CIVIL.11

03 Sep 1998 - 23 Dec 1999

Topics

  1. filozofija (186)
  2. nauka (150)
  3. istorija (71)
  4. religija (7)
  5. književnost (460)
  6. o.jeziku (35)
  7. umetnost (44)
  8. film (296)
  9. galerija (324)
  10. oko.sveta (10)
  11. hedonizam (123)
  12. licni.stav (216)
  13. cyberworld (8)
  14. civ.savet (64)

Messages - književnost

književnost.103 mcar, -> #102, smilja
Odlicno.
književnost.104 ranx, -> #98, vdunic
> U petak imam pismeni zadatak iz srpskog jezika, a pošto ja sastav nikad > nisam pisao sam (uvek su mi sastavljali drugi :), bilo bi dobro, kada bi > neko mogao da mi nešto napiše. Sram te bilo!
književnost.105 willow,
Naš sajam knjiga je jedna odlična prilika da se čovek naždere pljeski i pečenih jaganjaca koliko mu duša voli a i da nadiše se dima sa izložbenih štandova leskovačkih izlagača fastfud mandže. Takođe, naš sajam knjiga pada u pravo vreme, jer omogućuje čoveku da na jeftin način dođe do 3 kubika štampanog teksta, tzv. knjiga, i onda tako da se obezbedi ogrevnim materijalom za loženje u nastupajućoj grejnoj sezoni. Postoji i sajamski popust, ali minoran. Na ceni su jeftine knjige, meko ukoričene, radi dostupnosti svim čitalačkim krugovima. Način na koji se ovde vrši popularizacija pisane reči graniči se sa idiosinkrazijom. Mogao sam ladno da ostanem kući i da slušam Zoricu Brunclik, umesto da se zamlaćujem po prevozima da bih stigao tamo, do sajma. Zaključak: ovaj naš sajam, toliko je dobar, da bi ga trebalo organizovati nanovo i redovno i često: recimo, svake hiljadite godine, u mesecu limburgu, i noću - kad svi spavaju.
književnost.106 mcar,
Sedam minuta Pokušao je da se spakuje. Pokušao je da odabere najpotrebnije stvari, ali nije mogao. U grudima ga je strašno stezalo a ruke su se tresle. Znao je da vremana nema, da je gotovo. Stvari počeše da mu ispadaju. Mišići na ruci se grče, lice mu pravi grimase samo od sebe, kao da se posmatra iz daljine. Sam je sebi izložen kao na stolu za obdukciju. Otrča u kupatilo da uzme četkicu za zube. Grozničavo misli: aparat za brijanje, novac. Da li će ga pretresti i oteti to malo novca. Odeća, dobre cipele, uzeće najbolje cipele. Užas, sat, vreme, ostalo ga je tako malo. Sveske, fotografije, da li da ponese fotografije, da li da im ostavi. Na brzinu kupi lične predmete, mora sakriti novac. Ne može da misli, guši se. Toliko stvari, torba je mala, nije mouće zatvroriti. Ćelavi je rekao pola sata. Krv mu je tada udarila u glavu, povukao se prema vratima, a oni su mu pokazali rešenje opštinskih vlasti i zapretili da može i drugačije. I smejali su se, svesni rutine svog posla. Pokazivali na svoje satove. Komšije su ćutale, znao je da slušaju sakriveni iza zaključanih vrata. Znao je da su srećni jer je njih mimoišlo ovaj put, i uskoro će mirno nastaviti ručak. I on je bio ravnodušan dok je ranije samo slušao o tome. Uvek se tako nešto dogadjalo drugima. Obično su to bili ljudi neke manjinske nacionalnosti, pravdalo se to nekom odmazdom, nelojalnošću, patriotizmom, ali sada sve to nije važno, manjina više nema i sada neko moćniji od njega želi upravo njegov stan. On mora da se spremi za pola sata i da ostavi sve. A ostalo je još sedam minuta. Samo sedam. Neće više ništa uzeti. Odlazi u svoju sobu, rukama dodiruje nameštaj, plakare, miluje pukotine koje poznaje godinama. On zna svaku stopu, svaku nepravilnost u malteru, mrlje, mesta sa kojih je otpao kreč. U nameštaj sobe i zidove utkan je njegov život, bivši život, jedini život za koji zna. Hoće da sve to zapamti, hoće da u glavi ponese što više. Ali to nema smisla. Tu se ipak dogodilo sve. Leže na pod, valja se, kotrlja se, isto kao dete, kao nekada. Zaustavlja se pored ivice kreveta, kroz glavu prolazi mnogo toga, sve što može da prodje kroz glavu. Boli ga, prosto ga boli, nema kad da se zapita zašto. Tako se valjda oseća biljka koju čupaju iz korena, snaga ne postoji, on šapće besmislene reči, tepa prostoru, grči se. Već čuje korake na stepeništu. Ne može da zaplače, cvili. Najstrašnija je ipak sramota, stid. I tada, ne zna kako i zašto, ustaje. To više nije on koji upravlja njegovim telom. To je neki drugi čovek, neko nepomiren. Neka trunka ljudskosti budi se u njemu i bez razmišljanja ustaje, grabi sav novac koji ima, cepa ga, trči u kupatilo, baca u klozetsku šolju i pušta vodu, pazeći da se odvod ne zapuši. Baca stari babin prsten. Neće oni dobit ništa. I dok momci u crnim jaknama složno šutiraju vrata on lomi i razbija. Sve, lustere, ukrase, keramiku, tanjire. A oni su nervozni ne bi hteli da oštete vrata. Pokušavaju da ga zaplaše, samo to više nije moguće. Sistematski cepa nameštaj. Udara nožem vrata plakara, ostaju ružne rane. Bode slike, buši posteljinu. Topla krv se sliva niz povredjene ruke koe se hlade. A oni su ipak prelomili, pucaju u bravu, cimaju staro drvo koje stenje i puca. Samo neće im prožiti nikakvo zadovoljstvo, jer pre nego što su stižu do njega da ga uhvate i osvete se, staje na ogradu terase i mirno, ispunjen blaženstvom samo momenat stoji i skače. I dok pada vrišti, ali ne od straha već zbog ispunjenja jer u tih poslednjih sedam minuta njegov život beše dobio smisao. MC 10/98
književnost.107 willow,
"...Teško je poverovati u postojanje takvog grada kao što je Piščeslav, ali on je ipak postojao; dići ruke od njega, nije bilo moguće. Oko grada rasla je trava, obrađivana su polja, vetar je hujao po šumarcima, a u samom gradu čak je i rastinje bilo divlje. U gradu su često izbijali nekakvi skandali. U sektorskoj bolnici, činovniku GSP Gospodovu, prilikom operacije trbušne duplje greškom su ostavili u stomaku bolnički budilnik, navijen da zvoni naredna dva meseca svako jutro u pet sati. Skandal je počeo otpuštanjem bolničarke okrivljene za krađu budilnika. Zatim je došla izjava Gospodova da se u njegovom stomaku čuje neko neprijatno zvonjenje. Bolničarka je rehabilitovana. Međutim, niko se nije usudio da izvadi budilnik iz stomaka Gospodova, jer bi nova operacija magla da ugrozi život pacijentu. Nedelju dana kasnije Gospodov je otpušten iz bonice i uskoro je podneo tužbu sudu. Oštećeni Gospodov žalio se da budilnik zvoni u nevreme. - Neka ostane u stomaku. Nemam ja ništa protiv. Samo neka ne zvoni u pet sati ujutru, kad ja na posao idem tek u osam. Ne mogu zbog njega da spavam. Incident je okončan mirno. Proces suđenja još nije ni započeo, kada je tužilac povukao svoju tužbu. Opruga budilnika se odvila i Gospodov je u svojoj naivnosti smatrao da bi dalje pretenzije bile neosnovane..." Ilja Iljf i Evgenij Petrov, odlomak iz pripovetke "SJAJAN ČOVEK" ( prevela Danica Jakšić )
književnost.108 stex,
Za buduce sefove Kada je stvoren organizam, svi delovi tela su zeleli da budu sef. Mozak je rekao: "Posto ja upravljam svim delovima tela i mislim umesto svih, ja cu biti sef"! Noge su rekle: "Posto mi nosimo organizam tamo gde zeli i mi izvrsavamo ono sto mozak odredi, mi zelimo da budemo sef!" Ovako su svi nastavili i oci i ruke i srce i pluca...svi organi su zeleli da postanu sef. Zatim, dupe je izjavilo da i ono zeli da postane sef. Svi su se smejali i smatrali da je to apsurd, da jedno dupe postane sef. Dupe se jako uvredilo, skupilo se i odbilo da obavlja svoj zadatak. Kao posledica toga mozak se pomutio, oci se izbecile, noge su pocele drhtati, ruke su onemocale, a srce i pluca su imali velike teskoce da obavljaju svoju funkciju. Na kraju su svi molili mozak da dupe bude sef. Tako je i bilo! Sada svi obavljaju svoje zadatke i funkcije, adupe samo sedi i kenja. Naravoucenije: Da bi covek postao sef, ne mora biti genije, dovoljno je da bude obicno dupe.
književnost.109 dr.grba, -> #108, stex
>> Za buduce sefove >> Kada je stvoren organizam, svi delovi tela su zeleli da budu sef. >> Mozak je rekao: "Posto ja upravljam svim delovima tela i mislim Ovaj prastari vic je mogao da ode u odgovarajuću konferenciju. Ne znam kakve veze ovo ima sa književnošću.
književnost.110 stex, -> #109, dr.grba
Pa to je pravo knjizevno delo.:) A sta se ti bre uopste i mesas. U poslednjih 100 poruka pojavljujes se samo tri puta i to da kritikujes. Stex
književnost.111 dr.grba, -> #110, stex
>> A sta se ti bre uopste i mesas. U poslednjih 100 poruka pojavljujes se >> samo tri puta i to da kritikujes. Mešam se zbog toga što sam moderator ove konferencije. A tebe bih zamolio da budeš malo pristojniji. U ovoj konferenciji se ne razgovara ovakvim tonom.
književnost.112 stex, -> #111, dr.grba
U redu shvatio sam (ipak si ti moderator). U znak mira saljem ti ovu lepu pesmicu.:) Bio jednom jedan djak Bio jednom jedan djak Kakav djak? Strasan djak, taj je sveske jeo, kazu i profesore je hteo. Starsno, strasno. Bio jednom jedan djak Kakav djak? Strasan djak, taj je retko u skoli bio, jer je u kaficu pivo pio. Strasno, strasno. Bio jednom jedan djak Kakav djak? Strasan djak, taj je daleko doguro, zna se neko ga je poguro. Strasno, strasno. Stex
književnost.113 kmirko, -> #110, stex
> A sta se ti bre uopste i mesas. U poslednjih 100 poruka pojavljujes se > samo tri puta i to da kritikujes. Bogme dete gde bas ti da naletis na moderatora.
književnost.114 mcar,
Ne mogu da te zaštitim Ne ja ne znam da te zaštitim od njih, tih ljudi što beskonačno krkljaju na rezervi, pristalih da ponavljaju uvek isti zločin. Zabava počinje stalno izjutra izlaze debele, ružne, zgažene žene. Od danas do sutra, drže se autoriteta, možda će ih neko podmititi, jednog dana. Ja ipak ne znam da te zaštitim, oni se ne mogu uvrediti Oni ne mogu da osete. Gozba je u tri, ulaze priglupi pohotni starci akademici željni tudje patnje. Pletu istu petlju, pritiskaju taj kamen, smeju nam se, taj smeh boli. Ne znam da te zaštitim, oni su beskonačni kao okean, nikad ne znaš ko je nadležan za tebe oni imaju stotinu maski. A molitva je u sedam i trideset, gledaju mali, prazni, zgaženi ljudi. Godine prolaze, oni čekaju, sanjaju taj san o smrti, san o spasenju. MC 10/98
književnost.115 mcar,
Sećanja Majka u kuhinji sprema ručak, iz komšiluka udaljena cika dece, odbijanje lopte u zid. I tako stalno. Ponekad gugutka sleti, ponekad kap kiše udari u prozor i život teče nezaustavljivo, obično, tiho. Mogao bi sada da ustaneš da kažeš: ôDobro jeö. Godine su prošle, drvena taraba lagano truli, i neka su deca odrasla, i neka su deca otišla. Stojim čekam, ispitujem snagu vetra, držim uho na zemlji osluškujem da li diše. Poznati glasovi, zamiru u sećanju, ostaju predmeti, podsećaju, predosećaju, trpe umesto nas. MC 10/98
književnost.116 dalex,
" Dok otac drema, vetar prelistava njegovu knjigu. " (haiku stih)
književnost.117 mcar,
Arhangel Arhangel pognu svoje mršavo lice, "Prividja mi se lice staroga kneza", reče. "I sada ga kradom poštujem, za sve nas on je ukrao svetlo". "Da, sada", reče arhangel. "Da, sada, dok reke teku pokorne i tihe, "Svi smo mi poslušna vojska, produžene ruke bezrukog Tvorca. Al' ipak, u mom srcu ostade onaj koji je pao." "Sanjali smo nekad svet, prepuni mladosti i snage", samom sebi ispred ogledala reče arhangel. "I sada dok gradimo ovu moćnu gradjevinu, ja osećam umor, ravnodušan na slavu." "Tvorac je moćan, vaseljena hoda tragom njegove nedokučive tajne. Uvek miran, uvek ravnodušan i čist". Arhangel zaplaka: "Tako neprirodno čist". "I nijedna reč da ga uvredni, nijedna suza da ga gane." "Samo jedan ga upita zašto i samo jedan ga upita zbog čega. Taj što pljunu Tvorca iz vatre gneva." "Samo jedan upita za razlog, ne strepeći od osude strašne, ne strahujuć od kazne da večno lupa podzemnim poljanama". "I sada ja ponekad, osluškujem u tami, gnušam se zore, prividja mi se glas starog kneza, onog što nam donese Svetlo". MC 11/98
književnost.118 smilja, -> #116, dalex
MODERNA JAPANSKA POEZIJA Kotaro Takamura TEŠKA ČIEKO Čieko vidi i što se ne vidi, čuje i što se čuti ne da. Čieko ide gde se ne stiže, čini i nemoguće. Čieko ne vidi mene postojećeg, žudi za mnom i za mene. Čieko sad odbacuje teret patnje, luta do prostrane beskonačne sfere estetske svesti. Iako čujem njen glas gde me zove li zove, Čieko više nema ulaznicu za ljudski svet. Kurahara Šinjiro TAJNA PORUKA Pitam se šta je to što dolazi nasuprot vremenu. Tajna poruka iz budućnosti. Medjutim, nije od ljudske vrste, naravno ni od kakvog božanstva, čije postojanje ne možemo zamisliti. Tamo, u pustinji ispod ne-stvarnog neba koje se suši malo po malo, priljubivši se uz jedinu vlat trave preostalu na zemlji, to nam zadnji leptir šalje poruku. Murano Šimuro NEBO MALE PTICE U tvojim prostranim grudima naše pesme vragolaju. Ali kada noćca padne ne zadržavaš me. Nemaš ležaj od grančica da na njemu prenoćim. I zbog toga patim. Prespavaću u zemljanoj noći očnjaka i kandži. Mlečne boje grudi su ti tople. Ali kada me oboriše ti me ne zagrli. Ni tako malen greh nemaš snage da podneseš. I zbog toga patim. Padam i na ledenom tlu trulim. Šuntaro Tanikava IZLET NA ZEMLJU Amo, da se penjemo uz konopac, hajte. Da jedemo pirinča zajedno. Amo, da vas volim. Oči vam imaju plavi odsjaj neba. Ledja će vam obojiti zelenilo trave. Hajte da zajedno učimo imena zvezda. Ostanimo ovde da zamišljamo sve udaljene stvari... Hajte da skupljamo školjke. Iz mora jutarnjeg neba donesimo majušne morske zvezde. A za doručkom ćemo ih izbaciti i pustiti noć da ode. Evo, ja ću ponavljati:''Vratio sam se!'' a vi pri tome ponavljajte:''Dobrodošao nazad!'' Evo, ja ću se stalno iznova vraćati. Hajte da pijemo čaj. I hajte da dok malo prisednemo, pustimo da nas osvežavajući vetar miluje. Pesme koje se ovde objavljuju uzete su iz Antologije moderne japanske poezije, antologija je objavljena u Tokiju 1972, a u srpskom prevodu objaviće je, ove godine, izdavačka kuća ''Sorabija'' iz Niša. Na srpski jezik sa engleskog prevela Ljiljana Krstić. Nadam se da će vam se dopasti :) Smilja
književnost.119 dalex, -> #118, smilja
> Pesme koje se ovde objavljuju uzete su iz Antologije moderne > japanske poezije, antologija je objavljena u Tokiju 1972, a > u srpskom prevodu objaviće je, ove godine, izdavačka kuća > ''Sorabija'' iz Niša. Na srpski jezik sa engleskog prevela > Ljiljana Krstić. > Nadam se da će vam se dopasti :) Veoma su interesantne i lepo prezentirane.
književnost.120 mcar,
Zen Jutro, oseti dah velike pijace, pridji im na prstima oni u saglasju žamore, vedri i nasmejani sede u blatu. U večno vedrom razgovoru, gde svaka reč stotinu znaženja pruža, ispred njih na kartonu složena roba oslužkuju zvuk raŠirenie zenice. Raširene zenice, strah, ali poniženje ne osećaju, psovke, šamari, nije važno, otimaju razbojnici u uniformi. Otimaju razbojnici, ali uvrede nema, dete razmazuje blato po telu, go, crn asfalt, upljuvane ulice. Ne čudi se putniče, poštuj duhove uništene zemlje, ono tamo sede prosvetljeni, oni što dosegnuše nebiće. Od danas do sutra, sat za sat, tren za tren. Automatski, tebi se čini automatski, pokorno, tebi se čini pokorno, ali slušaj, njihove aure zvone. Patnja, tebi se čini patnja, ali taj život hoće njihova srca. "Kupi moju robu", mrmljaju krezuba usta, "kupi moju robu bez vrednosti, nahrani moje telo bez važnosti i idi svojim besmislenim putem". Kažesš: "Izbor je mali". Tačno, svi nude isto, ali zar se može razlikovati mesečina, spava li mesec u slupanoj kanti. Blaženi, putniče, to su blaženi, mali, prljavi robovi u trenerkama. U vedrom žamoru, gde se kidaju lanci inkarnacija, nekadašnji ljudi, svedeni na ispljuvke. MC 11/98
književnost.121 willow,
Oaze na fatamorganskim obzorjima Začuđeni, po krupnim komadima noći otprilike tražeći nešto - lavove zanosa možda, unutar sveta ljudi izvan sna stvari... ...mi bazamo, tumbamo se unaokolo. Pzdrv, W,W,3.
književnost.122 mcar,
Led Jutro ponekad ubija, naročito zimi. Kroz prljavi prozor nazire se svitanje, a tišinu razbija udaljena buka saobraćaja. Od njega se ne čuje uobičajeno strujanje vode, dole medju burićima na kojima leži splav. Obično se okrenem na drugu stranu, mada to obično ne pomogne. Trebalo bi ustati, barem na pišanje i da založim furunu, ali ne ide mi se na hladnoću, ne bih da izadjem ispod pokrivača, da vidim kako izgleda dan. Pas spava ispod kreveta, on ćuli uši na svaki moj pokret. Mučim se tako sa bešikom, sa hladnoćom, dok se jednom ne odlučim. Iskočim brzo, pokrivači padnu na pod, i već nespretno žurim, gazim lubove nazuvenih cipela, izlazim dok me pas začudjeno gleda. Napolju je hladno, ali to je osećaj a ne reč. Naduven i obnevideo od beline zimskog svetla, gazim po natrulim daskama oko kućice dok ne stignem na stranu okrenutu reci. Posmatram paru koja se diže i talase koji nastaju dok mokraća pada u blatnjavu vodu. Onda pokupim par cepanica, uletim unutra i treba mi obično mnogo vremena dok upalim peć, dok se smrznuto drvo zapali. Tek tada ponovo legnem, ali sna više nema, nestao je, pojeo ga je moj pas koji je već odlučio da je spavanja dosta. Pojela ga je buka sa mostova i nedaleki grad koji se budi. Vidim, onda i sam da sna više ne može biti, pa ustanem, popijem malo vode i onda pas i ja izadjemo. Vrata ne zaključam. Za doručak obično imamo ostatke iz obližnjeg pomodnog ribljeg restorana, ledene girice, nepojedene kolutiće liganja. Hrana je kvalitetna i puna D vitamina. Gospodja Mara, kuvarica, uvek voli da popriča samnom. Kaže mi šta treba da se uradi i kako, i tada premeštam stolove, praznim i perem kazane, hranim svinje koje grokću u tajnom svinjcu, skrivene od sanitarne inspekcije i gostiju. I to je otprilike jutro zimi, a smeta mi što je hladno, i što ne mogu da satima sedim gledam u vodu dok me prekidaju jednio brodovi. Obično me niko ne dira, smatraju me ludim. Mutna voda, neobično je zahvalna za posmatranje. Homogena, blatnjava tečnost, koja beskonačno protiče, samo izvežbano oko može da uoči rastvoreni mulj, sitne čestice koje plutaju. Ali ono što čovek zapazi kratko traje, jer voda se kreće, kao što i vreme teče. Bez razloga, ponekad, čoveka nešto izazove, pa on dodirne prstima tu površinu. Kada izvadi ruku, prsti se koče i koža je crvena. Čovek onda gleda svoju ruku, gleda u vodu i seća se. I trebao bih već poći po naplavljena drva, svratiti do Riste Gancija, da ga pitam šta će biti od obećanog posla sa raščišćavanjem gradilišta, ali nekako se loše osećam. I opet legnem, i opet me pas zabrinuto gleda. Prevrćem se i prevrćem, škripim zubima i grizem usne. Pisci bi rekli da vatrica u furuni veselo pucketa, samo mene već i taj zvuk iritira, čujem ga nekako pojačano, bubnja mi u glavi. Navlačim rezervno ćebe i jaknu bacam preko pokrivača i opet mi je hladno. Sati prolaze, već nekoliko puta se splav zaljuljao od prolaska brodova i njihovih talasa i više ne mogu da znam koliko je vremena prošlo. Biće negde pred ručak, i ja bih opet trebao da odem do kafane da vidim s Marom, šta bi trebalo da se uradi. Na kraju krajeva od toga se posla hranim. Zato se ne pipam po čelu da odredim koliku to temperaturu imam. Tresući se obuvam i teturam prema vratima. Mara je nestrpljiva, njene debele ruke su crvene od pare iz kuhinje. Pita me gde sam, ali smiruje se kad joj kažem da sam verovatno bolestan. Idemo odmah iza kuće. Tamo stoje bele plastične kace od kiselog kupusa. Neke su ispražnjene i njih treba oprati, a neke opet premestiti bliže kuhinji. I to je za početak. Ukoso kotrljam kacu. Crno masno blato mi se lepi za dlanove. Na česmi nikako da podesim mlaz. Ledena voda odlično hladi moje užareno čelo. Ipak neprijatnp je staviti ruke u ledenu vodu. I u tom trenutku dao bih sve na svetu da ne radim to što radim i da sam negde drugde, na primer u krevetu. Iz velikih buradi vadimo biljne mumije prošle jeseni, zaboravljene plodove leta potopljene u sirće. Bele, neprirodno plastično bele kace, crvene, razuzdano crvene paprike, voda po kojoj pluta po neka semenka. Glavice kiselog kupusa, ribani kupus. Ostaci biljaka koje su ljudi primorali da ne satrunu, zato da bi ih u slast poždrali. U kuhinji se diže para i cedi se blato jer neko nije otreso obuću pa se sneg topi. Miriše na toplo, na detinjstvo. I dok sedim za stolom pokrivenim plastičnom mušemom mislim kako je dobro i da treba jesti, samo uočavam predmete oko sebe, njihovi medjusobni odnosi mi nisu jasni. Dižem ruku, širim prste spram prozora, osoblje se podgurkuje, znam. Tu mi donose tanjir crvene riblje čorbe koja se puši. Masni komadi šarana i druge ribe plutaju unutra. Ali čorba je vrela i ja čekam, i nisam mnogo gladan, tako začudjen zašto nisam mnogo gladan. Po navici mešam kašikom gustu čorbu, nervozno i snažno, pa se sadržina kovitla i komadi ribljeg mesa isplivavaju i mešaju se sa žućkastim mrljama od ulja na površini. Čujem neko veselo društvo, neki poslovni ručak, zveckaju čašama, pevaju, nazdravljaju i viču, a ja i ne bih da razumem to što govore, jer ne nadam se ničemu ni smešnom, ni zanimljivom ni istinitom. Jako me boli glava i prvi put osećam da mi da čorba nema ukus. Pa jedem na silu i znojim se od vreline crvene tečnosti. Psu bacam kosti, ali hvata me neka drhtavica. Pa bih da ustanem, ali privlači me belina pare iz kuhinje i mekota ubijene hrane što ispošta svoj sok po stolovima. Kakva definicija entropije. Kažem osoblju da ću doći do večere, s mukom ustajem i sada mi je jasno da jesam bolestan i žurno odlazim. Napolju, reka u crno beloj tehnici, crne, gole i prazne grane. Groznica me čini tako osetljivim, kao nekada, osetim u blizini talase smrti, pa mi se plače, ali sam iskusan pa neću, koncentrišem se na reku i mislim kako ona traje od samog početka, a da sam ja kao onaj kiseli kupus i ono zgaženo i u blato i u vodu potopljeno lišće i da sam kao ruka leša što su ga jesenas ovde izvadili iz vode. Osećam da sam moj pas i čučim i dodirujem hladan sneg i mažem ga po čelu. Hladnoća otopljenog snega po malo bistri moje misli, i mora biti da mi je temperatura malo spala. Prija taj hladni reski zimski vazduh. Gledam gore prema rodnom gradu u kome nisam bio godinama. Ružno bi bilo reći da sam stranac, turista, jer turisti obično obilaze ulice i traže znamenitosti, samo mene taj grad više ne zanima iako je pola života prošlo tamo. Vratiću se ipak pred smrt da se još jednom zgadim, pomišljam. Udjem i uključim mali prijemnik. Stanica je podešena, violončelo uz pratnju klavira. Legnem i na sebe navučem sve što imam, jer snage više nema, ruke i noge su mrtve, željne odmora i sna. Pokriven preko glave tresem se od zime i temperature, slušajući rad velikih mašina sa obližne šljunkare. Brujanje se pretvara u tresak, padanje, iritaciju. Prevrćem se i grčim, tresem. Teški kamioni tutnje preko mosta, prolaze tramvaji, nema kraja... Budim se, prostorija je sasvim izmenjena, mora biti da su me preneli ovamo. Soba, staromodna, plafoni su tako visoki. Neobične šare zavesa i sunce. Toplo sunce. Podižem ruku, jedan zrak sunca pada na moj prst. Crveno i žuto. Boje. Toplota zidova, polumrak, nenametljive šare tapeta. Tako odmoran, tako čist, tako lak. Osetim vetar koji pomera zavese i čujem graju sa ulice. Ustajem, prilazim prozoru, poznate ulice su prepune ljudi, oni hodaju po trotoarima, deca trče, mašu zastavama, niko ih ne predvodi. Osećam kolektivnu svest mase, osećam kako su živi. Polako postajem deo njih, polako u mene ulazi ta pesma, to duvanje u trube, bubnjevi, čegrtaljke. Nepregledne kolone pozdravljaju stanare, ljudi sa krovova bacaju cveće. Shvatam, jasno mi je šta slave. To je taj dan! Suze mi naviru na oči, to je sve, to je ono što sam godinama čekao. To je sav moj život. Tako znači izgleda kraj, to je dakle taj običan, normalni, ljudski život kome smo se nadali. Ono što smo očekivali, pod represijom, zastrašeni, uništeni, zgrčeni, povučeni u svoj tupi bol. A sada je tako lepo disati, osećati, postojati. Oblačim se na brzinu, trčim nizbrdo izlazim, ali povorke više nema. Još čujem razdragani huj iz daljine. Teško mi je da se orijentišem, ni ulice mi više nisu poznate. Sunce je zašlo i navlače se oblaci. Trčim. Tražim. Gde su se izgubile boje, šarenilo, svi su prozori sada zatvoreni. Pored mene promiču crni automobili. Nekakva uštogljena gospoda, neke nadmene dame. Najzad. Daleko ispred mene gomila ljudi. Dolaze mi u susret, čelo kolone. Ali kako su mi bliže, sve dublje, sve iskonskije, prozaičan bol u ledjima, u stomaku, u slepočnicama govori. To nije ona razdragana kolona od malopre, ovi ćute, hodaju i ćute, lica su im siva i zgrčena, ujednačena. Obučeni u neke otpatke, krpe. I kako ta tužna kolona prolazi, crte njihovih lica se gube, postaju zelenkasta. U magnovenju shvatim da više i nemaju lica. Pa oni umesto glava imaju lubenice!. Lubenice sa donje strane stopljene u pepeljastoj koži vrata. I na moj užas, i dalje mirno hodaju. Lagano, kao na velikom sprovodu. Kao da se ništa nije dogodilo. Saginjem se, ćutim sa strane dok mi na oči naviru suze. I nema ničega što bih mogao reći. Gde su oni prijatni, veseli ljudi, gde su deca koja su se smejala, gde su trube, pištaljke, bubnjevi... Gde je ta mogućnost izbora za kojom su kretali, zbog koje su hodali? Kroz vazduh promiču kapi, a kroz njih tužna neljudska, polubiljna kolona, gega se, odlazi. Kao neki ogromni bezoki insekti. Larve novog sveta koga nikada nismo želeli da upoznamo, a kamoli da u njemu živimo. Pažnju mi privlače još samo mukli udarci čiji mi se zvuk primiče. Sakrivam se u senku jednog memljivog, mokraćom isprskanog ulaza. Prizor od koga nokti samo još dublje zaranjaju u meso - na samom kraju kolone, tamo prema blatnjavim stovarištima, komešanje. Glave-lubenice se sudaraju i pucaju. Crveno meso lubenica ispada i slatkasti miris širi se ulicom. Kolona odlazi, negde daleko u tihu noć, sličnu noćima u provinciji, samo bez onog laveža pasa. Ništa. PovlačIm se od vrata, nesvesan straha, ne želeći da izadjem, silazim duboko dole u podrum zgrade. Jedino što osećam jeste zadah truljenja, kao kod zubne gangrene. Dodirujem zidove, hladni su kao led, možda i jesu od leda. I pitam se šta da učinim, ali osećam da se moj put tu završava. Nikada neću saznati šta se dogodilo, i što je još strašnije znam da to više i nije važno. Na svom mestu, magično privučen Neki unutrašnji, duboki stid ostaje. Podižem ruku, ali više ne vidim prste. Zašto da izadjem na svetlost? Mrak ne boli. I ne znam kako da se postavim, rezonovanja više nema, logika se krivi. Razlozi, potrebe, sve je zaglušeno, malaksalo, prazno... Neobično peckanje svud po telu, čudni mirisi, glava mi je ponovo laka. Dakle, sve sam sanjao. Ležim otkriven, sam, go. Debela Mara trlja moje telo rakijom. Na ormanu svetli petrolejka. Kaže da me nije bilo, da su se zabrinuli. Još nekoga ima u sobi, to je stari alas Djole. Kaže da će mi skuvati čorbicu što sve leči, vrlo brzo već sutra. Miris alkohola i sirćeta meša se sa mirisom Marinog znoja. Trlja me celog, a meni suze samo idu. Onda ona zastane, pogleda u pijanog Djoleta, pita šta mi je, a ja samo ćutim, kao riba. Ionako već godinama nemam kome da kažem. MC 11/98
književnost.123 recc,
Zbog tehničkih problema nismo bili u mogućnosti da distribuiramo e-izdanje časopisa Reč za oktobar, iz tih razloga ovaj fajl sadrži oktobarski i novembarski broj. Uz izvinjenje što ste bili uskraćeni da na vreme pročitate priloge iz prethodnog broja, nadam se da ćete ovom prilikom uživati u dvostrukoj dozi :) e-rec50-.zip
književnost.124 dalex, -> #123, recc
> Uz izvinjenje što ste bili uskraćeni da na vreme pročitate priloge > iz prethodnog broja, nadam se da ćete ovom prilikom uživati u > dvostrukoj dozi :) Uživati, kao i uvek. 'Reku reči' posebno sa uživanjem čitam, oduševili su me "Sveta mast" Svetislava Basare i "Perfektan dan za telefonsku sekretaricu", Zorana Ćirića iz septembarskog broja, "Nirvana" Milana Đorđevića iz oktobarskog. Najviše lepih priča po mom ukusu ipak je bilo u aprilskom broju, koji ste prvo poslali, žanrovske priče... Posebno, mesečnik iz novembra "Prognozom protiv droge", Vladimira Petrovića (to sam ime, a rekao bih i stil video već jednom u sumnjivo poznatoj lokalno-globalnoj telekomunikacionoj okolini, nema veze, verovatno su u pitanju samo tripovi izazvani overdoziranjem dvobroja :). Nadam se da Sezamovcima neće smetati da prepišem poslednju strofu iz pesme "Sonata o čudesnom medvedu koji je zaboravio da spava", istog autora (valjda je to isti V. Petrović :), iz istog broja. (Nosio sam je dugo, baš kao pramen kose dragog mrtvaca u tesnoj pregradi medaljona... Nosio sam je kao figuru malog slona, dugo, a sada nek je drugi uzmu i nose...) Nije da je od nekog značaja rekapitulacija mog čitalačkog ukusa, ali kako sam odgovor na većinu pitanja koja bih možda postavio našao u mesečniku iz oktobra :( (Tihomir Brajović, "Pusta zemlja"), to je više moj način da kažem "dobar vetar, lepa 'Reči'". Čim malo sredim prilike uzimam pretplatu na papirno izdanje, a kad dobijete tu neprocenjivu finansijsku injekciju :), nek se zabeleži da sam vas prvo čitao na Sezamu...
književnost.125 miobrado,
"...Afera o kojoj je reč i koja je potresla domaću i stranu javnost, počela je na Vidovdan, u junu 1986. u velikoj gustoj i senovitoj šumi punoj huka Nijagarinih vodopada, gde sam se na jednom pikniku oko majušne pravoslavne crkve, fotografisao sa nekim starcima za koje se posle ispostavilo da su bili istaknuti borci na poraženoj strani u Drugom svetskom ratu. Neko, iz tadašnje najviše komunističke vlasti, odlučio je da me primereno kazni, pa je 1986. usledio sudski proces u Zagrebu koji je trajao punu godinu dana i koji sam na kraju dobio i to uglavnom pod pićem, rasturivši, usput, potpuno slučajno, nekoliko tajnih obaveštajnih mreža upletenih u čitavu stvar. Iznenada, mom zagrebačkom izdavaču više se nisu dopadale moje knjige. A posle uvodnika u listu "Politika" (u kome sam inače odrastao i počeo svoju novinarsku karijeru) "Antikomunistički mesija", ni beogradski izdavači nisu smeli da me prihvate..." Momo Kapor (Uspomene jednog crtača, Glas srpski/Banja Luka/1998., str. 380. - 381.)
književnost.126 brka, -> #122, mcar
> Led Jedna od tvojih boljih prica. Odlicno prenesena atmosfera. Zanimljivo izabrano mesto radnje. Sve u svemu...fino. Aleksandar
književnost.127 ljubinko,
Nada Marinkovic DODIR Mera naseg spokojstva je mera ulozenih napora da se ono ostvari. Nasa sudbina je bolna nesigurnost, stalna borba za cvrstu tacku oslonca. Vazno je shvatiti, da ta tacka mora biti u nama, sicusno jezgro koje je svojstvo svega postojeceg, na koja se valja osloniti, po njemu upravljati. Nase oruzje pri tom jesu - hrabrost i volja koja je iznad inteligencije. Moje zadovoljstvo radja se iz saznanja da sam ga drugome pruzio. Bilo bi uzasno ziveti pomiren sa omedjenoscu, bezpomocnoscu, neispunjivoscu svojih zelja. Ljudi me odbijaju svojom ravnodusnoscu, devojke povrsnoscu, a ovde sam neocekivano nasao nesto sto sam verovao da ne postoji, a o cemu sam sanjao, nekoga s kojim delim meditacije i trenutke cutanja izmedju njih. To je dragoceno, ne nalazi se cesto... Kazu da je covek odgovoran za izgled svog lica, za svoj zivot, narocito za svoje snove prema kojima se kroji taj zivot. Sta je to privlacnost - pitala sam se - od cega se sastoji? Od fizickih i psihickih elemenata, neki put samo od jednih ili drugih, najjaca je kada su oba u harmoniji. Zelis da sreces takvu osobu, njeno prisustvo te napaja energijom kao dobro vino. Ta osoba zraci, sve dobija oreol praznicnog, izuzetnog! Mnogo je lepse bilo sanjariti, secati se onog susreta letos, drzati se za ruke u bioskopskoj tami; posle zamisljati, kako bi bilo lepo da me zagrli, nezno pomiluje... Ovo je ispalo kao samaranje, uzeo je nesto sto mu nije pripadalo, sto bih mu sigurno podarila, ali uz moje ucestvovanje i na drugi nacin. Uzivaj i zamisljaj da je svaki dan zaseban zivot! Zivot je dug ako umes da ga iskoristis. U sebi sam se pitala: na koji nacin me je doveo do ovog stanja da nemam vise izbora, da moram to da ucinim? Sto se ljubavi tice, smatrala sam da ona mora biti sazvucje bica i njegove iskrenosti, savrsene istine. To je jedno od najjacih osecanja, suprotno destrukciji, tu su prevare nedopustive. Nisu bogatstvo ispunjene zelje, vec one koje nismo ispunili i kojima hranimo mastu, taj neograniceni i neotudjivi posed u kome, jedna uz drugu, cvetaju nade i patnja. Covek se radja sam i umire sam, ali mu je tesko da zivi sam. Muskarci i zene podjednako imaju ideale i iluzije i sa istom mukom se odricu i jednih i drugih. Ljubav je mocna ideja, stozer oko koga se vrti celokupan zivot. Ljubav je toliko mnogo stvari, od ceznje za harmonijom do straha zbog samoce. Sresti nekoga ko vas savrseno razume; vi nesto pomislite, a on to izgovori; vi postavljate pitanja u sebi - a on glasno odgovara onako kako biste odgovorili vi! To znaci da neko dise i mirise prema vasim potrebama, da vas uznosi iznad unizavajuceg proseka, i da vas nadahnjuje, postajete sigurni, kako biste kraj tog bica mogli da ostvarite punu meru sebe, da se prevazidjete cak. Jeste li primetli da se losi ljudi uvek udruzuju, sva njihova moc pociva u tim klanovima; oni plemeniti, mudri, osecajni, uglavnom su usamljeni. Jedan dosad nedozivljeni, krajnje erotizovani dodir, cudesno praznjenje svih zgusnutih emocija koje su godine zivota sahranile i skamenile, sada, odjednom, pod silovitom snagom podsticaja jaceg od mene, istopile su se grunule kao bujica za koju nema prepreka. Retko kad dobijemo ono sto zelimo, narocito retko kad uspevamo da to zadrzimo. Secanje na te trenutke, na tih nekoliko jedinstvenih minuta, ispunjava me srecom koja boli. Nisu bogatstvo ispunjene zelje, vec one koje nismo ispunili i kojima hranimo mastu, neograniceni i neotudjivi posed u kome jedna uz drugu cvetaju nada i patnja... Svet snova postaje moj neograniceni posed.
književnost.128 mcar, -> #126, brka
Hvala. MC
književnost.129 smilja,
Malo poezije za danas. TI SI Na klovna nalik, najsrećniji na rukama, Stopala do zvezda i mesečeva lobanja, Sa škrgama kao u riba. Priprost Zgrčenih palčeva na način dodoa. Smotan u sebi poput kotura, Loviš u mraku kao sova. Mutav kao repa od Četvrtog Jula do Dana svih budala, O, ti nabubreli, moji hlepčiću. Mutan kao magla i iščekivan ako pošta. Dalji od Australije. Atlas povijenih ledja, naš putujući račić. Ušuškan kao pupoljak i raskomoćen Kao sledjica i vrču salamure. Vrša puna jegulja, uzburkana. Skakutav kao meksički grah. Ispravan kao tačno izveden zbir. Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom. Januar/februar 1960. Silvija Plat OBEŠENI Ščepao me za koren kose bog neki. Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka. Kao gušterov kapak šklčjocnuše s vidika noći: Svet šturih belih dana u duplji bez senika. Grabljiva dosada za to me drvo pribi. Da je on na mom mestu, isto učinio bi. 27.jun 1960. Sulivja Plat
književnost.130 smilja,
MOGUĆNOSTI Ni ja čini nam se čekam ozbiljno ove stihove: nit će da napiju ni da hahrane. ( Samo će obilno crnina slova topiti hartiju.) Neće vratiti ikoga ko ode da sniva senkom iza ovo neba: u tihi ponor očajne slobode iz tihe jeze svakodnevnog hleba. U prvoj noći nikad više neće stajati goli muškarac i žena: medju zvezdama ona sad se sad šeće kao jedina na nebu promenu. Nit će se nebo od zemlje rastati plavo i suvo: s ruba će ko suza u dno beskrajno rumeno kapati vek-dva krvave cediće se bluze. Svako će drvo šumeti u strahu i bespoćno mahati granama neće se naći u telu i prahu. ničeg što lekom šapće u ranama. Niti ću moći da prejaku gledam tuštu prizora što tmici dolaze niti umeću da snovima predam slabost i snaga dana što prolaze. Niti će ono što biti ne može iz tamne reči osvetliti ljude: za stih i dušu rime se već množe da budu ono što moći će da bude. MIROSLAV MAKSIMOVIĆ EVO Evo s neba sam počeo da gledam oči ludaka da preronim dublje da čistijeg sna svemu se ne predam iznutra beljen kao spolja rublje. Da preslušam zvuk leleke cvilike hoću da mirni slepac budem tamo gde novi sveci vrgoše prilike jer nema zemlja nebo zjapi tamom. Tako sam evo gledajući ćutim iznad godina koje kao platna lik nam srezaće i nevoljno slutim našim dušama rasturićelatna. MIROSLAV MAKSIMOVIĆ Smilja:) P.S. MIROSLAV MAKSIMOVIĆ zbirka poezije:''NEBO'' NARODNA KNJIGA ALFA 1996.
književnost.131 dalex,
Sjajan Nervalov sonet, tačnije sjajan prepev. Inspiracija je svakako istoimena Mocartova kompozicija, pa je ovo možda interesantno za poređenje dve vrste umetnosti. Mala noćna muzika ----------------- Za blažene, brižne, jetke, sve što bdiju, poteći će nežna pesma koja dira, milopojna, ljupka i od duše šira, čim se note spletu, povežu i sliju. Kad zvuci zastruje, prospu se po noći, mašta će satkati, početi da niže, najnežnije varke, zvezde, nikad bliže, zaželi ih samo i tebi će doći. Shvatićeš dok lebde, sve besnije, luđe, da praznina duha i lepote ima, stvarajući tebe, od tebe i prima. Čak i ako nisi deo čežnje tuđe, za užitak veći ako nije moćna, nek te u san prati ta muzika noćna...
književnost.132 willow,
Lista dobitnika Nobelove nagrade za književnost od 1901. do 1998., plus ostale važne pojedinosti i tančine o samim laureatima ( biografije, razlozi zbog kojih su odlikovani, govori prilikom dodele, i još puno, puno toga.. ). Adresa Internet sedišta je: http://www.nobel.se/cgi-bin/laureate-search?literature=on&silent=on
književnost.133 willow,
Ipak, za ljude koji ne poseduju Internet pristup, evo liste dobitnika: DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA KNJIŽEVNOST OD 1901. DO 1998. GOD. ------------------------------------------------------------------- * 1901 SULLY PRUDHOMME, Francuska, ( 1839-1907 ) ------------------------------------------------------------------- * 1902 MOMMSEN, CHRISTIAN MATTHIAS THEODOR, Nemačka, ( 1817-1903 ) ------------------------------------------------------------------- * 1903 BJORNSON, BJORNSTJERNE MARTINUS, Norveška, ( 1832-1910 ) ------------------------------------------------------------------- * 1904 Nagrada je podeljena na ravne časti između: MISTRAL, FRÉDÉRIC, Francuska, ( 1830-1914 ) i ECHEGARAY Y EIZAGUIRRE, JOSÉ, Španija, ( 1832-1916 ) ------------------------------------------------------------------- * 1905 SIENKIEWICZ, HENRYK, Poljska, ( 1846-1916 ) ------------------------------------------------------------------- * 1906 CARDUCCI, GIOSUE, Italija, ( 1835-1907 ) ------------------------------------------------------------------- * 1907 KIPLING, RUDYARD, V. Britanija, ( 1865-1936 ) ------------------------------------------------------------------- * 1908 EUCKEN, RUDOLF CHRISTOPH, Nemačka, ( 1846-1926 ) ------------------------------------------------------------------- * 1909 LAGERLÖF, SELMA OTTILIA LOVISA, Švedska, ( 1858-1940 ) ------------------------------------------------------------------- * 1910 HEYSE, PAUL JOHANN LUDWIG, Nemačka, ( 1830-1914 ) ------------------------------------------------------------------- * 1911 MAETERLINCK, Count, MAURICE (MOORIS) POLIDORE MARIE BERNHARD, Belgija, ( 1862-1949 ) ------------------------------------------------------------------- * 1912 HAUPTMANN, GERHART JOHANN ROBERT, Nemačka, ( 1862-1946 ) ------------------------------------------------------------------- * 1913 TAGORE, RABINDRANATH, Indija, ( 1861-1941 ) ------------------------------------------------------------------- * 1914 Nagrada nije dodeljena, nego je novac otišao u fond za buduće dodele ------------------------------------------------------------------- * 1915 ROLLAND, ROMAIN, Francuska, ( 1866-1944 ) ------------------------------------------------------------------- * 1916 VON HEIDENSTAM, CARL GUSTAF VERNER, Švedska, ( 1859-1940 ) ------------------------------------------------------------------- * 1917 Nagrada je podeljena na ravne časti između: GJELLERUP, KARL ADOLPH, Danska, ( 1857-1919 ) i PONTOPPIDAN, HENRIK, Danska, ( 1857-1943 ) ------------------------------------------------------------------- * 1918 Nagrada nije dodeljena ------------------------------------------------------------------- * 1919 SPITTELER, CARL FRIEDRICH GEORG, Švajcarska, ( 1845-1924 ) ------------------------------------------------------------------- * 1920 HAMSUN, KNUT PEDERSEN, Norveška, ( 1859-1952 ) Priređivačeva :) napomena: Hamsun je svoju nagradu, kasnije, kada su Nemci okupirali Norvešku, posvetio i predao nemačkom generalu Geringu. Takođe, primio je Hitlera na svom imanju, gde su njih dvojica lagodno ćaskali; o književničkim temama, pretpostavljam :). Iako nikada zvanično nije pristupio "Nacističkoj Partiji Norveške", zalagao se za tu stvar. Zbog svoje naklonosti prema fašistima, norveški ga je narod prezreo, što je i razumljivo. Ali, Hamsunov spisateljski rad, to je ono po čemu ćemo ga pamtiti. Sa ovom se tezom takođe slažu i Bukovski, Hemingvej, Miler, Dos Passos, i mnogi drugi veliki pisci koji su imali priliku da ždraknu njegova dela: Glad, Misterije, Pan, Plodovi zemlje, itd. ------------------------------------------------------------------- * 1921 THIBAULT, JACQUES ANATOLE, Francuska, ( 1844-1924 ) ------------------------------------------------------------------- * 1922 BENAVENTE, JACINTO, Španija, ( 1866-1954 ) ------------------------------------------------------------------- * 1923 YEATS, WILLIAM BUTLER, Irska, ( 1865-1939 ) ------------------------------------------------------------------- * 1924 REYMENT, WLADYSLAW STANISLAW, Poljska, ( 1867-1925 ) ------------------------------------------------------------------- * 1925 SHAW, GEORGE BERNARD, V. Britanija ( 1856-1950 ) ------------------------------------------------------------------- * 1926 GRAZIA DELEDDA, (pseudonim od MADESANI,GRAZIA,DELEDDA), Italija, ( 1871-1936 ) ------------------------------------------------------------------- * 1927 BERGSON, HENRI, Francuska, ( 1859-1941 ) ------------------------------------------------------------------- * 1928 UNDSET, SIGRID, Norveška, ( 1882-1949 ) ------------------------------------------------------------------- * 1929 MANN, THOMAS, Nemačka, ( 1875-1955 ) ------------------------------------------------------------------- * 1930 LEWIS, SINCLAIR, U.S.A., ( 1885-1951 ) ------------------------------------------------------------------- * 1931 KARLFELDT, ERIK AXEL, Švedska, ( 1864-1931 ) ------------------------------------------------------------------- * 1932 GALSWORTHY, JOHN, V. Britanija, ( 1867-1933 ) ------------------------------------------------------------------- * 1933 BUNIN, IVAN ALEKSEYEVICH, Rusija, ( 1870-1953 ) ------------------------------------------------------------------- * 1934 PIRANDELLO, LUIGI, Italija, ( 1867-1936 ) ------------------------------------------------------------------- * 1935 Nagrada nije dodeljena, novac je otišao za popunu fondova. ------------------------------------------------------------------- * 1936 O'NEILL, EUGENE GLADSTONE, U.S.A., ( 1888-1953 ) ------------------------------------------------------------------- * 1937 MARTIN DU GARD, ROGER, Francuska, ( 1881-1958 ) ------------------------------------------------------------------- * 1938 PEARL BUCK ( pseudonim od WALSH, PEARL, SYDENSTRICKER), U.S.A., ( 1892-1973 ) ------------------------------------------------------------------- * 1939 SILLANPÄÄ, FRANS EEMIL, Finska, ( 1888-1964 ) ------------------------------------------------------------------- * 1940, 1941, 1942, 1943 nagrada nije dodeljivana. ------------------------------------------------------------------- * 1944 JENSEN, JOHANNES VILHELM, Danska, ( 1873-1950 ) ------------------------------------------------------------------- * 1945 GABRIELA MISTRAL ( pseudonim od GODOY Y ALCAYAGA, LUCILA), Čile, ( 1889-1957 ) ------------------------------------------------------------------- * 1946 HESSE, HERMANN, Švajcarska, ( 1877-1962 ) ------------------------------------------------------------------- * 1947 GIDE, ANDRÉ PAUL GUILLAUME, Francuska, ( 1869-1951 ) ------------------------------------------------------------------- * 1948 ELIOT, THOMAS STEARNS, V. Britanija, ( 1888-1965 ) ------------------------------------------------------------------- * 1949 FAULKNER, WILLIAM, U.S.A., ( 1897-1962 ) ------------------------------------------------------------------- * 1950 RUSSELL, Earl (BERTRAND ARTHUR WILLIAM), V. Britanija, ( 1872-1970 ) ------------------------------------------------------------------- * 1951 LAGERKVIST, PÄR FABIAN, Švedska, ( 1891-1974 ) ------------------------------------------------------------------- * 1952 MAURIAC, FRANÇOIS, Francuska, ( 1885-1970 ) ------------------------------------------------------------------- * 1953 CHURCHILL, Sir WINSTON LEONARD SPENCER, V. Britanija ( 1874-1965 ) ------------------------------------------------------------------- * 1954 HEMINGWAY, ERNEST MILLER, U.S.A., ( 1899-1961 ) ------------------------------------------------------------------- * 1955 LAXNESS, HALLDOR KILJAN, Island, ( 1902-1998 ) ------------------------------------------------------------------- * 1956 JIMÉNEZ, JUAN RAMON, Španija ( 1881-1958 ) ------------------------------------------------------------------- * 1957 CAMUS, ALBERT, Francuska, ( 1913-1960 ) ------------------------------------------------------------------- * 1958 PASTERNAK, BORIS LEONIDOVICH, USSR, ( 1890-1960 ) ------------------------------------------------------------------- * 1959 QUASIMODO, SALVATORE, Italija, ( 1901-1968 ) ------------------------------------------------------------------- * 1960 SAINT-JOHN PERSE ( pseudonim od LÉGER, ALEXIS), Francuska, ( 1887-1975 ) ------------------------------------------------------------------- * 1961 ANDRIĆ, IVO, Jugoslavija, ( 1892-1975 ) Razlozi žirija za dodelu: "zbog istinske snage kojom je on, Ivo Andrić, tragao, i opisivao ljudske sudbine, koje je sve inspirativno nalazio u istoriji dešavanja svoje zemlje" ------------------------------------------------------------------- * 1962 STEINBECK, JOHN, U.S.A., ( 1902-1968 ) ------------------------------------------------------------------- * 1963 SEFERIS, GIORGOS ( pseudonim od SEFERIADIS, GIORGOS), Grčka, ( 1900-1971 ) ------------------------------------------------------------------- * 1964 SARTRE, JEAN-PAUL, Francuska, ( 1905-1980 ) Pisac je odbio da primi nagradu. ------------------------------------------------------------------- * 1965 SHOLOKHOV, MICHAIL ALEKSANDROVICH, USSR, ( 1905-1984 ) ------------------------------------------------------------------- * 1966 Nagrada je podeljena na ravne časti između: AGNON, SHMUEL YOSEF, Izrael, ( 1888-1970 ) i SACHS, NELLY, Švedska, ( 1891-1970 ) ------------------------------------------------------------------- * 1967 ASTURIAS, MIGUEL ANGEL, Guatemala, ( 1899-1974 ) ------------------------------------------------------------------- * 1968 KAWABATA, YASUNARI, Japan, ( 1899-1972 ) ------------------------------------------------------------------- * 1969 BECKETT, SAMUEL, Irska, ( 1906-1989 ) ------------------------------------------------------------------- * 1970 SOLZHENITSYN, ALEKSANDR ISAEVICH, USSR, ( 1918- ------------------------------------------------------------------- * 1971 NERUDA, PABLO, ( pseudonim od BASOALTO, NEFTALI RICARDO REYES), Čile, ( 1904-1973 ) ------------------------------------------------------------------- * 1972 BÖLL, HEINRICH, S.R. Nemačka, ( 1917-1985 ) ------------------------------------------------------------------- * 1973 WHITE, PATRICK, Australija, ( 1912-1990 ) ------------------------------------------------------------------- * 1974 Nagrada je podeljena na ravne časti između: JOHNSON, EYVIND, Švedska, ( 1900-1976 ) i MARTINSON, HARRY, Švedska, ( 1904-1978 ) ------------------------------------------------------------------- * 1975 MONTALE, EUGENIO, Italija, ( 1896-1981 ) ------------------------------------------------------------------- * 1976 BELLOW, SAUL, U.S.A., ( 1915- ------------------------------------------------------------------- * 1977 ALEIXANDRE, VICENTE, Španija, ( 1898-1984 ) ------------------------------------------------------------------- * 1978 SINGER, ISAAC BASHEVIS, U.S.A., ( 1904-1991 ) ------------------------------------------------------------------- * 1979 ELYTIS ODYSSEUS ( pseudonim od ALEPOUDHELIS, ODYSSEUS), Grčka, ( 1911-1996 ) ------------------------------------------------------------------- * 1980 MILOSZ, CZESLAW, U.S.A., i Poljska, ( 1911- ------------------------------------------------------------------- * 1981 CANETTI, ELIAS, V. Britanija, ( 1905-1994 ) ------------------------------------------------------------------- * 1982 GARCIA MARQUEZ, GABRIEL, Kolumbija, ( 1928- ------------------------------------------------------------------- * 1983 GOLDING, Sir WILLIAM, V. Britanija, ( 1911-1993 ) ------------------------------------------------------------------- * 1984 SEIFERT, JAROSLAV, Čehoslovačka, ( 1901-1986 ) ------------------------------------------------------------------- * 1985 SIMON, CLAUDE, Francuska, ( 1913- ------------------------------------------------------------------- * 1986 SOYINKA, WOLE, Nigerija, ( 1934- ------------------------------------------------------------------- * 1987 BRODSKY, JOSEPH, U.S.A., ( 1940-1996 ) ----------------------------------------------------------------------- * 1988 MAHFOUZ, NAGUIB, Egipat, ( 1911- ------------------------------------------------------------------- * 1989 CELA, CAMILO JOSÉ, Španija, ( 1916- ------------------------------------------------------------------- * 1990 PAZ, OCTAVIO, Meksiko, ( 1914-1998 ) ------------------------------------------------------------------- * 1991 GORDIMER, NADINE, Južna Afrika, ( 1923- ------------------------------------------------------------------- * 1992 WALCOTT, DEREK, Sveta Lucija?, ( 1930- ------------------------------------------------------------------- * 1993 MORRISON, TONI, U.S.A., ( 1931- ------------------------------------------------------------------- * 1994 OE, KENZABURO, Japan, ( 1935- ------------------------------------------------------------------- * 1995 HEANEY, SEAMUS, Republika Irska, ( 1939- ------------------------------------------------------------------- * 1996 SZYMBORSKA, WISLAWA, Poljska, ( 1923- ------------------------------------------------------------------- * 1997 FO, DARIO, Italija, ( 1926- ------------------------------------------------------------------- * 1998 SARAMAGO, JOSÉ, Portugalija, ( 1922- -------------------------------------------------------------------
književnost.134 mcar,
Terapija Kroz visoki prozor dopire zrak slabog svetla. Debele čelične rešetke prave senku na bledom čaršavu. Nejasna vrtoglavica mi govori da je dan i da bi trebalo nekuda otići. Mislim: ôZemlja je okrugla, zemlja je okrugla, kugla...ö Neko me drmusa, neko iskrivljeno, neobrijano lice. I pre nego što kaže, ja znam sve što će reći. Tresu se rukavi njegove plave, bolničke iskrpljene pidžame. Neprijatan zadah se širi iz njegovih krezubih usta, dok mi govori, dok mi šapće: ôJa sam bog, ja sam bog, ja sam stvorio svet, znaš li koliko sam svetova stvorio?ö Želeo bih da ga odguram, da ode od mene, ali ne mogu da se skoncentrišem, naporno je, moju volju pojela je terapija. Nekako najzad ustajem, noge spuštam do hladnog prljavog poda, papuča nigde, neko ih je ili ukrao ili odneo. Sedim tako deset minuta, petnaest minuta, možda bi nešto trebalo... Lice, jedno znojavo lice, na naparenoj ploči od stakla, obrisi krvi, žena živi dalje od noža, na ivicama se kondenzovala sramota i ja drhtim sam, vezan, smešan kao pas. Sad znam, stakleno okno grebe strah. Još vidim te crne, siluete iza vrata, zgrčen na udarce i kundake. A onda oni kažu: ôSadĺ ćeš da gledaš kako se igramo sa tvojom ćer'om.ö Kako su tople suze što teku mi niz lice. Niko nije zainteresovan, niko me ne voli, niko me ne mrzi. Ne volim, ne mrzim, ne plačem, ne drhtim. Stojimo u redu, ispred nas, debela medicinska sestra za stolom. Tamo živost, bezbroj lepih šarenih pilula, za svakog od nas po jedna. Terapija. Sestra je uvek otrovna i besna na nas, odavno se praktično uverila da su svi ovde impotentni. Korak po korak, primičem se stolu, još malo pa ću zaroniti u šareni okrugli svet lelujanja na povetarcu. Kao pilula, otkotrljaću se negde u neku toplu, bezvremensku tupost. MC 12/98
književnost.136 kara,
http://home7.swipnet.se/~W-70531/Tolkien Lep provod... POZDRAV !
književnost.137 smilja,
SMRT & KOMPANIJA Dvojica, naravno da su dvojica. Sad to izgleda sasvim prirodno- Prvi što nikad naviše ne zuri, čije su oči sklopljene I buljave kao Blejkove, Pokazuje Belege kao svoj zaštitni znak- Ožiljak od vrele vode, Razgoličeni Kondorov verdigris. Ja sam crveno meso. Kljun mu Sa strane kucaka:još nisam njegova. Kaže mi kako nisam fotogenična. Kaže mi kako su slatke Bebe u bolničkom Hladnjaku, jednostavni Karnerić oko vrata, Pa nabori njihovih jonskih Posmrtnih toga Pa dva stopalca. Ne smeje se i ne puši. Onaj drugi to radi. Kosa mu je duga i lepa. Djubre Što sjaj mastrbira, Hteo bi da ga vole. Ne mrdam. Mraz cvet stvara, Rosa zvezdu stvara, Posmrtno zvono, Posmrtno zvono. S nekim je gotovo. 14. novembar 1962. SILVIJA PLAT RANI ODLAZAK ----------------- izabrane pesme str.185.
književnost.138 willow, -> #40, vasic
>> Jel' se to Satana u tebe uvukao? ;))))))))))) Hik? :) >> Pre svega, "hladnu i mracnu" poeziju mogu zavoleti ako je Ivane, dražejša moj :), okej, ali, aman :), ja nisam govorio o hladnoj i mračnoj POEZIJI, već o nečem drugom: o - "hladnim i mračnim i tihim, kao pod pazuhom polarnog medveda" :) - ŽIVOTIMA; onih pesnika, koje sam, eto, imao prilike da upoznam do sad, u svom - poput partije ruskog ruleta bez metka u cevi - dosadnom i jalovom životu :). Zato, molim te, povedi računa i ne brkaj lončiće bez elementarne potrebe :) >> Elem, sto se orgijanja tice, cini mi se da aludiras na seksualnu >> isfrustriranost pesnika, sto ne mora da znaci... Ne. To zapažanje mi se nametnulo, tako... nesvesno, samo od sebe, kao plod halucinacije: ne zameri mi, bolujem od "književtivitisa" :) >> Nasuprot njima tvrdis da je Charles Bukowski (a.k.a. Henri >> Kinaski) najbolji pesnik XX veka. Taj čovek je na jednostavan, duhovit i iskren način iskrvario - da se tako izrazim - svu svoju poeziju; kako onda i da ne tvrdim da je u pitanju najveći pesnik XX-og veka? >> i "jebao je, karao, guzio, strcao spermu kao kit, lizao, trtio, >> nabijao, uterivao" i sl., Da, slažem se sa tobom: Buk nikad nije bio vičan eufemističkom izražavanju; kao što je to, recimo, bio R.S. :) U suštini, razlika između njih dvaju skoro i da ne postoji: obojica su celo vreme zajebavali i trtili nekog; Buk je bio dovoljno hrabar da prizna svima nama koga: ljude, stvari, žene, - čitav svet; dok za razliku od njega, R.S. to ne sme da prizna. Ali, evo, ja ću da ti kažem koga to R.S. celo vreme zajebava, vara, laže i maže: nas, njegove jebene čitatelje. :) >> Znam da je pisao i druge pesme, u mnogo manjoj kolicini doduse, Sa ovim se ne bih mogao da složim. Poznato ti je da je Buk pesnik koji je možda najbolje stajao sa inspiracijom: oko 46 debelih knjiga poezije, sve u svemu, nije mala stvar. Internet je pun njegove poezije. Ljudi ga vole, čitaju ga u serijama, naročito u Evropi. Izdanja su mu sva razgrabljena i na Marsu :) Zašto? Zbog seksa? Ma, kakvi... Zbog njegove tuge i smeha i duha koji su, eto, neki od nas, ipak uspeli da prepoznaju; za razliku od njih, onih drugih - zaštitnika forme i satirača suštine. Inače, ja takođe smatram da su njegove seksualističke pesme dosadne poput pustinjskog krajolika; zato ih redovno i preskačem: njegovi snošajni odnosi sa kurvama, problemi sa hemoroidima i slično, to je marginalnost, krajnost, i za te mi stvari puca štikla. >> kao u zbirci Pesme poslednje zemaljske noci, Ima tu nezaboravnih pesama, zar ne? Plava ptica, Tumarajući kavezom, Na dnu... sjajne stvari. >> ali srz po kojoj je C.B. postao poznat je njegovo tretiranje sexa >> u pesmama. Ne mislim tako, mada mnogi ljudi na taj način shvataju Bukove stvari: seks, laži i video-trake. To je površno i nepošteno i pomalo zlonamerno stanovište, ali, neka ga: ne želim da ispadnem Bukov branitelj ili nekakav drveni advokat. Zato, ako ti smatraš da je srž Bukove poezije u tretiranju sexa, okej, ostanimo na tome: i vuk sit i sve ovce na broju. :) >> Lepo je sve to raditi, usladi se coveku, zaista, i treba to da >> se radi, ali da bude glavna inspirativna crta poezije, mislim da >> ne bi trebalo. Ivane, čovek si koji je pročitao "Pesme poslednje zemaljske noći". Verovatno si ždrakn'o i "U čemu je problem, gospodo?". Kako onda možeš da tvrdiš da je seks glavna insprirativna crta njegove poezije? Pogledaj ove stihove: "Ljudi su čudni: neprestano su razjareni trivijalnostima, ali kada je u pitanju neka važnija tema, kao recimo, totalno traćenje njihovih života tu jedva da nešto primećuju..." Ovo je, po meni, srž njegove poezije. I, sad, zamoliću te da mi objasniš kakve ovo veze ima sa seksom? >> psihoanaliticari bi imali zaista materijala da se pozabave >> njegovim sklonostima ka alkoholu, i verovatno doveli u pitanje >> istinitost toga sto pise da mu se dogodilo. Čovek je to i sam, jednom prilikom, priznao: 5% je lagao, ostalo mu se zaista i dogodilo, mada to i ne smatram toliko bitnim momentom: piscima je, ionako, u krvi da lažu mnogo, ko sujetni lopovi. A što se tiče njegove sklonosti ka alkoholu, samo da znaš: piće je, bre, način da čovek potopi svemir! :) >> Ne mozes tako iskljuciti pesnike koji tragaju ka nekoj dubljoj >> sustini i na tom putu dozive zaglavljenje. Mracni i hladni mogu >> biti i genijalni, npr. Georg Trakl, Paul Celan, Branko Miljkovic, >> Charles Badaulaire, Stefan George, Novalis, Friedrich Hoelderlin, >> John Milton, William Blake...itd. Ne isključujem ja pesnike: kamo sreće da ih je, onih pravih, još i više. Uzgred, na ovaj tvoj spisak ubacio bih još par njih, po mom nedovoljno upoznatom mišljenju, značajnijih: Pablo Neruda, F.G. Lorka, Ezra Paund, Ogden Nash, E.E. Kamings... o, da, sjajni momci. :)
književnost.139 vasic, -> #138, willow
> hladnoj i mračnoj POEZIJI, već o nečem drugom: o - "hladnim i > mračnim i tihim, kao pod pazuhom polarnog medveda" :) - > ŽIVOTIMA; Moja greska, ucinilo mi se suprotno. No, nema veze, bar si napisao svoje misljenje sada... > Taj čovek je na jednostavan, duhovit i iskren način iskrvario - > da se tako izrazim - svu svoju poeziju; kako onda i da ne > tvrdim da je u pitanju najveći pesnik XX-og veka? Na osnovu moje prethodne poruke verovatno si pomislio da ne cenim Bukowskog i da ga smatram sundom. Citao sam samo "U cemu je problem, gospodo?" i "Pesme poslednje zemaljske noci", i nesumnjiva su zapazanja jednog inteligentnog coveka, koji je ipak povrsniji od nekih drugih pesnika sa kojima se ne moze porediti pri trci za najboljeg pesnika XX veka. Bukowski nije hermetican, njegova se bol ocrtava jednostavno, ali iskreno, i jasno se vidi da se gadio sveta u kome je ziveo. Verujem da osecas bliskost s njim u odredjenim pogledima, osecam je i ja, i mislim da je to normalno jer Bukowski opisuje, a i sam sadrzi odredjenu ovozemaljsku crtu koja se mora neizbezno naci u svakom coveku, a veoma ju je lako uociti, zbog cega je i doziveo veliku popularnost. S druge strane, njegova prodavanost i popularnost ne mora biti svedodzba o nje- govoj velicini i kvalitetu, vec u cinjenici da je uspeo zapisati neke elementarne ljudske crte, ali koje su i bez njega vrlo lako uocljive. Mislim da ga je po toj crti nadmasio Leonard Cohen...i mnoge druge... > razliku od njega, R.S. to ne sme da prizna. Ali, evo, ja ću da > ti kažem koga to R.S. celo vreme zajebava, vara, laže i maže: > nas, njegove jebene čitatelje. :) Ne ustrucavam se da pitam zasto si naveo samo inicijale, a meni nikako da padne na pamet ko bi mogao biti R.S. Jesam li se obrukao? ;) > Inače, ja takođe smatram da su njegove seksualističke pesme > dosadne poput pustinjskog krajolika; zato ih redovno i > preskačem: njegovi snošajni odnosi sa kurvama, problemi sa > hemoroidima i slično, to je marginalnost, krajnost, i za te mi > stvari puca štikla. Onda se ipak slazemo u izvesnim pogledima... > Ima tu nezaboravnih pesama, zar ne? > Plava ptica, Tumarajući kavezom, Na dnu... sjajne stvari. Sada, knjiga mi nije ovde. Od tih sto si naveo siguran sam da sam upamtio "Plavu pticu" i to je zaista odlica pesma, kao i mnoge druge iz te zbirke. Daviti svoju plavu pticu u alkoholu i gusiti je duvanskim dimom... Nije Bukowski duduk, nisam ja ni pokusavao to da kazem... > Ovo je, po meni, srž njegove poezije. I, sad, zamoliću te da mi > objasniš kakve ovo veze ima sa seksom? To sto si naveo, naravno da nema nikakve...jesi li siguran da sex nije tretiran u vise od 50% njegovih pesama? Za "Pesme poslednje zemaljske noci" me ne cudi sto je ta crta nesto primirena, to mu je ipak poslednja zbirka... Na kraju, ne stidim se da priznam da sam malo preterao u prethodnoj poruci, dobro je sto smo popricali o ovom...
književnost.140 vasic,
SUNCE ISKORISCENO KAO EPITAF Uzeh zmiju i udjoh u vrt Lesevi se raspadaju od posmrtne neznosti Trave iza smrti i mokraca Imitiraju jarost zutih pasa Zelena boja uma i plava slovenska neznost Nagrizaju pluca bubrege i jetru Crna milovanja umesto uralskih snegova Opominju nas da je leto na izmaku Zaludjeni vatrom ocarani alhemijom Precenjujemo pesmu potcenjujemo cast Bolesti pevaju iz vazduha Preklinjem da me vezu za jarbol Ako si postao pesnik tako ti i treba Sad postuj nasledjeno blato Budi tudja pesma tudja sreca Budi grom zardjao u moru Onima koji svode svet Na prvu rec nedovoljno odgojenu I pticu koja nalazi svoje zakone u vetru Prepustimo sav rizik poezije Podelimo ovaj mrak izmedju sebe Spava svet ali bdiju smutljivci Svojim mirom svojim zlatom svojom cascu Hocemo li moci da platimo noc ljubavnika Ne, mi cemo se zaustaviti Pred njihovom pisljivom ruzom Mi cemo postavljati teska pitanja njihovom suncu Ili ce odgovoriti ili pasti Jedna noc drugoj noci put Dodirnut ciljem svetlosti Mrak cveta u vrtu - kada naucite Da govorite bice kraj pesmi BRANKO MILJKOVIC (1934-1961)
književnost.141 willow, -> #139, vasic
>> Verujem da osecas bliskost s njim u odredjenim pogledima, osecam >> je i ja, i mislim da je to normalno jer Bukowski opisuje, a i >> sam sadrzi odredjenu ovozemaljsku crtu koja se mora neizbezno >> naci u svakom coveku, a veoma ju je lako uociti, zbog cega je i >> doziveo veliku popularnost. Da, Buk pripada onoj maloj grupi pesnika prema kojima čovek ima i nekakav ljudski stav, osim kritičkog; u tom smislu da nakon čitanja njihove poezije vrlo rado bi ih nazvao putem telefona, ili ih častio pićem, napisao im dugačko pismo, i slično. >> > razliku od njega, R.S. to ne sme da prizna. Ali, evo, ja ću da >> > ti kažem koga to R.S. celo vreme zajebava, vara, laže i maže: >> > nas, njegove jebene čitatelje. :) >> Ne ustrucavam se da pitam zasto si naveo samo inicijale, a meni >> nikako da padne na pamet ko bi mogao biti R.S. Jesam li se >> obrukao? ;) :)) R.S.? Želiš da znaš ko je dotični R.S.? Zaista? E pa, zini da ti kažem! :)) Šalim se. Stavio sam inicijale jer je to bio više uopšten osvrt, manje pojedinačan. Možda je umesto R.S. trebalo da ubacim X.Y., zbog pojednostavljenja. >> > Inače, ja takođe smatram da su njegove seksualističke pesme >> > dosadne poput pustinjskog krajolika; >> Onda se ipak slazemo u izvesnim pogledima... Eto, neka ovo bude polazna tačka na putu ka našem širem uzajamnom razumevanju :) >> > Plava ptica, Tumarajući kavezom, Na dnu... sjajne stvari. >> Nije Bukowski duduk, nisam ja ni pokusavao to da kazem... Na žalost, jedna pristojna većina mojih poznanika ima sasvim suprotan, pomalo žargonski, stav o tome: prostak, smrad, guzica, tupan, ludak, harlekin, nitkov, sisoje, manijak... I, naravno, uglavnom su u pitanju ozbiljni ljudi: erudite i svetski putnici, očarani Hermanom Heseom. >> jesi li siguran da sex nije tretiran u vise od 50% njegovih >> pesama? U Bukovoj poeziji seksa ima u meri koja ne prelazi prosečni postotak pesnikove obrade neke životne teme. U ovom slučaju - seksa - taj se postotak obično kreće oko 100%... Poznato ti je da je seks kao Sunce: nešto oko čega se čitav ovaj nerazumni svet vrti, i oko čega se svi mi obrćemo, milom ili silom. Začuđujuće je to, koliko su ljudske sudbine u direktnoj povezanosti sa krevetskim radnjama svetskih političkih lidera: uzmi slučaj Iraka. Da skratim... postoji stvar koju bih ja nazvao pesničko foliranje ili poslovni snošajni odnos. To je ono kad na ulazu u javnu kuću orgijanja pročitaš stvar tipa: Zabranjeno glasno ćurlikanje, zabranjeno razgovorati o seksu! Buk, jednostavno, možda nije bio čovek u tom fazonu, to je sve. I, uostalom, šta pa i fali seksu? Šta mi, i inače, celog života radimo? Muvamo se unaokolo sa svojim prezervativima i svojim dijafragmama, tražeći osnovnu nežnost. Da ne govorimo o tome kako se - statistički posmatrano - najveći broj samoubistava izvrši tokom menstrualnog perioda. >> Na kraju, ne stidim se da priznam da sam malo preterao u >> prethodnoj poruci, Ma, okej je, nisi preterao. Ja sam onaj koji obično pretera. Zato me svet i ostavlja po strani, zgađen. No, što se kaže, danas postoje samo dva veoma izražena osećanja: tvoje gađenje prema svetu, i njegovo, prema tebi. >> dobro je sto smo popricali o ovom... Da, lepa književnost je uvek zanimljiva tema i fino je što smo proćaskali. To je to. Pozdrav.
književnost.142 mcar,
Pitanje časti Noć hladna, ledara, ulica bez mušterija, slutim upalu jajnika. Pa mi pridje klinac, bubuljičar sa teglama na očima, mali matematičar iz gimnazije, genijalac. Imao je dosta love i pustila sam da me pokupi. A on, tražio je da ga štipam i udaram, lupala sam mu šamare i gnječila muda, najbolje što sam mogla. Činilo mi se povratiću, jer on je samo plakao i vikao: "Mama, mama volim te". Posle toga, ponovo na štajgi, zadrigli gazda iz provincije, alkohol, beli luk i znoj. Nekako me odveo do hotela, govorio o svadbama i sahranama, bulaznio o sinu i kćerima, kleo se u boga, impotentan zaspao, a ja sam sama pokupila pare, serćna što je sve na kraju ispalo čisto. Treći put te noći, sećam se samo čuljeva, toliko sati stajati na štiklama. Par perverznjaka, puni love, odveli me u stan, nisu mislili šta mislim, nisu pitali šta znam, on je tražio da gleda dok se nas dve ližemo. morala sam da uzdišem dok je pišala po meni suze su mu tekle dok nas je posmatrao. Noć bez snošaja, jogurt, burek ili kifle mrvice bacam golubovima, ja gutam samo krupne komade. Ključ u bravu, telo pod tuš. Možda mi priliči nešto drugo, možda bi mogla nešto bolje, Ali jebe se meni za impotentnu ugladnjenu gospodu, za lažnu čedost njihovih naivnih žena, na kraju svako ima ono što mu po zasluzi pripada, a ja se ipak nikada nisam, kao oni, tako jeftino prodala. MC 12/98
književnost.143 mcar,
Priča taksiste Po deset sati dnevno u vozilu, treba ishraniti porodicu. Ledja me bole, osećam vibracije motora, dlanovi se znoje. Samo znaš to nije strašno, strašni su ljudi. Zimi poledica, zastoji, gužve, smenjuju se doba, leti vrućina, topi se asvalt, a meni su ipak ljudi najstrašniji. Juče mi je pijani policijski inspektor ušao u kola, prislonio pištolj na slepočnicu i pitao me: "Da li se plašiŠ?" Ja sam samo ćutao. Razumeš šta hoću da ti kažem. MC 12/98
književnost.144 willow, -> #142, mcar
>> Pitanje časti Ispravite me ako grešim ili, pak, preterujem u oceni, ali ova pesma je - da se tako izrazim - G.G. Markes prebačen u stih: na jedan jednostavan i sažet način, uz poneku pikantnu elementarnu nepristojnost, kao i sa određenom dozom mračnog humora i nepoštovanja prema starijima, ona - pesma - sadrži u sebi svu potrebnu snagu temelja nečeg novog. Osim toga: drmusa - budite se, bre! - usnule krtice; šaketa atrofirane moždane mišiće; pokreće masu pitanja; dokazuje da - što ne reći i to - bogovi ljudima veoma često nisu naklonjeni; šutira prdare careva malih ekrana; koka šaljive popove našeg komedijaštva; vuče dugačke noseve naših predubeđenja; pičkara određene krugove. Ova pesma je iskrena: ogoljena, bez halucinogenih svojstava, i - što je veoma važno - ona ne stvara nove, već samo produbljuje postojeće, istinske strahove; sa ciljem koji, naposletku, svakako ide nama u korist. Stvarna kao život i, sva sreća - bez dodirnih tačaka sa poezijom popularnog domaćeg autora D.Maksimović - pesma "Pitanje časti" našeg nedovoljno afirmisanog drugara Marka Cara, obrađujući živote _ogromne_ većine naših sugrađana: klošara, kurvi, siromaha, bednika i prokletih - ima, samim tim, jedan veoma širok poetski značaj. Stvar zrela za štampanje. Stihove koje bih istakao kao posebne: "na kraju svako dobije ono što mu po zasluzi pripada, a ja se ipak nikada nisam, kao oni, tako jeftino prodala" Poruka je jasna i ja sam je, na žalost, svestan: kurve su prava nevinašca u poređenju sa onim šta _ja_ sve dopuštam da mi se radi sa guzicom. I, to, za mnogo, mnogo manje novca.
književnost.147 willow,
Starinska sofa na tremu ispred gajbe Smatrala je prilično gotivnim ugođajem ono da tokom toplih letnjih predvečerja baci pažljiv pogled na nadrealistički lep Sunčev, boje hibridne grčke vrste narandže zalazak, uvek kad bi joj se za to ukazala prilika; a pri čemu bi lagano cevčila svoju ledenu diet-kokišku pomoću kao iz Londona zamagljene čaše; koju je takođe koristila i kako bi je prislonila ovlaš prvo na levi a zatim i na desni obraz da se rashladi. uzdahnuvši... i izdahnuvši... uobičavala je "oh, pojma nemaš koliko ovo čoveku može da prija..." da napomene još uvek sva zadubljena i maksimalno skoncentrisana u vezi dešavanja na horizontu; pa dok bi lastavice unaokolo šibale po nebu kao maleni purpurni leteći predmeti i vrapčići se gurkali i tukli na drvenoj ogradi proizvodeći pritom neopisivu graju svađajući se oko toga koje je čije perce svet oko nas odavno već zreo za ludnicu tonuo bi sa zalaskom u prirodnu pojavu poznatu kao suton. i dok tako bi sedeli na jednoj već pomalo otrcanoj starinskoj sofi na tremu ispred gajbe ja bih se prema njoj ispoljavao u emotivnom pogledu na razne načine, mnogo i nestručno i slično - ali opet i u neku ruku snažno nagoveštavajući se poput armije malih mrava stegnutih pesnica... i... određene stvari - razumećete me - veoma je teško objasniti. a Sunce bi se još malo, tako, promuvalo po obzorju sve dok u jednom trenutku ne bi nam najzad mahnulo: lakunoć, od mene, to je bilo sve za danas, lakunoć, svete, lakunoć... Pzdrv, W,W,3.
književnost.148 willow,
Mesto na koje se ponekad vratim sedeli smo u bašti društveno-ugostiteljskog objekta "Kod tri crvena nosa" i ako se sećaš, prišla je konobarica i upitala kakav je položaj stvari čime bi nas mogla uslužiti kao i da li smo možda zainteresovani za nešto posebno sa široke palete ponude koju imaju. ne hvala, ovaj put ništa posebno nemamo u planu, rekoh: meni molim vas donesite penušavi tamni napitak radosti i veselja a za damu prekoputa gazirani plus dve kockice leda. kod ostalog istupio sam sa odgovorom: muvamo se u okvirima dopuštenog mada nisam bio siguran da li će me ta žena iole razumeti: izražavao sam se u metaforama; bio nedostupan; nisam uspevao da prodrem. da, rekla je, stoprocentno me je razumela i dodala kako je bila u prilici sijaset puta ponešto da utvrdi čak i kod onih što u nedostatku tananog pesničkog svojstva samo sede uz pića i ćute iako bi opet toliko toga imali da nam kažu. pomislio sam: ova gospođa ima smisao za kristalno jasno razumevanje. kao i za neobično opažanje. zatim se udaljila i ostavila nas da pričekamo časkom dok sedimo u senci lipinog lišća skriveni od Sunca, od zvezda, od okeana ptica zavičaja... svega - začuđeni kao dve suprotnosti okrenuti unutarnjim razočarenjima. dalje, oči su ti bile plavetnije i vanzemaljskije nego inače i da te podsetim izgledala si najblaže rečeno blazirano mršteći se na heseovski način tako da sam se od toga malo i naježio gubeći svoje orjentire ojađen kao kućni miš pred naletom hordi divovskih persijskih mačaka. od onda ostavili smo na miru jedno drugo ali - kao što i sama pogađaš - gajio sam izvesne iluzije i sada neke stvari ne mogu sebi izbiti iz glave, za početak nekolicinu od onih nezaboravnih zurenja posebno oštrih i gorkih i kukavnih kao moji mesečni prihodi; upitao sam se: da li se to meni samo pričinjava ili to mene sada zaista guta svemir? to je mesto oko koga ponekad bulaznim mesto na koje se ponekad vratim milom, silom, svejedno, - i dagajebeš i kako god ga obrneš do dana današnjeg hvata me poput reumatizma ili kakve slične neizlečivosti, recimo traumatizma, budizma, bezalkoholizma ili slično. i ludilo je prenosivo: dodirima. dok smo bledeli kao sveće opijene vetrom posmatrao sam tvoje oči: plave grobnice. Pzdrv, W.W.3.
književnost.149 vasic,
NA SVETLOSTI DANA MESECA JUNA Na svetlosti dana meseca juna govorio je Danil sa oknom sto je cuvao je sacuvao i na taj nacin nameravajuci da shvati svet govorio je suncu: sunce sijaj na me probi me sunce sedam puta buduci da sa devet otvora sam ziv tragu zlobe i zavisti izlaz je donji hrano hlebu i vodo usta mojih strasti fizike jeziku moj vej i disanju put daj dva uha rad slusanja i svetlosti oknu vida mog. Danil Harms (Jun 1931.)
književnost.150 vasic,
NA SMRT KAZIMIRA MALJEVICA Pamcenja prekinuvsi tok, Okolo gledas, gordoscu zdrobivsi lice. Ime ti je - Kazimir. Ti gledas kako se gasi sunce spasenja tvog. Od lepote kao da su raskidane gore zemlje tvoje, Nema tla da prihvati figuru tvoju. Daj mi oci tvoje! Otvoricu okno u svojoj glavi! Zasto si, covece, gordoscu zdrogio lice? Samo je muva - zivot tvoj, i zelja tvoja - socna hrana. Ne sjaji se sunce spasenja tvog. Grom stavlja k njogama slem glave tvoje. Pe - crnilo je jezika tvog. Trr - zelja tvoja. Agalton - prazno pamcenje tvoje. Hej, Kazimire! Gde je tvoj sto? Kao da ga nema, i zelje tvoje - Trr. Hej, Kazimire! Gde je drugarica tvoja? I te nema, i crnilo je pamcenje tvoje - Pe. Osam godina zapevalo je u sluhu tvom, Pedeset minuta lupalo je u srcu tvom, Deset puta protekla je reka pred tobom, Zavrsilo se crnilo zelje tvog Trr i Pe. "To je bas dogadjaj", govoris ti, i pamcenje tvoje - Agalton. Eto ti stojis i kao da rukama razmices dim. Bledi gordoscu slomljeni izraz lica tvog, Nestaje pamcenje tvoje i zelja tvoja Trr. Danil Harms 17.maja 1935
književnost.151 vasic,
NOTE VIDIM... Note vidim vidim mrak vidim ljiljana ludak srce je kokos ipak ne svet nije fokus ipak da. Danil Harms, jul 1933.
književnost.152 vasic,
Jedan monah bi u pustinji. O almanah, od sada te ja ne poznajem. Zar si ti ostavio celiju, novac, molitve i spokoj, zar si ti na zavet i duznosti odmahnuo jedinom rukom. Ali krma na tvom dlanu plasi se zrna hajke zavetne i podrhtava. Zbogom monasicu, tvoje celo casa ce zagrejati. U gustom klasu spasava se raz. U tvojoj kosi rodiice se vas, pseca gnjida. Detetu je jasno - da li se moze napustiti sumorno leto? Katkad k zemlji nemirno lete cvece zandara i studenata. I za tren oka lisavajuci se dugmadi Napoleon postavsi go naglo progovori: od sada sam kameleon. No ko ce poverovati tim trabunjanjima. Ja li ti li ili on il' Marija ili Fedor ili sam Napoleon? Danil Harms, pocetkom januara 1931.
književnost.153 mcar,
Lao - Tse, Tao http://www.tao.ca/mountain/laotse.html laotse.htm
književnost.154 vasic,
Vuk, koji zivi ispod stene me je pozvao da pijem njegovu hladnu vodu. Ne da se umijem ili okupam vec da ostavim sunce i upoznam mrtvu pustinjsku noc i hladne ljude koji se tamo igraju. Jim Morrison
književnost.155 vasic,
Kroz brzake sete pored sjajnih ogledala rana: tu splavljuju se cetrdeset oguljenih stabala zivota. Jedina protuplivacice, ti ih brojis, dodirujes ih sve. Paul Celan (1920-1970)
književnost.156 willow,
Blaga nemarnost U pitanju je čovek, središnjih godina, neobrijan, prilično visok i proćelav, plitkih crta lica, mutnih, pacolikih očiju; izmigoljio se iz postelje, svukao pidžamu, složio je na jastuk, zevnuo; odradio par jutarnjih vežbi; navukao kupaći ogrtač, pa odbauljao u kuhinju i postavio vodu za kafu; strusio više od pola mleka, iz frižidera, hladnog i punomasnog i belog; podbočio se i zurio i počekao još minut-dva dok stvar ne proključa; sklonio lonče sa ringle, ubacio kafu, zakuvao, ubacio šećer, promešao; pažljivo otresao kašičicu od kapljica, obrisao je o zadnjicu, vratio među čisto posuđe; prineo šolju ustima, srknuo; pripalio pljugu, kašljucnuo, uključio tranzistor; izbacivao pravilne kolutove dima, ćutao, bio raščupan, slušao jutarnje vesti; unervozio se, prekrstio noge na baletski način, stegao guzove, mnogo trpeo; šmugnuo u toalet, stenjao, izašao u susret fiziološkoj potrebi; nasapunjao se penom i pomno obrijao; zbacio sve sa sebe, uleteo pod tuš, pustio suviše vreo mlaz i jauknuo kao da je ugazio u govno; podesio na kako treba; izvesno vreme muvao se tu, zviždukao, kreveljio se, duvao balone; sapunica mu ulazila u oči, kroz nos, na uši i slično; iskobeljao se iz kade, mašio se za ručnik; prosušio se postupno i udžbenički, odozgore prema dole; otišao do ormana, navukao čisti muški donji veš, krem košulju, somotske pantalone; u predsoblju se opredelio za omiljene kožne cipele od antilopa; proverio da li su svi prozori pravilno zatvoreni, kaplje li negde voda, curi li, možda, plin; pažljivo se preslišao još jedanput ako je slučajno nešto smetnuo s uma; setio se da bi mački trebalo dosuti mleka u posudu; dobro; zatim je izašao iz stana, zatvorio vrata, ubacio ključ u bravu, okrenuo ulevo; škljocnulo je; izvukao ga i jedim potezom proverio da li je zaključano; sišao lagano niz stubište, izašao pred zgradu i opazio Sunce u jutru koje je bilo toplo i bogato i meko i glatko, kao Sanjine butine; presekao kroz parkić, korektno prešao ulicu - na semaforu, prošao pored autobuske stanice osamdeset četvorke, zapalio novu pljugu, udanuo, izdahnuo, stupio na most koji nosi naziv po našem velikom samoubici; bacio cigaretu iz usta, uzverao se na zid, skočio; sad on leti; u poslednjem trenutku setio se kako nije zalio filadendron i fikus; šta ako biljke uginu? Žena će da mu popizdi kad se vrati sa letovanja u Budvi. Pzdrv, W.W.3.
književnost.157 vasic,
POJANJE U slavu, u slavu pevati Gospoda Boga U slavu, u ime tog necastivog roda Pevajte deci najviseg zraka sto im mrene oci muce Pevaj oprost nebeskom ocu i rukama sto te dohvatiti zele Pevaj neizbrisivom toku sto plavi hodnike najviseg hrama koji se samo u snovima ukazuje sazdan od mermera i belog zlata lebdi neuhvativ izmedju dve zbilje Pevaj u krug misticne izdisajne vatre sto bilista u zicama jednog oka Pevaj imenima nikada izgovorenim ali mesa gladni i krvi su zedni ti gospodari krvi i mesa U najmracniji dan, u najsvetliju noc u ono Ne-jedno sto ne umire ali ni ne zivi Pevaj! Goth, oktobar 1998.
književnost.158 vasic,
Tuzno je sledece: saznanja, ekstaza zbog istine neocekivana slast nastala usled nase snage Osecanje blizine bozanskog i dar gubljenja u nistavilu Otvaranje mogucnostima zivot i smrti zatim laz, zaborav i daljina... Goth, decembar 1998.
književnost.159 vasic,
Rasutost samozvane noci i njena tajanstvena slutnja... Presaditi srz minule slike u naredni trenutak... Ali samo sa prvog! Drugi ne postoji Jedan je obelezen Tvoje ce oci gledati i traziti i znam - videti neobelezene krhke neozivljene Dokaz: Odraz jeste izgubljen, ali pretapanje nije iluzija Znas da dno ne postoji... Dno je uhvacena misao straha i sazaljenja, i znam cega se najvise bojis: proglasiti sebe zivom... Goth, 1.1.1999.
književnost.160 vasic,
Nemoj reci ucitelju da je ucitelj To nije obican covek, to je Zaratustra! Zaboravi na ucitelja, jer kako bi te On naucio Tebi? Samo apsolutno spajanje obrazuje dva ucitelja dva ucenika, svevidece slepe senke... Goth, 1.1.1999
književnost.161 vasic,
HERMES Nose me tri ruke... "Otmi se i hodaj pravo", glasi poruka. Posiljalac: moja najfinija nit... Ova se prica mora pricati unatraske jer krecuci se navise znaci ici unatraske ka onom Prvom od cega je sve nastala... To ni je rec... To je ono sto krijes iza te reci, duse hrabrih vitezova... Ponovo poruka. Goth, 1.1.1999
književnost.162 mcar, -> #160, vasic
Veoma mi se svidja ovo. MC
književnost.163 vasic, -> #162, mcar
Drago mi je sto ti se svidja. Imam oko 300 odstampanih stranica poezije, nikako da se doguram do nekog izdavaca, da probam...ako hoces prosledicu ti svoju uziku, i textovi su moji, samo na engleskom i nemackom (uglavnom). Otkucacu u toku dana jos koju, osokolio si me. :) Goth Von Teufelsturm
književnost.164 vasic,
Prelecem pogledom preko svojih datiranih pesama, eseja, poema, nikada dovrsenih prica i romana; Kada bi sve to bila samo rec, bila bi poslednja...napisana...izgovorena... svejedno... Bitno je sto sam se u njima kretao ka sredistu Ne nudim lazi Nema ni obecanja Ne nudim nadu ni tugu Strah...mozda... Ovog trenutka sam covek bez imena, koji pise, otvara mogucnost imenu svoje srzi... Neki ce podvlaciti stihove...znam... Video sam kako se grle Video sam im ruke na ledjima Malo ce njih primiti tvoj dah, Bezimeni, u svoga bica opseg... Lezace zbijen medju ostalim knjigama sa ili bez posvete... Cvet? Ptica? Planina? Da. Ali kao odraz tvog mermernog cela, osmeh agonije i plac ekstaze... Covek bez imena pise...tebi...sebi? Pise! Pise u pakao, u raj pise; Kurvama, svecima, lopovima i ubicama Srebrnim entitetima, ljubavima, mrznjama U krugu...medju zidovima... Ne nudim lazi Nema ni obecanja Ne nudim nadu ni tugu Strah...mozda Sutra ce bezubi ludak verovati da je upio rec u tamu seciva svoje misli Ponavljam: volim ovaj zivot Ne zelim iz ove koze Nisam san bezubog ludaka, umisljeni zov nocne ptice... Ja sam zvuk vucijeg koraka Nisam lazan...postojan sam... bio sam jesam bicu tvoj gospodar i sluga ujedno Decembar 1998. Unistio sam mnoge zapise, misli, poeziju... Nestalo je sve sto sam pisao do svoje devetnaeste godine... Nestalo je i u grudima, dok sam sedeo na mestu suvozaca, kraj pijanog prijatelja; uz nase stihove; prevazisao sam sebe... Kome? Tebi...sebi? U pakao i u raj? Oprao sam se od blata Potrosio svoje seme Misao je kapljica leda se se topi...odakle...? Izmedju tvojih obrva? Izmedju mojih obrva? Da. I iz proklete zatrovane krvi! Goth, decembar 1998.
književnost.165 dzim, -> #156, willow
SMRT Nesto je palo, sa stola, u tisini. Dok je polako silazio stepenicama nije se sjetio djetinjstva, nije upamtio ni jedan jedini dan, nikakav film o tome sto je bilo, sve se to desilo drugome. Ali, kada mu je ruka vec gotovo dotakla nebo, sjetio se: nije ispraznio pepeljaru, nije namjestio jastuk na uzglavlju, nije nahranio pticu, nije ostavio vrata kaveza otvorena. ZVONIMIR GOLOB orion
književnost.166 willow, -> #165, dzim
>> SMRT Phi... nemaš više o čemu ni da pišeš: sve teme već obrađene :)
književnost.167 sherloc,
Evo nekoliko slika iz "Gospodara Prstenova" Za sada cu poslati samo dve, ostatak kad budem imao vremena poshto radim na 4800 :( ByE balrog.arj
književnost.168 sherloc,
i druga... angus010.arj
književnost.169 legolas, -> #168, sherloc
Ovo te upozorovam samo zato sto imas 4800: Sve te slike su vec kacene (u grupi i po nekoliko puta) i to bas u ovoj konfi. Ne moras da se mucis. Ipak, hvala :)
književnost.170 sherloc, -> #169, legolas
>> Ne moras da se mucis. :) Dobro je. > Ipak, hvala :) Ma nema na cemu :) ByE
književnost.171 smilja, -> #142, mcar
Dragi Marko, Ovo nije kritika već mišljenje. Muškarci u književnosti već godinama pokušavaju da pišu ono što jedna žena oseća i preživljava. Bila ona kurva, svetica ili sasvim obična žena. Samo oni koji imaju malo žešće iskustvo mogu da pišu o ovome što si Ti sad napisao; u suštini svi smo mi manje više prostituke. Na ovaj ili onaj način i stvari sagledavamo iz vlastitog ugla. Ovo je tovje vidjenje stvarnosti koje je prizor nas besprizornih..(: Kloni se te poezije.. jer treba još mnogo leba da pojedeš i blata da se nagledaš to je ''PITANJE ČASTI''. Jednostavno..(: Smilja
književnost.172 willow,
Možda je bila sprečena "pesnici koji tvrde kako je sreća lepa samo dok se čeka ili lažu, ili buncaju, ili su nedovoljno informisani" jedan anoniman, ali pouzdan izvor Bane je sedeo tu, "Kod Proverenog Alkosa", već više od sat vremena. Cevčio je svoje prvo piće i izgledao potpuno smušen. Tuga je ispunila njegove malene okice koje nikada i nisu bile veoma krupne i sjajne; sada su one izgledale još sićušnije, još zagasitije i zgusnutije, i čitavo mu je lice ostalo bez nekog posebnog značenja, jasno uokvireno ali i bezvredno, kao dva novčića zalepljena na površinu prošlogodišnjeg zidnog kalendara. A, sa tim - vi ništa niste mogli početi. Mesto je bilo dobro vođeno. Tiho, prijatno i mračno. Stolnjaci, čaše, zidovi, celokupan inventar - sve to bilo je veoma uredno i čisto, i vi tu teško da ste mogli zateći nečije otiske prstiju ili tragove karmina ili stidne dlačice po stvarima kojima ste se koristili. Takođe, toaleti su svi bili prostrani i blistavi, i uvek sa dovoljno vece papira. Mogli ste, bez bojazni, čak i da liznete zidne pločice: bile su brižljivo uglancane. Cene su bile pristupačne i razumne, konobarice ponekad blage, to jest, ne obavezno razjarene ili lude, ponuda pristojna, pivo pažljivo ohlađeno i tamno; lažnih bogalja, koji celo vreme tumaraju između stolova i poturaju vam svoja lekarska uverenja i tacne u facu, isto tako, nije bilo. Možda je dovoljno reći samo ovo: ljudi su se ovde smejali. To je sve. Kada bi se osećao posebno ojađen i tmuran, Bane bi onda uzimao da sastavlja poeziju i poznanici su ga redovno zafrkavali oko toga. Davao bi im svoje stvari ponekad da prelistaju, a oni bi mu posle rekli - što si pesnik, šio mi ga đura. Ali, on se nije mnogo obazirao na to. Evo, pogledajte - često bi podvlačio taj primer - šta, recimo, da majmuni nisu bili toliko uporni u svom poslu. Nikada ne bi dobili čoveka, zar ne? A, ako je majmunu pošlo za rukom da postane čovek, e, onda će i meni poći za rukom da postanem nešto još značajnije od čoveka: pesnik. - I tako, unatoč priličnoj čitateljskoj nezainteresovanosti, par njegovih kraćih ljubavnih stvari bile bi, tu i tamo, čak i štampane, obično u malim i relativno slabo čitanim književnim časopisima: "Dalekovidi Zrikavac", "Svičeva Stražnja Fluorescencija" i "Poetski Grč". Jednom je negde zapisao: usamljeni kao svemir sada pičimo do pokupimo poljubac vulve suprotno od smera kazaljke na satu Očevidno je imao određenih sposobnosti da produkuje sliku, međutim, to, za sada, nije bilo dovoljno. Sa druge strane, čovek i kad potpuno pobenavi mora jednim delom ostati praktičan, biti prisutan. A stihovima se ne možeš prehraniti. Jer, da možeš, mi ne bi ustajali u pet ujutru i odlazili na posao i dovlačili hranu kući, već bi po čitav dan sedeli u nekom hladu i uzdisali i pisali pesme i onda ih ubacivali u usta i žvakali i potom gutali. Oko toga, Bane je kontao ovako: postoje samo dve stvari koje svakog čoveka uvek sustignu: smrt, - i računi za struju. Poezija je mogla da pričeka. Računi, ne. Oko pola šest rupio je u kafanu Bo, Banetov jedan ortak, baš u trenutku kad je ovaj opet počeo da trkeljiše po novčaniku i drugde, ne bi li našao čist komad hartije na koji bi zabeležio najnoviju ideju. Bo ždraknu levo i desno, i uočivši svog drugara kako ronca po džepovima, nasmeja se blago, pa zatim priđe Banetovom stolu. - Vozdra, Bančo, pesniče stari, prošetaš mi se po kari. - reče Bo, inače, veliki poštovatelj svega. Pristup mu je bio neposredan, a jezik lapidaran i neizveštačen. Bio je buntovnik, ali, bez jasnog povoda; uporno je negovao tu tananost, misleći da je u pitanju jedna ljudska vrlina. Varao se. - O, zdravo, Bo, zbidži ti ga vo - uzvrati mu Bane, u istom stilu - ne suviše lirskom - pomalo iznenađen. Pa su se onda pošteno grohotnuli obostranim duhovitostima. Za trenutak, sve to, bilo je lepo za videti: puno cepanja od smeha. Baš zato, crkve i slična mesta i nisu dobra po čoveka: tamo ti ne dozvoljavaju da se smeješ. Međutim, Bane je odjedanput nanovo ućutao. Ličio je kao da je pred njega bupnula nekakva demonička jezovitost. Pokunjio se kao čičica i vratio u svoj prvobitni, skrušen i nezavidan položaj. Naš Bane, jadničak, tako malecki i skvrčen: kao čoveku patka u ledenoj morskoj vodi. I tako, tamo gde je do pre minut sedeo čovek, sada skoro ničeg više nije bilo: ostala je samo mrlja, krmelj, sunčeva pega, čuperak magle, zauška. Ali, Bo je nanjušio indiciju i sada je znao u čemu je stvar: davno je izvukao svoje pouke i zivnuo je zato piće za obojicu. Treznog čoveka ti ne možeš utešiti. Sve je sranje kad je čovek trezan. - Bane, brale, nešto mi izgledaš propisno ojađen. Da nisi fatalno ranjen prilikom kosovskog boja? Čemu sada suze? Tito je, jebi ga, odavno već umro... - upita Bo. - Nije u tome stvar, Bo, već u drugom nečem - odgovori Bane. - Opet te ispalila pička, m? Izduvo si ga kod Tine, zar ne? Priznaj! - reče Bo. Bane uzdrhta kao stabljika: Tina. - Kosne te to, Bo - reče on, teško uzdahnuvši - jebi ga, šta ću kad sam čovek krhkog srca. Uzmi komad stiropora, oboji ga u crveno, oiviči ga žitnim klasjem i zapali vatre da plamte do neba i još više: gore, sve do Boga. Šta onda dobiješ? - Pojma nemam. Grb naše fudbalske reprezentacije? - Muda labudova grb. Dobiješ moje srce. - reče Bane, odmahujući glavom - Moje jebeno srce, Bo. - Onda klonu, drmnuvši čontrom o kafanski sto. - Aaa? - češnu se Bo po nosu - Bogara ti, ko bi reko. A, evo stiže spas! Piće za mladiće! - reče Bo oduševljeno - Opa-la! Život - pomisli on - ponekad može biti podjednako podnošljiv za sve. A jedna konobarica, sva bujna i nezasita i jaka, onakva kakve smo oduvek želeli da imamo pokraj sebe, priđe im, vrcnu zadnjicom, bio je to zanos tela, zatim spusti pića na sto. Blještala je kao novogodišnja jelka, samo, ne obična jelka, već jelka nakićena tortama, poškropljena slatkim prelivima, umrljana šlagom. Bazična nežnost. Tinejdžerska fantazija. Dođe ti da skočiš i i utoneš i ostaneš, tu, u bezizlaznosti svog položaja. - Momci, evo, stiglo piće - reče ona. - Gospođo, je l bi bili tako ljubazni pa, kad završite smenu, da se udate za mene? - reče Bo, omađijan pojavom, trljajući šake, trupkajući nogama pod stolom. - Drugom jednom prilikom, šefe. Možda u nekoj od narednih reinkarnacija. Možda, ne. Nego, šta je ovom čovi? - upita konobarica i pokaza na Baneta - Izgleda mi dibiduz izbačen iz igre. Šta li ga je to toliko ražalostilo? - Ništa posebno - odgovori Bo, pomalo razočaran u vezi onoga sa venčanjem - umro je negde duboko u sebi. Imao je nesrećni slučaj: zacopao se u pogrešnu osobu. Kao lud. - Je l? - začudi se konobarica. - Aha. - reče Bo - I, nemojte se čuditi. To je stvar koja se može da dogodi svakome od nas. Ne vredi ti da se čuvaš. Ugruvaš se. Ponestane ti zaštitnih gumica. Uzmite slučaj F.Ničea. U to, Bane žestoko jauknu: čuo je šta se o njemu priča: gadosti. - Okej, - reče konobarica - ali ipak povedi računa o svom drugaru. Pre nego što ga slomi ljubav prema bližnjem. - Onda ode svojim poslom, vrckajući stalno. Bo oseti kako mu raste muškost. A, kod nas - poznato vam je već - to je organ koji koristi svaku priliku ne bi li iskočio napolje i onda parao oblake, vrludao svemirom, predstavljao opasnost za planete, itd. Tako nešto. - Bane, jebo te švapski žohar, - reče Bo, pa prodrmusa bolešivog drugara pokraj sebe - vide li ti ovo? A? Izgleda, još uvek postoje one koje te mogu učiniti društveno korisnim čovekom. Porodičnim, možda. Znaš ono... Autić i stalni poslić i baštica i teliš i ženica i dvoje ili više od dvoje dečice. O, da. Pored ovakvih, verovatnoća uspešnosti ravna je... sto - reče Bo, pa se obliznu, buljeći u ženu kojoj je maločas ponudio brak, alavo, kao pacov. - Ne, Bo - reče Bane, još uvek sa glavom nabijenom u sto - moj daljnji život je, po svoj prilici, ruiniran. Tu, čini mi se, ni celodnevne molitve neće pomoći. Kad skočiš u živo blato, sve što ti preostaje, to je da počekaš još koji minut da u njemu potoneš. Aj-jaj-jaj... Bez i jednog greha, čist kao anđeoska suza, sad ja gorim u paklu. Bazam purgativnim ambisima ništavila. O, bogo, da li je to moj fatum? Da umrem u neutaživim paroksizmima egzaltacije? Da bledim na jutarnjem Suncu smrti, kao vampirijski bekrija tuge? Ooohhh... - Eh, Bane, pa nije baš tako. Opet preuveličavaš svoj položaj. Zar ti nisi čuo za deminutive? - reče Bo. - Ti se, Bo, izgleda u sve razumeš - lecnu se Bane - ko marica u kriv kurac. Zar ti ne znaš da Darka Matić kaže kako se, sva umetnost, ustvari, rađa u kolevci čežnje, hrani na dojci slutnje, počiva u bedrima ćutnje! Darka Matić je, recimo sada to, popularni domaći autor poezije. U njenim stihovima pronaćićete veliku ljubav prema čovečanstvu i cveću i dobročinstvima i svemu. Čovekoljublje je tačka oko koje se ona stalno vrti. Sve je to u redu, ali, Bou je ona ipak išla na živce. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno, ponekad mu se činilo da Darka Matić svoje pesme isporučuje suviše pažljivo uvijene u celofan. Pesme obrubljene ljiljanima, poezija blagosiljana lično od strane Boga. Ali, od takve čarolije slaba je vajda: život nas je u to uverio. - Darka Matić je naša najveća zabluda, brale moj - odgovori mu Bo. Bane nije mogao da poveruje svojim ušima. Ovo je, za njega, bilo previše. Oči su mu zasuzile. Hteo je nešto jako značajno da kaže, ali je zanemeo. I slušao. - I, - nastavi Bo - oduvek si bio sklon ka tome da za sve živo tražiš izlaz kroz poetske slike. Ali, postoje dometi koje ti tvoji rođaci pesnici još uvek nisu obasjali. Niti će. Većina od njih nikad i ne uspe da dosegne... šta god to bilo. - Ne diraj mi Darku Matić! Ne diraj mi nijednog od naših pesnika, čuješ li! - viknu Bane, potmulo, iz dubine stola. - Budimo realni. - uzvrati Bo - Pesnici su jedan od jeftinijih načina da naše potrošačko društvo utroši višak svoje hartije, to je sve. - Jebote, ne diraj ih kad ti kažem! - povika Bane, podižući tintaru, sad još više razjaren, i spreman za koškanje. Eeventualno i za razračunavanje pesnicama. - Okej, smiri se. - reče Bo, pa potapša druga po leđima - Evo, da te oraspoložim... Vidi sad ovaj štos... Je li, Baki, šta dobiješ kad određeni broj pesničkih knjiga ubaciš u kokošarnik? Bane nije znao odgovor. Pa se još više uspravi, mislim pretežno radi povećanja koncetracije. Ličio je sada na veliki drveni krst. - Pojma nemam. Možda... suštinsku spoznaju apsolutne istine svega? - Šipak. - reče Bo - Dobiješ kokodakanje, dražejša moj... kokodakanje gomile ćoravih koki. Bo se slatko nasmeja; Bane, ne. I nije mu bilo jasno oko čega se Bo toliko ceperi. - Zašto se smeješ? Ništa ne kapiram? U čemu je štos? - E, jebi ga. Vi pesnici ste isti ko nekada moja učiteljica iz likovnog: čovek je sve morao da joj crta. Znači, šta dobiješ: dobiješ izniklost iz tame beslovesne sudbine, gore, iznad okova noći; ludo kao vulkanski nemir, kao proboj utrobe, kao krckanje skeleta i prskanje lobanje zemlje, i žuti snovi o božijem oplođenju sveta... šta je to? - Kokoš? - Tačno! Bingo! Trica! Pun pogodak! Takvog te volim! - reče Bo, pa munu Baneta u rame, tako jako da se ovaj umalo nije skršio na pod. - Oh, - reče Bane, čim se malo doveo u red - ali, to znači... Ja te poslednji put molim da me ne izazivaš i da prestaneš da se šališ na takav način. U protivnom... - Šta, u protivnom? - prekide ga Bo - Krvna tečnost već je pala, pa zar ne? Pogledaj se, bre, na šta ličiš... Gledam te, čučiš tu ko pokisli miš pod stolom. Lepo sam ti ukazao na način na koji čovek mora da postupa sa njima: skineš joj suknju, pa dok se još gilita i kobelja, prebaciš je preko kolena, pa opaučiš!... pa da vidiš posle kako ima da te pazi i mazi i secka ti nokte i ušuškava te u krpe i sve. Uostalom, poznato ti je iz knjiga šta kaže A.Moravia, dobri stari druškan: svako doba, jebogati, ima svoje dostojanstvo. Tako ti pravoslavnih bogova, opasulji se! - Ajoj. Zli danu! Zla nedeljo! Zli meseče! Zla godino! Zli živote! - U pizdu strininu, prekini! - dreknu Bo - Budi razuman i ne tuguj! Tina nije došla, to je sve. Ko zna... Možda je bila sprečena? Možda joj iskrslo nešto? Statistički posmatrano, sa ženama nikad se ništa ne zna. Bane je onda rešio da postupi zdravorazumski. Smirio se. I nastavio: - Ali, zašto? Juče mi rekla kako je moja zadnjica podseća na prigodan i ukusan novogodišnji lljubavnički paketić. A, danas? Ne? Bo, ništa mi nije jasno. Zašto nam se takve stvari moraju dešavati? Kako su te pojave uopšte moguće? - Tako! - nastavi Bo, pomalo dirnuto, svoje izlaganje - Život nije poslastičarnica puna medenih kolačića, upamti to. Uostalom, makar si na vreme shvatio da je sve bilo kobajagi. Ljudima bude potrebno i po dvadeset godina u bračnoj zajednici da to ustanove. Dovoljno je jednom da im isključe struju. Ili im crkne televizijski aparat. I, odjedanput, tišina. Tuga. Ali, tada je već kasno. - Zar ti zaista tako misliš? - Otprilike. Ali, ajde, cimni piće. Od pića biće ti lakše. Uvek ti bude. - Ne mogu, Bo, moram da kidam - reče Bane, pa ustade, još uvek sav zbunjen i dotučen. - Vreme je da palim, već je prilično kasno. - Već ideš? - Da. Jer, znaš, po svoj prilici, ja sam dete vetra. - Ne, miki, po svoj prilici, ti si gazelin prdež! - U, Bo, ala ti sereš... recimo, istovremeno za njih sto. Kako li samo postižeš? I, koliko ti, bre, rolni tariguza trošiš dnevno, a? - E, Baki, ne izvodi me iz takta, jer, ako ti ja skočim, ima te slomim ko šindlerovu glistu! Onda je Bane odlučio da snizi tenziju. Da spusti loptu. Da iskulira. - Dobro, Bo, ajde, nemoj odma da se brecaš. Nisam imao nameru da ti stajem na žulj. Izvini, čoveče. - Ma, u redu je. Sori što sam planuo. Šta ćeš... Živimo u takvom okruženju. Ponekad, zar ne, dođe ti da prebaciš ćebe preko sveta i ostaviš ga tako dok se ne uguši u sopstvenom bazdu. - reče Bo. - Da, možda si u pravu. Ne znam... sve je to tako složeno. - Naravno. Vi pesnici i navlačenje gaća sprovodite kroz kompleksni intelektualni postupak. - Ajde, ne seri više... Furam. Ionako nije baš prijatan osećaj biti suviše dugo ukopan na jednom mestu. Utrne ti guzica. Osetiš bolove. Sve takve stvari. - Da. Čovek se muči dok je živ i slobodno zaboravi na sve ostalo. Nego, šta da kažem Tini, ako slučajno bane? - Kaži, otišao sam da uokolo prolandaram jajca. Tako, malo da se promuvam. Da gazim travu po Kališu i kidam ružine pupoljke po gradskim parkovima. - reče Bane. - U redu. Još nešto? - upita Bo. - Posle, reci joj, idem da se izlažem svim mogućim rizicima po svoj zdravstveni bilten. Idem, jebi ga, da se najedem zelenog grožđa u znak moje nekakve ljudske nadrkanosti. - Auuu... Nemoj to zadnje! Prosraćeš se ko grlica od tog zadnjeg. - Sada sam ja čovek zaista spreman na sve! - I na umorstva? - začudi se Bo - Nedužnih insekata, ptica, oblaka, ljudi, žena i stvari? - Jamačno, Bo, šta se čudiš... - tu se Bane malo pokolebao, ali je nedugo zatim potvrdio svoje stanovište - Jamačno! - Pa, i ne sumnjam da jesi. Samo, vodi računa i ne preteruj u pogledu egzibicionizma. Ne dozvoli da ti se stvari otmu iz ruku... Znaš, postoje pozicije koje su već same po sebi složene i ne treba ih dalje usložnjavati. - reče Bo - I, onda, vidimo se sutra. U isto vreme. Važi? - Važi, Bo. Si ju lejtr, eligejtr. - I nvajl, krokodajl. Onda Bane izađe, ne dovršivši svoje piće. Međutim, tu se našao Bo, koji je sve to uredno počistio pre nego što se premestio za šank, bliže konobarici na koju se nameračio. No, ovaj put, osmislio je prihvatljiviju žvaku. Moraš malo da ih lažeš i mažeš ako bi da imaš prođu, pomisli on. Recimo, predstaviš im se kao pesnik. Simbolički. Jedan od naših većih. O, da, to uvek upali. Iz prve, kao jebena prskalica. Pzdrv, W.W.3.
književnost.173 vasic,
0. Zatim videh ove stvari izopacene i zle, i one behu nista bas kao sto si Ti Nista. 1. Videh glave bliznakinje koje se stalno bore jedna protiv druge, tako da je svaka misao zbrka. Videh Tebe u njima. 2. Videh one koji zatamnjiju mudrost, poput crnih majmuna koji kreste podle gluposti. 3. Videh prozdrljive majke Pakla, koje su pojele svoju decu - O, vi koji ste bez razumevanja! Videh Tebe u njima. 4. Videh nemilostrdne i nedostojanstvene, koji poput harpija kidaju svoju smrdljivu hranu. Videh Tebe u njima. 5. Videh one sto plamte, divove koji poput vulkana u svom besu rigaju crni izbljuvak vatre i dima. Videh Tebe u njima. 6. Videh bedne, svadljive, sebicne, - licili su na ljude, O Gospode, bas su licili na ljude. Videh Tebe u njima. 7. Videh gavranove smrti, koji su leteli promuklo kricuci nad zeljom posutom lesinama. Videh Tebe u njima. 8. Videh lazljive duhove poput zaba na zelji, i na vodi, i na nepouzdanom metalu koji nagriza sve stvari i ne traje. Videh Tebe u njima. ... Aleister Crowley (1875-1947)... Covek za koga se vezuju svakakve price...Ima li neko izgradjeno misljenje o njegovom radu?
književnost.174 mcar, -> #173, vasic
Alister Crowely, citao sam jednu knjigu u kojoj opisuje svoj period zavisnosti od droge. Ne znam sta da kazem. MC
književnost.175 vasic, -> #174, mcar
Verovatno je to sto si citao "Dnevnik uzivaoca droge", iz onog vec sasvim zastranjenog perioda gde je isprobavao uticaj svake droge na svest, sto je platio sedmogodisnjim ludilom, i smrcu u ustanovi koja tretira takve slucajeve. Uopsteno, prvenstveno sam mislo na njegov rad, dodeljivanje sebi titule Mega Therion 666...mit koji je stvorio o sebi "primivsi" od entiteta Aiwass-a Liber Legis (Knjiga Zakona), ozloglasenosti niza sekti koje ga slede, od kojih je najpoznatija Ordo Templi Orientis, i sl. Zanimaju me cisto misljenja ljudi koji su prelistali (procitali) od njegovog rada... Goth
književnost.176 mcar, -> #175, vasic
Ono sto mene kopka u vezi Alistera je to, u kojoj meri te sekte redovi i sl. zaista postoje a u kojoj je meri izmisljotina. MC
književnost.177 dzej, -> #171, smilja
> Bila ona kurva, svetica ili sasvim obična žena. Oh, hvala sestro što me citiraš :)
književnost.178 vasic, -> #176, mcar
Loze vezane za Crowleyevo ucenje nisu izmisljotina, stavise, to nije nista tajno, vec ima i pravnu podlogu u zakonu. Kao mlad, Crowley je iniciran u Golden Dawn, hermeticko "udruzenje" koje se bavilo astrologijom, kabalom, talismanima, i slicnim okultnim ucenjima. Ovaj se red ubrazo raspada usled neslaganja, iako danas ima hiljade ogranka po svetu koji se nazivaju Golden Dawn. Negde sezdesetih godina pokrenut je Ordo Templi Orientis (poznat kao O.T.O.), i glavno mu je teziste Crowleyevo ucenje...
književnost.179 vasic, -> #178, vasic
Da dodam samo da je druga stvar to sto sigurno postoje neke manje sekte, protivzakonskih delovanja, koje koriste njegovo ucenje na nivou duduka kako bi privukli lakoverne pricom o otvaranju duha, sticanjem kosmickog uma, obecanjima o pojacanoj kreativnosti (nasednu lako oni sa umetnickim tendencijama), a ne uce ih nista...
književnost.181 willow,
Više od Kafkine Metamorfoze ( Metadonator ) Pošto je kunjao sveukupno nešto manje od pet sati, Draško se probudio i na sebi uočio jednu neobičnu promenu: golemi nedostatak organizma. Pojava je, mislim, potpuno uzela maha: pošao da se promeškolji, ali nije više bilo ničeg čime bi se mogao promeškoljiti; prebacio se nauznak: bez opipljivih rezultata; mašio se za muškarački ponos, no tu gde on obično stoji, sada je figurirala samo moćna erektivna praznina; hteo da protrlja oči, ali, do kurca: kako, čime, i, šta - staviti u funkciju; pokušao da zevne, ali nikako nije uspevao da osposobi usta; krenuo da čačne nos, ali - kako čovek da čačne nešto nepostojeće? Da ne odugovlačim: jednostavno, Draško više nije bio u posedu ni najmanjeg parčenceta telesne građe. "Jebotebog, pa ja, izgleda, kao da sam preminuo noćas", zaključi on, pa uze da se sprema za posao. Pzdrv, W.W.3.
književnost.182 willow,
Svi nezabeleženi ljudi, susreti, potezi, i sve nezabeležene stvari Miroslav i Anđelina stanovali su, dok su bili mali, prozor do prozora. Ali, tu - u periodu detinjstva - nisu se poznavali. Miroslav je bio čudan: po čitav dan čučao je u kući i drndao se sa solfeđom. Tandrkao violinu. Utvrđivao repertoar. Ništa se živo u komšiluku o njemu nije znalo: osim što su mislili da je u pitanju debil; izgubljen slučaj. Anđelina je, sa druge strane, bila ćaknuta mala muškarača: muvala se po dvorištu sa dečacima, pelješila ih u klikerima, kokala im čvrge, razbijala ih u basketu itd. Pamtili su je po nestašlucima: jednom čilageru iz zgrade, koji je krenuo da je čupa za uši, rekla je da puši kurac i neka jede sve ono što se ne jede. Miroslav bi se, tu i tamo, umorio od svirke. Zatim bi ostavio violinu po strani. Potajno, vadio bi onda ispod kreveta časopise sa obnaženim ženskim fotografijama i ušunjavao se u nužnik, vodeći računa da ostane neopažen od strane ukućana: otac ga je radije zamišljao negde drugde: u koncertnoj hali. Miroslavljevi i Anđelinini roditelji bili su sa sela i plus toga žestoki politički suprotnici: Miroslavljevi, na strani promašene levice; Anđelinini, na onoj drugoj. Nisu se gotivili. Psi, pacovi, krtice i mačke. Tako da Miroslav i Anđelina i nisu bili u prilici formalno da se upoznaju. Jebigabože. Onda su Miroslav i Anđelina postali odrasli, ali su pravila igre, za Miroslava, čini se, ostala ista: i dalje nije vadio nos iz gajbe. Živeo je povučeno, njuškao svoje cveće na terasi, guslao klasičnu muziku duboko u noć, pomoću violine. Naravno, posle bi redovno voštio alat u tami. Dok sa druge strane, Anđelina se izmenila iz korena. Vi niste više mogli da je vidite kako se pentra po drveću ili arlauče kao Tarzan. Počela je da provodi svoje slobodno vreme u gradskoj biblioteci. Najviše je volela da lista knjige I.S.Turgenjeva. Ućutala se. Bila zbunjena i daleka. Čudila se svemu. . . . Sada je približno podne. Miroslav i Anđelina zevzeče se u plićaku, istetoviranih srca. Miroslav je pijan već od ranog jutra i zbija svakojake šale sa Anđelinom. Anđelina se kida od smeha: obratite pažnju na njene divlje oči. Dolazi do špricanja vodenim pištoljima. Anđelina mu je šiknula mlaz vode u facu. Miroslav se, kao fora, pravi mrtav. Pada. PLJUS! Rknuo je na stomak, kao tuljan. Anđelina pljeska morsku površinu. On je ćapio za nogu. Njoj spada gornji deo kupaćeg. "Bože, Anđele, ala si mi sočna, kao magična pita!", ubacuje Miroslav svoj komentar. To je sve: stvar poštovanja lične privatnosti. Pzdrv, W.W.3.
književnost.183 willow,
Nešto vezano za bio Milutin je bio uspešan poslovan čovek. Zdravko je bio fiziotarapeut. Trifun je bio urednik "Beogradskog Dnevnog Buldoga". Anica je bila kafe- kuvarica. Janko je bio graditelj mostova. Branka je bila profesorica engleskog. Živko je bio privatni ugostitelj. Ema je bila stručni konsultant. Boža je bio počasni građanin. Stasja je bila ugledna ličnost. Maja je bila stipendista studentskog fonda. Ranko je bio nedovoljno afirmisan spisatelj. Olgu je bilo uživanje gledati dok se preoblači. Kaća je bila strašno mlada kad se udala. Bane je bio bumbar u domaćoj seriji. Džo je bio tužnooki klošar iz kraja. Paja je bio nadrkan Diznijev junak. Džeki je bio pričvršćen lancem. Hogar je bio švedski lenjivac. Buk je bio alkos. Sara je bila pozamašna. Sanja je bila balerina. Duško je bio karijerist. Peca je bio konformist. Tina je bila lucidni špijun kontraobaveštajne službe. Slavko je bio zaljubljenik u konjički sport. Nidža je bio sitni bankovni službenik. Pole je bio zatvorski upravitelj. Dunja je bila naša popularna televizijska voditeljica. Ivan je bio bokserski šampion u poluverteru. Ponedeljak je bio dan koga smo najviše mrzeli. Vino je bilo stvar kojoj smo se divili. Noć je bila bogovska tvorevina. Butine su bile početak međunožja duge. Baka je bila jednom nogom u grobu. Deda je bio odavno u penziji. Željko je bio zakonski obveznik. Snežana je bila sva u belom. Sava je bio prosvetitelj. Aca je bio prvo muško dete u porodici. Lana je bila neobično složena ličnost. Mima je bila tvornički radnik. Nataša je bila ruska kraljica. Ivica je bio domaći izdajnik. Toma je bio idol mladima. Mirko je bio pogubljen u sredu. Cvele je bio stručnjak za hirurgiju. Višnja je bila majka dvoje dece. Moj otac je bio građevinski inženjer. Braca je bio u nezavidnom položaju. Bili H. je bila kurva od 14. godine života. Robert je bio neupadljiv. Maša je bila kućna pomoćnica. Sima je bio premoren. D.Harms je bio u staljinističkom škripcu. Hitler je bio uzročnik rata. Hemingvej je svima bio "papa". Sarojan je bio pisac bez domovine. Dos Passos je bio levo orjentisan. Hamsun je bio u privatnom životu fašist. Zorica je bila konobarica. Bisa je bila opčinjena filmskom zvezdom. Rade je bio papučar. Dara je bila u krevetu sa svima. Goran je bio sportski talenat. Zemlja je bila nedovoljno okrugla. A, nekada davno, maštali su o tome kako osvajaju svemir. Bili su nesuđeni astronauti, nebrojeno njih. Pzdrv, W.W.3.
književnost.184 askripka, -> #183, willow
=- A, nekada davno, mastali su o tome kako osvajaju svemir. Bili su =- nesudeni astronauti, nebrojeno njih. Los ti je kraj, covece... daj nesto originalnije... tipa: "I svi su umrli u istom danu!"
književnost.185 willow, -> #184, askripka
>> =- A, nekada davno, mastali su o tome kako osvajaju svemir. Bili su >> =- nesudeni astronauti, nebrojeno njih. >> Los ti je kraj, covece... daj nesto originalnije... tipa: >> "I svi su umrli u istom danu!" Da, u pravu si... uvek sjebem stvar negde pri kraju... kao smučar B.Križaj :) Bogtemazo, tek sad sam ovo uočio... moje se prezime na slovenačkom i kaže tako: Križaj. Zovite me Križajčić :) I, ne diraj mi Desanku... svi smo mi desničina deca. ili levičina, sad, kako ko... :)
književnost.186 stex,
SUNCOKRET by moja drugarica iz ulice Teorija: Prostorom sazvakano sunce. Dokaz za: Mini crnooka zvezda, oko u sijalici. Dokaz protiv: Mravinjak u plamenu karijes u suncevom zubu. DNEVNIK by takodje (Moj osmeh) Moj osmeh je parodija vecnosti. Smej se, jer svaki dan bez osmeha je izgubljen dan. Smej se... U hram se ne ulazi prljavog tela i neciste duse. (Oni) "Sve sto si jednom uradio, uradio si." Moja dva oka su zastrasujuce prasnjava. Devojka sa narandzastim kisobranom i red ispred apoteke. (Snovi: prvi deo) ...nije vazno, ozbiljno...Hocu da ucinim bas to! Sneg, Kafka. Hodnik. (Moj drugi osmeh) Pre trideset godina skinuo se i navukao pidzamu zaborvsi da se umije. Stex
književnost.187 mcar,
Sto lica mraka Negde oko 1.5.1945. Stanovnici grada Vajmara bili su od strane savezničke komande autobusima prisilno odvedeni na ekskurziju u obliznji koncentracioni logor Buhenvald. Gomile leševa su jos bile u dvorištu, a krematorijumi neispraznjeni. Medju gostima iz Vajmara bile su uglavnom žene i starci, jer su se muškarci još uvek borili u Vermahtu. Govorili su stanovnici Vajmara, da nisu znali, da nemaju pojma. Scene su bile patetične, a žene su bile obucene u haljine cvetnih dezena, jer bilo je proleće. Led na stanici, sjajan i tvrd kao staklo. Svako malo neko se zatetura, ruke opišu neku neobičnu krivulju, telo se trgne kao da menja ritam. Svetla se pomere. Svetla se odbijaju od crnog, klizavog leda. Ulice su zaledjene, niko ne čisti pešačke zone i trotoare. Kolovozom jure veliki sjajni džipovi sa crnim staklima. Neko pokazuje prstom. Promrzli, ukočeni, zgrčeni, ne mogu da se naviknem na svoje nekadašnje sugradjane. Danas je praznik, 31. decembar i ljudi slave. Svakih nekoliko trenutaka neko baci petardu i svi su navikli, niko se ne plaši. Prodavci ispaljuju neprodate zalihe, pred takozvanu najludju noć. Mi kao čekamo autobus. Poslednji otpaci nekadašnjeg javnog gradkog prevoza. Zamišljam ravnice severne Evrope, brze, osvetljene i tople vozove. Neki gotovo tup mir me obuzima. I na kraju gospodin Rihard Rozenveg urla u meni. Mrak. Upad u autobus. Noge tutnje preko iskrivljenog lima. Da li će i oni? Jednoga dana. U tišini. Kao na sprovodu. tela ulaze, na moje veliko zaprepašćenje sijalice u vozilu jesu ispravne. Zauzimamo položaj, svako zauzima takozvani položaj minimuma energije i konatakta sa ostalima ili drugima. Beskrajni lanac, cimanja, zadržavanja, neprirodnog poskakivanja, guranja i smeha. Ljudi ulaze i kreću se, izlaze, drhte. Hladno je. Ovo je praznik, ovo je bajka, Doček. Ja ih stvarno više ne razumem. Tamo, u drugom svetu u drugom svetlu preko zelenih ravnica, po kojima ide taj voz u kome se voze ljudi, mirni, staloženi, bogati. Ljudi koji se uspešno sustežu da ne bulje jedni u druge, da ne dobacuju za ženama i da ćute. Naizgled idealno stanje za koje ja znam da ima jednu slabu tačku zbog koje se cela gradjevina ruši i nestaje u ništavilu leda, beznandja i mraka. MC 01/99
književnost.188 askripka, -> #185, willow
=- Da, u pravu si... uvek sjebem stvar negde pri kraju... To ti je skoro jedina mana... Ona druga, manje bitna, je da prerano pocinjes sa krajem... gotovo odmah na pocetku... ;)
književnost.189 smilja, -> #183, willow
Pokušaj nastavka? > Goran je bio sportski talenat. Zemlja je bila nedovoljno okrugla. Smilja je bila prvo Marija. A Marija je htela da bude doktor filozofije. Onda je doktorirala pa je shvatila da se to ne isplati (: Onda je rešila da bude Magdalena i zaključila da to i nije tako loše. Posle izvesnog vremena postalo joj je dosadno u Kapernaumu. Rešila je da se uda jer lepo je biti Marija Magdalena. Sad je Smilja samo Lilit ( u poverenju ) a sve ostalo dosadna priča bez sumnje. > Pzdrv, W.W.3. Ja ne maštam već osvajam svemir. Smilja, Marija, Magdalena, Lilit...:)
književnost.190 smilja, -> #188, askripka
> Ona druga, manje bitna, je da prerano pocinjes sa krajem... gotovo odmah na > pocetku... ;) Ta mani se književne kritike :) P.S. One fotke sa izložbe su gotove. Da znaš kako smo lepo ispali. Nas troje :) Smilja :)
književnost.191 willow,
Omorina Tog dana nije bilo posla za vukovce. Braca Glišić, jedan od njih, bio je kod kuće, sedeo u svojoj fotelji, prebirao po gaćama, kunjao. Podsećao te na nešto tužno i tupo, možda na umornu žabu. Ubacio bi, tu i tamo, pokoji gutljaj piva: "Lav". Pratio je popularnu televizijsku seriju "Jebozovnost Divljine", dosađivao se. "Šta je, sad, ovo", pomisli on, "samo travnati pašnjaci i zamašne kravlje zadnjice i skrovita mesta i mokri dabrovi u akciji. Mogao sam, isto tako, da buljim i u plafon: isti mi kurac". Mila, Bracina žena, muvala se oko šporeta, spremala klopu. Čitav stan bazdio je na pržene krompiriće. Sve stvari, navukle miris. Čak i Bracine bušne čarape mora da su vonjale na pomfrit. A, plus toga, omorina. I Beograd, sav uvaljan u smog i prdeže. Nisi mogao da dišeš. Da gledaš. Da postojiš. Ne znam, sve to - bilo je - jako složeno i zajebano. Neko je pokucao, na vrata. Braca se trže. Pogledaj zašto. Što se tiče komšija, izbegavao ih je, većinu te gomile. Sve te bakutanere i čilagere i njihove džukce i dečurliju i kulove i alkose i slikare. "Ti ljudi nisu za mene", govorio bi Mili, "jer, kao da ne znaju ništa drugo osim da po ceo božji dan guraju nos u tvoja posla i zapišavaju ti liftove i gnjave te i grebu se, jednom za ovo, drugi put za ono, a to nije dobro, promašili su, maco, ili će tek promašiti, možda oni to još ne znaju ili, što je još gore, znaju, nebitno, ali, veruj mi, Mila, kad ti ovo kažem, osetili su ga, morali da su ga već osetiti, to nekakvo bratstvo mase koja bi te najradije bacala kroz prozore, ili se gurala sa tobom za praznike, ili te cmakala za novaka, i kad im ti kažeš jebitese breneću, to onda ume teško da im padne, jer čovečanstvo je mešanje koje ne sme da stane, mora da se piči dalje, nekako, a znaš i sama na koji su način belci kecali crnce, tamo dole, na jugu, bila je potrebna ekipa u kapuljačama i sve, da, svega se ljudi dosete, i zato se sada udružuju, dolazi ti kućni savet pred vrata, koje sranje, kažu, opet pukle vodovodne instalacije u zgradi, momci iz dna hodnika viču ti repetiranje iz mader studiorum, plus računi za grejanje, a ti pojma nemaš zašto je sve to potrebno, i samo sediš i čekaš i gledaš kad će i tebe to da strefi, pa da i ti kreneš da ih posećuješ, da piješ kafu sa njima, da maziš njihove mačke, da kenjaš o politici ili slično, a, takvi ljudi, Mila, zaista, nisu, srećo, nisu za mene, jer, gledam ih dok prave svoja potomstva, i izbacuju ih kao džakove, dobro, sve je to u redu, postoji ta neka želja prema klincima, ali tu želju mogu da okače mačku o rep, jer želje, poznato ti je, to je jedina stvar na ovom svetu koja je, dok ne mrdneš guzicu, neostvarljiva, eto, anđele, ne znam da li kapiraš šta želim da ti kažem..." - Ajde, mišu, idi vidi ko je. Ljubim te, u frci sam, pržim ove krompiriće - reče Mila. Ona je - za razliku od svog muža - volela da se druži sa ljudima. Dobra i jednostavna duša. Od onih koje posle završe u crvenom krstu. Ili ih, jednog dana, nađeš u ludnici. Braca ustade, odgega do ulaznih vrata, kao usran golub. Otvorio ih. Bio je to Trifun, komšija. Mlad, suvonjav, visok tip, ispijenog lica i unezverenih, buljavih očiju. Stvari su mu užasno slabo polazile za rukom. Kvario je sve čega bi se dotakao, propadao u svakom svom poslu. Bio je, naravno, bez stalnog zaposlenja. Izdržavao se na volšeban način, bio grebator, pomalo krao, i tako to. Braca ga je, na neki svoj pomeren način, strašno gotivio. Pozdraviše se. - O, Trile - reče Braca. - Vozdra, Cobra - reče Trifun. - Je l cašpr štone? - Na žalost, slabo. Samo ženu. Ništa više od toga - odgovori mu Braca. Inače, Braca je sa Milom već pet godina. Nemaju ništa. Žive na Novom Beogradu. Standardna šema. Onda Trifun složi neku čudnu facu. - Trile, zašto slažeš čudne face? - upita Braca. - Zato što nešto ovde opako dismr. - Žena prži te proklete krompiriće - odgovori Braca. - Jebaji ga... Moje najdublje misli, moje najskrivenije tajne, moja osećanja... sve to, sad je poprimilo aromu prženih krompirića. - Pozvao je Trifuna da uđe. - Izvoli, uđi, da drmnemo po pivce... Jebote, ubi me ova prokleta omorina, a tebe? Vazduh... - reče, pa zauze položaj kao kad guraš orman - vazduh moraš da guraš ako hoćeš da prođeš. Užas... - Ne mogu, čoveče, moram da brišem. Upao sam u kombinaciju. Vodim Ružicu u bionju. Idemo da damogle jebeni film. - U redu, ako je tako. Blago tebi i tvojima - reče Braca - ali... šta tražiš, tu, pred mojim ulaznim vratima? Mislim, jesam li ja ta prokleta Ružica?... Pušiga, bre, pederu, ja sam muško i zovem se Braca. Trifun izloži svoj problem. - Nemoj sad i ti da me kecaš. U nezgodnom sam položaju, bato, do jaja. Puk'o sam sa lovom, ko češki kurton - reče Trifun. - Imaš li ti, druže, da mi pozajmiš koju kintu? M? - A, šta se to, koji moj, mene tiče? Idi založi babu. Nisam ti ja prokleta narodna kuhinja. - Ma, daj, bre, čoveče... stavi se TI u moj položaj... Nisu mi uplatili repa na tekući. Nikad mi ih ne uplate, smradovi, na vreme. - Da... tebi, izgleda, nikad ništa i ne uplaćuju. Svi te živi prcaju za svoj groš. To već počinje da prerasta u prokleto ontološko pitanje - reče Braca. - Ej, leba ti, šta sad njaške... pa, nije baš tako. - Kurac nije. - Dobro, dobro... - reče Trifun. - Nego, imaš li ti pare, ili ne? U žurbi sam, baki, do jaja. Žili mi ruka ako te foliram. Braca ga pogleda za trenutak, sa neshvatanjem, zatim zavuče ruku u džep od pantalona. - Koliko ti toga, uopšte, treba? - upita ga. - Pa, uopšteno posmatrano, treba mi dosta toga... milion vinograda sazrelog grožđa, milion dobrih pičića, milion terasa sa pogledom na jebene romantične krajolike. Trenutačno, dobro bi mi došlo, recimo... dva'es dindži? - Braca se nasmeja, posle sto godina: - Gospodo, - reče - i meni dajte sve što je Trifke nabrojao, ali, neka terase budu sa pogledom na proklete Havajske otoke. Mersi, boku. - Onda izvuče ruku iz džepa. Nađe jednu dvadeseticu. Pruži mu je. Bila je u užasnom stanju: izgužvana i lepljiva, štrokava. Bezvredan novac baš tako i izgleda. Trifun je uze. - Hvala, Braco. Spas'o si me, sine. Bio sam pred ispadanjem iz igre. Znaš, nisam imao ni za jebene kokice da se isprsim pred Ružom. - Da, a sad si, kao, spreman za kurčenje? Vidim, pun si, ko prokleti prekookeanski brod, a? - Aha. Dupke pun... Ko celokupna jebena fregata, tih, prekookeanskih - odgovori Trifun. Braca odmahnu glavom. - Je li... a, što, bre, - upita ga - non-stop ubacuješ to "jebeni"? Te jebeno ovo, te jebeno ono. Čovek sa tobom ne može više ni da razgovara. - Šta ću - reče Trifun - kad mi je to omiljena poštapalica. Ulični sam čovek, znaš i sam. - Pa, što ne proširiš malo paletu prideva kojima raspolažeš - reče Braca. - Čitaš li ti, uopšte, nešto? Mislim, literaturu, i slično... - Čitam, čitam... da jebem tvoriće kroz šupkiće ako ne čitam - odgovori Trifun. - I, hvala ti još jednom za lovu. Idem sad da perem papke. Pa, onda, miki, zna se: akcija! Pravac, jebeni randevu. Aj, vidimo se, komšo. - Ajde, lepo se provedi. I, znaš ono... ponašaj se džentlmenski u bioskopu: ne skači na nju dok ne sedne; pusti je malo da diše u toku reklama; sjaši kad se popale svetla. Ispolji nežnost. Obrati pažnju na sve tančine, posebno prilikom upotrebe jezika. - Svakako, Braco, svakako. Poznata su mi, vidiš, sva moguća pravila i pojedinosti u pogledu lepog ophođenja prema pičkama. U toj oblasti sam dosledan mrmot, pravi jebeni uzor... - reče Trifun. - Idem. Pozdravi Milu. I, bato, dovedi je do višestrukog... u moje ime. Znaš ono... žene su lizalice koje stalno hoće da se maze. Važi? - Jebi se, bre. Ja, Trile, svoju ženu ne posmatram na taj način. Ova moja, između ostalog, ima i moć govora, ako nisi primetio... Onda je Braca zatvorio vrata, vratio se do fotelje, ugnezdio se. "Kakva paljevina, ovaj Trifun", pomislio je. Cugnuo gutljaj piva. Podrignuo. Promeškoljio se. Prijelo mu se nešto. Na teveu je išao domaći film "U kleštima smrti". - Mila - obrati se ženi - ka' će više ti prokleti krompirići da budu gotovi? Gladan sam, bre, ko tri divlje svinje. I konjsko govno bio bih u stanju da smažem. - Evo, mišu, samo još jedna tura - odgovori mu Mila iz kuhinje - i onda ćemo da klopamo. Strpi se. Još malo. - Ajde, - reče on - i, ne zovi me "mišu", jer posle, ima da te karam ko ovaj tip što će sad da kara Šapicu Drek. Pošteno i dugotrajno. Plus peting. Žena se nasmeja. - Braco, večeras si mi pun duhovitih primedbi, a? - Aha - odgovori Braca - ko prokleti tanker smeha. - Ždraknuo je opet u teve. Uzeo da se zeza sa daljinskim. Menjao programe. Na prvom je počinjala zabavna emisija "Leteći Ormani Preljube". Već deseta serija. Sve mu je to bilo i poznato i dosadno. - Jebem ti ovakav program - dobaci on Mili, iz fotelje - ovo ti je isto kao kad pratiš dešavanja na mostarskoj petlji: gledaš po čitav dan masu istih daveža kako izvode par predvidljivih pokreta, to je sve. - I, da, - dodade - ti tipovi, izgleda, kao da stalno nekud teže. Isključio ga. Pogledao kroz prozorsko staklo. Napolju - omorina. Spremala se da ljuljne kiša. Komarnik je bio iskrzan. Muve stale da uleteću u sobu, kao lude. Braca ustade, uze neki prastari časopis, presavi ga i poče da se zanima ganjanjem tih letećih stvari. Jurio ih pošteno, svuda se zavlačio, kao jazavac. Bile su debele i ljubičasto-zelene, sve te muve, prozirnih krila, i krupnih glava veličine zrna graška. Da se naježiš kad ih vidiš. Zadihao se i oznojio. Uspevalo bi mu i da tresne poneku, ali, one su i dalje nadolazile. "Jalov posao", pomisli on. Bacio novine u fotelju, otkotrljao se do frižidera. Otvorio ga. Tu je ležalo još par flaša ohlađenog piva. Osmotrio ih. Odabrao nasumice, pa se mašio za jednu. Prišao ženi, obuhvatio je slobodnom rukom oko pasa, dobro se smestio. - O, anđele, a šta to tako fino miriše? - upitao je. Krenuo da drpi iz vangle jedan vruć prženi krompirić, pa da ga ubaci ga u usta. Mila ga lupnu po ruci: - oh, sačekaj još malo, mišu, nemoj da klopaš prstima, kakano, umastićeš me svu... Pzdrv, W.W.3.
književnost.192 morkin, -> #191, willow
> Braca Glišić, jedan od njih, bio je kod kuće, sedeo u svojoj > fotelji, prebirao po gaćama, kunjao. Podsećao te na nešto tužno i > tupo, možda na Zašto ljudi u tvojim pričama vrlo često pipkaju svoje polne organe.
književnost.193 orion,
DUSA TI JE BILA Dusa ti je bila otvorena, svijetla tako da ne mogoh nikad u nju uci. Okusah precace uzane, prolaze strme i opasne... A tvojoj se dusi pristupiti moglo putima sirokim. Spremih ljestve vitke -zidine visoke sanjah kako prijece pristup tvojoj dusi-, ali tvoja dusa bijese bez straze, zidova i plota. Trazio sam k tebi uska vrata duse, al dusa ti bjese slobodna toliko da nikakvih vrata na njoj nije bilo. Gdje je pocinjala? Svrsavala gdje je? I ostadoh tako zauvijek sjedeci tu, na zagonetnom pragu tvoje duse. PEDRO SALINAS (1892-1951)
književnost.194 mcar,
Odvajanje U prljavom izlogu behu poredjani kolači. Iznad izloga, pisalo je ôOrijentalna poslastičarnica Evropaö. Iznutra, naravno, pogled beše drugačiji. Zamućeni farovi automobila prosijavaju kroz zamagljeno staklo. I obasjavaju bele prljave pločice, davno rashodovani inventar. A samo trenutak ranije u izlogu se niotkuda pojavila glava starca. Na glavi navijački crveno beli šal. Škiljio je u redove baklava, šampita, tulumbi što se kupaju u masnom i slatkom znoju. Mrmljao je na crvene ratluke sa utisnutim orasima. Dugačka proseda brada je podrhtavala. I onda je nestao, otišao, ispario. ôZar ovako izgleda krajö, mislio sam. Dve prodavačice stajale su naslonjene na zid. Na staklenoj polici svirao je prastari radio. ôIzvoliteö, reče jedna od njih. Stajale su oslonjene ledjima na zid. Bele kecelje behu zakrpljene, a one su bile tako umorne. Lako sam seo i čvrsto stegao viljušku. Pitomci u crnim jaknama stajali su kraj stuba, nekako isti, nekako nerazlučivi jedan od drugog. Debeli vratovi, kvrgave ruke, podval;jak na potiljku. Stresao sam se pri pomisli na suštinu posla za koji se obučavaju. Vikali su, mršteći svoje životinjske gubice, ljudi su ih zaobilazili u širokom luku. Prve svetiljke se upališe, pogureni seljaci požuriše da uhvate autobus. Cigani su vukli kartonske kutije. Sa zapada još je dopiralo svetlo. Na reci su zabacivali udice. Teška ruka ladjara pritisnu kvaku i udjosmo u zadimljenu prostoriju na šlepu. Raširene ruke, maska, osmeh i proredjeni zubi. Zlatna boja kaukuruza, šerpe sa kačamakom. Upadljivo žuta kosa žene koja mu je sedela u krilu. To je dakle sve. To je moglo da bude sve. Još ranije neki dečak sišao je sa bicikla. Točak se iskrenu i bicikl pade. Sunce se skrivalo u magli, ali se po osvetljaju mogla odrediti njegova pozicija. ôKako izgleda biti slobodan, mama?ö Nasipom pored staze, i uz vodu, jurio je voz. Zastali smo fascinirani golemom gvozdenom masom, moćnom silom lokomotive i teškim vagonima. Onda mašinovodja povuče ručicu. Glasni krik zaori se obalama i pobeže ka severnim ravnicama. Pomislih da je to iščeznuće. Za trenutak sve se zaustavi, pod prisilom ljudi osetiše stvarnost, a onda život krete dalje. ôTakvi stavovi te nikuda neće odvestiö, rekao je bivši prijatelj. Njegova punačka i zadovoljna žena izložila je tezu o malom kutku sveta koji treba stvoriti, o maloj ljušturi koju brak stvara oko sebe i kojom se suvereno vlada bez obzira na pojavnost i stvarnost. Senke podneva titrale su na dečijim kolicima. Kroz tunel, prodjosmo na onaj plac gde se narod snabdeva. Čekali smo u redu, a oni su pričali o receptima, ali ugašenih pogleda. Grabili, kupovali, stiskali, tražili. ôBože kako je strašno pomislih.ö U svom tom grabežu, jurnjavi oni simulirali želju, istinsko titranje života. U stvarnosti, čekali su da prodje i ovo je bio način da se ubije vreme. Bes, strah, podsmeh svakoj mogućnosti promene, svakoj naznaci drugačijeg. Vazduh je bio tako čist, kroz grane ocrtavale su se sveže okrečene fasade. Okrenuh glavu, povraćalo mi se. Ispred mene šahtovi bez poklopca. Pitao sam se zašto su lažni jonski stubovi lažnih institucija u mome gradu uvek masni. Zamazani nečIm crnim. ôTo je toö, shvatao sam. Polako mi se kao tanka zmija, u glavu unosila ta misao, to shvatanje ovog mesta, grada i podneblja, taj strašni zaključak, težak kao prokletstvo prljave prošlosti. To ôaliö što će se do kraja nadvijati nad svakim mojim shvatanjem i zaključkom. Jedno sagledanje mračnog ponora promeniće način spoznavanja svetla. Jutro. Vetar. Tako izgleda dan, tako izgleda to. Godine su prošle, jedan crni ugrušak, otkinuće se danas i jedan će čoveku umreti. Lako, bez napora jedan mehur odvojiće se od masnog dna i krenuti visoko, sve brže i brže. Kada bih bio mehur da osetim tu glatkoću, nenametljivi pritisak vode na opni. Pritisak koji mi pomaže i koji me ne može zaustaviti. MC 01/99
književnost.195 recc,
Decembarski broj časopisa Reč. rec9812h.zip
književnost.196 willow,
Lični, čitateljski stav... Savremena srpska književnost: to više nije literatura, već hrpa od kamenja, džombi i džakova, nabacana tu bez ikakvog smisla i reda. Postoje li igde u svetu takvi žešći pisci, koje je, međutim, naša književnost, ipak, sebi u stanju da priušti. Uzmite slučaj B.Vilimon. Da li je u redu da jedan od naših profesora književnosti ne zna ko je to - Šervud Anderson? Zatim, prelistajte decembarski broj časopisa 'Knjige' i njegova sadržina navešće vas na jedan, ali jasan zaključak: i u novoj godini, domaći pisci, izdavači, učitelji, knjižnice itd. nastaviće sa svojom dobrom, starom praksom: sa obmanom čitateljske javnosti. Svi veliki pisci su mrtvi. Šta je to pisac: možda čovek koji postupa iskreno i ljude i stvari naziva njihovim pravim imenima. Okej, ali zašto sada ovi glume slepilo? Gomila siromaha, bednika i prokletih, slepaca izgubljenih u šupku pravoslavnog svemira - šta je to? To je, zar ne, ono što se kod nas popularno naziva "nebeski narod", "požrtvovan narod", "nepokoran narod". O, da... pitam se kako bi L.F.Selin, M.Gorki, Dž.Džojs, Buk, Kafka, itd. opisali položaj stvari kod nas... to bi, priznajem, bilo zaista zanimljivo videti. I to je sve što sam, mislim, želeo da reknem. Ljudska se mišljenja formiraju ne njihovom deobom, već razmenom; no ja sad molim, - svoje komentare, braćo i sestre, zadržite za sebe! Blagodarim.
književnost.197 morkin, -> #196, willow
> I to je sve što sam, mislim, želeo da reknem. > Ljudska se mišljenja formiraju ne njihovom deobom, već razmenom; no > ja sad molim, - svoje komentare, braćo i sestre, zadržite za sebe! > Blagodarim. Duboko si me razočarao. Izostavio si potpis.
književnost.198 willow, -> #197, morkin
>> > I to je sve što sam, mislim, želeo da reknem. >> > Ljudska se mišljenja formiraju ne njihovom deobom, već razmenom; no >> > ja sad molim, - svoje komentare, braćo i sestre, zadržite za sebe! >> > Blagodarim. >> Duboko si me razočarao. Želiš li da kažeš da si do sada gajio određene afinitete prema meni? :) Uostalom, kako može da te razočara jedan neznanac sa mreže? __ <- ( ovde nabudži jedan smajli ) >> Izostavio si potpis. Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoćeš. Zovi me i CONFIG.SYS ako smatraš da imena igraju određenu ulogu u svetu malih savremenih ljudi i stvari. Pzdrv, Ana
književnost.199 willow,
Imala je papagaja, žutog i velikog, brbljivog, naučila ga da priča. - Tomas Vulf je najveći živi pisac - reče papagaj. - Gospođo, Vaš papagaj greši: Tomas Vulf je mrtav. Henk Kinaski, odlomak iz neke pripovetke
književnost.200 mcar, -> #199, willow
Fenomenalno.
književnost.201 dzim, -> #198, willow
> Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoces. Zovi me i CONFIG.SYS ako smatras Znash kako, config.sys je vrlo bitan fajl... ...ne verujem da bi te tako zvao...
književnost.202 willow, -> #201, dzim
>> > Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoces. Zovi me i CONFIG.SYS >> Znash kako, config.sys je vrlo bitan fajl... >> ...ne verujem da bi te tako zvao... Ne znam... uzmi, recimo, slučaj operativnih sistema Unix i WinNT. Tamo, zar ne, nikakva bitnija uloga nije dodeljena gorepomenutom fajlu... ili, pak, grešim... da, pre će biti ovo drugo...
književnost.203 ventura, -> #202, willow
> >> > Nebitna stavka poruke. Zovi me kako hoces. Zovi me i CONFIG.SYS > > >> Znash kako, config.sys je vrlo bitan fajl... > >> ...ne verujem da bi te tako zvao... > > Ne znam... uzmi, recimo, slucaj operativnih sistema Unix i WinNT. Tamo, zar > ne, nikakva bitnija uloga nije dodeljena gorepomenutom fajlu... ili, pak, > gresim... da, pre ce biti ovo drugo... Znas sta, najbolje je da se zoves Kernel, on je podjednako vazan na svim OS-ovima :)))
književnost.204 mcar,
Majstor Kiša je lila, a na kapiji je lajao pas. Majstor se strese, kapi su bile ledene. I vlasnik stade ispred njega, otvori kapiju, umiri psa. Udjoše u omaleno, blatnjavo i prljavo dvorište. Stadoše ispod sijalice i majstor primeti da je kuća nemalterisana, da nema staze, da je vlasnik u klompama i da se svuda oko njih, sa neba i zemlje cedi voda. Čovek u trenerci pokaza put. Nije bilo formalnosti. Samo na trenutak majstor pomisli o svom putu oamo. I kroz glavu prodje divlje naselje prepuno nemalterisanih grotesknih gradjevina. Samo još jedan pejzaž pomerene realnosti, posledice brzog i jednostavnog rešavanja svih problema. Vlasnik u plavoj trenerci otvori vrata. ôIskoristivost, korisnostö pomisli majstor. Ne opterećuje ih pitanje maltere, i uopšte ukrasa. Ne zamaraju se eksterijerom, ugodjajem i travnjacima. Čisti nekonformizam.. To ipak nije bila garaža. Mašine su tutnjale, iznutra se širio topli zadah istopljene plastike. Vlasnik pokaza rukom. A majstor, on ostavi tašnu na sto. Velike radilice okretale su se u čeličnim ramovima, letele su narandžaste niti najlona. ôTkanjeö. ôTkanjeö. Velike pčele. Let plastičnih drogiranih galebova. Let nuklearnog sunca oko sunca. Plava pučina prepuna otpadaka. Smeće u laguni. Smećem pokrivena koža crnih riba. Poluge su se dizale i spuštale. Savršene kopije istovrsnih mašina poznatih svetskih firmi. Dovitljivost i sposobnost nepoznatog narodnog stvaraoca. Kaiševi, zupčasto remenje, lanci od bicikla. Tuitnje, greju, tope, motaju duvaju, siluju gnječe. Odmotavaju se tube vlakna. Zavaruju se folije i topi svetlucavi granulat. ôKao psihozaö, pomisli majstor. Iza jedne mašine sedela je žena na jeftinoj školskoj stolici obloženoj stiroporom. Bela, nevidljiva, neprimetna. Njene vešte i suve ruke skidale su galanteriju, planšete, trpale su proizvode u vreće. Brzo, neobično brzo. A ruke su tekle, kapale, trošile se, okretale, umirale svakog minuta. Ondulirana kosa, odsutan izraz. ôOh, jadna, umorna, mrtva ženo, da li nekada nisi stroj?ô, u mislima upita majstor. Seti se cele prethodne noći, led je pucao u olucima. Djubriti, trošiti, kupovati, sanjario je majstor. Što više jeftinih proizvoda za masovnu upotrebu. Sve više ljudi kojima će mogućnost nabavke ovih, bezvrednih proizvoda biti razlog za smirenost, sreću, radost ili ispunjenje, svejedno je. Ništa se ne može učiniti. To je pravolinijski put. To je sudbina civilizacije. Što više proizvoda, govana, tableta i paranoidnog straha. Vadio je pribor, uključio lemilicu, prebirao po delovima i polako se približio elektronskom srcu velike mašine. Zardjala kutija spade i splet žica, kontrolni uredjaj ukaza se ispod golih sijalica. Pipao je, tražio. Jednom rukom vešto je pridržavao merni instrument. Prstima je pratio nervna žičana vlakna što polaze od glomaznih elektromotorskih organela pa do sićišnih silicijumskih pokretača. Oslobodio je štampanu ploču, ispitivao spojeve. A sa zvučnika, pevačica novokomponovane muzike je urlala, zavijala, jecala. Sve se slagalo u beskrajnu sekvencu jauka, napeva, orgazmičkih ili samrtnih krikova. U mozaik bola, sastavljen od rima kao što su: majko - snajko, voli - boli, imati - nemati, uzeti - dati, selo - prelo, jeleci i opanci sam, sama, jaoj... Beslovesna igra zasićenih substrata naturalnog i izgubljenog načina života, sublimati požude koju armije slušalaca bezumno proždiru. Gušeći se stihovima o bogatstvu, sreći, nesreći, simbolima ljubavi, o rodbini, o odevnim predmetima, o venčanjima i venčanicama belim, o automobilima i popularnim proizvodima moćnih multinacionalnih kompanija, o domovini i domoljublju, životu i smrti. U majstorovoj glavi sve to stvori jedan jednolični fijuk, jedno ludačko urlanje, jedan krik bola, jednu nesnoisnu jurnjavu. Jednu čežnju za tišinom, bespogovorni zahtev za tišinom, uživljenje i svesnost o potpunom ludilu. Odjednom on poželi da se otme da ubija, da usijanom lemilicom probuši membrane zvučnika. Da, od nekud naoružan, pojuri ovim smešnim i ružnim predgradjem spaljujući ovakve radionice, uništavajući bezmernu gadost u koju njegov grad beše utonuo.. Trže se. Lemilica se pokrenu, dotače jagodicu prsta druge ruke. koža zacvrča i oblak dima se podiže. Pre nego što je stigao da se pomeri, pre nego što je stigao da oseti, na prstu ostade trag stvrdnute i spaljene kože. Ljutito je tresao ruku, ispitivao otečeno mesto. Bol je poništio psihotične posledice muzike. Bol je poništio misli i doveo ga ponovo u stanje koncentracije. ôZavršiti posaoö, mislio je. A mašine su i dalje radile i proizvodile. Prljavom rukom majstor skide znoj s čela i obrva. Miris istopljenog kalaja podsećao ga je na mladost, kada je još u školi, na praksi shvatio da će postati ono što jeste. Ta magična privlačnost sveta otpornika i tranzistora, uredjaja koji nešto rade a ne pokreću se. Neisustvena snaga tokova što cure kroz žice. I sada je tu, masjstor. I kada je konačno pronašao neispravni deo, oseti olakšanje, nešto slično zadovoljstvu. Dobro znano, gotovo familijarno stanje svesti. ôTako, uradio sam, rešio samö, reče naglas. ôTo sam jaö, kao da je hteo da kaže ili pomisli, ali nije ni rekao ni pomislio, već je to bio on, ti spletovi uredno složenih žica, taj sistem koji sada radi, koji je u skladu sa nekim nezamislivim ustrojstvom koje majstor oseća, za koje mu se .čini da je tu, negde pod prstima. Majstor pozva vlasnika. Uključiše mašinu. Elektromagnetne sile dadoše snagu vratilima i kretanje započe. Niz grčevitih translacija što se pretvaraju u rotacije i obrnuto. ôRadi!ö, oduševio se vlasnik. Majstor odbi kafu, rakiju i vodu. Htede je da što pre napusti mesto. Vlasnik načini jedan kiseo osmeh dok je davao novac. ôTvoj dan košta više nego mesec dana ovih mojih radnikaö, reče vlasnik. ôPovećaj im plate, pa ti neće biti neobičnoö, reče majstor dok je kretao prema kolima. U dvorište su ulazili vlasnikov sin i njegova devojka. Nabildovani mladić važnog izraza i utegnuta devojčica. Pomisli na njeno meso u svojim rukama, ali ne oseti ništa. S mukom je hodala, njene previsoke štikle stalno tonule su u žitko blato. Kola su teško palila. Put izlokan, pust. Majstor okrenu suprotno od grada. Za njim ostade novokomponovano naselje. Odveze na kraj, tamo gde počinju njive. Stade i izadje iz kola. Sa severozapada vetar je donosio svežinu, zdravi miris panonske zemlje. ôHiljade satrulih godinaö, pomislio je. Oseti potrebu da klekne u blato, da zaplače. Da ostane tu do zore, da vidi kako se bude ptice. Ali samo je stajao. Pomisli na taj vazduh, na veličinu tog fluida što ulazi u njegova pluća i spaja ga sa nebom. Pomisli na one koji ne razumeju, na one koji nisu krivi, na decu, na nerodjene. Bi mu žao. I pre nego što je ušao u kola, još jednom poslednji put, oseti neograničenu i njemu neobjašnjivu nakonost prema tom mestu. U daljini, žmirkala su svetla grada. I čulo se groktanje svinja. MC 2/99
književnost.205 willow,
Bilo je krajnje vreme da iskoristim višak svog slobodnog vremena i dužu i žešću apstinenciju u vezi nekih - ne bih sad da detaljišem kojih - stvari, pa da nalijem sebi piće i sednem i ukucam par mesta iz jedne moje omiljene knjige, koja je, mislim, stvar koja, tako mi se čini, figurira sama za sebe, nezavisno od celokupne književnosti; nešto kao Fransoa Rable, u tom fazonu. Posredi je veliki francuski pisac, LUJ-FERDINAND DETUŠ, poznatiji kao SELIN ( iako ga naša gradska biblioteka, začudo, nema ni evidentiranog u svom spisku stvari, što je dobar pokazatelj, kako dokle je naše siromašto već odmaklo, tako i kuda naša kultura ide ), a naziv knjige je "VOYAGE AU BOUT DE LA NUIT". Prevoditelj sa francuskog, gospođa Ivana Pavlović, naslov je prevela na naš jezik kao "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI". P.S. Ljubitelje Bukovskog, Hamsuna, Džeka "smarača" Keruaka, Milera, posebno bih zamolio da obrate pažnju! P.P.S. A sutra, pošto sam danas obnovio pretplatu, sve ovo ima da šibnem i na Sezamovog brata, Pro-a. O, da, ima sutra sve da se puši na Pro-u od Selina :)
književnost.206 willow,
Najteži je poraz kad se zaboravi, a naročito kad se zaboravi ono od čega si crkavao, i to crkavao nikako ne shvatajući kako uopšte ljudi mogu da budu takva đubreta. I kad se neđeš na ivici rake, nećeš se praviti važan, ali nećeš zaboraviti, jer sve treba ispričati ne menjajući ni reč, sav pokvarenjakluk koji si video u ljudi, a onda možeš da pljuneš i mirno siđeš u raku. To je posao koji bi opravdao čitav jedan život. Luj-Ferdinand Selin, odlomak iz knjige "PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI"