorio zemlju, ali ga nisi video da podiže te proklete predionice pamuka. Eto, otuda ja znam da je bolje ostati nego ići onamo, kao što su to drugi učinili. Ja ostajem ovde, gde mi je bog odredio..." Erskin Koldvel, odlomak iz knjige "DUVANSKI PUT"
književnost.48 willow,
>> > Dobro. Dosta sam gnjavio. Pretpostavimo da sam lud, i kukavica >> > što ne stojim i u "Večernjim novinama" :). Najlakše je tako. >> kada sam prestao, jos u doba stare jugoslavije, da saljem >> fotografije na konkurse...prestao sam polako i da ih pravim... >> da li je to direktno povezano ne znam... ;) Eto, vidiš, Nidžoni. Ovo mi se i ne sviđa kod ljudi. Mislim da suviše paradiraju; pridaju značaj konkursima i počinju da stvaraju tek kad se ta stvar raspiše u dnevnoj štampi. Inače: nema konkursa - nema stvaranja. Dođe mi da se podbočim, dignem desnu obrvu i upitam svet: "Je li, dame i gospodo, šta je prvo nastalo: konkurs ili vaša priča?..." :) >> Znam dosta ljudi koji su nesto nekada zapoceli, i zbog ljubavi >> prema liniji manjeg otpora, i nesigurnosti u sebe...nista nisu >> uradili...Najlakse je tako... To je, mislim, nešto što se u nas usađuje od rođenja: misao o tome kako si kao čovek ništavan. Ja se, eto, ne osećam ništavnim, i nemam neku jaču nesigurnost oko stvari koje ukucavam. Jednostavno, smatram da to moje još uvek nije dostiglo pristojan nivo zrelosti. Mislim, nije mi cilj ovde da mudrujem, ali takođe se bezveze osetiš kad pomisliš da neko iz komisije, pošto je predodredio svoju dalju rođaku iz Kruševca za pobednika, sada briše b*lju tvojim stvarima ili ih koristi za uvijanje bureka :). Osim toga, samim tim što sam na vas, Sezamovce, istovario gomilu svojih hmmm...tekstova, pokazao sam se, predstavio se svetu, viknuo u etar "društvo, evo me, taj sam vam!...". Stvarno mi nije frka, poslaću im ja i 100 komada ako treba, ali postavlja se pitanje: šta ćeš, koji k*rac, time postići? Odgovor: isto ono što ćeš postići kupujući jebeni Bingo, ili jednom sedmično uplaćujući svoju sportsku prognozu. Konkursi: suviše je tu eventualnosti uključeno, a meni je više pun andrak nameštaljki, ometanja, ili rođačkih i srodničkih umetničkih stabala. Sa druge strane, ako je stvar pošteno i odgovorno shvaćena, normalno, tu sam, uključujem se; možda se ogrebem i za snošaj. Sa treće strane, još uvek sam prilično mlad i očuvan i lep :), da bih po svaku cenu hvatao svoj poslednji voz. Vreme, osim što teče, - brine se i oko svega. Kapiraš? >> (da nisam slao slikice prvo na Sezam, pa na internet, pa itd...ne >> bih mozda danas imao e-mail kojim mi se nudi izlozba u real >> galeriji na Brodveju, Menhetn, NY... Svaka čast, Nidžoni, samo teraj napred. Izgleda da su tvojih 5 minuta, 5 sati, 5 dana, 5 sedmica, 5 meseci, 5 godina, i 1 cilj, konačno došli :) Ali, shvati to da se ja stvaranjem bavim tek nešto više od godinu dana. Čovek ne treba biti lažno skroman, ali ni bahat. Ne možeć očekivati od mene da preskačem svoje tačke ka usponu :). Za sad je Sezam moja meka, oaza i moj putokaz :)). A za jedno 10-ak godina, vidimo se; ti, kao već priznati umetnik, i ja, kao dečkić koji i više nego da samo obećava :), negde na Havajima, pa da beremo plodove slave, ganjamo cice, pušimo skupe cigare i cirkamo šarene koktele poslužene iz visokih čaša :). Okej? :) >> bas ovih dana se lomim da li da pozajmljujem velike pare i udjem u >> *****, ili da uradim kao i ti...samo, dva kovetta su malko >> jeftinija od odlaska u NY i placanja svih troskova oko izlaganja.. Moje sam ti razloge temeljito izložio, a ti bolje zajmi te pare i šibaj preko bare; odradi stvar pošteno i do kraja. Uzgred, mogao bi da pomeneš Amerima da "...znate, imamo tamo u Srbiji jednog malog mrmota što kuca stvarno jake stvari, istinski je talenat, svi ga vole, i staro i mlado. Gledano kao spisatelj, do jaja je!...", :) tj. da me preporučiš kod nekog stranog izdavača :). Mislim, nema ništa bolje od isključivo prekookeanske slave: udaljen si 10.000 milja od najbližeg obožavatelja koji se nameračio te gnjavi ko školarica Miru Škorić :) >> Pozdravlja te kolega na neki nacin... Oh, jednom, videćeš, veruj mi, unucima ću prepričavati sve ovo, ovaj naš dijalog. A oni će onda reći: "deda, ne kenjaj. Stvaaarno ga poznaješ?..." :) >> ...i sorry na samohvaljenju... :) Nisi me ničim uvredio. Ako ga je i bilo ( mada ga nisam primetio ), tvoje samohvaljenje prolazi u pogledu smislenosti. Osim toga, Nidžoni, znaš i sam onu staru: "...svi smo mi u jarku, ali neki od nas gledaju u zvezde..." Pzdrv, ?
književnost.49 kolja.t,
> tek kad se ta stvar raspiše u dnevnoj štampi. Inače: nema konkursa - > nema stvaranja. Dođe mi da se podbočim, dignem desnu obrvu i upitam UH, Wiloni! ...donekle si u pravu, a i ja sam malo uprostio... Ja sam prvo pravio fotke pa ih slao... ali kad izadjes iz masine, ulaganis nekako... sta znam... a i kod fotki te datumi raznih izlozbi teraju na izradu kopija... nije da iz kvantiteta dolazi kvalitet, ali treba biti u formi... samo jedno sam zapazio: nikada (kod mene) nema pravila kad ce mi doci da radim slike... nije to bas tako jednostavno... > pomisliš da neko iz komisije, pošto je predodredio svoju dalju > rođaku iz Kruševca za pobednika, sada briše b*lju tvojim stvarima > ili ih koristi za uvijanje bureka :). Osim toga, samim tim što sam ............. > eventualnosti uključeno, a meni je više pun andrak nameštaljki, > ometanja, ili rođačkih i srodničkih umetničkih stabala. Sa druge ...prosao sam cak i to da mi konkurencija sklanja radove od zirija... (tada sam prestao da izlazem na kolektivnim izlozbama u Jagodini...) i da gledam kako Danilo Cvetanovic Majstor Fotografije za moje slike kaze "koji je bre ovo k****" itd. dok u isto vreme Draganu S.Tanasije- vicu s kojim sedi u "Suncu" pokusava da proturi zvanje...itd.itd. (imena navodim jer mi je pun vise...) ...da, da wiloni, prokleto si u pravu za te konkurse...ja sam ipak imao srecu da osvajam nagradice neke kao anonimous... (fotke saljes postom u sloveniju, makedoniju itd...) izgleda da toga skoro da vise i nema... Sto se mene tice, kasno shvatih (ti si brzi:) da umetnost nije sport, i resih da budem hrabri, tihi, totalni individualac... ("opstezitelji i samci..." - M.Pavic negde napisao...) > više nego da samo obećava :), negde na Havajima, pa da beremo > plodove slave, ganjamo cice, pušimo skupe cigare i cirkamo šarene > koktele poslužene iz visokih čaša :). Okej? :) Ma i za Brodvej ima raznih teorija...ici ili ne...sigurno da ima mali milion galerija koje vole 2000$ za zakup...dobro treba imati i slike... ne znam da li je to prilika za koju se treba uzajmljivati... ne bih da im remetim sistem, ali mora da postoji negde i kompenzacija :))) > da pomeneš Amerima da "...znate, imamo tamo u Srbiji jednog malog > mrmota što kuca stvarno jake stvari, istinski je talenat, svi ga > vole, i staro i mlado. Gledano kao spisatelj, do jaja je!...", :) :))))))) pocni sa prevodjenjem... ne verujem da ce ameri odma' poceti da uce srpski zbog "mrmota" .. :)))))))) inace, OK. :) > A oni će onda reći: "deda, ne kenjaj. Stvaaarno ga poznaješ?..." :) Ajde da s*r**o :) A ja vadim iz police knjige i kazem unuku: "...ne znas da poznajem tog cuvenog willoni-a, pa ja sam totalno izlapeo kad ti to nisam rekao...slusaj, bilo je to ovako: uplatim ja jedne davne godine sezam... ..." (dobro, unuk ko unuk, kaze "deda, opet pocinjes da ***** :)))))) > Nidžoni, znaš i sam onu staru: "...svi smo mi u jarku, ali neki od > nas gledaju u zvezde..." ova ti je dobra :) samo nastavi!
književnost.50 hogistey,
> kada sam prestao, jos u doba stare jugoslavije, da saljem fotografije > na konkurse...prestao sam polako i da ih pravim... da li je to a mozda je obrnuto? Kad si prestao da ih pravis nisi vise imao sta da saljes?
književnost.51 silence,
> GRUBE SALE NEMAJU KRAJA A, ja preporučujem korišćenje domaćih slova da fiskulturne i ostale SALE ne bi više bile grube. :)
književnost.52 silence,
> O radu, O. Haksli, "Kontrapunkt" Ovako, iščupan iz konteksta, izvučen iz usta određenog karaktera koji ga govori/misli, odlomak odlično može da posluži kao podrška umnog čoveka, za šta Haksli važi, svim onim koji su životne lenštine, svima onim koji su nedisciplinovani, onim koji nemaju strpljenja, koji jurcaju za neuhvatljivim bekstvom vremena tako se opravdavajući. Ako se svet posmatra iz ograničene perspektive nekog neobrazovanog radnika koji svoj hleb zarađuje radom koji ne voli, onda je citirani deo srž istine. Ali ako se ima u vidu da je trka za profitom industrijskog druđtva stvar ličnog izbora/pristajanja pojedinca, da savremena preduzeća rade na animiranju radnika za proizvode koje sami izrađuju i da rade na njihovom uključivanju u odlučivanje, i da je i sa tim i bez toga motivacija za rad opet stvar ličnog izbora, dolazi se do toga da je kukanje nad 'sudbom hudom koja nas snađe' samo izgovor slabih. Rad nije samo kopanje kukuruza ili montiranje vrata na Jugu na kragujevačkoj pokretnoj traci. Rad je i pisanje, i učenje i razmišljanje. Rad je bilo kakvo ulaganje energije i truda u nešto. Samo što ima korisnih radova, kojim se napreduje, saznaje, a ima ih i nekorisnih kojim se oštećuje, uništava, povređuje ili samo gubi vreme. Lako se sa jedne vrste rada može, u letu, preći na drugu. Kojom se vrstom rada neko bavi - stvar je njegovog ličnog izbora. Zašto se neko odlučuje za neku vrstu rada, tema je posebne priče, priče o motivima. Sam "Kontrapunkt" je napisan teškim radom...
književnost.53 silence,
> vasa deca nemogu nikog da vole > jer nikad nisu otkrili sta je to ljubav Srž pesme je isto ono što se prežvakava u gomili novijih američkih filmova o raznoraznim manijacima i ubicama. Čitav 'pokret' bi mogao da se nazove "Otkriće Frojda". Čekam kada će tako masovno da otkriju Junga. Razmak se stavlja iza zareza, ne ispred. "Nemogu" se pravilno piše u dve reči: "ne mogu".
književnost.54 silence,
> Evropa Pišeš ono što se i inače ovde misli kao stereotip. Ništa novo. Da živiš negde u 'Evropi' tvoje pisanije bi možda i imalo smisla. Kao aktuelna poezija, možda bi podstaklo nekog da se zamisli... Ovako je samo prežvakavanje. A, to nikako nije smisao poezije. Stereotipne slike inače nisu smisao poezije. Mogao si sve i ovako da kažeš: Srbija Žene su neuredne i klozeti su srdljivi, nigde ništa ugodno i kulturno, svi se stalno prisećaju, svi stalno zamišljaju šta je ispod tepiha, u temelje uzidano. Brdoviti pejsaži, osorni službenici, jede se burek i jogurt, jede se pita sa jabukama. Nigde bicikliste, čak ni nedeljom prepodne, dosada i u radne dane, i u radne sate. Nervozni prolaznici ne pitaju za drugačiji svet, ne pitaju za kulturu i marljivost, ništa ih od toga ne zanima. Na zidovima spomenici nekulture o kojima niko ništa ne misli. Nije mi nelagodno jer svi znaju da smo totalno razrušen svet. Bučnim, prljavim vozovima mili se po iskrivljenim prugama, istim kojim smo kao stoka nekad nemoćni odvođeni. Niko se ne pita zašto je sve tako, niko ni na šta ne odgovara, svi u svašta veruju, ovde se već sve dogodilo.
književnost.55 kolja.t,
>> kada sam prestao, jos u doba stare jugoslavije, da saljem fotografije >> na konkurse...prestao sam polako i da ih pravim... da li je to > a mozda je obrnuto? Kad si prestao da ih pravis nisi vise imao sta > da saljes? ...kokoska ili jaje? :) Bejah mlad (procitao si kako nisam iz dva pokusaja dobio zvanje kandidat majstora...bio bih sa 24 god.najmladji u staroj zemlji...) i postojao je neki takmicarski duh u smislu da ti je stalo da ti tamo neki ziri primi slike...a jos kad dobijes prve nagrade na saveznoj izlozbi, republickoj...itd... i jos...keva salje pare studentu... drugi nacin zivota... E, kad shvatih da mi zvanje zavisi od eventualnog pomeranja g.pomenutog clana zirija, rekoh pa to su iste slike, vrede ili ne, se*e mi se na to sve...i trece godine ne dadoh kolekciju od 30 slika na ocenu... (ziri se bio promenio te trece godine :) ...sagledas, podvuces crtu i sje*e te pitanje cemu sve to, naravno... ...svi te tapsu po ramenu i onda...svi ne znaju a g.pomenuti zna... ...sta da se radi, c'est la vie... ..posle je trebalo zavrsiti studije itd.itd....egzistencija...itd.bla. .... :) dalje je istorija... npr: Sef i vlasnik londonske foto galerije "Aperture photo gallery" Ken Ashby ceka moj paket da stigne, kaze "very powerfull...itd..."prosle godine...i nema veze sta je bilo... slike su iste one iz'82-'85godine... hmmmmmm... (nisam poslao paket...) ...u stvari ne znam odgovor na pitanje... stvarno... ...samo znam da sve sto sad stvaram, a moze da se zove slika, tesko moze biti predmet ziriranja...lepse je sam... Pozdrav iz Jagodine! P.S. ala je ovo knjizevnost :)))) (fali samo karton vina pa da bude kratka prica:)))))
književnost.56 gdown,
jel bese SILENCE znaci TISHINA ? Vidis da sam kucao oko pola dva ujutru i to na nagovor willow-a,tako da mi zapravo i nije bilo do pisanja. PS-nebudi takva cepidlaka. pozdrav i SILENCE
književnost.57 kum.djole,
>> Vidis da sam kucao oko pola dva ujutru i to na nagovor >> willow-a,tako da mi zapravo i nije bilo do pisanja. Moglo bi ovde da se uvede i naplaćivanje. ;) Primera radi, možeš da repliciraš i prokomentarišeš nešto, al' kad 'oćeš javno da se objaviš, ima se pljune lova. ;)
književnost.58 willow,
>> Ovako, iščupan iz konteksta, izvučen iz usta određenog >> karaktera koji ga govori/misli, odlomak odlično može da posluži kao >> podrška umnog čoveka, za šta Haksli važi, svim onim koji su životne >> lenštine, svima onim koji su nedisciplinovani, Taj sam! Ne uman, već sjeban, lenjiv i nedisciplinovan čovek. But, ne svojom krivicom, već posredstvom ovih ili onih političkih sisoja, vladajućih ili opozicionih lidera. Za nas profane troglodite ( kojima i ja pripadam ) važi sledeće: rad je stvorio radnike, a majmuna - majmunisanje. Okej, ali gde je tu čovek?
književnost.59 recc,
Nakon letnje pauze ponovo je u prodaji časopis "Reč" - časopis za književnost i kulturu. Elektronsko izdanje sadrži izbor iz septembarskog broja časopisa, koji možete kupiti u svim knjižarama. Uživate je lepoj reči! rec9809h.zip
književnost.60 recc,
>> Uživate je lepoj reči! Pardon, uživajte :)
književnost.61 willow,
>> E, kad shvatih da mi zvanje zavisi od eventualnog pomeranja >> g.pomenutog clana zirija, rekoh pa to su iste slike, vrede ili ne, >> se*e mi se na to sve... Ovo je, mislim, suština čitave naše rasprave. Ponekad pomisliš da su konačni rezultati "konkursa" bizarna sprdačina, baš kao i prilikom naših saveznih izbora. Svaki tzv. "žiri" se ponaša isto kao kad pustiš jedan izduvni gas iz pakla; i ti tu možeš ili da na vreme zbrišeš iz prostorije, ili da zamisliš puno ljubičica, ili da malo je*eš čvorka u šupak. Pojedinačno gledano, od jednog "člana žirija" postoje samo 3 stvari koje pogubnije utiču na prirodni tok stvari: uključen televizor, spiker i političar.
književnost.62 silence,
> But, ne svojom krivicom, već posredstvom ovih ili onih političkih > sisoja, vladajućih ili opozicionih lidera. Ako ti smetaju i ne voliš ih, ne nosi ih stalno sa sobom. > Za nas profane troglodite... Đe me nađe... :) Ovo je moralo da se potraži u 'Vujakliji'. Za one kao ja (što bejah): PROFANI - obični, svetovni, ne crkveni; TROGLODITI - stanovnici pećina; u starom veku se tako zvalo jedno etiopsko pleme koje je živelo po pećinama, a kasnije je to bio naziv za krivoverne hrišćane koji su se skupljali po pećinama; E sad, ako nema drugih troglodita do profanih, onda je ta fraza pleonazam. Mada te tu možda može opravdati to što si je upotrebio kao metaforu, zar ne? :) > ( kojima i ja pripadam ) važi sledeće: rad je stvorio radnike, a > majmuna - majmunisanje. Okej, ali gde je tu čovek? Uvek tamo gde sam odabere.
književnost.63 silence,
> jel bese SILENCE znaci TISHINA ? Jeste. A, znak pitanja se piše odmah iza reči, bez pravljenja razmaka. > PS-nebudi takva cepidlaka. Tema je književnost, a temelj književnosti je pravopis. Ako pišeš, piši kao što treba. Ili možda baš želiš da te ljudi karakterišu kao nepismenog?! Ako je tako, zar misliš da će nekog zanimati šta neko nepismen ima da kaže u svojim literarnim delima? A, "nebudi" se piše pravilno u dve reči - "ne budi". > Vidis da sam kucao oko pola dva ujutru i to na nagovor > willow-a,tako da mi zapravo i nije bilo do pisanja. > Da, da... Ovo gornje si pisao oko deset uveče, pa si opet napravio po jednu pravopisnu grešku u svakoj rečenici. > pozdrav i SILENCE Silence i tebi sinko! :))
književnost.64 silence,
> pravo stanje stvari, uistinu pričam samo gluposti. Možda vam je sve ^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^ Baš vala! Bla, bla, bla... Šupljeeeeeeee.... do bola! :(((
književnost.65 silence,
> Ovo je tipičan komad teksta nastao kao posledica očigledne > spisateljske krize. Jebeš ga, ajde da se ponadamo da će jednom biti > bolje. Šta će on kao takav ovde?!! Samo te kandiduje za titulu IGNORE kod onih koji ovde žele da pročitaju nešto pametnije do nečijih literarnih masturbacija.
književnost.66 willow,
>> > But, ne svojom krivicom, već posredstvom ovih ili onih >> > političkih sisoja, vladajućih ili opozicionih lidera. >> Ako ti smetaju i ne voliš ih, ne nosi ih stalno sa sobom. Da, da, bilo bi to lepo, samo kad bi moglo. Kako ih ukloniti sebi sa grbače? Šta ti predlažeš? Da pokušam amputaciju leđa, a? >> > Za nas profane troglodite... >> Đe me nađe... :) Ovo je moralo da se potraži u 'Vujakliji'. Za one >> kao ja (što bejah): >> PROFANI - obični, svetovni, ne crkveni; >> TROGLODITI - stanovnici pećina; u starom veku se tako zvalo jedno >> etiopsko pleme koje je živelo po pećinama, a kasnije je to bio >> naziv za krivoverne hrišćane koji su se skupljali po pećinama; >> E sad, ako nema drugih troglodita do profanih, onda je ta fraza >> pleonazam. Mada te tu možda može opravdati to što si je upotrebio >> kao metaforu, zar ne? :) Možda. Promozgaj malo oko toga, odgovor može biti "da" ili "ne", a eto, da ti ugodim, dajem ti čak tri puta pravo da pogađaš :). >> > ( kojima i ja pripadam ) važi sledeće: rad je stvorio radnike, >> > a majmuna - majmunisanje. Okej, ali gde je tu čovek? >> Uvek tamo gde sam odabere. Oh, naravno. Kitnjasta, duboka misao; vešt odgovor, nema šta. Kladim se i da su i svi oni ljudi SAMI izabrali kako je najbolje za njih rešenje rat, u kome do mile volje mogu da kuliraju; da lade jajca po logorima i udišu svež planinski vazduh iz gasnih komora, m?
književnost.67 willow,
>> Tema je književnost, a temelj književnosti je pravopis. Ako pišeš, Ovde, šefe, čini mi se da debelo grešiš. Čovek treba da vodi računa o pravopisu, normalno, naročito ako govorimo o piscu, ali daleko od toga da je pravopis temelj, već samo jedan od stubova kojim je književnost podbočena da bude izdržljivija, da se ne sruši. Mrzi me sad da ti dajem obrazloženje, pustiću te da i ovome malo mozgaš. Samo da ti nabacim par smernica: ima li nepismen narod pravo na književnost? Šta je, koji moj, Vuk to zapisivao po Srbiji nekada davno? Može li ta stvar da se prenosi i usmeno?
književnost.68 willow,
>> > pravo stanje stvari, uistinu pričam samo gluposti. Možda vam je >> > sve >> Baš vala! Bla, bla, bla... Šupljeeeeeeee.... do bola! :((( Okej. Recimo da se slažemo oko toga da je to i loše i šuplje; ja ne bežim od svojih sranja: svi smo mi, ionako već u govnima do guše, na ovaj ili onaj način u nečijoj nemilosti. Ali, s obzirom na tvoju književnu erudiciju, i kao učenom čoveku, ipak bih ti skrenuo pažnju na sledeće: ozbiljno raspravljati, a pritom koristiti argumentaciju tipa "bla,bla", "šupljeee", "do bola" itd. ne doliči umnoj razvijenosti čoveka na kraju XX-og veka i našem kulturološkom nivou, zar ne? Možeš ti to i bolje; recimo, probaj da oplemeniš svoj rečnik kritičarskim figurama tipa "kurton živ", "puši ga, pederu", "siso umobolna" itd. pa da se čovek malo i nasmeje, makar i na sopstven račun. Ponavljam ti još jednom: SVAKU kritiku prihvatam, ljudi smo, pobogu, ali počinjem već da sumnjam da se pod juzerom "silence" krije više od jednog čoveka: jedan koji priča o O.Haksliju i kaže: "pisan teškim radom", i drugi koji urla stvari tipa "mami ti se napasem..." i to smatra svojim maksimumom. Promozgaj malo i o ovome, pa se javi... pesniče.
književnost.69 willow,
>> > Ovo je tipičan komad teksta nastao kao posledica očigledne >> > spisateljske krize. Jebeš ga, ajde da se ponadamo da će jednom >> > biti bolje. >> Šta će on kao takav ovde?!! Samo te kandiduje za titulu IGNORE kod >> onih koji ovde žele da pročitaju nešto pametnije do nečijih >> literarnih masturbacija. Veruj mi na reč, zaista sam se maksimalno potrudio da te ukapiram, ali, priznajem, - ne mogu. Što misliš da si baš ti taj bog-mučenik I.H. pa da pokrećeš pitanje oko nečijeg prava da šalje ovde svoje stvari? Znaj da nisi jedini kome je stalo da se stvari oko književnosti konačno dovedu u red, okej, ali, što se kaže, - nisam ni ja paso travu, pa da blejim ko ovca dok se preko mojih leđa usklikuju parole. A ako si već toliko zapeo, onda to tvoje "Šta će on kao takav ovde?!!" podnesi našoj republičkoj skupšini na razmatranje; možda ti i usvoje predlog, pa ako se stvar i ozvaniči, ispoštovaću, jebi ga, i tu zakonsku regulativu; mislim, što da ne ako će i svi ostali? Sudeći po onoj tvojoj pesmi "Srbija" ( koju si pokušao da nam poturiš pod sumnjivim okolnostima, kačeći se na čoveka ), rekao bih da si i ti jedan od nas neshvaćenih pesničkih slučajeva; zato, opusti se, budi konstruktivan malo. Šta su te to, koji k...., učili tamo na Pro-u? Zatim: puca meni prsluk, pravo da ti kažem, što se ja kod "onih koji ovde žele da pročitaju nešto pametnije..." kandidujem za "titulu" IGNORE; neka mi koknu to sranje IGNORE i mirna bačka. Pošteno sam se pretplatio na Sezam i hoću da za svoje pare izvučem maksimum od ovog sistema, pa nek ide život... Jedno je, izgleda, izvesno: gde god čovek pokuša da se skemba, neće u tome uspeti: kad-tad će se pojaviti neko da ga gnjavi svojim ( da se izrazim u tvom "pesničkom" stilu ) ličnim erekcijama, masturbacijama i ejakulacijama.
književnost.70 kum.djole,
>> pretplatio na Sezam i hoću da za svoje pare izvučem maksimum od ovog >> sistema, pa nek ide život... Zašto te onda toliko dotiče reakcija pojedinca? Ti kao književnik treba da si iznad toga, zar ne? Primećujem da ovde sujeta opasno piči. Ova prepucavanja zanimljivija su od bilo kakve književne forme. Tako podneblje, bešga. Život piše romane, narod čita stripove..
književnost.71 mcar,
Pesma ti je odlicna. U vezi Hakslija ne slazem se. Price o animiranjyu radnika price su o zavaravanju radnika. MC
književnost.72 mcar,
Mislim da je Haksli bio protiv glorifikacije rada. Treba biti realan, svrha rada je zadovoljenje mat. potreba. Nikom se ne zabranjuje da oseca zadovoljstvo u radu, i to je pozitivno. Samo, iz zadovoljstva bi ljudi daleko manje radili. Ali tu vec dolazimo do pitanja motiva, odrzanja sistema itd. MC
književnost.73 willow,
>> >> pretplatio na Sezam i hoću da za svoje pare izvučem maksimum >> >> od ovog sistema, pa nek ide život... >> Zašto te onda toliko dotiče reakcija pojedinca? Zato što me drži za mentola. :) Bre, nije dosta što te u realnom životu ćuškaju po ušima, nego i ovde mora da se nađe neko ko će da ti lupka čvengere i kljucka te oko potiljka. I što me to svi pitate, zašto se ja toliko brecam? Zar je stvarno toliko čudno to kad čovek uzme sebe u zaštitu? >> Ti kao književnik treba da si iznad toga, zar ne? Oh, fino zvuči, ali ne :) Ovde, na Sezamu, nastupam isključivo kao čovek; kakav crni književnik bre? To što sam ja ovu temu okupirao svojim bombastičnim i patetičkim književničkim pokušajima, to je druga stvar kojom bi se psihijatrijska služba trebala da pozabavi; S.Frojd, recimo. :) Pa kaže: S.Frojd: - Dečače, posmatram te već duže vreme... Ja: - Je l?... Kako to?... S.Frojd: - Perceptivnom metodom. Ja: - I?... Koja mi je dijagnoza?... S.Frojd: - Da jebem mačka u dupe ako si ti zdrav... Ja: - Oh?... S.Frojd: - Aha. Ponašaš se umobolno. Ja: - Pa, koji mi je andrak?... S.Frojd: - Eto, imaš jedan od težih oblika moždane prehlade, tzv. "književtivitis". Ja: - Doco, a je ste vi 100%-tno sigurni oko toga?... S.Frojd: - Žili mi ruka ako te foliram... Ja: - A?... S.Frojd: Hoću da kažem: ponašaš se simptomatično. Ja: - Je l to znači - izlečivo?... S.Frojd: - Ja,ja. Ko Sida+Triša, to su srca dva... Palijativan pristup, laksativna sredstva, to je, izgleda, sve što možemo da učinimo za tebe. Ja: - Kako, kako?... S.Frojd: - Vidiš, stručan naziv za takve mrmote kao što si ti je Dementni Homunkulus Ricinus, tj. anonimus-fukaris, ali tek ako preživiš oporavak na istočnom frontu. Onda te smestimo u rudnik ili u fabriku. Budeš ko nov. Picikato. Posle, muvaš se naokolo. Ideš na redovne kontrole, vadiš bris iz bulje, ćutiš, kenjaš. Mrsiš muda, jebavaš ale. Posle umreš. Onda odeš gore da prcaš anđele plavuše do mile volje. Ja: - Porfavor, dajte mi još po koju pojedinost... nemoj da ste solipsistička pizda... budite, jebi ga, filantrop... S.Frojd: Šipu racku u kafanu gracku bre...mrzi me sad da detaljišem. Ja: - Oh, kako molim?...Puši ga bre crncima!... Izješ govno Bogu!.. S.Frojd: Dobro, miki, nemoj odma da se brecaš. Evo, da ti čika doca rekne... Primarni uzroci "književtivitisa" su, znaš i sam, sama ezoterija: stomačna konstipiranost, rupičasta snoviđenja, tugaljive reminiscencije i neviđene retrospekcije. A simptomi su, hi-hi, nagle erektivne klonulosti, s toga i coitus-interruptus... plus, oho-hooo spisateljska dijareja, i pišanje u krevet, sinko moj. Ja: - Oh?... Pa, ja sam, to znači - teže najebo? S.Frojd: - Jok, ja sam... - ZAVESA -
književnost.74 hogistey,
> Samo da ti nabacim par smernica: ima li nepismen narod pravo na > knjizevnost? Sta je, koji moj, Vuk to zapisivao po Srbiji nekada Izmedju nepismenosti i nepoznavanja pravopisa postoji razlika. Mozda u Vukovo vreme nepoznavati pravopis i nije bio greh, ali danas...
književnost.75 mcar,
Pesma ti je stvarno odlicna. Ja sam zaista skoro bio tamo pa sam napisao svoju. Odavde mi zaista ne bi palo na pamet. MC
književnost.76 brka,
> Sta ce on kao takav ovde?!! Samo te kandiduje za titulu IGNORE > kod onih koji ovde zele da procitaju nesto pametnije do necijih > literarnih masturbacija. E ovo je stvarno dzukacki... Niko nema pravo da govori ko je 'kandidat za titulu IGNORE' (cak iako je to i Krsta), pa ni ti nisi nista drugaciji. Jednostavno preskoci ako ti se ne svidja i pusti nas nepismene i neobrazovane da uzivamo. A Willow je jedan od najpozitivnijih stvari na ovom sistemu, cije su me price i pesme nebrojeno puta oraspolozile... Aleksandar
književnost.77 mcar,
Ono što dolazi posle Probudio se potpuno svestan da je igra započela. Naručio je odmah doručak. Pridigao se i proverio da li gardisti stoje pod prozorom. Nekolicina ih je bila tamo, neki su pušili, jedan je upravo zevnuo. Automatske puške behu složene u piramidu. Neko je u daljini neuspešno palio automobil. ôDa vidimo kako stoje stvariö, pomislio je. Pogledao je niz brdo ka gradu. Ulice, automobili i krovovi lagano su titrali na nestvarnom povetarcu. Osećao je da sve ide svojim besmislenim, vrtložnim tokom. ôDobro je, sve se odvija kako trebaö. Ideje su mu dolazile nenadano, iz belog šuma, kao sneg na televizoru. Panorama grada lagano je titrala, i on se pitao da li je to od vrućine. Zapalio je tompus i žar nakratko osvetli polumračnu sobu. Onda ponovo pogleda grad. Crveni krovovi u daljini izazivaše su u njemu neki neobičan osećaj, neku mešavinu mržnje, besa i zadovoljstva. ôNikad nisam voleo ovaj gradö, pomisli. I dok je posmatrao nesvesno je dizao bradu, uvlačio je tompus sve češće i nervoznije. Onda misli uzeše drugi tok. Pregovarač. Večeras dolazi pregovarač. Stiže službenim mlaznjakom. Doći će, nakratko će sevnuti blicevi i oni će se rukovati, a onda će se vrata zatvoriti. Pregovarač će govoriti ono što obično govori, ali on će pročitati pravu poruku. Negde izmedju dve reči, nešto, neizgovoreno, nešto izmedju dve grimase. I bez obzira kakvim rečima bude saopštena i da li bude saopštena rečima, on će prepoznati tu pravo značenje. Jedan nagli, nepredvidjeni pokret Pregovarača i on će znati: dobro je obavio posao. Pozvoni. ôZovi mi debelogö kaže adjutantu. Smešno mu je kako se debeli zajapuri kada dotrči ovamo, gadio mu se debeli, ali sada mu trebaju njegove usluge. Daće smernice za propagandnu akciju. Ovoga puta stvar je delikatna, možda najdelikatnija do sada. Treba biti čvrst i mek, ujedno, treba pozivati na otpor i istovremeno zahtevati pregovore. Ono što će se dogoditi šokiraće svakoga, svakoga osim njega. Jer on zna, dogovorio je to sa Pregovaračem. I dok cela zemlja bude zbunjena, on neće biti u šoku, on će delovati. Nada se da će sve ići kao i mnogo puta do sada. Debeli će mu pomoći, debeli će to odraditi. Za početak treba osmisliti akciju. Pozvati sve novinare sa odmora, uspostaviti dežurstva, saopštenja su već napisana: i jedno i drugo. I ono što dolazi odmah, i ono što ide posle. Saobraćajnicom u podnožju brega kretali su se automobili. Gledao ih je svakodnevno odozgo, iz daljine ali nikada nije pokušavao da zamisli vozače, da zamisli ko su i kuda su krenuli. To ga apsolutno nije zanimalao, oni nisu postojali u njegovoj ravni. Osim politike, magične strasti upravljanja, odavno kao da ništa nije postojalo. Jer njega je zabavljalo to što su oni tu i što on postoji, ali tako da on bude taj aktivni koji upravlja, utiče, oblikuje. Nisu mogli da ga obraduju, nisu mogli da ga iznerviraju. Ti mali ljudi, ti preparirani glasači na prepariranim izborima. Mogli su da ga vole, mogli su da ga mrze, bilo mu je svejedno. Nebitni dok ne dovode u pitanje autoritet postavljen u njima samima, bezgrešni lik strogog oca. Godinama je radio na njima, godinama je oblikovao njihovu trošnu, drhtavu i slabašnu svest. Godinama je uz pomoć poslušnika mesio, cedio, gnjčio, oblikovao. I kao što neke ptice predosete dolazak proleća i on je predosećao svoj uspeh, tu promenu koju je posejao i koja će se razviti, tu promenu u njihovim mozgovima. Tokom dugih i mučnih godina, voljno ili nevoljno, osetio je da ga medij oponaša, da prati njegove prste. ôPa oni su kao ja, sve više kao jaö, često je mislio. ôNjima ne treba niko drugi, različit od mene, Oni su sada kao ja, sada su sami. Medju nima nema više ničegaö I više su dogadjaji nego svakodnevni izveštaji svemoćne službe bezbednosti bili ono što ga je učvrsšćivalo u tom stavu. Seti se početaka, mitinga, demonstracija, seti se kako je morao da objašnjava i opravdava, seti se svega onoga što je nevoljno činio. I on je bio mladji, mislio je da je teško ubediti pojedinca, povesti narod. Samo nije tako, sada zna, njegovi podanici čeznuli su jedino za čvrstom rukom vlasti, nedohvatnim i dalekim autoritetom. Svome poslu pristupao je hladno, bez emocija. Nije se svetio, nije zlopamtio. Prezirao je saradnike, te beskonačne nizove ulizica. Imitatore i šegrte, mlade karijeriste. Političare iz partija koje je brižljivo organizovala služba bezbednosti. Heroje svečanih ručkova, debele direktore i njihiove priče o snošajima sa mladim i ambicioznim sekretaricama ili naučnim saradnicama. Jeftine, a tako umišljene intelektualce, unajmljene besmrtinke iz akademije nauka. Nazovi poslovne ljude, gomilu kriminalaca i prostitutki. Pijane i lenje radnike. Znao je da ga mrze, znao je da to jedino što mogu i zato im nije uzimao za zlo. Znao je i da ga vole u isto vreme, i to im nije uzimao za dobro. Morali da budu takvi, prilagodili su se. A on i njegova porodica bili su sami, gomile šupljoglavih analitičara pokušavale su da objasne sadržinu i osnovu njegovog autoriteta. I niko nije uspeo, jer taj autoritet i nije imao osnovu i sadržaj. Nije imao ni svrhu jer je sam sebi bio svrha i cilj. Niko nije čuo dolazak crne limuzine. Tako je motor bio nečujan. Debeli je ušao. Odmah je počeo da se ulizuje i znoji. Nije mu bilo dopušteno da sedne. čekao je. Slineći posmatrao je čoveka u belom džemperu, čoveka iznad sebe. On podiže bradu. ôDebeli, hoću da upregneš svoje ljude i svoja piskarala, neka razrade ovo saopštenje na svim nivoima. Debeli odmah uze da čita. I dok je čitao beše mu teško da stoji ali se nije usudjivao da sedne. Nalogodavac se nije pomicao. ôOnda idi sadö, i zapamti: počinje već danas, od TV vesti. ôAli polakoö. Debeli je otišao i on je ponovo bio sam. U susedstvu zalaja pas, za razliku od prethodnog stanara rezidencije, on nije voleo pse. Izvadi staklenku sa viskijem i nasu. Staklo muklo zazveča. Sede. Zamišljeno je posmatrao ikonu na zidu, udvorički poklon patrijarha. Eto, toliko godina i toliko problema mislio je. Otvorio je fioku, tamo je bilo drugo saopštenje, ono za posle. Prepoznatljiv stil njegove supruge, odličan stil, u školi je pisala odlične pismene sastave. Ona je sada na studijskom putovanju, napisala je sve to pre dve nedelje, ali i dalje je aktuelno. Niko neće shvatiti da su znali, nikome neće biti važno da zna da su oni sve unapred znali. Jer njih dvoje su u svojim rukama čvrsto držali lanac dogadjaja... Dečak podiže ruku i okrete dlan ka suncu. Čudilo ga je prosijavanje svetla kroz tanko meso na prstima. Onda se naglo okrenu, dodirnu dlanom crnu površinu kamena. Kamen je bio gladak, skoro proziran, sjajan, topao. I nekako živ. Dečak oseti zadovoljstvo zbog topline kamena. Jesen te godine beše blaga i nežna i kao i uvek puna plodova. Dan se bližio kraju, toplota se gubila. prohladni povetarac donosio je po neki opali list. Roditelji dečaka razgovarali su sa nekim ljudima dole ispod spomenika i dečak je bio prepušten sebi i svojoj igri. On se s mukom uspuza do stepenica i pope se na sam vrh spomenika. U podnožje karijatida. Začudjen i ushićen stade dodirivati njihova stamena kamena tela. Spomenik beše izrgradjen od crnog mermera. Stajao je usamljen na vrhu jednog brda u blizini prestonice. Monumentalan i skroman u isto vreme, savršen u svojoj jednostavnosti. Izgradio ga je jedan davno zaboravljeni kralj. Još u doba posle velikih pobeda u kojima su žrtve donele viziju. Masivni krov od mermernih ploča držale su karijatide, rad poznatog majstora iz tog vremena. Izletnici su često dolazili do spomenika, šetali oko njega, posmatrali zalaske sunca, pejzaž satkan od niskih, pitomih brežuljaka jedne plodne zemlje. Tek o nekom prazniku koga niko nije osećao kao svog, neki bi političar došao da se po protokolu upiše u knjigu utisaka, ali sam prostor već dugo godina beše mesto živih. Cika dece, foto aparati izletnika, sendviči i musava usta beba. A spomenik je tokom dana upijao toplotu sunca i hladio se tokom noći. Još dugo bi posle zalaska njegovi masivni kameni blokovi zračili toplotu na radost izletnika koji su sedeli na impozantnom stepeništu. Sedeti na spomeniku nikada nije bilo neprijatno, a dodir glatke površine nikada odbojan. Sunce je tada zašlo. Dečak zabrinuto pogleda zapričane roditelje. Taman kad se spremio da sidje, nešto privuče njegovu pažnju. Neka nelagodnost unutra. Možda neki zvuk, za početak samo zvuk. A odmah zatim, u trenutcima nerazdvojivim za nervni sistem čoveka, zvuk se pojača do granica izdržljivosti. Izletnici na platou stajali su ukočeni. Nekoliko mračnih senki prelete iznad njihovih glava u pravcu glavnog grada. Osim dece svi su odmah shvatili i razumeli. Samo niko nije imao vemena da mnogo razmišlja o vidjenom - koji trenutak kasnije njihove svesti zamrači silina eksplozije. Jedna krstareća raketa, tempirana da pogodi obličnji telekomunikacioni toranj iz neobjašnjivih razloga pogodila je spomenik. Ova promena putanje nikada neće privući pažnju vojne stručnjaka, zato što je druga rezervna raketa precizno pogodila svoj cilj. Samo su mrtvi ostali da leže, a terasom ispod nekadašnjeg spomenika stadoše da odjekuju krici ranjenih. Spomenik je bio uništen, karijatide pretvorene u gomilu ružnih krhotina. Jedan komad mermera, odvaljen eksplozijom, udario je dečaka u glavu i na mestu ga ubio. Drugi komad mermera, nešto oštriji i pod drugim uglom, udario je dečakovu ruku i odvojio je od tela. Hirurški precizno. MC 10/98
književnost.78 silence,
> Pesma ti je odlicna. > To nije moja pesma, to je TVOJA pesma! Bolje bi bilo da sam je nazvao "Kontra Evropa". Bilo bi očiglednije, mada sam mislio da ćete i ovako videti o čemu se radi. Isto je ono što si ti napisao, samo izgleda malo direktnije. Mada idejno jednako pogrešno, sa moje tačke gledišta. > U vezi Hakslija ne slazem se. Price o animiranjyu radnika price su o > zavaravanju radnika. Ako radnik želi da svoje radno vreme provede 'tupo zureći u tačku na zidu' i jedva čekajući kraj svoje smene dok mu ruke automatski rade ono za šta ga plaćaju, to mu niko ne može zabraniti. U naprednim preduzećima (kod nas? - ne, naravno) pokušavaju da tim ljudima vrate 'sjaj u oči' time što će ih upoznati sa celinom onoga čiji delić izrađuju i uvodeći zainteresovane u neku vrstu odlučivanja o poslovnoj politici. Pokušavaju da uključe njihovu svest... Jeste da se motiviranjem radnika podiže radni učinak i da preduzeće od toga ima koristi, ali ima je i radnik, prvenstveno u svom sopstvenom unutrašnjem obogaćenju, zadovoljstvu, osećaju da ne gubi vreme na poslu. Rad ne treba da bude samo zadovoljenje materijalnih potreba. Ako tvoje pisanje predstavlja zadovoljenje nekih tvojih duhovnih potreba, a i pisanje je rad, onda se i fabrički rad može preobratiti iz pukog materijalnog u nešto više. Preobraćanje se vrši u glavama radnika. Radi se o naprednom duhovnom procesu, čija je suština da je različit pogled na stvari posledica samo različite tačke gledišta. To je suština i istočnih filozofija. Da li na rad gledaš kao na 'moranje' ili kao na TVOJ sopstveni izbor i TVOJU želju, stvar je TVOJEG sopstvenog izbora. Makar radio kao đubretar, baba-sera ili nešto drugo što ismevaju primitivni umovi... Suština je da se ništa u životu ne radi automatski, rutinirano već svesno. Što je, zapaziće neko, i osnovni Zen princip. "Rutina ubija romantičare" reče i Andrej Tarkovski.
književnost.79 silence,
Dva japanska monaha hodaju kroz neko selo. Jedan monah je stariji, a drugi mlađi. Ispred njih se pojavi devojka sa krčagom. Kako je čitav dan pre toga padala kiša, na sred seoskog puta bila je ogromna bara. Devojka stade isped nje gledajući kako da je pređe. Kada je monasi sustigoše, stariji monah je uze u naručje i prenese je preko bare. Devojka se zahvali i ode svojim putem, a monasi nastaviše svojim. Ćutali su sve do večeri, kada dođoše u hram u kome je trebalo da prenoće. Tada mlađi monah planu: - Mi sveštenici ne prilazimo ženama, naročito ne mladim i lepim. Zašto si to uradio!? - Ja sam devojku još tamo ostavio, odgovori mu stariji sveštenik. Zar je ti još uvek nosiš? > >> > But, ne svojom krivicom, već posredstvom ovih ili onih > >> > političkih sisoja, vladajućih ili opozicionih lidera. > > >> Ako ti smetaju i ne voliš ih, ne nosi ih stalno sa sobom. > > Da, da, bilo bi to lepo, samo kad bi moglo. Kako ih ukloniti sebi > sa grbače? Šta ti predlažeš? Da pokušam amputaciju leđa, a? Taj TVOJ teret niko ne vidi sem tebe. Dakle, sve je u tvojoj glavi. Evo 'nacrtao' sam gore... Obzirom da nastupaš sa apsolutno nepristupačnih pozicija samoljublja, sumnjam da će do tvoje srži i ovog puta išta dopreti. Ako želiš da 'iskoristiš Sezam najbolje što možeš' probaj da savete i kritike koje su ti namenjene ne dočekuje i rasteruje još sa vrata tvoja Sujeta. Dalja, kao i dosadašnja rasprava s tobom, čist su gubitak dragocenog vremena za mene, obzirom da do tebe ništa od suštine, izgleda mi, ne dopire. Registruješ samo 'napade', grčevito braneći svoje stavove, jedino sebi samom dopuštajući da budeš svoj kritičar. Paranoja je ono što osećaš kao teret društvenih nepravdi na svojim leđima, paranoja je što kritiku osećaš kao napade, paranoja je što se okomljuješ na nekog od koga se OSEĆAŠ ugroženim. Nekultura i nezrelost je intonacija tvojih zajedljivih primedbi u vezi moje ličnosti, onakve kakvu si je ti doživeo. Dozvoli da te podsetim, tema rasprave je bila književnost, tvoj isprazni stil pisanja u nekim delima koja si nedavno ovde okačio. Ne i u 'Neki bi momci otišli na piće', npr. Zato tebi jedno Zbogom, i neka ti je Bog u pomoći! Izvini što sam te uvredio, nije mi to nikako bila namera.
književnost.80 silence,
> Niko nema pravo da govori ko je 'kandidat za titulu IGNORE' Znači, ja nemam pravo da kažem ono što mislim, ti mi uskraćuješ tu slobodu??? Pazi, ja ne tražim ni od koga drugog da willow-u da ignore. To nije bio apel, to je bio savet NJEMU da ne objavljuje (da, i slanje na Sezam je vid objavljivanja) stvari za koje sam ne misli da su dobre. Šta drugo sem ignore-a treba da očekuje od svojih čitalaca neko ko objavi tekst pa za njega odmah sam kaže da je 'plod očigledne spisateljske krize', a pri tom je tekst očigledno isprazno premetanje reči po ustima? Možda samo pohvale svojih slepih obožavalaca... Ova tema ne bi trebalo da bude ičija kanta za smeće, svako ko piše i ko čita ima već punu svoju sopstvenu kantu i ne treba mu i tuđe smeće. Smeće je za bacanje, nije za objavljivanje. > Jednostavno preskoci ako ti se ne svidja i pusti nas > nepismene i neobrazovane da uzivamo. Ako postoji pravo na pohvalu, postoji pravo i na pokudu. Samo je pitanje, da li smo zreli bilo za jedno, bilo za drugo. Od pozitivnih kritika slabo se napreduje u radu za koji je pohvala. > E ovo je stvarno dzukacki... Za mene je kompliment da me smatra džukcem (tj. moj savet i kritiku džukačkom) neko ko se divi i uživa u ispraznosti i ko sa ponosom, rakao bih, za sebe kaže da je nepismen i neobrazovan. Hvala Aleksandre! (Av!) :) Ovime bih zatvorio sada i ubuduće svaku SVOJU dalju diskusiju o willow-u kao književnoj pojavi. Vi ga slobodno i dalje hvalite i obožavajte čak i kada brlja i mrlja, to vam niko ne može zabraniti.
književnost.82 willow,
>> Dalja, kao i dosadašnja rasprava s tobom, čist su gubitak >> dragocenog vremena za mene. Izvini, molim te, da li ti stvari tipa "bla, bla...", "do bola", "masturbacije" zaista smatraš raspravom? Pogledaj svojih par poruka koje mi poslao. Zar je to književnička rasprava? Koji je to nivo savetovanja i kritike? Zar je to ono što nazivamo - dobronamernošću? Zar se na taj način učvršćuje razumevanje među pripadnicima ljudskog roda? ( smajli ) U kom nas ruhu civilizacija vaspitava? ( smajli ) U kom veku pre nove ere mi živimo? ( dupli smajli ) Iskreno, - nikakav savet ja tu nisam video, nikakvu kritiku, ništa dobronamerno, ništa oko čega bih se mogao da zamislim; samo šljas, šljas, - šamaranje. Ne ide, nije korektno. Odrasli smo ljudi, jebi ga, porodični smo, imamo ženu, mačku, jugo 45 i omiljeni hobi. Zato, reci mi, pobogu, šta tu ne valja, šta bi trebalo dodati, šta izbaciti, kako da poboljšam stil, reč-dve o fondu reči, kako ti se čini način na koji gradim rečenicu, itd.; ( ne moraš da forsiraš eufemističko izražavanje: Psovački jezik mi je maternji ); mislim, nisam nadležan za definiciju kritike, ali to je, otprilike, to - valjda? Pa, zar ne? >> Zato tebi jedno Zbogom, i neka ti je Bog u pomoći! Hvala, ali, ipak ću da potražim pomoć sa neke druge strane. Mislim, Bog, i ako postoji, sad sigurno ima mnogo pametnija posla, nego da se zalaže oko mog dupeta. >> Izvini što sam te uvredio, nije mi to nikako bila namera. Nisi me uvredio, samo si me malo kosnuo svojim isključivim stavom oko mojih stvari. Suština naših odnosa je sledeća: sve dok se ti i ja ovde budemo glodali do kostiju, neko će krkati kavijar na naš račun.
književnost.83 morkin,
> Ono što dolazi posle Tužno, zato jer je istina.
književnost.84 kum.djole,
>> književnik bre? To što sam ja ovu temu okupirao svojim bombastičnim >> i patetičkim književničkim pokušajima, to je druga stvar kojom bi se Pomalo preteruješ s modernizmom u vidu izraza i imenica koje se po ostalim konferencijama zvezdiče - po tome ne mogu da cenim nečije pisanje, pa taman da je i ne znam koliko zanimljivo i originalno.
književnost.85 dr.grba,
>> Suština naših odnosa je sledeća: sve dok se ti i ja ovde budemo >> glodali do kostiju, neko će krkati kavijar na naš račun. A čitaoci Civilizacije će trpeti besmislenu raspravu. Ovde ima mesta za svačiji nastup i za svačije mišljenje. Ali, ne vidim nikakvu svrhu nategnutim raspravama i banalnim vređanjem. Zato bih zamolio sve prisutne da bar malo popuste. Neću ništa da arbitriram, niti mi je stalo da biram stranu. Prosto, ljudi, prestanite da pridajete Sezamu značaj kosmičkih razmera i koristite ga da biste komunicirali sa drugim ljudima na normalan, neuvredljiv način, a ne da biste skakali po tuđem mišljenju.
književnost.86 dr.grba,
>>> Ono što dolazi posle >> >> Tužno, zato jer je istina. Ta priča je poput šamara koji dugo očekuješ, mada ne znaš po kom će obrazu.
književnost.87 brka,
> Niko nema pravo da govori ko je 'kandidat za titulu IGNORE' >> Znaci, ja nemam pravo da kazem ono sto mislim, ti mi uskracujes tu slobodu??? Hmm...rekao sam "Niko nema pravo da govori ko je 'kandidat za titulu IGNORE'", a ne da niko nema pravo da kaze sta misli...cista zamena teza. > To nije bio apel, to je bio savet NJEMU da ne objavljuje > (da, i slanje na Sezam je vid objavljivanja) stvari za koje > sam ne misli da su dobre. Mozda ce se nekom svideti, a mozda ce to neko _argumentovano_ iskritikovati, pa ce on u sledecu pricu uneti neke ispravke, i bice bolji pisac (dobro, opet je to relativna stvar). Drugo je to sto ovde niko ne kritikuje (ko zna, mozda zato sto nema zbog cega da kritikuje), a pohvale se uglavnom svode na "Odlicno", "Dobra pesma"... > Sta drugo sem ignore-a treba da ocekuje od svojih citalaca > neko ko objavi tekst pa za njega odmah sam kaze da je 'plod > ocigledne spisateljske krize', a pri tom je tekst ocigledno > isprazno premetanje reci po ustima? Mozda samo pohvale > svojih slepih obozavalaca... Ja nisam Willow, ali predpostavljam da je, posle slanja na Sezam, pricu procitao iz nekog drugog ugla, i rekao da je pogresio... ne znam sta je tu za ignore... Slepi obozavaoci... znaci, to su ljudi koji ne dele tvoje misljenje, vec im se uglavnom svidja ono sto Willow pise... > Ova tema ne bi trebalo da bude icija kanta za smece, svako > ko pise i ko cita ima vec punu svoju sopstvenu kantu i ne > treba mu i tude smece. Smece je za bacanje, nije za > objavljivanje. Tvoje je subjektivno misljenje da je to smece... > Ako postoji pravo na pohvalu, postoji pravo i na pokudu. > Samo je pitanje, da li smo zreli bilo za jedno, bilo za > drugo. Pokudu - ali koja je dobronamerna, i koja ne zvuci izazivacki i poziva na ignore (OK. verujem da si tu bio u afektu...). >> E ovo je stvarno dzukacki... Da, ovo je moj afekat... > Za mene je kompliment da me smatra dzukcem (tj. moj > savet i kritiku dzukackom) neko ko se divi i uziva u > ispraznosti i ko sa ponosom, rakao bih, za sebe kaze > da je nepismen i neobrazovan. Za nekoga ispraznost, za nekoga nesto drugo... Nepismen i neobrazovan... to je, naravno, bila ironija (mislio sam da nece biti problema u prepoznavanju)... > Hvala Aleksandre! (Av!) :) ;) > Ovime bih zatvorio sada i ubuduce svaku SVOJU dalju > diskusiju o willow-u kao knjizevnoj pojavi. Vi ga > slobodno i dalje hvalite i obozavajte cak i kada brlja > i mrlja, to vam niko ne moze zabraniti. OK. Ali ovo mi zvuci kao cisto okretanje ledja... Pozdrav Aleksandar
književnost.88 dalex,
> Pesma ti je odlicna. Šta je dobro kod ove pesme? > Žene su neuredne i klozeti su srdljivi, > nigde ništa ugodno i kulturno, svi se stalno prisećaju, > svi stalno zamišljaju šta je ispod tepiha, u temelje uzidano. ... > Niko se ne pita zašto je sve tako, niko ni na šta ne odgovara, > svi u svašta veruju, ovde se već sve dogodilo. Citirane su samo prva i poslednja strofa. Gomila odvratnih slika, koje se završavaju porukom "nema nade". To nit je novo, nit je dobro.
književnost.89 mcar,
Pa dobro, mozda nije bas odlicna, ali je meni licno simpaticno kako je izvrnuo moju pesmu. MC
književnost.90 dalex,
> Pa dobro, mozda nije bas odlicna, ali je meni licno simpaticno kako je > izvrnuo moju pesmu. Pa stajalo je "mogao si i ovako da kažeš".
književnost.91 smilja,
> Znači, ja nemam pravo da kažem ono što mislim, ti mi uskraćuješ tu > slobodu??? HMM, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja po Ustavu SRJ ima svako (; Sad, zavisi kakvo je tvoje mišljenje ? Ovde je predmet kritike Willow ili Dušan. Kritika može biti dobronamerna, zlonamerna i nadobudna! Ako si rešio da se baviš književnom kritikom nemoj da kreneš stopama onih koji su pokopali mnogo dobrih još nepriznatih pisaca. Primer je poslednja knjiga Umberta Eka a tu lepo piše kako se ponašaju izdavači a ni kritičari nisu mnogo bolji. Kao što Brka reče Willow je jedna od pozitivnih pojava na našem sistemu. > Možda samo pohvale svojih slepih obožavalaca... Kao neko ko se bavi knji\evnom tematikom i pi[e recenyije ya javnu upotrebu trudim se da iybegnem ono [to mi se ne dopada a negativne kritike ne iynosim. Smatram da je je procena umetni;kog dela a u to spada i pripovedanje stvar subjektivnog ukusa! Nisam slepa obožavateljka Willowa ali mislim da ima u osnovi dobar stav i ideje. To je mladalačka poetika, veoma iskrena sa dozom intimizma. Ono što je mana je da sve mora da se uči pa i pisanje i da se ideje sredjuju da bi čitaocu bilo jasnije. Dakle, izvesna nesredjenost ali jedna doslednost ukazuje na to da će od Dušanove poetike biti nešto. Pravopis je problem svih nas; pa i moj; za šta sam bila ukorena više puta. Medjutim, mi iz doba Šuvarice, nismo imali šansu da savladamo bolje pravopis. Uostalom uvek je tu lektor kad jednog dana počneš javno da objavljuješ. > Smeće je za bacanje, nije za objavljivanje. Kad bi Ti ynao koliko poynatih pisaca je polupismeno ne-bi verovao. O jednom od njih se ovde dugo provlačila rasprava i danas se njegovo smeće objavljuje. Pa šta? Arsenijević je dobio Ninovu nagradu za smeće; ovo je moje privatno mišljenje; ali danas slovi za uvaženog književnika (; Taj čovek ne zna ni da govori kako valja a o pisanju da ne pričamo. > Za mene je kompliment da me smatra džukcem (tj. moj savet i > kritiku džukačkom) neko ko se divi i uživa u ispraznosti i ko sa > ponosom, rakao bih, za sebe kaže da je nepismen i neobrazovan. > Hvala Aleksandre! (Av!) :) Za mene nisi džukac ali me čudi da neko ko je tvojih godina ima manire nadobudnog ponašanja. Hvala Bogu da nisam sama (; Nisam imala nameru da pišem ovaj dopis s obzirom da i moja malenkost ima obožavatelje (; na ovoj mreži koji me s vremena na vreme podsete da sam neznalica i glupa. Ali kao što mi reče jedan čovek juče: ''Smiljo, čovek se uči dok je živ.'' Unapred se izvinjavam ako sam te uvredila, medjutim moje je mišljenje da će od Dušanove proze nešto biti :) BTW. meni se PRO ne svidja a vidim ni tebi? Smilja :)
književnost.92 morkin,
> >> Tužno, zato jer je istina. > > Ta priča je poput šamara koji dugo očekuješ, mada ne znaš po kom će > obrazu. Više mi liči na moju radost kad u samoposluzi nađem mleko. Onda sam radostan dok ne skapiram zbog čega sam radostan. Lepa priča, ali ne želim da je čitam, kamoli da je živim. A moram. :(
književnost.93 willow,
Ova je u malo više angažovanom fazonu. Šta ćete: živimo u ekstra-sjebanom vremenu; loših uticaja puna kapa. Hmmm... Kad nam oružane snage NATO pakta budu jednom pripretile da će i bukvalno ubiti boga u skoro svima nama ( na šta se naša armija onda obično uskopisti oko svoje jače pripravnosti, prelazeći fakat na najviši stepen borbene gotovosti ) izuzev u naravno ekstra posebnim slučajevima; kad celokupna svetska javnost nas bude eksplicitno ćapila za gušu a sve to radi rešavanja stvari čisto političkim sredstvima bez posredstva ove ili one kontakt- grupe; kad nam i svemir lupi prstenac kao da je naša zemlja Jupiter; kad uspešni oporavak više privrednih grana bude možda doveden pod znak pitanja; kad posedovanje osnovnih životnih namirnica postane stvar komšijskog prestiža; kad naše građanstvo metastazira kad se naši ljudi izobliče u redare; kad na XXI vek budemo prebacili i sve krivične odgovornosti njegovih prethodnika; kad budemo imali zdravstvo koje se svakodnevno suočava sa problemima oko nabavke osnovnih medikamenata; kad više ne budemo mogli da utičemo na inflatorne udare pa ni da sprečimo monetarne upade u državnu blagajnu, pa ni da kontrolišemo špekulacije sa dodelom poslovnog prostora; kad se iznad naših vešernica nastavi sa stambenom izgradnjom a za šta postoji legalna dozvola opštinskih organa vlasti; kad čitave porodice onda karijeru završe na kolovozu; kad nam temeljito ojade i državnu kasu i penzioni fond a potom i sve što je malo preostalo u kućnoj slamarici i po čarapama pa za uzvrat, - tako... dobijemo ček na odloženo plaćanje koji posle možemo da popunjavamo kod pekabete u visini neke dogovorene cifre; kad 4/5-ine naših zaposlenih bude otišlo na prinudno bolovanje ali ne u Banju Koviljaču; kad se novim statutom Beogradskog univerziteta bude i tu urnisao slobodnjački duh; kad budemo imali službu transparentnog zatočeništva; kad ljudi u trećem životnom dobu smisleno budu svedeni na taj nivo pojednostavljenosti u kome je i puko preživljavanje volšebna životna slast, čudnovatost, čar; kad republička skupština otpočne zasedanje radi uvođenja i potom sprovođenja jedne još pogubnije zakonske regulative; kad se nadmetanje vladajućih i opozicionih predstavnika bude širilo kao klobuk dima u nedogled ka mesecu limburgu pošto crkvenjaci žele da po svaku cenu nadlaju logičare; kad prevladaju militantne opcije; kad dnevna štampa medijski posmatrano ostane bez bazične nezavisnosti; kad jedino što istinski postoji to bude živ kurac palac kriminalac; kad umobolna hirurgija iznađe način da slavujima ukloni osmeh sa face; kad okrivimo bogove kako su nas opet uvalili u nepriliku ili nas uzeli na zub ili se uopšte - nedovoljno založili oko naših guzica; kad pomislimo: "neka: kecanje sa vaseljenom nam je - istorijski gledano - i inače u krvi..." Onda... dobro... makar... hmmm... ništa... možda su zaista tereni prihvatanja nekih nemogućnosti prosti i neograničeni. Pzdrv, W,W,3.
književnost.94 olio,
> HMM, pravo na slobodu misljenja i izrazavanja po Ustavu SRJ ima A znas kako "ONI" misle: Ma nema problema da ti mislis ali tvoje misljenje nije dobro!
književnost.95 mcar,
Elegija o predmetu Most i udaljeni automobili, činilo se da je masna kao ulje, ranjena, nije mogao da raspozna talasiće. kamenje je padalo, ali se mesto i cilj nisu videli, Psi su trčali, na obali nigde čoveka, on podrignu, površina vode se osvetli, jer izašao je mesac, a onda on opipa hladan i težak predmet u džepu, voda opet crna i masna kao ulje, tako je izgledalo, i onda on zadrhta, htelo mu se da podgeda u nebo, zvezde i slično, ali svesnim naporom treba odustati kao što je već odustao od ostaloga, zašto da dugo čeka, čudi se kako mu nije žao, zašto je miran, razlog za oset je nestao, a onda podiže ruku sa tim predmetom, uz glavu je osećaj hladan i on pomisli da će kasnije osećaj biti vrelina i samo da ne bude ružno i mnogo krvi... MC
književnost.96 willow,
"...U današnje vreme otupela je pažnja prema onom što je prosto i jasno, kao prema suviše hladnom i krutom, a mi ne umemo ništa da zagrejemo i smekšamo: sami smo hladni i kruti. Mi hoćemo, izgleda, opet da sanjarimo, hoćemo lepih bajki, maštanja i onog što je neobično, jer život kako smo ga mi sazdali siromašan je bojama, siv, dosadan! Stvarnost, koju smo nekada tako vatreno hteli da preuredimo, slomila nas je i oborila... Šta da se radi? Da pokušamo, možda će izmišljotina i uobrazilja pomoći čoveku da se na kratko vreme uzdigne iznad zemlje i opet ugleda na njoj svoje mesto, koje je izgubio. Izgubio, zar ne? Jer čovek sada nije gospodar zemlje, već rob života, izgubio je gordost svoga prvorodstva, povijajući se pred činjenicama, zar nije tako? Iz činjenica koje je sam stvorio on izvodi zaključak i kaže sebi: evo, to je nepromenljiv zakon! I, potčinjavajući se tom zakonu, on ne primećuje da preprečuje sebi put ka slobodnom životnom stvaralaštvu, da u borbi za svoje pravo ruši da bi mogao da gradi. On se čak više i ne bori, već samo prilagođava... Zašto da se bori? Gde su u njemu oni ideali radi kojih bi bio spreman na podvig? Eto zašto se tako bedno i žalosno živi, eto zašto se u čoveku iscrpeo duh stvaralaštva..." Maksim Gorki, odlomak iz pripovetke "ČITALAC" P.S. Ovaj tip, Aleksej Maksimovič Pješkov, tzv. M. Gorki... stvarno je jedan krajnje suptilan i smešan tip; pravi pisac-lafčina, da se tako izrazim.
književnost.97 smilja,
> Jedna krstareća raketa, tempirana da pogodi obličnji > telekomunikacioni toranj iz neobjašnjivih razloga pogodila je spomenik. Ako je potrebno da da mašta pritekne slabosti vida, onda treba da je neposredna i tačna i kao pogled koji je pali.Velika je razlika u tome što je gospodin general prinudjen da vodi računa o srazmeri planeta, ostalog nebeskog prostranstva koje se širi u mraku na sve strane, i sebe koji posmatra, što nije slučaj ako je odnos izmedju osamljenog objekta-planete stavljen u žižu sočiva i njega subjekta, u prividnom suočavanju. Ostaje hipotetičko pitanje:''Da li se on seća podrobno slike svake planete koju je on video, i pokušava da je uklopi u onu sićišnu svetlosnu mrlju što probija nebo. Gospodin general se nada da se na ovaj način zaista domogao planete, ili bar onog dela planete koji može da se smesti unutar samog oka. > gomilu ružnih krhotina. Jedan komad mermera, odvaljen eksplozijom, > udario je dečaka u glavu i na mestu ga ubio. Drugi komad mermera, > nešto oštriji i pod drugim uglom, udario je dečakovu ruku i odvojio je > od tela. Hirurški precizno. Sunčev mač ili mač kralja Artura; Eskalibur; izvršiće tu preciznu intervenciju u trenutku kad sunce izadje; to je vreme kad gospodin genral odlučuje jer pripada subjektima koji osećaju i misle, koji su u stanju da uspostave odnos sa sunčevim zracima, i da protumače i ocene opažaje i opsene. To će biti dovoljno da konačno primiri usamljenu planetu i odavde ukloni sve naopake zaključke. P.S Čitanje jednog talasa.. Marko, pročitala sam tvoju priču, danima sam htela da gledam samo jedan talas i da izbegnem neodredjene utiske od talasa koji su mu prethodili jer sam mislila da možemo da se suprostavimo. Ali ako uzmemo u obzir svaki talas veliki s obzirom na njegovu snagu, jačinu, raspostranjenost i pravac kretanja u odnosu na moju, našu, obalu, bojim se da je gospodin general rešio da smiri usamljenu planetu i odavde ukloni sve naopake zaključke. Marko, ne znam koji su to naopaki zaključci; mogu samo da pretpostavljam. Osećam se kao ''Mali Princ'' koji na toj svojoj planeti ima svoje drvo i svoj cvet. Taj cvet mu znači toliko koliko ga je je on gajio i samo taj cvet ima značaj za njega. Ostaju samo znakovi pored nas... Sećam se Sarajeva u proleće '94; sećam se zvaničnika i diplomata koji su dolazili i odlazili i sad znam da su nam sekli deo po deo organizma. Narod bez države je isto što i dete bez roditelja. Svaki narod ima svoj pupak - omfalos, kuću bića; za nas je to bilo Kosovo a sutra će biti Beograd..Novi Sad...i sam Bog zna ko zna šta još? Smilja
književnost.98 vdunic,
U petak imam pismeni zadatak iz srpskog jezika, a pošto ja sastav nikad nisam pisao sam (uvek su mi sastavljali drugi :), bilo bi dobro, kada bi neko mogao da mi nešto napiše. Evo i tema: 1. Hilandar, naša ostavština za budućnost. 2. Pred slikom Hilandara. 3. Motiv Hilandara u savremenoj srpskoj poeziji. Hvala unapred.
književnost.99 kum.djole,
>> Hvala unapred. Kako ćeš ti tako književno osakaćen, u pretpostavljam već visokom razredu srednjeg obrazovanja, imati časti i obraza da se potpišeš ispod nečijeg teksta o ostavštini za budućnost? Kako će neko imati obraza da ti napiše i pokloni bilo kakav tekst, imajući u vidu kojoj i kakvoj ostavštini za budućnost taj tekst piše?
književnost.100 brka,
> Osecam se kao ''Mali Princ'' koji na toj svojoj planeti ima > svoje drvo i svoj cvet. Taj cvet mu znaci toliko koliko ga > je je on gajio i samo taj cvet ima znacaj za njega. > Ostaju samo znakovi pored nas... - Lepe ste, ali ste prazne - rece im on. - Za vas covek ne moze umreti. Svakako, neki obican prolaznik bi poverovao da vam je moja ruza slicna. Ali ona sama je vaznija od svih vas zajedno zato sto sam ja bas nju zalivao, sto sam jedino nju stavljao ispod staklenog zvona, sto sam bas nju zastitio zaklonom, sto sam samo zbog nje poubijao gusenice (osim one dve ili tri zbog leptirova), sto sam samo nju slusao kako se zali, hvali, ili cak ponekad cuti. Zato sto je to moja ruza. Antoan de Sent-Egziperi "Mali princ"
književnost.101 mcar,
Sve je uvek isto Mrtvi čovek se pridiže u krevetu. Pogledom je pratio zidove sobe, očima je ispitivao dobro poznatu tavanicu. ôSve je istoö, pomisli. I zaista nista ili skoro nista se ne bese promenilo za tolike godine. ponegde je malter oslabio, ali solidna izrada i prirodni materijali od kojih je stan bio izradjen davali su utisak trajnosti ili mozda nepromenljivosti. Mrtvi covek odlicno se sećao i sada kada je mrtav sećanje je bilo sve što je ostalo. Nisu to bile neke romantične reminiscencije, mrtvi čovek nije mogao da izdvoji posebno atraktivne ili zanimljive dogadjaje. Nisu to bila poznata lica ili razgovori, mrtvi čovek nikoga nije mogao da se seti. ôEto, sećam seö, reče on u sebi. Kao titravi zrak, drhtalo je to sećanje, negde iznad potiljka, negde iza glave, negde blizu u glavi. Na korak, na santimetar od njega. Mrtvi čovek niije uspevao da prizove nijednu mentalnu sliku. Prstima predje preko hrapavog štofa kojim je krevet bio obložen. Tako mali nadražaj čula, tako malo osećaja, a tako mnogo za mrtvog čoveka. Mnogo stare, spore, nadiruće prošlosti koju nije mogao da razume, samo punoća, neka neočekivano zrela prijatnost beše ono što je uspevao da razazna. Postade svestan da vidi svoje prste ali da ih ne vidi on, sopstvenim očima. Kao u kaledioskopu, u njegovoj glavi umnoži se taj pokret i sve je trajalo, trajalo... MC 10/98
književnost.102 smilja,
Dok smo ovih dana uvukli se u sebe, misleći na sopstvo-grčevito sam se borila da maštam na ono što je najlepše za čoveka i što je rešenje za problem ljudske egzistencije: Ljubav... MAČKA Kad se opet opružio kraj mene, nakon što me je ljubio celu noć, to je zaista bio CARPE DIEM. Pretvarala sam se da spavam dok je on to znao a naša prva i poslednja slavljenička noć još je odjekivala u njegovom telu; ono nečujno leži pored mog dok ja zadovoljno predem kao mačka. Osećala sam kontrast toplog i hladnog pod ćebetom, izmedju umornog tela čoveka nadraženog svetlošću i pokretom, mojeg svetlog i njegovog tamnog; zbog mene je gorela lampa. On je taj koji ne podnosi svetlost a ja volim da posmatram, nikad ne žmurim dok me uzima! Polako ga dozivam jer se bojim, bojim se blizine a istovremeno je priželjkujem kao mačka uvek spremna da zabodem kandže. Radoznalost pojačava ovu nesvakidašnju poziciju za mene; dok ja treperim on čini' se spava ili možda samo žmuri?! Energija jednog upila se u snove drugog stvorivši krug o kome sam maštala od kad sam spoznala svoju ženstvenost. Najzad je u zoru usnio; opustio se kao malo dete a ja sam se tad uvukla još dublje u postelju da bih upila njegovu toplotu bez svedoka. Još uvek sanjam tu prvu i poslednju zajedničku noć. Bili smo dva tela, koja ne spavaju,jedno kraj drugog, kroz čudnu komunikaciju prožetu ugodnom napetošću. Bio je to uzajamni pakt o ljubavi značajan koliko i seksualno uzbudjenje. Može li muškarac ostati gospodar žene/mačke? MORA! Smilja
književnost.103 mcar,
Odlicno.
književnost.104 ranx,
> U petak imam pismeni zadatak iz srpskog jezika, a pošto ja sastav nikad > nisam pisao sam (uvek su mi sastavljali drugi :), bilo bi dobro, kada bi > neko mogao da mi nešto napiše. Sram te bilo!
književnost.105 willow,
Naš sajam knjiga je jedna odlična prilika da se čovek naždere pljeski i pečenih jaganjaca koliko mu duša voli a i da nadiše se dima sa izložbenih štandova leskovačkih izlagača fastfud mandže. Takođe, naš sajam knjiga pada u pravo vreme, jer omogućuje čoveku da na jeftin način dođe do 3 kubika štampanog teksta, tzv. knjiga, i onda tako da se obezbedi ogrevnim materijalom za loženje u nastupajućoj grejnoj sezoni. Postoji i sajamski popust, ali minoran. Na ceni su jeftine knjige, meko ukoričene, radi dostupnosti svim čitalačkim krugovima. Način na koji se ovde vrši popularizacija pisane reči graniči se sa idiosinkrazijom. Mogao sam ladno da ostanem kući i da slušam Zoricu Brunclik, umesto da se zamlaćujem po prevozima da bih stigao tamo, do sajma. Zaključak: ovaj naš sajam, toliko je dobar, da bi ga trebalo organizovati nanovo i redovno i često: recimo, svake hiljadite godine, u mesecu limburgu, i noću - kad svi spavaju.
književnost.106 mcar,
Sedam minuta Pokušao je da se spakuje. Pokušao je da odabere najpotrebnije stvari, ali nije mogao. U grudima ga je strašno stezalo a ruke su se tresle. Znao je da vremana nema, da je gotovo. Stvari počeše da mu ispadaju. Mišići na ruci se grče, lice mu pravi grimase samo od sebe, kao da se posmatra iz daljine. Sam je sebi izložen kao na stolu za obdukciju. Otrča u kupatilo da uzme četkicu za zube. Grozničavo misli: aparat za brijanje, novac. Da li će ga pretresti i oteti to malo novca. Odeća, dobre cipele, uzeće najbolje cipele. Užas, sat, vreme, ostalo ga je tako malo. Sveske, fotografije, da li da ponese fotografije, da li da im ostavi. Na brzinu kupi lične predmete, mora sakriti novac. Ne može da misli, guši se. Toliko stvari, torba je mala, nije mouće zatvroriti. Ćelavi je rekao pola sata. Krv mu je tada udarila u glavu, povukao se prema vratima, a oni su mu pokazali rešenje opštinskih vlasti i zapretili da može i drugačije. I smejali su se, svesni rutine svog posla. Pokazivali na svoje satove. Komšije su ćutale, znao je da slušaju sakriveni iza zaključanih vrata. Znao je da su srećni jer je njih mimoišlo ovaj put, i uskoro će mirno nastaviti ručak. I on je bio ravnodušan dok je ranije samo slušao o tome. Uvek se tako nešto dogadjalo drugima. Obično su to bili ljudi neke manjinske nacionalnosti, pravdalo se to nekom odmazdom, nelojalnošću, patriotizmom, ali sada sve to nije važno, manjina više nema i sada neko moćniji od njega želi upravo njegov stan. On mora da se spremi za pola sata i da ostavi sve. A ostalo je još sedam minuta. Samo sedam. Neće više ništa uzeti. Odlazi u svoju sobu, rukama dodiruje nameštaj, plakare, miluje pukotine koje poznaje godinama. On zna svaku stopu, svaku nepravilnost u malteru, mrlje, mesta sa kojih je otpao kreč. U nameštaj sobe i zidove utkan je njegov život, bivši život, jedini život za koji zna. Hoće da sve to zapamti, hoće da u glavi ponese što više. Ali to nema smisla. Tu se ipak dogodilo sve. Leže na pod, valja se, kotrlja se, isto kao dete, kao nekada. Zaustavlja se pored ivice kreveta, kroz glavu prolazi mnogo toga, sve što može da prodje kroz glavu. Boli ga, prosto ga boli, nema kad da se zapita zašto. Tako se valjda oseća biljka koju čupaju iz korena, snaga ne postoji, on šapće besmislene reči, tepa prostoru, grči se. Već čuje korake na stepeništu. Ne može da zaplače, cvili. Najstrašnija je ipak sramota, stid. I tada, ne zna kako i zašto, ustaje. To više nije on koji upravlja njegovim telom. To je neki drugi čovek, neko nepomiren. Neka trunka ljudskosti budi se u njemu i bez razmišljanja ustaje, grabi sav novac koji ima, cepa ga, trči u kupatilo, baca u klozetsku šolju i pušta vodu, pazeći da se odvod ne zapuši. Baca stari babin prsten. Neće oni dobit ništa. I dok momci u crnim jaknama složno šutiraju vrata on lomi i razbija. Sve, lustere, ukrase, keramiku, tanjire. A oni su nervozni ne bi hteli da oštete vrata. Pokušavaju da ga zaplaše, samo to više nije moguće. Sistematski cepa nameštaj. Udara nožem vrata plakara, ostaju ružne rane. Bode slike, buši posteljinu. Topla krv se sliva niz povredjene ruke koe se hlade. A oni su ipak prelomili, pucaju u bravu, cimaju staro drvo koje stenje i puca. Samo neće im prožiti nikakvo zadovoljstvo, jer pre nego što su stižu do njega da ga uhvate i osvete se, staje na ogradu terase i mirno, ispunjen blaženstvom samo momenat stoji i skače. I dok pada vrišti, ali ne od straha već zbog ispunjenja jer u tih poslednjih sedam minuta njegov život beše dobio smisao. MC 10/98
književnost.107 willow,
"...Teško je poverovati u postojanje takvog grada kao što je Piščeslav, ali on je ipak postojao; dići ruke od njega, nije bilo moguće. Oko grada rasla je trava, obrađivana su polja, vetar je hujao po šumarcima, a u samom gradu čak je i rastinje bilo divlje. U gradu su često izbijali nekakvi skandali. U sektorskoj bolnici, činovniku GSP Gospodovu, prilikom operacije trbušne duplje greškom su ostavili u stomaku bolnički budilnik, navijen da zvoni naredna dva meseca svako jutro u pet sati. Skandal je počeo otpuštanjem bolničarke okrivljene za krađu budilnika. Zatim je došla izjava Gospodova da se u njegovom stomaku čuje neko neprijatno zvonjenje. Bolničarka je rehabilitovana. Međutim, niko se nije usudio da izvadi budilnik iz stomaka Gospodova, jer bi nova operacija magla da ugrozi život pacijentu. Nedelju dana kasnije Gospodov je otpušten iz bonice i uskoro je podneo tužbu sudu. Oštećeni Gospodov žalio se da budilnik zvoni u nevreme. - Neka ostane u stomaku. Nemam ja ništa protiv. Samo neka ne zvoni u pet sati ujutru, kad ja na posao idem tek u osam. Ne mogu zbog njega da spavam. Incident je okončan mirno. Proces suđenja još nije ni započeo, kada je tužilac povukao svoju tužbu. Opruga budilnika se odvila i Gospodov je u svojoj naivnosti smatrao da bi dalje pretenzije bile neosnovane..." Ilja Iljf i Evgenij Petrov, odlomak iz pripovetke "SJAJAN ČOVEK" ( prevela Danica Jakšić )
književnost.108 stex,
Za buduce sefove Kada je stvoren organizam, svi delovi tela su zeleli da budu sef. Mozak je rekao: "Posto ja upravljam svim delovima tela i mislim umesto svih, ja cu biti sef"! Noge su rekle: "Posto mi nosimo organizam tamo gde zeli i mi izvrsavamo ono sto mozak odredi, mi zelimo da budemo sef!" Ovako su svi nastavili i oci i ruke i srce i pluca...svi organi su zeleli da postanu sef. Zatim, dupe je izjavilo da i ono zeli da postane sef. Svi su se smejali i smatrali da je to apsurd, da jedno dupe postane sef. Dupe se jako uvredilo, skupilo se i odbilo da obavlja svoj zadatak. Kao posledica toga mozak se pomutio, oci se izbecile, noge su pocele drhtati, ruke su onemocale, a srce i pluca su imali velike teskoce da obavljaju svoju funkciju. Na kraju su svi molili mozak da dupe bude sef. Tako je i bilo! Sada svi obavljaju svoje zadatke i funkcije, adupe samo sedi i kenja. Naravoucenije: Da bi covek postao sef, ne mora biti genije, dovoljno je da bude obicno dupe.
književnost.109 dr.grba,
>> Za buduce sefove >> Kada je stvoren organizam, svi delovi tela su zeleli da budu sef. >> Mozak je rekao: "Posto ja upravljam svim delovima tela i mislim Ovaj prastari vic je mogao da ode u odgovarajuću konferenciju. Ne znam kakve veze ovo ima sa književnošću.
književnost.110 stex,
Pa to je pravo knjizevno delo.:) A sta se ti bre uopste i mesas. U poslednjih 100 poruka pojavljujes se samo tri puta i to da kritikujes. Stex
književnost.111 dr.grba,
>> A sta se ti bre uopste i mesas. U poslednjih 100 poruka pojavljujes se >> samo tri puta i to da kritikujes. Mešam se zbog toga što sam moderator ove konferencije. A tebe bih zamolio da budeš malo pristojniji. U ovoj konferenciji se ne razgovara ovakvim tonom.
književnost.112 stex,
U redu shvatio sam (ipak si ti moderator). U znak mira saljem ti ovu lepu pesmicu.:) Bio jednom jedan djak Bio jednom jedan djak Kakav djak? Strasan djak, taj je sveske jeo, kazu i profesore je hteo. Starsno, strasno. Bio jednom jedan djak Kakav djak? Strasan djak, taj je retko u skoli bio, jer je u kaficu pivo pio. Strasno, strasno. Bio jednom jedan djak Kakav djak? Strasan djak, taj je daleko doguro, zna se neko ga je poguro. Strasno, strasno. Stex
književnost.113 kmirko,
> A sta se ti bre uopste i mesas. U poslednjih 100 poruka pojavljujes se > samo tri puta i to da kritikujes. Bogme dete gde bas ti da naletis na moderatora.
književnost.114 mcar,
Ne mogu da te zaštitim Ne ja ne znam da te zaštitim od njih, tih ljudi što beskonačno krkljaju na rezervi, pristalih da ponavljaju uvek isti zločin. Zabava počinje stalno izjutra izlaze debele, ružne, zgažene žene. Od danas do sutra, drže se autoriteta, možda će ih neko podmititi, jednog dana. Ja ipak ne znam da te zaštitim, oni se ne mogu uvrediti Oni ne mogu da osete. Gozba je u tri, ulaze priglupi pohotni starci akademici željni tudje patnje. Pletu istu petlju, pritiskaju taj kamen, smeju nam se, taj smeh boli. Ne znam da te zaštitim, oni su beskonačni kao okean, nikad ne znaš ko je nadležan za tebe oni imaju stotinu maski. A molitva je u sedam i trideset, gledaju mali, prazni, zgaženi ljudi. Godine prolaze, oni čekaju, sanjaju taj san o smrti, san o spasenju. MC 10/98
književnost.115 mcar,
Sećanja Majka u kuhinji sprema ručak, iz komšiluka udaljena cika dece, odbijanje lopte u zid. I tako stalno. Ponekad gugutka sleti, ponekad kap kiše udari u prozor i život teče nezaustavljivo, obično, tiho. Mogao bi sada da ustaneš da kažeš: ôDobro jeö. Godine su prošle, drvena taraba lagano truli, i neka su deca odrasla, i neka su deca otišla. Stojim čekam, ispitujem snagu vetra, držim uho na zemlji osluškujem da li diše. Poznati glasovi, zamiru u sećanju, ostaju predmeti, podsećaju, predosećaju, trpe umesto nas. MC 10/98
književnost.116 dalex,
" Dok otac drema, vetar prelistava njegovu knjigu. " (haiku stih)
književnost.117 mcar,
Arhangel Arhangel pognu svoje mršavo lice, "Prividja mi se lice staroga kneza", reče. "I sada ga kradom poštujem, za sve nas on je ukrao svetlo". "Da, sada", reče arhangel. "Da, sada, dok reke teku pokorne i tihe, "Svi smo mi poslušna vojska, produžene ruke bezrukog Tvorca. Al' ipak, u mom srcu ostade onaj koji je pao." "Sanjali smo nekad svet, prepuni mladosti i snage", samom sebi ispred ogledala reče arhangel. "I sada dok gradimo ovu moćnu gradjevinu, ja osećam umor, ravnodušan na slavu." "Tvorac je moćan, vaseljena hoda tragom njegove nedokučive tajne. Uvek miran, uvek ravnodušan i čist". Arhangel zaplaka: "Tako neprirodno čist". "I nijedna reč da ga uvredni, nijedna suza da ga gane." "Samo jedan ga upita zašto i samo jedan ga upita zbog čega. Taj što pljunu Tvorca iz vatre gneva." "Samo jedan upita za razlog, ne strepeći od osude strašne, ne strahujuć od kazne da večno lupa podzemnim poljanama". "I sada ja ponekad, osluškujem u tami, gnušam se zore, prividja mi se glas starog kneza, onog što nam donese Svetlo". MC 11/98
književnost.118 smilja,
MODERNA JAPANSKA POEZIJA Kotaro Takamura TEŠKA ČIEKO Čieko vidi i što se ne vidi, čuje i što se čuti ne da. Čieko ide gde se ne stiže, čini i nemoguće. Čieko ne vidi mene postojećeg, žudi za mnom i za mene. Čieko sad odbacuje teret patnje, luta do prostrane beskonačne sfere estetske svesti. Iako čujem njen glas gde me zove li zove, Čieko više nema ulaznicu za ljudski svet. Kurahara Šinjiro TAJNA PORUKA Pitam se šta je to što dolazi nasuprot vremenu. Tajna poruka iz budućnosti. Medjutim, nije od ljudske vrste, naravno ni od kakvog božanstva, čije postojanje ne možemo zamisliti. Tamo, u pustinji ispod ne-stvarnog neba koje se suši malo po malo, priljubivši se uz jedinu vlat trave preostalu na zemlji, to nam zadnji leptir šalje poruku. Murano Šimuro NEBO MALE PTICE U tvojim prostranim grudima naše pesme vragolaju. Ali kada noćca padne ne zadržavaš me. Nemaš ležaj od grančica da na njemu prenoćim. I zbog toga patim. Prespavaću u zemljanoj noći očnjaka i kandži. Mlečne boje grudi su ti tople. Ali kada me oboriše ti me ne zagrli. Ni tako malen greh nemaš snage da podneseš. I zbog toga patim. Padam i na ledenom tlu trulim. Šuntaro Tanikava IZLET NA ZEMLJU Amo, da se penjemo uz konopac, hajte. Da jedemo pirinča zajedno. Amo, da vas volim. Oči vam imaju plavi odsjaj neba. Ledja će vam obojiti zelenilo trave. Hajte da zajedno učimo imena zvezda. Ostanimo ovde da zamišljamo sve udaljene stvari... Hajte da skupljamo školjke. Iz mora jutarnjeg neba donesimo majušne morske zvezde. A za doručkom ćemo ih izbaciti i pustiti noć da ode. Evo, ja ću ponavljati:''Vratio sam se!'' a vi pri tome ponavljajte:''Dobrodošao nazad!'' Evo, ja ću se stalno iznova vraćati. Hajte da pijemo čaj. I hajte da dok malo prisednemo, pustimo da nas osvežavajući vetar miluje. Pesme koje se ovde objavljuju uzete su iz Antologije moderne japanske poezije, antologija je objavljena u Tokiju 1972, a u srpskom prevodu objaviće je, ove godine, izdavačka kuća ''Sorabija'' iz Niša. Na srpski jezik sa engleskog prevela Ljiljana Krstić. Nadam se da će vam se dopasti :) Smilja
književnost.119 dalex,
> Pesme koje se ovde objavljuju uzete su iz Antologije moderne > japanske poezije, antologija je objavljena u Tokiju 1972, a > u srpskom prevodu objaviće je, ove godine, izdavačka kuća > ''Sorabija'' iz Niša. Na srpski jezik sa engleskog prevela > Ljiljana Krstić. > Nadam se da će vam se dopasti :) Veoma su interesantne i lepo prezentirane.
književnost.120 mcar,
Zen Jutro, oseti dah velike pijace, pridji im na prstima oni u saglasju žamore, vedri i nasmejani sede u blatu. U večno vedrom razgovoru, gde svaka reč stotinu znaženja pruža, ispred njih na kartonu složena roba oslužkuju zvuk raŠirenie zenice. Raširene zenice, strah, ali poniženje ne osećaju, psovke, šamari, nije važno, otimaju razbojnici u uniformi. Otimaju razbojnici, ali uvrede nema, dete razmazuje blato po telu, go, crn asfalt, upljuvane ulice. Ne čudi se putniče, poštuj duhove uništene zemlje, ono tamo sede prosvetljeni, oni što dosegnuše nebiće. Od danas do sutra, sat za sat, tren za tren. Automatski, tebi se čini automatski, pokorno, tebi se čini pokorno, ali slušaj, njihove aure zvone. Patnja, tebi se čini patnja, ali taj život hoće njihova srca. "Kupi moju robu", mrmljaju krezuba usta, "kupi moju robu bez vrednosti, nahrani moje telo bez važnosti i idi svojim besmislenim putem". Kažesš: "Izbor je mali". Tačno, svi nude isto, ali zar se može razlikovati mesečina, spava li mesec u slupanoj kanti. Blaženi, putniče, to su blaženi, mali, prljavi robovi u trenerkama. U vedrom žamoru, gde se kidaju lanci inkarnacija, nekadašnji ljudi, svedeni na ispljuvke. MC 11/98
književnost.121 willow,
Oaze na fatamorganskim obzorjima Začuđeni, po krupnim komadima noći otprilike tražeći nešto - lavove zanosa možda, unutar sveta ljudi izvan sna stvari... ...mi bazamo, tumbamo se unaokolo. Pzdrv, W,W,3.
književnost.122 mcar,
Led Jutro ponekad ubija, naročito zimi. Kroz prljavi prozor nazire se svitanje, a tišinu razbija udaljena buka saobraćaja. Od njega se ne čuje uobičajeno strujanje vode, dole medju burićima na kojima leži splav. Obično se okrenem na drugu stranu, mada to obično ne pomogne. Trebalo bi ustati, barem na pišanje i da založim furunu, ali ne ide mi se na hladnoću, ne bih da izadjem ispod pokrivača, da vidim kako izgleda dan. Pas spava ispod kreveta, on ćuli uši na svaki moj pokret. Mučim se tako sa bešikom, sa hladnoćom, dok se jednom ne odlučim. Iskočim brzo, pokrivači padnu na pod, i već nespretno žurim, gazim lubove nazuvenih cipela, izlazim dok me pas začudjeno gleda. Napolju je hladno, ali to je osećaj a ne reč. Naduven i obnevideo od beline zimskog svetla, gazim po natrulim daskama oko kućice dok ne stignem na stranu okrenutu reci. Posmatram paru koja se diže i talase koji nastaju dok mokraća pada u blatnjavu vodu. Onda pokupim par cepanica, uletim unutra i treba mi obično mnogo vremena dok upalim peć, dok se smrznuto drvo zapali. Tek tada ponovo legnem, ali sna više nema, nestao je, pojeo ga je moj pas koji je već odlučio da je spavanja dosta. Pojela ga je buka sa mostova i nedaleki grad koji se budi. Vidim, onda i sam da sna više ne može biti, pa ustanem, popijem malo vode i onda pas i ja izadjemo. Vrata ne zaključam. Za doručak obično imamo ostatke iz obližnjeg pomodnog ribljeg restorana, ledene girice, nepojedene kolutiće liganja. Hrana je kvalitetna i puna D vitamina. Gospodja Mara, kuvarica, uvek voli da popriča samnom. Kaže mi šta treba da se uradi i kako, i tada premeštam stolove, praznim i perem kazane, hranim svinje koje grokću u tajnom svinjcu, skrivene od sanitarne inspekcije i gostiju. I to je otprilike jutro zimi, a smeta mi što je hladno, i što ne mogu da satima sedim gledam u vodu dok me prekidaju jednio brodovi. Obično me niko ne dira, smatraju me ludim. Mutna voda, neobično je zahvalna za posmatranje. Homogena, blatnjava tečnost, koja beskonačno protiče, samo izvežbano oko može da uoči rastvoreni mulj, sitne čestice koje plutaju. Ali ono što čovek zapazi kratko traje, jer voda se kreće, kao što i vreme teče. Bez razloga, ponekad, čoveka nešto izazove, pa on dodirne prstima tu površinu. Kada izvadi ruku, prsti se koče i koža je crvena. Čovek onda gleda svoju ruku, gleda u vodu i seća se. I trebao bih već poći po naplavljena drva, svratiti do Riste Gancija, da ga pitam šta će biti od obećanog posla sa raščišćavanjem gradilišta, ali nekako se loše osećam. I opet legnem, i opet me pas zabrinuto gleda. Prevrćem se i prevrćem, škripim zubima i grizem usne. Pisci bi rekli da vatrica u furuni veselo pucketa, samo mene već i taj zvuk iritira, čujem ga nekako pojačano, bubnja mi u glavi. Navlačim rezervno ćebe i jaknu bacam preko pokrivača i opet mi je hladno. Sati prolaze, već nekoliko puta se splav zaljuljao od prolaska brodova i njihovih talasa i više ne mogu da znam koliko je vremena prošlo. Biće negde pred ručak, i ja bih opet trebao da odem do kafane da vidim s Marom, šta bi trebalo da se uradi. Na kraju krajeva od toga se posla hranim. Zato se ne pipam po čelu da odredim koliku to temperaturu imam. Tresući se obuvam i teturam prema vratima. Mara je nestrpljiva, njene debele ruke su crvene od pare iz kuhinje. Pita me gde sam, ali smiruje se kad joj kažem da sam verovatno bolestan. Idemo odmah iza kuće. Tamo stoje bele plastične kace od kiselog kupusa. Neke su ispražnjene i njih treba oprati, a neke opet premestiti bliže kuhinji. I to je za početak. Ukoso kotrljam kacu. Crno masno blato mi se lepi za dlanove. Na česmi nikako da podesim mlaz. Ledena voda odlično hladi moje užareno čelo. Ipak neprijatnp je staviti ruke u ledenu vodu. I u tom trenutku dao bih sve na svetu da ne radim to što radim i da sam negde drugde, na primer u krevetu. Iz velikih buradi vadimo biljne mumije prošle jeseni, zaboravljene plodove leta potopljene u sirće. Bele, neprirodno plastično bele kace, crvene, razuzdano crvene paprike, voda po kojoj pluta po neka semenka. Glavice kiselog kupusa, ribani kupus. Ostaci biljaka koje su ljudi primorali da ne satrunu, zato da bi ih u slast poždrali. U kuhinji se diže para i cedi se blato jer neko nije otreso obuću pa se sneg topi. Miriše na toplo, na detinjstvo. I dok sedim za stolom pokrivenim plastičnom mušemom mislim kako je dobro i da treba jesti, samo uočavam predmete oko sebe, njihovi medjusobni odnosi mi nisu jasni. Dižem ruku, širim prste spram prozora, osoblje se podgurkuje, znam. Tu mi donose tanjir crvene riblje čorbe koja se puši. Masni komadi šarana i druge ribe plutaju unutra. Ali čorba je vrela i ja čekam, i nisam mnogo gladan, tako začudjen zašto nisam mnogo gladan. Po navici mešam kašikom gustu čorbu, nervozno i snažno, pa se sadržina kovitla i komadi ribljeg mesa isplivavaju i mešaju se sa žućkastim mrljama od ulja na površini. Čujem neko veselo društvo, neki poslovni ručak, zveckaju čašama, pevaju, nazdravljaju i viču, a ja i ne bih da razumem to što govore, jer ne nadam se ničemu ni smešnom, ni zanimljivom ni istinitom. Jako me boli glava i prvi put osećam da mi da čorba nema ukus. Pa jedem na silu i znojim se od vreline crvene tečnosti. Psu bacam kosti, ali hvata me neka drhtavica. Pa bih da ustanem, ali privlači me belina pare iz kuhinje i mekota ubijene hrane što ispošta svoj sok po stolovima. Kakva definicija entropije. Kažem osoblju da ću doći do večere, s mukom ustajem i sada mi je jasno da jesam bolestan i žurno odlazim. Napolju, reka u crno beloj tehnici, crne, gole i prazne grane. Groznica me čini tako osetljivim, kao nekada, osetim u blizini talase smrti, pa mi se plače, ali sam iskusan pa neću, koncentrišem se na reku i mislim kako ona traje od samog početka, a da sam ja kao onaj kiseli kupus i ono zgaženo i u blato i u vodu potopljeno lišće i da sam kao ruka leša što su ga jesenas ovde izvadili iz vode. Osećam da sam moj pas i čučim i dodirujem hladan sneg i mažem ga po čelu. Hladnoća otopljenog snega po malo bistri moje misli, i mora biti da mi je temperatura malo spala. Prija taj hladni reski zimski vazduh. Gledam gore prema rodnom gradu u kome nisam bio godinama. Ružno bi bilo reći da sam stranac, turista, jer turisti obično obilaze ulice i traže znamenitosti, samo mene taj grad više ne zanima iako je pola života prošlo tamo. Vratiću se ipak pred smrt da se još jednom zgadim, pomišljam. Udjem i uključim mali prijemnik. Stanica je podešena, violončelo uz pratnju klavira. Legnem i na sebe navučem sve što imam, jer snage više nema, ruke i noge su mrtve, željne odmora i sna. Pokriven preko glave tresem se od zime i temperature, slušajući rad velikih mašina sa obližne šljunkare. Brujanje se pretvara u tresak, padanje, iritaciju. Prevrćem se i grčim, tresem. Teški kamioni tutnje preko mosta, prolaze tramvaji, nema kraja... Budim se, prostorija je sasvim izmenjena, mora biti da su me preneli ovamo. Soba, staromodna, plafoni su tako visoki. Neobične šare zavesa i sunce. Toplo sunce. Podižem ruku, jedan zrak sunca pada na moj prst. Crveno i žuto. Boje. Toplota zidova, polumrak, nenametljive šare tapeta. Tako odmoran, tako čist, tako lak. Osetim vetar koji pomera zavese i čujem graju sa ulice. Ustajem, prilazim prozoru, poznate ulice su prepune ljudi, oni hodaju po trotoarima, deca trče, mašu zastavama, niko ih ne predvodi. Osećam kolektivnu svest mase, osećam kako su živi. Polako postajem deo njih, polako u mene ulazi ta pesma, to duvanje u trube, bubnjevi, čegrtaljke. Nepregledne kolone pozdravljaju stanare, ljudi sa krovova bacaju cveće. Shvatam, jasno mi je šta slave. To je taj dan! Suze mi naviru na oči, to je sve, to je ono što sam godinama čekao. To je sav moj život. Tako znači izgleda kraj, to je dakle taj običan, normalni, ljudski život kome smo se nadali. Ono što smo očekivali, pod represijom, zastrašeni, uništeni, zgrčeni, povučeni u svoj tupi bol. A sada je tako lepo disati, osećati, postojati. Oblačim se na brzinu, trčim nizbrdo izlazim, ali povorke više nema. Još čujem razdragani huj iz daljine. Teško mi je da se orijentišem, ni ulice mi više nisu poznate. Sunce je zašlo i navlače se oblaci. Trčim. Tražim. Gde su se izgubile boje, šarenilo, svi su prozori sada zatvoreni. Pored mene promiču crni automobili. Nekakva uštogljena gospoda, neke nadmene dame. Najzad. Daleko ispred mene gomila ljudi. Dolaze mi u susret, čelo kolone. Ali kako su mi bliže, sve dublje, sve iskonskije, prozaičan bol u ledjima, u stomaku, u slepočnicama govori. To nije ona razdragana kolona od malopre, ovi ćute, hodaju i ćute, lica su im siva i zgrčena, ujednačena. Obučeni u neke otpatke, krpe. I kako ta tužna kolona prolazi, crte njihovih lica se gube, postaju zelenkasta. U magnovenju shvatim da više i nemaju lica. Pa oni umesto glava imaju lubenice!. Lubenice sa donje strane stopljene u pepeljastoj koži vrata. I na moj užas, i dalje mirno hodaju. Lagano, kao na velikom sprovodu. Kao da se ništa nije dogodilo. Saginjem se, ćutim sa strane dok mi na oči naviru suze. I nema ničega što bih mogao reći. Gde su oni prijatni, veseli ljudi, gde su deca koja su se smejala, gde su trube, pištaljke, bubnjevi... Gde je ta mogućnost izbora za kojom su kretali, zbog koje su hodali? Kroz vazduh promiču kapi, a kroz njih tužna neljudska, polubiljna kolona, gega se, odlazi. Kao neki ogromni bezoki insekti. Larve novog sveta koga nikada nismo želeli da upoznamo, a kamoli da u njemu živimo. Pažnju mi privlače još samo mukli udarci čiji mi se zvuk primiče. Sakrivam se u senku jednog memljivog, mokraćom isprskanog ulaza. Prizor od koga nokti samo još dublje zaranjaju u meso - na samom kraju kolone, tamo prema blatnjavim stovarištima, komešanje. Glave-lubenice se sudaraju i pucaju. Crveno meso lubenica ispada i slatkasti miris širi se ulicom. Kolona odlazi, negde daleko u tihu noć, sličnu noćima u provinciji, samo bez onog laveža pasa. Ništa. PovlačIm se od vrata, nesvesan straha, ne želeći da izadjem, silazim duboko dole u podrum zgrade. Jedino što osećam jeste zadah truljenja, kao kod zubne gangrene. Dodirujem zidove, hladni su kao led, možda i jesu od leda. I pitam se šta da učinim, ali osećam da se moj put tu završava. Nikada neću saznati šta se dogodilo, i što je još strašnije znam da to više i nije važno. Na svom mestu, magično privučen Neki unutrašnji, duboki stid ostaje. Podižem ruku, ali više ne vidim prste. Zašto da izadjem na svetlost? Mrak ne boli. I ne znam kako da se postavim, rezonovanja više nema, logika se krivi. Razlozi, potrebe, sve je zaglušeno, malaksalo, prazno... Neobično peckanje svud po telu, čudni mirisi, glava mi je ponovo laka. Dakle, sve sam sanjao. Ležim otkriven, sam, go. Debela Mara trlja moje telo rakijom. Na ormanu svetli petrolejka. Kaže da me nije bilo, da su se zabrinuli. Još nekoga ima u sobi, to je stari alas Djole. Kaže da će mi skuvati čorbicu što sve leči, vrlo brzo već sutra. Miris alkohola i sirćeta meša se sa mirisom Marinog znoja. Trlja me celog, a meni suze samo idu. Onda ona zastane, pogleda u pijanog Djoleta, pita šta mi je, a ja samo ćutim, kao riba. Ionako već godinama nemam kome da kažem. MC 11/98
književnost.123 recc,
Zbog tehničkih problema nismo bili u mogućnosti da distribuiramo e-izdanje časopisa Reč za oktobar, iz tih razloga ovaj fajl sadrži oktobarski i novembarski broj. Uz izvinjenje što ste bili uskraćeni da na vreme pročitate priloge iz prethodnog broja, nadam se da ćete ovom prilikom uživati u dvostrukoj dozi :) e-rec50-.zip
književnost.124 dalex,
> Uz izvinjenje što ste bili uskraćeni da na vreme pročitate priloge > iz prethodnog broja, nadam se da ćete ovom prilikom uživati u > dvostrukoj dozi :) Uživati, kao i uvek. 'Reku reči' posebno sa uživanjem čitam, oduševili su me "Sveta mast" Svetislava Basare i "Perfektan dan za telefonsku sekretaricu", Zorana Ćirića iz septembarskog broja, "Nirvana" Milana Đorđevića iz oktobarskog. Najviše lepih priča po mom ukusu ipak je bilo u aprilskom broju, koji ste prvo poslali, žanrovske priče... Posebno, mesečnik iz novembra "Prognozom protiv droge", Vladimira Petrovića (to sam ime, a rekao bih i stil video već jednom u sumnjivo poznatoj lokalno-globalnoj telekomunikacionoj okolini, nema veze, verovatno su u pitanju samo tripovi izazvani overdoziranjem dvobroja :). Nadam se da Sezamovcima neće smetati da prepišem poslednju strofu iz pesme "Sonata o čudesnom medvedu koji je zaboravio da spava", istog autora (valjda je to isti V. Petrović :), iz istog broja. (Nosio sam je dugo, baš kao pramen kose dragog mrtvaca u tesnoj pregradi medaljona... Nosio sam je kao figuru malog slona, dugo, a sada nek je drugi uzmu i nose...) Nije da je od nekog značaja rekapitulacija mog čitalačkog ukusa, ali kako sam odgovor na većinu pitanja koja bih možda postavio našao u mesečniku iz oktobra :( (Tihomir Brajović, "Pusta zemlja"), to je više moj način da kažem "dobar vetar, lepa 'Reči'". Čim malo sredim prilike uzimam pretplatu na papirno izdanje, a kad dobijete tu neprocenjivu finansijsku injekciju :), nek se zabeleži da sam vas prvo čitao na Sezamu...
književnost.125 miobrado,
"...Afera o kojoj je reč i koja je potresla domaću i stranu javnost, počela je na Vidovdan, u junu 1986. u velikoj gustoj i senovitoj šumi punoj huka Nijagarinih vodopada, gde sam se na jednom pikniku oko majušne pravoslavne crkve, fotografisao sa nekim starcima za koje se posle ispostavilo da su bili istaknuti borci na poraženoj strani u Drugom svetskom ratu. Neko, iz tadašnje najviše komunističke vlasti, odlučio je da me primereno kazni, pa je 1986. usledio sudski proces u Zagrebu koji je trajao punu godinu dana i koji sam na kraju dobio i to uglavnom pod pićem, rasturivši, usput, potpuno slučajno, nekoliko tajnih obaveštajnih mreža upletenih u čitavu stvar. Iznenada, mom zagrebačkom izdavaču više se nisu dopadale moje knjige. A posle uvodnika u listu "Politika" (u kome sam inače odrastao i počeo svoju novinarsku karijeru) "Antikomunistički mesija", ni beogradski izdavači nisu smeli da me prihvate..." Momo Kapor (Uspomene jednog crtača, Glas srpski/Banja Luka/1998., str. 380. - 381.)
književnost.126 brka,
> Led Jedna od tvojih boljih prica. Odlicno prenesena atmosfera. Zanimljivo izabrano mesto radnje. Sve u svemu...fino. Aleksandar
književnost.127 ljubinko,
Nada Marinkovic DODIR Mera naseg spokojstva je mera ulozenih napora da se ono ostvari. Nasa sudbina je bolna nesigurnost, stalna borba za cvrstu tacku oslonca. Vazno je shvatiti, da ta tacka mora biti u nama, sicusno jezgro koje je svojstvo svega postojeceg, na koja se valja osloniti, po njemu upravljati. Nase oruzje pri tom jesu - hrabrost i volja koja je iznad inteligencije. Moje zadovoljstvo radja se iz saznanja da sam ga drugome pruzio. Bilo bi uzasno ziveti pomiren sa omedjenoscu, bezpomocnoscu, neispunjivoscu svojih zelja. Ljudi me odbijaju svojom ravnodusnoscu, devojke povrsnoscu, a ovde sam neocekivano nasao nesto sto sam verovao da ne postoji, a o cemu sam sanjao, nekoga s kojim delim meditacije i trenutke cutanja izmedju njih. To je dragoceno, ne nalazi se cesto... Kazu da je covek odgovoran za izgled svog lica, za svoj zivot, narocito za svoje snove prema kojima se kroji taj zivot. Sta je to privlacnost - pitala sam se - od cega se sastoji? Od fizickih i psihickih elemenata, neki put samo od jednih ili drugih, najjaca je kada su oba u harmoniji. Zelis da sreces takvu osobu, njeno prisustvo te napaja energijom kao dobro vino. Ta osoba zraci, sve dobija oreol praznicnog, izuzetnog! Mnogo je lepse bilo sanjariti, secati se onog susreta letos, drzati se za ruke u bioskopskoj tami; posle zamisljati, kako bi bilo lepo da me zagrli, nezno pomiluje... Ovo je ispalo kao samaranje, uzeo je nesto sto mu nije pripadalo, sto bih mu sigurno podarila, ali uz moje ucestvovanje i na drugi nacin. Uzivaj i zamisljaj da je svaki dan zaseban zivot! Zivot je dug ako umes da ga iskoristis. U sebi sam se pitala: na koji nacin me je doveo do ovog stanja da nemam vise izbora, da moram to da ucinim? Sto se ljubavi tice, smatrala sam da ona mora biti sazvucje bica i njegove iskrenosti, savrsene istine. To je jedno od najjacih osecanja, suprotno destrukciji, tu su prevare nedopustive. Nisu bogatstvo ispunjene zelje, vec one koje nismo ispunili i kojima hranimo mastu, taj neograniceni i neotudjivi posed u kome, jedna uz drugu, cvetaju nade i patnja. Covek se radja sam i umire sam, ali mu je tesko da zivi sam. Muskarci i zene podjednako imaju ideale i iluzije i sa istom mukom se odricu i jednih i drugih. Ljubav je mocna ideja, stozer oko koga se vrti celokupan zivot. Ljubav je toliko mnogo stvari, od ceznje za harmonijom do straha zbog samoce. Sresti nekoga ko vas savrseno razume; vi nesto pomislite, a on to izgovori; vi postavljate pitanja u sebi - a on glasno odgovara onako kako biste odgovorili vi! To znaci da neko dise i mirise prema vasim potrebama, da vas uznosi iznad unizavajuceg proseka, i da vas nadahnjuje, postajete sigurni, kako biste kraj tog bica mogli da ostvarite punu meru sebe, da se prevazidjete cak. Jeste li primetli da se losi ljudi uvek udruzuju, sva njihova moc pociva u tim klanovima; oni plemeniti, mudri, osecajni, uglavnom su usamljeni. Jedan dosad nedozivljeni, krajnje erotizovani dodir, cudesno praznjenje svih zgusnutih emocija koje su godine zivota sahranile i skamenile, sada, odjednom, pod silovitom snagom podsticaja jaceg od mene, istopile su se grunule kao bujica za koju nema prepreka. Retko kad dobijemo ono sto zelimo, narocito retko kad uspevamo da to zadrzimo. Secanje na te trenutke, na tih nekoliko jedinstvenih minuta, ispunjava me srecom koja boli. Nisu bogatstvo ispunjene zelje, vec one koje nismo ispunili i kojima hranimo mastu, neograniceni i neotudjivi posed u kome jedna uz drugu cvetaju nada i patnja... Svet snova postaje moj neograniceni posed.
književnost.128 mcar,
Hvala. MC
književnost.129 smilja,
Malo poezije za danas. TI SI Na klovna nalik, najsrećniji na rukama, Stopala do zvezda i mesečeva lobanja, Sa škrgama kao u riba. Priprost Zgrčenih palčeva na način dodoa. Smotan u sebi poput kotura, Loviš u mraku kao sova. Mutav kao repa od Četvrtog Jula do Dana svih budala, O, ti nabubreli, moji hlepčiću. Mutan kao magla i iščekivan ako pošta. Dalji od Australije. Atlas povijenih ledja, naš putujući račić. Ušuškan kao pupoljak i raskomoćen Kao sledjica i vrču salamure. Vrša puna jegulja, uzburkana. Skakutav kao meksički grah. Ispravan kao tačno izveden zbir. Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom. Januar/februar 1960. Silvija Plat OBEŠENI Ščepao me za koren kose bog neki. Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka. Kao gušterov kapak šklčjocnuše s vidika noći: Svet šturih belih dana u duplji bez senika. Grabljiva dosada za to me drvo pribi. Da je on na mom mestu, isto učinio bi. 27.jun 1960. Sulivja Plat
književnost.130 smilja,
MOGUĆNOSTI Ni ja čini nam se čekam ozbiljno ove stihove: nit će da napiju ni da hahrane. ( Samo će obilno crnina slova topiti hartiju.) Neće vratiti ikoga ko ode da sniva senkom iza ovo neba: u tihi ponor očajne slobode iz tihe jeze svakodnevnog hleba. U prvoj noći nikad više neće stajati goli muškarac i žena: medju zvezdama ona sad se sad šeće kao jedina na nebu promenu. Nit će se nebo od zemlje rastati plavo i suvo: s ruba će ko suza u dno beskrajno rumeno kapati vek-dva krvave cediće se bluze. Svako će drvo šumeti u strahu i bespoćno mahati granama neće se naći u telu i prahu. ničeg što lekom šapće u ranama. Niti ću moći da prejaku gledam tuštu prizora što tmici dolaze niti umeću da snovima predam slabost i snaga dana što prolaze. Niti će ono što biti ne može iz tamne reči osvetliti ljude: za stih i dušu rime se već množe da budu ono što moći će da bude. MIROSLAV MAKSIMOVIĆ EVO Evo s neba sam počeo da gledam oči ludaka da preronim dublje da čistijeg sna svemu se ne predam iznutra beljen kao spolja rublje. Da preslušam zvuk leleke cvilike hoću da mirni slepac budem tamo gde novi sveci vrgoše prilike jer nema zemlja nebo zjapi tamom. Tako sam evo gledajući ćutim iznad godina koje kao platna lik nam srezaće i nevoljno slutim našim dušama rasturićelatna. MIROSLAV MAKSIMOVIĆ Smilja:) P.S. MIROSLAV MAKSIMOVIĆ zbirka poezije:''NEBO'' NARODNA KNJIGA ALFA 1996.
književnost.131 dalex,
Sjajan Nervalov sonet, tačnije sjajan prepev. Inspiracija je svakako istoimena Mocartova kompozicija, pa je ovo možda interesantno za poređenje dve vrste umetnosti. Mala noćna muzika ----------------- Za blažene, brižne, jetke, sve što bdiju, poteći će nežna pesma koja dira, milopojna, ljupka i od duše šira, čim se note spletu, povežu i sliju. Kad zvuci zastruje, prospu se po noći, mašta će satkati, početi da niže, najnežnije varke, zvezde, nikad bliže, zaželi ih samo i tebi će doći. Shvatićeš dok lebde, sve besnije, luđe, da praznina duha i lepote ima, stvarajući tebe, od tebe i prima. Čak i ako nisi deo čežnje tuđe, za užitak veći ako nije moćna, nek te u san prati ta muzika noćna...
književnost.132 willow,
Lista dobitnika Nobelove nagrade za književnost od 1901. do 1998., plus ostale važne pojedinosti i tančine o samim laureatima ( biografije, razlozi zbog kojih su odlikovani, govori prilikom dodele, i još puno, puno toga.. ). Adresa Internet sedišta je: http://www.nobel.se/cgi-bin/laureate-search?literature=on&silent=on
književnost.133 willow,
Ipak, za ljude koji ne poseduju Internet pristup, evo liste dobitnika: DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA KNJIŽEVNOST OD 1901. DO 1998. GOD. ------------------------------------------------------------------- * 1901 SULLY PRUDHOMME, Francuska, ( 1839-1907 ) ------------------------------------------------------------------- * 1902 MOMMSEN, CHRISTIAN MATTHIAS THEODOR, Nemačka, ( 1817-1903 ) ------------------------------------------------------------------- * 1903 BJORNSON, BJORNSTJERNE MARTINUS, Norveška, ( 1832-1910 ) ------------------------------------------------------------------- * 1904 Nagrada je podeljena na ravne časti između: MISTRAL, FRÉDÉRIC, Francuska, ( 1830-1914 ) i ECHEGARAY Y EIZAGUIRRE, JOSÉ, Španija, ( 1832-1916 ) ------------------------------------------------------------------- * 1905 SIENKIEWICZ, HENRYK, Poljska, ( 1846-1916 ) ------------------------------------------------------------------- * 1906 CARDUCCI, GIOSUE, Italija, ( 1835-1907 ) ------------------------------------------------------------------- * 1907 KIPLING, RUDYARD, V. Britanija, ( 1865-1936 ) ------------------------------------------------------------------- * 1908 EUCKEN, RUDOLF CHRISTOPH, Nemačka, ( 1846-1926 ) ------------------------------------------------------------------- * 1909 LAGERLÖF, SELMA OTTILIA LOVISA, Švedska, ( 1858-1940 ) ------------------------------------------------------------------- * 1910 HEYSE, PAUL JOHANN LUDWIG, Nemačka, ( 1830-1914 ) ------------------------------------------------------------------- * 1911 MAETERLINCK, Count, MAURICE (MOORIS) POLIDORE MARIE BERNHARD, Belgija, ( 1862-1949 ) ------------------------------------------------------------------- * 1912 HAUPTMANN, GERHART JOHANN ROBERT, Nemačka, ( 1862-1946 ) ------------------------------------------------------------------- * 1913 TAGORE, RABINDRANATH, Indija, ( 1861-1941 ) ------------------------------------------------------------------- * 1914 Nagrada nije dodeljena, nego je novac otišao u fond za buduće dodele ------------------------------------------------------------------- * 1915 ROLLAND, ROMAIN, Francuska, ( 1866-1944 ) ------------------------------------------------------------------- * 1916 VON HEIDENSTAM, CARL GUSTAF VERNER, Švedska, ( 1859-1940 ) ------------------------------------------------------------------- * 1917 Nagrada je podeljena na ravne časti između: GJELLERUP, KARL ADOLPH, Danska, ( 1857-1919 ) i PONTOPPIDAN, HENRIK, Danska, ( 1857-1943 ) ------------------------------------------------------------------- * 1918 Nagrada nije dodeljena ------------------------------------------------------------------- * 1919 SPITTELER, CARL FRIEDRICH GEORG, Švajcarska, ( 1845-1924 ) ------------------------------------------------------------------- * 1920 HAMSUN, KNUT PEDERSEN, Norveška, ( 1859-1952 ) Priređivačeva :) napomena: Hamsun je svoju nagradu, kasnije, kada su Nemci okupirali Norvešku, posvetio i predao nemačkom generalu Geringu. Takođe, primio je Hitlera na svom imanju, gde su njih dvojica lagodno ćaskali; o književničkim temama, pretpostavljam :). Iako nikada zvanično nije pristupio "Nacističkoj Partiji Norveške", zalagao se za tu stvar. Zbog svoje naklonosti prema fašistima, norveški ga je narod prezreo, što je i razumljivo. Ali, Hamsunov spisateljski rad, to je ono po čemu ćemo ga pamtiti. Sa ovom se tezom takođe slažu i Bukovski, Hemingvej, Miler, Dos Passos, i mnogi drugi veliki pisci koji su imali priliku da ždraknu njegova dela: Glad, Misterije, Pan, Plodovi zemlje, itd. ------------------------------------------------------------------- * 1921 THIBAULT, JACQUES ANATOLE, Francuska, ( 1844-1924 ) ------------------------------------------------------------------- * 1922 BENAVENTE, JACINTO, Španija, ( 1866-1954 ) ------------------------------------------------------------------- * 1923 YEATS, WILLIAM BUTLER, Irska, ( 1865-1939 ) ------------------------------------------------------------------- * 1924 REYMENT, WLADYSLAW STANISLAW, Poljska, ( 1867-1925 ) ------------------------------------------------------------------- * 1925 SHAW, GEORGE BERNARD, V. Britanija ( 1856-1950 ) ------------------------------------------------------------------- * 1926 GRAZIA DELEDDA, (pseudonim od MADESANI,GRAZIA,DELEDDA), Italija, ( 1871-1936 ) ------------------------------------------------------------------- * 1927 BERGSON, HENRI, Francuska, ( 1859-1941 ) ------------------------------------------------------------------- * 1928 UNDSET, SIGRID, Norveška, ( 1882-1949 ) ------------------------------------------------------------------- * 1929 MANN, THOMAS, Nemačka, ( 1875-1955 ) ------------------------------------------------------------------- * 1930 LEWIS, SINCLAIR, U.S.A., ( 1885-1951 ) ------------------------------------------------------------------- * 1931 KARLFELDT, ERIK AXEL, Švedska, ( 1864-1931 ) ------------------------------------------------------------------- * 1932 GALSWORTHY, JOHN, V. Britanija, ( 1867-1933 ) ------------------------------------------------------------------- * 1933 BUNIN, IVAN ALEKSEYEVICH, Rusija, ( 1870-1953 ) ------------------------------------------------------------------- * 1934 PIRANDELLO, LUIGI, Italija, ( 1867-1936 ) ------------------------------------------------------------------- * 1935 Nagrada nije dodeljena, novac je otišao za popunu fondova. ------------------------------------------------------------------- * 1936 O'NEILL, EUGENE GLADSTONE, U.S.A., ( 1888-1953 ) ------------------------------------------------------------------- * 1937 MARTIN DU GARD, ROGER, Francuska, ( 1881-1958 ) ------------------------------------------------------------------- * 1938 PEARL BUCK ( pseudonim od WALSH, PEARL, SYDENSTRICKER), U.S.A., ( 1892-1973 ) ------------------------------------------------------------------- * 1939 SILLANPÄÄ, FRANS EEMIL, Finska, ( 1888-1964 ) ------------------------------------------------------------------- * 1940, 1941, 1942, 1943 nagrada nije dodeljivana. ------------------------------------------------------------------- * 1944 JENSEN, JOHANNES VILHELM, Danska, ( 1873-1950 ) ------------------------------------------------------------------- * 1945 GABRIELA MISTRAL ( pseudonim od GODOY Y ALCAYAGA, LUCILA), Čile, ( 1889-1957 ) ------------------------------------------------------------------- * 1946 HESSE, HERMANN, Švajcarska, ( 1877-1962 ) ------------------------------------------------------------------- * 1947 GIDE, ANDRÉ PAUL GUILLAUME, Francuska, ( 1869-1951 ) ------------------------------------------------------------------- * 1948 ELIOT, THOMAS STEARNS, V. Britanija, ( 1888-1965 ) ------------------------------------------------------------------- * 1949 FAULKNER, WILLIAM, U.S.A., ( 1897-1962 ) ------------------------------------------------------------------- * 1950 RUSSELL, Earl (BERTRAND ARTHUR WILLIAM), V. Britanija, ( 1872-1970 ) ------------------------------------------------------------------- * 1951 LAGERKVIST, PÄR FABIAN, Švedska, ( 1891-1974 ) ------------------------------------------------------------------- * 1952 MAURIAC, FRANÇOIS, Francuska, ( 1885-1970 ) ------------------------------------------------------------------- * 1953 CHURCHILL, Sir WINSTON LEONARD SPENCER, V. Britanija ( 1874-1965 ) ------------------------------------------------------------------- * 1954 HEMINGWAY, ERNEST MILLER, U.S.A., ( 1899-1961 ) ------------------------------------------------------------------- * 1955 LAXNESS, HALLDOR KILJAN, Island, ( 1902-1998 ) ------------------------------------------------------------------- * 1956 JIMÉNEZ, JUAN RAMON, Španija ( 1881-1958 ) ------------------------------------------------------------------- * 1957 CAMUS, ALBERT, Francuska, ( 1913-1960 ) ------------------------------------------------------------------- * 1958 PASTERNAK, BORIS LEONIDOVICH, USSR, ( 1890-1960 ) ------------------------------------------------------------------- * 1959 QUASIMODO, SALVATORE, Italija, ( 1901-1968 ) ------------------------------------------------------------------- * 1960 SAINT-JOHN PERSE ( pseudonim od LÉGER, ALEXIS), Francuska, ( 1887-1975 ) ------------------------------------------------------------------- * 1961 ANDRIĆ, IVO, Jugoslavija, ( 1892-1975 ) Razlozi žirija za dodelu: "zbog istinske snage kojom je on, Ivo Andrić, tragao, i opisivao ljudske sudbine, koje je sve inspirativno nalazio u istoriji dešavanja svoje zemlje" ------------------------------------------------------------------- * 1962 STEINBECK, JOHN, U.S.A., ( 1902-1968 ) ------------------------------------------------------------------- * 1963 SEFERIS, GIORGOS ( pseudonim od SEFERIADIS, GIORGOS), Grčka, ( 1900-1971 ) ------------------------------------------------------------------- * 1964 SARTRE, JEAN-PAUL, Francuska, ( 1905-1980 ) Pisac je odbio da primi nagradu. ------------------------------------------------------------------- * 1965 SHOLOKHOV, MICHAIL ALEKSANDROVICH, USSR, ( 1905-1984 ) ------------------------------------------------------------------- * 1966 Nagrada je podeljena na ravne časti između: AGNON, SHMUEL YOSEF, Izrael, ( 1888-1970 ) i SACHS, NELLY, Švedska, ( 1891-1970 ) ------------------------------------------------------------------- * 1967 ASTURIAS, MIGUEL ANGEL, Guatemala, ( 1899-1974 ) ------------------------------------------------------------------- * 1968 KAWABATA, YASUNARI, Japan, ( 1899-1972 ) ------------------------------------------------------------------- * 1969 BECKETT, SAMUEL, Irska, ( 1906-1989 ) ------------------------------------------------------------------- * 1970 SOLZHENITSYN, ALEKSANDR ISAEVICH, USSR, ( 1918- ------------------------------------------------------------------- * 1971 NERUDA, PABLO, ( pseudonim od BASOALTO, NEFTALI RICARDO REYES), Čile, ( 1904-1973 ) ------------------------------------------------------------------- * 1972 BÖLL, HEINRICH, S.R. Nemačka, ( 1917-1985 ) ------------------------------------------------------------------- * 1973 WHITE, PATRICK, Australija, ( 1912-1990 ) ------------------------------------------------------------------- * 1974 Nagrada je podeljena na ravne časti između: JOHNSON, EYVIND, Švedska, ( 1900-1976 ) i MARTINSON, HARRY, Švedska, ( 1904-1978 ) ------------------------------------------------------------------- * 1975 MONTALE, EUGENIO, Italija, ( 1896-1981 ) ------------------------------------------------------------------- * 1976 BELLOW, SAUL, U.S.A., ( 1915- ------------------------------------------------------------------- * 1977 ALEIXANDRE, VICENTE, Španija, ( 1898-1984 ) ------------------------------------------------------------------- * 1978 SINGER, ISAAC BASHEVIS, U.S.A., ( 1904-1991 ) ------------------------------------------------------------------- * 1979 ELYTIS ODYSSEUS ( pseudonim od ALEPOUDHELIS, ODYSSEUS), Grčka, ( 1911-1996 ) ------------------------------------------------------------------- * 1980 MILOSZ, CZESLAW, U.S.A., i Poljska, ( 1911- ------------------------------------------------------------------- * 1981 CANETTI, ELIAS, V. Britanija, ( 1905-1994 ) ------------------------------------------------------------------- * 1982 GARCIA MARQUEZ, GABRIEL, Kolumbija, ( 1928- ------------------------------------------------------------------- * 1983 GOLDING, Sir WILLIAM, V. Britanija, ( 1911-1993 ) ------------------------------------------------------------------- * 1984 SEIFERT, JAROSLAV, Čehoslovačka, ( 1901-1986 ) ------------------------------------------------------------------- * 1985 SIMON, CLAUDE, Francuska, ( 1913- ------------------------------------------------------------------- * 1986 SOYINKA, WOLE, Nigerija, ( 1934- ------------------------------------------------------------------- * 1987 BRODSKY, JOSEPH, U.S.A., ( 1940-1996 ) ----------------------------------------------------------------------- * 1988 MAHFOUZ, NAGUIB, Egipat, ( 1911- ------------------------------------------------------------------- * 1989 CELA, CAMILO JOSÉ, Španija, ( 1916- ------------------------------------------------------------------- * 1990 PAZ, OCTAVIO, Meksiko, ( 1914-1998 ) ------------------------------------------------------------------- * 1991 GORDIMER, NADINE, Južna Afrika, ( 1923- ------------------------------------------------------------------- * 1992 WALCOTT, DEREK, Sveta Lucija?, ( 1930- ------------------------------------------------------------------- * 1993 MORRISON, TONI, U.S.A., ( 1931- ------------------------------------------------------------------- * 1994 OE, KENZABURO, Japan, ( 1935- ------------------------------------------------------------------- * 1995 HEANEY, SEAMUS, Republika Irska, ( 1939- ------------------------------------------------------------------- * 1996 SZYMBORSKA, WISLAWA, Poljska, ( 1923- ------------------------------------------------------------------- * 1997 FO, DARIO, Italija, ( 1926- ------------------------------------------------------------------- * 1998 SARAMAGO, JOSÉ, Portugalija, ( 1922- -------------------------------------------------------------------
književnost.134 mcar,
Terapija Kroz visoki prozor dopire zrak slabog svetla. Debele čelične rešetke prave senku na bledom čaršavu. Nejasna vrtoglavica mi govori da je dan i da bi trebalo nekuda otići. Mislim: ôZemlja je okrugla, zemlja je okrugla, kugla...ö Neko me drmusa, neko iskrivljeno, neobrijano lice. I pre nego što kaže, ja znam sve što će reći. Tresu se rukavi njegove plave, bolničke iskrpljene pidžame. Neprijatan zadah se širi iz njegovih krezubih usta, dok mi govori, dok mi šapće: ôJa sam bog, ja sam bog, ja sam stvorio svet, znaš li koliko sam svetova stvorio?ö Želeo bih da ga odguram, da ode od mene, ali ne mogu da se skoncentrišem, naporno je, moju volju pojela je terapija. Nekako najzad ustajem, noge spuštam do hladnog prljavog poda, papuča nigde, neko ih je ili ukrao ili odneo. Sedim tako deset minuta, petnaest minuta, možda bi nešto trebalo... Lice, jedno znojavo lice, na naparenoj ploči od stakla, obrisi krvi, žena živi dalje od noža, na ivicama se kondenzovala sramota i ja drhtim sam, vezan, smešan kao pas. Sad znam, stakleno okno grebe strah. Još vidim te crne, siluete iza vrata, zgrčen na udarce i kundake. A onda oni kažu: ôSadĺ ćeš da gledaš kako se igramo sa tvojom ćer'om.ö Kako su tople suze što teku mi niz lice. Niko nije zainteresovan, niko me ne voli, niko me ne mrzi. Ne volim, ne mrzim, ne plačem, ne drhtim. Stojimo u redu, ispred nas, debela medicinska sestra za stolom. Tamo živost, bezbroj lepih šarenih pilula, za svakog od nas po jedna. Terapija. Sestra je uvek otrovna i besna na nas, odavno se praktično uverila da su svi ovde impotentni. Korak po korak, primičem se stolu, još malo pa ću zaroniti u šareni okrugli svet lelujanja na povetarcu. Kao pilula, otkotrljaću se negde u neku toplu, bezvremensku tupost. MC 12/98
književnost.136 kara,
http://home7.swipnet.se/~W-70531/Tolkien Lep provod... POZDRAV !
književnost.137 smilja,
SMRT & KOMPANIJA Dvojica, naravno da su dvojica. Sad to izgleda sasvim prirodno- Prvi što nikad naviše ne zuri, čije su oči sklopljene I buljave kao Blejkove, Pokazuje Belege kao svoj zaštitni znak- Ožiljak od vrele vode, Razgoličeni Kondorov verdigris. Ja sam crveno meso. Kljun mu Sa strane kucaka:još nisam njegova. Kaže mi kako nisam fotogenična. Kaže mi kako su slatke Bebe u bolničkom Hladnjaku, jednostavni Karnerić oko vrata, Pa nabori njihovih jonskih Posmrtnih toga Pa dva stopalca. Ne smeje se i ne puši. Onaj drugi to radi. Kosa mu je duga i lepa. Djubre Što sjaj mastrbira, Hteo bi da ga vole. Ne mrdam. Mraz cvet stvara, Rosa zvezdu stvara, Posmrtno zvono, Posmrtno zvono. S nekim je gotovo. 14. novembar 1962. SILVIJA PLAT RANI ODLAZAK ----------------- izabrane pesme str.185.
književnost.138 willow,
>> Jel' se to Satana u tebe uvukao? ;))))))))))) Hik? :) >> Pre svega, "hladnu i mracnu" poeziju mogu zavoleti ako je Ivane, dražejša moj :), okej, ali, aman :), ja nisam govorio o hladnoj i mračnoj POEZIJI, već o nečem drugom: o - "hladnim i mračnim i tihim, kao pod pazuhom polarnog medveda" :) - ŽIVOTIMA; onih pesnika, koje sam, eto, imao prilike da upoznam do sad, u svom - poput partije ruskog ruleta bez metka u cevi - dosadnom i jalovom životu :). Zato, molim te, povedi računa i ne brkaj lončiće bez elementarne potrebe :) >> Elem, sto se orgijanja tice, cini mi se da aludiras na seksualnu >> isfrustriranost pesnika, sto ne mora da znaci... Ne. To zapažanje mi se nametnulo, tako... nesvesno, samo od sebe, kao plod halucinacije: ne zameri mi, bolujem od "književtivitisa" :) >> Nasuprot njima tvrdis da je Charles Bukowski (a.k.a. Henri >> Kinaski) najbolji pesnik XX veka. Taj čovek je na jednostavan, duhovit i iskren način iskrvario - da se tako izrazim - svu svoju poeziju; kako onda i da ne tvrdim da je u pitanju najveći pesnik XX-og veka? >> i "jebao je, karao, guzio, strcao spermu kao kit, lizao, trtio, >> nabijao, uterivao" i sl., Da, slažem se sa tobom: Buk nikad nije bio vičan eufemističkom izražavanju; kao što je to, recimo, bio R.S. :) U suštini, razlika između njih dvaju skoro i da ne postoji: obojica su celo vreme zajebavali i trtili nekog; Buk je bio dovoljno hrabar da prizna svima nama koga: ljude, stvari, žene, - čitav svet; dok za razliku od njega, R.S. to ne sme da prizna. Ali, evo, ja ću da ti kažem koga to R.S. celo vreme zajebava, vara, laže i maže: nas, njegove jebene čitatelje. :) >> Znam da je pisao i druge pesme, u mnogo manjoj kolicini doduse, Sa ovim se ne bih mogao da složim. Poznato ti je da je Buk pesnik koji je možda najbolje stajao sa inspiracijom: oko 46 debelih knjiga poezije, sve u svemu, nije mala stvar. Internet je pun njegove poezije. Ljudi ga vole, čitaju ga u serijama, naročito u Evropi. Izdanja su mu sva razgrabljena i na Marsu :) Zašto? Zbog seksa? Ma, kakvi... Zbog njegove tuge i smeha i duha koji su, eto, neki od nas, ipak uspeli da prepoznaju; za razliku od njih, onih drugih - zaštitnika forme i satirača suštine. Inače, ja takođe smatram da su njegove seksualističke pesme dosadne poput pustinjskog krajolika; zato ih redovno i preskačem: njegovi snošajni odnosi sa kurvama, problemi sa hemoroidima i slično, to je marginalnost, krajnost, i za te mi stvari puca štikla. >> kao u zbirci Pesme poslednje zemaljske noci, Ima tu nezaboravnih pesama, zar ne? Plava ptica, Tumarajući kavezom, Na dnu... sjajne stvari. >> ali srz po kojoj je C.B. postao poznat je njegovo tretiranje sexa >> u pesmama. Ne mislim tako, mada mnogi ljudi na taj način shvataju Bukove stvari: seks, laži i video-trake. To je površno i nepošteno i pomalo zlonamerno stanovište, ali, neka ga: ne želim da ispadnem Bukov branitelj ili nekakav drveni advokat. Zato, ako ti smatraš da je srž Bukove poezije u tretiranju sexa, okej, ostanimo na tome: i vuk sit i sve ovce na broju. :) >> Lepo je sve to raditi, usladi se coveku, zaista, i treba to da >> se radi, ali da bude glavna inspirativna crta poezije, mislim da >> ne bi trebalo. Ivane, čovek si koji je pročitao "Pesme poslednje zemaljske noći". Verovatno si ždrakn'o i "U čemu je problem, gospodo?". Kako onda možeš da tvrdiš da je seks glavna insprirativna crta njegove poezije? Pogledaj ove stihove: "Ljudi su čudni: neprestano su razjareni trivijalnostima, ali kada je u pitanju neka važnija tema, kao recimo, totalno traćenje njihovih života tu jedva da nešto primećuju..." Ovo je, po meni, srž njegove poezije. I, sad, zamoliću te da mi objasniš kakve ovo veze ima sa seksom? >> psihoanaliticari bi imali zaista materijala da se pozabave >> njegovim sklonostima ka alkoholu, i verovatno doveli u pitanje >> istinitost toga sto pise da mu se dogodilo. Čovek je to i sam, jednom prilikom, priznao: 5% je lagao, ostalo mu se zaista i dogodilo, mada to i ne smatram toliko bitnim momentom: piscima je, ionako, u krvi da lažu mnogo, ko sujetni lopovi. A što se tiče njegove sklonosti ka alkoholu, samo da znaš: piće je, bre, način da čovek potopi svemir! :) >> Ne mozes tako iskljuciti pesnike koji tragaju ka nekoj dubljoj >> sustini i na tom putu dozive zaglavljenje. Mracni i hladni mogu >> biti i genijalni, npr. Georg Trakl, Paul Celan, Branko Miljkovic, >> Charles Badaulaire, Stefan George, Novalis, Friedrich Hoelderlin, >> John Milton, William Blake...itd. Ne isključujem ja pesnike: kamo sreće da ih je, onih pravih, još i više. Uzgred, na ovaj tvoj spisak ubacio bih još par njih, po mom nedovoljno upoznatom mišljenju, značajnijih: Pablo Neruda, F.G. Lorka, Ezra Paund, Ogden Nash, E.E. Kamings... o, da, sjajni momci. :)
književnost.139 vasic,
> hladnoj i mračnoj POEZIJI, već o nečem drugom: o - "hladnim i > mračnim i tihim, kao pod pazuhom polarnog medveda" :) - > ŽIVOTIMA; Moja greska, ucinilo mi se suprotno. No, nema veze, bar si napisao svoje misljenje sada... > Taj čovek je na jednostavan, duhovit i iskren način iskrvario - > da se tako izrazim - svu svoju poeziju; kako onda i da ne > tvrdim da je u pitanju najveći pesnik XX-og veka? Na osnovu moje prethodne poruke verovatno si pomislio da ne cenim Bukowskog i da ga smatram sundom. Citao sam samo "U cemu je problem, gospodo?" i "Pesme poslednje zemaljske noci", i nesumnjiva su zapazanja jednog inteligentnog coveka, koji je ipak povrsniji od nekih drugih pesnika sa kojima se ne moze porediti pri trci za najboljeg pesnika XX veka. Bukowski nije hermetican, njegova se bol ocrtava jednostavno, ali iskreno, i jasno se vidi da se gadio sveta u kome je ziveo. Verujem da osecas bliskost s njim u odredjenim pogledima, osecam je i ja, i mislim da je to normalno jer Bukowski opisuje, a i sam sadrzi odredjenu ovozemaljsku crtu koja se mora neizbezno naci u svakom coveku, a veoma ju je lako uociti, zbog cega je i doziveo veliku popularnost. S druge strane, njegova prodavanost i popularnost ne mora biti svedodzba o nje- govoj velicini i kvalitetu, vec u cinjenici da je uspeo zapisati neke elementarne ljudske crte, ali koje su i bez njega vrlo lako uocljive. Mislim da ga je po toj crti nadmasio Leonard Cohen...i mnoge druge... > razliku od njega, R.S. to ne sme da prizna. Ali, evo, ja ću da > ti kažem koga to R.S. celo vreme zajebava, vara, laže i maže: > nas, njegove jebene čitatelje. :) Ne ustrucavam se da pitam zasto si naveo samo inicijale, a meni nikako da padne na pamet ko bi mogao biti R.S. Jesam li se obrukao? ;) > Inače, ja takođe smatram da su njegove seksualističke pesme > dosadne poput pustinjskog krajolika; zato ih redovno i > preskačem: njegovi snošajni odnosi sa kurvama, problemi sa > hemoroidima i slično, to je marginalnost, krajnost, i za te mi > stvari puca štikla. Onda se ipak slazemo u izvesnim pogledima... > Ima tu nezaboravnih pesama, zar ne? > Plava ptica, Tumarajući kavezom, Na dnu... sjajne stvari. Sada, knjiga mi nije ovde. Od tih sto si naveo siguran sam da sam upamtio "Plavu pticu" i to je zaista odlica pesma, kao i mnoge druge iz te zbirke. Daviti svoju plavu pticu u alkoholu i gusiti je duvanskim dimom... Nije Bukowski duduk, nisam ja ni pokusavao to da kazem... > Ovo je, po meni, srž njegove poezije. I, sad, zamoliću te da mi > objasniš kakve ovo veze ima sa seksom? To sto si naveo, naravno da nema nikakve...jesi li siguran da sex nije tretiran u vise od 50% njegovih pesama? Za "Pesme poslednje zemaljske noci" me ne cudi sto je ta crta nesto primirena, to mu je ipak poslednja zbirka... Na kraju, ne stidim se da priznam da sam malo preterao u prethodnoj poruci, dobro je sto smo popricali o ovom...
književnost.140 vasic,
SUNCE ISKORISCENO KAO EPITAF Uzeh zmiju i udjoh u vrt Lesevi se raspadaju od posmrtne neznosti Trave iza smrti i mokraca Imitiraju jarost zutih pasa Zelena boja uma i plava slovenska neznost Nagrizaju pluca bubrege i jetru Crna milovanja umesto uralskih snegova Opominju nas da je leto na izmaku Zaludjeni vatrom ocarani alhemijom Precenjujemo pesmu potcenjujemo cast Bolesti pevaju iz vazduha Preklinjem da me vezu za jarbol Ako si postao pesnik tako ti i treba Sad postuj nasledjeno blato Budi tudja pesma tudja sreca Budi grom zardjao u moru Onima koji svode svet Na prvu rec nedovoljno odgojenu I pticu koja nalazi svoje zakone u vetru Prepustimo sav rizik poezije Podelimo ovaj mrak izmedju sebe Spava svet ali bdiju smutljivci Svojim mirom svojim zlatom svojom cascu Hocemo li moci da platimo noc ljubavnika Ne, mi cemo se zaustaviti Pred njihovom pisljivom ruzom Mi cemo postavljati teska pitanja njihovom suncu Ili ce odgovoriti ili pasti Jedna noc drugoj noci put Dodirnut ciljem svetlosti Mrak cveta u vrtu - kada naucite Da govorite bice kraj pesmi BRANKO MILJKOVIC (1934-1961)
književnost.141 willow,
>> Verujem da osecas bliskost s njim u odredjenim pogledima, osecam >> je i ja, i mislim da je to normalno jer Bukowski opisuje, a i >> sam sadrzi odredjenu ovozemaljsku crtu koja se mora neizbezno >> naci u svakom coveku, a veoma ju je lako uociti, zbog cega je i >> doziveo veliku popularnost. Da, Buk pripada onoj maloj grupi pesnika prema kojima čovek ima i nekakav ljudski stav, osim kritičkog; u tom smislu da nakon čitanja njihove poezije vrlo rado bi ih nazvao putem telefona, ili ih častio pićem, napisao im dugačko pismo, i slično. >> > razliku od njega, R.S. to ne sme da prizna. Ali, evo, ja ću da >> > ti kažem koga to R.S. celo vreme zajebava, vara, laže i maže: >> > nas, njegove jebene čitatelje. :) >> Ne ustrucavam se da pitam zasto si naveo samo inicijale, a meni >> nikako da padne na pamet ko bi mogao biti R.S. Jesam li se >> obrukao? ;) :)) R.S.? Želiš da znaš ko je dotični R.S.? Zaista? E pa, zini da ti kažem! :)) Šalim se. Stavio sam inicijale jer je to bio više uopšten osvrt, manje pojedinačan. Možda je umesto R.S. trebalo da ubacim X.Y., zbog pojednostavljenja. >> > Inače, ja takođe smatram da su njegove seksualističke pesme >> > dosadne poput pustinjskog krajolika; >> Onda se ipak slazemo u izvesnim pogledima... Eto, neka ovo bude polazna tačka na putu ka našem širem uzajamnom razumevanju :) >> > Plava ptica, Tumarajući kavezom, Na dnu... sjajne stvari. >> Nije Bukowski duduk, nisam ja ni pokusavao to da kazem... Na žalost, jedna pristojna većina mojih poznanika ima sasvim suprotan, pomalo žargonski, stav o tome: prostak, smrad, guzica, tupan, ludak, harlekin, nitkov, sisoje, manijak... I, naravno, uglavnom su u pitanju ozbiljni ljudi: erudite i svetski putnici, očarani Hermanom Heseom. >> jesi li siguran da sex nije tretiran u vise od 50% njegovih >> pesama? U Bukovoj poeziji seksa ima u meri koja ne prelazi prosečni postotak pesnikove obrade neke životne teme. U ovom slučaju - seksa - taj se postotak obično kreće oko 100%... Poznato ti je da je seks kao Sunce: nešto oko čega se čitav ovaj nerazumni svet vrti, i oko čega se svi mi obrćemo, milom ili silom. Začuđujuće je to, koliko su ljudske sudbine u direktnoj povezanosti sa krevetskim radnjama svetskih političkih lidera: uzmi slučaj Iraka. Da skratim... postoji stvar koju bih ja nazvao pesničko foliranje ili poslovni snošajni odnos. To je ono kad na ulazu u javnu kuću orgijanja pročitaš stvar tipa: Zabranjeno glasno ćurlikanje, zabranjeno razgovorati o seksu! Buk, jednostavno, možda nije bio čovek u tom fazonu, to je sve. I, uostalom, šta pa i fali seksu? Šta mi, i inače, celog života radimo? Muvamo se unaokolo sa svojim prezervativima i svojim dijafragmama, tražeći osnovnu nežnost. Da ne govorimo o tome kako se - statistički posmatrano - najveći broj samoubistava izvrši tokom menstrualnog perioda. >> Na kraju, ne stidim se da priznam da sam malo preterao u >> prethodnoj poruci, Ma, okej je, nisi preterao. Ja sam onaj koji obično pretera. Zato me svet i ostavlja po strani, zgađen. No, što se kaže, danas postoje samo dva veoma izražena osećanja: tvoje gađenje prema svetu, i njegovo, prema tebi. >> dobro je sto smo popricali o ovom... Da, lepa književnost je uvek zanimljiva tema i fino je što smo proćaskali. To je to. Pozdrav.
književnost.142 mcar,
Pitanje časti Noć hladna, ledara, ulica bez mušterija, slutim upalu jajnika. Pa mi pridje klinac, bubuljičar sa teglama na očima, mali matematičar iz gimnazije, genijalac. Imao je dosta love i pustila sam da me pokupi. A on, tražio je da ga štipam i udaram, lupala sam mu šamare i gnječila muda, najbolje što sam mogla. Činilo mi se povratiću, jer on je samo plakao i vikao: "Mama, mama volim te". Posle toga, ponovo na štajgi, zadrigli gazda iz provincije, alkohol, beli luk i znoj. Nekako me odveo do hotela, govorio o svadbama i sahranama, bulaznio o sinu i kćerima, kleo se u boga, impotentan zaspao, a ja sam sama pokupila pare, serćna što je sve na kraju ispalo čisto. Treći put te noći, sećam se samo čuljeva, toliko sati stajati na štiklama. Par perverznjaka, puni love, odveli me u stan, nisu mislili šta mislim, nisu pitali šta znam, on je tražio da gleda dok se nas dve ližemo. morala sam da uzdišem dok je pišala po meni suze su mu tekle dok nas je posmatrao. Noć bez snošaja, jogurt, burek ili kifle mrvice bacam golubovima, ja gutam samo krupne komade. Ključ u bravu, telo pod tuš. Možda mi priliči nešto drugo, možda bi mogla nešto bolje, Ali jebe se meni za impotentnu ugladnjenu gospodu, za lažnu čedost njihovih naivnih žena, na kraju svako ima ono što mu po zasluzi pripada, a ja se ipak nikada nisam, kao oni, tako jeftino prodala. MC 12/98
književnost.143 mcar,
Priča taksiste Po deset sati dnevno u vozilu, treba ishraniti porodicu. Ledja me bole, osećam vibracije motora, dlanovi se znoje. Samo znaš to nije strašno, strašni su ljudi. Zimi poledica, zastoji, gužve, smenjuju se doba, leti vrućina, topi se asvalt, a meni su ipak ljudi najstrašniji. Juče mi je pijani policijski inspektor ušao u kola, prislonio pištolj na slepočnicu i pitao me: "Da li se plašiŠ?" Ja sam samo ćutao. Razumeš šta hoću da ti kažem. MC 12/98
književnost.144 willow,
>> Pitanje časti Ispravite me ako grešim ili, pak, preterujem u oceni, ali ova pesma je - da se tako izrazim - G.G. Markes prebačen u stih: na jedan jednostavan i sažet način, uz poneku pikantnu elementarnu nepristojnost, kao i sa određenom dozom mračnog humora i nepoštovanja prema starijima, ona - pesma - sadrži u sebi svu potrebnu snagu temelja nečeg novog. Osim toga: drmusa - budite se, bre! - usnule krtice; šaketa atrofirane moždane mišiće; pokreće masu pitanja; dokazuje da - što ne reći i to - bogovi ljudima veoma često nisu naklonjeni; šutira prdare careva malih ekrana; koka šaljive popove našeg komedijaštva; vuče dugačke noseve naših predubeđenja; pičkara određene krugove. Ova pesma je iskrena: ogoljena, bez halucinogenih svojstava, i - što je veoma važno - ona ne stvara nove, već samo produbljuje postojeće, istinske strahove; sa ciljem koji, naposletku, svakako ide nama u korist. Stvarna kao život i, sva sreća - bez dodirnih tačaka sa poezijom popularnog domaćeg autora D.Maksimović - pesma "Pitanje časti" našeg nedovoljno afirmisanog drugara Marka Cara, obrađujući živote _ogromne_ većine naših sugrađana: klošara, kurvi, siromaha, bednika i prokletih - ima, samim tim, jedan veoma širok poetski značaj. Stvar zrela za štampanje. Stihove koje bih istakao kao posebne: "na kraju svako dobije ono što mu po zasluzi pripada, a ja se ipak nikada nisam, kao oni, tako jeftino prodala" Poruka je jasna i ja sam je, na žalost, svestan: kurve su prava nevinašca u poređenju sa onim šta _ja_ sve dopuštam da mi se radi sa guzicom. I, to, za mnogo, mnogo manje novca.
književnost.147 willow,
Starinska sofa na tremu ispred gajbe Smatrala je prilično gotivnim ugođajem ono da tokom toplih letnjih predvečerja baci pažljiv pogled na nadrealistički lep Sunčev, boje hibridne grčke vrste narandže zalazak, uvek kad bi joj se za to ukazala prilika; a pri čemu bi lagano cevčila svoju ledenu diet-kokišku pomoću kao iz Londona zamagljene čaše; koju je takođe koristila i kako bi je prislonila ovlaš prvo na levi a zatim i na desni obraz da se rashladi. uzdahnuvši... i izdahnuvši... uobičavala je "oh, pojma nemaš koliko ovo čoveku može da prija..." da napomene još uvek sva zadubljena i maksimalno skoncentrisana u vezi dešavanja na horizontu; pa dok bi lastavice unaokolo šibale po nebu kao maleni purpurni leteći predmeti i vrapčići se gurkali i tukli na drvenoj ogradi proizvodeći pritom neopisivu graju svađajući se oko toga koje je čije perce svet oko nas odavno već zreo za ludnicu tonuo bi sa zalaskom u prirodnu pojavu poznatu kao suton. i dok tako bi sedeli na jednoj već pomalo otrcanoj starinskoj sofi na tremu ispred gajbe ja bih se prema njoj ispoljavao u emotivnom pogledu na razne načine, mnogo i nestručno i slično - ali opet i u neku ruku snažno nagoveštavajući se poput armije malih mrava stegnutih pesnica... i... određene stvari - razumećete me - veoma je teško objasniti. a Sunce bi se još malo, tako, promuvalo po obzorju sve dok u jednom trenutku ne bi nam najzad mahnulo: lakunoć, od mene, to je bilo sve za danas, lakunoć, svete, lakunoć... Pzdrv, W,W,3.
književnost.148 willow,
Mesto na koje se ponekad vratim sedeli smo u bašti društveno-ugostiteljskog objekta "Kod tri crvena nosa" i ako se sećaš, prišla je konobarica i upitala kakav je položaj stvari čime bi nas mogla uslužiti kao i da li smo možda zainteresovani za nešto posebno sa široke palete ponude koju imaju. ne hvala, ovaj put ništa posebno nemamo u planu, rekoh: meni molim vas donesite penušavi tamni napitak radosti i veselja a za damu prekoputa gazirani plus dve kockice leda. kod ostalog istupio sam sa odgovorom: muvamo se u okvirima dopuštenog mada nisam bio siguran da li će me ta žena iole razumeti: izražavao sam se u metaforama; bio nedostupan; nisam uspevao da prodrem. da, rekla je, stoprocentno me je razumela i dodala kako je bila u prilici sijaset puta ponešto da utvrdi čak i kod onih što u nedostatku tananog pesničkog svojstva samo sede uz pića i ćute iako bi opet toliko toga imali da nam kažu. pomislio sam: ova gospođa ima smisao za kristalno jasno razumevanje. kao i za neobično opažanje. zatim se udaljila i ostavila nas da pričekamo časkom dok sedimo u senci lipinog lišća skriveni od Sunca, od zvezda, od okeana ptica zavičaja... svega - začuđeni kao dve suprotnosti okrenuti unutarnjim razočarenjima. dalje, oči su ti bile plavetnije i vanzemaljskije nego inače i da te podsetim izgledala si najblaže rečeno blazirano mršteći se na heseovski način tako da sam se od toga malo i naježio gubeći svoje orjentire ojađen kao kućni miš pred naletom hordi divovskih persijskih mačaka. od onda ostavili smo na miru jedno drugo ali - kao što i sama pogađaš - gajio sam izvesne iluzije i sada neke stvari ne mogu sebi izbiti iz glave, za početak nekolicinu od onih nezaboravnih zurenja posebno oštrih i gorkih i kukavnih kao moji mesečni prihodi; upitao sam se: da li se to meni samo pričinjava ili to mene sada zaista guta svemir? to je mesto oko koga ponekad bulaznim mesto na koje se ponekad vratim milom, silom, svejedno, - i dagajebeš i kako god ga obrneš do dana današnjeg hvata me poput reumatizma ili kakve slične neizlečivosti, recimo traumatizma, budizma, bezalkoholizma ili slično. i ludilo je prenosivo: dodirima. dok smo bledeli kao sveće opijene vetrom posmatrao sam tvoje oči: plave grobnice. Pzdrv, W.W.3.
književnost.149 vasic,
NA SVETLOSTI DANA MESECA JUNA Na svetlosti dana meseca juna govorio je Danil sa oknom sto je cuvao je sacuvao i na taj nacin nameravajuci da shvati svet govorio je suncu: sunce sijaj na me probi me sunce sedam puta buduci da sa devet otvora sam ziv tragu zlobe i zavisti izlaz je donji hrano hlebu i vodo usta mojih strasti fizike jeziku moj vej i disanju put daj dva uha rad slusanja i svetlosti oknu vida mog. Danil Harms (Jun 1931.)
književnost.150 vasic,
NA SMRT KAZIMIRA MALJEVICA Pamcenja prekinuvsi tok, Okolo gledas, gordoscu zdrobivsi lice. Ime ti je - Kazimir. Ti gledas kako se gasi sunce spasenja tvog. Od lepote kao da su raskidane gore zemlje tvoje, Nema tla da prihvati figuru tvoju. Daj mi oci tvoje! Otvoricu okno u svojoj glavi! Zasto si, covece, gordoscu zdrogio lice? Samo je muva - zivot tvoj, i zelja tvoja - socna hrana. Ne sjaji se sunce spasenja tvog. Grom stavlja k njogama slem glave tvoje. Pe - crnilo je jezika tvog. Trr - zelja tvoja. Agalton - prazno pamcenje tvoje. Hej, Kazimire! Gde je tvoj sto? Kao da ga nema, i zelje tvoje - Trr. Hej, Kazimire! Gde je drugarica tvoja? I te nema, i crnilo je pamcenje tvoje - Pe. Osam godina zapevalo je u sluhu tvom, Pedeset minuta lupalo je u srcu tvom, Deset puta protekla je reka pred tobom, Zavrsilo se crnilo zelje tvog Trr i Pe. "To je bas dogadjaj", govoris ti, i pamcenje tvoje - Agalton. Eto ti stojis i kao da rukama razmices dim. Bledi gordoscu slomljeni izraz lica tvog, Nestaje pamcenje tvoje i zelja tvoja Trr. Danil Harms 17.maja 1935
književnost.151 vasic,
NOTE VIDIM... Note vidim vidim mrak vidim ljiljana ludak srce je kokos ipak ne svet nije fokus ipak da. Danil Harms, jul 1933.
književnost.152 vasic,
Jedan monah bi u pustinji. O almanah, od sada te ja ne poznajem. Zar si ti ostavio celiju, novac, molitve i spokoj, zar si ti na zavet i duznosti odmahnuo jedinom rukom. Ali krma na tvom dlanu plasi se zrna hajke zavetne i podrhtava. Zbogom monasicu, tvoje celo casa ce zagrejati. U gustom klasu spasava se raz. U tvojoj kosi rodiice se vas, pseca gnjida. Detetu je jasno - da li se moze napustiti sumorno leto? Katkad k zemlji nemirno lete cvece zandara i studenata. I za tren oka lisavajuci se dugmadi Napoleon postavsi go naglo progovori: od sada sam kameleon. No ko ce poverovati tim trabunjanjima. Ja li ti li ili on il' Marija ili Fedor ili sam Napoleon? Danil Harms, pocetkom januara 1931.
književnost.153 mcar,
Lao - Tse, Tao http://www.tao.ca/mountain/laotse.html laotse.htm
književnost.154 vasic,
Vuk, koji zivi ispod stene me je pozvao da pijem njegovu hladnu vodu. Ne da se umijem ili okupam vec da ostavim sunce i upoznam mrtvu pustinjsku noc i hladne ljude koji se tamo igraju. Jim Morrison
književnost.155 vasic,
Kroz brzake sete pored sjajnih ogledala rana: tu splavljuju se cetrdeset oguljenih stabala zivota. Jedina protuplivacice, ti ih brojis, dodirujes ih sve. Paul Celan (1920-1970)
književnost.156 willow,
Blaga nemarnost U pitanju je čovek, središnjih godina, neobrijan, prilično visok i proćelav, plitkih crta lica, mutnih, pacolikih očiju; izmigoljio se iz postelje, svukao pidžamu, složio je na jastuk, zevnuo; odradio par jutarnjih vežbi; navukao kupaći ogrtač, pa odbauljao u kuhinju i postavio vodu za kafu; strusio više od pola mleka, iz frižidera, hladnog i punomasnog i belog; podbočio se i zurio i počekao još minut-dva dok stvar ne proključa; sklonio lonče sa ringle, ubacio kafu, zakuvao, ubacio šećer, promešao; pažljivo otresao kašičicu od kapljica, obrisao je o zadnjicu, vratio među čisto posuđe; prineo šolju ustima, srknuo; pripalio pljugu, kašljucnuo, uključio tranzistor; izbacivao pravilne kolutove dima, ćutao, bio raščupan, slušao jutarnje vesti; unervozio se, prekrstio noge na baletski način, stegao guzove, mnogo trpeo; šmugnuo u toalet, stenjao, izašao u susret fiziološkoj potrebi; nasapunjao se penom i pomno obrijao; zbacio sve sa sebe, uleteo pod tuš, pustio suviše vreo mlaz i jauknuo kao da je ugazio u govno; podesio na kako treba; izvesno vreme muvao se tu, zviždukao, kreveljio se, duvao balone; sapunica mu ulazila u oči, kroz nos, na uši i slično; iskobeljao se iz kade, mašio se za ručnik; prosušio se postupno i udžbenički, odozgore prema dole; otišao do ormana, navukao čisti muški donji veš, krem košulju, somotske pantalone; u predsoblju se opredelio za omiljene kožne cipele od antilopa; proverio da li su svi prozori pravilno zatvoreni, kaplje li negde voda, curi li, možda, plin; pažljivo se preslišao još jedanput ako je slučajno nešto smetnuo s uma; setio se da bi mački trebalo dosuti mleka u posudu; dobro; zatim je izašao iz stana, zatvorio vrata, ubacio ključ u bravu, okrenuo ulevo; škljocnulo je; izvukao ga i jedim potezom proverio da li je zaključano; sišao lagano niz stubište, izašao pred zgradu i opazio Sunce u jutru koje je bilo toplo i bogato i meko i glatko, kao Sanjine butine; presekao kroz parkić, korektno prešao ulicu - na semaforu, prošao pored autobuske stanice osamdeset četvorke, zapalio novu pljugu, udanuo, izdahnuo, stupio na most koji nosi naziv po našem velikom samoubici; bacio cigaretu iz usta, uzverao se na zid, skočio; sad on leti; u poslednjem trenutku setio se kako nije zalio filadendron i fikus; šta ako biljke uginu? Žena će da mu popizdi kad se vrati sa letovanja u Budvi. Pzdrv, W.W.3.
književnost.157 vasic,
POJANJE U slavu, u slavu pevati Gospoda Boga U slavu, u ime tog necastivog roda Pevajte deci najviseg zraka sto im mrene oci muce Pevaj oprost nebeskom ocu i rukama sto te dohvatiti zele Pevaj neizbrisivom toku sto plavi hodnike najviseg hrama koji se samo u snovima ukazuje sazdan od mermera i belog zlata lebdi neuhvativ izmedju dve zbilje Pevaj u krug misticne izdisajne vatre sto bilista u zicama jednog oka Pevaj imenima nikada izgovorenim ali mesa gladni i krvi su zedni ti gospodari krvi i mesa U najmracniji dan, u najsvetliju noc u ono Ne-jedno sto ne umire ali ni ne zivi Pevaj! Goth, oktobar 1998.
književnost.158 vasic,
Tuzno je sledece: saznanja, ekstaza zbog istine neocekivana slast nastala usled nase snage Osecanje blizine bozanskog i dar gubljenja u nistavilu Otvaranje mogucnostima zivot i smrti zatim laz, zaborav i daljina... Goth, decembar 1998.
književnost.159 vasic,
Rasutost samozvane noci i njena tajanstvena slutnja... Presaditi srz minule slike u naredni trenutak... Ali samo sa prvog! Drugi ne postoji Jedan je obelezen Tvoje ce oci gledati i traziti i znam - videti neobelezene krhke neozivljene Dokaz: Odraz jeste izgubljen, ali pretapanje nije iluzija Znas da dno ne postoji... Dno je uhvacena misao straha i sazaljenja, i znam cega se najvise bojis: proglasiti sebe zivom... Goth, 1.1.1999.
književnost.160 vasic,
Nemoj reci ucitelju da je ucitelj To nije obican covek, to je Zaratustra! Zaboravi na ucitelja, jer kako bi te On naucio Tebi? Samo apsolutno spajanje obrazuje dva ucitelja dva ucenika, svevidece slepe senke... Goth, 1.1.1999
književnost.161 vasic,
HERMES Nose me tri ruke... "Otmi se i hodaj pravo", glasi poruka. Posiljalac: moja najfinija nit... Ova se prica mora pricati unatraske jer krecuci se navise znaci ici unatraske ka onom Prvom od cega je sve nastala... To ni je rec... To je ono sto krijes iza te reci, duse hrabrih vitezova... Ponovo poruka. Goth, 1.1.1999
književnost.162 mcar,
Veoma mi se svidja ovo. MC
književnost.163 vasic,
Drago mi je sto ti se svidja. Imam oko 300 odstampanih stranica poezije, nikako da se doguram do nekog izdavaca, da probam...ako hoces prosledicu ti svoju uziku, i textovi su moji, samo na engleskom i nemackom (uglavnom). Otkucacu u toku dana jos koju, osokolio si me. :) Goth Von Teufelsturm
književnost.164 vasic,
Prelecem pogledom preko svojih datiranih pesama, eseja, poema, nikada dovrsenih prica i romana; Kada bi sve to bila samo rec, bila bi poslednja...napisana...izgovorena... svejedno... Bitno je sto sam se u njima kretao ka sredistu Ne nudim lazi Nema ni obecanja Ne nudim nadu ni tugu Strah...mozda... Ovog trenutka sam covek bez imena, koji pise, otvara mogucnost imenu svoje srzi... Neki ce podvlaciti stihove...znam... Video sam kako se grle Video sam im ruke na ledjima Malo ce njih primiti tvoj dah, Bezimeni, u svoga bica opseg... Lezace zbijen medju ostalim knjigama sa ili bez posvete... Cvet? Ptica? Planina? Da. Ali kao odraz tvog mermernog cela, osmeh agonije i plac ekstaze... Covek bez imena pise...tebi...sebi? Pise! Pise u pakao, u raj pise; Kurvama, svecima, lopovima i ubicama Srebrnim entitetima, ljubavima, mrznjama U krugu...medju zidovima... Ne nudim lazi Nema ni obecanja Ne nudim nadu ni tugu Strah...mozda Sutra ce bezubi ludak verovati da je upio rec u tamu seciva svoje misli Ponavljam: volim ovaj zivot Ne zelim iz ove koze Nisam san bezubog ludaka, umisljeni zov nocne ptice... Ja sam zvuk vucijeg koraka Nisam lazan...postojan sam... bio sam jesam bicu tvoj gospodar i sluga ujedno Decembar 1998. Unistio sam mnoge zapise, misli, poeziju... Nestalo je sve sto sam pisao do svoje devetnaeste godine... Nestalo je i u grudima, dok sam sedeo na mestu suvozaca, kraj pijanog prijatelja; uz nase stihove; prevazisao sam sebe... Kome? Tebi...sebi? U pakao i u raj? Oprao sam se od blata Potrosio svoje seme Misao je kapljica leda se se topi...odakle...? Izmedju tvojih obrva? Izmedju mojih obrva? Da. I iz proklete zatrovane krvi! Goth, decembar 1998.
književnost.165 dzim,
SMRT Nesto je palo, sa stola, u tisini. Dok je polako silazio stepenicama nije se sjetio djetinjstva, nije upamtio ni jedan jedini dan, nikakav film o tome sto je bilo, sve se to desilo drugome. Ali, kada mu je ruka vec gotovo dotakla nebo, sjetio se: nije ispraznio pepeljaru, nije namjestio jastuk na uzglavlju, nije nahranio pticu, nije ostavio vrata kaveza otvorena. ZVONIMIR GOLOB orion
književnost.166 willow,
>> SMRT Phi... nemaš više o čemu ni da pišeš: sve teme već obrađene :)
književnost.167 sherloc,
Evo nekoliko slika iz "Gospodara Prstenova" Za sada cu poslati samo dve, ostatak kad budem imao vremena poshto radim na 4800 :( ByE balrog.arj
književnost.168 sherloc,
i druga... angus010.arj
književnost.169 legolas,
Ovo te upozorovam samo zato sto imas 4800: Sve te slike su vec kacene (u grupi i po nekoliko puta) i to bas u ovoj konfi. Ne moras da se mucis. Ipak, hvala :)
književnost.170 sherloc,
>> Ne moras da se mucis. :) Dobro je. > Ipak, hvala :) Ma nema na cemu :) ByE
književnost.171 smilja,
Dragi Marko, Ovo nije kritika već mišljenje. Muškarci u književnosti već godinama pokušavaju da pišu ono što jedna žena oseća i preživljava. Bila ona kurva, svetica ili sasvim obična žena. Samo oni koji imaju malo žešće iskustvo mogu da pišu o ovome što si Ti sad napisao; u suštini svi smo mi manje više prostituke. Na ovaj ili onaj način i stvari sagledavamo iz vlastitog ugla. Ovo je tovje vidjenje stvarnosti koje je prizor nas besprizornih..(: Kloni se te poezije.. jer treba još mnogo leba da pojedeš i blata da se nagledaš to je ''PITANJE ČASTI''. Jednostavno..(: Smilja
književnost.172 willow,
Možda je bila sprečena "pesnici koji tvrde kako je sreća lepa samo dok se čeka ili lažu, ili buncaju, ili su nedovoljno informisani" jedan anoniman, ali pouzdan izvor Bane je sedeo tu, "Kod Proverenog Alkosa", već više od sat vremena. Cevčio je svoje prvo piće i izgledao potpuno smušen. Tuga je ispunila njegove malene okice koje nikada i nisu bile veoma krupne i sjajne; sada su one izgledale još sićušnije, još zagasitije i zgusnutije, i čitavo mu je lice ostalo bez nekog posebnog značenja, jasno uokvireno ali i bezvredno, kao dva novčića zalepljena na površinu prošlogodišnjeg zidnog kalendara. A, sa tim - vi ništa niste mogli početi. Mesto je bilo dobro vođeno. Tiho, prijatno i mračno. Stolnjaci, čaše, zidovi, celokupan inventar - sve to bilo je veoma uredno i čisto, i vi tu teško da ste mogli zateći nečije otiske prstiju ili tragove karmina ili stidne dlačice po stvarima kojima ste se koristili. Takođe, toaleti su svi bili prostrani i blistavi, i uvek sa dovoljno vece papira. Mogli ste, bez bojazni, čak i da liznete zidne pločice: bile su brižljivo uglancane. Cene su bile pristupačne i razumne, konobarice ponekad blage, to jest, ne obavezno razjarene ili lude, ponuda pristojna, pivo pažljivo ohlađeno i tamno; lažnih bogalja, koji celo vreme tumaraju između stolova i poturaju vam svoja lekarska uverenja i tacne u facu, isto tako, nije bilo. Možda je dovoljno reći samo ovo: ljudi su se ovde smejali. To je sve. Kada bi se osećao posebno ojađen i tmuran, Bane bi onda uzimao da sastavlja poeziju i poznanici su ga redovno zafrkavali oko toga. Davao bi im svoje stvari ponekad da prelistaju, a oni bi mu posle rekli - što si pesnik, šio mi ga đura. Ali, on se nije mnogo obazirao na to. Evo, pogledajte - često bi podvlačio taj primer - šta, recimo, da majmuni nisu bili toliko uporni u svom poslu. Nikada ne bi dobili čoveka, zar ne? A, ako je majmunu pošlo za rukom da postane čovek, e, onda će i meni poći za rukom da postanem nešto još značajnije od čoveka: pesnik. - I tako, unatoč priličnoj čitateljskoj nezainteresovanosti, par njegovih kraćih ljubavnih stvari bile bi, tu i tamo, čak i štampane, obično u malim i relativno slabo čitanim književnim časopisima: "Dalekovidi Zrikavac", "Svičeva Stražnja Fluorescencija" i "Poetski Grč". Jednom je negde zapisao: usamljeni kao svemir sada pičimo do pokupimo poljubac vulve suprotno od smera kazaljke na satu Očevidno je imao određenih sposobnosti da produkuje sliku, međutim, to, za sada, nije bilo dovoljno. Sa druge strane, čovek i kad potpuno pobenavi mora jednim delom ostati praktičan, biti prisutan. A stihovima se ne možeš prehraniti. Jer, da možeš, mi ne bi ustajali u pet ujutru i odlazili na posao i dovlačili hranu kući, već bi po čitav dan sedeli u nekom hladu i uzdisali i pisali pesme i onda ih ubacivali u usta i žvakali i potom gutali. Oko toga, Bane je kontao ovako: postoje samo dve stvari koje svakog čoveka uvek sustignu: smrt, - i računi za struju. Poezija je mogla da pričeka. Računi, ne. Oko pola šest rupio je u kafanu Bo, Banetov jedan ortak, baš u trenutku kad je ovaj opet počeo da trkeljiše po novčaniku i drugde, ne bi li našao čist komad hartije na koji bi zabeležio najnoviju ideju. Bo ždraknu levo i desno, i uočivši svog drugara kako ronca po džepovima, nasmeja se blago, pa zatim priđe Banetovom stolu. - Vozdra, Bančo, pesniče stari, prošetaš mi se po kari. - reče Bo, inače, veliki poštovatelj svega. Pristup mu je bio neposredan, a jezik lapidaran i neizveštačen. Bio je buntovnik, ali, bez jasnog povoda; uporno je negovao tu tananost, misleći da je u pitanju jedna ljudska vrlina. Varao se. - O, zdravo, Bo, zbidži ti ga vo - uzvrati mu Bane, u istom stilu - ne suviše lirskom - pomalo iznenađen. Pa su se onda pošteno grohotnuli obostranim duhovitostima. Za trenutak, sve to, bilo je lepo za videti: puno cepanja od smeha. Baš zato, crkve i slična mesta i nisu dobra po čoveka: tamo ti ne dozvoljavaju da se smeješ. Međutim, Bane je odjedanput nanovo ućutao. Ličio je kao da je pred njega bupnula nekakva demonička jezovitost. Pokunjio se kao čičica i vratio u svoj prvobitni, skrušen i nezavidan položaj. Naš Bane, jadničak, tako malecki i skvrčen: kao čoveku patka u ledenoj morskoj vodi. I tako, tamo gde je do pre minut sedeo čovek, sada skoro ničeg više nije bilo: ostala je samo mrlja, krmelj, sunčeva pega, čuperak magle, zauška. Ali, Bo je nanjušio indiciju i sada je znao u čemu je stvar: davno je izvukao svoje pouke i zivnuo je zato piće za obojicu. Treznog čoveka ti ne možeš utešiti. Sve je sranje kad je čovek trezan. - Bane, brale, nešto mi izgledaš propisno ojađen. Da nisi fatalno ranjen prilikom kosovskog boja? Čemu sada suze? Tito je, jebi ga, odavno već umro... - upita Bo. - Nije u tome stvar, Bo, već u drugom nečem - odgovori Bane. - Opet te ispalila pička, m? Izduvo si ga kod Tine, zar ne? Priznaj! - reče Bo. Bane uzdrhta kao stabljika: Tina. - Kosne te to, Bo - reče on, teško uzdahnuvši - jebi ga, šta ću kad sam čovek krhkog srca. Uzmi komad stiropora, oboji ga u crveno, oiviči ga žitnim klasjem i zapali vatre da plamte do neba i još više: gore, sve do Boga. Šta onda dobiješ? - Pojma nemam. Grb naše fudbalske reprezentacije? - Muda labudova grb. Dobiješ moje srce. - reče Bane, odmahujući glavom - Moje jebeno srce, Bo. - Onda klonu, drmnuvši čontrom o kafanski sto. - Aaa? - češnu se Bo po nosu - Bogara ti, ko bi reko. A, evo stiže spas! Piće za mladiće! - reče Bo oduševljeno - Opa-la! Život - pomisli on - ponekad može biti podjednako podnošljiv za sve. A jedna konobarica, sva bujna i nezasita i jaka, onakva kakve smo oduvek želeli da imamo pokraj sebe, priđe im, vrcnu zadnjicom, bio je to zanos tela, zatim spusti pića na sto. Blještala je kao novogodišnja jelka, samo, ne obična jelka, već jelka nakićena tortama, poškropljena slatkim prelivima, umrljana šlagom. Bazična nežnost. Tinejdžerska fantazija. Dođe ti da skočiš i i utoneš i ostaneš, tu, u bezizlaznosti svog položaja. - Momci, evo, stiglo piće - reče ona. - Gospođo, je l bi bili tako ljubazni pa, kad završite smenu, da se udate za mene? - reče Bo, omađijan pojavom, trljajući šake, trupkajući nogama pod stolom. - Drugom jednom prilikom, šefe. Možda u nekoj od narednih reinkarnacija. Možda, ne. Nego, šta je ovom čovi? - upita konobarica i pokaza na Baneta - Izgleda mi dibiduz izbačen iz igre. Šta li ga je to toliko ražalostilo? - Ništa posebno - odgovori Bo, pomalo razočaran u vezi onoga sa venčanjem - umro je negde duboko u sebi. Imao je nesrećni slučaj: zacopao se u pogrešnu osobu. Kao lud. - Je l? - začudi se konobarica. - Aha. - reče Bo - I, nemojte se čuditi. To je stvar koja se može da dogodi svakome od nas. Ne vredi ti da se čuvaš. Ugruvaš se. Ponestane ti zaštitnih gumica. Uzmite slučaj F.Ničea. U to, Bane žestoko jauknu: čuo je šta se o njemu priča: gadosti. - Okej, - reče konobarica - ali ipak povedi računa o svom drugaru. Pre nego što ga slomi ljubav prema bližnjem. - Onda ode svojim poslom, vrckajući stalno. Bo oseti kako mu raste muškost. A, kod nas - poznato vam je već - to je organ koji koristi svaku priliku ne bi li iskočio napolje i onda parao oblake, vrludao svemirom, predstavljao opasnost za planete, itd. Tako nešto. - Bane, jebo te švapski žohar, - reče Bo, pa prodrmusa bolešivog drugara pokraj sebe - vide li ti ovo? A? Izgleda, još uvek postoje one koje te mogu učiniti društveno korisnim čovekom. Porodičnim, možda. Znaš ono... Autić i stalni poslić i baštica i teliš i ženica i dvoje ili više od dvoje dečice. O, da. Pored ovakvih, verovatnoća uspešnosti ravna je... sto - reče Bo, pa se obliznu, buljeći u ženu kojoj je maločas ponudio brak, alavo, kao pacov. - Ne, Bo - reče Bane, još uvek sa glavom nabijenom u sto - moj daljnji život je, po svoj prilici, ruiniran. Tu, čini mi se, ni celodnevne molitve neće pomoći. Kad skočiš u živo blato, sve što ti preostaje, to je da počekaš još koji minut da u njemu potoneš. Aj-jaj-jaj... Bez i jednog greha, čist kao anđeoska suza, sad ja gorim u paklu. Bazam purgativnim ambisima ništavila. O, bogo, da li je to moj fatum? Da umrem u neutaživim paroksizmima egzaltacije? Da bledim na jutarnjem Suncu smrti, kao vampirijski bekrija tuge? Ooohhh... - Eh, Bane, pa nije baš tako. Opet preuveličavaš svoj položaj. Zar ti nisi čuo za deminutive? - reče Bo. - Ti se, Bo, izgleda u sve razumeš - lecnu se Bane - ko marica u kriv kurac. Zar ti ne znaš da Darka Matić kaže kako se, sva umetnost, ustvari, rađa u kolevci čežnje, hrani na dojci slutnje, počiva u bedrima ćutnje! Darka Matić je, recimo sada to, popularni domaći autor poezije. U njenim stihovima pronaćićete veliku ljubav prema čovečanstvu i cveću i dobročinstvima i svemu. Čovekoljublje je tačka oko koje se ona stalno vrti. Sve je to u redu, ali, Bou je ona ipak išla na živce. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno, ponekad mu se činilo da Darka Matić svoje pesme isporučuje suviše pažljivo uvijene u celofan. Pesme obrubljene ljiljanima, poezija blagosiljana lično od strane Boga. Ali, od takve čarolije slaba je vajda: život nas je u to uverio. - Darka Matić je naša najveća zabluda, brale moj - odgovori mu Bo. Bane nije mogao da poveruje svojim ušima. Ovo je, za njega, bilo previše. Oči su mu zasuzile. Hteo je nešto jako značajno da kaže, ali je zanemeo. I slušao. - I, - nastavi Bo - oduvek si bio sklon ka tome da za sve živo tražiš izlaz kroz poetske slike. Ali, postoje dometi koje ti tvoji rođaci pesnici još uvek nisu obasjali. Niti će. Većina od njih nikad i ne uspe da dosegne... šta god to bilo. - Ne diraj mi Darku Matić! Ne diraj mi nijednog od naših pesnika, čuješ li! - viknu Bane, potmulo, iz dubine stola. - Budimo realni. - uzvrati Bo - Pesnici su jedan od jeftinijih načina da naše potrošačko društvo utroši višak svoje hartije, to je sve. - Jebote, ne diraj ih kad ti kažem! - povika Bane, podižući tintaru, sad još više razjaren, i spreman za koškanje. Eeventualno i za razračunavanje pesnicama. - Okej, smiri se. - reče Bo, pa potapša druga po leđima - Evo, da te oraspoložim... Vidi sad ovaj štos... Je li, Baki, šta dobiješ kad određeni broj pesničkih knjiga ubaciš u kokošarnik? Bane nije znao odgovor. Pa se još više uspravi, mislim pretežno radi povećanja koncetracije. Ličio je sada na veliki drveni krst. - Pojma nemam. Možda... suštinsku spoznaju apsolutne istine svega? - Šipak. - reče Bo - Dobiješ kokodakanje, dražejša moj... kokodakanje gomile ćoravih koki. Bo se slatko nasmeja; Bane, ne. I nije mu bilo jasno oko čega se Bo toliko ceperi. - Zašto se smeješ? Ništa ne kapiram? U čemu je štos? - E, jebi ga. Vi pesnici ste isti ko nekada moja učiteljica iz likovnog: čovek je sve morao da joj crta. Znači, šta dobiješ: dobiješ izniklost iz tame beslovesne sudbine, gore, iznad okova noći; ludo kao vulkanski nemir, kao proboj utrobe, kao krckanje skeleta i prskanje lobanje zemlje, i žuti snovi o božijem oplođenju sveta... šta je to? - Kokoš? - Tačno! Bingo! Trica! Pun pogodak! Takvog te volim! - reče Bo, pa munu Baneta u rame, tako jako da se ovaj umalo nije skršio na pod. - Oh, - reče Bane, čim se malo doveo u red - ali, to znači... Ja te poslednji put molim da me ne izazivaš i da prestaneš da se šališ na takav način. U protivnom... - Šta, u protivnom? - prekide ga Bo - Krvna tečnost već je pala, pa zar ne? Pogledaj se, bre, na šta ličiš... Gledam te, čučiš tu ko pokisli miš pod stolom. Lepo sam ti ukazao na način na koji čovek mora da postupa sa njima: skineš joj suknju, pa dok se još gilita i kobelja, prebaciš je preko kolena, pa opaučiš!... pa da vidiš posle kako ima da te pazi i mazi i secka ti nokte i ušuškava te u krpe i sve. Uostalom, poznato ti je iz knjiga šta kaže A.Moravia, dobri stari druškan: svako doba, jebogati, ima svoje dostojanstvo. Tako ti pravoslavnih bogova, opasulji se! - Ajoj. Zli danu! Zla nedeljo! Zli meseče! Zla godino! Zli živote! - U pizdu strininu, prekini! - dreknu Bo - Budi razuman i ne tuguj! Tina nije došla, to je sve. Ko zna... Možda je bila sprečena? Možda joj iskrslo nešto? Statistički posmatrano, sa ženama nikad se ništa ne zna. Bane je onda rešio da postupi zdravorazumski. Smirio se. I nastavio: - Ali, zašto? Juče mi rekla kako je moja zadnjica podseća na prigodan i ukusan novogodišnji lljubavnički paketić. A, danas? Ne? Bo, ništa mi nije jasno. Zašto nam se takve stvari moraju dešavati? Kako su te pojave uopšte moguće? - Tako! - nastavi Bo, pomalo dirnuto, svoje izlaganje - Život nije poslastičarnica puna medenih kolačića, upamti to. Uostalom, makar si na vreme shvatio da je sve bilo kobajagi. Ljudima bude potrebno i po dvadeset godina u bračnoj zajednici da to ustanove. Dovoljno je jednom da im isključe struju. Ili im crkne televizijski aparat. I, odjedanput, tišina. Tuga. Ali, tada je već kasno. - Zar ti zaista tako misliš? - Otprilike. Ali, ajde, cimni piće. Od pića biće ti lakše. Uvek ti bude. - Ne mogu, Bo, moram da kidam - reče Bane, pa ustade, još uvek sav zbunjen i dotučen. - Vreme je da palim, već je prilično kasno. - Već ideš? - Da. Jer, znaš, po svoj prilici, ja sam dete vetra. - Ne, miki, po svoj prilici, ti si gazelin prdež! - U, Bo, ala ti sereš... recimo, istovremeno za njih sto. Kako li samo postižeš? I, koliko ti, bre, rolni tariguza trošiš dnevno, a? - E, Baki, ne izvodi me iz takta, jer, ako ti ja skočim, ima te slomim ko šindlerovu glistu! Onda je Bane odlučio da snizi tenziju. Da spusti loptu. Da iskulira. - Dobro, Bo, ajde, nemoj odma da se brecaš. Nisam imao nameru da ti stajem na žulj. Izvini, čoveče. - Ma, u redu je. Sori što sam planuo. Šta ćeš... Živimo u takvom okruženju. Ponekad, zar ne, dođe ti da prebaciš ćebe preko sveta i ostaviš ga tako dok se ne uguši u sopstvenom bazdu. - reče Bo. - Da, možda si u pravu. Ne znam... sve je to tako složeno. - Naravno. Vi pesnici i navlačenje gaća sprovodite kroz kompleksni intelektualni postupak. - Ajde, ne seri više... Furam. Ionako nije baš prijatan osećaj biti suviše dugo ukopan na jednom mestu. Utrne ti guzica. Osetiš bolove. Sve takve stvari. - Da. Čovek se muči dok je živ i slobodno zaboravi na sve ostalo. Nego, šta da kažem Tini, ako slučajno bane? - Kaži, otišao sam da uokolo prolandaram jajca. Tako, malo da se promuvam. Da gazim travu po Kališu i kidam ružine pupoljke po gradskim parkovima. - reče Bane. - U redu. Još nešto? - upita Bo. - Posle, reci joj, idem da se izlažem svim mogućim rizicima po svoj zdravstveni bilten. Idem, jebi ga, da se najedem zelenog grožđa u znak moje nekakve ljudske nadrkanosti. - Auuu... Nemoj to zadnje! Prosraćeš se ko grlica od tog zadnjeg. - Sada sam ja čovek zaista spreman na sve! - I na umorstva? - začudi se Bo - Nedužnih insekata, ptica, oblaka, ljudi, žena i stvari? - Jamačno, Bo, šta se čudiš... - tu se Bane malo pokolebao, ali je nedugo zatim potvrdio svoje stanovište - Jamačno! - Pa, i ne sumnjam da jesi. Samo, vodi računa i ne preteruj u pogledu egzibicionizma. Ne dozvoli da ti se stvari otmu iz ruku... Znaš, postoje pozicije koje su već same po sebi složene i ne treba ih dalje usložnjavati. - reče Bo - I, onda, vidimo se sutra. U isto vreme. Važi? - Važi, Bo. Si ju lejtr, eligejtr. - I nvajl, krokodajl. Onda Bane izađe, ne dovršivši svoje piće. Međutim, tu se našao Bo, koji je sve to uredno počistio pre nego što se premestio za šank, bliže konobarici na koju se nameračio. No, ovaj put, osmislio je prihvatljiviju žvaku. Moraš malo da ih lažeš i mažeš ako bi da imaš prođu, pomisli on. Recimo, predstaviš im se kao pesnik. Simbolički. Jedan od naših većih. O, da, to uvek upali. Iz prve, kao jebena prskalica. Pzdrv, W.W.3.
književnost.173 vasic,
0. Zatim videh ove stvari izopacene i zle, i one behu nista bas kao sto si Ti Nista. 1. Videh glave bliznakinje koje se stalno bore jedna protiv druge, tako da je svaka misao zbrka. Videh Tebe u njima. 2. Videh one koji zatamnjiju mudrost, poput crnih majmuna koji kreste podle gluposti. 3. Videh prozdrljive majke Pakla, koje su pojele svoju decu - O, vi koji ste bez razumevanja! Videh Tebe u njima. 4. Videh nemilostrdne i nedostojanstvene, koji poput harpija kidaju svoju smrdljivu hranu. Videh Tebe u njima. 5. Videh one sto plamte, divove koji poput vulkana u svom besu rigaju crni izbljuvak vatre i dima. Videh Tebe u njima. 6. Videh bedne, svadljive, sebicne, - licili su na ljude, O Gospode, bas su licili na ljude. Videh Tebe u njima. 7. Videh gavranove smrti, koji su leteli promuklo kricuci nad zeljom posutom lesinama. Videh Tebe u njima. 8. Videh lazljive duhove poput zaba na zelji, i na vodi, i na nepouzdanom metalu koji nagriza sve stvari i ne traje. Videh Tebe u njima. ... Aleister Crowley (1875-1947)... Covek za koga se vezuju svakakve price...Ima li neko izgradjeno misljenje o njegovom radu?
književnost.174 mcar,
Alister Crowely, citao sam jednu knjigu u kojoj opisuje svoj period zavisnosti od droge. Ne znam sta da kazem. MC
književnost.175 vasic,
Verovatno je to sto si citao "Dnevnik uzivaoca droge", iz onog vec sasvim zastranjenog perioda gde je isprobavao uticaj svake droge na svest, sto je platio sedmogodisnjim ludilom, i smrcu u ustanovi koja tretira takve slucajeve. Uopsteno, prvenstveno sam mislo na njegov rad, dodeljivanje sebi titule Mega Therion 666...mit koji je stvorio o sebi "primivsi" od entiteta Aiwass-a Liber Legis (Knjiga Zakona), ozloglasenosti niza sekti koje ga slede, od kojih je najpoznatija Ordo Templi Orientis, i sl. Zanimaju me cisto misljenja ljudi koji su prelistali (procitali) od njegovog rada... Goth
književnost.176 mcar,
Ono sto mene kopka u vezi Alistera je to, u kojoj meri te sekte redovi i sl. zaista postoje a u kojoj je meri izmisljotina. MC
književnost.177 dzej,
> Bila ona kurva, svetica ili sasvim obična žena. Oh, hvala sestro što me citiraš :)
književnost.178 vasic,
Loze vezane za Crowleyevo ucenje nisu izmisljotina, stavise, to nije nista tajno, vec ima i pravnu podlogu u zakonu. Kao mlad, Crowley je iniciran u Golden Dawn, hermeticko "udruzenje" koje se bavilo astrologijom, kabalom, talismanima, i slicnim okultnim ucenjima. Ovaj se red ubrazo raspada usled neslaganja, iako danas ima hiljade ogranka po svetu koji se nazivaju Golden Dawn. Negde sezdesetih godina pokrenut je Ordo Templi Orientis (poznat kao O.T.O.), i glavno mu je teziste Crowleyevo ucenje...
književnost.179 vasic,
Da dodam samo da je druga stvar to sto sigurno postoje neke manje sekte, protivzakonskih delovanja, koje koriste njegovo ucenje na nivou duduka kako bi privukli lakoverne pricom o otvaranju duha, sticanjem kosmickog uma, obecanjima o pojacanoj kreativnosti (nasednu lako oni sa umetnickim tendencijama), a ne uce ih nista...
književnost.181 willow,
Više od Kafkine Metamorfoze ( Metadonator ) Pošto je kunjao sveukupno nešto manje od pet sati, Draško se probudio i na sebi uočio jednu neobičnu promenu: golemi nedostatak organizma. Pojava je, mislim, potpuno uzela maha: pošao da se promeškolji, ali nije više bilo ničeg čime bi se mogao promeškoljiti; prebacio se nauznak: bez opipljivih rezultata; mašio se za muškarački ponos, no tu gde on obično stoji, sada je figurirala samo moćna erektivna praznina; hteo da protrlja oči, ali, do kurca: kako, čime, i, šta - staviti u funkciju; pokušao da zevne, ali nikako nije uspevao da osposobi usta; krenuo da čačne nos, ali - kako čovek da čačne nešto nepostojeće? Da ne odugovlačim: jednostavno, Draško više nije bio u posedu ni najmanjeg parčenceta telesne građe. "Jebotebog, pa ja, izgleda, kao da sam preminuo noćas", zaključi on, pa uze da se sprema za posao. Pzdrv, W.W.3.
književnost.182 willow,
Svi nezabeleženi ljudi, susreti, potezi, i sve nezabeležene stvari Miroslav i Anđelina stanovali su, dok su bili mali, prozor do prozora. Ali, tu - u periodu detinjstva - nisu se poznavali. Miroslav je bio čudan: po čitav dan čučao je u kući i drndao se sa solfeđom. Tandrkao violinu. Utvrđivao repertoar. Ništa se živo u komšiluku o njemu nije znalo: osim što su mislili da je u pitanju debil; izgubljen slučaj. Anđelina je, sa druge strane, bila ćaknuta mala muškarača: muvala se po dvorištu sa dečacima, pelješila ih u klikerima, kokala im čvrge, razbijala ih u basketu itd. Pamtili su je po nestašlucima: jednom čilageru iz zgrade, koji je krenuo da je čupa za uši, rekla je da puši kurac i neka jede sve ono što se ne jede. Miroslav bi se, tu i tamo, umorio od svirke. Zatim bi ostavio violinu po strani. Potajno, vadio bi onda ispod kreveta časopise sa obnaženim ženskim fotografijama i ušunjavao se u nužnik, vodeći računa da ostane neopažen od strane ukućana: otac ga je radije zamišljao negde drugde: u koncertnoj hali. Miroslavljevi i Anđelinini roditelji bili su sa sela i plus toga žestoki politički suprotnici: Miroslavljevi, na strani promašene levice; Anđelinini, na onoj drugoj. Nisu se gotivili. Psi, pacovi, krtice i mačke. Tako da Miroslav i Anđelina i nisu bili u prilici formalno da se upoznaju. Jebigabože. Onda su Miroslav i Anđelina postali odrasli, ali su pravila igre, za Miroslava, čini se, ostala ista: i dalje nije vadio nos iz gajbe. Živeo je povučeno, njuškao svoje cveće na terasi, guslao klasičnu muziku duboko u noć, pomoću violine. Naravno, posle bi redovno voštio alat u tami. Dok sa druge strane, Anđelina se izmenila iz korena. Vi niste više mogli da je vidite kako se pentra po drveću ili arlauče kao Tarzan. Počela je da provodi svoje slobodno vreme u gradskoj biblioteci. Najviše je volela da lista knjige I.S.Turgenjeva. Ućutala se. Bila zbunjena i daleka. Čudila se svemu. . . . Sada je približno podne. Miroslav i Anđelina zevzeče se u plićaku, istetoviranih srca. Miroslav je pijan već od ranog jutra i zbija svakojake šale sa Anđelinom. Anđelina se kida od smeha: obratite pažnju na njene divlje oči. Dolazi do špricanja vodenim pištoljima. Anđelina mu je šiknula mlaz vode u facu. Miroslav se, kao fora, pravi mrtav. Pada. PLJUS! Rknuo je na stomak, kao tuljan. Anđelina pljeska morsku površinu. On je ćapio za nogu. Njoj spada gornji deo kupaćeg. "Bože, Anđele, ala si mi sočna, kao magična pita!", ubacuje Miroslav svoj komentar. To je sve: stvar poštovanja lične privatnosti. Pzdrv, W.W.3.
književnost.183 willow,
Nešto vezano za bio Milutin je bio uspešan poslovan čovek. Zdravko je bio fiziotarapeut. Trifun je bio urednik "Beogradskog Dnevnog Buldoga". Anica je bila kafe- kuvarica. Janko je bio graditelj mostova. Branka je bila profesorica engleskog. Živko je bio privatni ugostitelj. Ema je bila stručni konsultant. Boža je bio počasni građanin. Stasja je bila ugledna ličnost. Maja je bila stipendista studentskog fonda. Ranko je bio nedovoljno afirmisan spisatelj. Olgu je bilo uživanje gledati dok se preoblači. Kaća je bila strašno mlada kad se udala. Bane je bio bumbar u domaćoj seriji. Džo je bio tužnooki klošar iz kraja. Paja je bio nadrkan Diznijev junak. Džeki je bio pričvršćen lancem. Hogar je bio švedski lenjivac. Buk je bio alkos. Sara je bila pozamašna. Sanja je bila balerina. Duško je bio karijerist. Peca je bio konformist. Tina je bila lucidni špijun kontraobaveštajne službe. Slavko je bio zaljubljenik u konjički sport. Nidža je bio sitni bankovni službenik. Pole je bio zatvorski upravitelj. Dunja je bila naša popularna televizijska voditeljica. Ivan je bio bokserski šampion u poluverteru. Ponedeljak je bio dan koga smo najviše mrzeli. Vino je bilo stvar kojoj smo se divili. Noć je bila bogovska tvorevina. Butine su bile početak međunožja duge. Baka je bila jednom nogom u grobu. Deda je bio odavno u penziji. Željko je bio zakonski obveznik. Snežana je bila sva u belom. Sava je bio prosvetitelj. Aca je bio prvo muško dete u porodici. Lana je bila neobično složena ličnost. Mima je bila tvornički radnik. Nataša je bila ruska kraljica. Ivica je bio domaći izdajnik. Toma je bio idol mladima. Mirko je bio pogubljen u sredu. Cvele je bio stručnjak za hirurgiju. Višnja je bila majka dvoje dece. Moj otac je bio građevinski inženjer. Braca je bio u nezavidnom položaju. Bili H. je bila kurva od 14. godine života. Robert je bio neupadljiv. Maša je bila kućna pomoćnica. Sima je bio premoren. D.Harms je bio u staljinističkom škripcu. Hitler je bio uzročnik rata. Hemingvej je svima bio "papa". Sarojan je bio pisac bez domovine. Dos Passos je bio levo orjentisan. Hamsun je bio u privatnom životu fašist. Zorica je bila konobarica. Bisa je bila opčinjena filmskom zvezdom. Rade je bio papučar. Dara je bila u krevetu sa svima. Goran je bio sportski talenat. Zemlja je bila nedovoljno okrugla. A, nekada davno, maštali su o tome kako osvajaju svemir. Bili su nesuđeni astronauti, nebrojeno njih. Pzdrv, W.W.3.
književnost.184 askripka,
=- A, nekada davno, mastali su o tome kako osvajaju svemir. Bili su =- nesudeni astronauti, nebrojeno njih. Los ti je kraj, covece... daj nesto originalnije... tipa: "I svi su umrli u istom danu!"
književnost.185 willow,
>> =- A, nekada davno, mastali su o tome kako osvajaju svemir. Bili su >> =- nesudeni astronauti, nebrojeno njih. >> Los ti je kraj, covece... daj nesto originalnije... tipa: >> "I svi su umrli u istom danu!" Da, u pravu si... uvek sjebem stvar negde pri kraju... kao smučar B.Križaj :) Bogtemazo, tek sad sam ovo uočio... moje se prezime na slovenačkom i kaže tako: Križaj. Zovite me Križajčić :) I, ne diraj mi Desanku... svi smo mi desničina deca. ili levičina, sad, kako ko... :)
književnost.186 stex,
SUNCOKRET by moja drugarica iz ulice Teorija: Prostorom sazvakano sunce. Dokaz za: Mini crnooka zvezda, oko u sijalici. Dokaz protiv: Mravinjak u plamenu karijes u suncevom zubu. DNEVNIK by takodje (Moj osmeh) Moj osmeh je parodija vecnosti. Smej se, jer svaki dan bez osmeha je izgubljen dan. Smej se... U hram se ne ulazi prljavog tela i neciste duse. (Oni) "Sve sto si jednom uradio, uradio si." Moja dva oka su zastrasujuce prasnjava. Devojka sa narandzastim kisobranom i red ispred apoteke. (Snovi: prvi deo) ...nije vazno, ozbiljno...Hocu da ucinim bas to! Sneg, Kafka. Hodnik. (Moj drugi osmeh) Pre trideset godina skinuo se i navukao pidzamu zaborvsi da se umije. Stex
književnost.187 mcar,
Sto lica mraka Negde oko 1.5.1945. Stanovnici grada Vajmara bili su od strane savezničke komande autobusima prisilno odvedeni na ekskurziju u obliznji koncentracioni logor Buhenvald. Gomile leševa su jos bile u dvorištu, a krematorijumi neispraznjeni. Medju gostima iz Vajmara bile su uglavnom žene i starci, jer su se muškarci još uvek borili u Vermahtu. Govorili su stanovnici Vajmara, da nisu znali, da nemaju pojma. Scene su bile patetične, a žene su bile obucene u haljine cvetnih dezena, jer bilo je proleće. Led na stanici, sjajan i tvrd kao staklo. Svako malo neko se zatetura, ruke opišu neku neobičnu krivulju, telo se trgne kao da menja ritam. Svetla se pomere. Svetla se odbijaju od crnog, klizavog leda. Ulice su zaledjene, niko ne čisti pešačke zone i trotoare. Kolovozom jure veliki sjajni džipovi sa crnim staklima. Neko pokazuje prstom. Promrzli, ukočeni, zgrčeni, ne mogu da se naviknem na svoje nekadašnje sugradjane. Danas je praznik, 31. decembar i ljudi slave. Svakih nekoliko trenutaka neko baci petardu i svi su navikli, niko se ne plaši. Prodavci ispaljuju neprodate zalihe, pred takozvanu najludju noć. Mi kao čekamo autobus. Poslednji otpaci nekadašnjeg javnog gradkog prevoza. Zamišljam ravnice severne Evrope, brze, osvetljene i tople vozove. Neki gotovo tup mir me obuzima. I na kraju gospodin Rihard Rozenveg urla u meni. Mrak. Upad u autobus. Noge tutnje preko iskrivljenog lima. Da li će i oni? Jednoga dana. U tišini. Kao na sprovodu. tela ulaze, na moje veliko zaprepašćenje sijalice u vozilu jesu ispravne. Zauzimamo položaj, svako zauzima takozvani položaj minimuma energije i konatakta sa ostalima ili drugima. Beskrajni lanac, cimanja, zadržavanja, neprirodnog poskakivanja, guranja i smeha. Ljudi ulaze i kreću se, izlaze, drhte. Hladno je. Ovo je praznik, ovo je bajka, Doček. Ja ih stvarno više ne razumem. Tamo, u drugom svetu u drugom svetlu preko zelenih ravnica, po kojima ide taj voz u kome se voze ljudi, mirni, staloženi, bogati. Ljudi koji se uspešno sustežu da ne bulje jedni u druge, da ne dobacuju za ženama i da ćute. Naizgled idealno stanje za koje ja znam da ima jednu slabu tačku zbog koje se cela gradjevina ruši i nestaje u ništavilu leda, beznandja i mraka. MC 01/99
književnost.188 askripka,
=- Da, u pravu si... uvek sjebem stvar negde pri kraju... To ti je skoro jedina mana... Ona druga, manje bitna, je da prerano pocinjes sa krajem... gotovo odmah na pocetku... ;)
književnost.189 smilja,
Pokušaj nastavka? > Goran je bio sportski talenat. Zemlja je bila nedovoljno okrugla. Smilja je bila prvo Marija. A Marija je htela da bude doktor filozofije. Onda je doktorirala pa je shvatila da se to ne isplati (: Onda je rešila da bude Magdalena i zaključila da to i nije tako loše. Posle izvesnog vremena postalo joj je dosadno u Kapernaumu. Rešila je da se uda jer lepo je biti Marija Magdalena. Sad je Smilja samo Lilit ( u poverenju ) a sve ostalo dosadna priča bez sumnje. > Pzdrv, W.W.3. Ja ne maštam već osvajam svemir. Smilja, Marija, Magdalena, Lilit...:)
književnost.190 smilja,
> Ona druga, manje bitna, je da prerano pocinjes sa krajem... gotovo odmah na > pocetku... ;) Ta mani se književne kritike :) P.S. One fotke sa izložbe su gotove. Da znaš kako smo lepo ispali. Nas troje :) Smilja :)
književnost.191 willow,
Omorina Tog dana nije bilo posla za vukovce. Braca Glišić, jedan od njih, bio je kod kuće, sedeo u svojoj fotelji, prebirao po gaćama, kunjao. Podsećao te na nešto tužno i tupo, možda na umornu žabu. Ubacio bi, tu i tamo, pokoji gutljaj piva: "Lav". Pratio je popularnu televizijsku seriju "Jebozovnost Divljine", dosađivao se. "Šta je, sad, ovo", pomisli on, "samo travnati pašnjaci i zamašne kravlje zadnjice i skrovita mesta i mokri dabrovi u akciji. Mogao sam, isto tako, da buljim i u plafon: isti mi kurac". Mila, Bracina žena, muvala se oko šporeta, spremala klopu. Čitav stan bazdio je na pržene krompiriće. Sve stvari, navukle miris. Čak i Bracine bušne čarape mora da su vonjale na pomfrit. A, plus toga, omorina. I Beograd, sav uvaljan u smog i prdeže. Nisi mogao da dišeš. Da gledaš. Da postojiš. Ne znam, sve to - bilo je - jako složeno i zajebano. Neko je pokucao, na vrata. Braca se trže. Pogledaj zašto. Što se tiče komšija, izbegavao ih je, većinu te gomile. Sve te bakutanere i čilagere i njihove džukce i dečurliju i kulove i alkose i slikare. "Ti ljudi nisu za mene", govorio bi Mili, "jer, kao da ne znaju ništa drugo osim da po ceo božji dan guraju nos u tvoja posla i zapišavaju ti liftove i gnjave te i grebu se, jednom za ovo, drugi put za ono, a to nije dobro, promašili su, maco, ili će tek promašiti, možda oni to još ne znaju ili, što je još gore, znaju, nebitno, ali, veruj mi, Mila, kad ti ovo kažem, osetili su ga, morali da su ga već osetiti, to nekakvo bratstvo mase koja bi te najradije bacala kroz prozore, ili se gurala sa tobom za praznike, ili te cmakala za novaka, i kad im ti kažeš jebitese breneću, to onda ume teško da im padne, jer čovečanstvo je mešanje koje ne sme da stane, mora da se piči dalje, nekako, a znaš i sama na koji su način belci kecali crnce, tamo dole, na jugu, bila je potrebna ekipa u kapuljačama i sve, da, svega se ljudi dosete, i zato se sada udružuju, dolazi ti kućni savet pred vrata, koje sranje, kažu, opet pukle vodovodne instalacije u zgradi, momci iz dna hodnika viču ti repetiranje iz mader studiorum, plus računi za grejanje, a ti pojma nemaš zašto je sve to potrebno, i samo sediš i čekaš i gledaš kad će i tebe to da strefi, pa da i ti kreneš da ih posećuješ, da piješ kafu sa njima, da maziš njihove mačke, da kenjaš o politici ili slično, a, takvi ljudi, Mila, zaista, nisu, srećo, nisu za mene, jer, gledam ih dok prave svoja potomstva, i izbacuju ih kao džakove, dobro, sve je to u redu, postoji ta neka želja prema klincima, ali tu želju mogu da okače mačku o rep, jer želje, poznato ti je, to je jedina stvar na ovom svetu koja je, dok ne mrdneš guzicu, neostvarljiva, eto, anđele, ne znam da li kapiraš šta želim da ti kažem..." - Ajde, mišu, idi vidi ko je. Ljubim te, u frci sam, pržim ove krompiriće - reče Mila. Ona je - za razliku od svog muža - volela da se druži sa ljudima. Dobra i jednostavna duša. Od onih koje posle završe u crvenom krstu. Ili ih, jednog dana, nađeš u ludnici. Braca ustade, odgega do ulaznih vrata, kao usran golub. Otvorio ih. Bio je to Trifun, komšija. Mlad, suvonjav, visok tip, ispijenog lica i unezverenih, buljavih očiju. Stvari su mu užasno slabo polazile za rukom. Kvario je sve čega bi se dotakao, propadao u svakom svom poslu. Bio je, naravno, bez stalnog zaposlenja. Izdržavao se na volšeban način, bio grebator, pomalo krao, i tako to. Braca ga je, na neki svoj pomeren način, strašno gotivio. Pozdraviše se. - O, Trile - reče Braca. - Vozdra, Cobra - reče Trifun. - Je l cašpr štone? - Na žalost, slabo. Samo ženu. Ništa više od toga - odgovori mu Braca. Inače, Braca je sa Milom već pet godina. Nemaju ništa. Žive na Novom Beogradu. Standardna šema. Onda Trifun složi neku čudnu facu. - Trile, zašto slažeš čudne face? - upita Braca. - Zato što nešto ovde opako dismr. - Žena prži te proklete krompiriće - odgovori Braca. - Jebaji ga... Moje najdublje misli, moje najskrivenije tajne, moja osećanja... sve to, sad je poprimilo aromu prženih krompirića. - Pozvao je Trifuna da uđe. - Izvoli, uđi, da drmnemo po pivce... Jebote, ubi me ova prokleta omorina, a tebe? Vazduh... - reče, pa zauze položaj kao kad guraš orman - vazduh moraš da guraš ako hoćeš da prođeš. Užas... - Ne mogu, čoveče, moram da brišem. Upao sam u kombinaciju. Vodim Ružicu u bionju. Idemo da damogle jebeni film. - U redu, ako je tako. Blago tebi i tvojima - reče Braca - ali... šta tražiš, tu, pred mojim ulaznim vratima? Mislim, jesam li ja ta prokleta Ružica?... Pušiga, bre, pederu, ja sam muško i zovem se Braca. Trifun izloži svoj problem. - Nemoj sad i ti da me kecaš. U nezgodnom sam položaju, bato, do jaja. Puk'o sam sa lovom, ko češki kurton - reče Trifun. - Imaš li ti, druže, da mi pozajmiš koju kintu? M? - A, šta se to, koji moj, mene tiče? Idi založi babu. Nisam ti ja prokleta narodna kuhinja. - Ma, daj, bre, čoveče... stavi se TI u moj položaj... Nisu mi uplatili repa na tekući. Nikad mi ih ne uplate, smradovi, na vreme. - Da... tebi, izgleda, nikad ništa i ne uplaćuju. Svi te živi prcaju za svoj groš. To već počinje da prerasta u prokleto ontološko pitanje - reče Braca. - Ej, leba ti, šta sad njaške... pa, nije baš tako. - Kurac nije. - Dobro, dobro... - reče Trifun. - Nego, imaš li ti pare, ili ne? U žurbi sam, baki, do jaja. Žili mi ruka ako te foliram. Braca ga pogleda za trenutak, sa neshvatanjem, zatim zavuče ruku u džep od pantalona. - Koliko ti toga, uopšte, treba? - upita ga. - Pa, uopšteno posmatrano, treba mi dosta toga... milion vinograda sazrelog grožđa, milion dobrih pičića, milion terasa sa pogledom na jebene romantične krajolike. Trenutačno, dobro bi mi došlo, recimo... dva'es dindži? - Braca se nasmeja, posle sto godina: - Gospodo, - reče - i meni dajte sve što je Trifke nabrojao, ali, neka terase budu sa pogledom na proklete Havajske otoke. Mersi, boku. - Onda izvuče ruku iz džepa. Nađe jednu dvadeseticu. Pruži mu je. Bila je u užasnom stanju: izgužvana i lepljiva, štrokava. Bezvredan novac baš tako i izgleda. Trifun je uze. - Hvala, Braco. Spas'o si me, sine. Bio sam pred ispadanjem iz igre. Znaš, nisam imao ni za jebene kokice da se isprsim pred Ružom. - Da, a sad si, kao, spreman za kurčenje? Vidim, pun si, ko prokleti prekookeanski brod, a? - Aha. Dupke pun... Ko celokupna jebena fregata, tih, prekookeanskih - odgovori Trifun. Braca odmahnu glavom. - Je li... a, što, bre, - upita ga - non-stop ubacuješ to "jebeni"? Te jebeno ovo, te jebeno ono. Čovek sa tobom ne može više ni da razgovara. - Šta ću - reče Trifun - kad mi je to omiljena poštapalica. Ulični sam čovek, znaš i sam. - Pa, što ne proširiš malo paletu prideva kojima raspolažeš - reče Braca. - Čitaš li ti, uopšte, nešto? Mislim, literaturu, i slično... - Čitam, čitam... da jebem tvoriće kroz šupkiće ako ne čitam - odgovori Trifun. - I, hvala ti još jednom za lovu. Idem sad da perem papke. Pa, onda, miki, zna se: akcija! Pravac, jebeni randevu. Aj, vidimo se, komšo. - Ajde, lepo se provedi. I, znaš ono... ponašaj se džentlmenski u bioskopu: ne skači na nju dok ne sedne; pusti je malo da diše u toku reklama; sjaši kad se popale svetla. Ispolji nežnost. Obrati pažnju na sve tančine, posebno prilikom upotrebe jezika. - Svakako, Braco, svakako. Poznata su mi, vidiš, sva moguća pravila i pojedinosti u pogledu lepog ophođenja prema pičkama. U toj oblasti sam dosledan mrmot, pravi jebeni uzor... - reče Trifun. - Idem. Pozdravi Milu. I, bato, dovedi je do višestrukog... u moje ime. Znaš ono... žene su lizalice koje stalno hoće da se maze. Važi? - Jebi se, bre. Ja, Trile, svoju ženu ne posmatram na taj način. Ova moja, između ostalog, ima i moć govora, ako nisi primetio... Onda je Braca zatvorio vrata, vratio se do fotelje, ugnezdio se. "Kakva paljevina, ovaj Trifun", pomislio je. Cugnuo gutljaj piva. Podrignuo. Promeškoljio se. Prijelo mu se nešto. Na teveu je išao domaći film "U kleštima smrti". - Mila - obrati se ženi - ka' će više ti prokleti krompirići da budu gotovi? Gladan sam, bre, ko tri divlje svinje. I konjsko govno bio bih u stanju da smažem. - Evo, mišu, samo još jedna tura - odgovori mu Mila iz kuhinje - i onda ćemo da klopamo. Strpi se. Još malo. - Ajde, - reče on - i, ne zovi me "mišu", jer posle, ima da te karam ko ovaj tip što će sad da kara Šapicu Drek. Pošteno i dugotrajno. Plus peting. Žena se nasmeja. - Braco, večeras si mi pun duhovitih primedbi, a? - Aha - odgovori Braca - ko prokleti tanker smeha. - Ždraknuo je opet u teve. Uzeo da se zeza sa daljinskim. Menjao programe. Na prvom je počinjala zabavna emisija "Leteći Ormani Preljube". Već deseta serija. Sve mu je to bilo i poznato i dosadno. - Jebem ti ovakav program - dobaci on Mili, iz fotelje - ovo ti je isto kao kad pratiš dešavanja na mostarskoj petlji: gledaš po čitav dan masu istih daveža kako izvode par predvidljivih pokreta, to je sve. - I, da, - dodade - ti tipovi, izgleda, kao da stalno nekud teže. Isključio ga. Pogledao kroz prozorsko staklo. Napolju - omorina. Spremala se da ljuljne kiša. Komarnik je bio iskrzan. Muve stale da uleteću u sobu, kao lude. Braca ustade, uze neki prastari časopis, presavi ga i poče da se zanima ganjanjem tih letećih stvari. Jurio ih pošteno, svuda se zavlačio, kao jazavac. Bile su debele i ljubičasto-zelene, sve te muve, prozirnih krila, i krupnih glava veličine zrna graška. Da se naježiš kad ih vidiš. Zadihao se i oznojio. Uspevalo bi mu i da tresne poneku, ali, one su i dalje nadolazile. "Jalov posao", pomisli on. Bacio novine u fotelju, otkotrljao se do frižidera. Otvorio ga. Tu je ležalo još par flaša ohlađenog piva. Osmotrio ih. Odabrao nasumice, pa se mašio za jednu. Prišao ženi, obuhvatio je slobodnom rukom oko pasa, dobro se smestio. - O, anđele, a šta to tako fino miriše? - upitao je. Krenuo da drpi iz vangle jedan vruć prženi krompirić, pa da ga ubaci ga u usta. Mila ga lupnu po ruci: - oh, sačekaj još malo, mišu, nemoj da klopaš prstima, kakano, umastićeš me svu... Pzdrv, W.W.3.
književnost.192 morkin,
> Braca Glišić, jedan od njih, bio je kod kuće, sedeo u svojoj > fotelji, prebirao po gaćama, kunjao. Podsećao te na nešto tužno i > tupo, možda na Zašto ljudi u tvojim pričama vrlo često pipkaju svoje polne organe.
književnost.193 orion,
DUSA TI JE BILA Dusa ti je bila otvorena, svijetla tako da ne mogoh nikad u nju uci. Okusah precace uzane, prolaze strme i opasne... A tvojoj se dusi pristupiti moglo putima sirokim. Spremih ljestve vitke -zidine visoke sanjah kako prijece pristup tvojoj dusi-, ali tvoja dusa bijese bez straze, zidova i plota. Trazio sam k tebi uska vrata duse, al dusa ti bjese slobodna toliko da nikakvih vrata na njoj nije bilo. Gdje je pocinjala? Svrsavala gdje je? I ostadoh tako zauvijek sjedeci tu, na zagonetnom pragu tvoje duse. PEDRO SALINAS (1892-1951)
književnost.194 mcar,
Odvajanje U prljavom izlogu behu poredjani kolači. Iznad izloga, pisalo je ôOrijentalna poslastičarnica Evropaö. Iznutra, naravno, pogled beše drugačiji. Zamućeni farovi automobila prosijavaju kroz zamagljeno staklo. I obasjavaju bele prljave pločice, davno rashodovani inventar. A samo trenutak ranije u izlogu se niotkuda pojavila glava starca. Na glavi navijački crveno beli šal. Škiljio je u redove baklava, šampita, tulumbi što se kupaju u masnom i slatkom znoju. Mrmljao je na crvene ratluke sa utisnutim orasima. Dugačka proseda brada je podrhtavala. I onda je nestao, otišao, ispario. ôZar ovako izgleda krajö, mislio sam. Dve prodavačice stajale su naslonjene na zid. Na staklenoj polici svirao je prastari radio. ôIzvoliteö, reče jedna od njih. Stajale su oslonjene ledjima na zid. Bele kecelje behu zakrpljene, a one su bile tako umorne. Lako sam seo i čvrsto stegao viljušku. Pitomci u crnim jaknama stajali su kraj stuba, nekako isti, nekako nerazlučivi jedan od drugog. Debeli vratovi, kvrgave ruke, podval;jak na potiljku. Stresao sam se pri pomisli na suštinu posla za koji se obučavaju. Vikali su, mršteći svoje životinjske gubice, ljudi su ih zaobilazili u širokom luku. Prve svetiljke se upališe, pogureni seljaci požuriše da uhvate autobus. Cigani su vukli kartonske kutije. Sa zapada još je dopiralo svetlo. Na reci su zabacivali udice. Teška ruka ladjara pritisnu kvaku i udjosmo u zadimljenu prostoriju na šlepu. Raširene ruke, maska, osmeh i proredjeni zubi. Zlatna boja kaukuruza, šerpe sa kačamakom. Upadljivo žuta kosa žene koja mu je sedela u krilu. To je dakle sve. To je moglo da bude sve. Još ranije neki dečak sišao je sa bicikla. Točak se iskrenu i bicikl pade. Sunce se skrivalo u magli, ali se po osvetljaju mogla odrediti njegova pozicija. ôKako izgleda biti slobodan, mama?ö Nasipom pored staze, i uz vodu, jurio je voz. Zastali smo fascinirani golemom gvozdenom masom, moćnom silom lokomotive i teškim vagonima. Onda mašinovodja povuče ručicu. Glasni krik zaori se obalama i pobeže ka severnim ravnicama. Pomislih da je to iščeznuće. Za trenutak sve se zaustavi, pod prisilom ljudi osetiše stvarnost, a onda život krete dalje. ôTakvi stavovi te nikuda neće odvestiö, rekao je bivši prijatelj. Njegova punačka i zadovoljna žena izložila je tezu o malom kutku sveta koji treba stvoriti, o maloj ljušturi koju brak stvara oko sebe i kojom se suvereno vlada bez obzira na pojavnost i stvarnost. Senke podneva titrale su na dečijim kolicima. Kroz tunel, prodjosmo na onaj plac gde se narod snabdeva. Čekali smo u redu, a oni su pričali o receptima, ali ugašenih pogleda. Grabili, kupovali, stiskali, tražili. ôBože kako je strašno pomislih.ö U svom tom grabežu, jurnjavi oni simulirali želju, istinsko titranje života. U stvarnosti, čekali su da prodje i ovo je bio način da se ubije vreme. Bes, strah, podsmeh svakoj mogućnosti promene, svakoj naznaci drugačijeg. Vazduh je bio tako čist, kroz grane ocrtavale su se sveže okrečene fasade. Okrenuh glavu, povraćalo mi se. Ispred mene šahtovi bez poklopca. Pitao sam se zašto su lažni jonski stubovi lažnih institucija u mome gradu uvek masni. Zamazani nečIm crnim. ôTo je toö, shvatao sam. Polako mi se kao tanka zmija, u glavu unosila ta misao, to shvatanje ovog mesta, grada i podneblja, taj strašni zaključak, težak kao prokletstvo prljave prošlosti. To ôaliö što će se do kraja nadvijati nad svakim mojim shvatanjem i zaključkom. Jedno sagledanje mračnog ponora promeniće način spoznavanja svetla. Jutro. Vetar. Tako izgleda dan, tako izgleda to. Godine su prošle, jedan crni ugrušak, otkinuće se danas i jedan će čoveku umreti. Lako, bez napora jedan mehur odvojiće se od masnog dna i krenuti visoko, sve brže i brže. Kada bih bio mehur da osetim tu glatkoću, nenametljivi pritisak vode na opni. Pritisak koji mi pomaže i koji me ne može zaustaviti. MC 01/99
književnost.195 recc,
Decembarski broj časopisa Reč. rec9812h.zip
književnost.196 willow,
Lični, čitateljski stav... Savremena srpska književnost: to više nije literatura, već hrpa od kamenja, džombi i džakova, nabacana tu bez ikakvog smisla i reda. Postoje li igde u svetu takvi žešći pisci, koje je, međutim, naša književnost, ipak, sebi u stanju da priušti. Uzmite slučaj B.Vilimon. Da li je u redu da jedan od naših profesora književnosti ne zna ko je to - Šervud Anderson? Zatim, prelistajte decembarski broj časopisa 'Knjige' i njegova sadržina navešće vas na jedan, ali jasan zaključak: i u novoj godini, domaći pisci, izdavači, učitelji, knjižnice itd. nastaviće sa svojom dobrom, starom praksom: sa obmanom čitateljske javnosti. Svi veliki pisci su mrtvi. Šta je to pisac: možda čovek koji postupa iskreno i ljude i stvari naziva njihovim pravim imenima. Okej, ali zašto sada ovi glume slepilo? Gomila siromaha, bednika i prokletih, slepaca izgubljenih u šupku pravoslavnog svemira - šta je to? To je, zar ne, ono što se kod nas popularno naziva "nebeski narod", "požrtvovan narod", "nepokoran narod". O, da... pitam se kako bi L.F.Selin, M.Gorki, Dž.Džojs, Buk, Kafka, itd. opisali položaj stvari kod nas... to bi, priznajem, bilo zaista zanimljivo videti. I to je sve što sam, mislim, želeo da reknem. Ljudska se mišljenja formiraju ne njihovom deobom, već razmenom; no ja sad molim, - svoje komentare, braćo i sestre, zadržite za sebe! Blagodarim.
književnost.197 morkin,
> I to je sve što sam, mislim, želeo da reknem. > Ljudska se mišljenja formiraju ne njihovom deobom, već razmenom; no > ja sad molim, - svoje komentare, braćo i sestre, zadržite za sebe! > Blagodarim. Duboko si me razočarao. Izostavio si potpis.
književnost.198 willow,
>> > I to je sve što sam, mislim, želeo da reknem. >> > Ljudska se mišljenja formiraju ne njihovom deobom, već razmenom; no >> > ja sad molim, - svoje komentare, braćo i sestre, zadržite za sebe! >> > Blagodarim. >> Duboko si me razočarao. Želiš li da kažeš da si do sada gajio određene afinitete prema meni? :) Uostalom, kako može da te razočara jedan neznanac sa mreže? __ <- ( ovde nabudži jedan smajli ) >> Izostavio si potpis. Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoćeš. Zovi me i CONFIG.SYS ako smatraš da imena igraju određenu ulogu u svetu malih savremenih ljudi i stvari. Pzdrv, Ana
književnost.199 willow,
Imala je papagaja, žutog i velikog, brbljivog, naučila ga da priča. - Tomas Vulf je najveći živi pisac - reče papagaj. - Gospođo, Vaš papagaj greši: Tomas Vulf je mrtav. Henk Kinaski, odlomak iz neke pripovetke
književnost.200 mcar,
Fenomenalno.
književnost.201 dzim,
> Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoces. Zovi me i CONFIG.SYS ako smatras Znash kako, config.sys je vrlo bitan fajl... ...ne verujem da bi te tako zvao...
književnost.202 willow,
>> > Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoces. Zovi me i CONFIG.SYS >> Znash kako, config.sys je vrlo bitan fajl... >> ...ne verujem da bi te tako zvao... Ne znam... uzmi, recimo, slučaj operativnih sistema Unix i WinNT. Tamo, zar ne, nikakva bitnija uloga nije dodeljena gorepomenutom fajlu... ili, pak, grešim... da, pre će biti ovo drugo...
književnost.203 ventura,
> >> > Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoces. Zovi me i CONFIG.SYS > > >> Znash kako, config.sys je vrlo bitan fajl... > >> ...ne verujem da bi te tako zvao... > > Ne znam... uzmi, recimo, slucaj operativnih sistema Unix i WinNT. Tamo, zar > ne, nikakva bitnija uloga nije dodeljena gorepomenutom fajlu... ili, pak, > gresim... da, pre ce biti ovo drugo... Znas sta, najbolje je da se zoves Kernel, on je podjednako vazan na svim OS-ovima :)))
književnost.204 mcar,
Majstor Kiša je lila, a na kapiji je lajao pas. Majstor se strese, kapi su bile ledene. I vlasnik stade ispred njega, otvori kapiju, umiri psa. Udjoše u omaleno, blatnjavo i prljavo dvorište. Stadoše ispod sijalice i majstor primeti da je kuća nemalterisana, da nema staze, da je vlasnik u klompama i da se svuda oko njih, sa neba i zemlje cedi voda. Čovek u trenerci pokaza put. Nije bilo formalnosti. Samo na trenutak majstor pomisli o svom putu oamo. I kroz glavu prodje divlje naselje prepuno nemalterisanih grotesknih gradjevina. Samo još jedan pejzaž pomerene realnosti, posledice brzog i jednostavnog rešavanja svih problema. Vlasnik u plavoj trenerci otvori vrata. ôIskoristivost, korisnostö pomisli majstor. Ne opterećuje ih pitanje maltere, i uopšte ukrasa. Ne zamaraju se eksterijerom, ugodjajem i travnjacima. Čisti nekonformizam.. To ipak nije bila garaža. Mašine su tutnjale, iznutra se širio topli zadah istopljene plastike. Vlasnik pokaza rukom. A majstor, on ostavi tašnu na sto. Velike radilice okretale su se u čeličnim ramovima, letele su narandžaste niti najlona. ôTkanjeö. ôTkanjeö. Velike pčele. Let plastičnih drogiranih galebova. Let nuklearnog sunca oko sunca. Plava pučina prepuna otpadaka. Smeće u laguni. Smećem pokrivena koža crnih riba. Poluge su se dizale i spuštale. Savršene kopije istovrsnih mašina poznatih svetskih firmi. Dovitljivost i sposobnost nepoznatog narodnog stvaraoca. Kaiševi, zupčasto remenje, lanci od bicikla. Tuitnje, greju, tope, motaju duvaju, siluju gnječe. Odmotavaju se tube vlakna. Zavaruju se folije i topi svetlucavi granulat. ôKao psihozaö, pomisli majstor. Iza jedne mašine sedela je žena na jeftinoj školskoj stolici obloženoj stiroporom. Bela, nevidljiva, neprimetna. Njene vešte i suve ruke skidale su galanteriju, planšete, trpale su proizvode u vreće. Brzo, neobično brzo. A ruke su tekle, kapale, trošile se, okretale, umirale svakog minuta. Ondulirana kosa, odsutan izraz. ôOh, jadna, umorna, mrtva ženo, da li nekada nisi stroj?ô, u mislima upita majstor. Seti se cele prethodne noći, led je pucao u olucima. Djubriti, trošiti, kupovati, sanjario je majstor. Što više jeftinih proizvoda za masovnu upotrebu. Sve više ljudi kojima će mogućnost nabavke ovih, bezvrednih proizvoda biti razlog za smirenost, sreću, radost ili ispunjenje, svejedno je. Ništa se ne može učiniti. To je pravolinijski put. To je sudbina civilizacije. Što više proizvoda, govana, tableta i paranoidnog straha. Vadio je pribor, uključio lemilicu, prebirao po delovima i polako se približio elektronskom srcu velike mašine. Zardjala kutija spade i splet žica, kontrolni uredjaj ukaza se ispod golih sijalica. Pipao je, tražio. Jednom rukom vešto je pridržavao merni instrument. Prstima je pratio nervna žičana vlakna što polaze od glomaznih elektromotorskih organela pa do sićišnih silicijumskih pokretača. Oslobodio je štampanu ploču, ispitivao spojeve. A sa zvučnika, pevačica novokomponovane muzike je urlala, zavijala, jecala. Sve se slagalo u beskrajnu sekvencu jauka, napeva, orgazmičkih ili samrtnih krikova. U mozaik bola, sastavljen od rima kao što su: majko - snajko, voli - boli, imati - nemati, uzeti - dati, selo - prelo, jeleci i opanci sam, sama, jaoj... Beslovesna igra zasićenih substrata naturalnog i izgubljenog načina života, sublimati požude koju armije slušalaca bezumno proždiru. Gušeći se stihovima o bogatstvu, sreći, nesreći, simbolima ljubavi, o rodbini, o odevnim predmetima, o venčanjima i venčanicama belim, o automobilima i popularnim proizvodima moćnih multinacionalnih kompanija, o domovini i domoljublju, životu i smrti. U majstorovoj glavi sve to stvori jedan jednolični fijuk, jedno ludačko urlanje, jedan krik bola, jednu nesnoisnu jurnjavu. Jednu čežnju za tišinom, bespogovorni zahtev za tišinom, uživljenje i svesnost o potpunom ludilu. Odjednom on poželi da se otme da ubija, da usijanom lemilicom probuši membrane zvučnika. Da, od nekud naoružan, pojuri ovim smešnim i ružnim predgradjem spaljujući ovakve radionice, uništavajući bezmernu gadost u koju njegov grad beše utonuo.. Trže se. Lemilica se pokrenu, dotače jagodicu prsta druge ruke. koža zacvrča i oblak dima se podiže. Pre nego što je stigao da se pomeri, pre nego što je stigao da oseti, na prstu ostade trag stvrdnute i spaljene kože. Ljutito je tresao ruku, ispitivao otečeno mesto. Bol je poništio psihotične posledice muzike. Bol je poništio misli i doveo ga ponovo u stanje koncentracije. ôZavršiti posaoö, mislio je. A mašine su i dalje radile i proizvodile. Prljavom rukom majstor skide znoj s čela i obrva. Miris istopljenog kalaja podsećao ga je na mladost, kada je još u školi, na praksi shvatio da će postati ono što jeste. Ta magična privlačnost sveta otpornika i tranzistora, uredjaja koji nešto rade a ne pokreću se. Neisustvena snaga tokova što cure kroz žice. I sada je tu, masjstor. I kada je konačno pronašao neispravni deo, oseti olakšanje, nešto slično zadovoljstvu. Dobro znano, gotovo familijarno stanje svesti. ôTako, uradio sam, rešio samö, reče naglas. ôTo sam jaö, kao da je hteo da kaže ili pomisli, ali nije ni rekao ni pomislio, već je to bio on, ti spletovi uredno složenih žica, taj sistem koji sada radi, koji je u skladu sa nekim nezamislivim ustrojstvom koje majstor oseća, za koje mu se .čini da je tu, negde pod prstima. Majstor pozva vlasnika. Uključiše mašinu. Elektromagnetne sile dadoše snagu vratilima i kretanje započe. Niz grčevitih translacija što se pretvaraju u rotacije i obrnuto. ôRadi!ö, oduševio se vlasnik. Majstor odbi kafu, rakiju i vodu. Htede je da što pre napusti mesto. Vlasnik načini jedan kiseo osmeh dok je davao novac. ôTvoj dan košta više nego mesec dana ovih mojih radnikaö, reče vlasnik. ôPovećaj im plate, pa ti neće biti neobičnoö, reče majstor dok je kretao prema kolima. U dvorište su ulazili vlasnikov sin i njegova devojka. Nabildovani mladić važnog izraza i utegnuta devojčica. Pomisli na njeno meso u svojim rukama, ali ne oseti ništa. S mukom je hodala, njene previsoke štikle stalno tonule su u žitko blato. Kola su teško palila. Put izlokan, pust. Majstor okrenu suprotno od grada. Za njim ostade novokomponovano naselje. Odveze na kraj, tamo gde počinju njive. Stade i izadje iz kola. Sa severozapada vetar je donosio svežinu, zdravi miris panonske zemlje. ôHiljade satrulih godinaö, pomislio je. Oseti potrebu da klekne u blato, da zaplače. Da ostane tu do zore, da vidi kako se bude ptice. Ali samo je stajao. Pomisli na taj vazduh, na veličinu tog fluida što ulazi u njegova pluća i spaja ga sa nebom. Pomisli na one koji ne razumeju, na one koji nisu krivi, na decu, na nerodjene. Bi mu žao. I pre nego što je ušao u kola, još jednom poslednji put, oseti neograničenu i njemu neobjašnjivu nakonost prema tom mestu. U daljini, žmirkala su svetla grada. I čulo se groktanje svinja. MC 2/99
književnost.205 willow,
Bilo je krajnje vreme da iskoristim višak svog slobodnog vremena i dužu i žešću apstinenciju u vezi nekih - ne bih sad da detaljišem kojih - stvari, pa da nalijem sebi piće i sednem i ukucam par mesta iz jedne moje omiljene knjige, koja je, mislim, stvar koja, tako mi se čini, figurira sama za sebe, nezavisno od celokupne književnosti; nešto kao Fransoa Rable, u tom fazonu. Posredi je veliki francuski pisac, LUJ-FERDINAND DETUŠ, poznatiji kao SELIN ( iako ga naša gradska biblioteka, začudo, nema ni evidentiranog u svom spisku stvari, što je dobar pokazatelj, kako dokle je naše siromašto već odmaklo, tako i kuda naša kultura ide ), a naziv knjige je "VOYAGE AU BOUT DE LA NUIT". Prevoditelj sa francuskog, gospođa Ivana Pavlović, naslov je prevela na naš jezik kao "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI". P.S. Ljubitelje Bukovskog, Hamsuna, Džeka "smarača" Keruaka, Milera, posebno bih zamolio da obrate pažnju! P.P.S. A sutra, pošto sam danas obnovio pretplatu, sve ovo ima da šibnem i na Sezamovog brata, Pro-a. O, da, ima sutra sve da se puši na Pro-u od Selina :)
književnost.206 willow,
Najteži je poraz kad se zaboravi, a naročito kad se zaboravi ono od čega si crkavao, i to crkavao nikako ne shvatajući kako uopšte ljudi mogu da budu takva đubreta. I kad se neđeš na ivici rake, nećeš se praviti važan, ali nećeš zaboraviti, jer sve treba ispričati ne menjajući ni reč, sav pokvarenjakluk koji si video u ljudi, a onda možeš da pljuneš i mirno siđeš u raku. To je posao koji bi opravdao čitav jedan život. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.207 willow,
Lolino srce je bilo nežno, slabašno i sklono oduševljenju. A telo vrlo ljupko, vrlo prijatno i morao sam da je prihvatim u celini takvu kakva je. Bila je Lola, sve u svemu, dobra devojka, samo između nas je stajao rat, to zeznuto ogromno besnilo koje je gonilo polovinu ljudi, zaljubljenih ili ne, da teraju drugu polovinu na klanicu. I to nam je smetalo u međusobnim odnosima, naravno, to manijačenje. Za mene, koji sam odugovlačio svoj oporavak koliko god sam mogao i kome nije ama baš nimalo bilo stalo da stane u red za groblje u vatrenim bitkama, smešna strana našeg pokolja bila je kristalno jasna na svakom koraku kroz grad. Ogromna lukava podmuklost izbijala je na sve strane. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.208 willow,
Njeno je telo za mene bilo radost kojoj nije bilo kraja. Nikad mi nije bilo dosta ispitivanja tog američkog tela. Bio sam, iskreno rečeno, prava svinja. To sam i ostao. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.209 willow,
Tako sam posredstvom Loline guzice primio poruku jednog novog sveta. Ali Lola nije bila samo telo, da se razumemo, krasila ju je i ljupka glavica, malo surova zbog sivoplavih očiju koje su bile malko iskošenih uglova kao u divljih mačaka. Dosta mi je bilo da je pogledam u lice, pa da mi voda udari na usta kao od reskog vina, oštrog kao čelik. Kratko rečeno, oči oštre, bez imalo one ljubazne, komercijalne živosti, istočnjačko-fragonarske kao oči ovamo u nas. Često smo se nalazili u susednoj kafani. Sve brojniji ranjenici šepali su ulicama, često dronjavi. Za njih su organizovali sakupljanje priloga, "Dani za ove, dani za one", a naročito za organizatore "Dana". Lagati, ljubiti, umreti. Bilo je odnedavna zabranjeno preduzimati bilo šta drugo. Lagalo se besno, preko granice izmišljanja, prevazilazeći i smešno i apsurdno, u novinama, na plakatama, peške i na konju i kolima. Svi su se na to dali. Ubrzo nije više bilo istine u gradu. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.210 willow,
Dali su mi da pijem i ja sam dobro povukao, a onda su došli žandari po mene, ovi već malo grublji. I na Strelištu nacija bilo je žandara. Video sam ih. Lola me je poljubila, pomogla im da mi namaknu lisice i da me odvedu. Onda sam se razboleo, groznica, ludilo, objasnili su u bolnici, od straha. Moguće. Najbolje je što se može učiniti kad je čovek na ovom svetu, zar ne, to je da iz njega izađe? Bio lud ili ne, plašljiv ili ne. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.211 willow,
- Je li istina da ste zaista poludeli, Ferdinande? - upita me ona jednog četvrtka. - Poludeo sam! - priznadoh. - Onda će vas ovde lečiti? - Strah se ne leči, Lola. - Znači, toliko vas je strah? - I više od toga, Lola, toliko me je strah da čak i da umrem svojom prirodnom smrću, kasnije, nikako ne dam da me spale! Hteo bih da me spuste u zemlju, da istrulim na groblju, mirno, spreman možda da oživim... Ko to zna? A ako me spale, Lola, razumete li, sa mnom je gotovo, konačno gotovo... Kostur, uprkos svemu, još liči na čoveka... Ipak može lakše da oživi od pepela... Pepeo znači kraj... Šta kažete na to?... I onda, razume se, rat... - O, pa vi ste zaista poslednja kukavica, Ferdinande. Odvratni ste, kao pacov... - Da, poslednja kukavica, Lola, odbijam rat i sve što uz to ide... Ne kažem da žalim zbog rata... Ja se s njim ne mirim... Ja zbog rata ne lijem suze... Ja ga načisto odbacujem sa svim ljudima u njemu, ništa neću da imam s njima i s njim. Čak i da je njih devet stotina devedeset pet miliona tamo, a ja ovamo sam, ipak nisu oni u pravu, Lola, a ja jesam, jer ja jedini znam šta hoću: neću više da umirem. - Ali, Ferdinande, nije moguće odbiti odlazak u rat! Samo ludaci i kukavice odbijaju da ratuju kad im je domovina u opasnosti. - Onda živeli ludaci i kukavice! Ili tačnije, neka prežive ludaci i kukavice. Pamtite li, Lola, bar jedno ime vojnika iz Stogodišnjeg rata?... Jeste li ikad potražili samo jedno od njihovih imena?... Niste, zar ne?... Nikad se niste potrudili da saznate! Za vas su oni isto toliko bezimeni, nevažni i neznani koliko i poslednji atom ovog pritiskivača za hartiju tu, pred nama, koliko i vaše govno od jutros... Eto vidite, Lola da su poginuli bez razloga! Bez ikakvog razloga, budale jedne! To ja vama kažem. I dokazao sam. Jedino je život važan! Za deset hiljada godina, možemo da se kladimo, ovaj rat, koji nama izgleda toliko značajan, biće potpuno zaboravljen... Možda će se još jedva tuce naučnika prepirati tu i tamo oko datuma glavnih pokolja po kojima se proslavio... To je sve što ljudi umeju da pamte jedni o drugima u razmaku od nekoliko vekova, nekoliko godina, nekoliko časova... Ja u budućnost ne verujem, Lola... Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.212 willow,
Dugo sam mislio da je mala Mizin glupa, ali to je bilo samo mišljenje izazvano taštinom odbijenog udvarača. Znate, pre rata svi smo bili još veće neznalice i još uobraženiji no danas. Skoro ništa nismo znali o svetu uopšte, jednom reči bili smo nesvesni... Balavcima kao što sam bio ja još je bilo vrlo lako prodati rog za sveću. Mislio sam da će mi to što sam zaljubljen u tako slatku Mizin dati ne znam kakvu snagu, a pre svega hrabrost koja mi je nedostajala, i sve to samo zato što je ona bila lepa i tako lepo muzički obdarena! Ljubav je kao alkohol, što je čovek slabiji i pijaniji, to misli da je jači i pametniji, i uveren je u svoje pravo. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.213 willow,
Najveći deo mladosti čovek izgubi u nespretnim postupcima. Bilo je očigledno da će me moja prijateljica napustiti, konačno i uskoro. Još nisam naučio da postoje dva čovečanstva: čovečanstvo bogatih i čovečanstvo siromašnih. Trebalo mi je, kao i tolikim drugima, dvadeset godina i rat da bih naučio gde mi je mesto i da pitam za cenu stvari pre no što ih se dotaknem, a pogotovu pre no što se za njih vežem. Za siromaha u ovom svetu postoje samo dva osnovna načina da crkne, bilo od krajnje ravnodušnosti svojih bližnjih u miru, bilo od ubilačke strasti tih istih u ratu. Ako, pak, počnu da misle o vama, odmah ti bližnji pomisle na mučenje i ni na šta drugo. Zanimate ih jedino kad ste u krvi, smradovi! Prenšar je, što se toga tiče, bio u pravu. Pred neminovnošću klanice ne razmišlja se mnogo o budućnosti, čovek bi samo da u ljubavi provede to malo dana koliko mu je ostalo, jer je to jedini način da nekako zaboravi to telo, koje će mu sutra odrati odozgo do dole. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.214 willow,
Svi automobili For-Gonoa, a bilo ih je desetak, prolazili su u to vreme gore-dole ispred terase. Kao da ti automobili nikad nisu išli daleko. Trg Federb je po napetoj atmosferi, pretrpanom dekoru, preobilju zelenila i larme, podsećao na sresko mesto na jugu Francuske, i to u stanju bezumlja. Deset automobila izašli bi sa trga Feberb samo da bi se pet minuta kasnije vratili, napravivši još jednom isti krug s tovarom izbledelih evropskih anemija, uvijenih u sivkasto platno, krhkih i nežnih bića kao kupice sladoleda. Tako bi ti koloni nedeljama i godinama prolazili jedni ispred drugih, do trenutka kad bi prestali jedni druge da gledaju, toliko su se već umorili mrzeći se. Nekoliko je oficira šetalo svoje porodice, pazeći na pozdravljanje vojnika i civila, supruga sva iskipela i upakovana u specijalne higijenske uloške, deca, neprijatna vrsta debelih evropskih glista, rasplinjavala su se za svoj groš u neprekidnim prolivima. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.215 willow,
Ja o njima mogu da govorim jer sam ih dobro upoznao. Poručnik Grapa je te srećnike opremao na svoj način i redovno ih hranio pirinčem. Jedna puška na dvanaest ljudi - to mu je bila mera - i mala zastava za sve. Cipele nikome. Ali kako je sve na ovom svetu relativno i stvar poređenja, domoroci, odabrani za miliciju, smatrali su da Grapa vrlo lepo vodi stvar. Čak je i Grapa svakog dana morao da vraća oduševljene dobrovoljce, sinove džungle zgađene majkom. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.216 willow,
Tu gde sam ja bio, na toj visini, čovek je mogao da izvikuje šta hoće. Pokušao sam. Gadili su mi se svi, čitava ta gomila. Nisam imao petlju da im to kažem preko dana kad sam s njima bio licem u lice, ali ovde se nisam izlagao nikakvoj opasnosti i doviknuo sam im: "U pomoć! U pomoć!" samo koliko da vidim da li im to nešto znači. Gurali su život i noć, i dan ispred sebe ti ljudi. Život sve skriva od ljudi. Od sopstvene buke ništa ne čuju. Baš ih briga. I što je grad veći i viši, to je njih manje briga. Kažem ja vama. Pokušao sam. Ne vredi. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.217 willow,
Metod i pojedinosti brzog bogaćenja uvek daju utisak neke čarolije. Uspesi Mizin i gospođe Erot naučili su me da je guzica mali ali zlatan rudnik siromaha. Ovi su me nagli ženski preobražaji očaravali i dao bih svoj poslednji dolar, na primer, portirki Loline kuće samo da čujem njeno ogovaranje. Ali u toj kući nije bilo domarke. Celom gradu su nedostajale domarke. Grad bez domarki nema istorije, nema ukusa, bezukusan je kao čorba bez soli i bibera, bezoblična papazjanija. O, onaj ukusni talog ogreben sa dna. Otpaci, sluzavi gustiš koji curi iz spavaćih soba, iz kuhinje, iz potkrovlja, i u slapovima se sliva preko domarkine lože pravo u život, kakav je to sočan pakao! Neke od naših domarki izdišu na dužnosti, gledamo ih izvanredne, zaprepašćene, slušamo ih kako kašlju, odgovaraju lakonski, jer je te mučenice otupela Istina koja ih je sagorela. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.218 willow,
Protiv užasa nemaštine treba, priznajmo to, sve pokušati, to je dužnost, treba se opijati bilo čime, vinom, jeftinim stvarima, masturbacijom, bioskopom. Ne sme čove da je probirač, "izuzetak", kako to kažu ovde u Americi. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.219 willow,
Koliko sam dana proveo čekajući ono što se s vremena na vreme dešavalo na kraju domaćih svađa. Na trećem spratu kuće preko puta, ispred mog prozora, dešavalo se to. Ništa nisam mogao da vidim, ali sam lepo čuo. Sve ima kraj. Nije to uvek smrt, često je to nešto drugo i znatno gore, pogotovo s decom. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.220 willow,
Za nekoliko meseci svaka se soba promeni, čak i kad se ništa ne pomeri. Ma koliko stare i propale bile, stvari ipak nađu snage, ne znam gde, da ostare. Sve se promenilo oko nas. Predmeti nisu promenili mesto, razume se, ali same stvari su se promenile u suštini. Drukčije su pri ponovnom susretu, i reklo bi se da s više snage deluju na nas, tužnije i još dublje, mekše nego nekad, da bi se stopile s nama u onom umiranju koje se lagano zbiva u nama, neosetno, iz dana u dan, od kojeg se svakog dana kukavički malo manje branimo no juče. Od susreta do susreta, vidimo kako se život raznežava, bora u nama, a s njim i stvari i ljudi, koji su bili obični, ili dragoceni, ponekad i opasni. Strah od bliskog kraja obeležio je sve to svojim borama, dok smo mi kasali gradom za svojim zadovoljstvom ili za hlebom. Uskoro će svud oko naše prošlosti ostati samo bezazleni, jadni i bespomoćni ljudi i stvari, sve same zanemele greške. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"
književnost.221 morkin,
> Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoćeš. Zovi me i CONFIG.SYS ako > smatraš da imena igraju određenu ulogu u svetu malih savremenih > ljudi i stvari. Nisam primetio da si se dva puta potpisao na isti način. Pratim tvoje potpise pa me razočaralo što ovu nisi potpisao.
književnost.222 kum.djole,
>> Majstor "A MOG'O JE LEPO DA BUDE MAJSTOR... KAD TOL'KO VOLI!" ;) nhf
književnost.223 willow,
evo, narode, sada ide par pesama _najvećeg_ pesnika XX. stoleća - ČARLSA BUKOVSKOG. Mnogo toga od njegove poezije dostupno je putem Interneta i tu njegove pesme možete naći na njihovom izvornom, engleskom, jeziku. S toga nisam želeo ovde da ubacujem ništa od toga, već samo stvari koje su prevedene na naš jezik. Pzdrv, Dalekovidi Zrikavac
književnost.224 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin FLAVIO RIGONAT ) tajna mog trajanja još uvek dobijam pisma, uglavnom od izgubljenih ljudi u malim sobama koji rade u fabrikama ili su bez posla i žive s kurvama ili bez žena, bez nade samo piće i ludilo. mnoga su pisma na špartanom papiru ispisana tupom olovkom ili mastilom sitnim rukopisom koji naginje ulevo a papir je često pocepan obično preko pola. i oni govore kako vole moje stvari, pišem ono što sam doživeo i oni to prepoznaju. zaista, dao sam im novu šansu, neku svest o tome gde se nalaze. istina je, bio sam tamo, gore mi je bilo nego mnogima od njih. ali pitam se znaju li oni gde njihova pisma stižu? eto, ubačena su u sanduče iza visoke žive ograde s dugim prilaznim putem koji vodi do garaže sa dva automobila, tu je bašta s ružama i voćkama, životinje, prekrasna žena, kuća upola plaćena za samo godinu dana, nova kola, kamin i debeli zeleni tepih s momkom koji sad piše moje stvari, držim ga u kavezu 2x2 s pisaćom mašinom, pojim ga viskijem i hranim sirovim kurvama, pošteno ga mlatim kaišem tri-četiri puta nedeljno. sad mi je 59 godina i kritičari kažu da pišem bolje nego ikad.
književnost.225 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin FLAVIO RIGONAT ) životi iz kontejnera vetar je jak noćas ledeni vetar i ja mislim na sve one beskućnike. nadam se da neki od njih imaju bocu crnog. tek kad si beskućnik primećuješ da je sve nečije vlasništvo i da postoje brave na svemu. tako je u demokratiji: uzimaš šta možeš trudiš se da to zadržiš i dodaš ako je moguće. tako je i u diktaturi osim što oni ili porobe ili unište svoje podanike. mi samo zaboravljamo naše. u oba slučaja je jak ledeni vetar.
književnost.226 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin Flavio Rigonat ) ja i moj drugar još uvek nas vidim zajedno kako davno davno sedimo kraj reke pijani od vina zazajući se poezijom znajući da je sasvim besmisleno tek da se nešto radi dok čekaš. Imperatori uplašenih glinenih lica posmatraju nas kako pijemo. Li Po gužva svoje pesme pali ih i pušta niz reku. "zašto to radiš?" pitam ga. Li mi dodaje bocu: "one će nestati bez obzira na sve..." pijem za njegovo saznanje vraćam mu bocu. čvrsto sedim na mojim pesmama koje sam nabio duboko u guzicu. pomažem mu da zapali još neke od svojih. baš lepo plivaju niz reku osvetljavajući noć kako to prave reči i treba da čine.
književnost.227 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin Flavio Rigonat ) o, da ima gorih stvari od usamljenosti ali često prođu decenije dok se to shvati i najčešće kada shvatiš već je prekasno a nema ničeg goreg od tog prekasno.
književnost.228 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin Flavio Rigonat ) noć kada sam hteo da umrem u noći kada sam hteo da umrem znojio sam se u krevetu i mogao da čujem zrikavce a mačke su se tukle napolju i osećao sam kako mi duša propada kroz madrac i pre nego što je pala na pod skočio sam bio sam suviše slab na nogama ali sam ipak hodao naokolo i upalio sva svetla onda se dovukao do kreveta i opet mi je duša propadala kroz madrac i skočio sam baš pre nego što je pala na pod hodao sam naokolo i upalio sva svetla a onda je propadala a ja se dizao paleći sva svetla. imao sam ćerku od 7 godina i ubeđen sam bio da me ne želi mrtvog inače ne bi bilo važno ali čitave noći niko nije telefonirao niko nije došao s pivom moja devojka nije zvala čuo sam samo zrikavce i bilo je vruće i samo sam radio isto dizao se i legao dok prvo sunce nije ušlo kroz prozor kroz žbunje i onda sam legao na krevet a duša je najzad ostala u meni i zaspao sam. sada ljudi dolaze lupaju na vrata i prozore telefon zvoni telefon samo zvoni i zvoni dobijam veličanstvena pisma pisma mržnje i pisma ljubavi sve je opet isto.
književnost.229 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin Flavio Rigonat ) 462-0614 sada me često zovu telefonom. svi su ti pozivi slični. "jeste li vi Čarls Bukovski, pisac?" "da", kažem ja. a oni govore kako razumeju ono što pišem, i neki su od njih pisci ili bi voleli da pišu a rade dosadne i odvratne poslove i ne mogu da gledaju svoju sobu stan zidove te noći - žele da pričaju s nekim, i ne mogu da veruju da ne mogu da im pomognem da ne znam reči ne mogu da veruju da se sada često previjam u sobi hvatam se za utrobu i govorim "Isuse Isuse Isuse, zar opet!" ne mogu da veruju da su nevoljeni ljudi ulice samoća zidovi isto tako i moji. i kad spustim slušalicu misle da čuvam svoju tajnu. ne pišem iz nekog saznanja. kad telefon zazvoni i ja bih voleo da čujem reči od kojih bi mi bilo lakše. zato je moj broj u imeniku.
književnost.230 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin Flavio Rigonat ) život eto, samo sam spavao probudio se s muvom na laktu dao joj ime Beni onda je ubio zatim ustao i pogledao u poštansko sanduče našao neku opomenu od vlasti ali niko nije stajao u žbunju s bajonetom pa sam je pocepao vratio se u krevet i gledao u plafon i mislio: baš volim ovo, samo ću da ležim još desetak minuta i ležao sam desetak minuta i pomislio: to je besmisleno, toliko toga treba da uradim, ali ležaću još pola sata i opružio sam se opružio i posmatrao sunce kroz sitno lišće napolju, i nisu me morile nikakve divne misli, nikakve besmrtne misli, to je bilo najbolje od svega i postalo je malo vruće pa sam odbacio ćebe i zaspao - ali prokleti san: ponovo sam bio u vozu na istom petočasovnom putovanju do hipodroma i natrag, sedeći kraj prozora, mimo istog tužnog okeana, a onda neko seda pored mene i govori o konjima naftalinske reči koje me rastržu kao smrt, a onda sam ponovo tamo: konji trče kao na nekom ekranu a džokeji sasvim beli u licu i nije bilo važno ko je na kraju pobedio i svako je to znao, a povratak u tom snu bio je isti kao vožnja u stvarnosti: crne tone noći naokolo iste planine postiđene što su tamo, nanovo more, nanovo, voz piči kao kurac kruz ušicu igle i ja moram da ustanem i odem u klozet a mrzim da ustajem i idem u klozet jr neko je bacio rolnu papira, neki gubitnik ponovo je bacio papir i zapušio šolju, a kad sam se vratio niko nije imao druga posla sem da zija u moje lice i tako sam bio umoran što oni znaju kad vide moje lice da ih mrzim i onda mrze mene i žele da me ubiju ali to ne čine. probudio sam se pa kad nikog nisam video nad krevetom da mi prebaci spavao sam dalje. kad sam se ovog puta probudio bilo je skoro veče. ljudi su se vraćali s posla. ustao sam i seo na stolicu i posmatrao kako se vraćaju. nisu baš dobro izgledali. čak ni devojke nisu tako dobro izgledale kao kad su otišle. muškarci su se vraćali: zlikovci, ubice, lopovi, robijaši, čitava gomila, a lica im groznija od najgroznijih vampirskih maski. otkrio sam plavog pauka u ćošku i ubio ga metlom. gledao sam još malo ljude a onda se umorio i prestao da gledam, ispržio sam jaja i seo i pojeo ih s nešto hleba i čaja. lepo mi je bilo. onda sam se okupao i vratio se u krevet.
književnost.231 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "U ČEMU JE PROBLEM, GOSPODO?" ( prevoditelj - gospodin Flavio Rigonat ) za starog drugara bio je samo mačor zrikav, prljavo-bele boje i bledoplavih očiju neću da vas zamaram pričom o njemu tek da kažem da je imao mnogo malera i bio dobar stari druškan i umro je kao što ljudi umiru kao što slonovi umiru kao što pacovi umiru kao što cvetovi umiru kao što voda isparava i vetar prestaje da duva pluća su mu otkazala prošlog ponedeljka. sad je pod ružama u bašti i čuo sam počasni marš kako svira za njega u meni što znam da ne mnogi ali neki od vas možda žele da znaju. to je sve.
književnost.232 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "PESME POSLEDNJE ZEMALJSKE NOĆI" ( prevoditelj - gospođa Ljiljana Petrović ) REČ bio je Oden, ne sećam se tačno u kom sam ga sobičku prvi put pročitao pa je onda bio Spender i ni tu se tačno ne sećam sobička a onda je došao Ezra e te sobe se sećam, imala je poderani komarnik kroz koji su uletale mušice i bila je u Los Anđelesu i ta ženska mi je rekla, "Isuse Hriste, ponovo čitaš ta Pevanja!" ona je doduše volela E.E.Kamingza, mislila je da je stvarno dobar i bila je u pravu. ipak, sećam se kada sam čitao Turgenjeva, upravo sam se oporavljao od cirke i živeo sâm i smatrao sam da je on stvarno jedan suptilan i zanimljiv kurvin sin. Hemingveja sam čitao svuda, ponekad nekoliko puta uzastopce činio je da se osećam hrabrim i opasnim sve dok se jednog dana nisam jednostavno ohladio i još gore od toga, Erni je postao iritant. moj Džefersovski period je bio negde u Los Anđelesu, u nekakvoj sobi, sa nekakvim poslom, ista ona ženska je ponovo živela sa mnom i rekla, "Isuse, kako možeš da čitaš to sranje?" jednom kad nije bila tu pronašao sam gomilu časopisa ispod kreveta. izvukao sam ih i otkrio da su svi bili puni ubistava i da su svi govorili o ženama koje su bile mučene, i bijene, masakrirane i tako dalje sve propraćeno jezivim fotografijama u crno-beloj tehnici. te stvari nisu bile za mene. moj prvi susret sa Henrijem Milerom odigrao se posredstvom brošure dok sam se vozio busom kroz Arizonu. bio je sjajan dok se držo stvarnosti ali čim bi zagazio u eteričnost čim bi počeo da filozofira postajao je isto toliko suvoparan i dosadan kao i promičući pejzaž. ostavio sam ga u muškom klozetu na usputnoj stanici gde smo svratili na hamburgere. do ruku mi je stiglo Selinovo Putovanje i pročitao sam ga u jednom dahu ležeći u krevetu i grickajući krekere. nisam prestajao da čitam, grickao sam krekere i čitao, čitao, naglas se smejući, razmišljajući, konačno sam naišao na čoveka koji piše bolje od mene. završio sam knjigu a onda se napio vode. krekeri su se naduli u meni i spopala me je najgora prokleta stomako- bolja u životu. u to vreme sam živeo sa svojom prvom ženom. radila je za šerifovu kancelariju u Los Anđelesu. i kda se vratila kući zatekla me je kako se previjam i stenjem. "Oh, šta se desilo?" "upravo sam pročitao najboljeg pisca na svetu!" "Ali, rekao si da si ti taj." "ja sam na drugom mestu, dušo..." F.D.-ove Zapise iz podzemlja sam pročitao u jednoj maloj biblioteci u El Pasu nakon što sam prespavao noć na klupi u parku za vreme peščane oluje. kada sam završio tu knjigu znao sam da me kao pisca očekuje još dug dug put. ne znam gde sam pročitao T.S.Eliota. ostavio je maleni urez koji se veoma brzo zapeglao. bila je gomila soba, gomila knjiga, D.H.Lorens, Gorki, O.Haksli, Šervud Anderson, Sinkler Luis, Džejms Turber, Dos Pasos, itd. Kafka. Šopenhauer, Niče, Rable. Hamsun. u ranoj mladosti sam radio kao otpremnik, noću posećivao barove, vraćao se u pansion, odlazio u krevet i čitao knjige. uvek sam imao 3 ili 4 u krevet ( koja muškarčina! ) a onda bih zaspao. sve dok mi gazdarica nije konačno rekla, "Znate, vi čitate te knjige u krevetu i negde na svakih sat vremena po jedna od njih padne na pod. Niko živi ne može da spava od vas!" ( stanovao sam na trećem spratu. ) kakvi su to samo dani i noći bili. sad ne mogu da čitam ništa živo, čak ni novine. i, naravno, ne mogu da gledam tv osim ako je neki boks u pitanju. ipak čujem nešto vesti na radiju u kolima dok vozim autoputem i čekam da čujem izveštaje o saobraćaju. ali znaš, moj pređašnji život bibliofila, to me je sasvim moguće sprečilo da ne ubijem nekoga, uključujući samog sebe. sprečilo me je da postanem industrijalac. omogućilo mi da izdržim neke žene sa kojima većina muškaraca nikada ne bi mogla da živi. dalo mi prostora, vreme da zastanem. pomoglo mi da napišem ovo sada ( u ovoj sobi, nalik svim drugim sobama ) za nekog mladića možda kome je danas potrebno da se smeje nemogućnostima koje su uvek tu čak i kad mi više nismo.
književnost.233 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "PESME POSLEDNJE ZEMALJSKE NOĆI" ( prevoditelj - gospođa Ljiljana Petrović ) TUMARAJUĆI KAVEZOM mlako naslućivanje u časovima dirinčenja, ulovljeni u senci oca. pločnici ispred kafea su pusti preko dana. moj mačak me posmatra i nije baš siguran šta sam a ja mu uzvraćam pogled i drago mi je što osećam isto u vezi sa njim... prelistavam 2 broja slavnog časopisa od pre 40 godina, stvari koje sam tada smatrao lošim, još uvek mi se čine takvim i nijedan od pisaca nije potrajao. ponekad ponegde deluje neka čudna pravda. ponekad ne... osnovna škola je bila prvi osvit dugotrajnog pakla koji me je očekivao: upoznavanje drugih bića isto toliko užasnih kao moji roditelji. stvar koju sam ranije smatrao nemogućom... kada sam osvojio medalju za rukovanje oružjem na Vežbovnoj Obuci Rezervnih Oficira uopšte me nije zanimalo da pobedim. nije me naročito zanimalo bilo šta, čak mi se ni devojke nisu činile kao divljač koju vredi goniti: ulagao si previše a dobijao pre- malo. noću pre nego što bih zaspao često sam razmišljao o tome čime ću da se bavim, šta ću da budem: pljačkaš banki, pijanica, prosjak, idiot, običan radnik. zadržao sam se na idiotu i običnom radniku, izgledalo je mnogo prijatnije nego bilo koja od alternativa... najbolja stvar u vezi s totalnom ispošćenošću i gladi je da kad konačno staviš nešto u usta to je tako divna i slasna i čarobna stvar. ljudi koji celog života jedu 3 obroka na dan nikada nisu osetili _pravi ukus_ hrane... ljudi su čudni: neprestano su razjareni trivijalnostima, ali kada je u pitanju neka važnija tema kao recimo totalno traćenje njihovih života, tu jedva da nešto primećuju... o piscima: otkrio sam da je većina njih izašla iz istog koša. postojale su škole, sistemi, teorije, grupice su se okupljale i borile jedne protiv drugih. postojala je književna politika. postojalo je učestvovanje u igri i ogorčenost. ja sam oduvek mislio da je pisanje usamljeničko zanimanje. još uvek tako mislim... životinje nikada ne brinu o Raju ili Paklu. kao ni ja. možda se zato dobro slažemo... kada se nađem u društvu usamljenih ljudi ubrzo mi postaje jasno zašto ih drugi ljudi ostavljaju na miru. i to što bi za mene predstavljalo blagoslov za njih je užas... siroti siroti Selin napisao je samo jednu knjigu. zaboravite na sve ostale. ali kakva je to knjiga bila: VOYAGE AU BOUT DE LA NUIT. iscrpla je sve iz njega. napravila od njega lopticu-skočicu smetenog čudaka što klepeće krilima kroz maglu eventualnosti... Sjedinjene Države su veoma čudno mesto: dostigle su svoj vrhunac 1970 i otada se sa svakom godinom vraćaju po 3 godine unazad, tako da je sada 1989-te u stvari 1930-ta po načinu na koji se stvari obavljaju. ne morate da idete u bioskop da biste videli horor predstavu. blizu pošte iz koje odašiljem svoje rukopise postoji jedna ludnica. nikada se ne parkiram ispred pošte, parkiram se ispred ludnice i spustim se niz ulicu. prolazim pored ludnice. nekima od onih manje ludih je dozvoljeno da izađu na trem. sede tamo kao golubovi. osećam neku vrstu bratstva s njima. ali ne sedim s njima. spustim se niz ulicu i ubacim rukopise u prorez za prvu klasu. trebalo bi da znam šta radim. krenem nazad, gledam u njih i ne gledam u njih. uđem u auto i odvezem se odatle. dozvoljeno mi je da vozim auto. vozim ga sve do kuće. skrenem na kućni prilaz, razmišljajući, šta ja to radim? izađem iz auta i prilazi mi jedna od mojih 5 mačaka, uistinu fin macan. ispružim ruku i dodirnem ga. onda se osećam dobro. baš sam ono što bi trebalo da budem.
književnost.234 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "PESME POSLEDNJE ZEMALJSKE NOĆI" ( prevoditelj - gospođa Ljiljana Petrović ) NA DNU na dnu sata vreba tinjajuća kandža crveni voz pismo kući duboko frigani bluz. na dnu sata vreba pesma koju ste zajedno pevali miš na tavanu prozor voza na kiši zadah viskija iz dedinih usta hladnokrvnost zatvorskog upravitelja. na dnu sata vreba slavni koji su potpuno poblentaveli crkve sa oljuštenom belom farbom ljubavnici koji su odabrali hijene školarice što se kikoću pred atrofijom samoubilački okeani noći. na dnu sata vreba dugmičaste oči na licu od kartona mrtve bibliotečke knjige nagurane uspravno. na dnu sata vreba hobotnica Glorija koja je otkačila dok se brijala ispod pazuha ratovi bandi potpuni nedostatak toalet papira u ve-ceu na železničkoj stanici probušena guma na pola puta do Vegasa. na dnu sata vreba san o šankerici kao savršenoj devojci prvo i jedino poentiranje otac dok čuči u kupatilu sa otvorenim vratima odvažna i brza smrt čoporativno silovanje u Kući Zabave. na dnu sata vreba osa u paukovoj mreži vodoinstalateri koji se sele na Malibu smrt majke kao zvono koje se nikad nije oglasilo odsustvo mudrih staraca. na dnu sata vreba Mocart rupe od ekspres-restorana u kojima cena lošeg obroka premašuje jednočasovnu nadnicu razjarene žene i zavedeni muškarci i izbledela deca domaća mačka ljubav sa likom sabljarke. na dnu sata vreba 17.000 ljudi što urlaju pri poentiranju milioni koji se smeju očiglednim vicevima tv komedijaša dugo i stravično iščekivanje u prostorima socijalnog Kleopatra gojazna i izluđena Betoven u grobu. na dnu sata vreba anatemisanje Fausta i seksualnog odnosa tužnooki džukci leta zagubljeni na ulicama poslednja sahrana još jedan Selinov promašaj karanfil na reveru prijaznog ubice. na dnu sata vreba mlekom zamrljane fantazije naša mrska invazija planeta Česterton dok ispija otrov za pacove bik koji je trebalo da ubije Hemingveja Pariz kao bubuljica na nebu. na dnu sata vreba umobolni pisac u sobi od plute lažnost maturske večeri podmornica sa purpurnim otiscima. na dnu sata vreba drvo koje plače u noći mesto koje niko nije otkrio mladost u kojoj si mislio da nešto možeš da promeniš sredovečnost u kojoj misliš da nešto možeš da preživiš starost u kojoj misliš da od nečeg možeš da se sakriješ: na dnu sata vreba 2:30 po ponoći i pretposlednji stih i onda poslednji.
književnost.235 willow,
Charles Bukowski, iz knjige poezije "PESME POSLEDNJE ZEMALJSKE NOĆI" ( prevoditelj - gospođa Ljiljana Petrović ) PLAVA PTICA ima jedna plava ptica u mom srcu koja želi da izađe ali sam ja isuviše opasan za nju, kažem joj, ostani unutra, neću da te bilo ko vidi. ima jedna plava ptica u mom srcu koja želi da izađe ali ja je nalivam viskijem i udišem dim od cigareta tako da kurve i barmeni i bakalini nikad ne saznaju da je unutra. ima jedna plava ptica u mom srcu koja želi da izađe ali sam ja isuviše opasan za nju, kažem joj, miruj, je l' hoćeš nešto da zabrljaš? hoćeš da zajebeš stvar? hoćeš da mi urnišeš prodaju knjiga u Evropi? ima jedna plava ptica u mom srcu koja želi da izađe ali sam ja pametan čovek, pustim je napolje samo ponekad noću kad svi živi spavaju. kažem joj, znam da si tu, i zato ne budi tužna. onda je vratim nazad, ali ona pomalo pevuši unutra, nisam je baš pustio da umre i onda tako spavamo zajedno sa našim tajnim paktom i sve je to dovoljno lepo da bi čovek mogao da zaplače, ali ja ne plačem, a vi?
književnost.236 askripka,
Jesi li ikada razmisljao da ove silne rextove koje saljes lepo spakujes u jedan fajl, pa to lepo nakachish i tako prekinesh da smarash ljude koji moraju trpe scrollovanja 126 ekrana? nhf, S.
književnost.237 willow,
>> Jesi li ikada razmisljao da ove silne rextove koje saljes lepo spakujes u >> jedan fajl, pa to lepo nakachish i tako prekinesh da smarash ljude koji >> moraju trpe scrollovanja 126 ekrana? O, dabome da jesam, u sijaset navrata, no onda izvEdoh zakljUčak do je ovakAv, smarAčki načIn obAvljanja stvari, složIćemo se, - probojitIji. UostAlom, knjIževnost je, osObito ova tUne, domAća, pa zar ne, stvar zagUljena poput ljubAvnički čin: xexe, za jednog je to snošaj, za onog drugog ubitačno trpno staNJe. Doduše, ne uvek, i ne kod svakog, međutIm u većini slučajEva - o, da. :) >> nhf, S. Nije ni bilo pojedinosti, Sale, oko kojih bi se formirala nekakva tvrda osećanja. Naš položaj se ovim ne menja i sve je i dalje, bato, meko i okej. :) Pzdrv, Pera Kvržica P.S. jebaji ga, svi bi mi voleli da smo vrhunski termiti slikarskog platna i pisaćeg papira poput BiljAne ViLimon, ali, k...., sine: ne ide to tako lako. Makar ne u Srbiji. Takav je srpski čovek: ne možeš ga zajebati, to je sve.
književnost.238 kum.djole,
%) Ispunjavate sve uslove da vas neko objavi.. ;)
književnost.239 willow,
Pošto ovo kucam u redu za ulje ispred pekabete, biću, naravno, što je moguće koncizniji... U datoteci se nalazi divna pripovetka američkog pisca ŠERVUDA ANDERSONA, ( ovaj je pisac, inače, imao neuobičajeno čudan životni put: jednog zemaljskog jutra, prvo je svukao pidžamu; zatim digao ruke od svog položaja u kadru privredne komore, od otvorenog stambenog pitanja, od poteškoća oko konfigurisanja vražjeg Windowsa1898 ( čitaj - svakodnevnog tumaranja po vukojebinama Registry-ja u potrazi za nelegalnim vrednostima ), od biblijski raskošnih trpeza naših blagdanskih obedovaonica ( na kojoj se stranici, ono beše, u Bibliji pronalazi reč "sarma"? ), i onda, - napustivši ženu, pa čak i dvoje tužnooke dece ( ovo je istina ) - natakario kačket na vugla, i, u društvu pljoskice Ruma umesto kofera, već iste večeri prebacio sva svoja ovozemaljska stremljenja, težišta i određenja ka kucanju knjiga a noć je bila duga i topla i prijatna i letnja ), "THE EGG". Obratimo pažnju i na sledeću zanimljivost: majstori građenja rečenice - Hemingvej, Fokner i Sarojan - Šervuda Andersona podvlačili su kao jednog od svojih najznačajnijih uticaja. "THE EGG" se tu nalazi u svom izvornom obličju, dakle, u pitanju je sors na engleskom jeziku. Evo jednog mesta odatle, a, čini mi se, prilično gotivnog: "In the evening bright happy groups would come singing down Turner's Pike. They would troop shouting with joy and laughter into our place. There would be song and festivity. I do not mean to give the impression that father spoke so elaborately of the matter. He was, as I have said, an uncommunicative man. "They want some place to go. I tell you they want some place to go," he said over and over. That was as far as he got. My own imagination has filled in the blanks." Pzdrv, Stojadin Jugić the_egg.txt
književnost.240 popovics,
"Smrt je samo poslednja šala u seriji loših šala" - Buk. Poštovane dame i gospodo, red je i ovo da pomenemo: na današnji je dan pre ravno 5 godina preminuo najveći pesn
književnost.241 willow,
"Smrt je samo poslednja šala u seriji loših šala" - Buk. Poštovane dame i gospodo, red je i ovo da pomenemo: na današnji je dan pre ravno 5 godina preminuo najveći pesnik XX. stoleća - Čarls H. Bukovski. I sad, umesto nekakvog opsežnog podsećanja na piščev životni put i delo, bolje će biti da ja ovde ubacim još dve njegove pesme, koje je gospodin Kinaski ukucao neposredno pred smrt. To je sve.
književnost.242 willow,
Kao što rekoh, evo još 2 pesme Čarlsa H. Bukovskog koje, na žalost, juče mi nije pošlo za rukom da pošaljem. DANI OŠTRI KAO BRITVA, A NOĆI PUNE PACOVA - Čarls Bukovski kao veoma mlad čovek trošio sam jednaku količinu vremena na barove i biblioteke; kako sam uspevao da zadovoljim ostale svakidašnje potrebe ostaje misterija; jednostavno se nisam previše lomio oko toga - ako sam imao knjigu ili piće, onda mi ostale stvari nisu bile naročito važne - budale stvaraju sopstveni raj. u barovima sam sebe smatrao za razbijača, lomio sam stvari, tukao se sa drugim muškarcima, itd. u bibliotekama je bila druga priča: bio sam tih, išao od odaje do odaje, nisam toliko čitao cele knjige koliko njihove delove: medicinu, geologiju, književnost i filozofiju. psihologija, matematika, istorija, ostale stvari su me gasile. što se tiče muzike više me je zanimala sama muzika i životi kompozitora od tehničkih aspekata... međutim, tek sam sa filozofima osetio pravo bratstvo: Šopenhauer i Niče, čak i stari za-čitanje-težak Kant; Santajanu, koji je bio veoma popularan u to vreme, sam smatrao za tunjavca i davežinu; Hegela si stvarno morao da skontaš, naročito sa mamurlukom; mnogo je onih koje sam pročitao i zaboravio, možda sa pravom, ali sećam se jednog tipa koji je napisao _celu_ knjigu u kojoj je dokazao da _mesec nije tamo_ i to je tako dobro uradio da bi ti na kraju i sam pomislio, čovek je apsolutno u pravu, mesec i _nije_ tamo. i kako će dođavola neki momak da izvoli da odrađuje svoj osmočasovni radni dan kad čak ni mesec nije tamo? šta bi još moglo da pofali? a književnost mi se u stvari i nije svidela toliko koliko književni kritičari; bili su pravi šiljokurani, ti tipovi; koristili su fin jezik, lep na svoj način, da ostale kritičare, ostale pisce, proglase šupcima. dizali su me iz mrtvih. ali filozofi su bili ti koji su zadovoljili potrebu koja je vrebala negde unutar moje smućene lobanje: gacajući kroz svoje razularenosti i svoje zagušene rečnike još uvek su često umeli da zapanje da iskoče sa plamtećom kockarskom izjavom koja se činila kao apsolutna istina ili prokleto blizu apsolutne istine, a upravo je ta izvesnost bila ono za čim sa tragao u svakodnevnom životu koji je više podsećao na komad kartona. kakvi su samo sjajni tipovi bili ti stari lisci, pomogli su mi da preko glave preturim dane oštre kao britva i noći pune pacova; i žene što se pogađaju kao licitatori iz pakla. moja braća, filozofi, govorili su mi kao niko na ulici ili ma kom drugom mestu; popunjavali su neizmernu prazninu. tako dobri momci, ah, tako dobri momci. da, biblioteke su pomogle; u mom drugom hramu, barovima, bila je druga priča, više pojednostavljena, jezik i način bili su drugačiji... biblioteke danju, barovi noću. noći su ličile jedna na drugu, neki tip bi sedeo u blizini, možda ne obavezno loš, ali meni jednostavno ne sija kako treba, neko stravično mrtvilo se nazire - pada mi na pamet moj otac, nastavnici, lica na novčićima i novčanicama, snovi o ubicama sa mutnim očima; u svakom slučaju, taj tip i ja nekako počinjemo da razmenjujemo poglede, bes polako hvata zamah: mi smo neprijatelji, mačka i pas, sveštenik i ateista, vatra i voda; napetost raste, ređa se kamen na kamen, čeka se kada će da pukne: sklapamo i rasklapamo ruke, konačno pijemo sa svrhom: okreće lice prema meni: "nešto ti se ne sviđa, ortak?" "da. ti." "hoćeš da uradiš nešto po tom pitanju?" "naravno." završavamo piće, ustajemo, krećemo ka zadnjem izlazu, na ulici smo: okrećemo se, licem u lice. kažem mu, "samo je prostor između nas. kako bi voleo da ga začepiš?" on jurne prema meni i to je nekako već deo nekog drugog dela nekog drugog dela. VI ZNATE I JA ZNAM I TI ZNAŠ - Čarls Bukovski da dok se žuta roletna para dok mačka skače divljeg pogleda dok se stari barmen naslanja o drvo dok kolibri spi vi znate i ja znam i ti znaš dok tenkovi vežbaju na lažnim bojištima dok se tvoje gume kotrljaju drumom dok kepec opijen jeftinim burbonom plače sam u noći dok se bikovi brižno uzgajaju za matadore dok te trava posmatra i drveće te posmatra dok more skriva stvorenja ogromna i istinita vi znate i ja znam i ti znaš tugu i slavu dve papuče ispod kreveta balet tvog srca dok igra sa tvojom krvlju devojke ljubavi koje će jednog dana mrzeti ogledala prekovremeno u paklu ručak sa bolesnom salatom vi znate i ja znam i ti znaš kraj kakvim ga sada znamo čini se kao takav jebeni trik posle jebene agonije ali vi znate i ja znam i ti znaš sreću koja se ponekad pojavi niotkud uzišavši kao mesec sa likom sokola preko obzorja nemogućnosti vi znate i ja znam i ti znaš razroku suludost totalnog zanosa znamo da konačno nismo prevareni vi znate i ja znam i ti znaš dok posmatramo svoje šake svoja stopala svoje živote svoj put usnulog kolibrija pobijene vojnike oružanih snaga sunce koje te proždire dok mu okrećeš lice vi znate i ja znam i ti znaš da ćemo pobediti smrt.
književnost.243 mcar,
Umetnik ili otkrivanje novog medijuma U jednom od zapuštenih klozeta psihijatrijske ustanove otvorenog tipa, pored klozetske šolje, čučao je čovek. Naprezao se. Iznenada govno ispade iz njegovog analnog otvora pravo na pod od žutih keramičkih pločica. Gotovo ushićen, čovek se okrete, spusti ruke u polutvrdu masu i sopstvenim izmetom stade crtati šare po zidovima. Radio je to strpljivo i pažljivo, a na njegovom licu beše osmeh. To je bilo njegovo umetničko delo, jedinstveni izraz njegovih unutrašnjih stremljenja. U tom smislu nije se razlikovao od ostalih umetnika, jedino je medijum njegovog izraza bio drugačiji. A usput se na ovaj načini svetio osoblju ustanove, prepametnim psihijatrima i strogim medicinskim sestrama, porodici, društvu. Svima onima koji su tako surovo pokušavali da uguše njegovu kreativnost. Onda ustade, pusti vodu, ispra ruke u klozetskoj šolji i otrese ih na pod. Izašao je mirno, kao čovek koji je rekao svoje. MC 03/99
književnost.244 vasic,
> Umetnik ili otkrivanje novog medijuma Mislim da si, pre svega, pogresno opisao svet dusevnog bolesnika. Da je on zaista pravio umetnicko delo, nacin odabira medijuma nikako ne bi trebalo smatrati nacinom da se osveti drustvu, porodici, medicinskom osoblju, i sl. Mislim da si ovim proznim fragmentom vise pokusao da po- stavis pitanje o ogranicenjima u umetnosti, o samom medijumu izrazavanja. Osecati ushicenje dok radis, smatrajuci da savrseno oslikavas svoje unutarnje stanje, neki "trenutni bilans" svog duha, ne mora obavezno zna- citi da rezultira umetnickim delom. Psihopatologija obuhvata sirok spe- ktar bolesti, neke uticu i na zescu degradaciju stupnja inteligencije. Izmenjena stvarnost je drugacija prica - ziveti u tripu LSD-a, Meskalina, Shita, i raznih drugih halucinogena - jeste patologija u psihijatriji, ali se na tim nivoima moze stupiti do mnogo zanimljivijih vidova izrazavanja. To je ujedno i tvrdnja po kojoj strogi racionalisti uveliko pljuju, ali ljubitelji simbolizma u umetnosti jos nekako mogu to istrpeti. Mogao bih sa velikom sigurnoscu tvrditi da pripadnik mase ne moze biti merodavan po pitanju ocenjivanja umetnickog dela. Iskustvo pokazuje da se takvi "zalepe" za dela krcata strogim realizmom, poput npr. Rembrandta, ciju je tehniku crtanja savladao Picasso u svojoj cetrnaestoj godini, i poceo da prikazuje ono sto je vrhunsko umetnicko izrazavanje: svoju sopstvenu stva- rnost. Dobro bi bilo procitati knjigu "Ja sam genije", S.Dalija. On napominje da nisu koristene nikakve droge za stvaranje dela, osim sto je mozda imao po- vecano lucenje feromona. Treba nabaviti dobre reprodukcije ovog slikara i onda posmatrati detalje. Npr. posmatranjem "Halucinogenog toreadora", uocava se obris dva toreadora, ranjenog bika, na genijalan nacin. Ekspresionisticki pokret nastao u Nemackoj "Neue Sachlichkeit", tj. "Nova stvarnost" je imao tacan nacin koliko-toliko avangardnog ispoljavanja. Tipicni primeri bi bili Max Ernst i Oskar Kokoschka. U Svajcarskom su sa radom, u cilju da se pobune, poceli Dadaisti. Da ne tupim puno o njima, koga zanima, kod nas se moze naci knjiga Anri Bear/Misel Karasu - Dada, a u Nemackom kulturnom centru, Goethe institutu, postoje knjige sa lepim slicicama na tematiku Neue Sachlichkeit, Secesiju i Dadaizam...
književnost.245 mcar,
U ovoj prici situacija je inverzna. Tu se radi o jednom stvarnom dogadjaju: pacijent je jednom nedeljno, uvek kad dodje na pregled cinio opisanu stvar. Ja sam sada proizvoljno pokusao da izdvojim jedno moguce objasnjenje, ali naravno da je ono verovatno pogresno. MC
književnost.246 vasic,
Ja zapravo nisam potirao tvoj vid kao nemogucan, vec sam pisao o tome kako i da li bi to moglo biti umetnicko delo. Navedeni dusevni bolesnik ne verujem da ima u planu osvetu, on u tom svom svetu cini sasvim smislenu stvar. Sada, da li je on zaista osecao nadahnuce ili brljao fekalijama po zidu, ne znam. Bilo bi zanimljivo napisati neki prozni fragment u kome bi zdrav covek pokusao da prati misaoni tok coveka koji radi tako stogod. S druge strane, zanimljiv je i pojam dusevnog bolesnika. Mi mozemo samo na osnovu cinjenice kako je stanje svesti kod vecine ljudi, smatrati to normalnim, odn. ne-patoloskim stanjem (iako svaki covek mora imati neko iscasenje, bilo neuroza, kompleks, konflikt u nesvesnom i sl.), ali da li je to zaista ono pravo i najobjektivnije normalno stanje ljudske svesti? Ljudi koji sire svoje nesvesno, otvaraju postepeno svoj um, ali ce oni svakako biti vrlo neobicni svojoj okolini, najcesce s epitetom 'morbidan'.
književnost.247 vasic,
Sabrana dela najveceg srpskog pesnika, Branka Miljkovica u *.html formatu. Goth branko.arj
književnost.248 smilja,
ooooo
književnost.249 shoom,
> > Sabrana dela najveceg srpskog pesnika, Branka Miljkovica u *.html > formatu. > A Mika Antić ? Ma, dobro, svejedno - svaka čast.
književnost.250 vasic,
Antic jeste odlican, ali sam dao Branku prednost. Stvar ukusa - nisu za potceniti Dis, Popa i Nastasijevic...
književnost.252 willow,
Neka mi Fransoa Rable ne zameri, ali juče, dok sam kao šampite gutao avanturističku knjigu "Zaguljene dogodovštine Kassandre Ludila", i spremao se da zatim pređem na drugu jednu, još bolju stvar, "Umobolni Mario vodi Ljovisnu iz Pakla na sajam traktora", nagazio sam, prilikom čitanja, na jedno veoma zanimljivo mesto: glavna junakinja, mila naša Kassandra, vodeći sasvim običan dijalog sa mršavim, ispijenim i crnim nadničarem izlokane face, alkosom Benitom, oko svojih planova za budućnost i tako to, reče tom čovi, Benitu, sledeće: - Benito, konju stari, znaš li, bre, ti, koja su moja 4 bazična pogleda na svet? - Benito joj odgovori: - Gospoja, da liznem Vragu papak ako znam koja su vaša 4 bazična pogleda na svet. - Benito onda izvadi iz platnene torbice svoju pljoskicu, i kao kad oblaporno duvaš u trubu, zahvati iz nje ruma, pa potom složi neku zadovoljnu, "o,da" facu, recimo, kao kad zadaviš Boga, potopiš Svemir, razbucaš Svet i sad osmatraš plodove svog učinka. Kassandra onda, ko i svaka dama naoružana eufemizmima, pusti jednog glasnog prozirnog čiku van, zagleda se pomno, kao da je sve to samo njeno, u zelene bregove nastanjene bićima što pasu vutra, i reče: - Evo, lolo, zipa sad koja su moja 4 bazična pogleda na svet: 1: Sve što ima bulju, efemerno je; sve što je nema, još je efemernije; 2: Ako je rad stvorio čoveka, rad će ga i uništiti; 3: Sve što možeš da popiješ danas, ne ostavljaj za sutra, preksutra, itd.; 4: Neistovetnost između ljudi i ostalih stvorenja ogleda se, narode, u dve tačke: prvo - naš razum; drugo - naša primena oralnog seksa. Benito se, jadničak, na sve ovo što ču, zabezeknu kao pacov, i slegnuvši ramenima, reče: - Gospoja, pravoslavnih mi bogova i hiljadu mi vaših stidnih dlačica, otkud vam to? oprostite, koji ste vi to k.... čitali u nekoliko proteklih dana? - Kassandra mu odgovori: - Pa, čitala sam stvari u kojima čovek može da nabasa i na poneku istinu: Selina, Kinaskog, Gorkog, Kafku, Hamsuna... - Dakle, u tom grmu leži zec! - prekide je Benito: - Vi ste, gospoja, napravili pogrešan odabir u pogledu literarnog stvaralaštva, to je sve. Trebalo bi češće da čitate ovdašnje, domaće autore, kao, primerice, Biljanu Vili... - No Kassandra ga ne sasluša, već mu se naglo primače, Benitu. On, magarac, ustuknu i zauze defanzivnu pozu, kao kad stojiš u živom zidu pred kakvim tobdžijom, rmpalijom, šta ti ga ja znam, a ne pred straobalno glatkim Kassandrinim oblinama, uglavnom, palo je preventivno skrivanje aduta šakom i sve, ali, slaba vajda: Kassandra mu spretno šmugnu iza leđa, uštinu ga za trtičnu masu, Benito ciknu i poskoči kao kengur, Kasandra sočno zahvati sa iste gomile još jedanput, pa, naposletku, reče: - Benito, ne kenjaj, bre, kulovčino jedna, po stvarima koje ne možeš razumeti. Da bi se bilo Lav Tolstoj potrebno je imati nešto više od bradurine do kolena. Vidi: tvoji su guzovi, periša, poput dva vruća uštipka i zadržimo se, dakle, na njima. Važi? - Oh, gospoja, - reče Benito, pocrvenevši i pokleknuvši kao ranjena antilopa - jako ste, bre, postali zločesti. Opet Vaši pogrešni uticaji iz literature? - Nije, baki, keve mi, nego sam se pošteno napalila, gorim, gorim, gorim ludo, kao vrišteća buktinja sam, sva na iglama - odgovori mu Kassandra, drpi ga jednom rukom za uvo, a drugom za prašnjave gaćarone i odvuče čoveka u žbunje, dok je naš Benito uporno pokušavao da se odupre događaju, kočeći nogama, stružući tabanima o tlo, kao vi, recimo, kad se sjurite bajsom niz brdašce, i hoćete da se zaustavite, međutim, o-la-la, crkle vam, vidim, kočnice... ( tu se nameću 2, doduše, suprotstavljene solucije, pa znači, biraš samo jednu: ili kočiš onim čime raspolažeš, ili skreneš DUM! u najbliže drvo. No, "bez božije volje neće ti ni vlas sa glave faliti" - Maksim Gorki. ) Međutim, i pored svih poteškoća, bilo im je lepo, Kassi & Benitu, tu, među ribizlama, nesreća i beda mogu se slabiti na razne načine, i posle su dremali, dok su crvene zvezdice svuda unaokolo gore šljaštile kao šljokice, riblja krljušt, biseri nanizani u sazvežđa, na vedrom i čistom nebu, jedne prave zemaljske noći, negde tu, oko stranice 134, preciznije, između 2 naša svetska rata, između 2 naša duga čekanja na život i bacanje kašike, tzv. smrt. Toliko. Pzdrv, naš najveći živi neodštampani jajinački poeta i prozaist uopšte
književnost.253 mcar,
Vojnička Zagledan u nebo, čItav se život odmotava ispred mene, sve bivše ljubavi i radosti, tako brzo teku i ističu. Odbacujući prošlost, prvi put ne razmišljam o ceni naših sopstvenih gluposti. Zbog toga sam ovde. Raširenih ruku, rasporenog trbuha, presrećan zbog mrava što se već hrane mojim crevima. Konačno spokojan, čekajući ptice, da se spuste gavrani, da se najedu mene. Bez puške, bez šlema, bez razloga zbog kojih smo do maločas vrištali, neprepoznatljiv i kamufliran, jednom zauvek. Daleko od svake komande, slobodan od patriotizma, zagrljen sa travom, jedno sa zemljom. Nisu mi dopustili da je zavolim. MC 3/99
književnost.254 askripka,
Evo malo srpske poezije... ...primerene trenutku... ...svojevremeno objavljivane u "Vreme"-nu... "U rovu sam sasvim sam, iznad mene aeroplan, uzmem pushku, skinem gajku, da mu jebem milu majku!"
književnost.255 bastion,
> Evo malo srpske poezije... > ...primerene trenutku... > ...svojevremeno objavljivane u "Vreme"-nu... Evo malo Americke poezije primerene trenutku, a objavljene na CNN's message board-u........ Serbia Blues I i Serbia Blues II serbbluz.txt
književnost.256 willow,
patriotska pesma u 3:00 am mnoge se pozicije sada menjaju i veoma se teško mogu realizovati rečima jer su se i reči baš kao i mi zar ne umorile što će reći navukle pidžamu, opružile i utonule zevajući u svoj ( zasluženi? ) san. šta reći? eto, dok mi knjavamo a naši umetnici priređuju masovna okupljanja kod konja ( gde urlaju u mikrofone, psuju, i ponašaju se banalnije nego ikad ) svi pacovi sveta plešu tango našim snovima i s crne strane neba stiže huk iz unedogleda kao glazba ali ne kao Mocartova već kao glazba agonije ludila smrti pakla noći itd. a ipak iako noćas mnogi od nas leže nepomično kao lenji psi, močvare i voštane figure mi i dalje tražimo mesto i način da iskočimo van ali ne nasumice već kroz otvor ka toplom, mekom tlu zelenom i sa puno dobrih predviđanja. sve što zahtevamo je pad među butine. 3:00 am: to je _važno_ mesto oko koga se okupljamo svi mi lepi i sočni kao poljupci vrišteće buktinje divljih, užarenih očiju grimizni i punih pluća dok kotrljamo se zanosno unapred u pravcu poente obilja ludi kao noćni provod kod mene na gajbi opet svi srećni zgužvani krvavi i pijani; dobri stari mi neotkriveni zatrpani rudnici zlata, pudinga i knedli noseći svoj krst cvet tame, biser, i čelično uže noći svuda unaokolo i naravno - _ne piskarajući_ patriotske pesme o tome ali 3:00 am je i sada svako može lako da ih napiše pa eto vidite tako i ja jer: kuda svi tu i mali perica tojest dušan i to bi bilo sve od mene da ste mi živi i zdravi lakunoć. Pzdrv, W.W.3.
književnost.257 willow,
Jel da? Tanji sam za njen 24. rođendan bio poklonio doduše jednu skromnu meko ukoričenu knjigu ( izdavači prečesto nedovoljno obraćaju pažnju na kvalitet svojih tiskanih izdanja ) ali koja neke od nas ipak dovodi u bliži dodir sa literaturom. mislim. u pitanju je bila "THE LAST NIGHT OF THE EARTH POEMS" poslednja poetska kolekcija Henka Kinaskog i zanimljivo dok sam izlazio iz knjižnice prodavačica me je posmatrala veoma zapanjeno i pažljivo preciznije, buljila je u mene ko tele u šarena vrata, slažući čudne face: ona je, pretpostavljam kao i mnogi drugi starog Henka smatrala erotskim ludakom pacolikim seksualnim manijakom prljavkom osobenjakom, mrtvim puvalom jebivetrom, pičkoljupcem, teškim alkosom i tako dalje što istini za volju ne tvrdim da i nije bio ali daleko od toga da je bio samo to: po meni, uzmite jednog Henka Kinaskog i vi već imate najvećeg _mrtvog_ pesnika XX. stoleća tu kraj sebe. Henk je u redu, kao poezija duhovne muzike. a zašto podvlačim reč "mrtvog": iz dva razloga: prvo zato što čovek zaista više nije među nama a drugo usled melanholije pošto nakon smrti naša ovozemaljska društvena uloga smisao naše igre naš doprinos položaju kugle sveta stvorenja i stvari očito poprima nove, šire razmere. uzmite slučaj J.B.Tita. uzmite slučaj naglog gubitka vama veoma drage osobe. uzmite pokazatelje svršetka leta a onda se setite zime. uzmite primer uginuća vaćeg kanarinca starosti i preminuća vašeg odbeglog psa zatim klonulost gojazne mačke. pogledajte život i smrt Vinsenta Van Goga poleglost vlati trave tragičnost načina na koji odlaze mnogi naši besmrtnici i velikani eto, recimo, tu je slučaj Ernesta Hemingveja Kafke, A.Kamija Branka Miljkovića i da ne nabrajam dalje uzmite zalazak Sunca. ali šta ćeš... posvete koju sam joj tom prilikom nažvrljao se ne bih viće baš najpreciznije mogao da setim ali, ako se ne varam, mislim da je bila _neviđeno_ nežna: nešto u stilu - Draga Tanja, igrajmo se nečega: evo, recimo ti me prvo pospi pupoljcima, tj. dodirni vršcima svojih grudi a ja ću onda tebe promovisati među zvezde, tj. smestiti te udobno na oblak i gurkati te svuda unaokolo po nebu ( ko je bio u prilici da ždrakne knjigu "Veliki Getsbi" F.S.Ficdžeralda uočiće da sam ideju za ovo maznuo odatle ). ja sam, iskreno da vam kažem očekivao da će joj trebati najmanje sedmica dana da knjigu iščita i natenane sredi utiske oko svega pa da me, možda, tek tada klaj-klaj i obrne što već zvuči sasvim dovoljno utešno i ne toliko gubitnički. međutim, kurac: ona me zvrcnula već sutradan: isti ste! Henk, ti si moj idol! ti si moj praznični božić baki ti si san snova jedne buduće srpske majke! ove! bilo je ono što mi je doviknula kroz telefonsku slušalicu. šta joj je sad odjednom, pomislih: oh, zašto toliko viče? u čemu li je stvar? jao, da nije prolupala? dočekah je defanzivno sledećim rečima: Tanja grešiš, anđele ti mora da si me u svojim nastojanjima pobrkala sa nekim. sve što si nabrojala ti se učinilo ja to nisam. da te podsetim: ovde tvoj čovek tvoj plagijator tvoja kartonska maketa ali reci: ti me i dalje, kao i do sada voliš nesmanjenom žestinom jel da? no ova priča ima jedan prilično eh sentimentalan kraj jer vidite tu se i završila naša konverzacija pošto je jedna od zainteresovanih strana Tanja ubrzo zatim spustila slušalicu prekinula vezu otkazala poslušnost kao paklena mašina i desila se eksplozija među nama uz mnogo mrtvih zelenih čovečuljaka tuge no da sad ne ulazimo u detalje i to bi narode eto bilo to. Pzdrv, W.W.3.
književnost.258 willow,
Pismo moje jedne obožavateljice znaš šta? ima da ti pišem onako zbrdazdolisano sve živo što mi padne na pamet i prvo i osnovno - hoću tvoje dete: odma! da e, čoveče božiji, odavno nisam čitala nešto tako zabavno ako izuzmemo Talmud. pa dobro majku mu gde samo pokupi sve one smešne fore u jednom životu bre, imaš samo 29 godina alo! baš si ti neki pisac-lola i baš volim kako zabavnim učiniš j..... tupe situacije, recimo onog tipa, Brace. doduše on ima svog Trileta, e to ti je lik, i onaj kulov, Bo. a znaš šta _ja_ radim takvim folirantima, kad naletim na takve folirante? joj, čerečim majmuna kad ga nagazim, napravim pičvajz od njega hladetinu i čarlamu, sine, o, da pa nek me posle ima u vidu ako sme. ne okej su oni, do izvesnog mesta, ali što ja volim da potkačim takve, eto, morala sam šta ću. i šta kažeš, Linda? tvoja nesuđena ljubav? tvoja nežna nažuljanost? tvoja jedina vernost do smrti a i mnogo više preko toga? mmm... mada sam ja i dalje ljubomorna na Tinu ko je Tina? _prava_ rospija: riba koju čekaju _onakva_ dva tipa i ne pojavljuje se, zaslužuje _poštenu_ lekciju iz ponašanja. gde joj je, bre, elementarno vaspitanje? ta Tina - ne znam - no, složićemo se da mnoge naše dobre muskulature naš krem lepotice, pičke, manekenke i seks-bombe posle završe šteta, na jedan jednostavan ali nimalo lep način: u nekoj vukojebini naše zemlje čupajući, razjareno, svoje kose mrzeći sve živo, nevino i slično i prodajući bulju po kioscima kao dnevnu štampu nije li tako? slušaj, ovo je strašno! mislim, mora da imaš mnogo tih malih ugruvanih džukaca tamo dole u dolini vrba na periferiji prestonice kod tebe. ne znam kako ti uspeva, možda je ono što ti je Buk rekao možda ti stvarno imaš štofa za ovo sranje ne znam. možda bi trebalo da to odneseš nekom izdavaču da vidi, ne znam jesi li to radio, ako jesi, mislim da treba da nastaviš, oću reći, nikad ne znaš na kakvog majmuna među tim izdavačima može čovek da naleti. znaš šta mi se zaista sviđa kod tebe: imaš taj nagon ka poenti na kraju, ali zapravo poenta je da poente uopšte nema slušaj me samo kako lupam, to ti je kao kod Karvera, čitala sam tu njegovu Katedralu pre jedno par vekova, sludela me totalno totalno totalno, znam da je Altman snimio Kratke rezove po tim pričama, nije film toliko dobar koliko ta knjiga no, vratimo se na poentu bez iste stojim na stanovištu kako imaš smisla za taj veleobrt, a bez njega, tako nekako šta je sad ovo? šta sam ovo sad nažvrljaja? čekaj malkice još jednom da pročitam... zatim, najviše mi se sviđa ona stvar "pronađen, bez...", moram nešto odma da nabavim od tog tvog Bukovskog da vidim kakav ti je to lik i onaj Selin, baš je neki pomeren tip, onako pozitivno pomeren, što bi se reklo: "ludilo te u perspektivi može učiniti najvećim". Hemingveja nisam do sada bila u prilici da čitam mada sam načula da ima najbolju rečenicu dok mi je Miler odvratan, samo bi te mrčio i filozofirao tu nad tobom no Hamsun je već sasvim jedna posebna priča i njega, kao i ti, zaista cenim iako je, ako me sećanje na film o njemu ne vara bio naklonjen našem neprijatelju tokom II. svetskog rata ali tada je matori Knut, zar ne, ionako bio potpuno izlapeo čovek umoran čovek usamljen čovek čovek sa jednom nogom već odavno u grobu. e, a kako ti je bilo sa starim alkosom, Kinaskim daj nešto i o tome, baš me zanimaju ti vaši duboki muški razgovori značajni i tako razumni zatim fino sročeni i potpuno razoružavajući za nas jadne žene koje čim nam neko kaže da je pesnik padamo, onako iz prve: a ako ti, miki, ovo meso dobiješ, ja onda mora da sam poludela! a što pa da i ne dobiješ, jel da? ozbiljno, ovo je jako zabavno, i ostavlja te pomalo patosiranim, čini mi se. ma, znaš šta: ti sve to lepo uobliči u nekakav dramski komad, pa hartiju šibneš pod mišku, pa šešir natakariš na vugla pa - u pozorište! imaš moju podršku, ali, da se razumemo za sada isključivo moralnu, ne i fiziološku i pogledaj: piščeva osnovna sredstva za rad su - krst, vatra i pepeo a mislim, kad ste vi, eto, mogli nas, nedužne žene, da proglašavate vešticama i spaljujete nas ko stare novine toliko godina unazad što, koji moj, jedan pisac ne bi ponekad spalio pokoju svoju priču ili pesmu, nije to ništa strašno zar ne? javljam ti se uskoro, a ti pod hitno menjaj ime i adresu ili ne znam šta ces već da uradiš čujemo se pozdrav G. Pzdrv, W.W.3.
književnost.259 goth,
Procitah pre neki dan "Na gralovom tragu" Svetislava Basare, i mislim da bi bilo zanimljivo popricati o nekim stvarima, u vezi s tim. Ko je citao njegovu "Famu o biciklistima" zna sigurno na sta mislim. Zanima me kakvo je misljenje ljudi o ovom nasem savremenom piscu i kako smatraju da je upotrbio pojmove tajnih drustava. Naime, ocigledno je da "biciklistima" nije smatrao Slobodne zidare, vec Rosenkreuz-ere. Ko je citao neku od ove dve knjige?
književnost.260 uuud,
>> Procitah pre neki dan "Na gralovom tragu" Svetislava Basare, U ocajanju, a nemajuci drugog stiva, sedoh pre neki dan ispocetka citam "Looney tunes", istoimenog autora ... ne znam kako mi ovo pre nije zapalo za oci ... Svejedno, prica ide o uvodjenju cirilice ... a onda ... "Jer onaj narod cije umne glave poveruju da jedan jezik ima samo 30 glasova koje je moguce obeleziti sa 30 slova, pre ili kasnije ce nasesti na pricu da ce ako se samo malo potrudimo, svi imati sve sto je potrebno i biti ravnopravni ..." A, inace, nisam citao "Fama o biciklistima" ...
književnost.261 goth,
Citaj nastavak "looney tunes", po imenu "Sveta mast", nastavak tzv. manicno-paranoicne istorije srpske knjizevnosti. De bello civili sam citao u engleskom prevodu Civil war within. Strasno kako engleski jezik ima odvratne sintagme i ne poseduje predlosko-padezne konstrukcije koje su osnova kvalitetnog knjizevnog izrazavanja. Sve u svemu, knjiga nije nista posebno...
književnost.262 uuud,
>> Citaj nastavak "looney tunes", po imenu "Sveta mast", nastavak tzv. Ono, tesko da cu to naci, sve njegove knjige izlaze u STRAVICNO malim tirazima od po 1000 primeraka, tako da su ovde prilicno retke ... ali hvala svejedno. >> De bello civili sam citao u engleskom prevodu Civil war within. Strasno kako Da budem iskren, malo mi je nejasno, da li ti pricas o nekoj Basarinoj knjizi (nisam ni cuo za nju), ili o tome kako je nezgodan engleski jezik ...
književnost.263 goth,
Basaru mozes naci gde god hoces. Npr. Plato, Stubovi kultur, Dereta (u Knez Mihajlovoj)... Civil War Within je prevod njegove "De Bello Civili", a napomenuo sam da je engleski prevod vise nego jadan.
književnost.264 mramor,
CVET Na livadi je bio cvet skriven i gustih trava splet, u mraku i u vlazi. Pastirka mlada podje tud, lakonoga i sretjna: svud niz dol, niz dol, glas orio se njen. Ah, misli on, shto nisam ja najlepshi cvet shto ikad cva, bar na chas, -da me spazi, da uzbere me, pa da svoj okoncham vek na grud`ma njoj! Bar tren, bar tren da s njom provesti smem! Al` ona, vaj! kad stizhe tu i ne pogleda prema tlu, pa cvet siroti zgazi. On klonu, mre i sretjom sja: pa ginem li, bar ginem ja od nje, od nje, kraj njenih nogu mrem. iz "Gedichte" ("Pesme") od Johann Wolfgang Goethe(*1749 u Frankfurtu na Majni,+1832 u Veimaru) -------------------------------------------------------------------------- sorry for none code
književnost.265 goth,
> iz "Gedichte" ("Pesme") > od Johann Wolfgang Goethe(*1749 u Frankfurtu na Majni,+1832 u > Veimaru) Dobar izbor. Otkucaj neku iz "Sturm und Drang" perioda, ja ih nemam na srpskom. Govoris li nemacki?
književnost.266 mramor,
<> Dobar izbor. Otkucaj neku iz "Sturm und Drang" perioda, ja ih nemam <> na srpskom. Hvala,moj favorit ;).Reci koja te interesuje iz prioda "Polet i zhestina", pa ako je ima u Odabranim delima... Inache,negde sam chuo da mu je IQ bio 220 (znam da je genije,ali toliko ;) <> Govoris li nemacki? Ne,na zhalost.
književnost.267 goth,
Pa, meni ne trebaju na srpskom, ali mislim da bi bilo fino kada bi otkucao "Prometeja" ili "Ganimeda". Volis li Silera?
književnost.268 mramor,
PROMETEJ Pokrij svoje nebo, Zevse, oblaka tmushom i kushaj, kao ludo dete shto obezglavljuje chkalj, svoju snagu na hrashtju i bregovima! Ali mi zemlju moju morash ostaviti i kolibu, koju mi ne podizhe ti, i ognjishte moje, na chijem ognju mi zavidish! Bednijeg nicheg ne zanam pod suncem od vas, bogovi! Kukavno prehranjujete zhrtvenim porezima i molitvenim dimom svoje velichanstvo; a skapali bi ste da nisu prosjaci i deca punonadezhne lude. Detetom kad bejah i ne znadjah ni kud ni kamo, obratjao sam zalutali pogled suncu, kao da nad njim ima uho da chuje moj vapaj i srce, kao moje, da se sazhali nevoljnome. Ko mi pomozhe protiv obesti titana? Ko me od smrti spase, ko od suzhanjstva? Zar nisi sve to uchinilo samo ti, do svetosti zazhareno srce? A plamtijashe li mlado i dobro, obmanuto, zahvalnost za spasenje onome shto spava gore? Ja da te shtujem? Zashto? Jesi li ublazhio ikad bole potishtenome? Jesi li utro ikad suze skrushenome? Zar me nije skovalo chovekom svemotjno vreme i vechni udes, gospodari i moji i tvoji? Il` mislish valjda da mi valja mrzeti zhivot i bezhati u pustinje shto nisu sazreli svi cvetni snovi? Evo me gde sedim, stvaram ljude po svojoj slici, rod meni ravan, da trpi, da plache, da uzhiva i da se raduje, i da se ne osvrce na tebe, kao ni ja!
književnost.269 goth,
Odlicno. I prevod mi se dopada, jel' to preveo Branimir Zivojinovic?
književnost.270 goth,
Mramore, imam jos jednu molbu - trebalo je to prvo da trazim: za ispit iz Nemacke knjizevnosti mi je potrebna Geteova "Dobrodoslica i rastanak"... Nju nemam ni na nemackom. Danke schoen. :)
književnost.271 mramor,
GANIMED Kako si u jutarnjem blesku odasvud uzhagrlio u mene, proletje, dragane! Stostrukom ljubavnom slashtju uz srce mi se pripija toplote tvoje vechne sveto osetjanje, beskrajna lepoto. O, kad bih te uzeti mogao u naruchja! Ah, na grud`ma tvojim pochivam, cheznem, a cvetje, trava tvoja, uz srce mi se priljubljuju. Ti hladish ljutu zhedj mojih grudi, ljupki jutarnji vetre! Slavuj me s ljubavlju doziva iz maglene dolje. O, idem, idem! Kuda? Ah,kuda? Uvis, uvis stremi put. Svijaju se oblaci nanizhe, oblaci povijaju se put chezhnjive ljubavi. K meni!K meni! U krilu vashem uvis! Grletji grljen! Uvis na grudi tvoje, svevoletji oche! --------------------------------------------------------------------- Da ne bude zabune, ova pesma, kao i pesma u poruci 278. je od: Johann Wolfgang Goethe --------------------------------------------------------------------- I da iskoristim priliku da ti odgovorim na pitanje o F. Schiller-u: od njegovih pesama sam chitao samo "Pesma o zvonu" ili tako nesto (davno je to bilo, slobodno me ispravi), kao i dramu iz "subjektivnog perioda" "Razbojnici".Kol`ko znam njemu su se divili romantichari zbog plemenitosti i zanosa, dok su mu realisti zamerali na retorichnosti; ipak smatra se da njemu u smislu sinteze romantichnog i klasichog duguju mnogi(npr. Dostojevski). U svakom sluchaju nezavrshen domatji zadatak :(
književnost.272 mramor,
PESMA DUHOVA NAD VODAMA Ljudska je dusha slichna vodi: silazi s neba, nebu se penj, pa opet dole zemlji mora u vechnoj smeni. Pljusne l` s visoke okomne hridi chisti mlaz, stroshi se ljupko oblaka valom do na glatku hrid; prihvatjen lako, velom zaleprsha i zazhubori put dubina. Strchi l` greben u susret slapu, zapenusha gnevno s kamena na kamen u ponor. U koritu ravnom mili kroz livada do, a u jezeru glatkom napajaju lice sve zvezde. Talas je vetar najljupkiji dragan; vetar s dna komesha penushave vale. O, ljudska dusho, slichna li si vodi! O, sudbo ljudska, slichna li si vetru! Johann Wolfgang Goethe
književnost.273 mramor,
knjiga "Johan Volfgang Gete-Odabrana dela 1" Jubilarno izdanje povodom sto pedesetogodishnjice smrti J.V.Getea "RAD" Beograd,1982. Preveli: Drinka Gojkovitj Dragoslav Ilitj Velimir i Branimir Zhivojinovitj DOBRODOSHLICA I RASTANAK Na konja! srce burno reche; poleteh skoro isti tren. Ljuljushkashe vetj zemlju veche, gorom se plela notjna sen; ramena hrasta-ispolina vetj zaogrnu maglen skut, iz zhbunja gledashe me tmina stotinom ochiju uz put. Mesec se mutni tuzhno njiho zasevshi na oblachka hum, mahashe vetar krilom tiho, stravichan slushah njegov shum; notj chudovishta bezbroj stvori, al` bodra radost savlada strah: o, kakvom vatrom krv mi gori! U srcu kakav oganj plah! Spazih te, i tvoj pogled mio ozari svaki damar moj; svim srcem svojim tvoj sam bio, svakim sam dahom bio tvoj. Proletjni rumen tjuv je lako obavijao tebe svu, pa nezhnost za me - Bozhe! Kako, chime zasluzhih sretju tu? Al` avaj! mlado sunce sinu, rastanak srce stezhe tad: u poljupcu ti pih milinu, u oku tvom chitah jad! Ja podjoh; vlazhan, bolom skoljen, pratio me je pogled tvoj: pa ipak, sretje biti voljen, sretje voleti, Bozhe moj!
književnost.274 goth,
Svaka chast. U pravu si. "Razbojnici" su iz Sturm und Dranga, a odatle su ti jos i drame "Spletka i ljubav", koju preporucujem. Iz klasicnog perioda poznati su "Valenstajn", "Don Karlos" i "Marija Stjuart".
književnost.275 willow,
Posmatraj to ovako Nisam čovek aristokratskog porekla. na ulici me ne uznemiravaju vrištanjima i bacanjem zgužvanih kesica od čipsa u mom pravcu Minimaks me nijedanput nije pozvao u svoj teve šou ne nosim prezime neke od naših eminentnih ličnosti iz prošlosti ne moram da lepim lažne brkove i bradu da bih se zaštitio od spopadanja masa niti da tumaram pod suncem i zvezdama zaklonjen senkama telohranitelja. nikada nisam išao u lov na prepelice. politički gledano sam ili mrtav ili nedovoljno zreo čovek. retko ćeš me naći na spisku selektora naše nogometne reprezentacije. ne osvajam baš često zlatne medalje u streljaštvu. živim u neprovetrenom, skučenom prostoru, prostoru punom neprijatnih isparenja. jastučnicu menjam jednom u sto godina - tek kad, čudnom igrom slučaja naiđe neka ženska - jastučnica mi dok ti ovo čitaš, bazdi na ljudski izmet, pacove i memlu smrti. gajim pivsko škembe. krv mi nije nimalo plava erudicija mi je skromna dok su mi izražajne mogućnosti na uobičajenom, profanom, elementarnom nivou. a ipak ja ih i dalje čukam: Pesme. možda bi mi trebalo na neki specifičan način - izmenom ustava ili postavljanjem kakvog lakše naoružanog stražara - _zabraniti_ da to i ubuduće radim: jer unoseći ih iznova i iznova u svoj računar njihov broj _narasta_, njihov broj postaje _sve izraženiji_ - ponestaje mi polako prostora na hard-disku i juče sam bio primoran da sa njega pobrišem gotovo sve igrice - pa preti realna opasnost da jednom u budućnosti sve te pesme iskoče van i preplave svet kao virusi, kao pacovi, kao bubašvabe. i? a šta ćemo, jebiga, onda? stani malo: _ne želim_ da dovedem u pitanje budućnost našeg opstanka _ne želim_ da na duši nosim bilo kakav trag odgovornosti vezan za ijedan od vidova propasti čovečanstva - pa da završim ribajući klozete u paklu dok me demon-čuvar motri sa strane i prca u zdrav mozak izdavajući mi sva ta svoja đavolski zaguljena naređenja. ponekad se, eto, osvrnem na to pitanje i zabrinut nad našim sudbinama ( a pre svega, naravno, nad sopstvenom ) _istog trenutka_ preplašen, prestajem da kucam. sačuvam unete podatke, izaberem mišem opciju za kraj rada zatim isključim računar, stavim zaštitnik protiv skupljanja prašine preko tastature i izađem da se promuvam uokolo ili nađem sebi neku od drugačijih zanimacija. međutim, baš onda kad sam ja kao _maksimalno_ spreman da _zauvek_ odustanem od kucanja javi mi je jedna, još strašnija misao: dođavola, a šta će moji čitaoci reći na sve to? moji bi čitaoci možda mogli pomisliti: "ispalio si nas, sine, žešće si nas ispalio... " oh, ne! i onda zato trčim nazad kući i brže-bolje smišljam neku novu pesmu - još uvek zadihan, penjem se gore u svoj sobičak, skidam zaštitnik sa tastature uključim računar, drmnem jedno piće ( da se kao zagrejem malo i opustim ), nađem neki džez na radiju i pustim prste ( kucam samo tamo gde me prsti nose ) da se sami razmile svuda preko nje i nijedna tipka ne sme da mi promakne. ne štedim svoje tipke - i svaku od njih čvrknem bar po jednom. ovo definitivno _nije_ moja poslednja pesma, ima tu još jedna novija od ove a šta se u njoj Skriva i kroz kakvu sad to mračnu šumu će vas vaš kucač pesama provesti da bi stigli do Svetlosti izvolite pa pročitajte njegovu narednu pesmu i Doznaćete. Pzdrv, W.W.3.
književnost.276 indi,
gde postoji dobar izbor sf knjiga (u vidu *.doc formata npr.) konkretno, treba mi "Autostoperski vodic kroz galaksiju" od Daglas Adamsa , NA ENGLESKOM!! ako neko ovo slucajno ima, nek mi baci na mail molicu! hvala :)
književnost.277 indi,
-> Inache,negde sam chuo da mu je IQ bio 220 (znam da je genije,ali toliko ;) jeli, a ako mu je iq toliki, jel to znaci da moze lepo da pise pesme? ozbiljno pitam... PS: taj cvet u travi...ta pesma...bas ne deluje ko da covek mora da bude VELIKI genije da bi tako nesto napisao.
književnost.278 indi,
-> PROMETEJ -> a skapali bi ste da nisu -> prosjaci i deca -> punonadezhne lude. -> Ko mi pomozhe -> protiv obesti titana? -> Ko me od smrti spase, -> ko od suzhanjstva? u brate ova je dobra... jel i ovo Gete? imas li jos ovoga?
književnost.279 indi,
strava aj mi baci tvoje pesme na mail ako ti nije tesko pretpostavljam da ih nemas par MB ? ova je strava, mnogo mi se svidja -> mozda mogli pomisliti: "ispalio si nas, sine, zesce si nas -> ispalio... " da stvarno bi nas zesce ispalio :) -> Pzdrv, W.W.3. tipujes na treci svetski?...lose lose ti si moj covek!! (nemoj pogersno da shvatis :)
književnost.280 roach,
Ja sam čuo da je najviši IQ od 229 nekoj amerikanki, napisala je knjigu "Zaboravio-la sam sta sam naucio-la u skoli" ;)
književnost.281 indi,
-> Ja sam cuo da je najvisi IQ od 229 nekoj amerikanki, napisala je knjigu -> "Zaboravio-la sam sta sam naucio-la u skoli" ;) pa sta i ja sam zaboravio pola stvari koje sam naucio u skoli a jos idem u skolu:)) i bas mi se ne pisae knjiga o tome...:))) a u americi sve postoji! sve sto je nesto specialno..americko je npr. koliko li je samo veci broj ljudi u amer. koji su videli ufo nego u drugim zeljama nesto mi odvratno kako su sve oni svugde u svacemu umesani! i ko zna dal ta amerikanka samo lupa ili je stvarno pametna
književnost.282 ivkeb,
>>nesto mi odvratno kako su sve oni svugde u svacemu umesani! >>i ko zna dal ta amerikanka samo lupa ili je stvarno pametna LUPASH GLUPOSTI
književnost.283 rkramer,
C:\> LUPASH GLUPOSTI To je pleonazam... ;) A, da lupa - lupa... ali na to smo vec nekako i navikli, zar ne? ;)
književnost.284 indi,
-> C:\> LUPASH GLUPOSTI -> To je pleonazam... ;) a sta mu to dodje pleonazam?|)
književnost.285 willow,
ovu sam priču slao, ali davno, davno, davno. sada je opet ubacujem u igru, ali, doduše, kao veoma, veoma izmenjenu i osveženu i skresanu i drugačiju. možda bi je vredelo iznova iščitati, jer zvuči kao sasvim nova. ne znam, prosudite sami :) Sudar Konačno, stigao je i naš dogovor. U osam, kod česme na Terazijama. Insistirala je da to bude kod česme na Terazijama. Pojma nemam zašto je toliko insistirala, a nisam želeo dublje da rinem nos u to pitanje. Pretpostavljam da je imala svoje razloge. Mada sam i ja imao svoje, a oni su bili protiv česme. Ali, moja ljudska popustljivost i dobrota i ovaj put prelomiše pogaču sporazuma nekom drugom u korist: u redu, u redu, neka stvar bude obavljena kod jebene česme. Pošto sam zatvorio telefon, otpočeh i sa pripremama. Otišao do kupatila, obavio defekaciju, zatim se istuširao vrelom vodom, obrijao se, obukao čistu košulju i sve. Hteo sam da joj se predstavim kao reprezentativan igrač, u svakom smislu reči. Izvesni preduslovi su tu: izražavam se, recimo, do jaja, sve u poetskim figurama: čitam Čestertona i J.Dos Passosa i Dilena Tomasa i Kafku. Čitam, sine, prave stvari. Da li vam je poznat podatak da je F.G.Lorka bio homoseksualac? Međutim, u ljubavnim igrarijama ne posedujem naročitu sposobnost; providan sam i naivan. Tragičan. Tako sam i izgledao dok sam sada preventivno trpao neke kurtone u džep. Nisam ga umočio već duže od dve godine, mog lolu, pa sam izgubio svaki osećaj za meru. Zazvonio je telefon. Zovu te da ti saopšte neku vest. Obično ružnu. Ili si im potreban za nešto. Postavljaju svoje zahteve: spasi me! Pošto nisam vatrogasna služba, rešio sam da ne podižem slušalicu. Zašto bih se javio? Vratio se svojim kurtonima. Samo sam nastavio da ih trpam. Čovek bi pomislio - u, ovaj tip se sprema za neku žestoku i dugotrajnu akciju. Aha. Stigoh, ali petnaestak minuta pre ugovorenog. To mi je dalo vremena za još jednu cigaretu, proveru svežine daha, vađenje gaća iz bulje. Prevrtao sam se sa leve na desnu nogu, izbezumljeno šetkao oko česme, žvakao filter LM-a. Bio sam kao na iglicama, čudno se ponašao, spopala me vrtoglavica. Nije bilo ništa da se popije, a poznato vam je sledeće: trezan čovek umire u mukama. Kupao sam se u znoju. Provalili su me svi: anđeli i demoni i prokleti; pacovi, golubovi, kao i lepa prodavačica štampe. Ne sumnjam da je i taj tip što je upravo zinuo u pravcu svog sendviča slutio nešto; moj poraz, pretpostavljam. To me dotuklo. Stoga se prebacih na teren snošljivijih misli. Ah, Nevena. Sviđala mi se, sine, do jaja mi se sviđala. Spolja posmatrano, bila je oličenje savršenstva, posedovala gotovo svu magiju. Terali su je da ide na plivanje i balet, a te dve stvari itekako umeju da doprinesu procvatu jedne ženske muskulature. Imala je, što se oblika tiče, svaku stvar na svom mestu, i to raspoređeno, baš onako, po mom ukusu. Ni previše ni premalo. Sve na njoj čvrsto i glatko i toplo. Pokretno minsko polje. Odsjaj sunca na haubi crvenog BMW-a. Oaza u ledenoj pustinji pakla. Prste da poližeš kad je vidiš. Tu smo bili donekle slični, jer i ja sam imao sve atribute. Doduše, s tom različitošću što su moji bili nekako više nabacani bez reda; aljkava štrčeća gomila u predelu stomaka. Pivo je ostavilo pečat na mom organizmu. U pitanju su godine i godine njegovog prekomernog unošenja. Ali - samo se, jebiga, jednom, zar ne, živi?... Upoznali smo se na Adi, cepila me loptom u vugla. A imala je zamah, sine, žestok do bola, ko drvoseča. Razbila me jednim hicem. Nisam stigao ni da beknem "e". A zatim se skljokao, pružio po površini i nastavio da plutam, bez glasa, ko kesica od smokija. Od jačine primljenog udarca, posle sam dugo brojao zvezdice i kolutao očima, sve ovako, kao ludak. - Jao, izvini, molim te! - Ništa, ništa, i drugi put - počeo ja kao da smirujem situaciju, još uvek ošamućen. Onako bespomoćan i dotučen, ležeći opružen u mulju i mlakom bućkurišu kao mrtva riba, bio sam joj valjda smešan, simpatičan; tako nešto. Mada, mislim i da su moje seksi kupaće pružile svoj doprinos razvoju situacije. Jer imam veoma seksi kupaće gaće. Motivi iz crtaća: lavovi kao mutavi jure gole ženske koje vrište li vrište, a u oblačićima iznad glava stoje im poruke u stilu: "LJUBAV JE TAMNA STRANA SMRTI!"; ili "LJUBAV JE LOV NA UMORNU KORNJAČU PO MRAČNIM DŽUNGLAMA AGONIJE!", itd. Pišijada. U svakom slučaju, doplivala je do mene. Prsnim stilom, tipično za ženski krem. Uspravila se, kad je već bila tik uz mene. Njena pojava umalo mi ne izbi oči. Došlo mi da svršim od sreće. Došlo mi da joj izronim rečnu zvezdu. Da joj naberem pun buket jebenih korala. Da joj upecam ribu. Da golim rukama lovim kedere. Sve takve stvari. - Je l' ti sad bolje malo? - upita ona. - A, ne. Sad mi je bolje mnogo! - uspravih se ja. A i on. Moj lola. Sav spreman da buši žvakaće balone. Voda je bila mutna i do iznad stomaka, pa me dobro skrivala, što mi je dalo podstreka za daljnja zavođenja. Bili smo tu, spojeni munjom sudbine; mokri dabar i morska sirena; oči u oči, jedno naspram drugog. Šarani pratioci su se na pristojnom odstojanju međusobno davili, povlačeći na prevaru kite jedni drugima. Hteli su da dohvate loptu. Ja sam isto hteo. Da dohvatim nju. Ah, kakvo sočno meso, pomislih. Ah, bože, jebem ti familiju, kakvu si mi ovu vrišteću buktinju poslao! Zinuo sam u nju i podmuklo ćutao, kao pacov, škilječi svojim sitnim očicama. Bejah spreman da se na nju obrušim kao na pekaru punu vrelih đevreka. Ali nisam. Nastade ćutanje. Neprijatna pauza, do jaja. - Ej, šefe - reče mi - obriši penu sa usta i gukni, zaboga, nešto. - A? Pljusnula mi punu šaku vode u facu. To me prenulo iz maštanja. - Blago tom tvom kupaćem - krenuh da izbacujem svoje spontane misli. - Kako to misliš? - Mislim, tvoj kupaći ima povlašćen položaj: ne ukazuje se svakom od nas takva prilika, zar ne? Da se okupamo ležeći u hladu rajskih vrtova. Nasmejala se. To mi ulilo stimulans. - Ovde si sa društvom? - upitah. - Pa, da. Sa bratom i njegovim prijateljima. A ti? - Ja ovde obično dođem sam i sa flašom belog vina. I ovom prilikom scenario se ništa značajnije nije izmenio. To je bila istina. Voleo sam, tu i tamo, da obilazim mesta gde se kupaju dobri pičići. Sedneš i kibiš ih. Isto kao odlazak u bioskop, samo mnogo bolje: stvar, prvo, ide uživo, a drugo, ne moraš da čučiš u tami, čekajući svršetak predstave, ako ti se događanja smuče ili učine nezanimljivim. I tako ti ja navučem svoje kupaće gaće, plus šteknem koje pivo ili flašu vina, pa krenem do Ade, uglavim se negde i raširim svoja opažajna jedra. Jebeš tragedije i psihološke trilere. Ovde se dodeljuju zlatni oskari. Neveni, tako se zvala, uručio sam njih oko sto, mada nemušto, al' mislim da je ona sve već bila ukapirala. Žene su često mudrije od svih sedih staraca sveta. Iako mnoge od njih čak i ne gaje srebrnu bradu. A možda žene i nisu toliko mudre za muškarce koliko su, ustvari, muškarci dovoljno glupi za njih. Tako to biva: kad bude došlo vreme obračuna, jedna će strana umirati sve dok druga bude insistirala na svom trijumfu. - Znaš, idem sutra na voćni sok, pa, ako hoćeš i ti sa mnom? - upitah je. - Važi - reče ona. Dopao sam joj se, osetih to. Čudno. Čistog i okupanog, doteranog, jednom rečju, pripremljenog, možda me nikad ne bi ni primetila. Dok ovako promrzlog, beznačajnog, u tim nekim gaćama, jeste. Lepo. Opet sam dobio, da je igram, poznatu drevnu mušku rolu. To ti je ono kad te ljuljuškaju i prevaspitavaju dok cirkaš mleko iz cucle. Izigravaš mezimče: mašeš repom, zapišavaš bandere i kenjaš u saksije sa fikusima. Samo je pitanje vremena kad će čovek pokleći: sve zavisi od toga koliko si slab. A ja - jesam, i to - žešće. Poznato vam je iz literature: mnoge prave muškarce uništila je žena. Upitao sam je za telefon, pa dobio željeni odgovor. Tu smo se nekako i rastali. Do kraja dana smo se pomalo i ždrakali, svako sa svog mesta. Uglavnom sam ja buljio u nju. Uglavnom bez prestanka. Stigla je na mesto sastanka, kasneći prilično. Nije mi to toliko bitno, i ne podižem graju ako žensko ne stigne u ugovoreno vreme. Ili ako stigne u neugovoreno. Dođem gde treba i molim bogove, samo neka se pojavi, pa makar i sa jednim satom zakašnjenja. Ne zahtevam da mi u tančine objasniš svoje razloge. Zato naše sastanke obično zakazujem na mestima gde čovek može nešto i da popije dok te čeka. Tokom godina, izgradio sam visok nivo trpeljivosti i tolerancije. Bitno je ono što dođe posle. Čovek se uči stvarima sve do svoje smrti. Nevena ovaj put nije bila u kupaćem, vezala je kosu u punđu. Nisam je takvu poznavao. Pozdravismo se. - Zdravo - rekoh. - Zdravo, i izvini što kasnim malo. - Izvinjavam. Gde ćemo? - Mogli bi da se promuvamo naokolo - reče. - Veče je prijatno i toplo i kao dušu dalo za šetnju. - Važi. Nemam ništa protiv dobre stare šetnje. Krenuli smo, ćaskajući usput. Nabacila je priču o savremenim domaćim piscima. Nisam bio upoznat sa temom. Kakav maler. - Ne pratim savremenu domaću književnost - rekoh. - Zašto? - Zato - rekoh - što mi se čini da bi mnogi naši pisci bili korisniji društvu ako bi se, umesto pisanja, prihvatili, recimo, prodaje kupusa na zemunskoj pijaci. Začudila se, ali me pogledala sa blagonaklonošću. - Eto, - reče - već nas je dvoje koji ih ne gotive, ove domaće. - Nije to ništa, - rekoh - prošetaj se beogradskim ulicama i naići ćeš na još najmanje sto hiljada njih koji će se u potpunosti složiti sa nama. I još nešto: zamisli brojku koja bi nastala ako bi svojim istraživanjem obuhvatila i ostale naše značajnije gradove. - Dobro, a šta misliš o Hemingveju? Ljudi ga ovde slabo čitaju. - Rekoh joj da ljudi, kao po običaju, greše. Rekoh joj da mi je Erni posebno drag, naročito njegov način građenja rečenice, jer volim rečenice koje neprestano idu u cik-cak i ošamućuju te i teraju te da pred njima položiš oružje, a tu su i kratke priče, a tu su i romani. Pomenuh još i Sarojana, pa predložih da skrenemo razgovor sa književnosti na nešto drugo. Postavio joj par provokativnih pitanja oko kulinarskih sposobnosti. Jer ima li išta lepše nego kad se čovek vrati kući umoran od svega, a na kuhinjskom stolu ga sačeka tanjir do vrha pun solidne, tople, pileće juhe, pripremljene sa ljubavlju i pažnjom. I zato, smatram da je žensko bez umeća kuvanja isto ko nož bez sečiva. Ili ko mač bez korica. Ili ko zub sa plombom. Tako nešto. Reče mi da se njene kuharske mogućnosti nalaze na svojim začecima, i da to, uostalom, nije bitno mesto u odnosu dvoje mladih, i, ako mi je već toliko stalo do kvalitetne hrane, što onda, dođavola, nisam izveo van njenu mamu, pošto njena mama odlično kuva. Izgledala je pomalo ljutilo kad mi sve to sasu u brk. - Oprosti, - rekoh - prestaću, obećavam, da ti u budućnosti postavljam prozaična pitanja. Prošli smo pored fontane kod Beograđanke. Tanki mlazevi vode šikali su na sve strane. Ljudi su zastajali da bi je pili. - Primećuješ li nešto čudno, vezano za ovu fontanu? - upitah je. - Ne. - Mene ova fontana, kad je posmatraš sa distance, neodoljivo podseća na prizor grupe ljudi koji leže u nekoj velikoj okrugloj kadi i sada zajedničkim snagama šoraju u vis; a ljudi ne bi trebalo da piju takve stvari. A tebe? - Ne. - U redu. Pređosmo na narednu temu. Dok smo tako bazali, mnogi od prolaznika zevali su u nju, ignorišući moje prisustvo, što mi, začudo, nije smetalo. Jer, uzmi, pogledaj im u oči, i videćeš ono oko čega nauka vekovima ne uspeva da izbaci opipljiv dokaz na površinu, a crkva se, opet, ni ne trudi, no nema potrebe uplitati Boga u sve, jer duša je samo bol nagomilan u telu. I ti odmah osetiš to isto, i već ih zamišljaš kako odlaze svojim kućama, naravno, ludi, izgubljeni i ušikani, i već ih vidiš sklupčane nad svojim pićima, čuče tu kao mumije, okruženi zidovima strave, pauk se smeška, mreža podrhtava, muva slaže facu umornog ubice, mislim, svi ti ljudi, budimo iskreni sami pred sobom, nose svoje noći, hladne kao čelik, pod grlom, i treba ih razumeti, reći poneku reč utehe, znam da ovo bezveze zvuči ali čoveku bude mnogo lakše ako, osim dželata, pred smrt vidi u masi dva do tri lica dobrih ljudi, ali, jebiga, to nije moj posao, niti tvoj, a ljude koji su to pokušali da izvedu - Selina i Kinaskog - proglasili su ludacima posebne vrste. Zato, sada, kada znam da će čovečanstvo, sutra ili kroz tri stoleća, nebitno, ali ipak, kad-tad, nestati od posledica jedne od hiljadu bolesti koje je navuklo na sebe, prestajem da razmišljam o spasenju, čovečanskom, i mom i njihovom i vašem. Samo pokušavam da razumem njihovu tragediju, i svoju, dok delimo je zajedno, sve više nas, bednika izgubljenih u sunčevoj galaksiji, koji pičku viđamo uglavnom po specijalizovanim časopisima, i ne samo pičku, već i mnoge druge, neophodnije stvari, kao, recimo, sabrana dela Knuta Hamsuna u prevodu na naš jezik, neotrcan frižider, polovan automobil, jednostavno uređen stan na periferiji, prokletu porodicu, dvoje dece čiji je pol nebitan, baštu u kojoj od cveća dominiraju ruže, dimljeni kačkavalj, šunku u crevu, uredno potkresane i dobro vođene nokte na nogama, morsko prase, cirkus, neizlizane gume na bajsu, ispravne brave na toaletima, dovoljne količine novca, čist donji veš, razna druga potrošna dobra, i to je možda razlog što sve ono što nam, igrom slučaja, zapadne, grabimo i rukama i nogama i zubima i svačim. I sada znam da su mi zavideli, svi oni. Gomila načičkana pred SKC-om. Poluumetnici, zgureni nad svojim dozama đusa. Ulični psi i moreplovci i beskućnici i sve što nosi muške gaće. Hteli su je, Nevenu, za sebe. Što se mene tiče, nisam bio siguran da baš i mene hoće: moje očajno dlakave noge bi, pretpostavljam, predstavljale nepremostivu prepreku pri razradi i produbljivanju nekog našeg eventualnog odnosa. Rešio sam da se isprsim, da budem, što se kaže, galantan, pa je odveo "Kod Drvenog Kostura" na večeru. Mandža je tu oduvek bila odlična i nisi morao da se rveš sa ostalim gostima da bi ugrabio slobodan sto, a cene su im bile popularne i bilo je još pluseva, u koje ne bih zalazio, na račun tog mesta. Konobari su bili korektni i prijazni i čisti, i uvek bih im ostavio oko 20 procenata napojnice, što je variralo u zavisnosti od trenutnih mogućnosti mog budžeta. Za sebe sam naručio grašak i bečku šniclu, plus pomfrit. Volim da hasam jednostavne ali ukusne stvari. Nevena je htela to isto. Naručismo i bocu belog vina, najjeftinijeg. Dok smo čekali, pokrenusmo nekoliko pitanja o otvorenim mogućnostima da se svet konačno iščupa iz svega i krene putem zdravog razuma. No, odgovor nije uspeo da stigne na vreme za naš sto. Jer klopa je stigla pre. Jeli smo dobro, pažljivo i ćutke. Onda smo se bacili na vino. A ja, ponekad, kad ga popijem, vino, i kad sam u dobrom mudu, onda umem prilično da se razgalamim. I tako, krenuo ja da nabrajam sve žive zdravice koje bi mi pale na pamet. Nazdravio sam prvo njenim nogama, čija je dužina ko odavde do Srebrnog jezera. Pa, zatim, senzualnosti njenog domalog prsta. Pa, zatim, mekoći načina na koji izgovara slovo "r". Pa, zatim, ljudskoj pobedi nad zverima. Pa, zatim, samoći J.D.Selindžera. Pa tornadu u njenom uzvišenom pogledu. Pa spermiću, jajnoj ćeliji i svim ostalim okolnostima pod kojima čovek nastane. Pa priči o tri debela prasića i vuku. Pa Rableu i njegovom Gargantui koji, kada se rodio, umesto da počne da urla stvari tipa "Kme! kme!" ko i svaka beba, on povika "daj, bre, da se pije, pije, pije!". Terao sam tako sa tim zdravicama i brkao lončiće, sve ih izmešao. Ona me pratila i klimala glavom, pomalo zabrinuta. Razumem je. Nije joj bilo svejedno. Imala je pijanog čoveka sa druge strane stola. Počeo sam da joj priređujem neprijatnosti. A ko će posle, jebiga, da joj dozove taksi? Bio sam jebada živa, ali otkriću vam razloge mog sumanutog ponašanja: imao sam damu za svojim stolom, damu sa kojom nisam znao šta ću. Jer, oči su joj bile tako velike da su joj oduzimale više od polovine lica. Sranje. Izađosmo iz kafane, pa pođosmo niz ulicu. Do njene gajbe smo dohodali bez mnogo buke. Lupetao sam nešto ( ne sećam se tačno šta ) uz put, bio sam potegao malo više iz boce nego što je red. Ona se samo smeškala, kontrolišući svaki svoj pokret. Krenuo sam i da pevam. Imao sam svoj ulični repertoar, koji bih, kad se nakrešem, urlao iz petnih žila kroz tamu. "Sam'taaajm!..." i "Ljuuubav je laaavlja kandža u srcu male antilopeee!...". Neko se proderao i naredio mi da smesta začepim, da mi ne bi jebo sve po spisku. Pošto sam u duši pacifist, ja spremno ućutah. Pogledah Nevenu. A i ona mene. Jedno određeno vreme smo se samo presecali značajnim pogledima. Ali, njeni su bili značajniji od mojih, koji su, uz to, bili mutni i nejasni, kao naši životi i kao naše sudbine. Postalo mi hladno. Kao da je sa planina stigao neki crni ledeni vetar. Krv mi se ukočila u žilama. Poželeo sam, o, da, neka me kidnapuju bića sa drugih planeta, samo da se što pre izgubim odatle. - Je l' ti dobro? - upita me. - To te pitam pošto se zaista čudno ponašaš. - To mi je od onog jebenog graška - rekoh. - Znači, ti si sada pod graškom, a? Iznenadila me tom svojom dosetkom. Zapamtio sam je, dobro mi je zazvučala. Rešio sam da je uskoro iskoristim u nekoj priči. Nisam bio dovoljno koncentrisan, tako da mi je promakao njen kiselkast osmeh. Njoj je, izgleda, sve bilo jasno. A valjda i meni, mada, nekako kroz maglu. Resto puta smo ćutali. Uskoro smo bili i pred njenim vratima. - Pa, zdravo sada - rekoh. - Zdravo. Ona je stajala priljubljena uz vrata, a ja se stisnuo uz nju ko samolepljiva sličica. Pružila mi ruku. I ja njoj. Bilo je to mesto našeg najvišeg uspona: ostvarili smo najbliži kontakt. Držao sam je, dok smo se nešto kao dogovarali o sledećem našem sastanku. Topio sam se od sreće ko piškota umočena u čašu vrelog mleka. Mozgao sam, šta dalje da radim. Reših se da joj uvalim poljubac u usta. O, da, samo da joj ga zveknem, bez okolišenja. Legao bi nam taj poljubac. Kao poštanski žig na pismu koje tek treba omirisati. I jesam: odjednom, eto mene kako se, u stilu svih najvećih svetskih majstora ljubavi, uputih glavom ka Neveninoj faci. Izvela je vešt manevar u stranu, tako da razmenih poljubac sa njenim poštanskim sandučetom. Aj-jaj. - Nemoj, molim te - reče ona, a ne sanduče. Izvuče ruku iz moje. Brzo je reagovala, našla ključ. Otključala, otvorila, ušla, zatvorila, zaključala. Sve to, najbrže što može, bez i jedne reči, vrlo vešto. Svoje vreme Nevena nije prodavala budzašto. Jedno vreme smo se gledali, to njeno kulovsko poštansko sanduče i ja. Onda sam se okrenuo i, sav izjeban, naravno, krenuo nazad kući. A pogledaj ih, smradove, svi su mi se smejali uz put. Zvezde i vrane i tramvaji i pijanci, svi. Nekako su saznali za moj poraz i sada su stajali tu i rugali mi se. Stigoh kući. Legao sam i prekrio se jorganom preko glave i rešio da tako ostanem zauvek, da u tom položaju sačekam smrt. Bio sam potpuno dekoncentrisan, sve mi je izmicalo. Ubrzo sam i zaspao. Nije uopšte važno šta sam te noći sanjao. Svaki san bi te noći izgubio bilokakvo svoje značenje. Pzdrv, W.W.3.
književnost.286 milosh.zorica,
>-> Ja sam cuo da je najvisi IQ od 229 nekoj amerikanki, napisala je knjigu >-> "Zaboravio-la sam sta sam naucio-la u skoli" ;) > pa sta > i ja sam zaboravio pola stvari koje sam naucio u skoli > a jos idem u skolu:)) > i bas mi se ne pisae knjiga o tome...:))) > a u americi sve postoji! > sve sto je nesto specialno..americko je > npr. koliko li je samo veci broj ljudi u amer. koji su videli ufo > nego > u drugim zeljama > nesto mi odvratno kako su sve oni svugde u svacemu umesani! > i ko zna dal ta amerikanka samo lupa ili je stvarno pametna BaÜ zato je i napisala knjigu, da bi se neki ljudi podsetili nekih va×nih stvari koje su zaboravili u Ükoli, obra­ene su sve teme od matematike, istorije, slikarstva, npr. bilo je oko 10 slika koje su uradili pravi poznati umetnici i 10 la×nih i kao pogodite gde su greÜke (ve×ba koncentracije) knjiga nije loÜe ura­ena i nema nikakve veze njen IQ sa knjigom. InaŔe najinteligentniji narod su Jevreji (na prvom mestu) a potom srbi, dos ameri uopste ne citaju puno pozdrav prakticas
književnost.287 mango,
Ocigledno je, dragi moj praktica, da kao i o mnogim drugim stvarima, imas posgesnu pretstavu o tome sta je IQ. Na taj nacin, dopustas da te pogresne petstave neminovno vode ka pogresnim zakljuccima. IQ nema veze sa citanjem. A, kad smo vec kod citanja, tebi bi jedno "povece brdasce" knjiga dobro doslo. P.S. Bas me interesuje, gde si nasao podatak da su Srbi posle Jevreja najinteligentniji narod? I da su Ameri neinteligentni?
književnost.288 indi,
-> gde su greÜke (ve×ba koncentracije) knjiga nije loÜe ura­ena -> i nema nikakve veze njen IQ sa knjigom. InaŔe najinteligentniji pa tako kazi, ja mislio da je pisala knjigu samo da svima kaze kako jeona najpametnija |) -> narod su Jevreji (na prvom mestu) a potom srbi, dos ameri uopste ne otkud ti sad to?
književnost.289 indi,
-> petstave neminovno vode ka pogresnim zakljuccima. IQ nema veze sa citanjem E da to mi je promaklo.. stvarno odkud mu to pade napamet?|)
književnost.292 roach,
Ocigledno je, dragi moj praktica, da kao i o mnogim drugim stvarima, imas posgesnu pretstavu o tome sta je IQ. Na taj nacin, dopustas da te pogresne petstave neminovno vode ka pogresnim zakljuccima. IQ nema veze sa citanjem. A, kad smo vec kod citanja, tebi bi jedno "povece brdasce" knjiga dobro doslo. P.S. Bas me interesuje, gde si nasao podatak da su Srbi posle Jevreja najinteligentniji narod? I da su Ameri neinteligentni? :) Prethodnu poruku koju sam poslao morao sam na brzaka da sačuvam pošto mi je otišao "time".Ovako, hteo sam da napišem da Ameri ustvari nisu glupi i da ako neko napiše neku knjigu ne mora da znači i da mu automatski znaš IQ. Čitanje nema (preterane) veze sa IQ-om, tj. ima slučajeva da je pojedinac nepismen (5%) baš zato se takvim osobama daje tzv. BETA TEST koji je veoma sličan knjigama za predškolsku decu ali su znatno komplikovaniji od pomenitih, elem, pošto je čitanje ustvari isto što i komunikacija samo u zabeleženom obliku, očito je da se osobe sa većim IQ-om bolje snalaze sa istim. IQ je dakle sposobnost nekoe osobe dok je ona maksimalno skoncentrisana, zna se da se bolji rezultati postžu kada se pušta muzika osobi koja radi IQ test. IQ test se ustvari označava "promilima" pa se oni prevode na IQ vrednost, npr. 999 promila odgovara 145 IQ-u. Amerikanci za razliku od nekih naroda, recimo Rusa, mnogo manje čitaju, uče, imaju slabije moralne, kulturne i porodične vrednosti, jednom rečju pare su im Bog, mada to ne znači da su manje sposobni, pa ipak, kinezima se IQ povećava, a Amerikancima opada generacijama, iako su ta povećanje skoro nikakva u poređenju sa naslednom inteligencijom, npr. od majmuna ne možeš stvoriti čoveka ni obratno. Jedino opadanje inteligencije zabeleženo je kod duševnih bolesti, kod kojih opet to smanjenje nije preterano, već se više ispoljava kao nezadovoljstvo (depresija) a u najgorem slučaju ludilo, ima i slučajeva kod preterane opuštenosti, prevelikom pridavanju važnosti telesnim poterebama, itd. Napisao si da mi treba "brdašce knjiga" tu nisi upravu, dosta sam iščitan, ali moja pismenost baš i nije za divljenje, a to je zbog moje rasejanosti i lošeg obrazovanja (odgovaram ti pošto si me uzeo pod lupu). Znači možemo se složiti da Amerikanci nisu glupi, ali da sebe smatraju biserom svoje vrste, a i zna se da to nevalja (primer: Hitler, Rimljani...). Što se tiče ovog "podatka" (pre bi mogla da se nazove informacijom) tj. anlize ili ankete, istraživanja... svejedno, čitaj malo više ;), ma šalim se :), pročitao sam u novinama (ne sećam se u kojim) u kojima je pisalo da su Jevreji, pa zatim Srbi, najsposobniji narodi on planet earth (neki Američki tim naučnika je vršio ispitivanja)... eto toliko, pretrpah ovu temu informacijama... pozdrav praktica
književnost.293 indi,
odlicno, bas mi se svidja.. ima i mnogo komicnih elemenata |) -> svojim stolom, damu sa kojom nisam znao sta cu. Jer, oci su joj bile tako -> velike da su joj oduzimale vise od polovine lica. Sranje. znas, Antejci (jedna rasa vanzemaljaca) imaju tako velike oci |) -> sam, o, da, neka me kidnapuju bica sa drugih planeta, samo da se sto pre -> izgubim odatle. ti si to tad pozeleo, a ja to cekam poslednjih 10-ak godina |)) -> Stigoh kuci. Legao sam i prekrio se jorganom preko glave i resio da -> tako ostanem zauvek, da u tom polozaju sacekam smrt. Bio sam potpuno da vrlo mudra akcija |) sve u svemu (zacin c) jako mi se svidja, samo napred |)
književnost.294 indi,
e praktica brate da li ti koristis sdw il neki slicni .rac? ako koristis, onda stavi neki znak da znam stacitiras a sta pises ako ne koristis, pocni jer ti se mnogo vise isplati to nego da pises on line
književnost.295 willow,
- Spreman sam - reče Strange - za sve osim za lizanje. Ona se već okrenula na leđa, a zatim uvježbano povukla postrance i zavukla se poda nj raširenih nogu, kao karta pod svežanj pokera. Kasnije, te večeri, vidio ju je kako je otišla s Landersom. Strange se pitao hoće li joj Landers lizati picu. Možda i hoće, Landers je školovan mladić. Pa neka, svatko po svom ukusu. James Jones, mesto iz knjige "ZVIŽDUK"
književnost.296 dr.iivan,
> imas posgesnu pretstavu o tome sta je IQ. Na taj nacin, dopustas da te > pogresne petstave neminovno vode ka pogresnim zakljuccima. IQ nema veze Pogrešne predstave vode ka ispravnim zaključcima. Jel' si ti ono beše išao u MG?
književnost.297 mango,
Rec predstava. Ajde da je proanaliziram: d zvucno, s bezzvucno. Jednacenje suglasnika po zvucnosti => preTstava. Ti si bese isao u gimnaziju? Sto se tice drugog dela poruke, pogresne pretstave vedo ispravnim zakljuccima samo prividno, makroskopski su to (sasvim jasno) POGRESNI zakljucci. P.S. Dokle ce vise ljudi da pametuju na ovaj nacin ?!! Ako nemas nesto pametno da kazes, NEMOJ.
književnost.298 dzim,
> James Jones, mesto iz knjige "ZVIZDUK" shta ti chitash....:)
književnost.299 willow,
Stari Profesor je praznih očiju zurio u plafon. "Svaki čovek u svom srcu zna", rekao je, "da nema ničega što bi bilo vredno truda." Gilbert Kit Česterton, mesto iz knjige "ČOVEK KOJI JE BIO ČETVRTAK"
književnost.300 willow,
>> > James Jones, mesto iz knjige "ZVIZDUK" >> shta ti chitash....:) :) da: pominju se sledecji termini: lizanje, pica, itd., pa se mesto iz knjige choveku, normalno, uchini kao prilichno... hmmm... frivolno? :) mada, preporuchio bih svakom da zhdrakne ovu knjigu. odlichna stvar, ne toliko ludachki dobra kao "Kvaka 22", Josepha Hellera, medjutim, ima svoje kvalitete. Zvizhduk. poslednja Jonesova knjiga ( smrt ga je, chak shta vishe, sprechila da je dovrshi ). par puta sam krenuo da ronim suze, narochito kad je tvrdoglavi Prell uporno, u vishe navrata, odbijao da mu doktor amputira obe noge. bio se dobri stari Prell spremio i za smrt, prevremenu, putem samoubistva, u sluchaju ako se doca usudi da mu oduzme noge. i tako, reche Prell doci: "Doco, ubijao sam druge i na konto toga dobio medalju za hrabrost, koju, kao chovek, mozhda i ne zasluzhujem. Ali, znam jedno: ove dve noge zasluzhujem." inache, u knjizi se pokrecje izvesna tematika, dodushe, ne toliko inspirisana seksualnim motivima ( u pitanju je Jonesov spisateljski postupak ), koliko tragedijom nekolicine bednika ( i samog Jonesa, koji je neposredno sudelovao u borbama ) izgubljenih u paklu drugog svetskog rata; koji su ubijali sa jednim ciljem: da spasu sopstvenu guzicu, to je sve. i, daleko od toga da je ovo "erotska" literatura :). nije Jones Biljana Vilimon, pa da pishe takve stvari. i, za razliku od nje - B.V. - nash J.Jones imao je puno toga novog da mi saopshti. i valjda mi jeste saopshtio. mozhda. jer, poznato ti je: jedan je L.F.Selin. :)
književnost.301 dr.iivan,
> Rec predstava. Ajde da je proanaliziram: > d zvucno, s bezzvucno. Jednacenje suglasnika po zvucnosti => preTstava. > Ti si bese isao u gimnaziju? ;) Naravno ;) Ali, ne u matematičku ;) Prelistaj koju gramatiku, da bi ti predstave bile jasnije ;) > Sto se tice drugog dela poruke, pogresne pretstave vedo ispravnim > zakljuccima samo prividno, makroskopski su to (sasvim jasno) POGRESNI > zakljucci. Makroskopski? ;) > P.S. Dokle ce vise ljudi da pametuju na ovaj nacin ?!! Ako nemas nesto > pametno da kazes, NEMOJ. Ako nemaš znanje da se praviš pametan, NEMOJ ;)
književnost.302 mango,
Uh, al' vas ima nadobudnih. Ajde neka neko od ovih sa filoloskog da tumacenje jednacenja suglasnika po zvucnosti, cisto da momce ukapira neke stvari. BTW, nedavno je u forumu vodjena diskusija o pravilnom pisanju pogane reci (nek me 'apse, nema) "predsednik". Ako si zbog izuzetka koji ova rec preTstavlja od pravila jednacenja suglasnika po zvucnosti izvukao pogresan zakljucak, onda sigurno shvatas da nisi u pravu ni u drugom delu diskusije :>> zvucno bezzvucno d => t z => s Da ti "slikovito objasnim i rec "makroskopski" koja ti izgleda nije jasna: recimo, krenes kolima za Novi Sad i naravno;) poneses mapu. Prilikom jednog skretanja (dok jos nisi gledao u mapu) pogresis. KAsnije pratis uputstva ucrtana na mapi, ali, umesto u Novi Sad stignes (recimo) u Pristinu. Kad dodjes tamo, setis se onog ne (te)=> te <=> te, i tada shvatis da si napravio kobnu gresku :>>> P.S. Sorry sto pisem bez citata i on-line, ali danas mi je ispit, i to...iz matematike :) JAvicu ti na mail kad mi upisu 10 u index.
književnost.303 balsa,
:: Uh, al' vas ima nadobudnih. Zaboga, ako nisi naučio u gimnaziji, nauči sad. Jednačenje suglasnika po zvučnosti, fakat, postoji. I registruje se u pisanju u svim slučajevima OSIM: 1) ... u kombinaciji (D ili Đ) + (S ili Š); 2) ... ako bi se jednačenjem dobio par udvojenih suglasnika koji se ne mogu dalje uprostiti bez gubljenja razumljivosti (otud "PODTIP" a ne "POTTIP" ili "POTIP", "PODTAČKA" a ne "POTTAČKA" ili "POTAČKA"); 3) ... kod nekih stranih reči ("DRAGSTOR", "GANGSTER", etc.); Znači: "poTPomoći", "oTKloniti", "oTHraniti", ali "preDSednik", "oDŠtampati", "voĐStvo". Opširnije i detaljnije u "Pravopisu", t. 75-76. A kad si već tu, produži i do tačke 80, gde ćeš naučiti i da se piše "BEZVUČAN" a ne "BEZZVUČAN".
književnost.304 dr.iivan,
> Uh, al' vas ima nadobudnih. Ajde neka neko od ovih sa filoloskog da > tumacenje jednacenja suglasnika po zvucnosti, cisto da momce ukapira neke Hajde, stvarno ;) Čisto da ukapiram ;) > stvari. BTW, nedavno je u forumu vodjena diskusija o pravilnom pisanju > pogane reci (nek me 'apse, nema) "predsednik". Ako si zbog izuzetka koji > ova rec preTstavlja od pravila jednacenja suglasnika po zvucnosti izvukao ;)) > pogresan zakljucak, onda sigurno shvatas da nisi u pravu ni u drugom delu > diskusije :>> zvucno bezzvucno > d => t > z => s Ej, nisi u pravu, prekini dok je vreme ;) Što nisi prelistao gramatiku? Lepo sam ti rekao ;) > Da ti "slikovito objasnim i rec "makroskopski" koja ti izgleda nije > jasna: recimo, krenes kolima za Novi Sad i naravno;) poneses mapu. > Prilikom jednog skretanja (dok jos nisi gledao u mapu) pogresis. KAsnije > pratis uputstva ucrtana na mapi, ali, umesto u Novi Sad stignes (recimo) > u Pristinu. Kad dodjes tamo, setis se onog ne (te)=> te <=> te, i tada > shvatis da si napravio kobnu gresku :>>> Aha... makroskopski, kažeš? 'Ajd, OK... ;) > P.S. Sorry sto pisem bez citata i on-line, ali danas mi je ispit, i > to...iz matematike :) JAvicu ti na mail kad mi upisu 10 u index. Važi. A kad će gramatika? Ne matematička, već ona jezička, srpska? Ili to više nema? Ono u srednjoj bilo poslednje? Eh, šteta što si bežao... ;) Al' čovek u životu uvek nešto novo nauči ;)
književnost.305 mango,
OK, izgleda da sam pogresio, izvinjavam se.
književnost.306 indi,
-> Gilbert Kit Cesterton, mesto iz knjige "COVEK KOJI JE BIO CETVRTAK" koji je to zanrrrrr izgleda zanimljiva knjiga..|)
književnost.307 indi,
-> toliko ludachki dobra kao "Kvaka 22", Josepha Hellera, medjutim, ima svoje jel moze kratak opis ove knjige? ili broj starije poruke gde tako neto moze da se nadje?|)
književnost.308 dr.iivan,
> OK, izgleda da sam pogresio, izvinjavam se. Prihvaćeno :)
književnost.309 willow,
Kad bih se sreo sa bakom, ja bih se sve svesnije ushićivao njenom dušom, ali sam već osećao da ta divna duša, zasenjena bajkama, nije bila u stanju da vidi, da nije mogla shvatiti pojave gorke stvarnosti i da su joj bili tuđi moja uznemirenost i moja uzbuđenja. - Valja trpeti, Aljoša. To je bilo sve što mi je mogla reći umesto odgovora na moje priče o rugobama života, o ljudskim mukama, o tuzi - o svemu što me je uzrujavalo. Bio sam loše pripremljen za trpljenje, a ako sam kadgod i pokazao tu vrlinu životinje, drveta i kamena - pokazivao sam je samo u svrhu samoispitivanja, ne bih li saznao koliko imam snage i na kojem sam stupnju postojanosti na zemlji. Ponekad mladići, iz mladalačke gluposti, iz zavisti prema snazi odraslih, pokušavaju da podignu i podižu terete koji u mnogome premašuju snagu njihovih mišića i kostiju - pokušavaju, hvališu se time, da se kao odrasli delije krste utegom od dva puda. I ja sam činio sve to u pravom i prenesenom smislu reči, fizički i duhovno, i nisam se smrtno prekinuo ili osakatio za ceo život zahvaljujući samo nekoj slučajnosti. Jer ništa ne može tako strašno unakaziti čoveka kao što ga može unakaziti trpljenje, pokoravanje, sili vanjskih okolnosti. I ako, na kraju krajeva, ipak legnem u grob unakažen, ja ću - ne bez ponosa - reći na poslednjem času da su se dobri ljudi četrdeset godina ozbiljno brinuli da mi unakaze dušu, ali da u svome upornom radu nisu baš mnogo uspeli. Aleksej Maksimovič Pješkov ( Maksim Gorki ), mesto iz knjige "MEĐU LJUDIMA"
književnost.311 willow,
Nedavno se, blagodareći poduhvatu male ali veoma hrabre izdavačke kuće "L.O.M.", u izlozima domaćih knjižnica pojavila retrospektivna knjiga poezije Čarlsa H. Bukovskog, u prevodu na naš jezik ( prevoditelj celokupnog dela - Flavio Rigonat ). Možemo reći da je, ovom knjigom, prilično uspešno izveden pokušaj da se izvadi i obaška stavi među korice sve ono najbolje što je dobri stari Buk ukucao u periodu 1955-1984. Znam, drugari, da živimo u vremenu u kom imamo toliko mnogo pesnika a tako malo poezije, ali, ko uloži trud da kupi ( ili mazne ) ovu knjigu, verujte mi na reč, neće se pokajati. Primera radi ( i kao krunu poruke ), naveo bih sledeće stihove: SMIRAJ - Čarls H. Bukovski potrebno mi je da prošetam niz ulicu nekud u popodne puno senki nađem sto ispred kafea sednem poručim piće i da sedim sa tim pićem a muva da sleti na taj sto. zatim da u pozadini čujem kako se neko smeje. zatim da vidim ženu koja prolazi u zelenoj haljini. da vidim kera koji prolazi debelog kera kratke smeđe dlake i očiju koje se keze. da umrem sedeći tako. da umrem uspravnih leđa dok su mi oči i dalje otvorene. hoću da mi avion preleti nad glavom. da prođe žena u plavoj haljini. onda hoću istog debelog kera kratke smeđe dlake i očiju koje se keze da ponovo prođe. to će biti dovoljno posle svega drugog posle svega ostalog.
književnost.312 mango,
> Znam, drugari, da zivimo u vremenu u kom imamo toliko mnogo pesnika a tako > malo poezije, ali, ko ulozi trud da kupi ( ili mazne ) ovu knjigu, verujte > mi na rec, nece se pokajati. Primera radi ( i kao krunu poruke ), naveo bih > sledece stihove: Gde se ova knjiga moze kupiti i po kojoj ceni?
književnost.313 willow,
>> > Znam, drugari, da zivimo u vremenu u kom imamo toliko mnogo pesnika a >> > tako malo poezije, ali, ko ulozi trud da kupi ( ili mazne ) ovu knjigu, >> > verujte mi na rec, nece se pokajati. Primera radi ( i kao krunu poruke ), >> > naveo bih sledece stihove: >> Gde se ova knjiga moze kupiti i po kojoj ceni? Imaš je svuda, i to u prilično obilnim količinama ( prošetaj se Knez Mihajlovom ulicom, tu se knjiga pojavljuje najfrekventnije ). Cena varira: od 70 din., pa naviše. Ali, knjiga _vredi_ svakog uloženog centa: daš 70 dindži, a nasmeješ se za 10 miliona.
književnost.314 saxon,
> potrebno mi je da > prošetam niz ulicu > nekud > u popodne puno senki Divna pesma, moj slučaj. Kako bi bilo da za nas, koji trenutno ;) nemamo tričavih par desetina dinara, prekucaš još koju sličnu, po sopstvenom izboru. Unapred zahvalan.
književnost.315 willow,
>> Kako bi bilo da za nas, koji trenutno ;) nemamo tričavih par desetina >> dinara, prekucaš još koju sličnu, po sopstvenom izboru. >> Unapred zahvalan. Oh, naravno, sa zadovoljstvom... :) i, evo, ja ih ukucao, pesme, a na njima je sada samo da na svoje čitatelje ostave što upečatljiviji utisak :). šalu na stranu, u narednih par poruka ide još nekolicina pesama Čarlsa H. Bukovskog, najvećeg ( i, na žalost, već 5 godina, mrtvog ) pesnika dvadesetog stoleća. p.s. još da napomenem: pesme su, naravno, sve prekucane iz knjige poezije na koju sam vam bio skrenuo pažnju: "Čarls Bukovski. Pesme. 1955-1984".
književnost.316 willow,
NE SVRAĆAJTE, ALI AKO VEĆ SVRATITE... - Čarls H. Bukovski da, naravno, biću tu ako nisam napolju ne kucajte ako su svetla pogašena ili ako čujete glasove ili možda čitam Prusta ako neko poturi Prusta ispod mojih vrata ili jednu od njegovih kostiju za moju čorbu i ne mogu da vam zajmim novac ni telefon ili ono što je ostalo od mojih kola mada možete dobiti novine od juče staru košulju ili sendvič sa salamom ili prespavati na kauču ako ne vrištite noću i možete da pričate o sebi to je tako normalno; teška vremena pritiskaju sve nas osim što se ja ne trudim da stvorim porodicu da pošaljem decu na Harvard ili kupim lovište, ne ciljam visoko samo pokušavam da ostanem živ još malo, zato, ako ponekad kucate i ja se ne javim a unutra nema žene možda sam slomio vilicu i tražim neku žicu ili lovim leptire u mojim tapetima, mislim, ako se ne javim nisam se javio, a razlog je što još nisam spreman da vas ubijem ili vas zavolim, ili vas čak prihvatim, to znači da ne želim da razgovaram zauzet sam, lud sam, milo mi je ili možda pletem omču; zato, ako su svetla čak i upaljena i čujete zvuke kao disanja ili molitve ili pevanja radija ili kotrljanja kockica ili kucanja na mašini - odlazite, nije pravi dan, noć, čas; to nije ignorisanje neučtivosti, ne želim da ikoga povredim, čak ni bubu ali ponekad skupljam dokaze one vrste za koju treba malo razvrstavanja, a vaše plave oči, recimo plave i vaša kosa, ako je imate ili vaše misli - one ne mogu da uđu dok uže nije isečeno ili vezano u čvor ili dok se ne obrijem u novim ogledalima, dok svet ne stane ili se otvori zauvek. ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.317 willow,
ZVUK LJUDSKIH ŽIVOTA - Čarls H. Bukovski čudna toplina, vruće i hladne žene, dobro vodim ljubav, ali ljubav nije samo seks. mnoge žene koje sam upoznao su ambiciozne, a ja volim da se izležavam na velikim udobnim jastucima u tri popodne, volim da gledam sunce kroz lišće velikog žbuna napolju dok spoljni svet drži dalje od mene, to vrlo dobro znam, sve one prljave stranice, i volim da se izležavam, s trbuhom ka plafonu posle vođenja ljubavi, dok sve navire: tako je lako biti opušten - ako samo dopustiš, to je sve što ti je potrebno. ali žena je čudna, veoma je ambiciozna - fuj! neću da prespavam dan! samo jedemo! jebemo se! spavamo! jedemo! jebemo se! spavamo! draga, govorim joj, tamo napolju ljudi sada beru paradajz, grašak, čak i pamuk, ljudi i žene umiru pod suncem ljudi i žene umiru po fabrikama ni za šta, za neku crkavicu... čujem zvuk ljudskih života razderanih na parčiće... ti ne znaš koliko sreće imamo... ali ti si uspeo, kaže ona, tvoje pesme... moja ljubav izlazi iz kreveta. čujem je u drugoj sobi. pisaća mašina radi. nije mi jasno zašto ljudi misle da su napor i energija povezani sa stvaranjem. pretpostavljam da se to dešava i u stvarima kao što su politika, medicina, istorija ili religija. okrećem se na stomak i ubrzo zaspim s dupetom ka plafonu, za promenu. ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.318 willow,
59 CENTI KILO - Čarls H. Bukovski volim da cunjam po običnim mestima i upoznajem ljude sa distance. ne želim ih previše blizu jer tada počne gušenje. ali u samoposlugama perionicama veša kafeima na uličnim ćoškovima stanicama autobusa u ekspres-restoranima dragstorima mogu da gledam njihova tela lica odeću - da posmatram način na koji hodaju ili stoje ili ono što rade. ja sam kao rentgen volim ih takve: izložene pogledu. zamišljam sve najbolje o njima. zamišljam da su hrabri i ludi zamišljam da su divni. volim da cunjam po običnim mestima. žao mi je svih nas ili mi je drago za sve nas ulovljene žive zajedno i zato neoprezne. ništa nije tako dobro kao naša komičnost naša ozbiljnost naša tupavost dok kupujemo čarape šargarepe žvakaće gume časopise prezervative slatkiše lak za kosu i toalet papir. trebalo bi da zapalimo veliki vatromet trebalo bi da čestitamo sebi na istrajnosti stojimo u dugim redovima šetamo naokolo čekamo. volim da cunjam po običnim mestima ljudi mi postaju razumljivi i ja njima. žena u 3 i 35 po podne koja meri purpurno grožđe i krajnje ozbiljno gleda u vagu odevena u jednostavnu zelenu haljinu s belom cvetnom šarom uzima grožđe pažljivo ga stavlja u belu papirnu kesu to dovoljno prosvetljuje generali i lekari mogu da nas ubiju ali mi smo pobedili. ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.319 willow,
MOJ MATORI - Čarls H. Bukovski kad mi je bilo 16 godina u vreme velike krize dolazio sam kući pijan i sva moja odeća - gaće, košulje, čarape - kofer i stranice kratkih priča bili su razbacani po travnjaku ispred kuće i po ulici. majka me čekala iza drveta: "Henri, Henri, ne ulazi... ubiće te, čitao je tvoje priče..." "mogu da ga izdevetam..." "Henri, molim te uzmi ovo... i nađi negde sobu." ali njega je brinulo što možda neću završiti školu pa sam se stalno vraćao. jedne večeri ušao je sa stranicama jedne od mojih priča ( koje mu nikad nisam pokazao ) i rekao: "ovo je odlična priča." "dobro", rekao sam, pa mi je dao i ja je pročitao. bila je to priča o bogatom čoveku koji se zakačio sa ženom i izašao u noć na šolju kafe i posmatrao kelnericu i kašike i viljuške i slanik i bibernik i neonsku firmu na izlogu a onda se vratio do svoje štale da vidi i dodirne omiljenog konja koji ga je tada ritnuo u glavu i ubio. na neki način ta priča imala je značenje za njega mada kada sam je pisao pojma nisam imao o čemu pišem. i tako sam mu rekao: "u redu, matori, tvoja je." i on je uzao izašao i zatvorio vrata. mislim da je to bio naš najbliži kontakt. ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.320 willow,
ZIMA - Čarls H. Bukovski veliki kaljavi ranjeni pas udaren kolima ide ka ivičnjaku i stravično zavija svojim zgrčenim telom dok crveno šiklja iz dupeta i usta. zurim u njega i vozim dalje jer na šta bi ličilo da nosim umirućeg psa kraj ivičnjaka u Arkadiji, dok krv kvasi moju košulju i pantalone gaće i čarape i cipele? izgledalo bi idiotski. osim toga, isplanirao sam da stavim na konja broj 2 u prvoj trci kao i na broj 9 u drugoj. čeka me mogući dobitak od oko 140$ tako da sam morao da ostavim tog psa da sâm umre tamo preko puta tržnog centra gde dame traže raspro- daje dok prvi sneg pada na Sijera Madre. ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.321 willow,
NEZGODA SA SPEINOM - Čarls H. Bukovski stao sam pod tuš i ošurio jaja prošle srede. upoznao sam tog slikara zvanog Spein, ne, on je crtač stripova, i eto, upoznao sam ga na zabavi i svi su popizdeli na mene što ne znam ko je ni čime se bavi. prilično zgodan lik i mislim da je bio ljubomoran što sam toliko ružan. rekli su mi njegovo ime a on je stajao naslonjen na zid kao pravi lepotan, i ja mu rekao: ej, Spein, sviđa mi se to ime - Spein. ali ti mi se ne sviđaš. zašto ne izađeš u baštu da te malo izdevetam? to je naljutilo domaćicu pa je prišla i protrljala mu kitu dok sam ja otišao u klozet da se izrigam. ali svi su popizdeli na mene. Bukovski ne može da piše, puko je. vidi kako pije. nikad nije išao na zabave. sad ide na zabave gde sve popije i vređa istinske talente. divio sam mu se kad je sekao vene i pokušao da se ubije plinom, gledaj ga sad kako je zabalio na devetnaestogodišnju devojku, a svi znaju da mu se ne diže. nisam samo ošurio jaja ispod tuša prošle srede - obrnuo sam se da izbegnem vrelu vodu, pa sam ošurio i šupak. ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.322 willow,
PREDLOG ZA JEDAN ARANŽMAN lepo bi bilo umreti za pisaćom mašinom umesto s dupetom nabijenim u tvrdu gusku. posetio sam prijatelja pisca* u bolnici koji je umirao milimetar po milimetar na najgori mogući način. ipak je tokom svake posete ( kad je bio pri svesti ) nastavljao da mi priča o svom pisanju ( ne kao dostignuću već magičnoj opesiji ) i nisu mu smetale moje posete jer je znao da tačno razumem ono što govori. na njegovom pogrebu očekivao sam da se digne iz kovčega i kaže: "Kinaski, bila je to dobra trka, vredelo je." nikada nije saznao kao izgledam jer je oslepeo pre nego što sam ga upoznao ali znao je da sam shvatio njegovu sporu i užasnu smrt. rekao sam mu jednom da ga bogovi kažnjavaju zato što je tako dobro pisao. nadam se da nikada neću tako dobro pisati, želim da umrem nad ovom pisaćom mašinom tri reda pre kraja stranice s dogorelom cigaretom među prstima, dok radio i dalje svira. hoću samo da pišem tek toliko dobro da završim tako. * - Džon Fante ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.323 sherloc,
koliko ima knjiga krvi ? ByE
književnost.324 dzim,
> koliko ima knjiga krvi ? 6.
književnost.325 willow,
A dan je prilično lepo počeo Otvorio sam oči, pa pogledao kroz prozorsko staklo. Već je odavno svanulo, tamo napolju, i beše jutro vedro, vrlo, vrlo prijatno i toplo, zrak prijatan kao svila, i sve što bih na konto toga sada imao da kažem, to je, lepo, lepo, kao jedna od onih stvari koje primiš sa oduševljenjem, i bez zadnjih misli, uzmeš sve jednostavno i jednosmisleno, samo pustiš da ti u glavu ušeta nešto od svog tog silnog neba, plavog i prozračnog i čistog, jer nebo, ako je sa njim sve u redu, u stanju je da ti ojača sposobnosti, proširi vidike, ulije snagu, i ti onda već dosta lakše prođeš kroz mnoge od svojih časova, kroz sve te jednosatne niske svojih dana. Okretoh se na drugu stranu, suprotno od prozora, ležeći još uvek potrbuške. Imao sam šta i da vidim: evo ih, stoje tu kao spomenik svim najdužim ženskim nogama sveta, njih dve, isklesane u mermeru. ( Kad te upitaju: kako čovek da na najlepši mogući način započne dan, odgovori im: traži, traži, pa ćeš naći. ) Mašio sam se za obe. Međutim, čim je Neda uočila moje pokrete, provalila me da sam budan i smotala sve pod jorgan, a odoše i noge. Uvek kad je trebalo smotati sve pod jorgan, Neda bi tu bila neobično hitra. Kao vidra. Kao munja. Kao smrt. Još me jedno zanima: kad one to učine, tj. kad čitave odu pod pokrivač, kojoj onda službi čovek priloži svoje žalbene papire? - Dobro jutro - rekoh. - Ah, što si mi slatka, poput porcelanske činijice pune čajnih kolutića! Je si fino kunjala? - Ne baš. A ti? - Ja? O, da: odlično i zdravo i čvrsto, ko zaklan, neopterećen značajnim mislima o smislu našeg bivstvovanja na planeti. Plus sam kao i sanjao nešto: kako smo, mi i saveznici, odneli pobedu nad vekovnim neprijateljem u nekakvom nuklearnom ratu, u tom fazonu. Da, kakav sjajan i divan i afirmativan san to beše. - I ti to nazivaš sjajnim i divnim i afirmativnim snom? - Dozvoli: prepustićeš, nadam se, našim potomcima da iznesu krajnji sud o tome. - A?... - Mislim, pobedi se, jebiga, ne gleda u zube. Nije pobeda konj, pa da joj čovek stalno zija u zube. - Dobro, oladi sad. Znaš, razmišljala sam o svemu. - A o čemu svemu? - Pa, eto, mislim da je vreme da kupiš svoje prnje. Smatram da je gotovo sa nama. Nalazimo se u pat-poziciji, ti i ja. - Otkud ti se sad pojavila ta crna linija zapažanja? Zar od ranog jutra? U čemu je problem? Jel te to mlekadžija izveo iz takta? Ili, pak, obućar? Vulkanizer? Jao: nisi valjda opet čitala Tomasa Mana? - E, ajde, kad si toliki zajebant, onda, blago meni, uradi sledeće: idi sad optrči deset krugova oko kuće, izdrkaj ga triput, daj oduška sebi, pa se vrati. Onda ćemo valjda moći da produžimo konverzaciju. Hoćeš li? - E, jebiga, gde ti se deo osećaj za suptilne šale? - Tvoja trućanja nemaju baš puno dodira sa suptilnim šalama. - Dobro. Ali tvoja linija zapažanja i dalje ostaje crna. - Moja linija zapažanja nije crna već - precizna i tačna. Ne voliš me više. Svoja osećanja kriješ pod dušekom. Izjave ljubavne vrste nikad ne daješ. Srce držiš u sefu. Gušiš naše emocije, svoje, moje i svačije. Ponekad te, oh, prilično prezirem... - Kako, kako? Zar mene?... Mene, - veliku nadu domaće kratke priče?... - Da. Slabo brineš o meni. Gledaš samo kako svoj profit da izvučeš. - Kakav sad profit? Upoznao sam te sa visinom mojih mesečnih primanja, zar nisam? I gledajući po tome, isto profitiram kao i koka koja se privremeno uselila u rernu, dok se bolje ne snađe za smeštaj. ( No, tako mi i treba kad sam poštenjačina. A poštenje, poznato vam je, mnoge od nas lišava zdrave i uredne stolice. ) - Kenjaš. Profit sam pomenula u figurativnom smislu. Uostalom, lenj si, neodgovoran, nemaš ništa da ponudiš ljudima i stvarima, vrlo si sebičan. Nišanske sprave si podesio površno, a cevi okrenuo isključivo prema mestima svojih efemernih životnih prohteva. Otkad te poznajem, nedovoljno si komunikativan u društvu: kad odemo negde, ti samo ćutiš, merkaš noge nepoznatih, usamljenih žena i slažeš blažene face. Gde to ima? Mračna si i nazadna ličnost; opskurant si; krtica. Sve što znaš to je da po čitav dan čučiš u svojoj sobi, gde kucaš promašenu poeziju i glumiš nekakvu uspavanu lepoticu nepodnošljivo dlakavih nogu. - A šta ja tu mogu? Mora da se moj princ negde propisno ušik'o, pa nikako da dođe da mi uruči poljubac za dobro jutro. Razumi me: čovek sam koji je iz špila sudbine izvukao sve same bedne karte; dvojke i trojke i slično. Uostalom, takav mi je i horoskopski znak. A astrologija kaže sledeće: nalazim se u prilično zaguljenom periodu: imam crni mesec u trećoj kućici, ledeni vetar u podznaku nečega i razdvajanje ličnosti u sazvežđu bika. Vidiš, sve što nam se dešava, povezano je sa zvezdama. Uzmi durbin, jer naši pokazatelji nalaze se u Svemiru. Svaka pojava ima svoje duboko metafizičko značenje. Kad ti se, primera radi, žešće prikenja negde, recimo, u školskoj klupi, ili u tramvaju, ili na ljubavnom sastanku, to znači da se upravo sada još jedna blistava zvezda negde u svemiru zauvek ugasila... tako nešto. - Ti, bre, kad ne bi srao ne bi im'o šta da jedeš. I, žbaška to što mnogo piješ. Jednog jutra ću se probuditi i zateći praznu bocu ruma u postelji, pored sebe. - Ništa strašno, knedlice, predstaviću ti se, u stilu - vi, devojko, ne, ne plašite se moje spoljašnjosti, jer ja nisam prazna boca ruma, čitali ste valjda "Plavu Pticu", H.Kinaskog, u pitanju je samo trenutačni preobražaj, jer život je, znate i sami, vražji maskenbal pun aveti i čudovišta i kepeca i vaši, a tako je malo anđela; ja sam, devojko, duša od čoveka, nežna i izgubljena i nesrećna duša, ja sam ustvari taj-i-taj, dobri stari vilenjak, ali sada ležim skriven pod kostimom pijanca, boce ruma, pacova sa likom hijene svinjskih očica, crvenog nosa, klempavih ušiju, bez čarapa, sav izjeban; a iz jednog uzroka: štitim svoju bulju, to je sve... A, osim toga, to pomaže da se lakše svare stari i osmisle novi potezi. Nego, imaš li još koju pritužbu? - Naravno. Gunđaš na sve strane. Za svaku svoju misao tvrdiš koliko je besmrtna, a nije. Šta ti to znači: ljudi bi trebalo da istraju i bez vazduha, sve dok se pod vodom budu nalazile mnogo trajnije vrednosti?... Busaš se u grudi, puvakaš se, i zamišljaš da si istinski talenat. Non-stop trubiš o tome kako si ti naš najveći živi neodštampani pesnik svih vremena. Ne treba mi to. Hoću, kad uđem u postelju sa nekim, da vodim ljubav, a ne raspravu o boji ćebeta i slično. Hoću, bre, kad ti kažem: "rasturi me sad pošteno", da budem sigurna da si u stanju stvar da izguraš do kraja. A ti suviše piješ... - Opet ti o tome. Nedo, votkice moja... - Ne zovi me tako! da me nisi više nazvao pod tim imenom: votkice. - Piće je jedini način da čovek potopi svemir, zadavi Boga i razbuca svet, u tom pogledu valjda se možemo složiti. A votka je, poznato ti je, jedno od pića. - Ma, ne zanima me u kakvoj se sprezi nalaze votka, i svemir i Bog i svet. Hoću samo da prestaneš da me nazivaš pod tim imenom: votkice. - Dobro, de... ali, gde stadoh?... a, da, rekoh, samo su vozači kamiona uvek trezni i spremni da piče sto kilometara na čas. Zato i umiru tako mladi, praktično i ne zakoračivši u život. Evo, pogledaj. Da li si čula da je iko napisao knjigu pod nazivom: "Kamiondžijini Memoari"? Ili, recimo: "Moje žitije na točkovima"? Nisi, naravno da nisi: niko od njih, kamiondžija, ne stigne do tog izražajnog stupnja, do te starosne crte kad ih ljudi pišu, mislim, memoare i slične životne zabeleške. Budi razumna: u njihovom društvu, i tvoj će život biti takav: bahat, lagodan i kratak. Svaki čovek ima čitav niz svojih prednosti nad drugim ljudima; sad, sve zavisi od toga o kojim je prednostima reč. Naravno, postoji tu jedna jebada, a ta je, da većina naših talenata za života ostaju neotkriveni. Uzmi slučaj V.V.Goga. Uzmi slučaj Dragana Mancea. Uzmi slučaj A.Hitlera: mi još uvek očekujemo potvrdu njegovih širokih slikarskih kapaciteta. Da, svi smo mi zatrpani rudnici zlata, pudinga i knedli. Možda. Međutim, sve što jedan vozač kamiona ima da ti ponudi, to je njegovo zamašno osnovno sredstvo, mislim, veličine kamiona. Tvoje će se srce, u tom slučaju, kotrljati drumom. A tamo ćeš ga i ostaviti. - E pa, znaš šta: ako nisi vozač kamiona, onda nisi ni - jedini! - U redu. Ali, trebalo je, jebiga, odma' tako da mi kažeš... - Možda je i trebalo. - Znači, fajront, my love? - Da. Ustao sam, pa počeo da se oblačim. Moje su čarape bile žute i ne baš sto posto čiste, a gaće, lepe, plave i pamučne i sveže. Dobro sam se iskašljao, kvalitetno i gusto. Svi okeani sveta smestiše se u moju bešiku, od čega mi se i prišoralo, do bola. - I, nemoj da ti se to slučajno desi, pa da šutiraš mačku dok budeš izlazio! - Ma kakvi, samo ću malo da je treniram da leti. Vreme joj je da se uhoda, da uđe u samu srž letačkih sposobnosti, da pitanje letenja pričvrlji uza zid... I još nešto: ako od ovog do onog slučaja budeš čula nekakve prigušene mačje krike, zapomaganja i jauke, ništa ne brini. Sve to potpada pod letačku obuku. - Da se nisi usudio! Zgužvaću te ko praznu limenku fante ako mi budeš dotakao macu! - Dobro, dušo, dobro. Izađoh na trem. Mačke nije bilo ni od korova. Vreća buva, sigurno je osetila da joj se sprema neko njesra, pa se zavukla u grmlje. Mudre su mačke, ako stvar posmatraš sa životinjskog aspekta. Imaju taj svoj instikt. Plus sijaset čula: vid, sluh, dodir itd., baš kao i mi, samo, kod mačaka uvek nađeš i pokoje čulo pride. Na stranu to što imaju devet života. Bog ih je, nesumnjivo, mnogo voleo, čim im je dopustio takav luksuz. Ali, pusti sad mačku. Imao sam veći jedan problem pred sobom. Pljuštala je kiša, a ja nikad ne bih poneo kišobran, što je povlačilo izvesne konsekvencije: ponekad bih, ako sam u žurbi, bio prinuđen da navučem najlon kesu na glavu i šljapkam naokolo kao divovska meduza među svim tim žutim i crvenim i zelenim i tufnastim amrelima. "Mora da se sad neka sojka sa neba žešće tušira", pomislih. Neko vreme sam razmišljao šta ću sad, koji moj, da radim. Unutra, u gajbi, čekala me Neda, i tu ti nije bilo povratka, tu za tebe više nema mesta. U glavi mi se razbistrila sledeća misao: ponekad je dovoljno i manje od sat vremena, pa da izgubiš, kockajući se, sve živo; naročito ako ti ulažeš previše, a vraća ti se premalo. Nastavio sam da čekam, ali ništa se tu nije imalo više čekati, ova kiša nikad neće stati. Ima da roka do sutra, a baš toliko vremena nisam imao. Uostalom, mrzelo me dalje da čučim na tremu. Što bar ne ponesoh neki hobi, pa da se zanimam malo? Bedak. Stoga se prepustih jedinoj preostaloj opciji. Samo sam zapušio nos, zakoračio i otisnuo se. Bilo je prosto, mogao si i da se krećeš: iz prve barice skočiš u drugu, pa u treću, pa u sledeću. Čitava stvar nije mi više izgledala tako strašno. Pičkin dim. Stisnuo sam problem kiše za jaja. Imao ga u šakama. I to bi, dragi čitaoče, bilo sve. Pzdrv, W.W.3.
književnost.326 indi,
->>> dinara, prekucas jos koju slicnu, po sopstvenom izboru. -> Oh, naravno, sa zadovoljstvom... :) -> p.s. jos da napomenem: pesme su, naravno, sve prekucane iz knjige poezije pesme su super |) ali, sto ih nisi prekucao u txt fajlove, zapakovao u jedan fajl i posalo uz jednu pruku?
književnost.327 saxon,
> Oh, naravno, sa zadovoljstvom... :) > > i, evo, ja ih ukucao, pesme, a na njima je sada samo da na svoje > čitatelje ostave što upečatljiviji utisak :). Hvala na trudu... pesme su sjajne, narocito "Smiraj" i "Ne svracajte..." Ne znam odakle mi se javila asocijacija na Dilanov "Posledni spomen na Vudija Gatrija..."
književnost.328 indi,
-> A dan je prilicno lepo poceo UF BRE! ZNAS KOJI SU ME TRipovi ivatili kad sam zavrsio citanje kad sam procitao ovo tvoje -> Pzdrv, W.W.3. poceo sam citanje snajuci da citam TVOJE delo onda me je nesto omelo i kad sam se vratio bio sam u tripu da citam tog Bukovskog i mislim ja: dobro covek pise, stvarno odlicno, ovo moram nekome da prporucim nije nicega bilo sto bi dalo bilokakav nagovestaj da ovo nije Bukovski, tj da si ovo TI! i onda procitam tvoj potpis i .. svaka cast, isti stil, mnogo dobra tema..
književnost.329 mango,
Ima li neko predloge za par naslova "blask romantisma"? Pisem neki scenario za strip, pa bih se vrlo rado podsetio stila ovog pravca. Problem je sto sam daaavno citao b.r. knjige, pa sam ih prakticno i zaboravio :(
književnost.330 gdown,
RAZGOVOR ^^^^^^^^^^^ HOSE : Ovaj dan me podseca na Mesec. PIRKS: Mozda, ali Mesec je josh mlad. HOSE : Jeste i ja sam mlad. PIRKS: Zelish li da budesh star ? HOSE : Ne, zelim nesto da pojedem, gladan sam. PIRKS: Da li volish kobasice ? HOSE : Mislim, da niko ne voli tvoje smrdljive kobasice. PIRKS: Dobro, spremicu onda nesto drugo HOSE : Nocas nisam mogao da spavam.Mislio sam na nju. PIRKS: Zar ne mozesh da je zaboravish. HOSE : Ne mogu,nedostaje mi. PIRKS: Zaboravi je. HOSE : Zar mogu da je zaboravim. PIRKS: Naravno kupi novu lulu. HOSE : Uredu, jel gotov ruchak ? PIRKS: Ne, josh uvek neznam shta da spremim. HOSE : Pa shta ima u frizideru ? PIRKS: Nema nichega, samo kobasice. HOSE : Pa, onda mi daj tvoje smrdljive kobasice. PIRKS: Juce sam video zenu koja hrani dete sisom na sred ulice. HOSE : Sta hocesh time da kazesh ? PIRKS: Nista, pitao sam je da i meni da malo. HOSE : I sta je rekla ? PIRKS: Pobegla je. HOSE : Da li si od uvek imao manijacke sklonosti ? PIRKS: Ne, tek od skora. HOSE : Otkud to ? PIRKS: Neznam, jutros sam ukrao porno magazin. HOSE : Kakav je ? PIRKS: Sranje, samo neko pushenje i karanje. HOSE : Pa sta si ti hteo ? PIRKS: Nije bitno, hoces li kobasice ? Gotove su. HOSE : Zasto tvoje kobasice uvek smrde ? PIRKS: Bajate su, dobijam ih od mesara upola cene. HOSE : Nocas nisam mogao da spavam. PIRKS: Zbog vrucine ? HOSE : Ne, upisao sam se u gace dok sam lezao. PIRKS: Zasto se nisi presvukao ? HOSE : Mrzelo me. PIRKS: Zar si celu noc proveo popishan ? HOSE : Da. PIRKS: Idi operi tanjir, ako si pojeo kobasice. HOSE : Opracu kasnije, daj mi nesto da popijem. PIRKS: Nemam nista, sve smo popili sinoc. HOSE : Zivot je proklet. PIRKS: Zivot je kurva. HOSE : Prekjuce sam karao neku kurvu. PIRKS: Kakva je bila ? HOSE : Imala je veliki oziljak iznad usne. PIRKS: Kolko je trazila ? HOSE : Neznam nisam joj platio. PIRKS: Juche sam u vodokotlicu nashao 3 mrtva pacova. HOSE : I sta si uradio ? PIRKS: Nista napravio sam kobasice.
književnost.331 indi,
-> RAZGOVOR ovo je super sto nisi napisao odakle je ovo, koj e ovo napisao?
književnost.332 gdown,
>> ovo je super >> sto nisi napisao odakle je ovo, koj e ovo napisao? Pa ja sam napisao jednom prilikom ali mislio sam da nije vazno pomena, ali hvala na komplimentima.
književnost.333 willow,
Postoje razdoblja u životu čoveka kad mu se čini da se sve bliži kraju. Jedno od tih razdoblja bilo je doba velike privredne krize. Bar za mene. Nemojte me pogrešno shvatiti. Nisam se ja uzrujavao zbog crnog petka na berzi. Bilo je to malo ozbiljnije. Bio sam bez ičega. Bez posla, bez para, bez žene, bez nade. ... Bio sam toliko obeshrabren da sam se muvao oko onih brda uglja na East Riveru trudeći se da smislim koje bi bilo najzgodnije vreme da skočim s jednog takvog brda pa da me struja što brže odnese do vrata pakla i da budem siguran da se neću moći vratiti ako se slučajno predomislim. I bio bih skončao neidentifikovan na nekom stolu u mrtvačnici da nije bilo jedne žene. Uvek mi je kakva žena spašavala život, ako me nije dovodila do ludila. Thelma Ulrich nije bila baš naročito lepa. Imala je proprosto spljošteno lice kao da je upravo došla iz staje. Ona je doista i bila došla s neke farme u Nebraski, ali to je bilo još pre mnogo godina. Zašto je htela da bude plesačica, to nikad nisam mogao da shvatim. ... Ja sam polako grickao one kriške hleba i sira. Očajnički sam se trudio da ostanem tamo što duže. Soba je bila otrcana i neuređena, ali sve je u njoj bilo čisto i dostojno poštovanja. Iz Thelme, njenih haljina i njenih stvari širio se neki ugodan domaći miris, koji čovek nije očekivao u Villageu. Da je Eillen tu gazdovala, to mesto bi bilo svinjac. Thelma je primetila kako sporo jedem i upitala me zašto to činim. Bubnuo sam da jedem polako da bi hleb duže potrajao. Sir sam pojeo u jednom zalogaju. Želeo sam da sve to potraje. Bio je to prvi sretni trenutak, kad sam sedeo na njenoj stolici, pio taj čaj, jeo taj hleb i razgovarao s njom; bio je to prvi sretan i mogu da kažem trezan trenutak otkako sam raskinuo s Eillen, i želeo sam da to potraje. Ne bi mi bilo krivo ni da je potrajalo zauvek. "Ne mogu vas pustiti da pojedete sve", rekla je ona. "Moram nešto sačuvati za doručak." ... S vremena na vreme mogu da pogledam kroz prozor u nebo i da vidim galeba. Ko bi pomislio da oni lete nad gradom kao što je ovaj. Nešto me steže u grlu kad vidim te bele galebove kako lete, mičući krilima sasvim malo, tek koliko da iskoriste zračnu struju, a nešto u meni htelo bi da se otkine i da poleti. Ko bi pomislio da bi stari kurjak kao što sam ja mogao gotovo zaplakati i uzbuditi se promatrajući nekakvog prokletog kreštavog galeba? John Dos Passos, iz knjige "SREDINA STOLEĆA"
književnost.334 mango,
Jao, sve ti je bolji izbor :))
književnost.335 sherloc,
Evo josh dve pesme Charlsa Bukovskog. Bekstvo bekstvo od pauka crne udovice velichanstveno je chudo kao umetnost kakvu ona mrezhu ume da isplete polako te privlacheci sebi: zagrlice te a kad se zadovolji ubice te i dalje te grleci i isisace tvoju krv. pobegao sam od moje crne udovice jer je imala previshe mushkaraca u svojoj mrezhi i dok je grlila jednog pa zatim drugog pa treceg oslobodio sam se i vratio tamo gde sam bio. nedostajacu joj - ne moja ljubav vec ukus moje krvi, ali ona je veshta, naci ce drugu krv; tako je veshta da gotovo zhalim za svojom smrcu, ali ne sasvim; utekao sam. razgledam nove mrezhe. ByE
književnost.336 sherloc,
Ljubav i Hrabrost voleo sam onaj gde Kegni boksuje u ringu dobija batine da dodje do para za chasove muzike svoga brata - brata koji zheli da bude pijanista. rekli su da je veliki talenat ali obojica su doshli iz bednog predgradja i tako se Kegni penje u ring nanovo i nanovo da bi njegov talentovani brat postao pijanista. Kegni chak gubi devojku - u korist svoga brata i zavrshava se tako shto brat uspeva ( u karnegi Holu, chini mi se ) a Kegni izubijan i poluslep stoji kraj kioska i sa radija slusha prenos koncerta svoga brata i, naravno, devojka je u dvorani puna obozhavanja, ushicenih ochiju, a Kegni greje ruke nad vatricom sam na zimi slusha radio dok njegov brat svira na klaviru, Kegni koji pojma nema o muzici chuje aplauz i veruje da su sve te batine shto ih je dobio vredele neshto. Charls Bukovski. ByE
književnost.337 rkramer,
C:\> Pa ja sam napisao jednom prilikom ali mislio sam da nije C:\> vazno pomena, ali hvala na komplimentima. Da li se na tom casu slucajno obradjivala knjiga (!?) Cekajuci Godoa? Ha? ;)
književnost.338 gdown,
Ne, to je napisano u trenucima ekstremne dosade, mnogo godina kasnije nego shto sam prochitao "Godoa" i nije trebalo da ima nikakvog smisla, kao sto ga i nema, ali... ljudi vole besmislice, setimo se samo pop-arta.
književnost.339 willow,
Postadoh sam sebi najljući neprijatelj. Ništa nisam toliko želeo učiniti a da se u isto vreme ne bih toga mogao i odreći. Čak i u detinjstvu, kad mi ništa nije nedostajalo, želeo sam umreti: hteo sam se predati, jer mi se borba činila besmislenom. Shvatao sam da ništa ne mogu dokazati, osmisliti, dodati ili oduzeti produžujući život koji nisam sam tražio. Sve egzistenicje oko mene bile su promašene ili, ako i nisu bile promašene, bile su smešne. Osobito egzistencije onih ljudi koji su uspeli u životu. Muka me hvatala od ljudi koji su uspeli u životu. Imao sam razumevanja za greške, ali me nije zbog toga hvatala muka. Tu je posredi bila prava pravcata negativna osobina, slabost koja bi nabujala već pri pogledu na ljudsku bedu. Nikada nisam nikome pomogao u nadi da time činim dobro; pomogao bih samo zato što drugačije nisam mogao. Činilo mi se da je ludo pokušati da promenim životni tok; ništa se ne bi moglo izmeniti, osim ako ne bih izmenio srce - ali ko može izmeniti ljudsko srce? Povremeno bi se neki prijatelj okrenio veri: smučilo bi mi se od toga. Boga nisam trebao više nego što je on mene trebao, i, kad bi ga bilo, mislim da bih, kako sam često pomišljao, mirno izišao pred njega i pljunuo mu u facu. Henri Miler, mesto iz knjige "JARČEVA OBRATNICA"
književnost.340 willow,
Moji roditelji su bili nordijci u pravom smislu te reči, što će reći - budalasti. Prihvatili su sve lažne ideje što su ikad bile izmišljene. Za njih je važila doktrina čistoće, a o pravičnosti da se i ne govori. Bili su stravično čisti. Ali su iznutra smrdeli. Nikada nisu odškrinuli vrata koja vode u dušu; nikada nisu ni u snu pomislili da zatvorenih očiju skoče u neizvesnost. Posle večere trebalo je pomno oprati posuđe i spremiti ga u kredenac; oprano rublje trebalo je izglačati i potrpati u ladice. Sve se radilo za sutra, a to sutra nikada nije došlo. Sadašnjost je bila samo most, i oni na tome mostu još dan-danas stenju, kao što celi svet stenje, i nijedna se budala ne seti da most digne u vazduh. Henri Miler, mesto iz knjige "JARČEVA OBRATNICA"
književnost.341 indi,
Da li je neko procitao knjigu "Brzo Citanje" od Tonija Buzana? (org. eng. Speed reading book) Zanima me koliko (puta) ste povecali svoju bzinu citanja trenutno je ja citam i povecao sam brzinu sa 104 reci u minuti na 280! a razumljivost sa 46% na 66%! :) zanimljive su one 2 neverovatne price o coveku koji je bio u stanju da se seti SVEGA iz CELE knjige koju procita, u 2 fiksacije (usredsredjivanje pogleda na jednu tacku, u tekstu) po stranici, uljucijuci i interpunkciju i ona o devojci (ruskinja) koja cia brze nego sto okrece stranice (?!) moze li neko da skine neki FAQ ili nesto o autoru (npr. koliko on brzo cita, koje je sve knjige izdao..) sa interneta o ovoj knjizi? hvala end.
književnost.342 willow,
prvo, moj mali prolog: "Množite se, karton na karton, dok ne oduvam vaše slepljene kolibe!" - Dilen Tomas. a pri samom dnu ove poruke ide još jedno njegovo mesto, prekucano iz pripovetke "Limun", a koje već poslah, doduše pre više od godinu dana. vi me, na konto toga, možete upitati: - dobro, sve je to lepo, ali zašto opet činiš istu stvar? zar nisi u prilici nešto pametnije da radiš? - a ja ću vam bez dužeg ustezanja odgovoriti: - pojma nemam iz kog razloga opet šaljem... možda stoga što polako gubim razum, možda stoga što sunce prodire kroz prozor kao zlatni mač dok naše šanse postaju sve bleđe, a možda stoga što primećujemo puno novih lica na sistemu. - no, bez obzira na sve: kao što svaka lastavica svome jatu teži, tako možda ne bi bilo na odmet da se i mi još jedanput vratimo na čoveka i spisatelja koji je, jednom prilikom, strusio oko 39 čašica irskog viskija, zatim se skljokao sa stolice, pao pod kuhinjski astal, leg'o, i ostao zauvek u tom položaju. osećajniji korisnici Sezama, i žene, sada će možda briznuti u plač. ali, mi ostali, badže, rmpalije, grmalji i dase, budimo čvrsti i nemojmo uletati u zamke srca, nemojmo roniti gorke suze: većina velikih pisaca ionako bejahu samo notorni pijanci koji od bogova primiše na dar nekoliko minuta trezvenog načina razmišljanja, to je sve. još jedna stvar, a koja bi mogla zanimati buduće pisce: kažu da, ako želiš da postaneš književna veličina, prvo, moraš biti neobično složena, društveno konstipirana, sluđena i kontraverzna ličnosti, i drugo, moraš u privatnom životu biti sklon ka donošenju ishitrenih odluka. međutim, ja se ne bih složio: kad bi ovo bio istinit reper, tvrdim vam - ne bez osnova, - da bi skoro svaki srpski čovek mogao biti prilično uspešan pisac. a u tom slučaju, čovečanstvo bi dobilo ne manje od 10 miliona budućih književnih - pod znacima navoda - nobelovaca. a to, složićemo se, nigde nema. nekim nacijama je, na žalost, suđeno da zauvek ostanu - poljoprivredne. među njih bih uvrstio i ovu, kukavnu ali našu, srbijansku. ali, dosta sam i ja kenjo... i sad nek čitav Sezam zuji i šišti i tandrče, jer, evo ga, narode, na scenu dolazi dobri stari mrtvi D.T.: Naišla je oluja crnog tela, sa juga, i donela je kišu i dvanaest vetrova da oteraju brdske ptice sa lica neba, naišla je oluja, crni čovek, kao sa dna mora, riblje kamenje, grmljavina, noćni šljunak, kao mučnina, kao posteljica posle rođenja iz utrobe vremena; ludo kao magla, kao antihrist iz morskog plamena, ili iz krsta od pare. Kiselina je postajala jača, bura se umnožavala, i boja ljutnje, i zdravi, i prokleti, s rukama od stena - svi su naišli, penjući se. To je bio spoljni svet. Dilen Tomas, mesto iz pripovetke "LIMUN"
književnost.343 praktica,
Moze li neki uvod iz te knjige, procitao sam u politici da se radi o brzom citanju koje ima jaci uticaj na pamcenje jer se sporim citanjem reci seku, pa cesto moras da se vratis i ponovo procitas ceo red, a oko se samo 20% usredsredi na centar, tj. tacku na koju smo koncentrisali nase oko, dok ostalih 80% vidnog polja oka hvata ono sto cemo tek procitati ili smo vec procitali, racunajuci i gornje i donje redove, pripremajuci oko ... Koliko zaista pomaze pamcenju ? Moze li da posalje uvod it te knjige??
književnost.344 roach,
I wish to try and I live not to die and I cry to cry coss in my dreams things that should still the willow weeps and roses for his grave and laughter through tears from the sipatize of him to the time has passed of those who should live in all the keeps echo all the words for the time of me like the sun to earth like the moon to the sea for times that pass my life I'll search for the sky that he wonders by there in my dreams that sky is hold still the willow weeps and the black roses for his ashes in the laughter trough my tears.
književnost.345 praktica,
C, c, c, c...
književnost.346 indi,
-> Moze li neki uvod iz te knjige, procitao sam u politici da se radi Sto me zezas da ti u pola jedan pisem opsirno.. -> o brzom citanju koje ima jaci uticaj na pamcenje jer se sporim -> citanjem reci seku, pa cesto moras da se vratis i ponovo procitas da pise to "Otkri veno je da je brzo cita nje bo lje za razum evanje od spor og cita nja. Tesko vam je?Naravno! Vas mozak nije napravljen da cita tako tragisno sporim ritmom.Sporo i pazljivo citanje ohrabruje mozak da cita sve sporije, sa sve manjim razumevanjem i sve vecom agonijom. Sada pogledajte sledecu recenicu, ovaj put citajuci reci po grupama. Otkriveno je da ljudski mozak uz pomoc ociju mnogo lakse prima informacije kada su informacije prirodno grupisane u skupove sa znacenjem. Vas mozak mnogo lagodnije radi pri brzinama od 400 r/m i vise (interesantno je primetiti da brzina koju najveci broj ljudi,prilikom procene sopstvene brzine citanja, postize uz ~podvlacenje~ redova pri citanju iznosi upravo 400r/m ili vise)..." i tako dalje.. -> ceo red, a oko se samo 20% usredsredi na centar, tj. tacku na -> koju smo koncentrisali nase oko, dok ostalih 80% vidnog polja oka "Cinjenica glasi:samo 20 posto vseg ocno-mozdanog sistema posveceno je jasnom fokusu, dok se perifernom fokusu posvecuje zapanjujucih 80 posto!.." -> hvata ono sto cemo tek procitati ili smo vec procitali, racunajuci "...Neverovatna prednost ovoga je u tome sto, dok vas jasan dokus cita jedan,dva ili tri reda na koje ste skoncentrisani, vas kozak koristi periferni vidkako bi obnovio ono sto ste vec procitali i napravio kratak pregled texta koji sledi." -> i gornje i donje redove, pripremajuci oko ... Koliko zaista pomaze -> pamcenju ? Moze li da posalje uvod it te knjige?? uvod je mnogo dug pa cu da ga prepricam (predgovor autora) kad je bio mali, sporo je citao i profa mu rece da se brzina citanja nemozep ovecati i da svako ima neku svoju brzinu elem on je "bas u to verme" krenuo da bilduje :) i uocio drasticne promene u misicima po celom telu (trt) pa je onda pomislio, zasto ne bi odredjenim treninzima mogla da se poveca brzina citanja i onda je u ovoj krnjizi 40 godina istrazivaja pri tome otkrijo je neverovatan kapacitat mozga, mogucnost da kreativnije razmislja i tako to :) pa ima li neko ovde, sem mene, da cita ovu knjigu? zeleo bih da cuejm tudje utiske :) PS:u kom broju politike si o ovome citao? da pitrazim na int. u arhivi da procitam bas sta pise
književnost.347 praktica,
>kad je bio mali, sporo je citao i profa mu rece da se brzina citanja nemozep >ovecati >i da svako ima neku svoju brzinuelem on je "bas u to verme" krenuo da bilduje :) i uocio drasticne promene >u misicima po celom telu (trt) >pa je onda pomislio, zasto ne bi odredjenim treninzima mogla da se poveca >brzina citanja >i onda je u ovoj krnjizi 40 godina istrazivaja >pri tome otkrijo je neverovatan kapacitat mozga, mogucnost da kreativnije >razmislja i tako to :) Ma ql. Ali ja sam pre svega mislio na uvod koji opisuje knjigu, a ne na predgovor autora :).
književnost.348 roach,
A ccc tebi!
književnost.350 praktica,
> A ccc tebi! C, c, c, c... tvojim depresivnim pesmama ;) Treba da pishesh : Biti isti biti poseban biti slobodan biti samo svoj!
književnost.351 willow,
Ostavila takvu vrstu utiska malopre se opet čuh sa devojkom koju jako slabo poznajem, međutim sa kojom od proletos ipak uspevam da ostanem u prilično korektnim odnosima. zove se Sara i videli smo se samo jedanput u čitavom životu. ali tako to biva: naši uspavani društveni vulkani retko kad biraju mesto i vreme kada će da buknu. Sara živi u Vršcu, čita mog velikog ljubimca, Knuta Hamsuna, i poseduje najveće bademaste oči na kugli zemaljskoj. i to je praktično sve što o njoj znam. rekao bih da je drugo i treće sa ovog spiska ono što nas možda najviše i povezuje. plus smeh. dok o Vršcu ne bih imao šta posebno da dodam: Vršac doduše jeste lep i prijatan grad, ali je i isto toliko udaljen od mene. kažu da ljubav ne poznaje granice - međutim, molim vas: poznaje li ljubav broj pređenih kilometara, utrošeno gorivo, ili, recimo, cenu povratne autobuske karte? ne: određene vrste nepremostivih rastojanja uvek će postojati među nama. i tako, dok su se tamo napolju, u gluvoj noći, naoružane bande maloletnih delikvenata tukle do smrti boreći se za teritorijalnu prevlast, naš telefonski razgovor tekao je tako što bismo se prvo smejali i podsmevali nečemu, recimo vrsti uboge sreće koja nas već čitav niz godina prati. i ove godine, rekla bi Sara, imali smo seriju malera: prvo smo dobili jedno - pod znacima navoda - vrelo proleće, zatim smo 18. avgusta odigrali samo nerešeno sa Hrvatskom, komarci nas takođe celo ovo leto uporno progone, kidišući na nas kao kamikaze, a sada kažu da nam predstoji jedna neobično oštra i krvava zima; kroz 1999-tu prolazimo kao kroz pakao... ne brini, Saro, rekao bih joj, gozba je pred našim vratima: bogovi će nam svima uskoro poslati čitavo jato zlatnih prepelica... zatim bismo zastali i sumirajući utiske samo se tiho kikotali, kao dve pijane tinejdžerke kad u kući strave ispoljavaju pogrešne emocije. ali ne bi prošlo puno vremena a mi bismo se opet naglo zacenili. ti si plav čovek, rekla bi mi, ali ne toliko lep koliko glup... pukoh od smeha. i moje sitne zastrašene oči ( kroz koje bacam sve ove svoje zastrašene poglede na svet ) su zasuzile. razgovarajući sa Sarom prilično dugo o nekim sasvim ljudskim, i za čitaoca verujem ne toliko značajnim stvarima. možda bi našoj priči trebalo dodati i konstataciju da smo nekoliko trenutaka proveli lomeći koplja oko ozbiljnih tema: Saro, samu sebe zbunjuješ iznoseći sve te sumnjive podatke oko Njegovog Postojanja, rekoh bih joj. - Bog ipak postoji, odgovarala bi mi, ali sada živi i tuguje sam u malom manastiru, smeštenom na nekoj nepoznatoj lokaciji sunčeve površine: zato ga i ne možeš potražiti direktno golim očima... da...? jer bi u tom slučaju kroz par sekundi ostao potpuno slep... pih, rekli biste, pusta metafizika... možda. međutim kada sam spustio telefonsku slušalicu znao sam da ću sve ove časove noći što tu stoje predamnom - časove slepila, onanije, ludila i tame - utrošiti i na nešto korisno, tj. mozgajući o tome kako nam i dalje polazi za rukom da se nečemu zajedno nasmejemo iako nas kilometri i daljine i stoleća i morske pučine i valovi razdvajaju - što mi ulilo snagu da isključim televizijski aparat i uzdignem konačno bulju iz fotelje ne bi li nasuo sebi naredno piće, pomišljajući - oh, evo me, anđele, pogledaj me - uzdižem ovu svoju bulju lagano iz fotelje i noseći čašu u ruci širim svoja krila ponosito, kao galeb, ili o, da, kao Feniks kad je iz pepela pred zoru prhnuo put grimiznih nebesa. Pzdrv, W.W.3.
književnost.352 indi,
-> Ma ql. Ali ja sam pre svega mislio na uvod koji opisuje knjigu, a ne -> na predgovor autora :). u knjizi brzo citanje iznet je revolucionarno nov nmetod pomocu kog mozete da naucete da citate od 2 do 10 stranica texta u min. autor tvrfi da bolje pamtimo ako brze citamo naucna istrazivanja i experimetni to pppppotvrdjuju konjiga sadzi testove i prakticne primere koji omo guciju citaocu uvid u napredak toom savladjivanja rehnika brzog citanja savladavete i metode za revazilaznje problema ucenja i metode za bolje rezumevanje i pamcenje porocitanog texta AKO NAUCITE DA CITATE 5 STRANICA U MIN, PROCITACETE ZA JEDAN SAT NJIGU OD 300 STRANA knjiga je ideJalna za ucenike studente profesore strucnjake u sve one koji zele da unaprede zvoje znanje knjiga ce vam pomoci da poboljsate ucenje pamcenje i kreativno razmislanje ps prekucavo sam pa ima gresaka: )
književnost.353 saint,
=> knjiga je ideJalna za ucenike studente profesore => strucnjake u sve one koji zele da unaprede zvoje znanje Postoji program za ucenje tog brzog citanja takodje.
književnost.354 gdown,
Kralj snova Da li verujesh iluzijama ? Ja zhivim u njima. Ja sam kralj snova koji bezhi od stvarnosti Lako je, Samo zatvori ochi i oticicesh na putovanje najbolje putovanje do sada. Da li verujesh u snove ? Ja zhivim sa njima. Chak i otvorenih ochiju pricham sa njima Lako je, samo ih pozovi i oticicesh sa njima daleko od stvarnosti.... daleko od stvarnosti.... daleko od stvarnosti.... daleko od stvarnosti.... daleko od stvarnosti....
književnost.355 jexy,
> > AKO NAUCITE DA CITATE 5 STRANICA U MIN, > PROCITACETE ZA JEDAN SAT NJIGU OD 300 STRANA > Jel mozes ukratko da objasnis samu ideju brzog citanja koja je data u toj knjizi?
književnost.356 bracha,
E, pa bas bi mogao to da bacis ili ovde ili u neku grupu ili meni na mail na netu....bilo gde... Pozdrav Vladeta
književnost.357 saint,
=> E, pa bas bi mogao to da bacis ili ovde ili u neku grupu ili meni => na mail na netu....bilo gde... Nisam rekao da ga imam... zove se AceRead i mozes ga naci na internetu...
književnost.358 willow,
Neobična sličnost dva čoveka lice tog čoveka sa kojim sam se danas mimoišao na ulazu u supermarket, imalo je neobično mnogo sličnosti sa licem mog rođenog oca - iste crte, iste lepe plave oči, isti blag pogled, proređena srebrna kosa, visoko čelo, guste obrve... zastao sam i već zaustio da izgovorim prvu stvar koju kažemo našim očevima kad ih sretnemo na ulici; obično je to - zdravo, oče... međutim ipak nisam to učinio: na vreme sam se nečega setio: da otac već dugo nije među živima. tako da sam, pomalo zbunjen ovim nesvakidašnjim susretom, samo tiho pošao napred, idući u susret kupovini, praveći se kao da se ništa naročito nije desilo. spustio sam tanak, skoro providan komadić kačkavalja u korpu, i pažljivo razgledajući ostale izložene namirnice, iznenada osetio bol jak bol u grudima.
književnost.359 willow,
oh, ti... žene mi često zameraju kako ponekad hrčem isuviše glasno za njihove pojmove, pa niko živ usled toga ne može da spi. i kad do njih usred zimske tame stigne tvoj neobični poj, one uključe svetiljku, nagnu se nad tobom i - prestani divljački da hrčeš, tiho ti u uho šapnu. ali čitaoci će se složiti da do mozga usnulog čoveka stigne jako mali broj ovakvih verbalnih poruka. samo se prebaciš na drugu stranu, počešeš se po bulji, odmumlaš nešto i nastaviš po starom. pošto zahtev oko smanjivanja jačine hrkanja još uvek ne bi bio uslišen, dizale bi ruke od verbalnog i prelazile na razne druge načine ubeđivanja: štipkaju te, gurkaju te, golicaju po najosetljivijim mestima; polivaju te ledenom vodom, zbacuju pokrivače i ćebiće sa tebe, umeću ti papirnate salvete u kosu... a postoji i jedna posebno opaka grupa: one bi ti jednostavno, nabile jastuk u facu, zapalile cigaretu i sačekale da vide ishod. no, nema tu ničeg spektakularnog: ili se probudiš ili umreš od gušenja. buđenje ponekad ume da bude bolno: šta taj jastuk, zaboga, traži na mojoj faci? jebote, umalo da umrem od gušenja... moraš se, dušo, privići da spavaš ležeći potrbuške... to je ono prvo čemu prisustvuješ kad se probudiš. zanima me čemu čovek prvo prisustvuje kad umre od gušenja... Pzdrv, W.W.3.
književnost.360 willow,
pošto vidim da je vrag odneo šalu, - drugari, da vas pitam jednu stvar: ako se Sezam zaista ugasi - kako ćete nadalje moći živeti bez mojih besmrtnih pesama? i bez mojih kratkih storija? da li će se nad vaše živote nadviti još jedan crni oblak tuge i bola? još nešto: kad Sezam ode sa ovog sveta - koliko vas će se sećati mene, - našeg najvećeg živog neštampanog pesnika svih vremena, i veliku nadu domaće kratke priče...? ali, nemojte biti tužni... život piše naše drame u brdima pakla...
književnost.361 harddesign,
=- kako cete nadalje moci ziveti bez mojih besmrtnih =- pesama? i bez mojih kratkih storija? Ukoliko se to zaista desi, idem ispred BIGZ-a da se polijem benzinom (ako nadjem sponzora za isti), stanem na tramvajske shine, popnem se na stolichicu, stavim sebi oko vrata omchu od nekog poluprovodnika chiji je kraj privezan za zice sa strujom. U trenutku nailaska prvog tramvaja namichem omchu, skachem sa stolice, bacam upaljeni Zippo pod noge i unapred pripremnjeni Luger (koji tretiram kao lilihip) stavljam u pogon. Jel dovoljno ili treba josh? ;)
književnost.362 willow,
>> =- kako cete nadalje moci ziveti bez mojih besmrtnih >> =- pesama? i bez mojih kratkih storija? >> Ukoliko se to zaista desi, idem ispred BIGZ-a da se polijem benzinom >> ako nadjem sponzora za isti), stanem na tramvajske shine, popnem se na >> stolichicu stavim sebi oko vrata omchu od nekog poluprovodnika chiji je kraj >> privezan za zice sa strujom. >> U trenutku nailaska prvog tramvaja namichem omchu, skachem sa stolice, bacam >> upaljeni Zippo pod noge i unapred pripremnjeni Luger (koji tretiram kao >> lilihip) stavljam u pogon. >> Jel dovoljno ili treba josh? ;) oh, to cje biti sasvim dovoljno... :) ustvari: to cje biti sasvim dovoljno posle svega drugog posle svega ostalog.
književnost.363 praktica,
> Ukoliko se to zaista desi, idem ispred BIGZ-a da se polijem > benzinom (ako > nadjem sponzora za isti), stanem na tramvajske shine, popnem se na > stolichicu, > stavim sebi oko vrata omchu od nekog poluprovodnika chiji je kraj > privezan za > zice sa strujom. Zar i ti? ;) Nisam znao da pises pesme, mora da ti sezam mnogo znaci...
književnost.364 willow,
Mala vražja stopala Sanji Ščerbak beše taj članak, plus jedna njena ne toliko atraktivna, crno- bela fotografija - prve dame mog smešno ojađenog srca. pitam se, šta ona traži među novinskim stupcima? čitam dalje i uskoro doznajem tačan odgovor: neobično talentovana baletska plesačica Aleksandra Ščerbak traži sponzore. priprema umetničke nastupe u Kanadi i neophodna joj je izvesna finansijska potpora, kojom bi joj, eto, sve to bilo i omogućeno. lepo... htedoh i ja da doprinesem Sanjinom uzletu ka zvezdanim visinama svojom skromnom donacijom - ali pošto nisu ostavili broj žiro-računa na koji možeš da uplatiš sredstva, nisam ih ni uplatio... možda je i bolje što nisam: vi pojma nemate koliko se ona surovo odnosila prema meni: tretirala me kao poslednjeg magarca, kardinalno zanemarivala vezu, ljubila druge ljude i sa njima crno vino pila; ostavljala bi me tužnog i usamljenog i besmislenog među zidovima tokom čitave večeri; odlazila bi u noćni provod, na žurke i u diskoteke bez moje prethodne saglasnosti; priređivala mi svakojake neprijatnosti u društvu, itd. tugovao sam i kucao joj mnoge ljubavne pesme koje su tačno ocrtavale moja gledišta i vrstu emocije koju gajim prema njoj. u pogledu očuvanja veze bejah spreman da uskratim život svakom, i na hiljade ljutitih tigrova za stub srama da vežem. međutim, stvar je jednostavno morala negde da pukne. beše tu previše dotrajalih elemenata... bolovao sam dugo. no jedino je možda smrt u stanju da zapegla sve naše ožiljke... osobito ljubavne... ali bez obzira na sve, želeo bih sada nešto da izjavim: nadam se da će bogovi biti blagi prema njoj; i prema njenoj karijeri. jer, ona to i zaslužuje - načinom na koji hoda po vašem srcu. baletskim načinom. sada joj više ništa ne zameram: Sanja je tačno znala koliko hoće od mene. tačno toliko je i uzela. zato bogovi: pomozite joj da lepo i lako tera napred, predvođena njima - malim vražjim stopalima. podijumi, pozorišne daske: blago vama pod njima - pod malim vražjim stopalima. Pzdrv, W.W.3. pijan od votke
književnost.365 willow,
Stil Ponekad mi stignu i dobronamerne sugestije vezane za stil mog pisanja. obično ih upute moji čitaoci. umeju da budu prava zanovetala. skreću mi pažnju i predlažu izvesne korekcije: kažu kako ih stil pisanja ponekad neodoljivo podseti na stil kojim se koristio Bukovski i da bi to možda trebalo menjati. često na to pomislim: od mene se opet zahteva da izgradim sopstveni stil. ali, upitam se, zašto bih ga uopšte gradio? kad ti kažu da kucaš kao taj neizmerno tužan čovek - zar to nije najveći mogući kompliment koji možeš dobiti ako se nalaziš u ovakvoj vrsti delatnosti? i druga stvar: moje mogućnosti to čini mi se nikako ne dopuštaju. jer da bi ti izgradio sopstveni stil potrebno je da uložiš mnogo novca, vremena i truda a ja novca imam jako malo dok su me druge dve stvari već u potpunosti napustile. uostalom, kakvu vrstu stila vi očekujete od čoveka koji svakog dana provede čitav sat vremena u redovima za mleko? mlečni? šta vi, čitaoci, zaboga, hoćete od mene da napravite? novog Tomasa Mana? zaboravi tog matorog alkosa, kažu mi, i pokušaj nešto sam da napišeš... hvala lepo, kažem im, ali kako da zaboravim čoveka čije su me reči održale u životu, čije su me reči spasile da ne umrem od tuge. zato, a shvatite ovo kako hoćete, ja ne želim da menjam stil. ne pišem da bih stekao značajnu poziciju bilo gde. ne pišem da bih ušao u lektiru. zabole me patka za reputaciju, a isto to važi i za moj položaj u savremenoj domaćoj književnosti. jer ja nikako ne bih želeo da budem svrstan rame uz rame sa B.V., N.T., R.S. a vi? u stvari da vam kažem šta sam ja: ja sam prosečan francuski frizer Mišel, koji je poludeo i došao u našu zemlju, izmenio ime, naučio jezik i onda iznenada seo za kucaću mašinu. i evo šta je od svega ispalo. pošto nikada nisam uzeo jugoslovensko državljanstvo ja i dalje ostajem više u nadležnosti francuske nego naše književnosti. a ako neko od vas i dalje zaista misli da pišem kao Buk, najbolje neka zadrži tu konstataciju za sebe. molim vas, dragi čitaoci nemojte me primoravati da pribegavam najtežoj mogućoj represivnoj meri: da jednostavno prestanem zauvek da ih kucam. a, molim, kako ćete onda moći nadalje živeti bez svih ovih mojih besmrtnih pesama? pojma nemam kako smo stigli do toga da ovde delimo savete jedni drugima, ali kad smo već tu, što ne bih i ja vama dao jedan: pisati kao Bukovski mnogo je bolje nego ne pisati uopšte. vama nikad neće biti dosta Desanki Maksimović? vama nikad neće biti dosta "Žrtvenika", "Uvira", "Praznina Ništavila", "Neprisutnih Stvarnosti" i sličnih izraza? čitaoci: nemojmo uletati u iste stilske zamke u koje su uletali naši očevi. to bi bilo sve i hvala na pažnji. Pzdrv, W.W.3.
književnost.366 indi,
->> AKO NAUCITE DA CITATE 5 STRANICA U MIN, ->> PROCITACETE ZA JEDAN SAT NJIGU OD 300 STRANA -> Jel mozes ukratko da objasnis samu ideju brzog citanja koja je data u toj -> knjizi? Pvo ti pisac kaze kao nije protrebno da se vracas na vec procitane reci ili pasuse jer si ih ti ipak upamtio onda ti kaze da podvlacis ono sto citas:olovkom , kineskim stapicem i sl... a ne prstom jer ti je rst debeo i saka velika paq ti zaklanja dobar deo texta onda odjednom kaze"experimentisite ponekad citanje 2 reda odjednom" i onda ti malo kastnije predstavlja tehnike meta navodjenja kojima citas 2 reda odjednom, 2 reda unazad vise redova odjednom cik cak(dole levo pa dole deesno po textu).... normalno, ovo mora mnogo da se vezba... nadji knjigu negde pa pogledaj, kod ulicnih prodavaca npr.
književnost.367 willow,
Misao u literaturi se ponekad susretnem i sa sledećom uvodnom rečenicom: "taj čovek je vodio jedan sasvim običan život..." nije mi uvek najjasnije šta se tačno želi time reći. naročito ostanem začuđen onda kad, pročitavši dotično delo, ustanovim da je taj čovek koji je, navodno, vodio jedan sasvim običan život, ustvari suviše rano prokockao sve svoje adute. čitao pogrešne knjige. živeo sa ( tek na kraju to shvatiš ) pogrešnom osobom. išao ustanovljenim putem. verovao crkvi. oslanjao se na zvanične izvore informacija. uporno tražio svetlost na kraju tunela. dugo čekao stvari koje nikad nisu stigle. taj čovek je, dakle, vodio jedan sasvim običan život? ne bih se mogao složiti. život tog čoveka je pre bih rekao, bio užasan napor, naposletku sasvim besmislen. primetio sam da ista shvatanja u pogledu načina vođenja života nemaju izgleda samo pojedini pisci, već i, da se tako izrazim, pojedini čitaoci, tojest obični ljudi: mnogi od njih i dalje žive u ubeđenju da vode isto tako jedan sasvim običan život. oni to međutim veoma često ne čine.
književnost.368 willow,
Istina ljudi koji me lično poznaju tvrde da sam ja jedan ćutljiv, stidljiv, jako povučen, ne- druželjubiv, zastrašen, tužan, melanholičan, prilično gorak čovek. dok ljudi koji me lično ne poznaju nego utiske o meni sumiraju uglavnom putem čitanja, kažu da dolaze do drugačijeg zaključka: "ti si jedna jako zabavna, zanimljiva, elokventna, prijatna, neobično duhovita, saosećajna, šarmantna, hrabra, topla ljudska duša..." a tu ponekad možemo naići i na slobodnije ocene: "oženi me!", "ti si moj idol!", "jebi se u dupe!" itd. međutim pošto ja ovde ipak od svih vas najbolje znam ko sam i šta sam, uvek ću pre poverovati izjavama ljudi koji me lično poznaju: opisuju me na tačniji način. ali: zar ne bi bilo lepo, pomislim ponekad, da si zaista isti onakav kakvim te ljudi koji te lično ne poznaju, predstavljaju? zar ne bi bilo lepo pobeći iz lavljeg zagrljaja? ići u bioskop? maštati o porodici? kovati velike planove? zar ne bi bilo lepo mrsiti muda na Mesecu? o, da, bilo bi... ali, onda pomisliš, šta će se u tom slučaju dogoditi sa ovim pesmama? i da li ćeš ih i dalje u istom broju moći izbacivati na tržište? stoga je možda i bolje što sam ovakav.
književnost.369 orion,
> jos nesto: kad Sezam ode sa ovog sveta - koliko vas ce se secati mene, > - naseg najveceg zivog nestampanog pesnika svih vremena, i veliku nadu > domace kratke price...? Shto se vec jednom ne ubijesh, pa da pochnu da te shtampaju? :)
književnost.370 fraudator,
jebote, stvarno ne znam shta nije u redu sa njim oono, sere stihove samo tako misim, jes ti to prvo piso jedno 10 godina pa sada samo shaljesh na sezam?? inache, svidja mi se lame poetry ;)
književnost.371 orion,
>jebote, stvarno ne znam shta nije u redu sa njim > >oono, sere stihove samo tako >misim, jes ti to prvo piso jedno 10 godina >pa sada samo shaljesh na sezam?? > > >inache, svidja mi se >lame poetry ;) ma nisi ti njega razumeo :)
književnost.372 indi,
-> ZIMA - Carls H. Bukovski -> -> -> veliki kaljavi ranjeni pas -> udaren kolima ide ka -> ivicnjaku i -> stravicno zavija -> svojim zgrcenim telom -> dok crveno siklja iz -> dupeta i usta. -> -> zurim u njega i -> vozim dalje -> jer na sta bi licilo -> da nosim umiruceg psa -> kraj ivicnjaka u Arkadiji, -> dok krv kvasi moju -> kosulju i pantalone -> gace i carape i -> cipele? izgledalo bi -> idiotski. -> osim toga, isplanirao sam -> da stavim na konja broj 2 -> u prvoj trci -> kao i na broj 9 -> u drugoj. ceka me -> moguci dobitak -> od oko 140$ -> tako da sam morao da ostavim -> tog psa da sâm umre tamo -> preko puta trznog centra -> gde dame traze raspro- -> daje dok prvi sneg pada na -> Sijera Madre. -> -> -> ( prevoditelj - Flavio Rigonat ) -> ZIMA - Carls H. Bukovski -> -> -> veliki kaljavi ranjeni pas -> udaren kolima ide ka -> ivicnjaku i -> stravicno zavija -> svojim zgrcenim telom -> dok crveno siklja iz -> dupeta i usta. -> -> zurim u njega i -> vozim dalje -> jer na sta bi licilo -> da nosim umiruceg psa -> kraj ivicnjaka u Arkadiji, -> dok krv kvasi moju -> kosulju i pantalone -> gace i carape i -> cipele? izgledalo bi -> idiotski. -> osim toga, isplanirao sam -> da stavim na konja broj 2 -> u prvoj trci -> kao i na broj 9 -> u drugoj. ceka me -> moguci dobitak -> od oko 140$ -> tako da sam morao da ostavim -> tog psa da sâm umre tamo -> preko puta trznog centra -> gde dame traze raspro- -> daje dok prvi sneg pada na -> Sijera Madre. -> -> -> ( prevoditelj - Flavio Rigonat )
književnost.373 indi,
-> Ljubav i Hrabrost -> -> voleo sam onaj gde Kegni -> boksuje u ringu -> dobija batine -> da dodje do para -> za chasove muzike -> svoga brata - -> brata koji zheli da bude -> pijanista. -> rekli su da je -> veliki talenat -> ali obojica su doshli -> iz bednog predgradja i -> tako se Kegni penje u ring -> nanovo i nanovo -> da bi njegov talentovani brat -> postao pijanista. -> Kegni chak gubi devojku - -> u korist svoga brata -> i zavrshava se tako shto brat uspeva -> ( u karnegi Holu, chini mi se ) -> a Kegni -> izubijan i poluslep -> stoji kraj kioska -> i sa radija slusha prenos -> koncerta svoga brata -> i, naravno, devojka je u -> dvorani -> puna obozhavanja, ushicenih ochiju, -> a Kegni greje ruke nad -> vatricom -> sam na zimi -> slusha radio -> dok njegov brat svira -> na klaviru, -> Kegni -> koji pojma nema o muzici -> chuje aplauz i -> veruje da su -> sve te batine shto ih je dobio -> vredele neshto. -> -> -> Charls Bukovski.
književnost.374 indi,
-> Postadoh sam sebi najljuci neprijatelj. Nista nisam toliko zeleo -> uciniti a da se u isto vreme ne bih toga mogao i odreci. Cak i u -> detinjstvu, kad mi nista nije nedostajalo, zeleo sam umreti: hteo sam se -> predati, jer mi se borba cinila besmislenom. Shvatao sam da nista ne mogu -> dokazati, osmisliti, dodati ili oduzeti produzujuci zivot koji nisam sam -> trazio. Sve egzistenicje oko mene bile su promasene ili, ako i nisu bile -> promasene, bile su smesne. Osobito egzistencije onih ljudi koji su uspeli -> u zivotu. Muka me hvatala od ljudi koji su uspeli u zivotu. Imao sam -> razumevanja za greske, ali me nije zbog toga hvatala muka. Tu je posredi -> bila prava pravcata negativna osobina, slabost koja bi nabujala vec pri -> pogledu na ljudsku bedu. Nikada nisam nikome pomogao u nadi da time cinim -> dobro; pomogao bih samo zato sto drugacije nisam mogao. Cinilo mi se da je -> ludo pokusati da promenim zivotni tok; nista se ne bi moglo izmeniti, osim -> ako ne bih izmenio srce - ali ko moze izmeniti ljudsko srce? Povremeno bi -> se neki prijatelj okrenio veri: smucilo bi mi se od toga. Boga nisam -> trebao vise nego sto je on mene trebao, i, kad bi ga bilo, mislim da bih, -> kako sam cesto pomisljao, mirno izisao pred njega i pljunuo mu u facu. -> -> -> Henri Miler, mesto iz knjige "JARCEVA OBRATNICA"
književnost.375 gdown,
Ej, bre indi, ovamo kao brinesh za prostor na sezamovom disku, a ovde shaljesh vec poslate poruke od pre mesec dana. Chemu to ?
književnost.376 dzim,
> I wish to try > and I live not to die ...itd. A u potpisu? Ti ili Soundgarden? :>
književnost.377 buva,
SOMEWHERE I wish to wish I dream to dream I try to try and I live to live And I die to die and I cry to cry But I know why Somewhere in my dreams Things that should Still the willow weeps On roses for the dead In laughs of love From the likes of her To the time of me Like to moon to earth Or the sky to sea Only we're no longer Allowed to be, to be Somewhere in the dreams Of those who should Live in all the keeps Echo all the worlds In laughs of love For times that pass my life I'll search for the sky That she wanders by Somewhere in the dreams That the skies hold Still the willow weeps On roses for her bed In laughs of love soundgarden/badmotorfinger ;)
književnost.378 the.edge,
Dajte ljudi, opismenite se malo - prestanite sa pisanjem TJ i CJ!!!!!!! Ako je u pitanju fazon - veoma je jadan i plitak i samo nervira. Sve sto taj "fazon" pruza je lose i nerazgovetno citanje, a od svake ozbiljnije poruke pravi sprdacinu. Izem vam klinacke fazone. ;( AcCeSS DeNiED
književnost.379 indi,
-> Ej, bre indi, ovamo kao brinesh za prostor na sezamovom disku, a -> ovde shaljesh vec poslate poruke od pre mesec dana. ja sam se odmah javio u sezamnet.2:problemi i rekao da sam SLUCAJNO napisao te 4 poruke ovde i pokusao da ih obrisem ali mi je sistem rekao da su poruke"vrecene u zive" (?) predpostavljam da nisi procitao moju poruku "izvinjenja" 0:) pre nego sto si krenuo da me kritikujes ps:veca opasnost je od fajlova, oni su mnoogo veci od poruka, kao sto znas :)
književnost.380 gdown,
GD> Dajte ljudi, opismenite se malo - prestanite sa pisanjem TJ i GD> CJ!!!!!!! Ako je u pitanju fazon - veoma je jadan i plitak i samo GD> nervira. Sve sto taj "fazon" pruza je lose i nerazgovetno GD> citanje, a od svake ozbiljnije poruke pravi sprdacinu. GD> Izem vam klinacke fazone. ;( Ne smatram da su to klinachki fazoni, vec se tako olakshava chitanje zbog nemogucnosti ispisivanja slova kao shto su c i c ( ch i tj ) tu je naravno i z (zh) U svakom sluchajunedostaju 3 slova azbuke,te nekima to olakshava pisanje,dok neke poput tebe to iritira.Zashto ne bi svako radio onako kako mu je lakshe ? Mene je takodje nerviralo shto ne mogu da napishem ch i tj vec c i c i stvaralo mi probleme kad sam se prvi put pojavio na sezamu.Vremenom sam se navikao na jedno i drugo pismo,kad su mi objasnili da moze da se pishe i ovako (ch , tj) Ne nerviraj se uzalud :)
književnost.381 the.edge,
Svaka cast ako tebi to olaksava citljivost. Ja vecinu ljudi koje znam to iritira, samo nece da se jave, sto je opet posebna prica. Slova TJ nemaju VEZE sa C i CH. Mozda samo kroz izgovor, ali sto se tice citanja, maximalno ga usporava i poruku pravi mnogo manje vaznu. TJ uopste ne podseca na C. I sta je citkije? RETJITJU ili RECICU Evo ja sam jedno vreme pisao CH ZH i SH (nikad TJ - a to nije ni postojalo), ali sam video da je to maximalno necitko i skroz neozbiljno. "SHTA SAM SINOCH HTEO DA KAZHEM..." ili "STA SAM SINOC HTEO DA KAZEM". Bebski iliti code none raspored mozda nema pravi izgovor, ali se bar iz prve vidi sta je ko hteo da kaze i jako se lako cita. Uostalom, code NONE postoji, a sva ta CH ZH TJ sranja je uvela ova nova bagra ;) koja je dosla na sezam. I ako je nekom kao stalo do tolike pismenosti, neka lepo uzme YU slova i ljudski pocne da pise sa pravim nasim slovima, a ne neke slovne masturbacije. AcCeSS DeNiED
književnost.382 gdown,
Ako zaista vecini ljudi to smeta,onda cu ja prvi presti da pishem Sh umesto S,i Ch umesto C, chisto da im ne bi smetao, ali ti si jedini koji se oglasio povodom ovoga,tako da smatram da ih nema vishe. Ali kao shto svaki jezik vremenom dozhivljava promene, tako su se stvari promenile i ovde. Usput, jel si ikada razgovarao sa poison.ivy ? Shta kazesh na njena slova ? :))
književnost.383 the.edge,
T?>> Usput,jel si ikada razgovarao sa poison.ivy ? Shta kazesh na njena T?>> slova ?:)) Nisam imao prilike da pricam sa doticnom. Ako stvarno prica tako kao sto ti kazes, onda sta reci vise nego - uzas. AcCeSS DeNiED
književnost.384 willow,
>> T?>> Usput,jel si ikada razgovarao sa poison.ivy ? Shta kazesh na njena >> T?>> slova ?:)) >> Nisam imao prilike da pricam sa doticnom. Ako stvarno prica tako kao sto >> ti kazes, onda sta reci vise nego - uzas. O, čoveče, nemoj tako... Ivana ( poison.ivy ) je, bre, puter na suhoj korici mog života. Dok je, recimo, B. ( orion ) rasterala sve crne oblake moje sumorne svakodnevnice. A Danijelu ( dea. ) su mi poslali bogovi, da me čuva od sunovrata u mračnu jazbinu ludila. A Sale ( hercog ) je grana na kojoj sedim. A Sale ( askripka ) - e, on je zasebna priča... moj ti predlog: pokušaj da razmeniš pokoji "pejdz" sa njima, ono, čisto iz zafrkancije...
književnost.385 willow,
Pesme kao male ptice Branki Pijetlović sada je negde iza ponoći i evo opet me možeš videti, mamlaza, kako sedim među zidovima, buljim u plafon, gutam muve u letu ( da li ste ikada pokušali da progutate muvu u letu? ), ganjam naokolo žute pauke, držim sebe u duševno napetom stanju, ne odazivam se ni na jedan telefonski poziv, mrmljam nešto sebi u bradu, razmeštam pivske boce po stolu, purnjam, opijam se limun- votkom, izlazim na terasu, posmatram bisere nanizane u sazvežđa ali ne zadugo ( ni zvezde više nisu zanimljive za posmatranje kao što su nekad bile ); čekam pesme kao male ptice da izlete dok većina Jugoslovena u ovo vreme radije prati televizijski program, gleda filmove na videu, posećuje kulturne manifestacije, priređuje intimne sedeljke, privodi nešto na gajbu, ili spava. ali ne žalim se: među poznanicima sam poznat kao čovek koji voli da napiše dobru pesmu, i ukoliko bih imao veći broj ruku na raspolaganju verovatno bih ih kucao i po tri odjednom. i evo, kao što se može videti, upravo sam uspeo da uhvatim jednu malu pticu. izletela iz mene i pokušala da kidne, ali, brz sam ja čovek, pa je nežno pokupio i uneo u računar. a verujte mi, dugo sam je čekao da izleti, _baš nju_: pesmu o čoveku koji guta muve u letu. znam da će mi noćas zbrisati još ko zna koliko ovakvih malih ptica, ali ovu mi je bilo _strašno_ važno da ukebam. dosta je bilo kucanja za večeras, čoveče... i sada ću, eto, da se izvalim na leđa više nego zadovoljan što mi nije umakla, i sanjaću eukaliptuse, modre mediteranske valove, zatim jata zlatnih ribica kako mi se igraju među prstima, onda besplatan smeštaj na Bahamima, bukete jarkocrvenih ruža i tako dalje.
književnost.386 kum.djole,
>> ali ti si jedini koji se oglasio povodom ovoga, Sigurno nije jedini kome smeta, ali jeste jedini koji je iskoristio priliku da gubi vreme uveravajući takve likove da je takav način pisanja izuzetno odvratan i nečitljiv. Na Sezamu, doduše, postoji i jedan tzv. fajl tzv. 'bonton.txt' prema kome se tzv. novi korisnici mogu samostalno naučiti tzv. redu, ali njih to takoreći ne zanima. Upotrebom navedenog fajla direktno se utiče na poboljšanje Sezama. Ja na poruke sa takvim slovnim kombinacijama udaram -> bez obzira da li je čovek napisao nešto pametno - ako na vreme nisi naučio da pišeš, nemoj ni da očekuješ da će te neko čitati. Za nesrećnike koji ne umeju ili nemaju uslova da nameste neka normalna YU slova, ASCII kod je oduvek tolerisan do određene mere, tj. dok user ne postane starosedeoc.. Uostalom, svi oni koji se zalažu za brisanje starih konferencija, mogli bi da poskidaju samo 1% i uvere se u razlike i kvalitete pisanog teksta onda i danas. Možda nešto i nauče.
književnost.387 gdown,
GD> Uostalom, svi oni koji se zalazu za brisanje starih GD> konferencija, GD> mogli bi da poskidaju samo 1% i uvere se u razlike i kvalitete GD> pisanog teksta onda i danas. Mozda nesto i nauce. O.K. ako iritira, prestacu. A da sam bio za brisanje starih konfi, bio sam, jer sam razumeo da je to jedino resenje za spas sezama.A bolje je da nema starih poruka, nego da nema sezama, jer ako nema sezama nema i starih poruka.Ali uvideo sam da postoje i druga resenja kao sto su brisanje fajlova u starim porukama (mada je i to istorija, no svejedno). A ako nekome smeta nepravilnosti kao sto su Ch, Sh, Zh i sl. , jer skrnave pravopis, kako to da nikome ne smeta BTW, NHF, i ostale skracenice ili reci, recenica na engleskom koje se mesaju sa srpskim ? Zar nije i to skrnavljenje pravopisa. Evo uspesno sam izbegao omrzena slova ( Ch, Sh ,Zh ) , jel bolje sad ? :)
književnost.388 dzim,
> Pesme kao male ptice > > Branki Pijetlovic Osh ti pozajmim akustaru da joj to i otpevash pod prozor?
književnost.389 kum.djole,
>> A ako nekome smeta nepravilnosti kao sto su Ch, Sh, Zh i sl. , jer >> skrnave pravopis, kako to da nikome ne smeta BTW, NHF, i ostale >> skracenice ili reci, recenica na engleskom koje se mesaju sa >> srpskim ? Zar nije i to skrnavljenje pravopisa. Nije. I nema veze s pravopisom - tačnije, sasvim je ispravno napisano. Zamisli koliko se često u nečijim porukama ponavlja NHF ili BTW, u odnosu na nečiji stil pisanja tipa "shta, tjemo, mozhe, chesto.." To o čemu pričaš delom važi kao "poliglotski žargon" a delom kao navika velikog broja ljudi, i van modemskih komunikacija. Da nije tako, reči kao što su - link, pad, net, kod, risiver, i ostale - upotrebljavale bi se nekim bukvalno prevedenim značenjem. Onda bi bilo interesantno kako bi na taj novi pravopis reagovali, na primer, automehaničari. U Hrvatskoj se imena stranaca i kompanija pišu autentično, a ovde se prevode. Uzmi jedan primerak "Politike" i videćeš na koliko mesta su Microsoft, FBI, Netscape ili Tuck Vision prevedeni na ćirilicu. Meni to izgleda podjednako debilno kao i "shta, tjemo.." itd. Doduše, ako bismo sledili ono "piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano" onda mi u životu ne treba čitanje neke strane štampe, dok bi čitanje onakvih poruka na Sezamu bilo i teško i nerazumljivo.
književnost.390 orion,
>Pesme kao male ptice > > Branki Pijetlovic oh, zar? (trep...trep...trep...) ps. Mozes ti to bolje.
književnost.391 gdown,
GD> Zamisli koliko se cesto u necijim porukama ponavlja NHF ili BTW, Zar ne posoje i srpske reci za to ? Zar nije mesanje srpskom i engleskom smesno ? GD> To o cemu pricas delom vazi kao "poliglotski zargon" a delom kao GD> navika GD> velikog broja ljudi, i van modemskih komunikacija. Da nije Tim gore.Navika velikog broja ljudi(na sezamu) je i koriscenje Ch, Sh, Zh .... GD> sto su - link, pad, net, kod, risiver, i ostale - GD> upotrebljavale bi se GD> nekim bukvalno prevedenim znacenjem. Onda bi bilo interesantno Uzmimo to kao Amerikanizme ( ili sta vec), Ili internacionalne reci Dok su BTW i NHF ipak cele recenice GD> Doduse, ako bismo sledili ono "pisi kao sto govoris, citaj kao GD> sto je GD> napisano" onda mi u zivotu ne treba citanje neke strane stampe, GD> dok bi citanje onakvih poruka na Sezamu bilo i tesko i GD> nerazumljivo. Da, ali za stranu stampu koristis, pravila jezika na kojem je napisana ta stampa, dok se na sezamu jos uvek pise na srpskom.
književnost.392 willow,
>> > Pesme kao male ptice >> > >> > Branki Pijetlovic >> Osh ti pozajmim akustaru da joj to i otpevash pod prozor? Ma, imam akustaru, probo sam, al džitra definitivno nije adekvatan instrument za ovakvu vrstu romansijerske delatnosti... Nego, imaš li, kojim slučajem, gusle?
književnost.393 willow,
>> >Pesme kao male ptice >> > >> > Branki Pijetlovic >> oh, zar? >> (trep...trep...trep...) šta ti misliš? da si jedina Branka Pijetlović na ovom svetu? ;) >> p.s. mozes ti to i bolje. Da pojasnim. Svako od nas može bolje, ali mnogi suviše rano dižu ruke od toga. Uzeću primer mojih prijatelja. Nekada su moji prijatelji bili mladi tigrovi, spremni da iskoče iz kaveza i osvoje svet. Imali smo mnogo nezaboravnih noći: pili pića, pevali "u, ala je lep ovaj svet, ovde vino, tamo vino!", i kovali velike snove. Pržili hevi metal po malim neafirmisanim beogradskim sastavima, snimali demo-snimke, odvajali naše obožavateljice, itd. Ali, to je prošlost. Sada ih možeš videti kako se muvaju naokolo sa svojim debelim suprugama, kenjaju o politici, čuče u redovima za zejtin, bulje u svoje drage televizore, snatre o lepšoj budućnosti, i ne mrdaju buljom iz fotelje. Sve je to deo podmuklog plana. Parolu "živi dok si mlad" izmislili su vlasnici fabrika, jer nikako drugčije ne bi uspeli da prikupe dovoljan broj radnika. Bogataši su uspeli milione nagovoriti da ostave svoje omiljene hobije i vrate se za mašine. Mnogi žive od plodova ljudske naivnosti. Šta bi se dogodilo ukoliko bi svi radnici napustili svoje mašine? vlasnici fabrika bi morali za njih da stanu. Šta bi se dogodilo ukoliko bi svi vojnici bacili puške? političari i generali bi ih morali uzeti u ruke. Šta bi se dogodilo ukoliko bi zauvek stala proizvodnja limun-votke? Ja bih se istog trena ubio! Ta industrijska grana _nikako_ ne sme stati! ;) Ovo čovečanstvo je definitivno najveći stvaralački promašaj Boga. Od "običnih" ljudi se ovde očekuje samo jedno: da se fino uklope u ustaljene tokove savremenog društva. Manjina povlači konce, većina njih su samo statisti, obični posmatrači, plesači i bednici izgubljeni po zapišanim liftovima velegrada. I tako, oni se svi fino uklapaju, masa njih. Da bi bio uzoran primer, potrebno je svakog dana da ustaneš u 5 i legneš u 22. 7 časova provedeš spavajući. Šestinu dana provedeš gužvajući se sa bakutanerima po prevozu. Trećinu dana izgubiš na poslu. Recimo da dva sata dnevno provedeš svlačeći i navlačeći gaće, seckajući nokte, šminkajući se, puderišući nos i slično. Koliko ti, dakle, preostaje za ostale životne aktivnosti? 4 sata. To, bre, nije dovoljno vreme ni da se napiješ ko čovek. A, molim vas, ja ovde pokušavam da pobegnem od sumorne svakodnevnice opijajući se preko cele noći, a od mene se zahteva da svakog jutra dolazim na posao svež, odmoran i oran za rad! Ponekad pomislim: dođavola, zar oni _zaista_ ne vide šta se ovde radi? zar ne shvataju da im se ovde otima čitavih pet šestina od života? žele zar žele da završe igrajući vražji šah na Kališu? Onda kažem sebi: ma, pusti ih... Sve same zanemele greške. Sve će njih uskoro prekriti tama ovog sveta, sve će njih uskoro prekriti ruzmarin, snegovi i jebena šaš. i tako, ta devojka iz Niša ;), Branka Pijetlović, spasila mi jedan dan. Učinila ga manje besmislenim. Da se razumemo: tog dana sam slagao mnogo mnogo manje tužne face. Zato joj i posvetih tu prokletu pesmu. Pesmu o _meni_, posvetih _njoj_. Zar, jebiga, to nije prilično gotivan način da ti se čovek zahvali? Ti sad možeš pomisliti: "dobro, ako si želeo da mi se zahvališ, što me, bre, nisi izveo negde na piće, a ne da mi posvećuješ nekakvu promašenu pesmu?" Ja bih ti na to odgovorio: "neke stvari nikad nećemo saznati". Kapiraš? ;)
književnost.394 ventura,
> GD> To o cemu pricas delom vazi kao "poliglotski zargon" a delom kao > GD> navika > GD> velikog broja ljudi, i van modemskih komunikacija. Da nije > > Tim gore.Navika velikog broja ljudi(na sezamu) je i koriscenje Ch, > Sh, Zh .... nije tacno...
književnost.395 orion,
OR>i tako, ta devojka iz Nisa ;), Branka Pijetlovic, spasila mi OR>jedan dan. OR> Ucinila ga manje besmislenim. Da se razumemo: tog dana sam OR>slagao mnogo OR> mnogo manje tuzne face. Zato joj i posvetih tu prokletu OR>pesmu. Pesmu o OR> _meni_, posvetih _njoj_. Zar, jebiga, to nije prilicno OR>gotivan nacin da ti se OR> covek zahvali? Ti sad mozes pomisliti: "dobro, ako si zeleo OR>da mi se OR> zahvalis, sto me, bre, nisi izveo negde na pice, a ne da mi OR>posvecujes OR> nekakvu promasenu pesmu?" Ali zaboga, ona je u Nisu.
književnost.396 willow,
tri dana ustajao bih oko 11:00 prvo svraćao do toaleta, zatim silazio do trpezarije, tamo bi me čekala crna kafa i doručak, a kad bih sve to obavio izlazio bih u dvorište. sunce bi se već uveliko popelo, ali imao sam posla sa dva sunca jer tu je stajala i dama blistavija od meni svakog poznatog. sunca. tu bi se nešto kao malo zezali i tako to, odigrali bi jednu na male goliće - morao sam pažljivo da vodim računa kako se krećem i da se što pre oslobađam lopte, jer su njene noge sevale na sve strane - dosta, rekao bih, nije ti ovo karate ( trenirala ga ) već fudbal na male goliće! okej, matori ( matori? ), vidim da si crko, rekla bi, pa bi odvezala svog ogromnog kudravog psa i pošli bismo u dugu i laganu šetnju. tokom šetnje pas bi trčao ispred nas i stalno se zavlačio u žbunje i gubio iz vida ali bi se iznova i iznova vraćao, ili sam od sebe, ili čim mu dovoljno glasno pomeneš ime. ostavili smo, dakle, stvari da idu svojim tokom, polja su bila pred nama, i vetrovi i zeleno i konji i plavo, mnogo plavog, bledog, nebeskog, tamno plavog, i ptice i lavež njenog ogromnog kudravog psa u daljini, dok smo se kretali po šumarku koji je želela da mi pokaže. studirala biologiju na PMF-u. i objašnjavala mi šta je šta, evo, recimo, rekla bi, ovo je pečurka, i držala bi mi tu stvar ispred nosa sve dok ja ne bih rekao zaista? pečurka? ko da ja ne znam kako izgleda prokleta pečurka. lepo je ovo, pomislih, oko tebe samo priroda, i ta dobra žena koja vodi računa o tvojoj kafi i o tvom doručku i o tvom poznavanju biologije i o tebi. posle bi se vratili kući, zatim seli u baštu i ona bi iznela bocu vina i dve čaše, to će, rekoh, zasad biti sasvim dovoljno što se mene tiče, ali šta ćeš ti da piješ? ona se blago nasmejala, i ta njena crvena kosa, i sunčevi zraci svuda uokolo, taj prizor nikad neću zaboraviti, poneću taj prizor sa sobom, taj prizor će mi u paklu biti lepa uteha. onda bi mi pokazivala svoje crteže, urađene grafitnom olovkom, i crteži su bili dobri, možda zato što je i vino bilo dobro dobri su bili i crteži, i to sam joj rekao, a ona je rekla, ajde sad da ručamo, vidi već je 17:00, a ja pomislih, čoveče, ovo je raj, ovo je bolji raj i od onog raja koji je bog osmislio za nas, pa ustao i pošao za njom u kuću, gde bismo provodili preostali deo svakog dana od ta tri dana nezaboravna dana.
književnost.397 roach,
> oh, to cje biti sasvim dovoljno... :) ustvari: to cje biti sasvim dovoljno posle svega drugog posle svega ostalog. :)))))))))))))) OH:::]]]]]]]]
književnost.398 willow,
OTO HORVAT Četiri pesme . Ne sećam se tačno šta smo pili tog letnjeg popodneva na terasi kafea "Elas". Žeđ nam nijedno piće . nije gasilo. Da te podsetim bio je to prvi dan koji smo proveli zajedno sami daleko i od nas samih . kakve smo poznavali ili mislili da poznajemo. Gradić beće avgustovski pust i mi jedini gosti u kafeu. . Žena koja nas je poslužila rećavala je ukrštene reči i klimala glavom u taktu muzike sa radija . a ploča mermernog stola bila kao hladna pod dlanovima. Vetra nije bilo i bilo je dobro znojiti se. Mislim. . Samo sedeti bez reči i znojiti se i s vremena na vreme otpiti nešto kisele vode? Tonika? Koka-kole? . Kažem ti ne sećam se šta smo onda pili u velikim gutljajima. Samo da si sedela preko puta mene u plavkastoj haljini . pri čijem oblačenju sam ti pomogao povukavći cipzar kada si mi prišla i okrenula leđa . i da se sada iza tvog ramena video trg sa palmama kao sa davno viđene razglednice. . Ein ewiger tag . izašao sam na terasu u nepomičan dan i treperenje planine iznad mora beše moja duša kalimera odgovorih spremačici i uđoh u sobu da te probudim i dan beše jedan od onih koji se ne završavaju . * * * . koliku samo količinu sećanja koliko samo letnjih slika možeš nabrojati da se ponekad pitam zašto i meni nije dato da zadržim na taj način to leto taj uvod i zašto mi je prva misao ne prva slika u vezi sa svim tim ne ti dok mi se okrećeš tek probuđena i ne ti za doručkom kako uživaš u kafi i ne tvoje lice sa kapljicama soli i ne tvoja leđa dok se češljaš i šminkaš ništa od svega toga nego samo kamene stepenice koje se uspinju pored drveta smokve prepunog crvenim ogrebotinama zrelog voća . In Griechenland eines morgens . senku jeseni tada za doručkom na terasi . -- sa koje sam mogao nesmetano posmatrati mirnu površinu mora još nevinu i u nastajanju iako je bilo jutara sa barkama i jedrilicama koje su klizeći sekle ogledalo na komadiće a narušeni red je sporo zarastao zaboravljao se -- . nisi htela da vidiš nego si i dalje mazala puter na hleb i marmeladu na puter i sipala kafu u šolju i mleko u kafu i ja ti bejah zahvalan što si radosna nastavljala razgovor što si tog jutra produžila leto za čitav vek.
književnost.399 dzim,
> Nego, imas li, kojim slucajem, gusle? E, imam neke...sa dve zice...ako te zanima kako zvuche knock ..res r maancha.
književnost.400 indi,
-> bolje je da nema starih poruka, nego da nema sezama, jer ako nema -> sezama nema i starih poruka.Ali uvideo sam da postoje i druga pardon, jedna ispravka: Bolje da nema NOVIH poruka nego da nema sezama :)
književnost.401 willow,
Obaveštenje: Pogledao sam surovoj istini u oči i shvatio da stvari sa Sezamom nimalo ne stoje dobro. Žao mi je što ovaj sistem visi nad ambisom ništavila i njegovo gašenje je, očito, samo pitanje dana ili časa. Jasno je da Sezam još uvek stoji u vertikalnom položaju isključivo zahvaljujući zalaganju 3 musketara ( Junior, Obren, Nenad (?) ) koji drugarski nose čitav teret održavanja na svojim junačkim leđima. Oni su ti, pretpostavljam, koji drže prst na prekidaču, i pravo je čudo sa koliko hladnokrvnosti rukovode čitavom ovom akcijom i pored "neredovnih" isplata, i pored činjenice da su sistem napustile čitave armije moderatora i administratora i starih korisnika i slično. Mnogi od njih su otišli nošeni komercijalnim momentima, ali tim ljudima ne treba ništa zamerati, jer ja prvi ne mrdam buljom sve dok ne vidim novce na suncu, a pozivanje na moju humanost možeš da okačiš mačku o rep. Zato se i čudim našim musketarima, jer, da sam ja onaj koji ovde donosi odluke, o Sezu bi se već odavno pričalo u perfektu. Ustvari, kad malo bolje razmislim, da sam ja neko mudo i o Zemlji bi se pričalo u perfektu. A evo zašto bih digao Zemlju u vazduh: da se ovo čovečanstvo ne bi više blamiralo pred Svemirom, da se _mi_ ne bismo više blamirali pred bićima sa drugih planeta. ( jebote, šta ja ovo pričam?! ) Kada će se Sezam ugasiti? Malo sam mozgao oko toga i došao do sledećeg: Sezam će se ugasiti onog jutra kad _sva tri_ musketara budu ustali na levu nogu ;). Bez obzira na sve... Kad knjiga spadne na dva-tri slova, znaš da je možda došlo vreme da polako izdaješ obaveštenja sa alternativnim adresama, čisto da se posle, kad bude prekasno, čovek ne bi živ jeo. Dakle, drugari, ko i nakon Sezamove smrti bude želeo da ostane u književnom kontaktu, evo gde sam sve svio svoja gnezda: gnezdo br.1: willowŽtehnicom.net ( mada mi odavno već istekla pretplata, ali nameravam uskoro da je produžim ) gnezdo br.2: na Pro-u ( mada mi i tu već odavno istekla pretplata. Nisam siguran da ću da je produžim, jer, tamo kad se prijaviš, osećaš se ko kad čučneš u frižider. Ali, verovatno hoću, jer tamo ima masa ženski, pa se čovek posle nekako i raskravi. ) i to su sva gnezda.
književnost.402 harddesign,
=- zahvaljujuci zalaganju 3 musketara ( Junior... Da se ja pitam, ovaj bi visio na sred Terazija ;)
književnost.403 supers,
>> Nisam imao prilike da pricam sa doticnom. Ako stvarno prica tako kao >> sto ti kazes, onda sta reci vise nego - uzas. Ti si neverovatan. Razmeniš sa čovekom čak tri poruke o tome kako je ružno pisati TJ i CJ a nećeš sebi da instaliraš YU slova. Svojevremeno si se pravdao da te mrzi da instaliraš i da ti ne treba. OK, ali zašto si onda potrošio više vremena opominjući druge na jezik nego što ti treba vremena da sebi lepo instaliraš YU slova? Zamislimo da ja dođem da ti instaliram YU slova. Da li bi onda njih prihvatio (jer te mrzi da ih skineš ;> ) ili bi ih skinuo iz čiste tvrdoglavosti?
književnost.404 the.edge,
Ok. Ako je tebi isto kada neko pise sa code none i sa TJ CJ, onda stvarno nisam imao sta da pricam ovde. To je i vas problem sto tako globalizujete stvari (ako cemo bas, postoji na hiljade letaka/uputstava/reklama/prezentacija/itd. bez Yu slova) i sto je vama sve to isto. Pravite vecnu diskusiju (koja nikada nece imati kraj) o nama bez codea, dok sezamom kruzi opsta katastrofa u pogledu korisnika i u pogledu pisanja. Bre, ako ti je vec stalo do Yu slova, fokusiraj se na veci i gori problem, pa onda idi na manje. I onda isteruj pravdu sa Yu slovima. A ne da mi ti i ostali pricate za Yu slova, dok u isto to vreme na sezamu caruju TJCJ poruke sa katastrofalnom gramatikom i sadrzajem. Resi se prvo njih, pa onda dodji kod nas sa none rasporedom. Jos dobijam pageove, od onih ljudi koji isto ne podnose TJ, u stilu "a sto si uopste zapocinjao raspravu?!" Muka mi je. Dizem ruke, zaista. Dokle god budete sitnicu i veliki problem stavljali u isti kos, nista se nece promeniti. Kao ni u ovoj drzavi. AcCeSS DeNiED
književnost.405 supers,
>> primer mojih prijatelja. Nekada su moji prijatelji bili mladi tigrovi, >> spremni da iskoče iz kaveza i osvoje svet. Imali smo mnogo nezaboravnih >> noći: pili pića, pevali "u, ala je lep ovaj svet, ovde vino, tamo >> vino!", i kovali velike snove. Pržili hevi metal po malim neafirmisanim >> beogradskim sastavima, snimali demo-snimke, odvajali naše >> obožavateljice, itd. Ali, to je prošlost. Znaš šta, Vili? Ne ide ti loše fazon Bukovskog, ali potaknut na razmišljanje gornjim tvojim pasusom, mislim da ti ne stoji loše ni Basara. Evo malo Basarinog samolamentiranja, poređenja radi: "Znao sam da se obrecnem na dobronamernike koji su mi sa žarom tumačili važnost svakog trenutka: Jebali vas trenuci! Mene interesuje večnost! I to je donekle bilo tačno. Interesovala me je večnost, ali nisam znao odakle da počenm. Što se, pak, gluposti ustoličenih kao "životna zadovoljstva" tiče, sve je to stajalo preda mnom, sve me je to čekalo; upao sam docnije u svaku stupicu, ali bilo je važno uzdržati se tih godina u kojima se formira ličnost da bi kasnije, sa saznanjem da i najlepše senzacije isto toliko pustoše ličnost kao i one najužasnije, mogao imati određenu distancu i prema jednim i prema drugim." Ili ovo: "Pio sam litar vinjaka dnevno, malo spavao, još manje jeo, a pritisak mi je dobacivao do 160/90. A ni o životu nisam imao bog zna kakvo mišljenje. S pravom, treba naglasiti. Treba zaista biti prirodno glup (ili uspešno zaglupljen) pa poverovati u sagu o sreći na koju su pale tolike generacije. Pao bih bez sumnje i ja, ali Bog je hteo drugačije obdarivši me izoštrenom percepcijom, kojom sam nepogrešivo i u prizorima najvećih euforija opažao jedva primetne epifanije skore propasti." Zadrt ovaj Basara, ali na šta god se okomi, uvek potrefi usred srede.
književnost.406 gdown,
GD> caruju TJCJ poruke sa katastrofalnom gramatikom i sadrzajem. GD> Resi se prvo njih, pa onda dodji kod nas sa none rasporedom. A sta ako su ta slova nekad neophodna zbog zvucnosti,evo nekih primera : 1.Koza je bila crna ( koza ili kozha ? ) 2.Prljave sale (sale, hale, dvorane ili shale ? ) 3.Ona dobro sisa ( sisa ili shisha ? ) 4.On je bio vest ( vest ili vesht ? ) 5.Car ( car ili tjar ili char ? ) Mozda je ovaj poslednji primer los, ali kako mozes da budes siguran sta sam zaista mislio u prve 4 recenice. Ne trudi se da pogadjas jel sta god da kazes , mogu da kazem da sam mislio na ono drugo znacenje. Zanima me tvoj komentar.
književnost.407 the.edge,
T?>> sta sam zaista mislio u prve 4 recenice.Ne trudi se da pogadjas jel T?>> sta god da kazes ,mogu da kazem da sam mislio na ono drugo znacenje. Istina je da se kod "SISAM" - "SHISHAM" i "KOZA" - "KOZHA" mora upotrebiti to H, da ne bi doslo do drugacijeg shvatanja, ali u pitanju je svega par reci (da ne kazem dve, tri) kao i smisao same recenice. To ti je isto kao sto u engleskom znas kada da procitas ono "READ" kao RID, a kad kao RED, iako se isto pisu. Dakle, ako pricas o necijim sposobnostima i umecu, i kazes "on je bio vest" - normalno je da ce se odnositi na VESTINU, a ne na vesti. Ne razumem samo sta si hteo ovim da kazes, ali to nije ni bitno, jer je ova rasprava totalno beskorisna. Konkretno, rasprava o Yu slovima datira jos iz vremena kada sam ja dosao na sistem (1994) i nikoga do sada nije "opametila". Uvek ima pristalica za i protiv. Da bi ta rasprava bila jos beskorisnija, u prilog ide i to sto svi ti 'iskvareni' i bez yu slova i ne citaju konferencije. AcCeSS DeNiED
književnost.408 dzim,
> Zadrt ovaj Basara, ali na sta god se okomi, uvek potrefi usred srede. E, ne reche odakle si citirao...
književnost.409 orion,
VIRHILIO PINJERA iz antologije Moderna svetska mini prica MESO Dogodilo se vrlo jednostavno, bez trunke usiljenosti. Iz razloga kojima ovde nije mesto da ih iznosim, varos je patila od nedostatka mesa. Svi su bili uzrujani i culi su se manje vise gorki komentari, cak su se javili izvesni osvetoljubivi naumi. Ali, kao sto biva, protest nije otisao dalje od pretnji, a ojadjeni zitelji ubrzo su gutali najrazlicitije vrste povrca. Jedino se gospodin Ansaldo nije poveo za opstim primerom. S izuzetnom stalozenoscu naostrio je ogroman kuhinjski noz, a zatim, spustivsi pantalone do kolena, odrezao sa svog levog guza divnu sniclu. Posto ju je ocistio, osolio i uvaljao u sirce, lako ju je zadimio, sto se kaze, na rostilju da bi je najzad isprzio u velikom tiganju za praznicnu kajganu. Seo je za sto i sa slascu se predao svojoj divnoj snicli. Upravo tada neko zakuca na vratima; komsija svratio da se jada... Ali Ansaldo mu elegantnom kretnjom ukaz na divnu sniclu. Komsija upita, a Ansaldo mu samo cutke pokaza svoju straznjicu. Drugo objasnjenje nije bilo potrebno. Na sta komsija, zadivljen i ganut, isto tako cutke izadje da bi se, malo zatim, vratio sa gradonacelnikom. Ovaj izrazi Ansaldu zivu zelju da se njegova voljena varos prehrani, bas kao Ansaldo, sopstvenim rezervama, to jest, vlastitim mesom, svako svojim mesom. Zacas utanacise stvar i nakon izvrdavanja svojstvenog lepo vaspitanom svetu, Ansaldo se premesti u centar varosi da ponudi, izrazio se na sebi karakteristican nacin, "prakticni primer masama". Kad je stigao, pokazao je svim prisutnim kako da od svog levog guza odseku dve snicle, bas kao na modelu od gipsa boje mesa koji je visio na jednoj blistavoj zici. Insistirao je da budu dve snicle, ne jadna, jer ako je on vec odsekao s vlastite straznjice jednu lepu sniclu, pravo bi bilo da stvar tece promisljeno, sto znaci, da niko ne izjede jednu sniclu manje. Kada je jednom utanacena procedura, svako se latio odrezivanja dveju snicli s levog guza. Bese to slavan prizor, ali je pozeljno da se ne salju opisi. Izvedena je racunica o tome koliko ce dugo varos uzivati u dobrobitima mesa. Jedan istaknuti anatom predvideo je, na bazi tezine od sto funti, ne racunajuci skembe ni druge nejestive organe, da bi jedna osoba mogla da jede maso tokom sto cetrdeset dana raspolazuci po pola funte dnevno. Sve ostalo bilo je iluzorna racunica. Najvaznije je bilo to sto je svako mogao da se casti svojom divnom sniclom. Ubrzo gospodje stadose da pricaju o prednostima koje je nudila ideja gospodina Ansalda. Na primer, one koje su vec smazale svoje grudi vise nisu osecale obavezu da krpama pokrivaju torzo, nego su ima se haljine sada zavrsavale nesto iznad pupka. A neke, ne sve, vec nisu govorile, jer su prozdrale jezik koji je, treba usput reci, kraljevska poslastica. Na ulici su se dogadjale drazesne scene: dve gospodje, tako, koje se dugo nisu videle, ne mogahu da se izljube; behu iskoristile usne da bi spremile neko przenije, izuzetno ukusno. A nadzornik zatvora ne mogade da potpise izvrsenje smrtne kazne jednom zatvoreniku, jer bese pojeo jagodice prstiju, sto je, ako je verovati pravim gurmanima (a nadzornik je to bio) dalo povoda da se rodi onaj cuveni, toliko prenosen i prenosen izraz, prste da pojedes. Bilo je cak i manjih pobuna. Sindikat proizvidjaca zenskih steznika uputio je najzvanicniji protest nadleznim organima, ali ovi su odgovorili da nema moguceg SLOGANA koji bi naveo dame da ih iznova koriste. Ali behu to nevine pobune koje ni na koji nacin nisu narusavale konzumiranje sopstvenog mesa. Jedan od najpitoresknijih dogadjaja te ugodne sezone priredio je varoski baletan odsecanjem svog poslednjeg komada mesa. Iz postovanja prem umetnosti, ostavio je za kraj svoje divne nozne prste. Njegovi bliznji upozorise da je vec nekoliko dana pokazivao nemir. Samo mu je jos ostao neznatni deo palca. Pozvao je tada prijatelje da prisustvuju operaciji. Okruzen krvavom tisinom odsekao je svoje poslednje sledovanje i cak ga je, ne stavivsi ga na vatru, spustio u rupu, tamo gde u drugim vremenima behu njegova divna usta. Onda se svi prisutni iznenada uozbiljise. Ali prezivljavalo se, a to je najvaznije. A da je mozda...? Mozda su zbog toga baletanove patike danas izlozene u jednoj od sala Muzeja slavnih secanja? Zna se samo da je jedan od najprozdrljivijih ljudi u varosi (imao je dve stotine kila) potrosio svu svoju upotrebljivu rezervu mesa u kratkom razdoblju od petnaest dana (bio je uzasno jesan, a, s druge strane, njegov je organizam iziskivao velike kolicine). Posle toga niko ga vise nije video. Nema sumnje, krio se... Ali nije se samo on krio, vec su mnogi drugi poceli tako da se ponasaju. U tom smislu, jednog jutra gospodja Orfila zapitavsi svog sina-koji je upavo gutao resicu svog levog uveta-gde je ostavio nije sad bitno sta, ne dobi nikakav odgovor. I nisu vredele molbe ni pretnje. Posto je pozvala sudskog vestaka za slucajeve nestalih, jedino je mogla da pokaze gomilicu izmeta na mestu gde se, zaklinjala se i preklinjala gospodja Orfila, nalazio njen ljubljeni sin u casu kad mu je ona postavila pitanje. Ali ova laka uzbudjenja nisu niposto mogla da miniraju radost zitelja. Na sta je moglo da se zali mesto kome je bio zagarantovan opstanak? Nije li veliki problem javnog reda, izazvan nedostatkom mesa, ovim bio definitivno pokopan? To sto se stanovnistvo progresivno skrivalo nije imalo nikakve veze sa centralnim aspektom stvari, samo je bilo vinjeta koja ni na koji nacin nije narusavala cvrstu volju onih ljudi da obezbede sebi visokocenjenu namirnicu. Mozda je pomenuta vinjeta bila cena koju je iziskivalo meso svkog od njih? Ali, bilo bi mizerno postavljati nova neumesna pitanja, jer su se razboriti ljudi ove varosi dobro hranili.
književnost.410 willow,
>> >> primer mojih prijatelja. Nekada su moji prijatelji bili mladi tigrovi, >> >> spremni da iskoče iz kaveza i osvoje svet. Imali smo mnogo nezaboravnih >> >> noći: pili pića, pevali "u, ala je lep ovaj svet, ovde vino, tamo >> >> vino!", i kovali velike snove. Pržili hevi metal po malim neafirmisanim >> >> beogradskim sastavima, snimali demo-snimke, odvajali naše >> >> obožavateljice, itd. Ali, to je prošlost. >> Znaš šta, Vili? Ne ide ti loše fazon Bukovskog, ali potaknut na >> razmišljanje gornjim tvojim pasusom, mislim da ti ne stoji loše ni Basara. "Vili"? "fazon Bukovskog"? "ne stoji ti loše ni Basara"? Stane, za ime boga, kada ćeš prestati da me nipodaštavaš i vređaš? ;) >> Evo malo Basarinog samolamentiranja, poređenja radi: >> "Znao sam da se obrecnem na dobronamernike koji su mi sa žarom tumačili >> važnost svakog trenutka: Jebali vas trenuci! Mene interesuje večnost! >> I to je donekle bilo tačno. Interesovala me je večnost, ali nisam znao >> odakle da počenm. Što se, pak, gluposti ustoličenih kao "životna >> zadovoljstva" tiče, sve je to stajalo preda mnom, sve me je to čekalo; >> upao sam docnije u svaku stupicu, ali bilo je važno uzdržati se tih >> godina u kojima se formira ličnost da bi kasnije, sa saznanjem da i >> najlepše senzacije isto toliko pustoše ličnost kao i one najužasnije, >> mogao imati određenu distancu i prema jednim i prema drugim." Stane, znam da si znatiželjan čitatelj, i stoga bih ti poručio sledeće: nađi negde ( ako već nisi ) Selinovo "Putovanje nakraj noći". Sve ovo je drug Selin već odavno rekao. Nemam ništa protiv Basare, čovek je iskren i sve je to u redu, ali, posle Selina, 99 zapeta 9 od sto knjiga predstavljaju obično gubljenje vremena. Evo šta naš Selin ima da izjavi po pitanju "životnih zadovoljstava": "Najveći deo mladosti čovek izgubi u nespretnim postupcima. Bilo je očigledno da će me moja prijateljica napustiti, konačno i uskoro. Još nisam naučio da postoje dva čovečanstva: čovečanstvo bogatih i čovečanstvo siromašnih. Trebalo mi je, kao i tolikim drugima, dvadeset godina i rat da bih naučio gde mi je mesto i da pitam za cenu stvari pre no što ih se dotaknem, a pogotovu pre no što se za njih vežem. Za siromaha u ovom svetu postoje samo dva osnovna načina da crkne, bilo od krajnje ravnodušnosti svojih bližnjih u miru, bilo od ubilačke strasti tih istih u ratu. Ako, pak, počnu da misle o vama, odmah ti bližnji pomisle na mučenje i ni na šta drugo. Zanimate ih jedino kad ste u krvi, smradovi! Prenšar je, što se toga tiče, bio u pravu. Pred neminovnošću klanice ne razmišlja se mnogo o budućnosti, čovek bi samo da u ljubavi provede to malo dana koliko mu je ostalo, jer je to jedini način da nekako zaboravi to telo, koje će mu sutra odrati odozgo do dole." >> Ili ovo: >> "Pio sam litar vinjaka dnevno, malo spavao, još manje jeo, a pritisak mi >> je dobacivao do 160/90. A ni o životu nisam imao bog zna kakvo mišljenje. >> S pravom, treba naglasiti. Treba zaista biti prirodno glup (ili uspešno >> zaglupljen) pa poverovati u sagu o sreći na koju su pale tolike generacije. >> Pao bih bez sumnje i ja, ali Bog je hteo drugačije obdarivši me >> izoštrenom percepcijom, kojom sam nepogrešivo i u prizorima najvećih >> euforija opažao jedva primetne epifanije skore propasti." Dobar pasus. Sasvim u stilu Henrija Milera. S tom razlikom što je Henri unosio kud i kamo više emocije, i kud i kamo manje solipsizma u svoje pasuse. I još nešto: Henri nikad ne bi rekao "jedva primetne", već "samo magarci i budale ne vide". A evo šta je Selin imao da primeti u pogledu "sage o sreći": "Bogati ljudi u Parizu žive zajedno, njihove četvrti u celini predstavljaju krišku torte čiji vrh dotiče Luvr, dok se zaobljena ivica završava pod drvećem između Otejskog mosta i Kapije Tern. Eto, to je otmen kraj grada. Sve ostalo je muka i đubre." >> Zadrt ovaj Basara, ali na šta god se okomi, uvek potrefi usred srede. U pravu si. Do izvesnog mesta. P.S. a kao šlag na tortu, sada ide još jedan Selinov pasus. Selinova poruka svim mladim piscima: "Najteži je poraz kad se zaboravi, a naročito kad se zaboravi ono od čega si crkavao, i to crkavao nikako ne shvatajući kako uopšte ljudi mogu da budu takva đubreta. I kad se nađeš na ivici rake, nećeš se praviti važan, ali nećeš zaboraviti, jer sve treba ispričati ne menjajući ni reč, sav pokvarenjakluk koji si video u ljudi, a onda možeš da pljuneš i mirno siđeš u raku. To je posao koji bi opravdao čitav jedan život."
književnost.411 supers,
>> Ako je tebi isto kada neko pise sa code none i sa TJ CJ, onda stvarno >> nisam imao sta da pricam ovde. Upotrebio si jedan retorički postupak koji se zove "Drž'te lopova" ;) U suštini, isto je code none i TJ CJ, jer u oba slučaja fale slova ;) Čak mogu, na tvoj užas, da tvrdim da je TJ CJ manje zlo od cone none. Zašto? Zato što je to nastalo kao zezanje, kombinovano sa ostalim elementima žargona koji se primio na Sezamu (reči kao: mast, vlast itd.) Strašno je ružno i naporno kada neko dužu i ozbiljnu poruku piše na ovakav način (TJ, CJ), ali inače je sasvim OK. Code none, za razliku od toga, nije zezanje, ti upotrebljavaš none za poruke koje treba da budu ozbiljne, nije ti nikakav problem da instaliraš YU slova, ali te sprečava čist inat, jer retko kada staviš na mašinu bilo šta što ne utiče ni na igrice ni na Photoshop, pa bi ti bilo mnogo čudno ;)
književnost.412 supers,
>> E, ne reche odakle si citirao... Svetislav Basara, "Looney Tunes" (9. glava)
književnost.414 sherloc,
Zna li neko gde bih mogao da nadjem poslednje tri knjige "Robot City" ? Hvala. ByE
književnost.415 dzim,
> elementima zargona koji se primio na Sezamu (reci kao: mast, vlast itd.) ...shto je poteklo od dvojice ljudova...mislim, konkretno te dve rechi.
književnost.416 indi,
-> Zna li neko gde bih mogao da nadjem poslednje tri knjige "Robot City" ? imas u mojoj biblioteci, cetvrtu knjigu (u stvari prve cetiri) na Banovom Brdu,"Laza Kostic" Pozeska 83a tel:558135 ali za 5. i 6. nisam jos nasao, tj. i meni bi godio odgovor :) ps:knjige su strava!! :)
književnost.417 supers,
>> > elementima zargona koji se primio na Sezamu (reci kao: mast, vlast itd.) >> ...shto je poteklo od dvojice ljudova...mislim, konkretno te dve rechi. Kod Svetislava Basare nalazimo tragove bavljenja Sezamom ;> Pseudodokaz 1: Naslov poslednje Basarine knjige je "Sveta mast". Pseudodokaz 2: Odlomak iz iste: "Moja velika sreća - tvrdio je derviš - bila je to što da mi je jaje duše otvorio udarac revnosnog milicionera, pendrekom po glavi, pre mnogo godina, dok sam preskakao zid na stadionu FK Slobode. Zaista, proces moje desocijalizacije započeo je leta '67, posle inicijacijskog udarca koji niko nije doveo u vezu sa promenom ponašanja, pravdanom pubertetom. Od tada na dalje, kroz rupu na auri iznad moje glave, ulazili su sadržaji iz viših sefira Drveta života, isprva u zip formatu i kodirani, tek kasnije raspakivani i polako, u pravo vreme, uključivani u ono što se profano naziva budna svest. Ili po današnjem: interface."
književnost.418 supers,
>> Stane, za ime boga, kada ćeš prestati da me nipodaštavaš i vređaš? ;) Pa ako ti sam pljuneš na sebe ;> upoređujući svoje pisanije sa Bukovskim, mogu i ja da malo nastavim u tom stilu ;) >> Sve ovo je drug Selin već odavno rekao. Nemam ništa protiv Basare, čovek >> je iskren i sve je to u redu, ali, posle Selina, 99 zapeta 9 od sto >> knjiga predstavljaju obično gubljenje vremena. Ma, sasvim je normalno da svako ima svog favorita. Ali ne valja u obožavanju preterivati. I najveći pisci sebi dozvoljavaju da pohvale svoje uzore, Borhes im posvećuje čak toliko pažnje da o njima diskutuje usred svojih pripovedaka, čak i u Beogradu imaš u Beoizlogu odeljak sa knjigama koje preporučuje Borhes. Pa ipak Borhesovo delo ne izaziva osećaj "već viđeno" čak ni kod onog fanatika koji je pročitao Čestertona onoliko puta koliko ga Borhes u prosečnom eseju spomene ;) I onda mi osvane neko i kaže da je zaključno sa Selinom napisano 99,9% stvari. Verovatno je sutradan po njegovoj smrti osvanula zora postmoderne, pa su svi pisci sveta priznali da od sada mogu da se bave samo prepisivanjem ;) Ma ajde, molim te...
književnost.420 illusion,
U potpisu Roach, posto je izmena texta dosla od njene strane, sa razlogom :)
književnost.421 dzim,
NEZAVRSENA PRIC Postojao je covek koji nije mogao da zavrsi ni jednu recen. Zato su mu se svi smej. Iz tog razloga bio je jako nesrecan, pa je resio da izvrsi samoubist. Otisao je do auto-puta i sacekao da naleti autom. Bacio mu se pod tockove, ali je automobil stigao samo do pola recen. Covek je ostao z. Sada i da moze ne sme da zavrsi ni jednu recenicu jer ce onaj automobil zavrsiti svoj pu. Dejan Stojkovic MAMIHLAPINATAPEI
književnost.422 dzim,
NEBOJSA LAZIC Postovani citaoci, prosle godine sam na Konkurs za kratku pricu poslao cetiri rada potpisana svojim imenom i jednu pricu potpisanu imenom moje devojke. U knjigu je, po odluci Zirija, usla prica koju sam potpisao imenom svoje devojke. U medjuvremenu ona je raskinula sa mnom bez ikakvog vidljivog povoda. Od prijatelja sam saznao da je odmah zatim pocela da se zabavlja sa momkom koji je takodje objavio pricu u knjizi "Ritam sedmog cula". I dok onivode ljubav medju koricama njegove garsonjere ja samo zelim da kazem da se ne kajem sto sam ucinio navedeno, ali zato na ovaj Konkurs saljem pricu ciji je naziv moje ime i prezime potpisanu sifrom koja je opet, moje ime i prezime. Akose ziri odluci da je ne uvrsti u knjigu insistiram da pod mojim imenom objavi jednu njenu pricu. Naime, i ona je svoju kratku prozu poslala na Konkurs i to pod sifrom "DRHTURAVI PLAMICAK APOKALIPSE". Ukoliko, medjutim, ni njena prica ne ude odabrana za knjigu zamolio bih Ziri da onda pricu njenog novog momka objavi pod njenim imenom ne bi li i on osetio kako to izgleda kada se sve zrtvuje za ljubav. Njegova sifra na ovom Konkursu (saznao sam to od njegove drugarice sa kojom sam poceo da se zabavljam da bih mu provalio sifru) jeste "JAUK BEDE". Napokon - ako nijedna njegova prica ne bude odabrana za knjigu zeleo bih da zamolim Ziri da onda, bilo koju od cetiri price potpisane sifrom "CVETAK KRAJPUTAS" objavi pod mojim imenom iako sam ih potpisao imenom Marija Ilic. To je u stvari ime drugarice novog mladica moje bivse devojke sa kojom sam poceo da se zabavljam ne bih li saznao njegovu sifru (a u koju sam se u medjuvremenu zaljubio i naravno, poslao na konkurs cetiri price pod njenim imenom). Ljubav je ljubav, literatura je zenskog roda, ali godine prolaze. Hvala na razumevanju i neka zivi ideja kratke price! Nebojsa Lazic (ustvari su to organizatori konkursa) MAMIHLAPINATAPEI
književnost.423 dzim,
SISTEMATICNO PREOBRACANJE U PRAVCU NORMALNOG POIMANJA STVARI Magdalena: Sta je smisao zivota? Bobo podrignu. Magdalena: Postoji li Bog? Bobo opet podrignu. Magdalena: Verujes li u sudbinu? Bobo je cutao. Magdalena se malo mucila, a onda nevesto podrignu. Bobo ponosno rece: Nije lose za pocetak. Alija Suljic MAMIHLAPINATAPEI
književnost.424 dzim,
KAKO SAM POSTAO UBICA Zario sam joj noz izmedju ociju dok me je bezubo gledala. Zatim sam seo i desetak minuta posmatrao kako pokreti gube na ucestalosti i zestini. Kada su potpuno utihnuli, uzeo sam noz, i pazljivo, od samog pocetka grla je razrezao po celoj duzini tela. Obukao sam saku njenim telom, potom energicnim pokretom (pazeci na zuc) sluzavu unutrasnjost lisio utreobe. Prvo sam joj odsekao glavu a posle i telo u tanke reznjeve. Osetio sam mucninu i nesvesticu, seo na stolicu i molio Boga da neko ne udje u kuhinju i prekori me sto sam zaboravio da oljustim krljust. Mislim da bih na njemu ponovio postupak. To se zove prezivljavanje. Branislav Stankovic - Ironije MAMIHLAPINATAPEI
književnost.425 junior,
> SISTEMATICNO PREOBRACANJE U PRAVCU NORMALNOG POIMANJA STVARI Ima li još ovakvih stvari?
književnost.426 dzim,
NEOBICAN RAZGOVOR Imam nesto vazno da ti kazem - rece nemi. Cuvsi to, gluvi se pretvori u uvo. Goran Dokna JUTRO Probudio sam se ustiju punih nekog cudnog utiska. Pogledao sam okolo, oterao muve sa sebe i uspeo samo da kazem: - Sa mnom se nesto desilo. Posle toga sam opet zaspao. Prvi crv se pomakao. Zatim ostali. Goran Manic
književnost.427 dzim,
> Ima li jos ovakvih stvari? Ima raznih. Zbirka (MAMIHLAPINATAPEI) ima cirka 400 strana. Poslacu vise kad budem imao vremena. Sledi par prica od nepoznatih autora: Sifra: "Lice namenjeno drugima" BUMERANG? Covek sedi na ivici krova. Gleda dole. Trideset metara niceg, posle je svejedno. Uzima kamencic i baca ga. Kamencic se posle tri sekunde pretvara u krvavu mrlju na glavi starice. Ona ima jos pola sata nesvesti, posle nema nista. Starica zivi sa kucetom koje je ostalo zatvoreno u sobi. Ono ima jos par dana zedji i gladi, tad ostaje i bez toga. Daleko ranije pocinje panicno lajati i skakati po sobi. Prevrce grejalicu, unistava svoju buducnost i zgradu. Zgrada svoje postojanje meri jos minutima. Ona tu ne moze nista promeniti. Sa vrha zgrade covek skace u svejedno.
književnost.428 dzim,
Sifra: "Stvorenje niotkuda" ON I ONA On je reziser. Ona je glumica. On je snimio film. Ona je svojim pojavljivanjem izazvala odusevljenje publike na Filmskom festivalu u Londonu. On je snimio film. Ona je nagradjena na Festivalu u Veneciji za najbolju sporednu ulogu. On je snimio film. Ona je na Kanskom festivalu nagradjena za najbolju glavnu zensku ulogu. On je snimio film. Ona je od strane kriticara proglasena najboljom glumicom u Americi, u protekloj godini. On je od AFI dobio Oskara za zivotno delo. Ona je podnela zahtev za razvod braka.
književnost.429 dzim,
Sifra: "L 17090" PRAVA I KRIVA "Neverovatno do kakvih zakljucaka i saznanja mozete doci prateci jednu liniju", tvrdio je Miceta, veciti pripiti student arhitekture. On je video kako pocinje linija sa ograde moje terase nastvalja se preko simsa i spusta gromobranom u Uzun Mirkovu ulicu ali se potom penje uz sav najlon carape devojke u minicu koja potom ulazi u trolejbus 28 a linija se penje ivicom trolejbusa na sajlu i u Makedonskoj na stanici prekoputa Sumatovca linija silazi sa te zice na urezani deo fasade, dolazi do stoka jednog od prozora i ulazi u prostoriju da bi se u prostoriji spustila niz prvi cosak na pod do stolice uz koju se penje do sava covekovih hlaca koji sedi na stolici i prelazi na sav sakoa, pa se spusta niz lakat do vrha prstiju pa jos do vrha hemijske olovke koju prsti drze i upravo prati ovo sto ovde pise.
književnost.430 orion,
HULIO KORTASAR iz antologije Moderna svetska mini prica NEPREKINUTI SLED PARKOVA Bejase zapoceo da cita roman nekoliko dana ranije. Ostavio ga je zbog hitnih poslova, ponovo ga otvorio u vozu dok se vracao na imanje; polako se prepustio zapletu, ocrtavanju likova. Toga popodneva, posto je napisao pismo svom zastupniku i s nadzornikom raspravio pitanje pasnjaka, vratio se knjizi u miru radne sobe koja je gledala na hrastik. Udobno zavaljen u svojoj omiljenoj fotelji, okrenuvsi ledja vratima koja su mu smetala kao neprijatna mogucnost za pojavu uljeza, nekoliko puta je prevukao rukom preko zelenog plisa i poceo da cita poslednja poglavlja. S lakocom je pamtio imena likova i junaka; romaneskna sanjarija ga je obuzela gotovo u trenutku. Uzivao je u skoro perverznom zadovoljstvu da se red po red oslobadja onoga sto ga okruzuje, dok istovremeno oseca kako mu se glava udobno odmara na plisu visokog naslona, kako su mu cigarete nadohvat ruke, kako s one strane prozorskih okana vecernji povetarac treperi pod hrastovima. Rec po rec, zaokupljen teskom nedoumicom junaka, prepustajuci se slikama koje su dobijale oblik, boju i postajale pokretne, bio je svedok poslednjeg susreta u planinskoj izbi. Prvo je oprezno usla zena. Sada je stigao njen ljubavnik, s povredom na licu od udarca grane. Ona mu je velicanstveno brisala krv poljupcima ali on je odbijao milovanja, nije dosao da ponovo prodje kroz obred tajne strasti, skrivene u svetu suvog lisca i krivudavih putanja. Grudi su mu grejale ostricu noza, ispod je tinjala ugrabljena sloboda. Dijalog pun ceznje proticao je stranicama kao potok zmija, i osecalo se da je sve odvajkada odluceno. Cak i milovanja koja su se plela oko tela ljubavnika, kao da zele da ga zadrze i nateraju da odustane, sa odvratnoscu su ocrtavala drugo telo koje je trebalo unistiti. Nista nije zaboravljeno: alibiji, slucajnosti, moguce greske. Od toga casa svaki trenutak imao je svoj tacno odredjeni zadatak. Nemilosrdno obostrano ispitivanje prekidalo se tek da bi jedna ruka pomilovala jedan obraz. Smrkavalo se. Ne gledajuci se vise, strogo se drzeci onoga sto treba da cine, rastali su se na pragu kolibe. Ona je morala da krene putem koji vodi na sever. Sa staze na suprotnoj strani on se na trenutak okrenuo da bi je video kako trci raspustene kose. I sam je potrcao, sudarajuci se sa stablima i nalecuci na ograde, sve dok u jutarnjoj izmaglici nije nazreo put koji vodi prema kuci. Nije trebalo da psi zalaju, i nisu zalajali. Nije trebalo da nadzornik bude prisutan u to vreme, i nije bio. Popeo se tri stepenika do trema i usao. Iz bubnjanja krvi u usima dopirale su reci zene: najpre plava sala, zatim galerija, stepeniste zastrto tepihom. Gore, dvoja vrata. Nikoga u prvoj sobi, nikoga u drugoj. Vrata salona, a onda noz u ruci, svetlost sto prodire kroz prozorska okna, visok naslon fotelje od zelenog plisa, glava coveka u fotelji koji cita neki roman.
književnost.431 vampire,
Ima jedna obrada price o crvenkapi, koju u izvesno vreme nisu hteli da cuju u chatu ;} pa je zato saljem ovde. Inace, to su reci pesme od jedne grupe. Little blood red Riding Hood was passing through the woods A basket full of poisoned fruit She's absolutely way to cute And it's way past her deadtime...the night has just died Good Old Nick is in her blood and it makes me feel so hot Devil eyes, that's no surprise, she's colder than ice The werewolf is hiding with its yellow glowing eyes Drooling for some baby blood, he's jumping in the night And he knows where Red is riding He knows here Grandma well That big bad werewolf's got it down, he cannot fail And it's way past her deadtime...the night has just died Grandma's waiting in here dead for sweetest little Red When she ate the werewolf's head, you could not even tell There is no way out There is no way out for sweetest little Riding Hood 'cause Granny won't be full Until Red is dead and gone...Bye, bye
književnost.432 sherloc,
pretpostavljam da ima ljudi koji su chitali knjigu " Lorens od Arabije ". Zanimaju me utisci... hvala. ByE
književnost.433 supers,
>> Inace, to su reci pesme od jedne grupe. Jel si ti nekad video ovde poruku koja počinje ovako: "Ovo su reči priče od jednog pisca"? Da nisi ti kojim slučajem pripadnik naroda Bonga, sa ostrva Svalbard? Evo šta je o njima pisao Umberto Eko u Minervinoj svaštari 1987: "Bonge rade otprilike isto što i mi ali pokazuju neobičnu sklonost ka kompletiranju informacija. Ne znaju šta je to pretpostavka ni implicitno. Na primer, mi počnemo da govorimo i očigledno je da koristimo reči ali nemamo potrebu da to kažemo. Jedan Bonga koji se obraća drugom Bongi, najpre će reći: "Pazi, sada ću nešto da ti kažem i koristiću reči."" "Budući da su svi već sve znali, u određenim trenucima voditelj bi glasno najavio: "A sada, jedan lep aplauz." Ali uskoro su gledaoci u studiju počeli da aplaudiraju i bez bodrenja voditelja. Bilo je dovoljno da on upita svog gosta čime se bavi i da ovaj, recimo, odgovori: "Održavam gasnu komoru u gradskoj kafileriji", pa da se prolomi buran aplauz. Ponekad, kao kod nas u Petrolinijevim scenama, voditelj ne bi stigao ni usta da otvori i kaže "dobro veče", već posle "dobro" u studiju bi oduševljeno zapljeskali. Voditelj tek što bi izgovorio: "Evo nas kao i svakog četvrtka", a publika ne samo da bi aplaudirala, kidala bi se od smeha."
književnost.434 vampire,
>>> Inace, to su reci pesme od jedne grupe. > >Jel si ti nekad video ovde poruku koja pocinje ovako: >"Ovo su reci price od jednog pisca"? Pa hteo sam da kazem da su to reci PESME a ne neke price, i hteo sam da kazem da je to uradila jedna muzicka grupa, a ne neki pisac. Jel tu nesto pogresno? >Da nisi ti kojim slucajem pripadnik naroda Bonga, sa ostrva Svalbard? >Evo sta je o njima pisao Umberto Eko u Minervinoj svastari 1987: >... Nikad cuo za njih. Ali poenta je bila da neko procita pesmu koju sam poslao, a ne da mi drzi lekciju o tome kako najaviti da cu da posaljem pesmu.
književnost.435 willow,
Lep provod za tog znatiželjnog druškana u 20:00 isključiš telefon, pogasiš sva svetla na gajbi, pustiš audio-kasetu Roja Eldridža, naspeš sebi piće, izađeš na terasu, sedneš. tvoj pas kunja pod brezom. šišmiš piči preko neba. čuješ mačku kako se šunja kroz travu. vrabac sleteo na metar od tebe. trepće. napravio par manjih skokova, pa stao. i opet trpepće. krivi glavu. posmatra te vrabac, pomisliš. znatiželjan vrabac krivi glavu i posmatra te značajno, na vrapčev način. nisi znatiželjan vrabac ali uzvraćaš mu istom merom. ti i on se merkate. poznat si mi odnekud, kažeš mu. ovo će ti zvučati pomalo smešno, ali jel si ti isti onaj druškan koji je jutros kljuco mrve na autobuskoj stanici? - upitaš ga. drug vrabac ćuti, ali ne prestaje značajno da kibi u tvom pravcu. očito se čudi tvojoj spoljašnjosti. a takođe i tvojim telesnim dimenzijama. suočava se sa raznim logičkim nedoumicama: gde su krila ovom tipu? gde je spakovo kljun? čime je to zamaskiro naše perje? pojma nisam imao da među nama, vrapcima, bukvalno imamo i divove... lepo je, pomisliš, sedeti u društvu znatiželjnog vrapca i negde između dve i tri hiljade zvezda. zatum pališ cigaretu, i puštaš veličanstven kolut dima a oko tebe noć, duga i topla i prijatna i letnja. vredelo bi ovu noć dugu i toplu i prijatnu i letnju i ovog znatiželjnog vrapca i negde između dve i tri hiljade zvezda nekako ovekovečiti, zabeležiti ih, učiniti ih jedinstvenim u literaturi. noćas me to _zaista_ mrzi, ali čim me ne bude _zaista_ mrzelo, učiniću to: ukucaću prvom prilikom jednu besmrtnu pesmu o svima njima i posvetiti je tom znatiželjnom druškanu. a sad adio, jer noć je duga i topla i prijatna i letnja i ja bih još malo da snatrim za svoj groš u društvu znatiželjnog vrapca i negde između dve i tri hiljade zvezda.
književnost.436 supers,
>> Pa hteo sam da kazem da su to reci PESME a ne neke price, i hteo >> sam da kazem da je to uradila jedna muzicka grupa, a ne neki pisac. >> Jel tu nesto pogresno? Pa, pošto je u stihu, pretpostavljao sam da je pesma, a ne priča ;> Ako ti nije problem, napiši čija je, valjda je red da se spomene ta grupa. >> Nikad cuo za njih. Ali poenta je bila da neko procita pesmu koju >> sam poslao, a ne da mi drzi lekciju o tome kako najaviti da cu da >> posaljem pesmu. Ti si poslao pesmu, ja sam poslao odlomak iz priče. Jel prelazimo na bezbolke ili se mirimo? ;>
književnost.437 vampire,
>Pa, posto je u stihu, pretpostavljao sam da je pesma, a ne prica ;> Pa ja sam odmah rekao da je pesma. Nevolis kada ti se kaze unapred? :} >Ako ti nije problem, napisi cija je, valjda je red da se spomene >ta grupa. Grupa se zove "Mercyful Fate", a tekst je napisao vokal - Kim Bendix Peterson. >Ti si poslao pesmu, ja sam poslao odlomak iz price. Aha, ok onda. Ja sam mislio da si napisao ono samo da bi mene poistovetio sa tim ... domorocima. >Jel prelazimo na bezbolke ili se mirimo? ;> Mirimo se, naravno. Ovo je civilizacija a ne sport :}
književnost.438 willow,
evo, biću toliko slobodan da sezonu meseca oktobra, ovde, u "književnosti", otvorim jednom kratkom storijom... Božidar je bio živ Božidar je bio živ. Dok je bio živ, doručkovao je kifle. Više nije živ, ali je bio, ne tako davno. Ustvari, lažem: umro je upravo ovog trenutka. Tako to biva. U jednoj sekundi si živ, već u sledećoj nisi. U jednoj sekundi doručkuješ kifle, samozadovoljavaš se, žvaćeš kokice ili krešeš nešto, a već u sledećoj uštogljeno ležiš prekriven posteljinom a oko tebe čuče upaljene sveće i ožalošćena rodbina. Jedna dramatična sekunda. Eto koliko je Gospođici Smrt potrebno vremena. Efikasno, nema šta. Zato smatram da je Gospođica Smrt visoko obrazovana, talentovana i sposobna ličnost. Sa fakultetom. Sa "mr" i "dr" ispred imena. Dobro je što je dovedena. Mislim, ne možeš svakog kulova sa završenim sedmim osnovne postaviti na tako odgovorno mesto, gde se svakog radnog dana odnose toliki ljudski životi. Doduše, probalo se i to. Međutim, prosečan kulov umesto da za dan odnese hiljadu, odneće ne više od pet života. Takva mu radna navika. Čita novine i drka kurac umesto da odnosi živote. Kulov ostaje kulov. I tako je bilo sve do dana kad su pretpostavljeni angažovali jednu neobično odgovornu i pametnu ženu: Gospođicu S. Od tada se puno češće umire a i mnogo redovnije. No da se vratimo na Božidara. Božidar je bio živ. Ali sudbina se okrutno poigrala sa Božidarom. I dok su svi stajali i upirali prstom ka okrutnoj igri sudbine, naš Božidar je i dalje ležao u lokvi, razbucane lobanje, stežući u ruci dopola pojedenu kiflu. O čemu se zapravo radi. Naime, tog jutra, Boža je, kao i obično, stajao ispred pekare i, ne sluteći ništa, doručkovao kifle. Međutim, baš u tom trenutku, jedna baka sa osmog sprata nepažljivo je laktom zakačila saksiju punu zemlje i cveća, i uzviknula "oh!". A saksija se onda strmeknula pravo Božidaru na teme. Božidar je, iako iznenađen pojavom saksije, nekako ipak uspeo na brzaka da proguta zalogaj koji je muljao po ustima. Da mu ne propadne. I dok je gutao poslednji zalogaj kifle, kroz glavu mu je protrčao čitav njegov život. A zatim - mrak. I tako, da u međuvremenu nije umro, i Božidar bi jednoga dana imao probleme sa hemoroidima. I Božidar bi mogao da dočeka starost. Pa da u starosti bude starac. Ali, ne vredi tugovati. To su naplatne rampe kroz koje prolazimo sve do trenutka smrti. Svi mi na neki način ostvarujemo svoje prihode, pa tako i Božidar, koji je, naime, radio kao kondukter. A kad Boža uđe u bus, tu više nije postojala skoro ni najmanja mogućnost da se izvučeš bez plaćanja karte. Ili si morao uvek da pokažeš markicu. Da se švercuješ, jedino si mogao ukoliko si zanosna plavuša dugih nogu i bujnih prsa. No mi, većinom, zar ne, nismo zanosne plavuše dugih nogu i bujnih prsa. Već smo obično ćelavi, kosmati, debeli, mršavi. Neobrijani, frustrirani, melanholični, umobolni, trezveni. Razjareni, smežurani, puni poleta. Željni života, druženja i upoznavanja. Više ili manje poetični. I imamo probleme sa hemoroidima. Sve u zavisnosti od sloja populacije kojem pripadamo i od životnog doba u kome se trenutno nalazimo. Malo je ovde zanosnih plavuša, dugih nogu i bujnih prsa. Zato se zadovoljavamo malim stvarima. I ženama koje se retko kupaju i nikad ne briju. No da se vratimo na Božidara. Doručkovao je kifle. Božidar se prvo brijao a zatim odlazio na posao. Svakog jutra Božidar je ustajao u pet izjutra. Taj se čovek zvao Božidar. Živeše jednom jedan čovek. Sve dok saksija nije zasrala stvar.
književnost.439 fraudator,
:))) gotivno je
književnost.440 mango,
Da li je neko skoro citao "Ilijadu" i "Odiseju"? Interesuje me da li se u tim knjigama pominju tirani? (sad nemam vremena da citam ponovo jer mi je ispitni rok). Cini mi se da je cladar Arga okarakterisan tako u delu kada Telemah dolazi da pita za Odisejevu sudbinu, i mozda i Eol kada Odisej dolazi na njegovo ostrvo? Ako se tirani pominju, da li je u pitanju pogresan prevod (mozda je neko citao i u originalu)?
književnost.441 orion,
iz knjige SIMPTOMI BUKE Izbor najboljih prica sa VI konkursa za kratku pricu na jednoj stranici Ankica Cupac DEJA VU Ima jedan miris. Tako je mirisala jedna plava igracka, kad sam bila mala. Jednom se vratio iznenada i na tren sam ga osetila. Kao i crvene hulahopke i mali konac i krv koja curi doke sedim u travi i cekam da me necije ruke odnesu. Ivana Hrga AS THE YEARS GO PASSING BY Pre nekoliko godina moj otac je imao obicaj da prilikom kupanja baci sapun na pod kupatila. - Ispao je - odgovarao je na svaki nas zgrozeni pogled, pravdajuci se i detinjasto verujuci da je to dovoljno. Mi smo cetkom ribali te sapune, mama i ja, na kraju cesto noktima grebuci po njima, praveci mala, malecka udubljenja. Ja bih pre mame izgubila zivce i otpakivala novi mirisljavi sapun, umivala se njime i zatim ga skrivala na tajna mesta u kupatilu. Jutros, pre umivanja, uzaludno sam pod prstima trazila nevidljive grudvice. Tata vise ne baca sapun na pod prilikom kupanja. Ni ja vise ne zivim u mojoj devojackoj sobici. Milica Jelic LENJA PRICA "Kokosovi orasi se otkidaju sa palmi i lenjo padaju u pesak. Prasina se slegne i kao da se nista nije dogodilo. Muve tesko zuje kroz vrucinu. Nista se ne mice." Ne... Bolje: "Kokosovi orasi se otkidaju i lenjo padaju. Muvama je tesko..." Ili: "Kokosi lenjo... Tesko..." "Tesko..." ili "lenjo..." LENJO Divna rec. Udobna. Milorad Jevtic *** Desi mi se ponkad, nocu, kad izadejm da radim zgibove napolju (na sipci za tresenje tepiha) i podignem ruke da se okacim na sipku da ostanem tako, podignutih ruku i zagledan u nebo. Nebojsa Krivokuca ODRASTANJE Prilazim prozoru i palim cigaretu. Ipak sve je drugacije. Tek sada primecujem opalo lisce i miris jeseni pod prozorom. Poneka stidljiva malja na grudima. Drugacije. I postelja je nekako drugacije izguzvana. Ona se tusira.
književnost.442 orion,
iz knjige SIMPTOMI BUKE Izbor najboljih prica sa VI konkursa za kratku pricu na jednoj stranici Svetlana Lazarevic EROTSKA PRICA Crtam cica Glisu na njegovom licu poljupcima. Oci, nos, oba uha, usta. Spustam se niz blagu nizbrdicu vrata i ljubim svaku uspravnu dlaku na njegovim grudima. Idem dalje. Na redu je pupak. Sa njim postupam vrlo nezno, jer je njamanji vrtlog na svetu. Idem dalje i pocinjem sa grickanjem. Na butinama se ne zadrzavam dugo, jurim ka listovima jer sam cula da su najukusniji. Golicam ga po tabanima i krecem sporo, kao lift u mojoj zgradi, navise. SE LA VI "Takav ti je zivot, pile moje" - rece on meni drzeci naocare bas navrh nosa. "Ti si mislila da je zivot samo asfaltiran put, je li? E pa nije! Zivot je i kaldrma i zemljana staza i jos mnogo toga. A i po tom putu ne ide covek uvek u ribok patikama ili starkama, vec i bos, ili na stiklama..." Ja sam onaj prst, koji stoji izmedju palca i srednjeg, lukavo zavukla u teglu s medom i dugo ga sisala. Dragan Lazarevski JEDNE SREDE S. nisam video nekoliko dana. Jedne srede sretoh ga na ulici. - Al` si se promenio otkad smo se poslednji put videli - rekoh ja. - Nisam se promenila - rece ona - samo ti se cini. Zoran Ljubicic PRAVI OTAC Moja cerka ima jedanaest godina i ima decka. Ja, kao njen otac, u tome ne vidim nista lose. U stvari, ja jos nemam cerku, nisam cak ni ozenjen, ali recimo da moja cerka od jedanaest godina ima decka... Ja u tome ne bih video nista lose. Natasa Manojlovic ONA Kada je bila mala niko nije obracao paznju na reci koje je pokusavala da izgovori. U skoli, drugovi su okretali glavu cim bi progovorila. Sa mladicima je, uglavnom, cutala. Za jednog od njih se udala. Pokrenute razgovore ostavljao je nedovrsene kao jutarnju solju kafe. Tada je kupila psa. Sa njim se, za svaki slucaj, sporazumevala znacima. Svakog dana u 15:00 izvodila bi ga u setnju po obliznjem parku. Prisla bi prvoj zauzetoj klupi, privezala psa i otpocinjla pricu. Covek se uzalud trudio da ustane i ode. Na svaki njegov pokret pas je preteci rezao. Posle odredjenog vremena ona bi ustala, uljudno se pozdravila i, odvezavsi psa, krenula kuci. Ubrzo su ljudi poceli da izbegavaju prvo nju, zatim klupu i na kraju ceo park. Ona jos uvek odlazi s psom u opusteli park, priveze ga za klupu i otpocinje pricu. On pokusava da se odveze i pobegne, ali na svaki svoj iznenadni pokret zarezi.
književnost.443 orion,
iz knjige SIMPTOMI BUKE Izbor najboljih prica sa VI konkrsa za kratku pricu na jednoj stranici Sreten Mijovic SLIKE STAROG SVETA Legitimisemo ljude. Tek poneko lici na sebe. *** Placem. Doktor me tesi. Pijemo licku sljivu, pijemo vino, pa opet sljivu. Pod svetloscu svece Doktorova zena izgleda kao Bogorodica. U ratu je sve jednostavno. Zelimo da prezivimo i pijemo dzabe. Elizabeta Radakovic ZABLUDE SU CESTE Covek koji sedi u autobusu, sokiran izvesnim recenicama iz clanka koji cita, pocinje da govori sebi u bradu. Zena koja se nalazi pored njga zapaza da on pri svakoj reci pljucka i nastavlja da gleda gde kapljice pljuvacke iz njegovih usta izlecu. Na decijem igralistu nekoliko devojcica vezba skok u dalj. Decak sa obliznje klupe pri njhovom skoku pazljivo posmatra kuda se rasprsavaju zrnca peska pri uronjavanju njihovih patika u tlo. Covek iz autobusa pocinje da bira reci dok govori misleci da se zena koja ga posmtra divi njegovom poimanju stvari. Svaka od devojcica sa igralista pri skakanju daje sve od sebe misleci da se decaku sa klupe dopada. Tomislav Repacki Nikola Joksimovic Rade Stojkovic STVAR TRENUTNOG IZBORA Slika nije bila potrebna tacno na tom mestu. Citao sam sve. Gledao parade. One su bile O.K. Pitam se da li je to samo slucajnost, mada mislim da nije. Ja mislim da nije. Ne. Sve je namesteno. Tacno kako treba. Ja sviram tudju muziku za koju nikada nisam imao sluha. Gledao sam i razne filmove. Oni su O.K. Najzad, sta je to sto me zadrzava na ovom svetu? Namatnuta navika? Ili je to mozda stvar trenutnog izbora? Razgovarao sam sa covekom - citao mi je nepisani zakon kuce. 1) 2) 3) 4) Zgodno. Sve te stvari nikada ne bih mogao da poverim sebi. Pretpostavimo da je tako. Kao mali, najduze sam mogao da volim. Pa i sada, ujutro me bude sveza secanja. Sve mi to izgleda suvise sablonski. Crtez? Kako se zove osecaj kada ti se skupljaju usta? Branko Stevanovic DERVIS I SMRT Bio negda negde nekakav dervis. Bio, pa umro. Ne bese mu zeman. Da se kome, za zivota, zamerio, - nije. Da su ga kakve bolestine saletale, - nisu. A umro. Stale carsijom da kolaju price. Carsija ko carsija: ocas isplete pricu. Pa jos jednu i jos jednu. Pa ih ispreplete. Da nije tako bilo, nadlezni bi mirne duse u svoje knjige ubelezili: "Uzrok smrti nepoznat". Sad, posto carsijske price vec behu poprimile ozbiljne razmere, odrede komisiju koja ce citav slucaj podrobno ispitati. Uzeli, dakle, dervisa, sto ce reci: njegove zemne ostatke, reseni da otkriju zbog cega je tacno prominuo svetom. Zagledali, pregledali, merili, premeravali, bockali, seckali i napokon nasli. Opekotinu. Malu. Udno srca. I nista. Carsija k`o carsija: savko cudo za tri dana.
književnost.444 dzim,
Jes da je bajato... Eseji Svetislava Basare: Istrosenost Smrti Dva Veka Vuka eseji.rar
književnost.445 gdown,
Da nezna mozda neko gde mogu da se nabave knjige Sven Hassel-a ?? Postojalo je neko izdanje koje je izdao Globus iz Zagreba 1976. Zanima me da li postoje novija (domaca :) ) izdanja, mada i stara dolaze u obzir.
književnost.447 orion,
Svetislav Basara PISMO IZ PAKLA Dragi moj Pavlovicu, Tek sto sam se oporavio od neprijatnosti povezanih sa smrcu, usledio je jos jedan sok: osudjen sam na pakao. Nepravedno, smatram, ali kazu da ovde svi tako misle. Verovatno se u cudu pitas: Kako je moguce da mrtvaci pisu pisma? Priznajem da to nije uobicajeno. Ali stvar treba posmatrati pragmaticno. U novije vreme, naime, pakao nije tako udeljen od sveta. Iskusniji kaznjenici tvrde da se vas i nas svet dodiruju prozimaju... Stavise, iako je u to tesko poverovati, da su u pustarama Sibira ispostave Hada. Zahvaljujuci tome ovde-onde procuri poneka vest u oba pravca. Iskoristio sam tu mogucnost da bih ti skrenuo paznju na neke stvari koje ti mogu koristiti dok budes umirao. Kao sto znas, pakao je podeljen na devet krugova. Ja se nalazim u prvom krugu skupa sa parijama gresnika, beznacajnim zlobnicima, bezvrednim dusama. Veliki gresnici se nalaze nize, u regijama o kojima mi ovde nemamo ni najpriblizniju predstavu. Nas cak ne uznemiravaju ni zli dusi, pa smo prinudjeni da se mucimo medjusobno na temperaturi od nekih 2300 stepeni. To je sporedno; ako apstrahujemo vrelinu nema bitne razlike izmedju Pariza i Prvog kruga pakla. Glavno mucenje se sastoji u pisanju 'Ispovesti' onoliko puta koliko je potrebno da bi u potpunosti shvatio greh. Reklo bi se: i nije neka kazna. Ali ovde je nemoguce slagati. Na primer, u celiji do moje nalazi se jedan Musliman koji je, uprkos zabrani, crtao ljude. Kazna mu se sastoji u tome da crta coveka sve dok ne postigne apsolutnu slicnost sa originalom i ne ozivi nacrtano, sto je naravno nemoguce. Prema sopstvenim recima, tu se nalazi blizu 450 godina; za to vreme je postigao tako visko stepen virtuoznosti da bi u svetu nadmasio Leonarda. Ali sta je za svet dobro nije dobro i za pakao. On je jedan za sve, jer kao sto vidis u njemu obitavaju pripadnici svih konfesija. Upravo ta jednakost i cini pakao tako uzasnim, a kosmopolitizam samo doprinosi nepodnosljivosti. Cesto se moze naici na ovakav prizor: hriscanski, jevrejski i muslimanski teolozi sednu i raspravljaju. "Ovo je pakao!" kaze hriscanin. Suprotstavlja mu se Jevrej:"Ne, ovo je gehena!" "Kojestarije". Odmah se umesa Musliman. "Ovo je dzehenem". Rec po rec dodje do svadje; onda se umesaju i ostali, pocinju uvrede... Zaista nema razlike izmedju sveta i pakla osim u temperaturi. Sto se mene tice, zaglavio sam ovde zbog nihilizma. Nemoj se cuditi sto ti se poveravam; u paklu se moze misliti samo o grehu; osim njega, nista drugo i ne postoji. Ja sam, naime, srazmerno mlad prihvatio glediste da svet oko mene ne postoji. Presudan dogadjaj koji me je potpuno ucvrstio u tom uverenju bese bolest od koje sam oboleo iznenada, a od koje, zahvaljujuci tome sto sam idiot, nisam umro na vreme, pre nego sto porok uzme maha. Cak sam nekoliko minuta bio klinicki mrtav; znaci nisam bolovao uzalud. Prekracujuci vreme do ocekivanog umiranja saznao sam puno toga: na primer, da bol usporava, pa i zaustavlja vreme; da su secanja, nadanja - sve ono sto sacinjava fazu 'Moj zivot' - puke izmisljotine. To je u redu. Onaj ko hoce da dokazuje ispravnost sveta mora poceti od sebe. Manje-vise bezbolno sam se pomirio sa sopstvenom iluzornoscu i prihvatio da je stvarna samo bolest i bol koji izaziva; da je ona stozer oko kojeg se privija sva ona gomila prividjenja. Ali tu sam nacinio gresku zbog koje sada gorim a ne sagorevam. U tu gomilu sam ubrojao zenu i oca. Posmatrao sam ih (odnekud odozgo) kako stoje pored mog kreveta, pored mog 80% lesa, pretvarajuci se da tuguju. Bio mi je to mucam prizor. Oni - ne les. Pogledao sam ih pazljivije neopterecen, kako sam tada mislio, predrasudom o telu i video da se njih dvoje pretvaraju i d postaju, zena vise jer 'zena nema dusu', naterani na to panicnim strahom od smrti koji ih je prisiljavao da ucestvuju u toj jeftinoj predstavi lijuci gorke suze. Kako sam mogao posle ozdravljenja osecati bilo sta za te prodane duse? Kakva me je iluzija srodstva mogla prevariti i namamiti u kolotecinu lazne srece? Primestices, svakako, da o tome jos uvek govorim pristrasno da se ne kajem iako uvidjam da bi trebalo. Upravo to i jeste smisao pakla: znati da se mucis zbog odredjene stvari bez mogucnosti da se pokajes. "Cudo!" Govorili su kada sam, posle najteze krize, ustao kao da nisam ni bolovao. Bili su razocarani sto nisam umro. Razumeo sam ih. Postupali su ljudski: toliko se namucili, tolike noci prebdeli, a ja ozdravio izneverio njihova ocekivanja. Kako sam im tek mogao reci: vi ne postojite. Osvestite se, budale. Bio sam resen da ih prenem iz iluzija, ali morao sam postupiti takticki. To je moj greh. Imaj to na umu: Pojedinac ima pravo da razbija iluzije samo sebi; ne sme da menja drugog. Niko se lako ne oslobadja lazi. Nije uzalud pre 5000 godina, dok se jos znao neki red, Lao Ce zapisao: "Lepe reci nisu istinite". Mozes ici kao pustinjak propovedati da nista nije postojano, u najboljem slucaju proglasice te za budalu. Ali, ako neki manijak navuce obrazinu mudrosti i pocne da bulazni o velikim idejama, pri tom lupajuci rukama o sto, ne prodje dugo a milioni se dizu da strace svoje zivote u pogresne investicije. Posle bolesti sam se preselio na tavan da razmislim u miru. Najmio sam tri mala crnca Domba, Simba i Ngomba da me s vremena na vreme sibaju kako se ne bih rasplinuo i uzoholio. To me je spaslo da ne zavrsim u vecim dubinama pakla. Vremenom sam revidirao svoje poglede. Oslobodio se fanatizma. Doktrina mi je, u izmenjenom obliku, glasila ovako: Covek nije bas nista, iako je na dobrom putu da to postane. Ali koristeci tehniku BLOW UP on se predstavlja neuporedivo vecim, lepsim, znacajnijim nego sto jeste. Prava velicina prosecnog ljudskog bica je 1,5 cm kubnih, sve ostalo je preterivanje. I tako uoblicivsi ucenje, odlucio sam da tom drskom naduvavanju stanem na put, bar u svojoj neposrednoj okolini. Prvo sam sredio - na svoju propast - Mariju. "Cuj, rekoh joj jednom, prestani da se razmeces i sepuris. Hodi ovamo." Ona dodje. Nacrtao sam na listu papira njene prave dimenzije i izgled. "Ti si lud". Rece ona. Tako znaci, pomislih. Udarcem pesnice sam je oborio na pod, seo joj na stomak i poceo da je pecem zarom cigarete. Kakva metamorfoza. Podvrgnuta ociscujucem uticaju bola, za tili cas se smezurala, splasnula, svela se na pravu meru - bespomocno, izgubljeno stvorenje. U takvom stanju sam je pomalo sazaljevao. Mozda i razumeo. Strogo uzev, covek je posten samo kada trpi i samo tada ga treba sazaljevati; umereno, razume se. U svim ostalim situacijama treba raditi na tome da se ponizi, omalovazi i - ako je moguce - unisti. I tu je bila greska. Patnja jeste iskupljujuca, ali ona mora biti dobrovoljna. Sada to znam. U suprotnom, muceci drugog njega ne spasavas, a sebe osudjujes. Sasavim je drugacijeg misljenja gospodin Salamov koji je, poput mene, ovde novajlija. On je imao lepsih sansi da se za zivota napati u zemaljskim ispostavama Hada, ali nije tokom svih tih godina nijednom pristao na muke, nijednom nije dobrovoljno i radosno podnosio patnje, pa je - suprotno ocekivanju - zaglavio ovde. Pomenuti gospodin je na kolimi upoznao mog oca. "Cudan covek". Ima obicaj da kaze. "Nikada nije roptao". Razumljivo da mi je to povecalo ispastanja; ustrojstvo pakla je takvo, pomenuo sam to, da se svi razgovori, svi dogadjaji, odnose na pocinjeni greh i iznova ga aktuelizuju. Ja sam naime, sa ocem postupio ovako. Posto nije islo da ga otvoreno zlostavljam, poslao sam ga kao turistu u SSSR. U kofer sam mu poturio kompromitujuci materijal. I, naravo, prijavio ga telefonom "plavim siritima". Dobio je deset godina. Mislio sam da ce na seci sume, na temperaturi od minus 30 imati vremena da razmisli o varljivosti fortune i da ce, uz put, nauciti ruski. Oduvek je to zeleo da bi mogao Dostojevskog citati u originalu. Moralni obziri me nisu mucili. Jedno je zlostavljati nekoga zbog zadovoljstva, mislio sam, a sasvim drugo radi njegovog spasenja. Slepo sam verovao u patnju. Eto sta se dogadja kada se varvari suoce sa plemenitim istinama. Glas o mojoj infamiji rasirio se kao kuga. Ni to me nije opametilo. Jednom prilikom dodjose kod mene, na tavan, aktivisti nekog dobrotvornog drustva. Protestvovlai su zbog toga sto mucim zenu, sto sam izdao oca, sto zlostavljam crnce. Tiranin, oceubica, robovlasnik. Samo sto mi to ne tresnuse u lice. Ali zar covek nema pravo da tuce svoju zenu? Zar nema pravo da brine za spas duse svoga oca? Nisam im to rekao. Dostojanstveno pozvah crncice:"Dombo, Simbo, Ngombo, ovamo!" Oni dotrcase i stadose da me bicuju. "Ne sada, vucibatine". Povikah. "Ova gospoda smatraju da sam rasista. Bune se protiv ropskog rada. Zar cinjenice ne govore suprotno? Zar vas nisam izbavio iz bede?" "Da bwana!" Rekose unisono. "Zar ne biste zavrsili kao preprodavci droge da vas nisam zaposlio kao batinase?" "Bismo bwana" "Mozete li se pozaliti ne uslove: 450 grama rize dnevno, caj, mleko, dva puta sedmicno meso?" "Ne bwana". To je pokolebalo dobrotvorne misionare. Cak ni ovde u paklu ne zelim da se odreknem prezira prema tim spodobama koje misle da se mogu dodvoriti Bogu ili vecnoj pravdi ako nekom siromasku pruze koricu hleba. Ima ih ovde tusta i tma; pracakaju se u ognju i kukaju:"Zar nismo bili dobri? Sta smo ucinili da se ovako mucimo?" To mi je jedina uteha, ako to nije odvec nepodesna rec za okolnosti. * * * Ne bih vise gnjavio svojim gresima. Radije cu ti dati neka uputstva kako da se ponasas kada dodje vreme da ispustis dusu. Opsteprihvaceno je misljenje da su najtezi prvi casovi posle smrti. To je donekle razumljivo. U suptilnijim kulturama postoje udzbenici, na primer 'Tibetanska knjiga mrtvih'; postoje vodici koji nesrecnike sprovode u nebo. A mi? Jednostavno te bace na djubriste - groblje je bas to uprkos nevestom ukrasavanju - i gotova stvar. Ne dozvoli da te zavedu pozitivisticke besmislice. Jamcim ti da je smrt bas onakva kakvu je predstavljaju na srednjovekovnim gravirama: kostur odeven u rite sa kosom u jednoj i psenicnim satom u drugoj ruci. Nemoj se mnogo odupirati; to samo poveceva muke. Na vreme (jer ovde nema knjiga) procitaj Origenova dela. Ako mozes nauci ih napamet. A ako se pitas zasto, odgovoricu ti: Origen je ucio da na kraju svih krajeva Bog oprosti svima, pa i najtezim gresnicima. I, sto je najvaznije, nemoj gajiti uzaludnu nadu. Ovdasnji cuvari uopste ne kriju da je Raj zatvoren 1320. godine. Ceka se samo da se popune slobodna mesta u paklu. Sto se tice infernalne morfologije valja reci da ona zavisi od licnih afiniteta duse. Musliman-slikar, moj sused o kome sam ti govorio, tvrdi da je pakao nepregledna pustinja; gospodin Salamov, pak, kaze da je zaledjena tajga nacickana zbunovima bodljikave zice; nedouceni teolog koji se kida u neprestanim rasprama, misli da je on ogromna ucionica. Oci moje duse ga vide ovakvim: pust grad sivih kuca nacickan bezbrojem crvanih transparenata ma kojima pise: SA OPTIMIZMOM MOZEMO GLEDATI NA DALJI RAZVOJ NASE ZEMLJE. (KNJIZEVNA REVIJA II, 15-16, 1988) (prekucano Dusanu Krsticu)
književnost.448 orion,
Izvinjavam se zbog eventualnih gresaka u prekucavanju.
književnost.449 rdejan,
>> Svetislav Basara - PISMO IZ PAKLA Nadmašio je svoju standardnu patetično-esejističnu prozu i napisao pravo parče "zlomisli" koju bi svi trebalo da pročitaju. Hvala za trud. Pozdrav, Dejan
književnost.450 willow,
>> Svetislav Basara >> PISMO IZ PAKLA >> (prekucano Dusanu Krsticu) Branka, puno ti hvala za ovu Bas-ovu priču. Ajde, zvrcni me, pa da te vodim negde... recimo, pred oltar; u opštinu; pred jebenog matičara. :) ... "Ljudi su samo gumene lutke s tužnim staklenim očima" - S.Basara Intimno, Basaru smatram najvećim živim srpskim spisateljem. Ne znam da li si pročitala "Peking By Night"? Prvo što sam pomislio kad sam završio sa čitanjem te knjige, bilo je - "čoveče, pa ovaj tip piše bolje od tebe" :). Nisam verovao da na Zemljinoj kugli živi neko ko piše bolje od mene, no čovek se, jebiga, uči dok je živ... Posebno mi se dopala pripovetka "Izgubljen u samoposluzi". O, da, sjajna pripovetka. Treba nam što više takvih. Posebna zanimljivost vezana za Basaru je ta da čovek, čitajući njegove stvari, a naročito, rekoh, "Peking By Night", može u potpunosti da "oseti" pisca; tj., čitajući tu knjigu, ukapirao sam dve stvari vezane za samog Basaru: prvo, da je Bas velik pisac, a drugo, da je, između ostalog, dobar i duhovit čovek.
književnost.451 kum.djole,
>> MOLI SE KUM.DJOLE DA NAVEDE 40 USERA ZA UDRUZENJE KNJIZEVNIKA SRBIJE 1. balinda Dejan Balinda 2. balsa Balša Stipčević 3. maksa Milan Maksimović 4. djcorto Đorđe Grujić 5. dr.grba Dragan Grbić 6. mdave Miloš Dragićević 7. alkos Aleksandar Kostić 8. mnikolic Miloš Nikolić 9. corto Sonja Vulešević 10. lady.stardust Tamara Ćeriman 11. alien Nenad Mitovski 12. askripka Aleksandar Skripka 13. pifat Igor Pifat 14. fancy Čedomil Višnjić 15. veca Vesna Denčić 16. mavava Nenad Stefanović 17. danica Danica Kaun 18. mortrisha Branislava Radenković 19. dbambi Darko Babić 20. willow Dušan Krstić 21. mcar Marko Car 22. lada Lada Muminagić 23. supers Stanislav Žunjić 24. zqusovac Zoran Kusovac 25. bana Branka Petrović 26. junior Milan Basrak 27. madamov Milan Adamov 28. kalimero Tamara Karan 29. rdejan Dejan Rudić 30. milan Milan Božić 31. bojt Bojan Tepavčević 32. sljubisic Slobodan Ljubišić 33. pexon Petar Mandić 34. smilja Smiljana Jovetić 35. ranx Ranko Tomić 36. neca Nevena Stanimirović 37. qpele Predrag Spasojević 38. orion Branka Pijetlović 39. guta Dragutin Manojlović 40. squsovac Srđan Kusovac
književnost.452 supers,
>> sam dve stvari vezane za samog Basaru: prvo, da je Bas velik pisac, a >> drugo, da je, između ostalog, dobar i duhovit čovek. Basarini eseji koji su u poslednje vreme ovde u opticaju i po meni predstavljaju njegov vrhunac, ali su u pitanju nešto stariji tekstovi - sa prelaza iz osamdesetih u devedesete. Zadnjih godina oseća se naduvanost Basarinog publiciteta, a to se odrazilo i njegovo novije pisanije u kojem ima mnogo više pevanja i pucanja.
književnost.453 orion,
>Nadmasio je svoju standardnu pateticno-esejisticnu prozu i > napisao pravo parce "zlomisli" koju bi svi trebalo da > procitaju. Hvala za trud. Drago mi je da ti se svidja. Ako vec nisi, procitaj "Kinesko pismo".
književnost.454 willow,
To je sve Preključe je do mene putem interneta stiglo i sledeće pitanje: čoveče, zašto to radiš? zašto pišeš? zar ti ne vidiš da svakog časa možemo umreti? život je kratak, kao fitilj, i uskoro bićemo beli, mrtvi i zaboravljeni, svi mi. šta ti zamišljaš? da si Dostojevski? idi i zabavljaj se, batali pisanje, izgubićeš oči sedeći uz računar... ponekad se i sam zapitam: zašto to radim, zašto pišem... ali onda se setim: pišem ne iz želje da osvojim svet, i ne iz potrebe da izmenim društvo, već stoga što tu vidim neke sasvim lične interese: volim, naime, da zamišljam mnoge usamljene dame dok im obrazi rumene, i dok uzdišu "oh" nad mojim stihovima, prislanjaju ih na grudi i kriju pod jastucima od svojih bezdušnih muževa ili roditelja. eto, to je sve.
književnost.455 sherloc,
U sledecih nekoliko poruka se nalaze price iz zbirke MAMIHLAPINATAPEI. Nekada je dzim poslao nekoliko tih prica, a ja evo nastavljam po sopstvenom izboru :) Aleksandar Milosevic MOLITVA SKAKACA U VODU Akai, boze junaka i vlasnice sve moje snage, dozvoli da me moje noge kao misao ponesu sa ove kamene tamnice u slobodu vazduha i ne daj da me moje telo izneveri na svome putu od udobnosti neba do sigurnosti vode. Amra, boze vetra, daj da me moje ruke kao krila prenesu preko kamenih zuba koje me u iscekivanju gledaju i zele da urezu svoje pruge u moje meso i moje kosti, i daj da me jedan moj dah tvojim dahom kao zmaja tako nezgrapnog u izgledu a opet tako visprenog u pokretu do sigurnosti vode donese. Ito, boze vode, obgrli me u svoje narucje i ne dozvoli svojoj deci da me u svojoj neukoj i pomalo zlobnoj a tako opasnoj igri sa povrsine zavedu ili da me mozda upute na okamenjene strazare tvojih dubina vec da mi dopuste da se u tvojoj blagosti opustim i opet na boj Suncu da izadjem. ( Iz Dnevnika jednog elementala ) iz zbirke MAMIHLAPINATAPEI
književnost.456 sherloc,
Branka Pijetlovic PRICA SA NEBA Dovoljno star da ima belu kosu, ali istovremeno i dovoljno mlad da nema nijednu boru Dovoljno veseo da nikada ne skida osmeh sa lica Dovoljno mudar da uvek cuti, a mnogo toga kaze Dovoljno "hrabar" da zvizdi nad Beogradom Dovoljno klempav da kada izadjete na ulicu i bacite ga u vis, ostane tamo Nikada ne pravi kisu Iako nevidljiv, uvek rado vidjen, neobicno drag i prijatan kako za male, siljate, zapus(t)ene,... tako i za velike klempave usi Tako mali da staje u dzep, a ipak ogroman da moze poneti Sunce... ... veliki da pokrije ceo grad i siru okolinu Kumulonimbus, stratus, cirus... Oblak je u stvari stoper nasih pogleda. iz zbirke MAMIHLAPINATAPEI orion ? :)
književnost.457 sherloc,
Aleksandar Roknic SLUCAJ Klod i Zan su se mrzeli odavno. Dobro su se poznavali. Nekada su bili prijatelji. Prekid prijateljstva stvara najljuce neprijatelje. Nijedan od njih dvojice nije bio sposoban za nova prijateljstva. Stara nisu obnavljali. Neozenjeni, samotnjaci, bez prijatelja. Obojica puna svojih bubica. Pre trideset i sest godina su se krvnicki posvadjali. Otad njihova medjusobna mrznja cveta. Sad su vec umorni, izlapeli starci, sa povecim spiskom bolesti. Obojica su pomisljala na izmirenje. Ali, ne. To bi znacilo ponizenje za obojicu. Onda je Klod dobio pismo da je Zan umro. Klod se te veceri ubio. iz zbirke MAMIHLAPINATAPEI
književnost.458 orion,
> Branka Pijetlovic > > PRICA SA NEBA >orion ? :) Da. :) "Pricu sa neba" nikada nisam poslala na konkurs, prvobitno je bila bez naslova u obliku neke zagonetke, i posvecena je radio emisiji "Oblak u bermudama", a posto je nastala pocetkom `97. tj. za vreme studentskog protesta, nosi neka obelezja tog perioda. Uz pricu sam u radio Index (tada 88,9MHz) odnela i igracku, mali oblak sa belom kosom i klempavim plavim usima, sasila sam mu bermude i okacila malu pistaljku oko vrata. Na tu ideju sam dosla sasvim slucajno, kada sam kod drugarice ugledala taj smesni oblacak. :) Kraj price je nakanadno izmenjen, a glasio je: "...veliki da pokrije ceo grad i siru okolinu u krugu od 88,9 MHz Idealan sredom uvece Ako ga jos uvek niste prepoznali, zguzvajte ovaj papir i gadjajte se!" Daca(voditelj) je tekst procitao u emisiji i to je bilo to. Posle vise meseci zvali su me ljudi iz Beografita i rekli mi, da moja prica ulazi u knjigu Mamihlapinatapei. Prvo sam pomislila da me neko zeza ili da je neko od mojih prijatelja poslao neku moju pricu, jer nikada nista svoje nisam slala na konkurse, a u tu knjigu su trebale da udju price kojima je 'za dlaku' promaklo da udju u godisnja izdanja najboljih prica. Nisam zelela da moje ime bude zapazeno, jer nije prava konkursna prica, cak nije ni prava pravcata prica :), ali... To sherloc: Njuskalo! :)
književnost.459 sherloc,
>> To sherloc: Njuskalo! :) :) Istina je da sam slucajno dosao do toga. Prelistavajuci zbirku naidjoh i na ovu pricu, i prepisah je, a vidim nesto mi je ime autora poznato, naravno nisam mogao da se setim o cemu se radi. Kasnije se ispostavilo da sam ime zapamtio zbog willow-a koji je jednu pesmu, ako se secate, takodje posvetio Branki Pijetlovic, mada drugoj jednoj :) pa si se onda i ti umesala sa " trep, trep, trep " ako se ja dobro secam :) Sve u svemu, lepa prica. ByE
književnost.460 orion,
>sam ime zapamtio zbog willow-a koji je jednu pesmu, ako se >secate, takodje posvetio Branki Pijetlovic, mada drugoj jednoj :) Samo je jedna Branka Pijetlovic. :)