knjizevnost.104fancy,
-> #102, novimŮŢ>> Ovo je poslednja reč stiha, a prva reč tvoga stiha:
ŮŢ>> "Trt"
ŮŢ> e, ako je "trt", onda si ufaćen da prepisuješ! (jerbo: "trt,
ŮŢ> mrt, život il smrt", to je laza kostić, u prevodu omletovog
Khm Khm... Milan je rek'o TRT na KRAJU stiha kol'ko vidim
(a slabo se vidi od presavijenog papira ;), a drug kosta
lazić je trt smestio na početak to be or bbc...
Daklem TRT...
TRTila se ne trtila trta se trtavi ;)
Fancy
knjizevnost.105drassa,
-> #99, paki>> Zar postoje takvi ljudi? :)
Postoje svakakvi ljudi :(
Bye, Drassa
knjizevnost.106dr.grba,
-> #101, milan>> Ovo gore je moj prvi stih. Naravno, ne vidiš ga jerbo je
>> papir presavijen.
...
>> P.S. Ko će da skuplja u mail kovertirene stihove?
E, pa ovo su novi momenti! Da pitamo nekoga da uredi kol.poez. na
Sezamu? (;
knjizevnost.107ilazarevic,
-> #103, hercog> Pročitao si pogrešnu priču, pročitaj Ljubav (originalna verzija)
Ok, pročitah :) Nije baš čista patetika ;)
knjizevnost.108wizard,
-> #96, ilazarevic> Gluposti? To nisu gluposti, već tzv. apsurdna poezija (al' sam skovao
> naziv :) Ko to ne voli, verovatno ne voli ni Pajtonovce.
Volim da gledam Monti Pajtonovce, ali i dalje smatram da je ta tvoja ;)
"apsurdna poezija" gomila gluposti.
P.S. Šteta, inače bih mogao pare da zaradim na tome. ;))
knjizevnost.109hercog,
-> #107, ilazarevic**> Ok, pročitah :) Nije baš čista patetika ;)
Ajde budi malo opširniji...
Sale
knjizevnost.110asterix,
-> #101, milan> P.S. Ko će da skuplja u mail kovertirene stihove?
Evo ako se niko nije javio, ja ću :)
knjizevnost.111novim,
-> #104, fancy> Khm Khm... Milan je rek'o TRT na KRAJU stiha kol'ko
> vidim (a slabo se vidi od presavijenog papira ;), a
> drug kosta
tražim ekspertizu dotičnog trt-a! (i da se ne uvaljuju
puškice, pres. papir, i ostali drugovi, laza, pera, mika
knjizevnost.112fancy,
-> #111, novimŮŢ> tražim ekspertizu dotičnog trt-a!
O.K. naTRTi se... ;>>>
knjizevnost.113ilazarevic,
-> #108, wizard> Volim da gledam Monti Pajtonovce, ali i dalje smatram da je ta tvoja ;)
> "apsurdna poezija" gomila gluposti.
:)) Nije to gomila, to je složeni sistem gluposti, čije zakonitosti još niko
nije uspeo da utvrdi. Bilo je pokušaja na polju bećarologije, ali je
ustanovljeno da glupe pesme nisu samo bećarci, već i svi oblici koji se pišu
stihom (čak i crnogorska varijanta "da je*e oca!")... ;)
knjizevnost.114ilazarevic,
-> #109, hercog> Ajde budi malo opširniji...
Teško, jer sam juče pročistio bazu => otišlo je sve sem par poruka od
životnog značaja :(
knjizevnost.115ivan.s,
Horhe Luis Borhes
Everything and nothing
evernoth.arjknjizevnost.116novim,
Paul Celan:
TENEBRAE
Blizu smo, Gospode,
bliski i na dohvatu.
Već uhvaćeni, Gospode,
međusobno prepleteni, kao da je
telo svakog od nas
tvoje telo, Gospode.
Moli se, Gospode,
moli se nama,
blizu smo.
Iskrenuti vetrom pođosmo,
pođosmo da se nagnemo
nad valov i vrtaču.
Na pojilo smo pošli, Gospode.
To beše krv, beše to
što si prolio, Gospode.
Blistala se.
Tvoju sliku nam je bacala u oči, Gospode,
Oči i usta prazna su i pusta. Gospode.
Pili smo, Gospode,
Tu krv i tu sliku, što u krvi beše, Gospode.
Moli, Gospode.
Blizu smo.
(1959)
knjizevnost.117hercog,
-> #114, ilazarevic**> Teško, jer sam juče pročistio bazu => otišlo je sve sem par poruka od
**> životnog značaja :(
Pa skini priču ponovo. To je manje od 1kb, neće ti opteretiti pad...
Sale
knjizevnost.118dr.grba,
-> #110, asterix>> > P.S. Ko će da skuplja u mail kovertirene stihove?
>>
>> Evo ako se niko nije javio, ja ću :)
žek', ček', a kako će se prozivati sledeći? Možda neka grupa?
knjizevnost.119ssokorac,
-> #118, dr.grba ─┼┤ žek', ček', a kako će se prozivati sledeći? Možda neka grupa?
Popišemo sve koji će igrati i poredjamo se po nekom redu, recimo
azbučnom, i idemo tim redom... A glavni u grupi, tj. koordinator kaže kada
je primio poruku od nekog i kaže zadnju reč - i sada je na sledećem da
piše... Naravno, moramo u grupu :).
knjizevnost.120ndragan,
-> #71, bbaja/> đđ JA ODAVNO SENKA
/ Sjajno!!!
Ne videh posvetu, ali mi se čini da sam na ekranu video suvi žig sa
tekstom "što obilaziš kao mačka - posvećeno Peri Zupcu".
knjizevnost.121ndragan,
-> #81, dr.grba/ Moraću jednom da vam opišem propozicije za kolektivnu poeziju. Sad mi
/ mrsko da kucam...
Bila je jedno vreme igra sa serijskom pričom, koju sam kasnije napravio
u obliku login fajla na vaksu, a radi se o tome da se daje jedna početna
rečenica, i prvi učesnik dobija tu rečenicu, i zahtev da na osnovu nje
napiše sledeću, koja bi činila nastavak. Svaki sledeći vidi samo
prethodnu pa prema njoj piše narednu, koju sledeći jedino vidi pa na
osnovu nje...
Za novu godinu sam pokupio taj fajl, malo ga uredio (margine itd),
odštampao i... lepa zabava za početak dočeka. Moglo bi lako da se
napravi kao v.igra na Sezamu, pa da vidimo šta bi ispalo.
knjizevnost.122ndragan,
-> #85, wizard/ Izvini Veco što baš na tvoju poruku odgovaram, ali ne razumem koji je
/ smisao slanja ovih gluposti koje stižu poslednje vreme u
/ konferenciju!?
Pojava je uzela maha? Štos je ispao toliko popularan (ko bećarac - svako
zna bar tri komata), da se već pitam otkud to.
Moguć razlog je da je to bio način kako generacije odgajene na rimovanim
pesmičuljcima sa školskih priredbi nalaze sebi nekakav pogodan most
prema savremenom pesničkom izrazu. Kad ubede sebe da je i to poezija,
lakše će prihvatiti i nešto što zaista jeste.
Jedna u kontekstu, van trenda, dobro ide uz gitaru, more, vino i ostalu
ikebanu:
I once knew a farmer and I knew him well
He had a young daughter an her name was Nell
So young and so pretty and only sixteen
When I've shown her the works of my thrashing machine
Now three months are passed and all is not well
There's something the matter with our little Nell
and under her apron can clearly be seen
the dirty old marks of my thrashing machine
Now nine months are passed and all is not well
A baby is born to our little Nell
and under its nappy can clearly be seen
a brand new two cylinder thrashing machine
To market, to market, to buy a brown cow
To milk it, to milk it, I did not know how
I pulled its tail instead of its tit
And all that I've got was a bucket of... sweet violets
Patrick Gifford, 1972
knjizevnost.123novim,
-> #120, ndragan> Ne videh posvetu, ali mi se čini da sam na ekranu
> video suvi žig sa tekstom "što obilaziš kao mačka -
> posvećeno Peri Zupcu".
ne videh smajli, dakle: NIJE posvećeno P. Zupcu
knjizevnost.124niklaus,
-> #100, .bale. >> Bez zezanja, Pajtonovci su legende, stvarno ne mogu da zamislim
>> nekog ko ih ne podnosi.
>
> Sećam se kad sam jednom na Kopaoniku, zajedno sa jednim drugom,
> ubeđivao jednog tipa da su Pajtoni super i najbolji, a on ih nije
> podnosio. Toliko je bio besan da je urlao nekoliko sati (koliko
Takva vrsta nesvakodnevnog underground humora je stvarno
underground-ski jaka (Voždovački žargon - moćna, dobra). (:
Podsećam i na naše - Nadrealiste. (:
(:niklaus:)
P.S. Uvek za alternativu.
P.P.S. Memo je Bog! (((:
knjizevnost.125bigbrada,
-> #121, ndragan> odštampao i... lepa zabava za početak dočeka. Moglo bi lako da
> se napravi kao v.igra na Sezamu, pa da vidimo šta bi ispalo.
Baš bi bilo interesantno :)
knjizevnost.126wizard,
-> #119, ssokorac> piše... Naravno, moramo u grupu :).
E, čekaj! A da se prvo jedno nedelju-dve raspravljate ko će bolje
stihove da piiše, i zašto će bolje stihove da piše, i da li treba pisati
ćirilicom ili latiniciom, i kako ko inače piše dobre stihove, i koliko
reči sme da ima stih, i zašto neće moću odma da se pišu stihovi, i
koliki će biti rezultat u stihovima...
Dakle, posle grupa, prvo nas ugnjavite jedno 15-ak dana... da se održi
tradicija.
knjizevnost.127paki,
-> #124, niklaus> P.P.S. Memo je Bog! (((:
Jooj, šta bi na to rek'o doktor Arslanagić! :))
knjizevnost.128niklaus,
-> #127, paki > > P.P.S. Memo je Bog! (((:
>
> Jooj, šta bi na to rek'o doktor Arslanagić! :))
Moreee, Đaba ti kad nije fundirano! (((:
(:niklaus:)
knjizevnost.129ilazarevic,
-> #127, paki> Jooj, šta bi na to rek'o doktor Arslanagić! :))
Kako utvrditi da li je Vaša akvarijumska ribica muško ili žensko? ...
(c) Đurine kućne čarolije :)
knjizevnost.130ivan.s,
Horhe Luis Borhes
Abenhakan Bohari, mrtav u svom lavirintu.
bohari.arjknjizevnost.131veca,
Harijet Dajmler
čiva čežnja
z_c.arjknjizevnost.132ssokorac,
-> #126, wizard ─┼┤ Dakle, posle grupa, prvo nas ugnjavite jedno 15-ak dana... da se održi
─┼┤ tradicija.
Važi. Dakle, ko dobro piše stihove, i koliko se plaća reč? ;)
knjizevnost.133ndragan,
-> #94, dr.grba/ Ovo je napisala moja malenkost u prvom razredu srednje škole, kao
/ rezultat pismene vežbe "Sećam se detinjstva", ili nešto slično.
Nisi pisao ništa u desetercu, sa slovenskom antitezom?
knjizevnost.134ndragan,
-> #102, novim/ saksebearea, tj. ono "tubi ornot tubi, deti cd kveščn")
Na SetNetu mi silni ljudi pomažnjavaše foks verziju te rutine:
2b .or. !2b ?=time()
knjizevnost.135valhala,
-> #60, veca"Mirisu cvetici,
Letu leptirici,
Volem te Milka,
BIIIP mi mater"
P.S. Nikad nisam voleo tu BIIIIIIP cenzuru, da joj mamicu BIIIIIIP.
knjizevnost.136novim,
-> #134, ndragan> 2b .or. !2b ?=time()
like it! ma sve je to još willy-billy isprogramir'o, još onda
knjizevnost.137dr.grba,
-> #121, ndragan>> odštampao i... lepa zabava za početak dočeka. Moglo bi lako da se
>> napravi kao v.igra na Sezamu, pa da vidimo šta bi ispalo.
Moj glas za.
knjizevnost.138dr.grba,
-> #133, ndragan>> Nisi pisao ništa u desetercu, sa slovenskom antitezom?
Ne, onaj ritam stiha bolje pospešuje curenje slina, koje su neophodne
kao ikonografski detalj.
knjizevnost.139dr.grba,
-> #135, valhala>> P.S. Nikad nisam voleo tu BIIIIIIP cenzuru, da joj mamicu BIIIIIIP.
- Sa'ću da te BIIIIIIIIIIIP!
"Gospode, kak' je veliki!"
- Dva sata ću da te BIIIIIIIIIIIIIP!
"Joj, kaj da delam?"
- Ne, BIIIIIIP ću te celu noć!
"Isuse, plašim se! Bu me zgromil!"
knjizevnost.140fancy,
Samo za one kojima ovo nešto znači...
WHITE MAN IN HAMMERSMITH PALAIS
───────────────────────────────
(Words & Music Joe Strummer & Mick Jones)
Midnight to six man, for the first time from Jamaica...
Dillinger & Leroy Smart 'n Del Roy Wilson Cool Operator.
Ken Boothe U.K. pop reggae with backing bands sound systems
and if they've got anything to say there's many black ears here to listen
But it was Four Tops all night, with encores from stage right
charges from the bass knives to the treble...
But on stage they ain't got no roots rock rebel
On stage they ain't got no Roots... Rock... Rebel!
'Cos it won't get you anywhere foolin' with your guns...
The British Army is waiting out there
(an' it weights) fifteen hundred tons.
White youth, black youth, better find another solution
Why not phone up Robin Hood, and ask him for some wealth distribution ;)
Punk rockers of the U.K. they won't notice anyway...
They're all too busy fighting for a good place under the lighting.
The new groups are not concerned with what there is to be learned,
They got Burton suits... huh you think it's funny,
turning rebellion into money.
All over, people changing their votes along with their overcoats,
If Adolf Hitler flew in today, they'd send a limousine anyway :)
I'm the all night drug prowling wolf who looks so sick in the sun
I'n the White Man in the Palaise just looking for fun...
Only looking for fun... oh please mister, just leave me alone,
I'm only looking for fun... looking for fun...
oh.
knjizevnost.141ndragan,
-> #123, novim/ ne videh smajli, dakle: NIJE posvećeno P. Zupcu
Video sam i ja po kasnijim porukama da nije, ali mi se sve vreme baš
P.Z. vrzmao po glavi - možda je i on mislio tako nešto da napiše pa nije
smeo da objavi, jer bi onda morao da se oprosti od karijere autora
scenarija za sletove i kasnije urednika na novisadističkoj televiziji,
iz čega su ispale samo 'Mostarske kiše'. Jedna pesma, pa karijera, a?
knjizevnost.142ndragan,
-> #132, ssokorac/ Važi. Dakle, ko dobro piše stihove, i koliko se plaća reč? ;)
U Bugarskoj su državni pisci bili plaćeni dva leva po stihu. Pa piše
ovako:
Iz grma iskoči
lev
lev
lev
... a u sebi broji dva leva, četiri leva, šest leva...
knjizevnost.143dr.grba,
-> #142, ndragan>> Iz grma iskoči
>> lev
>> lev
>> lev
>> ... a u sebi broji dva leva, četiri leva, šest leva...
Ovi zeznuše i Apolinera (:
knjizevnost.144novim,
Fridrih Helderlin:
BESKRAJ
Ako se na pravde zid,
Povisok, lukavstvom nekim
Dovinem i tako sebe
Iznova napišem, prominuh
Svoj život, o kome sam
Dvosmislenu imao
Misao upravo da reknem.
(prevod: J.A.)
knjizevnost.145valhala,
-> #140, fancyAkorde, please?
knjizevnost.146novim,
sledećih mesec dana, sve do 26-og oktobra, kad se navršava
100 godina od rođenja Miloša Crnjanskog, dobijaćete ovde po
jednu njegovu pesmu. počinjemo najranijom:
Miloš Crnjanski:
SUDBA
Na sinjem moru
Lađa jedna brodi;
Da samo mogu znati:
Kuda je sudba vodi?
Vetar talasa more,
Valovi liče gori.
Nemoćno, teškom mukom se
Sa njima lađa bori.
Prešla je bura;
More pokoja nađe.
A pena talasa grli
Poslednji deo lađe.
1908.
knjizevnost.147bcetina,
-> #146, novim>> sledećih mesec dana, sve do 26-og oktobra, kad se navršava
>> 100 godina od rođenja Miloša Crnjanskog, dobijaćete ovde po
>> jednu njegovu pesmu. počinjemo najranijom:
E svaka ti čast. Genijalna ti je ideja. Baš si mi ozario dan.
knjizevnost.148novim,
Miloš Crnjanski:
HIMNA
Nemamo ničeg. Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.
Zavejaše gore mećave snega,
Nestaše šume, brda i stene.
Ni majke, ni doma ne imadosmo,
selismo našu krv.
Nemamo ničeg.
Ni Boga ni gospodara.
Naš Bog je krv.
Rascvetaše se groblja i planine,
rasuše vetri zore po urvinama;
ni majke, ni doma, za nas nema,
ni stanka, ni dece.
Osta nam jedino krv.
Oj.
Ona je naš strašan ponos.
knjizevnost.149novim,
Miloš Crnjanski:
ZDRAVICA
Zdravo, svete, bledi ko zimski dan u strahu.
Još je veseo narod jedan
u krvi, pepelu i prahu.
Vijaj oblake proletne, rumene,
pitaj ih za raj.
Ne treba nam žena kad cveta, ni kad vene.
Ne bacamo decu u zvezdan beskraj.
Za naša crca ništa nije dosta.
Za naša srca ništa ne osta.
Dok jedan od nas na zemlji diše:
da ni jedan vrt ne zamiriše.
Da živi groblje!
Jedino lepo, čisto i verno.
Da živi kamen i ruševine!
Prokleto što cveta u visine.
Mi smo za smrt!
knjizevnost.150novim,
Miloš Crnjanski:
VEžNI SLUGA
Oplakali ste rat
i mislili: sad je kraj.
O mučenici,
vešala rastu više
nego sin, žena i brat
i verna su, u beskraj!
Okitiće mramorom sale
i spustiti zavese žute,
da lešine zidove ne provale
i da ćute!
Obesiće odore šarene
i noge i ruke vojnika,
a ruševine i obeščašćene žene,
gledaće samo sa slika.
Ah, sve je to leprš šarenih tica,
pobede gorka slast.
Otadžbina je pijana ulica,
a očinstvo prljava strast.
Smeh se zaori da sve dovrši,
sram se krije iza grobnog plota.
A posao sluge dalje da vrši,
za svačiju bludnicu, i skota,
bog ostavlja, u ritama, čast.
knjizevnost.151zqusovac,
-> #150, novim
> Miloš Crnjanski:
> VEžNI SLUGA
Odlična ideja!
Crnjanskog kao pesnika nikada nisam mnogo cenio i običavao sam da
odmahnem rukom i promenim temu kad god se spomene njegova
poezija. Negde u decembru 1992. u granatiranom Sarajevu bez struje i
vode došle su mi do ruku njegove pesme, i nisam mogao da verujem
koliko su u onoj atmosferi rata, bombardovanja, pogibije i besmisla bile
aktuelne i dobre.
A pošto se nedavno 'desila' pobuna vojnika u Banja Luci, dajem ovde
izvod iz komentara Miloša Crnjanskog o pesmi 'Večni sluga'. Sapienti sat.
*********
Februarska revolucija bila je pobuna vojnika u ratu, oktobarsku
su nastavili civili, revolucionari. U Austriji, civili su revoluciju PREKINULI.
Kad su se pobunjeni vojnici razišli, socijaliste u Beču mislili su da je,
zasad, dosta ono što su postigli. Monarhija je bila skrhana, car u
izgnanstvu. Opštinu su držali radnici. Mislili su, na proleće će nastaviti.
To nisu bili prvi revolucionari koji su se prevarili: ni poslednji.
Sem toga, taj zamor, posle pobede, i u ratu i u revoluciji, pojava
je koja se vraća, u istoriji. Posle pobede njihovih ideja, umorni su i
pojedinci. Post coitum omne animal triste.
Vojska nove Austrije, tobože republikanska, pojavljuje se, na ulici,
pod zastavama novim, crveno-belim, SREDNJEVEKOVNIM. Ona zauzima
položaj po Beču, zauzima i stanice, a pred jednom stanicom PUCA na
gomile zarobljenika, koji nagrću na stanice, u želji da se vrate svojim
kućama, što pre, kao ovce.
Austrija se raspala, a socijaliste su zabrinute. čeleli bi da je
sačuvaju u formi neke Dunavske konfederacije.
Beč medjutim pada sve niže.
Oni koji su prevaranti, koji trguju, koji se bogate, žive kao da se
svako jutro kupaju u šampanjcu. Muzike sviraju i orgija se do zore.
Oni koji su ostali bez zarade, bez kuće, lutaju ulicom, kao prosjaci
što pružaju ruke, ali ćute. Puno je porodica gde su ostale samo žene,
koje pokušavaju nasušni hleb zarade. Nisu se vratile iz zarobljeništva
hiljade i hiljade. Ne rade više ni pekarnice.
Ceo Beč je podeljen, ne više na monarhiste i republikance,
katolike i socijaliste, nago na poštene i nepoštene. Na časne ljude i
obešenjake. Skupoća raste. Po ulicama se pojavljuju rite.
U trenutku kad je naša pobeda sigurna, i mene obuhvata to
gadjenje, od pobede, neshvatljivo i ludo. ...
knjizevnost.152novim,
Miloš Crnjanski:
ZAMORENOJ OMLADINI
Da li znaš još naše noći budne
kad su u jorgovana rumene senke,
kad je tavan kao žudne
nebu uperene oči?
Da li si osetila da svud to boli
ne samo kod nas: biti mlad.
I nositi u duši neku mutnu setu
što sve, a da pomoći može, voli?
I da li si se već jednom utešila
da je to mladost:
ta bolna mutna sudba?
Karlovci, 1918.
knjizevnost.153dkuki,
-> #152, novim> da je to mladost:
> ta bolna mutna sudba?
Hvala na prisecanju.
Poz DK
knjizevnost.154novim,
Miloš Crnjanski:
POBEDI
Videh tvoja kola od krvavog zlata,
zasuta ružama i ženama golim.
U moru modrih telesa preli me plačem starim
robova, satrapa, imperatora i bogova
onaj urlik divan: "Thalatta, Thalatta".
Tad sinu nebo sjajno, ko mladost,
u njemu planu strašnom senkom Rim.
Deca i zveri i žene gole putem
padahu po tebi, polivene vinom.
Videh na njima maske i hetere i dželata,
u beloj svili suznu, stidnu Madonu sa sinom
u bujici krvi i kruna i zlata.
Pobedio je svaki narod, svi carevi.
Pobedila su deca i razbojnici.
Pobedila je smrt. Pobedila je slast.
Jednu nikad ne vukoše tvoja kola:
čast.
knjizevnost.155vujos,
Da li (i gde) u Beogradu može da se kupi roman Moma Kapora 'BLOKADA' ?
Vaso
knjizevnost.156dr.grba,
-> #155, vujos>> Da li (i gde) u Beogradu može da se kupi roman Moma Kapora
>> 'BLOKADA' ?
Nemaš ništa pametnije za čitanje?
knjizevnost.157fancy,
-> #156, dr.grbaŮŢ> Nemaš ništa pametnije za čitanje?
Grbo, imaš piće od mene..:)))))
Fancy
knjizevnost.158bojans,
A da li neko možda zna gde može da se kupi roman Svetozara Vlajkovića
"NAJSLABIJI UžENIK ŠKOLE IGRANJA", poklonio bih ga za rođendan drugu,
polazniku jedne plesne škole ;)
knjizevnost.159vujos,
Da li (i gde) može da se kupi roman Moma Kapora 'Blokada'
Vaso
P.S. Nemam ništa pametnije za čitanje.
knjizevnost.160novim,
Miloš Crnjanski:
ETERIZAM
Drugu Ivi Andriću
Moja je bajka:
da se u snu dok se spava
dobra čine, i da ništa
nije java.
Nismo znali a imali smo
čedo u daljini.
Rekao sam ti cvet jedan lak
ispuniće tvoje misli.
Sve osmehe koji su od bola svisli,
sačuvaće zrak
negde u daljini.
O ničeg nek te nije žao.
Zato sam ti tu misao dao
tužnoj goloj i beloj,
neveseloj.
Gledaj u jesen mirno,
kako se gubi dan
i ljubi.
Blago kao jedno zvono
da zazvoni u daljini
mišlju tom sam te dodirnuo.
knjizevnost.161dikla,
-> #156, dr.grba> Nemas nista pametnije za citanje?
Hoce covek da je u trendu....:)
knjizevnost.162dkuki,
-> #155, vujos> Da li (i gde) u Beogradu moze da se kupi roman Moma Kapora 'BLOKADA' ?
Bolje pitaj novim-a sta ti je citati.
Iskreno DK
knjizevnost.163novim,
Miloš Crnjanski:
GARDISTA I TRI PITANJA
Volo bih stajati u jednoj crnoj gardi,
a perjanica bela da mi leprša visoko.
Da imam brčiće smeđe i vrlo male,
pa kad bi zorom sve zavese popadale
i poklonili se ravno zlatni elebardi...
kad prođe, da na meni stane kraljičino oko.
Da me zapita meko, ko kad bi leptir šuško:
Što si uvek tužan?
Smešeći se počast bih šinuo
i tiho reko: Jer sam muško.
Posle da je godinama tuda nema.
Jedno veče da, iznenada, opet, tuda lovi,
i zvezdana, majska, noć da mi je na grudi,
rujnu od žudi, baci, svu bledu od žudi.
Da zasuzi, zagrli, rukama obema,
gola kao potok, sa bedrima kao labudovi.
Da me zapita meko, ko kad bi leptir šuško:
Što si uvek tužan?
Ja bih mačem počast šinuo
i tiho reko: Jer sam muško.
Jedne lepe jesenje zore rujne,
da me na izdanku nađe, pod kikotom truba.
Nežna kao bela ruža, čista kao rosa,
da dotrči zadihana, vrela, bosa,
suzna zbog zore jesenje, blage, nečujne.
Ja bih se digo, i, kad bi ko leprš goluba,
viknula i zaplakala, ko kad bi leptir šuško:
Reci, zbogom, zori.
Ja bih počast šinuo i tiho reko:
Tužno je biti muško.
knjizevnost.164ndragan,
-> #155, vujos/ Da li (i gde) u Beogradu može da se kupi roman Moma Kapora 'BLOKADA' ?
Do pre neku godinu se kazalo "Mome Kapora". Jel' se on to sam setio da
je u stvari Hercegovac, tj. da li se on tamo tako menja po padežima, ili
si ga od svoje volje pretvorio u Eru ili Đetića?
knjizevnost.165novim,
Miloš Crnjanski:
PUTNIK
Idem slobodno,
niko mi nije odneo
da ljubim tužnu moć.
Raširim ruke, ali ne u zore
nego u more i noć.
Osmehom ulazim, stigo ma kud,
u tužne i bolne jave.
Kad volim meni i gresi svud
nebesa pletu,
oko radosno pognute glave.
Ostavljam bolnim osmehom san,
da prođe i ode i mre.
Ljubav je put beskrajan
na kom je dozvoljeno sve.
Ne žalim ni tebe ni sebe ja,
i smešim se na daljine.
Umor mi samo u očima sja,
i sve što ištem od tebe
to je: časak-dva
tišine, tišine.
knjizevnost.166vujos,
-> #164, ndragan¨>Do pre neku godinu se kazalo "Mome Kapora". Jel' se on to sam setio da
¨>je u stvari Hercegovac, tj. da li se on tamo tako menja po padežima, ili
¨>si ga od svoje volje pretvorio u Eru ili Đetića?
Eh, eh, moram na neki način da privučem pažnju ;>>>
Tražim knjigu a svi su raspoloženi za neku raspravu.
Ajde ko zna gde mogu da nabavim knjigu neka replicira, a sve ostalo neka
ide u Chat.
Vaso
knjizevnost.167cdragan,
-> #166, vujos
> Ajde ko zna gde mogu da nabavim knjigu neka replicira, a
> sve ostalo neka ide u Chat.
Ako misliš na knjigu BLOKADA 011, u subotu sam je video u izlogu
knjižare pored hotela BALKAN. Dal' beše Prosveta, Nolit ili tako
nešto ne znam al to ti je kad malo levo od muzičkog magazina :)
knjizevnost.168fancy,
-> #166, vujosŮŢ> Tražim knjigu a svi su raspoloženi za neku raspravu.
E, baš si sladak... Nego, raspitaj se u "Politici" on im
je te stvari po narudžbini radio godinu dana, tako da će
oni najbolje znati gde toga ima...
Fancy
knjizevnost.169novim,
Miloš Crnjanski:
PRIžA
Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.
I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.
Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.
Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.
(San Vitto, al Tagliamento, 1918.)
knjizevnost.170vujos,
-> #167, cdragan¨> Ako misliš na knjigu BLOKADA 011, u subotu sam je video u izlogu
¨> knjižare pored hotela BALKAN. Dal' beše Prosveta, Nolit ili tako
¨> nešto ne znam al to ti je kad malo levo od muzičkog magazina :)
Puno Hvala :)
Vaso
knjizevnost.171vujos,
-> #168, fancy¨> .............. Nego, raspitaj se u "Politici" on im
¨> je te stvari po narudžbini radio godinu dana, tako da će
¨> oni najbolje znati gde toga ima...
Takođe Hvala :)
Vaso
knjizevnost.172veca,
U susret sajmu knjiga:
- Radoslav Vojvodić: Obasjanje čudotvorne ikone
- Niče: Tako je govorio Zaratustra (novo viđenje Ničea)
- Milorad Pavić: Predeo slikan čajem (25 izdanje)
- čan Bodrijar: Amerika (esej o Americi)
knjizevnost.173novim,
Miloš Crnjanski:
KUGA
Niki Bartuloviću
Svejedno rodiš li sina ili kćer
u slavu pokoljenja.
Ukus se menja, ukus se menja:
ne menja se čovek i ker.
I nama je dosadno, zar ne,
i Kosovo, i jauk, itd., sve?
Ta to je bila samo šala.
Treba već nešto novo,
ko bi još spominjo ovo,
krv i sram i rat.
Večna su samo tamnica i vešala,
njih će ti rado nuditi i brat.
Što ti je žao našeg pokoljenja?
Zar to nije vesela maskarada:
danas je ukus car, a sutra barikada,
Hristos, pa Neron, pa Lenjin.
Ukus se menja, ukus se menja:
samo su hulje svi isti.
Hiljade godina vuku nas za nos,
pesnici, mesije, carevi i komunisti.
Šta ti je žao našeg pokoljenja,
ukus se menja, ukus se menja.
Svejedno rodiš li sina ili kćer:
večno su isti čovek i ker.
knjizevnost.174veca,
IZBOR
Sunce se ponovo rađa, reče pisac i obuzet monotonijom
izvrši samoubistvo.
veca
knjizevnost.175novim,
Miloš Crnjanski:
PORTRE
Duša ti je raskidana, čista, bolna,
bleda kao lica ruskih nihilistkinja.
Pogled ti je gorak i svet, ko u madona,
u kapelama gde kandilo jedva tinja.
Ozbiljna si i tužna i poštena.
Kad tio sviraš Betovena
čelo ti je puno teških bora,
kao da si muško, što se svud potuco,
sa Hristom, Mefistom i sa Don Huanom,
u životu veselom i tužno nasmejanom.
Kao prosjak sa barikada puco,
i ko Cezar dolazio sa mora.
Al čim se zaljubiš...
članci tvoji i grudi malene
i kolena tvrda ko krune od srebra,
i blede usne što brzo zarumene,
i sjajna laka rebra
čine te markizom...
U strasti očiju plavih,
i žilica jako ljubičastih,
i grudi ko cvetovi što venu,
cvetovi beli prvi...
Markizom, što bleda od uživanja
bezbožna, ironična kad se zora javi
odlazi ispod grana.
I ostavlja draganu za uspomenu
dve tri kapi ljubičaste krvi.
knjizevnost.176veca,
Nobelovu nagradu za književenost dobila je Tony Morisson.
knjizevnost.177dr.grba,
-> #176, veca>> Nobelovu nagradu za književenost dobila je Tony Morisson.
- Jes' ćito Toni Morison?
- Ih ćito, j***vao, bolan!
Da li ste ikada razmišljali da li su Nobelove nagrade za književnost
(i uopšte i za ostale oblasti dodeljivanja) zapravo kompetentno merilo
vrednosti nekog pisca? U razgovoru sa jednim Norvežaninom o tom pitanju,
koji radi kao bibliotekar u Švedskoj, svojevremeno sam bio zapanjen
podatkom da gotovo svake godine švedska Akademija biva zatrpana gomilom
protestnih, pa i pretećih pisama tipa "Ako izaberete ovog...", "Zašto
niste izabrali ovog..." i da to u lokalnim okvirima izgleda prilično
strašno.
A trebalo je da shvatim jednu stvar: Šveđani Nobelovu nagradu vide kao
jedan od svojih nacionalnih spomenika. A ceo ostali svet Nobelovu
nagradu vidi kao nešto čime CEO SVET odaje priznanje nekom stvaraocu...
U toj razlici bismo trebali da tražimo odgovor na pitanje o kompetentnosti
Nobelove nagrade.
Isti Šveđanin (ili pravilnije: Šved) mi je ispričao da Borhes nije dobio
Nobela jer ga jedan član komisije sistematski nije vario niti mirisao
godinama. Bilo je "dvadeset na jednoga", ali čiča nije popuštao. A za
odluku o nagradi je potreban konsenzus u komisiji....
A sećam se i jedne priče koja je godinama kružila beogradskim kafanama.
Svakog jutra, kad se probudi i kafom rastera poslednje tragove sinoćnjeg
pijanstva, Momo Kapor se okrene severu i kaže "Neću nikad više!"....
knjizevnost.178novim,
Miloš Crnjanski:
MIZERA
Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?
Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.
Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.
O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?
O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli,
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.
Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?
Beč. U revoluciji. 1918.
Za studentesu, Idu Lotringer
knjizevnost.179novim,
Miloš Crnjanski:
TRAG
čelim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.
Da poneseš od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag...
puteva zasutih lišćem svelim
sa jablanova.
knjizevnost.180novim,
Miloš Crnjanski:
JA, TI, I SVI SAVREMENI PAROVI
Ceo nam je dan dug, i dosadan.
Do večeri, kad se, krišom, sastajemo.
Poljubac jedan, brz, i negledan,
dosta nam je. Da se svetu nasmejemo.
Da odemo u noć, kao da smo krivi.
Lako, kao tica, koja kratko živi.
Naš viti korak ne vezuje brak,
ni nevini zanos zagrljaja prvih.
Nego osmeh lak, što cveta u mrak,
na usnicama sa dve-tri kapi krvi.
Ruke nam ne drhte, od stara prstenja,
nego od žudi, straha i sažaljenja!
Ah, nije taj strah samo naš uzdah,
kad vidimo šumu, kako lako cveta.
Nego je to plah, isprekidan dah,
kojim bi nekud dalje, sa ovoga sveta.
U Slobodu, kud, nad nama, grane jezde.
U prah mirisan, kud lipe raspu zvezde!
Uzeše nam čast, ali svetli slast,
nebesna, kao ponos, na našem licu!
Naša je strast gurnula u propast:
laži, zakone, novac, i porodicu.
Od poniženja nam je klonula glava,
al nam se, u telu, proleće spasava!
Naš tužan osmeh blagosilja greh;
žig onih koji ljube, na svetu celom.
Ceo nam je dan dug, i dosadan,
i prolazi u ćutanju neveselom.
Tek uveče, slobodan ko u travi cvet,
ja te čekam. Na jednoj klupi. Razapet.
Beogradski univerzitet, 1919.
knjizevnost.181hercog,
Moja nova priča
PRIžA POSVEĆENA IVANI ĐURIĆ
Ona je tu
Veliki mrak nežno se cedio niz odavno posivelo nebo. Ogromni crni obl-
aci, koji su dodirivali vrhove drveća, ispuštali su svoj tovar suza. Leteo
je po prostoru zvuk neke mukle tišine. Ispod malenog svetla videla se jedna
prilika. Mokar i sam on je stajao, pogleda uprtog negde u daljinu. Tonuo je
polako, njegov vidik se sve više smanjivao, njegov sledeći dan je bio dale-
ko. Evolucija je učinila svoje. Ipak, jednom davno oko njega su rasle ruže,
veselile ga svojim mirisom. Voleo je, ali to nije dugo trajalo. Amorova st-
rela bila mu je u srcu, no njeno mesto sad je zauzela mukla praznina koja je
odzvanjala prostorom. Neprimetno, skoro besčujno, on se pomeri, približio
se bliže svetlu. Anđeo ga je ponovo pogledao, bacio nešto sreće u njegov po-
gled. Negde daleko, na kraju mokrog puta na trenutak je ugledao senku. No
ona je tako brzo nestala, da je mislio da halucinira. Vreme je protrčalo još
koji krug kada se ta senka ponovo pojavila, sada bliže, veoma blizu. Plave-
tnilo je počelo da se vraća u njegove oči, a srce krenulo da lupa. Potoci
su stali, više nisu odnosili zemlju. Video je. Lukavi streličar je tiho, po-
novo prozujao pored njega, udostojivši ga svojom strelicom. Senka je sad
opasno blizu. Stigla je i do njega, a njene ruke su se podigle i spustile.
Osetio je samo lagani povetarac sreće koji ga je pomilovao po obrazu. Negde
u blizini počinjao je novi dan, a ti blistavi zraci ljubavi obasjali su svu
tišinu. Više nije bio sam. Što se to sunce više izdizalo iznad učmalog puta
sneka je sve više bledela. U dubini duše pojavio se strah. Ona opet odlazi.
Više nije znao šta da misli. žinilo mu se da će zauvek tu ostati. Mirno je
čekao, dok i poslednji pramen velikog mraka nije ispario, razlio se u tiši-
ni lepote. Ona je tu.
napisao Aleksandar Hercog
knjizevnost.182novim,
Miloš Crnjanski:
LJUBAVNICI
Niko nas neće podeliti više,
na dobre i grešne.
Tajni smo kao grane snežne,
a sve što je staro u ljubavi,
plače sve tiše.
Još malo samo, pa ćemo sumorni
sa osmehom tužnim,
u strastima ružnim,
stati,
bolni, bledi, umorni.
U bilju, ili nečem drugom, moćnom,
nad proplankom jedne šume mlade,
naći ćemo opet svoje nade.
U mirisnom nebu noćnom.
Nade svih koji se bolno smeše.
I, kad, opet, kao večni cvet,
nad telima umornim,
nebesa zaplave.
I zagrljaj opet bude svet,
kao zlato oko svete glave,
sa tamjana mirisom sumornim,
nećemo znati koji greh to beše,
među gresima što ko oblaci plove,
što nam ta tela i duše dade
divne i nove.
knjizevnost.183dcolak,
-> #181, hercog│ Ona je tu
:)))))))))
Ovaj, ja ne bih da unapred izvalim glupost, ali, zar ovo nije
patetika? Književni kritičari, načitani ljudi javite se :))
Sledge DAMMIR!
knjizevnost.184todorp,
Za one koji vole Harms-a evo nekoliko 'slucajeva' koje je magician jos u
davna, pradavna vremena :) prekucao.
Danil Harms
Kratke price
-------------
SLUCAJEVI
Jednom se Orlov prejeo pirea od graska i umro. A Krilov je
saznao za to i takodje umro. A Spiridonov je umro sam od sebe. A
Spriridonovljeva zena je pala s kredenca, pa i ona umrla. A Spiri-
donovljeva deca podavila su se u vestackom jezeru. A baba Spirido-
nova se propila i zavrsila na ulici. A Mihajlov je prestao da se
ceslja i dobio sugu. A Kruglov je nacrtao damu s bicem i poludeo.
A Perehrestov je telegrafski dobio cetiri stotine rubalja i toliko
se uzoholio da su ga najurili iz sluzbe.
Sve dobri ljudi, a ne da im se da puste koren.
*
PLAVA SVESKA BR.10
Bio jedan ridji covek koji nije imao oci i usi. Nije imao ni
kosu, tako da su ga uslovno nazivali ridjim.
On nije mogao ni da govori jer nije imao ni usta. Nos takodje
nije imao.
Stavise, nije imao ni ruke ni noge. Nije imao ni stomak, nije
imao ni ledja, nije imao ni kicmu, nije imao nijedan unutrasnji
organ. Nije imao nista! Tako da nije jasno o kome je rec.
Bolje onda da o njemu vise i ne govorimo.
*
SUSRET
Tako jednom posao neki covek na posao, pa usput sreo drugog
coveka koji se, posto je kupio veknu poljskog hleba, vracao kuci.
To bi, u stvari, bilo sve.
*
STARICE KOJE ISPADAJU
Jedna starica se usled svoje preterane radoznalosti nagnula kroz
prozor, ispala i razmrskala se.
Kroz prozor se nagnula druga starica da bi videla onu koja se
razmrskala, ali je usled svoje preterane radoznalosti takodje ispala
kroz prozor, strmoglavila se i razmrskala.
Zatim je kroz prozor ispala treca starica, zatim cetvrta, zatim
peta.
Kad je ispala i sesta starica, meni je dosadilo da ih gledam, pa
sam posao na Maljcevsku pijacu gde su, kazu, jednom slepcu poklonili
pleteni sal.
*
VAKCINA
Jedan omanji gospodin s kamickom u oku pridje vratima duvandzi-
nice i zastade. Njegove crne lakovane cipele presijavale su se kraj
kamenog stepenika koji je vodio u duvandzinicu. Vrhovi cipela bili
su okrenuti prema prodavnici. Jos dva koraka i gospodin bi nestao iza
vrata. Ali on bese zbog necega zastao, mozda bas zato da bi postavio
glavu pod ciglu koja je upravo padala s krova. Gospodin je cak
skinuo kapu, otkrivajuci svoju celu tako da ga je cigla opaucila
posred gole glave, slomila mu temenu kost i zaustavila se u mozgu.
Gospodin ne pade. Ne, on samo pokleknu od strasnog udarca, izvuce iz
dzepa maramicu, obrisa lice poprskano krvavim parcicima mozga i,
okrecuci se gomili koja se zacas sjatila oko njega, rece:
- Ne uznemiravajte se, gospodo, vec sam se vakcinisao. Vidite:
iz desnog oka strci mi kamicak. To je takodje bio slican slucaj. Ali
vec sam se na to navikao. Sad mi je sve jedno.
Izgovorivsi te reci gospodin stavi kapu i negde se izgubi
ostavljajuci zbunjenu gomilu u potpunoj nedoumici.
*
KAPUCIN (vrsta majmuna)
Zovu me kapucin. Usi cu ja njima zato da iscupam, a trenutno mi
ne da mira slava Zana Zaka Rusoa. Zasto je on sve znao? I kako
prepovijati decu i kako udavati devojke! Ja bih takodje hteo sve to
da znam. Ja vec i znam sve to, samo sto nisam siguran u ono sto
znam. O deci tacno znam da ih uopste ne treba prepovijati - njih
treba satirati. U tom smislu ja bi odredio u gradu jednu centralnu
jamu i tu bacao decu. A da iz jame ne bi udarao zadah truljenja,
mogla bi svake nedelje da se posipa zivim krecom. U istu jamu
pobacao bih sve nemacke ovcare. A sada o tome kako udavati devojke.
To je, po mom misljenju, jos jednostavnije: ja bih odredio jednu
zajednicku prostoriju u kojoj bi se, recimo, jednom nedeljno,
skupljala sva mladez. Svi izmedju 17 i 35 godina, moraju da se skinu
goli i prosetaju prostorijom. Ako se neko nekom dopao, onda taj par
ide u ugao i tamo se jos detaljnije razgleda. Zaboravio sam da
napomenem da svakome o vratu mora da visi kartica sa imenom,
prezimenom i adresom. Na taj nacin se onom ko nam se svidi moze
poslati pismo i ostvariti bliskije prijateljstvo. U slucaju da se u
te stvari umesaju neki starac ili starica, predlazem da se zakolju
sekirom i odvuku na isto mesto gde i deca - u centralnu jamu.
Pisao bih ja jos o znanjima koja posedujem, ali, na zalost,
moram u radnju po duvan. Kad izadjem na ulicu, uvek ponesem podeblju
cvornovatu batinu. Ponesem je da bih njome mlatio decu koja mi se
nadju na putu. Mozda su me zato prozvali kapucin. Ali pricekajte vi,
djubrad jedna, jos cu vam ja iscupati usi!
*
REHABILITACIJA
Necu da se hvalim, ali mogu da kazem da sam, kad me je Volodja
udario preko uveta i pljunuo me u lice, ja ga tako dograbio da to
vise nikad nece da zaboravi. Tek posle sam ga tukao primusom, a
utiom sam ga tukao nocu. Tako da nije odmah umro. Sto nije dokaz da
mu nogu nisam odrezao jos danju. Tada je jos bio ziv. A Andrijusu
sam ubio jednostavno po inerciji i zato se ne osecam krivim. Zasto
su mi uopste Andrijusa i Jelizaveta Antonova dolazili pod ruku? Sta
im je trebalo da onako banu na vrata? Optuzuju me za krvozdernost,
kazu da sam pio krv, ali to nije istina: samo sam olizao krvave
lokve i mrlje - jer, sustinska je potreba coveka da ukloni sve
tragove svog, ma i najtricavijeg, zlocina. A takodje nisam ni
silovao Jelizavetu Antonovu. Kao prvo, ona nije bila devojka, a
drugo, imao sam posla s lesom, i ona nema zasto da se zali. I sta
onda ako je, ne znam ni ja, bila pred porodjajem. Ja sam joj licno
izvadio dete. A to sto ono uopste nije zivelo na ovom svetu, ni to
nije moja krivica. Nisam mu ja otkinuo glavu, za to je kriv njegov
tanak vrat. Njemu nije bio sudjen ovaj zivot. Istina je da sam
razgazio po podu njihovo psetance. Ali to je vec cinicno -
optuzivati me za ubitstvo psa kada su tu - jedan do drugog, moze se
reci - unistena tri ljudska zivota. Dete ne brojim. Ali dobro: u
svemu tome (slazem se) moze se primetiti izvesna svirepost s moje
strane. Ali smatrati zlocinackim i to sto sam posle uzeo pa se
ispraznio po svojim zrtvama - to je molim vas, vec apsurdno. Nagon
za ispraznavanjem - to je sustinska potreba, pa prema tome, niposto
zlocinacka. Tako da ja razumem strahovanje mog branioca, ali se
uprkos svemu jednako nadam potpunom oslobadjanju od optuzbe.
*
UCITELJ
- Ima li icega na Zemlji sto bi imalo smisla i, cak, izmenilo
sled dogadjaja ne samo na Zemlji nego i u drugim svetovima? -
upitah svog ucitelja.
- Ima - odgovori mi moj ucitelj.
- Sta je to? - upitah.
- To je ... - poce moj ucitelj i odjednom zacuta.
Stajao sam i napregnuto ocekivao njegov odgovor. Ali on je
cutao.
I ja sam stajao i cutao.
I on je cutao.
I ja sam stajao i cutao.
I on je cutao.
Obojica stojimo i cutimo.
Hoj - la - la !
Obojica stojimo i cutimo.
Hoj - le - le !
knjizevnost.185veca,
U ovogodišnjem izdanju PEGAZ-a, edicija Prva knjiga,
objavljena je knjiga Aleksandra žotrića,
DAĆEMO MI VAMA DEMOKRATIJU (aforizmi).
Promocija knjige je u utorak 12.10. u 19 h,
knjižara-galerija Stilos, žika Ljubina 10.
Pored recenzenata Aleksandra Baljka, Vite Teofilovića
i Petra Lazića, biće prisutni i ostale kolege
aforističari (uključujući i mene :) ) koji će
prezentovati svoje novije aforizme.
knjizevnost.186novim,
Miloš Crnjanski:
STRAčILOVO
Lutam, još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda, mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.
I ovde, proletnje veče
za mene je hladno,
kao da, dolinom, tajno, Dunav teče.
A, gde oblaci silaze Arnu na dno
i trepte, uvis, zelenila tvrda,
vidim most što vodi, nad vidikom,
u tešku tamu Fruškog brda.
I, mesto da se klanjam Mesecu, toskanskom,
što u reci, rascvetan kao krin, blista,
znam da ću, ovog proleća, zakašljati ružno
i vidim vitak stas, preda mnom, što se roni,
verno i tužno,
senkom i korakom, kroz vodu što zvoni,
u nebesa čista.
I, tako, već slutim
da ću, skoro, dušu sasvim da pomutim.
I, tako, već živim,
zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim.
Poveo sam davno tu pognutu senku,
a da sam to hteo, u onoj gori,
poznao grožđe, noć, i terevenku,
i potok, što sad, mesto nas, žubori.
I, tako, bez tuge,
oči su mi mutne od neke bolje, duge.
I, tako, bez bludi,
na usnama mi gorka trulost rudi.
Lutam, još, vitak, sa srebrnim lukom,
rascvetane trešnje, iz zaseda, mamim,
ali, iza gora, zavičaj već slutim,
gde ću smeh, pod jablanovima samim,
da sahranim.
Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i, kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i laka.
Znam da mi u kosu,
po zori rumenotamnoj,
tuđa, umorna, ruka, bledi sumrak prosu.
A da veselosti mojoj, čiloj i pomamnoj,
dve zaspale, bolne, dojke ne daju
da se glasnim krikom baci po trešnjama,
što mi ostadoše, u zavičaju.
I, mesto da vodim, pogledom zelenim,
kao pre, reku što se sliva,
da skačem, kao Mesec, po gorama pustim,
i zažarene šume da potpirim,
sad, plavim i gustim,
snegom, i ledom, smešeći se, mirim
sve što se zbiva.
I, tako, bez veza,
stiže me, ipak, rodna, bolna, jeza.
I, tako, bez doma,
ipak će mi sudba postati pitoma.
Ne, nisam, pre rođenja, znao ni jednu tugu,
tuđom je rukom, sve to, po meni razasuto.
Znam, polako idem u jednu patnju, dugu,
i, znam, pognuću glavu, kad lišće bude žuto.
I, tako, bez bola,
vratiću se, bolan, voćkama naših polja.
I, tako, bez mira,
patiće gorko, mnogo šta, od mog dodira.
Već davno primetih da se, sve, razliva,
što na brda zidam, iz voda i oblaka,
i, kroz neku žalost, tek mladošću došlom,
da me ljubav slabi, do slabosti zraka,
providna i laka.
Lutam, još, vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.
I ovde, rumen krina,
sa devojačkog rebra,
ja, zorom, umorno brišem, bez milina.
A kad utopim čun Mesečev, od srebra,
u novo more jutra i u trave,
sednem na oblak, pa gledam svetlosti,
što se po nebu, iz moje strasti, jave.
A, mesto svog života, davno živim,
bure i senke groznih vinograda.
Nastavljam sudbu, već i kod nas prošlu,
bolesnu neku mladost, bez prestanka;
tek rođenjem došlu,
sa rasutim lišćem, što, sa groba Branka,
na moj život pada.
I, tako, bez groba,
veselost je neka, u meni, rugoba.
I, tako, bez tela,
duša mi je nevidljiva, i nevesela.
Jednog proleća, i ja sam gorko znao
da, kroz svirale devojačkog rebra, zdravlje dajem.
I grudi svoje, u grožđu, krikom, raskidao,
nag, na dnu neba, opivši se zavičajem.
I, tako, bez lica,
na liku mi je senka jarca, trešnje, tica.
I, tako, bez stanka,
teturam se vidikom, bez prestanka.
Lutam, još, vitak, po mostovima tuđim,
na mirisne reke priležem, pa ćutim,
ali, pod vodama, zavičaj već vidim,
otkud pođoh, posut lišćem žutim
i rasutim.
Drhtim, još, vitak, od reka i nebesa.
Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom,
ali, svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom, davno, mladom,
pod sremskim vinogradom.
Za jedan blagi stas,
što, prvi put, zaljulja
višnje i trešnje, poljupcem, kod nas
i poskoči, vidikom, sa ritova i mulja.
Za društvo mu, što po vinskom mehu
svelo lišće rasu, sa osmehom mutnim,
preskačući, prvi put, potoke, u smehu.
A, mesto svog života, znam da, po vidiku,
taj smeh rasuh, nad svakim telom, golim,
i, nad zemljom ovom, kroz koju Arno rudi,
pun zvezda i zraka, moj se šapat sliva,
u izmoždene grudi,
jer se, u proleću, sve to opet zbiva,
svuda, gde ja volim.
I, tako, bez reči,
duh će moj sve tuđe smrti da zaleči.
I, tako, bez traga,
rasuće mi ruka živa tela mojih draga.
Jer ljubav će moja pomešati, tajno,
po svetu, sve potoke, i zore,
i, spustiti na život, vedro, i beskrajno,
i kod nas, nebo, i senku Fruške gore.
I, tako, bez zvuka,
smeh će moj padati, sa nebeskog luka.
I, tako, bez vrenja,
za mnom će život u trešnje da se menja.
Drhtim, još, vitak, od reka, i nebesa.
Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom,
ali, svisnuću, to i ovde slutim,
za gomilom onom, jednom, davno, mladom,
pod sremskim vinogradom.
Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem i ja, sa duhom potamnelim,
teškim, neveselim.
I ovde, reku jednu
vidim, pod svojim telom,
da hladi laku, srebrnu, zemlju, nepreglednu.
A, kad mi prospe trešnje po duhu obolelom,
i, kraj Meseca, i ovde, zvezda zablista,
vidim da je, u ranom umiranju,
moja, i tuđa, mladost, gorka i jedna ista.
I, mesto svoje sudbe, sa užasima novim,
susrećem davni život, bolan, i prozračan.
A, kroz ovu zemlju, svilenu i prozirnu,
čim, uplašeno, spustim devojačko telo,
kroz maslinu mirnu,
vidim, daleko, opet, lišće svelo
i zavičaj oblačan.
I, tako, bez kretnje,
tuđinu, poljupcem, dižem, u vetrove proletnje.
I, tako, bez znaka,
dozivam golu dragu iz mekog, toskanskog mraka.
A prah, sve je prah, kad digne uvis ruku
i prevučem, nad providnim brdima, i rekom.
I, neizmerno slabe, sve te trešnje, što se vuku
sa mnom, po svetu, sa zemljanim lelekom.
I, tako, bez tame,
duh moj sa mračnim voćkama pokriva me.
I, tako, bez imena,
istom žalošću milujem brda neviđena.
Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,
teškim, neveselim.
Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnmim
i otresam članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim, slutim:
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.
I ovde, bez boje tajne,
ni jedne voćke nema,
nebesne one boje, gorke i beskrajne.
A kad razgrnem doline, rukama obema,
i, otkrijem dna bezdana, srebrna i bela,
na dnu je, opet, žalost, nejasna i laka,
vazduhom kupanih voćaka i tela.
I, mesto srebrnih pruga, zabrežja i reka,
susrećem, kao u snu, umorne misli, svoje.
A, nad trešnjama i mladim višnjama,
tamnu i dugu maglu, što se, svuda, širi,
u život pred nama,
gde se strast, polako, u umiranju smiri,
i čula upokoje.
I, tako, bez reda,
mladost uvijam mirom, snegova i leda.
I, tako, bez puta,
moje milovanje, po umiranju luta.
A mir, svud je mir, kad raspem šta je bilo
i priklonim glavu na ono što me čeka;
na ceo jedan kraj sa kog se vino slilo
i smeh, i divna bestidnost, daleka.
I, tako, bez mora,
preliću život naš, zorama Fruških gora.
I, tako, bez pića,
igraću, do smrti, skokom, sretnih, pijanih, bića.
Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim
i otresam članke, smehom prelivene,
ali, polako, tragom svojim, slutim,
tišina će stići, kad sve ovo svene,
i mene, i mene.
Fiezole, 1921.
knjizevnost.187dr.grba,
-> #183, dcolak>> Ovaj, ja ne bih da unapred izvalim glupost, ali, zar ovo nije
>> patetika? Književni kritičari, načitani ljudi javite se :))
Pusti čoveka da trenira. Biće od njega dobar pisac vikend romana.
knjizevnost.188dr.grba,
-> #184, todorp>> Za one koji vole Harms-a evo nekoliko 'slucajeva' koje je magician
>> jos u davna, pradavna vremena :) prekucao.
Drago mi je što je film koji smo sinoć ponovo videli na TV učinio da
se malo bolje osvrnemo na Danila Harmsa.
Lepo je bilo videti onaj sadržaj poruke (iako je to baš i moglo u
pridruženi fajl). Bilo bi još lepše kad bi podržavalo YU slova.
knjizevnost.189princess,
-> #187, dr.grbazasto si tako grub i strog?!
vrlo je pozitivno uoblicavati emocije na ovakav nacin i ja bi svim ljudima ovog
sveta preoprucila da pisu...nije bitno kako ce to ispasti i sta kazu "knjizevni
kriticari" (hijene)!
mozes samo nesto da naucis i svega toga...da razumes, da izgradis sebe!
recimo kada sam imala 13 god...nije mi padalo na pamet da citam Sartra, ili
Tolstoja itd....bas su mi bili potrebni ljubavni romani!!!
knjizevnost.190fancy,
"under the spreading chestnut tree
I sold you and you sold me..."
( "1984." George Orwell)
knjizevnost.191hercog,
-> #183, dcolak**> patetika? Knji`evni kriti~ari, na~itani ljudi javite se :))
Da zna{ da li~i na patetiku.... BTW jesi li ~itao moju pri~u
"Poslednji poziv upu}en samoubici"? Ako nisi, pro~itaj je i
reci da li ti je i ta pri~a pateti~na...
Sale
knjizevnost.192novim,
Miloš Crnjanski:
čIVOT
Sve to ne zavisi od mene.
Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.
I, vidiš, to, uteši me.
Ne zavisi od mene.
Dosta je da toga dana,
zemlja oko mene zamiriše preorana,
ili da oblaci prolete,
malo niže,
pa da me to potrese.
Ne, ne od mene.
Dosta će biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog,
istrči neko ozeblo, tuđe, dete
i zagrli me.
knjizevnost.193dr.grba,
-> #189, princess>> zasto si tako grub i strog?!
Zato što imam loše mišljenje o onom nabacivanju jezičkih konstrukcija
i izanđalih fraza. Na volju vam da mi oponirate, poštujem i ja vas.
>> kriticari" (hijene)!
Kritičari zbilja jesu hijene, jer poput hijena koje piruju nad tuđim
ulovom, i oni sami svojim delanjem dokazuju nemoć da sami stvaraju.
Ali, postoje i čitaoci. Vikend roman nikad nisam čitao, niti ću to
ikada učiniti. Ali, pošto je ono zamešateljstvo koje se graniči sa
kičom objavljeno u jednoj javnoj konferenciji na Sezamu, to dadoh
sebi za pravo da određenom dozom cinizma izrazim svoje lično mišljenje
na ovom mestu. Ne pada mi na pamet da to mišljenje generalizujem, niti
da ga smatram bogom danim. Izvolite, branite suprotni stav.
>> recimo kada sam imala 13 god...nije mi padalo na pamet da citam
>> Sartra, ili Tolstoja itd....bas su mi bili potrebni ljubavni
>> romani!!!
Kad me je drmao pubertet čitao sam Hesea i Apolinera, Tagoru i Stevana
Raičkovića, Vaska Popu i Markesa... U srednjoj školi sam zbilja čitao
mnogo, a najdraže mi je što sam dobro istražio Kafku.
Kao vojnik sam bio uglavnom nepismen za knjige. Tad sam pisao, a to
pisanije nisam nikome pokazao ni uoči spaljivanja. Za vreme studija sam
se bavio studiranjem i SF-om, a danas nažalost čitam mnogo manje nego
što bih voleo.
Ali smatram da imam dovoljno čitalačkog iskustva (i možda senzibiliteta)
da mogu da argumentujem svoj stav po pitanju bilo čega što izjavim na
ovu temu.
knjizevnost.194dcolak,
-> #191, hercog│ Da zna{ da li~i na patetiku.... BTW jesi li ~itao moju pri~u
│ "Poslednji poziv upu}en samoubici"? Ako nisi, pro~itaj je i
│ reci da li ti je i ta pri~a pateti~na...
Prvo, SET CODE!!
Drugo, pročitao sam, koliko se sećam komentari su bili još
nepovoljniji..
I treće, pogledaj tekstove grupe Suicidal Tendencies, tek da vidiš
kako se lako i elegantno može izbeći patetika...
Sledge DAMMIR!
knjizevnost.195enterprise,
Hi!
Interesuje me gde bih mogao da nadjem knjige Roberta Ladlama .. :)
i Carl L. Stine-a .. :)
knjizevnost.196dikla,
-> #191, hercog> Da zna{ da li~i na patetiku.... BTW jesi li ~itao moju pri~u
SET CODE !!!
knjizevnost.197fancy,
-> #193, dr.grbaŮŢ> Kad me je drmao pubertet čitao sam Hesea i Apolinera, Tagoru i Stevana
ŮŢ> Raičkovića, Vaska Popu i Markesa...
Jebote... a ja mislio da si takav zbog muzike koju si slušao..;)
Fancy
knjizevnost.198todorp,
-> #188, dr.grba> Lepo je bilo videti onaj sadrzaj poruke (iako je to bas i moglo u
> pridruzeni fajl). Bilo bi jos lepse kad bi podrzavalo YU slova.
Pa onaj ko voli Xarmca ce ga skinuti a onaj ko ga nije jos citao treba da ga
procita ;))) 8Kb i nije tako mnogo zar ne O:) Sto se tice YU slova, ja ih ne
koristim a sad da ponovo prekucavam nesto sto vec postoji, mrzi me :))
Pozdrav od Todora.
knjizevnost.199hercog,
-> #187, dr.grba**> Pusti üoveka da trenira. Biće od njega dobar pisac vikend romana.
CCCC. Ajd malko proüitaj i moje ostale priüe pa sudi...
Sale
knjizevnost.200novim,
Miloš Crnjanski:
SERBIA
Isplivah groblju, u nesvesti, kao modar rak.
Vaznesen u zelenom vrtlogu, iz bezdana.
Sa neba je u svet oticala noć zvezdana,
a Mesec, u tamu, spuštao svoj poslednji zrak.
Bezmerno je svitalo i ja, neizvesna sen,
za ostrvom ovim, osunčanim vukodlakom,
još u mutnom snu, u vale i pene raznesen,
poskočih morem rujnim, na igru lak, i lakom.
Pogledah uvis, da li je to mesečine prah,
ili je ledeni vir zore, što mi guši dah?
Nisam znao da mi, trešnjom i bistrim potokom,
i strasnom vitkošću devojke, njinom pritokom,
Ona to već, iz daleka, kolena prebija!
Prvi put izgovorih: Serbia.
Porođajem u tuđini, pod zamrlim snegom,
hraniše me tvojim glasom, slabošću i negom.
Spustiše me u nemoć detinjstva, da te volim
i brigom, za Tobom, za ceo život, obolim.
Poviše me u bedu, da Te divnu, rajsku, znam,
ali ne dodirnem disanjem i ne sagledam.
Trideset godina da čekam da mi se javiš
i zenicom tvojom, groznom, nad zemljom zaplaviš.
Talasaj,
miluj, spavaj - kao jarak sad čeka zavičaj,
da trulim, i da se nikud više ne vinem, živ.
Kad iznemognem, i moga raspadanja talog
slivaće se u tamu, kroz reka naših mulj i sliv,
u zemlju koja vri, na dnu blata ustajalog.
O, ta krpa,
strašilo u žitu, ispod Mesečevog srpa,
bednica što vreba put i stada, iz zaseda.
To je sad Ona, odmor vranama i vrapcima,
što ni sahraniti mirno u nebesa ne da,
sjaj, što mi još osta, pod bolnim očnim kapcima!
Zar lutajuć mi otac tu je zemlju video?
I na njoj me mati dojila, od prvoga plača?
Ljubičasti Šar zna koliko sam se stideo,
jer, sa mnom, cvetno drvo, već umorno korača.
Nikad me nisu svet, ni blud, slatko opijali,
već ta zemlja koju se umaram da razgalim!
Ni svila, ni strast, me nisu tako uvijali,
kao zagrljaj bolan tih mrtvih, telom palim.
Za tamni jaz lepote države sam ludeo,
u duši miris gorak rađanja udisao,
pa i kad bih, smućen, u tuđini zabludeo,
brak, na rodnom tlu, vraćao je svemu smisao!
I sad, u toj
brdini tvrdoj, bez smisla po krvi rasutoj,
ne samo da senima svojim ne nađoh mira,
nego ni za tuge, što se rodih da ublažim,
ne znam više šapata, pogleda, ni dodira!
U Serbii, zornjaču tražim.
A biće:
ametist nisu ni ovde zenice, kad sviće,
i dah je žića manje, nego u tuđini, čist.
U Bogu je vedro. U nas, sve se sneveseli
i, kao što jesen ne zna svaki svoj sveo list,
umreću zbog Serbie, a nismo se ni sreli.
Da li je
to ista moć, koja se rasipa i razlije?
Mesec, što kotrlja, večerom, prazni svet svoj žut?
Ona magla, i dim, što stresa, lukom srebrnim,
kad razdire noć, na svetli, neznan, Mlečni Put,
što se gubi u zvezdanim pustinjama crnim?
Ili sjaj
jutarnje buktinje Sunca, što diže u beskraj,
pa nas ljulja, u plavetnilu, kao rosnu kap?
Led večernjače, rumen, u nadzemaljskoj tuzi?
Kad, u suton, prelivaju oblaci, kao slap,
prolaznost, u kojoj smo svi, u providnoj suzi?
Uvek sam, bled i prazan, u sveta ovog slasti,
znao da sve to gubim, u telu, i pod travom.
Da i sa tih promena pada mrak pepeljasti,
i veje, gusto, bliskom i daljem, snom i javom.
Serbiu, jedinu još, hučala je ta bura,
koje se sad, modar od davljenja, gorko, stidim!
Urlah, sred ludog skakanja mora i mehura,
da tišinu vanrednu nad zavičajem vidim.
Nadah se da ću na brdu umoran da duhnem,
začeće i veselje poljupcem da potpirim.
Rascvetane padine da vračam i ukunem,
nepomičnošću, sav svet da stišam i umirim!
Pa to zar
da bude i meni grob? Gde je bolan Svetozar
milovao lica, pod obrazinama ruskim?
Zato se, kao MIhajlo, tuđine liših?
I ja ću tu vrteti, po gungulama uskim,
bedne znake ljubavi, sve praznijih i tiših?
I bi rat,
da se, nad grobljem našim, omili smeh i razvrat,
i skine, navek, žud za sinom, sa mutna oka?
Zato je zar bila tama mesa i sjaj misli,
duž mladosti, neveselost gorka i duboka,
da sa Serbiom umru i mog imena smisli?
Patio sam uvek, i zar nije prah, ništa, dim,
to proleće, sa svojim biljkama i bubama?
U zemlji mog detinjstva, koju i ne vidim,
nevraćenoj više dečjim, ni vojnim, trubama.
Zar me nije kiša mutna, marta i aprila,
uvela u bolnu zbrku igračaka sitnih?
Pa šta mi dobro osta, od svih tih toplih krila,
što su me na Frušku bacala, sa ravni žitnih?
Ne ostade mi ni mila roda,
što, bela, rumenom nogom, hoda.
Ni dete moje, dakle, ne silazi sa nekog,
prečistog i predivnog, nežnog, sveta, dalekog,
u kome se nevidljivo u vidljivo menja,
nedokučivom, sveznajućom slašću rođenja!
Stidni bol prve nepravde, lažni žig sramote,
i prvo poniženje, kikotom je opeklo,
ali tek kad ljubav snagu i volju mi ote,
sve je, iznemoglo, u nepovrat, oteklo.
čar, san. svilu, pesak, šta li, sad, u ruci držim?
Kad sve to, što tamo bi i prođe, ovde zahvatim.
Zar sam to ja, što upaljenim pogledom spržim,
sav taj svet, kuda više ne mogu da se vratim?
Da li tela, mili gradovi, ili seni, to
drhte, u slabosti sna i žudi ruku grubih?
Sve ono što videh drago, tužno, plemenito,
zbog čega, gde sve, i šta sve, žarko, ne izljubih?
Vratih Ti se!
Pa zar da kopnim, bolujem, mrem,
u smrti, kuda si brdovita se rasula?
Budućnost, što mi obeća rascvetani Srem,
uzalud je, suzom braka, na Tebe, kanula.
Ljubav mutna više na usnama mi ne rudi,
nit mi po nesvesti protiču preobraženja.
Zgasnuo žar za Tobom sija mi još iz grudi,
ali pun žalosti i očajnog razdraženja.
Neću sačuvati ni misao,
da sam cvetnu granu udisao.
Zanavek, zbilja, zar, ovaj svršetak se širi,
svemu što je bilo sazidano uvrh gora?
Zato su frulom planini svirali pastiri
i duši mojoj Sebia bila što i zora?
Na Krfu, 1925.
knjizevnost.201wizard,
-> #194, dcolak> I treće, pogledaj tekstove grupe Suicidal Tendencies, tek da vidiš
> kako se lako i elegantno može izbeći patetika...
A jel su namerno izabrali patetični naziv za grupu ili im se omaklo? ;)
knjizevnost.202dr.grba,
-> #197, fancy>> Jebote... a ja mislio da si takav zbog muzike koju si slušao..;)
Takav... Kakav? Baš me zanima šta misliš.
knjizevnost.203hercog,
-> #193, dr.grba**> ikada u~initi. Ali, po{to je ono zame{ateljstvo koje se grani~i sa
**> ki~om objavljeno u jednoj javnoj konferenciji na Sezamu, to dadoh
A jesi li pročitao moje ostale priče? Priznajem da je ova zadnja čista
patetika ( znaš pisao sam je dok sam mislio na osobu do koje mi je veoma
stalo...), ali ne možeš da sudiš o mom "stvaralaštvu" samo na osnovu je-
dne pročitane priče. Zato te molim da pročitaš i ostale priče koje su ili
u ovoj konferenciji ili u Civlizacija.2 i da tek onda sudiš o svemu....
unapred zahvalan Sale