srbija.1zqusovac,
reply na forum.11 4.120 (milan)
*******************************
===============================
Nazalost moram sve da citiram jer ovo nije odgovor.
>> Naoko, predlog je nesporan. Konacno, zasto neko ne bi
>> mogao da se izjasni kao "Srbin islamske, odnosno
=====
>> muhamedanske veroispovesti". na kraju krajeva, to spada u
>> demokratska prava. Medutim, iz njihove politicke
>
> Zato sto:
> .....
> 3. Bi onda trebalo da se i ostali izjasnjavaju kao 'Srbin
=======
> srpskopravoslavne veroispovesti', 'Srbin bez veroispovesti', 'Srbin
> rimokatolicke veroispovesti', 'Srbin ateistickog opredeljenja'...
Ovo je gore nego
> A ovo je tipicno marksisticko cupanje citata iz konteksta. Moj
Pametan si covek i jasno ti je sta sam te pitao. Nisi mi odgovorio - sto je
doduse za ocekivati jer ipak si politicar.
Da PO;)jasnim:
Ako bi neko 'mogao' da se izjasni kao 'Srbin islamske, odnosno muhamedanske
veroispovesti' onda:
1. 'Mogu' li i ostali da se izjasne kao 'Srbi xxx odnosno yyy odnosno 000
veroispovesti' ?
2. Ako 'ne mogu' onda su ostali manje ravnopravni jer mogu da deklarisu
nacionalnost a ne i veroispovest;
3. Ako samo Srbi nepravoslavne veroispovesti 'mogu' da deklarisu veroispovest
onda je to opet neravnopravnost;
4. Ako svi Srbi 'mogu' da deklarisu veroispovest da li se od Srba pravoslavne
veroispovesti, kao vecine (mada ja verujem da bi ih za primat tesno pritisli
ateisti) ocekuje da ne iskoriste to svoje pravo jer 'se podrazumeva da je
vecina Srba pravoslavne veroispovesti' (neko ce reci i 'jedini pravi Srbi')?
5. Zasto bi se neko uopste izjasnjavo o veroispovesti? Po zakonu je vera
privatna stvar coveka. Da li cemo se sutra izjasnjavati kao:
'Srbin pravoslavne veroispovesti, konzervativnih politickih stavova,
rojalistickih svetonazora, pobornik misionarske poze, protivnik predbracnog
seksa, pristalica telesnog kaznjavanja dece i zagovornik smrtne kazne'.
Sta se to drzave tice? Ja sam gradjanin, placam porez i dosta.
poz,
zq
srbija.2darone,
Pozdrav :)
srbija.3darone,
Odgovor na CIV.6:13.572, zqusovac. Ujedno i odgovor dcolaku.
>> > posao?????? Oni mozda nisu po zanimanju politicari, ali to im jeste
>> > posao. Ni ti nisi novinar, pa se time bavis (to ti je posao).
>>
>> A da ti meni ovo malo elaboriras ?
>>
>> potpis: pomenuta strana - pravo na repliku ;)
Prvo, da se razumemo od čega je krenulo: alien, 13.xxx: "Njima ne pada na
pamet da kažu da je to tvoj posao, a ne njihov".
Sigurno je preciznije bilo gore napisati: "Njima možda profesija nije
politika". U stvari, čak i da ste u pravu (ma zar je važno sve ovo?), poenta
je u tome što ljudima koji sede u poslaničkim klupama politika jeste posao, a
po zanimanju, mogu da budu, recimo, metalostrugari. Posao im je zato što od
toga imaju materijalnu korist (pametni ljudi ;).
Dovoljno?
srbija.4darone,
Odgovor na CIV.6:13.609, alien.
>> [] Dakle, ako ja budem platio organizaciju jedne velike političke
>> [] ankete, ti bi _mogao_ da mi kažeš da li se moji stavovi slažu
>> [] sa stavovima većine ili ne.
>>
>> Tada bih mogao da ti dokažem tj. demonstriram.
Šta da mi dokažeš? _Da se_ ili _da li se_?
Ako je ono prvo, onda protivurečiš sebi. Ako je ono drugo, opet protivurečiš
sebi. Mogu ja ovo i da dokumentujem što pričam :)
srbija.5darone,
Odgovor na CIV.6:13.612, alien.
>> Teško ćes me ubediti da se u ovoj zemlji dešava bilo
>> šta dobro, a da to nije u domenu privatnosti i intimnih odnosa
>> ili nečega drugog što nije pod kontrolom SPSa.
Ti imaš neke predrasude? Onda zaista i ne mogu da te ubedim.
>> pogrešno razumeo i shvatio da ti _znaš_koje_je_četvrto_. Greškom
>> sam pomislio da si dobio napad genijalnosti ;).
Neeee, ja sam večito genijalan, samo sam malo umoran ovih dana pa mi ne ide ;)
>> Moguće je ;). U skoro svakoj kompleksnoj situaciji je moguće
>> napraviti aproksimacije.
Znači da su tvoja moguća rešenja aproksimacije? Onda zaista nemamo o čemu da
razgovaramo, ja sam rad da pričam o realnim rešenjima.
>> SPS vlast deluje silom. Šta je Vuk trebalo da radi da
>> bi im smanjio vlast?
Odgovor par redova niže.
>> [] Ako je odgovor 'ne, zato što mu SPS ne da', onda je situacija
>> [] za mene suviše komplikovana i predajem se, priznavajući da je
>> [] Drašković uradi sve što je mogao.
>>
>> Otprilike je tako.
Rekoh da se predajem.
srbija.6darone,
Odgovor na CIV.6:13.613, alien.
>> [] Pa, milicija bi provalila šta se sprema,
>>
>> Šta je imala da provaljuje kada je ona znala da sprema
>> nerede (milicija (držvni organi) je izazvala nerede - istorijska
>> činjenica).
Kada bi SPO imao oružje, tada policija bi izvršila prvi udar, ali na pucnje iz
mase. Koga bi ti optužio u tom slučaju, da si na mestu SPSa? Policiju? Oni su
i ovako očistili ruke od napada, zamisli kako bi bilo tada. OVOLIKO
opravdanje.
srbija.7darone,
Odgovor na CIV.6:13.614, alien.
>> [] ? Šta si sad pa ti hteo da kažeš ovim?
>>
>> Hteo sam da kažem da bi milicija prva započela s nasiljem
>> i izazivanjem nereda bez obzira na to da li bi demonstranti imali
>> u kaputima i jaknama ruže, štangle, noževe ili vatreno oružje.
Da, ali ako bi neko iz mase prvi zapucao...? Pročitaj prošlu poruku.
>> [] Hoćeš da kažeš da bi tada TV postala "demokratska"? ;)
>>
>> Otprilike.
Piše "demokratska", ono oko čega je sve ovo počelo... Misliš li da je dobro
ako bi TV bila takva (stil blaži od stila infernove poruke)?
>> Ono je i bio rat. Smatram da je trebalo da se nastavi i
>> drugačije završi.
Pa idi onda i ratuj. Šta drugo da ti kažem. Ja ne bih voleo da si ti poginuo u
takvom sukobu. Da ne pričam za sebe :)
>> [] Moram dve stvari da te pitam: otkud znaš da takav rat ne
>> [] bi bio uzaludan,
>>
>> Moja je procena da ne bi.
Pa sam početak rata je već i bio! Kakav bi fijasko tek onda doživeo rat? :(((
>> SPO ne bi bio inicijator, nego strana koja je prihvatila
>> sukob. črtava bi sigurno bilo i SPO bi sigurno bio kriv (pogotovo
>> zato što niko ne bi mogao da dokaže da su te žrtve mnogo manje od
>> onih koje bi nastale prihvatanjem SPSove igre).
Apsolutno tačno. Samo što se ta krivica SPOa ne bi videla, jer bi je lepo
sakrili. Ovo sve pod pretpostavkom da su sjajni u tome kao SPS.
srbija.8darone,
Odgovor na CIV.6:13.616, alien.
>> [] Dobro, ne mogu da dokažem. Ali ti meni svakako možeš da kažeš
>> [] sledeće: po tvom mišljenju, od 2.000.000 birača u beogradskoj
>> [] izbornoj jedinici,
>>
>> Nema dva mega birača.
Pa dobro, od x broja birača (sigurno ih ima milion i po), koliko će, po tvojoj
_ličnoj_ proceni, sigurno izaći na izbore? Deset? Pet stotina? Dvadeset
hiljada? Ako kažeš dvadeset hiljada ili manje, dalju raspravu smatram
bespredmetnom.
>> [] koliko bi sigurno izašlo na izbore i glasalo?
>>
>> Sigurno? Zavisi... Nemoguće je garantovati da će neko
>> izaći ili ne.
Pa i ne kažem da garantuješ, već da slobodno proceniš. Svaku (realnu) cifru ću
uzeti u obzir.
>> [] Imam osećaj da nikada nisi pratio ankete Partnera ili neke druge
>> [] agencije.
>>
>> Duhovit si ti dječarac ;). Partner je DSova agencija i
>> stalno 'greši'.
Ma i da greši, ne može da greši više od 50%. Uzećemo najgore moguće
statističke podatke (ne mogu da verujem da si se toliko uplašio svega ovoga da
sada odustaješ) i jednostavno izračunati. Nije to toliko teško. Uopšte, uzeću
sve podatke koji tebi odgovaraju. Obrati naglasak na to da u proceni imaš i
zrno objektivnosti.
>> Da li je veća verovatnoća da će ti autobus zbrisati ispred
>> nosa ili da će skrenuti na trotoar i zgaziti te? Dokaži! ;)))
>> Neke tvrdnje su stvar procene i nedokazive su 'u realnom vremenu' ;).
Upravo si ti taj koji je prvi počeo da za neke slobodne procene traži dokaze.
Sviđa mi se to što sve što ja kažem mora da ima dokaz, a tvoje procene su
nedokazive (što ih onda iznosiš kao argument?).
srbija.9milan,
> 1. 'Mogu' li i ostali da se izjasne kao 'Srbi xxx odnosno yyy
> odnosno 000 veroispovesti' ?
Naravno da bi trebalo da mogu. Ovde se, konačno, radi samo o
popisnim kategorijama. Sem Statističkog zavoda, meni nije poznato ni
jedno mesto na kome država te podatke knjiži. Dakle, čitava rasprava
je o tome da li se i kako prilikom popisa treba popunjavati rubrika
nacionalnost (ili nacionalna pripadnost).
Uzgred, popisivači zapisuju sve moguće odgovore. Tako se, recimo,
familija jednog sistem analitičara u SZS redovno izjašnjava kao
Hotentoti. Ima ih šestoro i on uvek posle popisa, u takozvanoj
"velikoj obradi" pre nego se uvede rubrika "ostali" u koju se saberu
svi koji imaju manje od n izjašnjavanja ( mislim da je n=100 al'
nisam siguran), proveri da li ima (bar) 6 Hotentota i, zaista, uvek
ih ima! ;))
Prema tome, predlog o izjašnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake
veroispovesti" je zapravo uvođenje (potencijalno) nove rubrike u
popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih bilo više
od narečenog n pa bi se mogli šepuriti u popisnim izvješćima.
A što da ne?
Ako neki musliman želi da se izjasni kao Srbin i da podvuče pri
tome svoju veroispovest - recimo zato što se iz meni nepoznatih
razloga Srpstvo poistovećuje sa pravoslavljem (Vidi. Milan St Protić,
Sabrana nedela, Beograd, neobjavljeno) a Francuzstvo (kako se ovo
prevodi na francuski? ;>) ne poistovećuje sa katoličanstvom, a nekoga ko
je Srbin i baptista to ne čini srećnim - zašto mu to ne bi dopustili?
Šta više, Srbi kako kolektivitet imaju interes da se poveća broj onih
koji se osećaju Srbima.
Dakle, pri popisima treba uvek izvršiti "veliku obradu" i videti
da li raste broj onih koji se izjašnjavaju na određen način i zatim u
sledećem popisu taj način oficijelno standardizovati i uvesti
rubriku.
Pl poz M
srbija.10alien,
[] Prema tome, predlog o izjašnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake
[] veroispovesti" je zapravo uvođenje (potencijalno) nove rubrike
[] u popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih
[] bilo više od narečenog n pa bi se mogli šepuriti u popisnim
[] izvješćima. A što da ne?
Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku
pripadnost i rubrika za versku pripadnost. Zašto bi se dva puta
ponavljao podatak o veri ili vršila podnacionalna podela srpske
nacije?
srbija.11alien,
[] Šta da mi dokažeš? _Da se_ ili _da li se_?
Prvo.
[] Ako je ono prvo, onda protivurečiš sebi. Ako je ono drugo,
[] opet protivurečiš sebi. Mogu ja ovo i da dokumentujem što
[] pričam :)
Dokumentuj, ali i ne moraš. Mislim da znam na šta misliš
i to mi je nebitno jer je predlog o finansiranju velike ankete
bio svesno dat kao hipotetički. Znam da nema šanse da daš te pare.
Ja sam svoju tvrdnju izneo na osnovu onoga što već znam (stavovi
velikog broja ljudi o vlasti, opoziciji, demokratiji, slobodi,
demonstracijama, Devetom Martu, Protestu...) i nisam u stanju da
to materijalno dokažem.
srbija.12alien,
[]>> Teško ćes me ubediti da se u ovoj zemlji dešava bilo
[]>> šta dobro, a da to nije u domenu privatnosti i intimnih
[]>> odnosa ili nečega drugog što nije pod kontrolom SPSa.
[]
[] Ti imaš neke predrasude? Onda zaista i ne mogu da te ubedim.
Ja (lično) nisam primeto ništa dobro što je urađeno
pod kontrolom SPSa. Ako mi daš neki primer, možda i progledam ;).
[] Znači da su tvoja moguća rešenja aproksimacije? Onda zaista
[] nemamo o čemu da razgovaramo, ja sam rad da pričam o realnim
[] rešenjima.
Zašto? Skoro sva bitna realna rešenja se zasnivaju na
aproksimacijama pri analizi složenih situacija. Već sam ti rekao
zašto se sve svodi na jedan od ona tri puta kretanja opozicije
( a. prihvatanje, b. odustajanje, c. sila). Bilo koji četvrti
put se 'uliva' u jedan od ova tri. Lakše ćeš me ubediti da
ne postoji ni 3 puta nego da postoji više.
(Za sve one koji nisu dobro razumeli moje poruke u CIV,
ja se (u ovom trenutku) zalažem za puta a.)
srbija.13alien,
[] Kada bi SPO imao oružje, tada policija bi izvršila prvi udar,
[] ali na pucnje iz mase. Koga bi ti optužio u tom slučaju, da si
[] na mestu SPSa? Policiju? Oni su i ovako očistili ruke od
[] napada, zamisli kako bi bilo tada. OVOLIKO opravdanje.
Bilo je dosta (*) demonstranata koji su imali vatreno oružje,
ali ga nisu upotrebili. Milicija je prva počela i ona bi bila ta koja
bi prva počela bez obzira na to da li bi SPO bio spreman. U stvari,
možda (vrlo malo verovatno) MUP ne bi imao hrabrosti da primeni silu
da je znao da će biti odgovoreno istom ili jačom merom i možda bi sve
prošlo mirno...
(*) dosta - ne znam koliko, ali ako je 1% imao vatreno oružje,
onda je to više od 1000 ljudi.
srbija.14alien,
[] Piše "demokratska", ono oko čega je sve ovo počelo... Misliš
[] li da je dobro ako bi TV bila takva (stil blaži od stila
[] infernove poruke)?
Ne mislim da bi bilo dobro, ali bi bilo bolje (manje loše)
nego što je bilo.
srbija.15alien,
[] Pa dobro, od x broja birača (sigurno ih ima milion i po),
[] koliko će, po tvojoj _ličnoj_ proceni, sigurno izaći na
[] izbore? Deset? Pet stotina? Dvadeset hiljada? Ako kažeš
[] dvadeset hiljada ili manje, dalju raspravu smatram
[] bespredmetnom.
Pitanje je da li si mislo isključivo na Beograd ili
na izbore uopšte. Ako si mislio uopšte, nemamo o čemu da
raspravljamo (uzmi primer Kosova). Ako si mislio isključivo
na Beograd, moja je procena da je minimum (u ovakvim uslovima)
15% birača.
[] Upravo si ti taj koji je prvi počeo da za neke slobodne
[] procene traži dokaze. Sviđa mi se to što sve što ja kažem mora
[] da ima dokaz, a tvoje procene su nedokazive (što ih onda
[] iznosiš kao argument?).
Ma OK je da daješ svoje slobodne procene, ali ti sam
za sebe kažeš da slabo poznaješ neke stvari i da te nisu zanimale...
Ja (skoro) sve svoje tvrdnje/slobodne_procene mogu i da ti objasnim
detaljnije ili dokažem ali to zahteva _suviše_ truda, vremena
itd.
srbija.16inferno,
Ů ˙ Pozdrav :)
Haug! ;)
srbija.17inferno,
Ů ˙ Piše "demokratska", ono oko čega je sve ovo počelo...
Ů ˙ Misliš li da je dobro ako bi TV bila takva (stil blaži od
Ů ˙ stila infernove poruke)?
Vidim ja, postadoh sinonim za poruke sa natpisom:
C E N Z U R I S A N O !! ;)
srbija.18spantic,
> Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku
Zašto? Po čemu bi neko bio sprečen da se izjasni kao Srbin ako
pripada nekoj drugoj veri? Naravno, ako to želi. Takvu opciju si
uvek pre rata imao.
srbija.19milan,
> [] Prema tome, predlog o izjašnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake
> [] veroispovesti" je zapravo uvođenje (potencijalno) nove rubrike
> [] u popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih
> [] bilo više od narečenog n pa bi se mogli šepuriti u popisnim
> [] izvješćima. A što da ne?
>
> Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku
> pripadnost i rubrika za versku pripadnost. Zašto bi se dva puta
> ponavljao podatak o veri ili vršila podnacionalna podela srpske
> nacije?
Pa ti si pravi komunista, samo što si se preobukao u
građansko-reformističko ruho! Nije vam više subjekt istorije radnička
klasa nego demokratija.:)
Ko je i kako pozvan da debatuje o smislu izjašnjavanja?
Upravo citat koji si izdvojio jasno kaže da to treba dopustiti
jer ima ljudi kojima se DOPADA da se tako izjasne. Kao što se meni
DOPADA da se izjašnjavam kao Srbin - jer ja pa ni iko drugi nemam
diplomu niti bilo kakvu formalnu potvrdu da to jesam - tako se možda
nekome ko govori srpski a islamske je ili baptističke vere DOPADNE da
se tako piše. Pa, neka se onda tako piše!
Pl poz M
srbija.20zqusovac,
> Dovoljno?
Nije. Pusti istoriju pa objasni recenicu:
>> > posao. Ni ti nisi novinar, pa se time bavis (to ti je posao).
************************************
poz,
zq
srbija.21zqusovac,
> Prema tome, predlog o izjasnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake
> veroispovesti" je zapravo uvodenje (potencijalno) nove rubrike u
> popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih bilo vise
> od narecenog n pa bi se mogli sepuriti u popisnim izvjescima.
Obaska sto mi celo ovo tvoje objasnjenje bas ne drzi vodu, ali ispada da ce na
iducem popisu biti kategorije:
1. Srbi
2. Srbi pravoslavne veroispovesti
3. Srbi islamske veroispovesti
4. Srbi baptisticke veroispovesti
5. Srbi ateisti.
Aj' da se ogranicimo samo na ovih 5.
Varijanta A je da SZS postuje svacije opredeljenje. Onda ce se kategorija 1
(Srbi) smanjiti za zbir izjasnjenih pod 2, 3, 4 i 5. Sto znaci da ce Srba biti
manje.
Varijanta B je da te navuku na opcije 2-5, ti se izjasnis kao Srbin SA
DISCLAIMEROM, oni zanemare tvoj disclaimer i utrpaju te u opciju 1.
Varijanta C (kompromis izmedju A i B) je da se u statistikama ubuduce vode
rubrike SRBI i SRBI, RAZNI.
Nikako to meni ne drzi vodu.
poz,
zq
P.S.
'Srbi su uvek dobijali u ratu a gubili u miru'
srbija.22darone,
>> Ja (lično) nisam primeto ništa dobro što je urađeno
>> pod kontrolom SPSa. Ako mi daš neki primer, možda i progledam ;).
Ma gde mogu da ti dam... Uostalom, meni i jeste cilj da budeš slepac celog
života ;))
srbija.23darone,
>> > Dovoljno?
>>
>> Nije. Pusti istoriju pa objasni recenicu:
>>
>> >> > posao. Ni ti nisi novinar, pa se time bavis (to ti je posao).
>> ************************************
Dobro, em sam se ispravio u poruci na koju ti odgovaraš, em sam ti objasnio
zašto sam to i napisao, ne znam šta više hoćeš od mene. Da, pogrešio sam!
Grešan sam, oprosti mi! Ah ;)
srbija.24alien,
[] Pa ti si pravi komunista, samo što si se preobukao u
[] građansko-reformističko ruho! Nije vam više subjekt istorije
[] radnička klasa nego demokratija.:)
Nekoga zbog nečega grize savest pa meni, poštenom
simpatizeru SDA ;> pokušava nešto da prikači? ;)
[] Ko je i kako pozvan da debatuje o smislu izjašnjavanja?
Zašto ne? Ako čovek u rubrici nacionalnost odgovori
'Srbin', a u rubrici veroispovest 'musliman', to je sasvim
dovoljno. Iz toga se nedvosmisleno može izvući zaključak
da je on Srbin islamske veroispovesti i nema logike da se
on nacionalno izjašnjava kao 'Srbin xxxxx veroispovesti'.
[] Upravo citat koji si izdvojio jasno kaže da to treba dopustiti
[] jer ima ljudi kojima se DOPADA da se tako izjasne.
Slažem se da treba dopustiti ljudima da se izjašnjavaju
kako god žele.
srbija.25alien,
[] 'Srbi su uvek dobijali u ratu a gubili u miru'
---- ----
Misliš: rate i Miru? ;) (akcenat prilagoditi padežima ;> )
srbija.26alien,
[] Zašto?
Pročitaj odgovor Milanu.
[] Po čemu bi neko bio sprečen da se izjasni kao Srbin ako pripada
[] nekoj drugoj veri?
Drugoj? (Koja je prva?)
Nisam ni rekao da bi bio sprečen, niti smatram da bi bio
sprečen.
[] Naravno, ako to želi.
Ako želi da bude sprečen?! Ili smatraš da ja smatram da bi
neko bio sprečen da se izjasni kao Srbin samo ako to želi?
[] Takvu opciju si uvek pre rata imao.
Kakvu?
PSSS... Sredi malo svoje misli i rečenice i pažljivije čitaj ono
što ja pišem, molim te. Nemoj svakoj mojoj rečenici i
poruci prilaziti kao da je uperena protiv Tebe, Vas i
'Srpstva' uopšte.
srbija.27milan,
> [] Upravo citat koji si izdvojio jasno kaže da to treba dopustiti
> [] jer ima ljudi kojima se DOPADA da se tako izjasne.
>
> Slažem se da treba dopustiti ljudima da se izjašnjavaju
> kako god žele.
Pa?
U čemu je onda problem?
Pl poz M
P.S. Ti si otvorio raspravu o SMISLU izjašnjavanja. ja se time nikada
nisam bavio niti se bavim. Dakle, koj' hoće nek' se tako izjašnjava.
srbija.28spantic,
> Drugoj? (Koja je prva?)
Srbin, veroispovest: ... pa sad cepaj po volji.
Ako se slažemo da svako ima pravo da se izjasni kako želi što si onda, kao
i kućni ljubimci Vuka Draškovića na spomen iste zapenio?
srbija.29dcolak,
│ P.S. Ti si otvorio raspravu o SMISLU izjašnjavanja. ja se time nikada
│ nisam bavio niti se bavim. Dakle, koj' hoće nek' se tako izjašnjava.
Ja nisam baš pratio sva ta zbivanja so moram da proverim nešto.
Na pitanje nacionalnosti dobijaju se ponuđeni odgovori:
1. Srbin
2. Srbin muslimanske veroispovesti
3. Srbin katoličke veroispovesti
4. itd..
a onda dalje postoji pitanje veroispovesti na koju postoje odgovori:
1. Pravoslavac
2. Katolik
3. Musliman
4. itd...
Ako je to tako, onda nekome stvarno treba _dooobar i dug_ pregled i
lečenje kod psihijatra...
Sledge DAMMIR!
srbija.30srdjan.j,
==> Pozdrav :)
žini mi se da ti reče negde u CIV:licni.stav da ne pratiš FORUM i ne baviš
se politikom ? Otkud ti ovde ?
Srđan.
srbija.31saricl,
|||| je o tome da li se i kako prilikom popisa treba popunjavati rubrika
Nije samo popis u pitanju, kod nas u zvanicnim institucijama
još uvek figuriraju cuvene komunisticke kljuc konstrukcije.
pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje:
Narodnost...............
Otac Narodnost..........
Majka Narodnost.........
Što jasno priznaćeš govori o nekim stvarima.
S obzirom da se ne izjašnjavam kao Srbin svako nepotrebno,
a ovo je po meni nepotrebno, pominjanje narodnosti u ovoj
situaciji može biti loše.
srbija.32saricl,
|||| Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku
|||| pripadnost i rubrika za versku pripadnost. Zašto bi se dva puta
|||| ponavljao podatak o veri ili vršila podnacionalna podela srpske
|||| nacije?
Zšto bi se uopšte sakupljali statisticki podaci takve vrste osim
da bi politicari znali gde na koju kartu da igraju.
Mislim da u kojima figurira stavka nacionalna/verska
treba zabraniti, a podatke o tome uništiti,
jer oni potencijalno predstavljaju opasnost po manjine
u bilo kom regionu Jugoslavije, imajući u vidu manir politicara da
po nacionalno/verskoj osnovi a po pitanju ugroženosti od
ovih drugih dolaze na vlest.
srbija.34milan,
> pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje:
>
> Narodnost...............
>
> Otac Narodnost..........
>
> Majka Narodnost.........
>
> Što jasno priznaćeš govori o nekim stvarima.
Govori, jasno, o fašistoidnim fiksacijama čelnika te više škole.
No, protiv njih se moraš boriti organizovano - protesti stranaka,
organizacija, itd...
Ja sam govorio o izjašnjavanju u državnim papirima a ovo ne spada
u to.
Pl poz M
srbija.35fancy,
ŮŢ> Ako je to tako, onda nekome stvarno treba _dooobar i dug_ pregled i
ŮŢ> lečenje kod psihijatra...
Misliš, baš onako kako je "psihijatar" lečio Sarajevo..?
..._dooobro i dugo_
srbija.36fancy,
ŮŢ> pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje:
ŮŢ> Otac Narodnost..........
ŮŢ> Majka Narodnost.........
Ah... kako me takve prozivke inspirišu..:)
*
More, jesi li ih oterao u pizdu materinu..?
.\/.
[ pas narodnost........ ]
srbija.37spantic,
> Drugoj? (Koja je prva?)
Srbin, veroispovest: ... pa sad cepaj po volji.
Ako se slažemo da svako ima pravo da se izjasni kako želi što si onda, kao
i kućni ljubimci Vuka Draškovića na spomen iste zapenio?
srbija.38alien,
[] Ako se slažemo da svako ima pravo da se izjasni kako želi što
[] si onda, kao i kućni ljubimci Vuka Draškovića na spomen iste
[] zapenio?
Ne znam kako su drugi penili ako su penili, a ja znam zašto
sam se pobunio.
Da li je na prethodnom popisu bilo zabranjeno da se građani
istovremeno izjasne po nacionalnosti kao Srbi, a po veroispovesti
kao muslimani? Nije.
Postavlja se pitanje koji je motiv propagiranja opcije
'Srbin muhamedanske verospovesti' (tako su bili primoravani
muslimani da se izjasne u Kraljevini SHS). Nameće se jedan od
dva odgovora:
1. Pokušaj 'dobrovoljne' asimilacije Muslimana (trenutak
je izuzetno pogodan za to jer oni pretežno žive u strahu) tako
što će se vršiti diferencijacija na 'poštene' i 'separatiste'.
2. Pokušaj pridobijanja političkih poena i popularnosti
kod većeg dela prostog naroda koji se nalazi u velikoj konfuziji
zbog toga što je ubeđen (!) da su muslimani u stvari Srbi, ali
ih mrzi jer su oni u stvari Turci ;>>>.
Naravno, moguće je i da su oba odgovora tačna. Nemoj mi,
molim te, sada slagati neku priču o pravima jer se ovime suštinski
ništa ne menja u istim, nego se samo vrši propaganda. Još nam samo
treba predpopisna kampanja ;(.
[Izjasnite se kao Pošteni Albanac!]
srbija.39milan,
> Milane, molio bih te kao poslanika da malo ispitas ko je, gde, kada
> i kako doneo taj rasisticki propis (ako takav propis uopste
> postoji).
Sigurno ne postoji a osim toga to je druga država pa su i Srbija
i Jugoslavija nenadležne. :)))
No, crni humor na stranu.
Ima tu nešto važnije.
Naime, od kako je Faraon zgazio na mirotvornu loptu nisam baš
siguran da mu treba ovakve poklone davati. Mi ćemo odavde raspaliti,
doneće režimska štampa, a možda i televizija; a ondak će malo da
satanizuju Radovanove drugare. Ne mnogo, samo kol'ko da ih opomenu da
mogu da ih je**. Tim ljudima tamo neće biti lakše, a mi pravimo
Faraonu bod. Seti se samo kako je glupa Nataša Kandić dovođenjem
porodica naših disaparacidos-a iz štrbačkog voza napravila Faraonu
medijsku promociju.
Osim toga, ako ih napadnem ja kao DEPOS+SPO=izdajnik to im dođe
kao reklama. Ako stvarno hoćeš da pomogneš tim ljudima treba delovati
ili preko ratnog lobija u SPS (ako tamo imaš komunikacije) ili
skuvati Tomu ili Koštunca da raspale jer, iako ovi potonji nemaju
nikakvu političku moć u RS, imaju veliki politički ugled i uticaj
među "četnicima" pa bi se verovatno zamislili nad takvom kritikom
mnogo više nego da ih raspali Klinton.
Pl poz M
P.S. Pajz' ovaj primer iz života. Neuporedivo je beznačajniji od
prethodnog ali, držim, poučan. Dođe Bata Savić u Glupštinu (srpsku);
on inače vodi Radio Parlament na II programu Radio Bastilje, dakle
bar je firma u redu ako čovek možda i nije, tj. suviše blagonaklon
prema oporbi :)). Na ulazu ga dohvate neki bahati panduri i počnu da
ga zezaju, te mu daju te mu ne daju onaj privremeni PRESS pass, i još
mu nešto prete. Biva da je i on bio malo bezobrazan, al' nema veze. U
svakom slučaju on uleti k'o furija u foaje ispred sale i naleti na
mene. Iskuka mi se i traži da se nešto uradi protiv policajaca mada
je nejasno šta jer je, na kraju krajeva, ušao. Ja ga srpski pitam:
"'Oćeš da iziđem na govornicu i da sebi pravim slobodarsku reklamu a
da ti više nikada nećeš moći da uđeš u Glupštinu jer će panduri da te
mrze k'o Nemca pošto meni ne mogu ništa, il' da zovemo Ivu lolu
Jokanovića (ND, predsednik administrativno-mandatskog Odbora, što će
reći da deli plate bezbednjacima) pa da to sredimo i još da te vole."
On bude dovoljno pametan i pristane na drugu varijantu. Ivo Lola i ja
pozovemo na kajsijevaču šefa bezbednosti i tog bezbednjaka koji je
je** Baticu. Drmnemo po dva pića i kažemo da je stvar gadna jer će
Bastilja pa samim tim i Vučela da dignu dreku, al' da mi imamo veze
;)) pa ćemo Baticu da pozovemo, popijemo sa njim piće i nagovorimo ga
da o'ladi. Usput napomene Ivo Lola da se žestoko namučio dok je
otimao povećanje plata za njih (to je tačno, nije laž kao ono prvo).
;))) Šef odmah shvati, a njegov najmeštenik sa omanjim zakašnjenjem
(što je dokaz da je pravilno određen za šefa :))) i odjuri po stalnu
propusnicu za Baticu. Batica dođe, zapije se sa pandurom, još se i
izljube i sada ovaj trči ka njemu kad god ga vidi. ;))
Šta ćeš, život.
srbija.40milan,
(Emitovana 2. jula 1994. godine)
Srbotopija 60.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 2.
juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Dok čekamo na rasplet bosanske krize, nadajući se
kakvom takvom miru, a bojeći se onoga što će je izgleda
neumitno - beskonačnog rata koji će se u talasima i
konvulzijama smenjivati sa privremenim primirjima - bavimo
se, običnom, dnevnom, srpskom i beogradskom politikom.
Ove nedelje je zasedala srpska skupština. Kao da se u
Bosni ništa ne događa, na dnevnom redu je bila beskonačna
serija poreskih zakona. Vlada je ponegde pritegla, a
ponegde i popustila, onako napamet, mada su uz svaki
zakon išla visokoparna ekspertska objašnjenja. Sve u svemu,
zasedanje bi bilo izuzetno dosadno da vladajući
socijalisti nisu osvežili naše parlamentarno novorođenče
jednom novinom koja preti da ga od silne svežine tako
reći odmah udavi.
Naime, kao što je poznato, Vlada u skupštini ima
veoma tesnu većinu tako da mora da se služi trikovima
kojima do sada nije pribegavala. Ranije, naprosto, sa
ogromnim većinama i sa Šešeljem kao batinom za udaranje po
glavama opozicije, vladalo se samo grubom silom, a sada
se pribegava suptilnijim metodama. Šta ćete, svako vreme
nosi svoje zakonitosti.
Dakle, zbog tesne većine, ponekad se desi da ih u
Skupštini, kako ja to volim da kažem, "nadsedimo",
odnosno, ispostavi se da u nekom trenutku opozicija u
sali ima više poslanika od vladajuće većine. Tada se i
desi da neki amandman opozicije na neki beznačajan član
nekog zakona i prođe. Slično se desilo i prekjuče. Prošao
je, pomalo blesav amandman opozicije, kojim se, čak
pamtim i broj člana zakona - bio je 167. - u Zakonu o
porezima na imovinu zabranjuje plenidba imovine građanima
koji porez nisu platili, tokom noći, nedelje i državnog
praznika ali i o Uskrsu i Božiću po kalendaru Srpske
pravoslavne crkve. Podnosilac amandmana je, jasno, imao
časnu nameru da zaštiti dostojanstvo onih kojima se pleni
imovina, ali je uneo i odredbu koja jednu konfesiju
pretpostavlja ostalima. Kako je ovo laička država ova
odredba je jasno protivustavna, ili je bar u koliziji sa
Ustavom i Vladi je odmah bilo jasno da će Milošević, i
inače osetljiv na ovakve stvari, zakon zasigurno vratiti
Skupštini na ponovno razmatranje. To bi značilo da
odjednom ne važi svih pet ili šest glavnih poreskih
zakona, jer su svi "u paketu" odnosno uzajamno veoma
povezani, pa bi Vlada morala da saziva vanredno zasedanje
skupštine, negde u avgustu, ako uopšte ima nameru, a ima,
da joj proradi poreski sistem.
Da bi sprečila ovu nepriliku, Vlada je iz čista
mira, pozvavši se na član poslovnika prema kome može da
na svoj predlog daje amandmane i tokom sednice, a ne samo
48 sati pre kako to važi za ostale poslanike, predložila
nov amandman, kojim se nezgodna formulacija koja referiše
na crkveni kalendar zamenjuje formulacijom koja se odnosi
na sve konfesije. U međuvremenu je Vučelić uspeo da po
kafani i klozetima pokupi svoju poslaničku većinu i,
naravno, amandman je prošao. Opozicija je, začudo, veoma
malo gunđala nad time. Samo smo se Toma Nikolić i ja malo
koprcali i bunili, a Đinđićevi demokrati su čak glasali
za amandman Vlade!
Ovim je Vlada u skupštinsku praksu uvela neverovatan
presedan. Od sada pa nadalje predlog zakona nije ono što
smo dobili pre sednice već je predlog živo biće koje se
iz amandmana u amandman menja. Tako ispada da svaki put
kada opozicija strpljivim sedenjem u skupštini uspe da
štogod progura, Vučelić može da prekine sednicu, skupi
svoje po zgradi raštrkane poslanike i obriše ono što smo
postigli.
Već sutradan, odnosno juče, Vlada je nastavila da
koristi svoju proceduralnu izmišljotinu, ovog puta u novom
obliku. U Poslovniku, koji je pisan kao nogama, jer
socijalistima nije padalo na pamet da će ikada morati da
ga se drže, stoji jedna nejasna i konfuzna odredba prema
kojoj se po usvajanju amandmana glasanjem utvrđuje tekst
člana koji je izmenjen amandmanom. Eto, opet prilike
Vučeliću, da ako neki naš amandman prođe, po kafani i
klozetima opet skupi svoje poslanike, pa u drugom krugu,
kada se glasanjem navodno utvrđuje tekst člana obriše naš
uspeh.
Ovog puta smo se malo više bunili pa su se posle
pauze socijalisti malo primirili i propustili nam, opet
beznačajan član.
Izgleda da naše kvaziparlamentarno čedo ulazi u novu
fazu. Fazu prevara i mućki u kojoj se ispostavlja da su
papiri sa kojima se radi i Ustav, zakoni i Poslovnik
prema kojima se radi itekako važni. Sada postaje jasna
ona rečenica koja je mnogima na počecima višestranačja
zvučala besmisleno. Ona glasi: "Demokratija je
procedura!". Ovi događaji iz skupštine su možda
beznačajni ali ne treba zboraviti da je i Ustav iz 1974.
delovao beznačajno dok je nad njim bdela svemoćna
partijsko-policijska struktura ali se ispostavio kao
tempirana bomba za razbijanje države kada su se republičke
oligarhije osamostalile i postigle ravnotežu moći.
Očigledno, ostaje nam još mnogo da učimo.
Sledeći događaj koji ću vam ispričati ne može se
svrstati u "važna politička zbivanja" ove sedmice pa čak
ni prethodne, kada se, uostalom, i desio, iz prostog
razloga što se desio meni lično, ali držim da je tako
zabavan i poučan da vredi da ga stavim u ovu emisiju.
Sam događaj se tiče jedne druge emisije,
televizijske. Naime NTV Studio B već nekoliko nedelja
emituje seriju emisija "Moj TV Dnevnik". To je, ako niste
gledali da vam razjasnim, neka vrsta televizijskog
prikaza dnevnika koji vodi odabrana ličnost tokom jedne
sedmice. Nešto slično, u pisanom obliku, mesecima je
imala "Nedeljna Borba" pa je NTV Studio B očigledno
"pokrao" ili, medijskim žargonom rečeno, "pretabao"
"Borbinu" ideju.
E, pa mojoj malenkosti je ukazana počast da bude
svrstana u čaršijske znamenitosti i NTV mi je ponudio da
vodim i snimim svoj TV dnevnik za prethodnu sedmicu.
No, dobro, prihvatio sam i za svaki dan u toj nedelji
pribeležio po nekoliko, uglavnom političkih, opservacija.
Potom me je mlada, i nema sumnje ambiciozna,
novinarka, koja vodi i uređuje ovu seriju dnevnika,
vodala jedno dva dana po čaršiji i na raznim mestima
uslikavala segmente mojih mudrovanja. Na kraju je, čitavu
noć sa četvrtka na petak, montirala otprilike polusatnu
emisiju, da bi je u petak uveče i emitovala.
Moram reći da mi se emisija dopala. Ovo može da vam
deluje besmisleno ili kao samohvalisanje jer, ako je niste
gledali, može da vam se učini da sam ja kompletan autor.
Međutim, sama ekipa je uradila mnogo veći posao od mene.
I, tako, dok sam gledao emisiju, više sam obraćapo pažnju
na muziku, montažu i filmske priloge koji su ilustrovali
moj tekst, koji sam jedva i pratio jer sam ga, ako ne do
u reč a ono okvirno svakako znao. KadA odjednom, pred sam
kraj, "strefio me je šlog" što bi se narodski reklo.
Naime, u dnevniku je nedostajao skoro ceo jedan dan. I to
koji. Baš poslednji, četvrtak.
Toga dana je, naime, na mene najjači utisak ostavila
emisija emitovana baš na NTV o jednom od braće Karić koji
žari i pali stepama Rusije.
Naravno, nisam mogao da odolim, a da ga ne opevam.
Jer, kamera vrednih novinara NTV Studija B je polivala po
Tobolsku koji je neka vrsta ruskog Svilajnca u kome je
predmetni Karić otvarao svoj novosagrađeni hotel. Na
samom otvaranju gazda, koji je kao i cela familija počeo
karijeru kao neofolk pevač, je pevao lično jer, veli:
"Eto, ja povremeno proverim glas, za svaki slučaj, ako
ostanem bez posla".
U, što bi rekao Đorđe Balašević, "paradi pijanstva i
kiča" bilo je svega i svačega. Videlo se da braća Karić u
Tobolsku i okolini imaju čitav sistem firmi i banaka na
čelu kojih se nalazi kompletan nekadašnji establišment te
ruske oblasti. Nekadašnji načelnici uprava za bezbednost i
sekretari obkoma, sada preobučeni u poslovne ljude,
govorili su nežne reči o svom srpskom dobrotvoru. Rektori
i dekani, đavo će ga znati kojih univerziteta, su,
preobučeni u direktore Karić instituta i njihovih
razvojnih firmi i banaka hvalili, njegovu britku ekonomsku
misao koja će ih povesti u neistražene visine tržišnog
privređivanja.
Zatim nas je kamera avionom povela u Kijev, majku
ruskih gradova, istina sada glavni grad druge države -
alA šta ćete istorija je nemilosrdna - gde je Karić i
doktorirao ali i izabran za akademika, istina bilo je
teško ustanoviti kakve akademije, međutim, za uzvrat,
prijem je bio raskošan. Na kraju se, a šta bi drugo,
zapevalo "Tamo daleko" uz jedan čudan, novokomponovani i
meni do te emisije nepoznat refren: "Uzmi kartu pa
Beograd nađi i plovi na beloj lađi!" Što jesA, jesA, da
bi se Beograd sa tih rastojanja našao potrebna je karta. I
to dobra.
Priznaćete da ovako predivan prikaz uspeha naših
koji po belom svetu plove na beloj lađi, nisam mogao da
propustim.
Na kraju prikaz sam rezimirao citatom jednog mog
prijatelja, inače ubeđenog levičara, koji ima običaj da,
kada mu se vajkamo nad slikama ovog košmarnog, ćevepčići
kapitalizma na srpski način, kaže: "čeleli ste
kapitalizam? Dobili ste kapitalizam. Pobedili ste!
Podnesite pobedu!"
Međutim, na malom ekranu TV prijemnika što rekao
Kovačevićev Radovan III, imao sam šta da vidim. Video sam
pokojnog Zorana Radmilovića u fragmentu snimka samog
Radovana III, jer sam ga kao znamenitog izgovarača
sintagme "mali ekran TV prijemnika" i spomenuo a iza toga
je odmah sledila pakosna primedba mog prijatelja levičara
o pobedi kapitalizma koju valja podneti što je delovalo
čak i besmisleno, jer je ispalo da referišem na Zorana
Radmilovića i Radovana III kao neke simbole kapitalizma.
Cela priča, a o snimcima gromopucatelnih proslava braće
Karić po Rusiji i da ne govorimo, je naprosto izostala.
Tako sam, eto, po prvi put u životu cenzurisan.
žak ni TV Bastilja mi nikada nije skratila ni jednu
rečenicu koju sam izgovorio. Istini za volju, posle 1990.
kada je otpočeno srpski kvaziparlamentarizam, stavili su
me na "crnu listu" i sve do skoro me nisu pozivali čak ni
u emisije naučnog programa ali cenzurisali me nisu
nikada.
Međutim, "život piše romane samo što ih raja,
izgleda ne čita" pa sam doživeo da me cenzuriše nezavisna
televizija pri čemu mi poštovani slušaoci to, naravno,
čitamo kao "opoziciona televizija".
Događaj mi se učinio skoro neverovatnim pa sam se
malo raspitao okolo, što će reći sproveo omanju istragu da
vidim šta se dogodilo.
I, kao da je zlobni levičar iz onog malošređešnjeg
komentara, koji je uostalom išao i u emisiji, bio ne samo
sarkastičan nego i vidovit. Zaista, suočavamo se sa
pobedom kapitalizma. Naime, producenti i ekipa NTV
Studija B koji su prekrasan prilog o braći Karić snimali
diljem naše pravoslavne majčice Rusije, shvatili su da im
se nešto sprema kada je tokom noći, kada se emisija
montirala, iz dokumentacije zatražena traka sa njihovom
emisijom. Brzo i lako, jer takvi ljudi obično znaju
najviše, saznali su da postoji namera da se njihov snimak
umontira u lični TV dnevnik koji ide petkom. Ako je još
moja malenkost kod njih na zlom glasu, mogli su da shvate
da to neće biti panegirik našim sposobnim preduzetnicima
i odmah su stavili veto na upotrebu svog materijala. Sva
je prilika da se i NTV Studio B pomalo okoristio od braće
Karić pa su se, osim producenata Karić shonj-a, i neke
veće zverke pobunile, tako da iz mog dnevnika nije ispala
samo filmska ilustracija nego, za svaki slučaj, i ceo moj
tekst.
Da li je u incident bio upetljan i sam vrh kuće ne
znam i ne želim da istražujem ali je, sa moje tačke
gledišta, on svakako odgovoran.
Ako ostavimo po strani moj lični revolt i
zaprepašćenje jer, priznaćete, da je poslednje što biste
očekivali to da vas cenzuriše vaša sopstvena opoziciona
televizija, upravo ona kojoj je i 9. marta 1991. i u
vreme dočeka prestolonaslednika i za vreme Vidovdanskog
sabora ceo opozicioni, a voleo bih da verujem i
demokratski, Beograd klicao "Studio B, Studio B!", ovo
cenzurisanje dođe i kao pogodna prilika za jedan mali
socio-politički ogled.
Naoko - opet mi se u sećanje vraća moj sarkastični
levičarski prijatelj - kapitalizam je pobedio i zavladala
je, bar na Studiju B, prava kapitalistička demokratija.
Ona, kao i u svim zapadnim zemljama pretpostavlja da u
političkoj sferi mora vladati apsolutna demokratija. I,
na primeru ove emisije se ispostavilo da je to tačno.
Nema ono što nisam okrpio - od Miloševića i Lilića, preko
Vojske Jugoslavije do orlušine na saveznom grbu što NTV
nije pustio. Međutim, van sfere političke demokratije,
reći će vam levičari, nema nikakve demokratije.
Poslodavac vas otpušta i zapošljava prema svojim
interesima i mogućnostima. želni ljudi u institucijama se
imenuju od vlasnika ili države, a ne biraju na
samoupravnim zborovima. Nezavisna medija nisu, kako mi to
nivno zamišljamo, stvarno i od svakoga nezavisna već su
nezavisna od države ali i te kako zavisna od svojih
vlasnika ili poslovnih interesa.
Tako je i Studio B, iako ne u vlasništvu braće
Karić, ipak u važnim poslovnim vezama sa njima. I,
razumljivo, oni te veze neće da kvare zbog ćefa i ironije
neurotičnog profesora koji se, eto, od dosade i duga
vremena bavi politikom.
čeleli ste kapitalizam? Dobili ste kapitalizam?
Pobedili ste! Podnosite li pobedu? Da li vam teško pada?
Ipak, da li je sve baš tako prosto?
Taj isti Studio B je počeo kao "normalna" društvena
medijska kuća. U međuvremenu se, kako se to savremenim
postkomunističkim rečnikom kaže, "svojinski
transformisao" to jest pretvorio u nekakvo akcionarsko
društvo a akcije su došle u ruke onih istih rukovodilaca
kuće iz samoupravnog perioda društvene svojine. Istina,
oni sada, kao korifeji demokratije u Srba, ne privlače
našu pažnju poput direktora spoljnotrgovinskih firmi koji
su na isti način u svoje džepove stavili kapital svojih
nekadašnjih društvenih firmi ali, opet što rekao Đorđe
Balašević, "princip je isti ostalo su nijanse". Jer to
što su nam vlasnici nezavisnih medija srcu dragi nema
nikakve veze sa suštinom problema.
I, tako, ceo taj karavan ćevapćići kapitalizma
putuje, poput mišje kraljice iz Diznijevih filmova, na
kočijama od bundeve, u bolju budućnost. Svako je sa svakim
povezan i bivši komunistički satrapi savršeno sarađuju sa
vatrenim antikomunistima. Setite se samo sjajnih
zajedničkih poslova Radomana Božovića i Milana Paroškog
pa će vam sve biti jasno.
Slično tome, braća Karić, koji su počeli kao uzor-
privrednici sa Kosova i koji su ne male državne kredite
nadobijali da bi demonstrirali kako se uspešno sprovodi
nova ekonomska politika srbijanskog režima na Kosovu,
odavno su napustili njima uveliko pretesno Kosovo ali,
praktično, i Jugoslaviju. Sada tutnje svetskim putevima
kapitala održavajući dobre odnose sa SK-PJ ali - možda i
bez "ali"; možda baš zbog toga - i sa našom ruskom
braćom.
Koliko je njihova sadašnja imovina i moć zasnovana na
društvenom kapitalu koji smo svi mi mukotrpno sticali
ovde u socijalizmu i koliko i dan danas režim ima učešća
u njihovim poslovima nećemo možda nikada saznati.
U svakom slučaju, uverio sam se da nisu bez uticaja
i na nezavisnim medijama.
Zato mi pomalo naivno zvuče reči Koste žavoškog na
prošlonedeljnoj skupštini DSS. Kosta, zabrinut za puteve
kojima se uputila opozicija a sa njom i demokratija u
Srbiji, veli, pomalo vojničkim rečnikom: "Između vlasti i
opozicije mora da postoji jasna granica. Svako mora da
bude na svojim pozicijama. Između mora da postoji brisan
prostor!"
Šešelj je tu mnogo manje naivan. Par dana pre Koste, u
nekom intervjuu, mislim baš na NTV je rekao da je u svetu
mafija povezana sa svim strankama dok je kod nas samo
vladajuća stranka posednik te privilegije.
Da li je to preporuka, kritika, ili slutnja
budućnosti?
Ostaje da dočekamo i vidimo. Ko preživi znaće!
srbija.41darone,
>> ==> Pozdrav :)
>>
>> žini mi se da ti reče negde u CIV:licni.stav da ne pratiš FORUM i ne baviš
>> se politikom ? Otkud ti ovde ?
Što, jel ti baš toliko smetam? BTW, ako već pratiš licni.stav, mogao si da
primetiš da sam rekao da sam, eto, silom prilika, počeo i za politiku da se
zanimam.
srbija.42saricl,
|||| More, jesi li ih oterao u pizdu materinu..?
Ne, uredno sam popunio prijavu i predao je ,
jer želim da studiram.
To mi je još uvek najpovoljnija kombinacija,
rođen sam i stanujem na 15 minuta kolima od faxa,
pa je ekonomski cinioc odneo prevagu nad politickim.
Poz.
srbija.43zqusovac,
> Ako se slazemo da svako ima pravo da se izjasni kako zeli sto si onda, kao
> i kucni ljubimci Vuka Draskovica na spomen iste zapenio?
******************************
Spanticu, kada ovako nesto napise neko ko ima duha (i argumenata), kao npr.
Milan, to moze da bude simpaticno i duhovito.
Kada to napise intelektualno nedonosce kao ti, to je bez imalo ukusa i smisla.
poz,
zq
srbija.44zqusovac,
> Narodnost...............
> Otac Narodnost..........
> Majka Narodnost.........
Narodnost: Clan 171. Ustava
Navedeni clan kaze da niko nije duzan da se izjasni. Jedini je problem sto te
za narodnost pita ama bas svaka budala i u ama bas svakoj prilici. Pa te
zaustavi policija zbog brze voznje, pa ti traze narodnost za nekakav formular,
pa ti kazes Clan 171. a on krene da broji zihernadle u prvoj pomoci :(
poz,
zq
P.S.
To je broj iz Ustava SFRJ. Zna li neko broj po Zabljackom (da ne kopam).
srbija.45zqusovac,
> Mislim da u kojima figurira stavka nacionalna/verska
> treba zabraniti, a podatke o tome unistiti,
> jer oni potencijalno predstavljaju opasnost po manjine
> u bilo kom regionu Jugoslavije, imajuci u vidu manir politicara da
> po nacionalno/verskoj osnovi a po pitanju ugrozenosti od
> ovih drugih dolaze na vlest.
Od toga je i pocelo.
poz,
zq
srbija.46inferno,
Ů ˙ Da li je na prethodnom popisu bilo zabranjeno da se građani
Ů ˙ istovremeno izjasne po nacionalnosti kao Srbi, a po
Ů ˙ veroispovesti kao muslimani? Nije.
Ja ne znam šta je bilo moguće, ali ja sam rekao da sam
satanista, pa vi vidite. ;)
srbija.47zqusovac,
> Ja sam govorio o izjasnjavanju u drzavnim papirima a ovo ne spada
> u to.
Pa ko treba da se potrudi da ovoga ne bude - ajde opozicijo, radi svoj posao.
poz,
zq
srbija.48zqusovac,
> Sigurno ne postoji a osim toga to je druga drzava pa su i Srbija
> i Jugoslavija nenadlezne. :)))
Aman, ne procita ti kako treba!
To o cemu sam govorio desava se na ovoj strani - u Srbiji, 'SR Jugoslaviji'.
poz,
zq
srbija.49zqusovac,
> zaprepascenje jer, priznacete, da je poslednje sto biste
> ocekivali to da vas cenzurise vasa sopstvena opoziciona
> televizija, upravo ona kojoj je i 9. marta 1991. i u
Bem ti nezavisno novinarstvo :)
poz,
zq
srbija.50spantic,
> jer oni potencijalno predstavljaju opasnost po manjine
> u bilo kom regionu Jugoslavije, imajući u vidu manir politicara da
> po nacionalno/verskoj osnovi a po pitanju ugroženosti od
Zašto to ne predložiš političarima manjina? Bićeš smesta
napadnut kao šovinista i istrebljivač Mađara ( zameniti po
nahođenju) zbog pokušaja da ih izbaciš iz države, asimiliraš...
srbija.51darone,
>> > pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje:
>> >
>> > Narodnost...............
>> > Otac Narodnost..........
>> > Majka Narodnost.........
>> >
>> > Što jasno priznaćeš govori o nekim stvarima.
>>
>> Govori, jasno, o fašistoidnim fiksacijama čelnika te više škole.
želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94 (zadnje dve
cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio kada sam ja prvi put upisivao
faks (znači pre tri godine ;) Taj dokument neva nikakve veze sa školom koju
upisuješ, već je propisan, koliko pretpostavljam, i nekim zakonom, i isti je
za sve više škole i fakultete u Srbiji.
Na njemu takođe jasno piše i da ne moraš da se izjasniš (ili je bar pisalo
'91; ne sećam se da li je pisalo i '93).
srbija.52stefan,
> želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94 (zadnje dve
> cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio kada sam ja prvi put
> upisivao faks (znači pre tri godine ;) Taj dokument neva nikakve veze sa
Samo, ako se ja dobro sećam (ne bih baš mogao da se zakunem :) ranije
se nije tražilo da uneseš naconalnu pripadnost oca i majke.
srbija.53milan,
> želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94
> (zadnje dve cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio kada sam
> ja prvi put upisivao faks (znači pre tri godine ;) Taj dokument neva
> nikakve veze sa školom koju upisuješ, već je propisan, koliko
> pretpostavljam, i nekim zakonom, i isti je za sve više škole i
> fakultete u Srbiji.
O.K.
Ne pratim papirologiju. Ali ako je stvarno po sredi neki od
ŠV-ova onda je to statistikin papir pa prema tome spada u onu grupu
koju sam već pominjao - jedino mesto gde se na državnom nivou
prikupljaju ti podaci.
Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih
rubrika. Bože, al' ste lenji.
Pl poz M
srbija.54spantic,
> Da li je na prethodnom popisu bilo zabranjeno da se građani
> istovremeno izjasne po nacionalnosti kao Srbi, a po veroispovesti
> kao muslimani? Nije.
Da li se ti sećaš šta je pisalo u popisu? Ne bih da grešim
dušu , jer se zaista tačno ne sećam, ali da li je bilo
stavke veroispovest?
> Postavlja se pitanje koji je motiv propagiranja opcije
> 'Srbin muhamedanske verospovesti' (tako su bili primoravani
> muslimani da se izjasne u Kraljevini SHS). Nameće se jedan od
> dva odgovora:
Nameće se ako želiš to tako da shvatiš. Po istoj logici
akcija protiv tog predloga bi se morala shvatiti kao primoravanje
nekoga da se izjasni kao Musliman, a ne kao Srbin muhamedanske
veroispovesti kao što kažeš.
srbija.55spantic,
> Spanticu, kada ovako nesto napise neko ko ima duha (i argumenata), kao npr.
> Milan, to moze da bude simpaticno i duhovito.
To je moja primedba, ako smem da primetim i ja je koristim od kada je Vuk
Drašković uzeo kućne ljubimce. Ako ne veruješ, a ti malo prekopaj po
Forumu.
> Kada to napise intelektualno nedonosce kao ti, to je bez imalo ukusa i
Ono što mene oduševljava u tvojoj izjavi jeste činjenica da ti umišlješ
sebi da imaš privilegiju da procenjuješ ko ima ukusa ili ko je nedonošče.
Osnovni tvoj problem, međutim, leži u činjenici da ti istu privilegiju
nemaš, a da svoju izjavu slobodno možeš da upotrebiš pri radu sa "mestom
gde leđa gube svoje časno ime".
Međutim, zahvaljujem se na podatku da se broj kućnih ljubimaca g. Vuka
Draškovića povećao za komada jedan (1), pošto vidim da si se našao ponukan
da malo peniš.
Da sebi uzimam slobodu procenjivanja, svakako bih primetio da to pokazuje
stanoviti pad ukusa g. Draškovića, ali kako tu slobodu ipak ne bih uzeo,
ostaje mi da zaključim kako su ukusi svakako različiti.
srbija.56vitez.koja,
#=> Samo, ako se ja dobro sećam (ne bih baš mogao da se
#=> zakunem :) ranije se nije tražilo da uneseš naconalnu
#=> pripadnost oca i majke.
Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup
konačnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez")
ili je moguće izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-švaba" ?
srbija.57neman,
> Ne bih da gresim
> dusu , jer se zaista tacno ne secam, ali da li je bilo
> stavke veroispovest?
Jeste.
srbija.58zqusovac,
> Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih
> rubrika. Boze, al' ste lenji.
Nemoj, bre, da palis decu.
1. Masovno ce da ih nepopune i neki cato na salteru ce da im vrati prijavu
i ostace neupisani.
2. Ako se nadigne dzeva (malo verovatno) ima da izadje Raka Seljak za
govornicu i da kaze 'Pa sta ima da se stide da napisu da su Srbi' -
gotova rasprava.
3. Kad bolje razmislim, koliko procenata danasnjih kandidata za prijem na
univerzitet shvata sustinu problema ?
poz,
zq
srbija.59zqusovac,
>> Kada to napise intelektualno nedonosce kao ti, to je bez imalo ukusa i
> Ono sto mene odusevljava u tvojoj izjavi jeste cinjenica da ti umisljes
> sebi da imas privilegiju da procenjujes ko ima ukusa ili ko je nedonosce.
Ma mozda se tu ponesto i popravi ako svoju energiju prebacis na seks.
poz,
zq
srbija.60zqusovac,
> Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup
> konacnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez")
> ili je moguce izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-svaba" ?
Buduci da je 'nacionalnost' apstraktna kategorija, teoretski je sasvim moguce
da se izjasnis i kao 'Noga od stola' ili 'Egzistencijalista'. Mali je problem
ako se tako izjasni samo jedna jedinka, jer nacionalnost podrazumeva postojanje
'grupe', ali ako budu dve 'Noge od stola' onda je to nacionalnost, podjednako
kao i 'Srbin' ili 'Englez'.
poz,
zq
srbija.61alien,
[]>> > Narodnost...............
[]>> > Otac Narodnost..........
[]>> > Majka Narodnost.........
[] želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94
[] (zadnje dve cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio
[] kada sam ja prvi put upisivao faks (znači pre tri godine ;)
Mislim da se to na šta ti misliš zove ŠV-20, ali ima
i još neke znake i brojke kao oznaku godine.
Ne sećam se da je bilo pitanja o narodnosti roditelja.
srbija.62alien,
[] Drmnemo po dva pića i kažemo da je stvar gadna
BTW: Da nisu možda smanjene dnevnice poslanicima? ;)
U četvrtak uveče (u stvari petak 00:45) sam video
Raku Radovića i još jednog poslanika SPSa (zaboravio sam kako
se zove) u noćnom autobusu GSPa. Išli su 27-icom iz Mirijeva
prema centru. Nisu bili baš elegantno obučeni.
srbija.63milan,
> Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup
> konačnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez")
> ili je moguće izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-švaba" ?
Sediš na ušima. ;) Već sam objasnio. Moguće je izjasniti se kako
hoćeš ali se u godišnjaku svi koji su se izjasnili sa manje od 1000
(?, proveriti limit) vode kao: "Ostali".
Pl poz M
srbija.64darone,
>> Samo, ako se ja dobro sećam (ne bih baš mogao da se zakunem :) ranije
>> se nije tražilo da uneseš naconalnu pripadnost oca i majke.
Vredi proveriti - ja mislim da jeste.
srbija.65darone,
>> Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih
>> rubrika. Bože, al' ste lenji.
Ja tu rubriku prošle godine nisam popunio, i nisam imao problema zbog toga.
srbija.66milan,
> 3. Kad bolje razmislim, koliko procenata danasnjih kandidata za
> prijem na univerzitet shvata sustinu problema ?
Pa samo oni koji nisu Srbi. Srbi verovatno automatski popunjavaju
prijavu i još se pitaju: "Što me ova budala tera da tri puta pišem da
smo Srbi?".
Šta ćeš, život.
Pl poz M
srbija.67milan,
> BTW: Da nisu možda smanjene dnevnice poslanicima? ;)
>
> U četvrtak uveče (u stvari petak 00:45) sam video
> Raku Radovića i još jednog poslanika SPSa (zaboravio sam kako
> se zove) u noćnom autobusu GSPa. Išli su 27-icom iz Mirijeva
> prema centru. Nisu bili baš elegantno obučeni.
Nisu smanjene. žak su povećane. Sada je umesto 5 dinara, dnevnica
8 (ili 10 proveriću u utorak nisam siguran).
No, u tome je i kvaka. eSPeSovci svi imaju neuporedivo bolje
prihode od oporbe i namerno drže male dnevnice (i plate)
poslanicima tako da je oporbi to trošak a ne dobitak. Poslanička
plata (ako si na stalnom radu u Glupštini, svaka poslanička grupa ima
pravo da zaposli do 30% svojih) su samo 350 dinara. SePSa nikada ne
popuni svoju kvotu, mi jedva, a radikali se uvek otimaju za naša
preostala mesta. :((
To ti je jasan dokaz kako ko stoji.
Ostali poslanici imaju pravo na razliku od svoje plate do
poslaničke ako im je slučajno manja. U SePSi to skoro niko ne koristi
a u oporbi većina koristi.
Jasno je, dakle, ko je na vlasti i ko kako živi. Ja mislim da oni
namerno održavaju plate i u državnoj upravi male (ministri imaju tek
nešto veće od poslanika) da bi time ta mesta rezervisali samo za one
koji ionako imaju preko sistema privilegija paralalne, mnogo veće,
prihode.
Pl poz M
srbija.68squsovac,
Ovo je stvarno neverovatna država. Pade mi na pamet, glede
današnjeg "praznika" da pokušamo da prebrojimo neradne dane u
Srbiji. Mislim da je barem u tome Srbija među prvima u svetu.
Slave se 29. novembar i sl jer navodno još nisu stigli da promene
zakone.
Daklem, koliko ja znam ne radi se:
(stari praznici - važili u ex YU)
Nova Godina 01.01. - 2 dana
Praznik Rada 01.05. - 2 dana
Dan Borca 04.07. - 2 dana
Dan "Ustanka" 07.07. - 1 dan
Dan Republike 29.11. - 2 dana :)))
Novouvedeni (crkveni):
Božić 07.01. - 2 dana
Uskrs kad padne - 1 dan
Svako ima pravo na jedan dan za Krsnu Slavu ili sl. za
"nepravoslavne" veroispovesti - 1 dan
Novuvedeni (srpski)
e to ne znam, ima negde u februar čini mi se 1 dan kad slave
ono lomljenje pogače sa Antom Markovičem (Ustav SR Srbije - oj
Srbijo iz 3 dela...) - 1 dan
Ima još jedan dan (dal Vidovdan ili sl nemam pojma) kao Dan
državnosti Srbije - 1 dan
I još dan stvaranja SR J (al ne znam da li se slavi)
To je koliko se ja sećam sve za sada (kad ukino sankcije, a
kažu na bastilji da će skoro ;>) i to će biti jedno 2-3 dana
UKUPNO 16 dana
još recimo 52 subote+nedelje=104, pa još prosečno na primer 15-ak
radnih dana godišnjih odmora što čini ukupno oko 135 dana.
To mu dođe kao da se svaki treći dan ne radi. Mashala.
srbija.69alien,
[] Da li se ti sećaš šta je pisalo u popisu? Ne bih da grešim
[] dušu , jer se zaista tačno ne sećam, ali da li je bilo
[] stavke veroispovest?
Bilo je. Ne bih ni raspravljao o tome da se ne sećam.
[] Nameće se ako želiš to tako da shvatiš. Po istoj logici
[] akcija protiv tog predloga bi se morala shvatiti kao
[] primoravanje nekoga da se izjasni kao Musliman, a ne
[] kao Srbin muhamedanske veroispovesti kao što kažeš.
Niko nikome ne brani da se tako izjasni. Glupost je
insistirati na podeli Srba ;> tako što će se neki od njih umesto
kao 'Srbi' izjasniti kao 'Srbi m.v.' po nacionalnosti.
Lično više verijem u onu moju drugu pretpostavku, a
ta je da ljudi koji se zalažu za to samo žele da pokupe neke
političke poene (glasove) kod neukog sveta.
srbija.70bojt,
>> >> Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno
>> >> nepopunjavanje tih rubrika. Bože, al' ste lenji.
>> Ja tu rubriku prošle godine nisam popunio, i nisam imao
>> problema zbog toga.
Ha! Nikad ne znaš kad će da naleti murija da te mlati zbog toga.
Ako te skebaju na faksu, a ti otkineš oglasnu tablu da bi ih "u
odbrani" tresnuo po glavi, unapred izjavljujem da si rušio i Moj
fakultet, kao i da si ko-odgovoran za sve posledice koje
proisteknu iz tvog gnjusnog čina nepopunjavanja rublike! ;>
srbija.71dcolak,
│ Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup
│ konačnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez")
│ ili je moguće izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-švaba" ?
Nemojmo zaboraviti i Bantue, Zulue i ostale, kojih je sigurno
bilo više od dvoje :))
Džimbutu Urare is my name :)
Sledge DAMMIR!
srbija.72alien,
[] da pokušamo da prebrojimo neradne dane u Srbiji.
Mislim da si malo preterao ;).
[] Dan Borca 04.07. - 2 dana
Jedan dan.
[] Božić 07.01. - 2 dana
Mislim da je isto jedan dan.
[] Uskrs kad padne - 1 dan
Uskrs (prvi dan) uvek pada u nedelju. Koji je dan onda
neradan?
[] Novuvedeni (srpski)
[] e to ne znam, ima negde u februar čini mi se 1 dan kad slave
[] ono lomljenje pogače sa Antom Markovičem (Ustav SR Srbije - oj
[] Srbijo iz 3 dela...) - 1 dan
[]
[] Ima još jedan dan (dal Vidovdan ili sl nemam pojma) kao Dan
[] državnosti Srbije - 1 dan
žini mi se da misliš na 28. mart (to je kao dan državnosti
Srbije jer je tada donet protivustavni Ustav (ako ne može institucionalno,
može vaninstitucijalno ;> ;( ), igralo se kolo u sred Beograda i ubijani
albanski demonstranti na Kosovu)).
srbija.73stefan,
> Ja tu rubriku prošle godine nisam popunio, i nisam imao problema zbog
Svi su bili srećni što se nisi svrstao...ti si sramota za bilo koju
nacionalnost ;)))
srbija.74milan,
> [] Nameće se ako želiš to tako da shvatiš. Po istoj logici
> [] akcija protiv tog predloga bi se morala shvatiti kao
> [] primoravanje nekoga da se izjasni kao Musliman, a ne
> [] kao Srbin muhamedanske veroispovesti kao što kažeš.
>
> Niko nikome ne brani da se tako izjasni. Glupost je
> insistirati na podeli Srba ;> tako što će se neki od njih umesto
> kao 'Srbi' izjasniti kao 'Srbi m.v.' po nacionalnosti.
> Lično više verijem u onu moju drugu pretpostavku, a
> ta je da ljudi koji se zalažu za to samo žele da pokupe neke
> političke poene (glasove) kod neukog sveta.
Ne osporavajući tvoje političko pravo da ne voliš ili da se
zalažeš protiv Srba, nikako mi nije jasno zašto ovoj drugoj, recimo
"srpskoj", strani sporiš pravo da radi to isto. Onaj ko je izmislio
muslimane sa velikim "M" je, zapravo, pribegao istom metodu. Našao je
jedan segment srpskohrvatski govoreće slovenske populacije islamske
veroispovesti i huškao je da se zasebno nacionalno izjasni. Pa zašto
ovi drugi, nemaju pravo da segment tog segmenta huškaju da se izjasni
kao "Srbi"?
Pl poz M
srbija.75ilazarevic,
> Ne sećam se da je bilo pitanja o narodnosti roditelja.
U sadašnjem ŠV-2094 formularu ima samo stavka o nacionalnosti kandidata (znam
ja, popunjavao pre dva dana :)
srbija.76zqusovac,
> "srpskoj", strani sporis pravo da radi to isto. Onaj ko je izmislio
> muslimane sa velikim "M" je, zapravo, pribegao istom metodu. Nasao je
> jedan segment srpskohrvatski govorece slovenske populacije islamske
> veroispovesti i huskao je da se zasebno nacionalno izjasni. Pa zasto
> ovi drugi, nemaju pravo da segment tog segmenta huskaju da se izjasni
> kao "Srbi"? *******
1. Srbin Tesla je izmislio struju. Za osvetu, Antisrbi su izmislili
Muslimane.
2. Mihaly Kertesz = ratni huskac
Milan Bozic = verski huskac
Je li u skupu 'dobri Srbi'
Mihaly Kertesz > Milan Bozic
ili
Mihaly Kertesz < Milan Bozic
ili
Mihaly Kertesz = Milan Bozic
?
poz,
zq
srbija.77dejanr,
>> > Uskrs kad padne - 1 dan
>>
>> Uskrs (prvi dan) uvek pada u nedelju. Koji je dan onda neradan?
Ponedeljak.
srbija.78squsovac,
> Onaj ko je izmislio muslimane sa velikim "M" je, zapravo, pribegao istom
> metodu. Našao je jedan segment srpskohrvatski govoreće slovenske
> populacije islamske veroispovesti i huškao je da se zasebno nacionalno
> izjasni.
Ako je tako (a videćemo kasnije da nije, što ti, svakako dobro znaš)
pitanje je gde su današnji veliki zaštitnici srpstva vaskolikog tada bili
da na vreme kažu čekaj bre ne može to tako, nego su našli posle skoro
trideset godina da mudruju. Nije valjda da je od ugroženog srpstva vaskolikog
svakome 30 godina bila važnija sopstvena guzica.
Da nije tako kako pišeš, tj da nije bilo nikakvog "huškanja" jasno je
iz sledećeg: veći deo "segmenta srpskohrvatski govoreće slovenske populacije
islamske veroispovesti" je čim je dobio zakonsku mogućnost da se izjašnjava
kao "Musliman" to i učinio. Nije bilo nikakvog huškanja. Uostalom, zašto bi
takvo huškanje bilo i potrebno. "Segment..." ranije nije imao mogućnost da
svoju posebnost izrazi, i čim je takva mogućnost dobijena, ona je i
iskoriščena.
Konačno, da je postojalo nekakvo "huškanje" (u smislu da su to
navodno Srbi ali su ih nahuškali da se izjasne kao Muslimani), verovatno bi
se veći deo njih kasnije kada je to bilo moguće bez većih posledica po
integritet pojedinca ipak izjasnio kao Srbi. A to se, znamo, nije desilo.
Inače, huškanje nakon II sv. rata na ovim prostorima ipak je
patentirao S.M.
srbija.79saricl,
|||| Zašto to ne predložiš političarima manjina? Bićeš smesta
|||| napadnut kao šovinista i istrebljivač Mađara ( zameniti po
|||| nahođenju) zbog pokušaja da ih izbaciš iz države, asimiliraš...
Ima nekoliko razloga, nabrojaću ih pa ti pitaj
koji te pobliže zanima.
Prvo zato što manjine ne odlucuju o tome, drugo zato
što predložiti samo manjinama tako nešto (na pomisao o
takvom predlogu navodi me tvoja napomena iz predhodne poruke)
Znaci upravo to što si ti rekao a to je prinudna asimilacija.
Stvar je u tome da i "manjine" i "većine" treba toga da se
odreknu i svi izjasne po državljanstvu u bilo kom zvanicnom
dokumentu, a privatno uz pivce.. široko polje svima.
srbija.80saricl,
|||| Na njemu takođe jasno piše i da ne moraš da se izjasniš (ili je bar
|||| pisalo '91; ne sećam se da li je pisalo i '93).
Ili piše jakoooo sitno (u dnu papira)
ili sam ja to u hipu prevideo, mada mi se cini da
se nije deslio tako nešto, ili nepiše kao što ja rekoh.
So koliko mi je poznato g. Milan je dekan pa ima mogućnost da proveri
na prijavnom listu.
srbija.81saricl,
|||| Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih
|||| rubrika. Bože, al' ste lenji.
Ja sam srećom i znanjem upisao višu elektro i nepada
mi na pamet da dižem prašinu :) bar dok ga ne završim
(al sam optimista) a posle više uopšte. :)))
So ja time nisam ogorcen. Nije mi se još ništa desilo
da bih imao loša iskustva po pitanju nac. izjašnjavanja,
već sam samo hteo da primetim jedan detalj, intertesantan
dodao bih koji navodi na razlicite zakljucke.
srbija.82milan,
> Inače, huškanje nakon II sv. rata na ovim prostorima ipak je
> patentirao S.M.
:)))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))
Pl poz M
P.S. Sancta simplicitas!
srbija.83spantic,
> može vaninstitucijalno ;> ;( ), igralo se kolo u sred Beograda i ubijani
> albanski demonstranti na Kosovu)).
Trebao si da dodaš: gaženi tenkovima. Bolje zvuči.
srbija.84squsovac,
>> Inače, huškanje nakon II sv. rata na ovim prostorima ipak je
>> patentirao S.M.
>
> :)))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))
Pošto si se slatko nasmejao, da vidimo ime barem jednog od ranijih
"huškača" "segmenta s-h govoreće populacije" ili da poverujem da si u trenutku
pisanja poruke bio indisponiran ostavkom genseka i podpredsednika.
srbija.85zqusovac,
>> moze vaninstitucijalno ;> ;( ), igralo se kolo u sred Beograda i ubijani
>> albanski demonstranti na Kosovu)).
> Trebao si da dodas: gazeni tenkovima. Bolje zvuci.
Jel' se ti zalis sto nisu gazeni tenkovima, ili mozda tvrdis da nisu ubijani?
poz,
zq
Sada je sansa da se Srbija okrene sebi, da shvatimo, da smo najjaci
i najveci i da je to privilegija, a ne kompleks.
(Ljubivoje Rsumovic, dete)
srbija.86avlynden,
upravo gledam jutarnji program bastilje:
Nestadose 'srpske krajine' iz vremenske prognoze ;)
hint: Geneva
poz,
zq
srbija.87alien,
[] Trebao si da dodaš: gaženi tenkovima. Bolje zvuči.
Možda tebi to bolje zvuči, ali meni ne pada na pamet da
izmišljam da bih udovoljio tvome sluhu.
srbija.88spantic,
> Prvo zato što manjine ne odlucuju o tome, drugo zato
> što predložiti samo manjinama tako nešto (na pomisao o
> takvom predlogu navodi me tvoja napomena iz predhodne poruke)
> Znaci upravo to što si ti rekao a to je prinudna asimilacija.
Manjine imaju prava na svoje određenje. Ono šta sam mislio
to sam i napisao. Predloži *političarima manjina* taj predlog.
Dočekaće ga na nož. Uopšte nisam mislio da ga država predloži,
već ti lično.
> Stvar je u tome da i "manjine" i "većine" treba toga da se
> odreknu i svi izjasne po državljanstvu u bilo kom zvanicnom
> dokumentu, a privatno uz pivce.. široko polje svima.
Odreknu? Gde su sad aktivisti CAA i sličnih? ;))
srbija.89spantic,
> Jel' se ti zalis sto nisu gazeni tenkovima, ili mozda tvrdis da nisu
Kada se puca na policiju, onda se i gine NoRMaLNo ;)
srbija.90spantic,
> [] Trebao si da dodaš: gaženi tenkovima. Bolje zvuči.
>
> Možda tebi to bolje zvuči, ali meni ne pada na pamet da
> izmišljam da bih udovoljio tvome sluhu.
Pa ionako dovoljno "soliš" ;) Nema problema već su se našli
"novinari" sa takvim izjavama.
srbija.91inferno,
Ů ˙˙˙ Kada se puca na policiju, onda se i gine NoRMaLNo ;)
"Niko Vas ne sme da bije!..."
srbija.92vitez.koja,
#=> " Niko Vas ne sme da bije!..."
Izvini, samo da te pitam da li znaš ko je to rekao i u kojoj
prilici (mislim, ono, prvi put :)?
sk
srbija.93dejanr,
>> > " Niko Vas ne sme da bije!..."
>>
>> Izvini, samo da te pitam da li znaš ko je to rekao i u kojoj
>> prilici (mislim, ono, prvi put :)?
Valjda Henrik VIII kada mu se najzad rodio sin :)) Pošto učitelji
nisu mogli da nekoga uče a da ga ne mlate, sinu Edvardu je imenovao
zamenika u batinama, tako da kad Edvard nešto ne zna, učitelj izmlati
zamenika.
[Ovo je, inače, po Mark Tvenu, istorijski izvori kažu da Edvard VI
nije imao zamenika u batinama... ali neki njegovi prethodnici jesu]
Sada još samo treba odgovoriti na pitanje ko sada greši, a ko ga
zamenjuje u batinama ;>
srbija.94alien,
[] Nema problema već su se našli "novinari" sa takvim izjavama.
???
Objasni...
srbija.95saricl,
|||| Odreknu? Gde su sad aktivisti CAA i sličnih? ;))
Šta je to CAA?
srbija.96inferno,
"Niko vas ne me da bije..."
Ů ˙˙˙ Izvini, samo da te pitam da li znaš ko je to rekao i u
Ů ˙˙˙ kojoj prilici (mislim, ono, prvi put :)?
Mislim (siguran sam) da si shvatio na čiju rečenicu sam
mislio... :)
srbija.97zolika,
>> Zašto to ne predložiš političarima manjina? Bićeš smesta
>> napadnut kao šovinista i istrebljivač Mađara ( zameniti po
>> nahođenju) zbog pokušaja da ih izbaciš iz države, asimiliraš...
Reče jedan Mađar: "Dosta vi nama srali na glava, sad mi otvorimo usta!" :)))
srbija.98vitez.koja,
#=> Mislim (siguran sam) da si shvatio na čiju rečenicu sam
#=> mislio... :)
Recimo da jesam, ali ne znam šta si time hteo da kažeš u onom
kontestu.
sk
ps. "Niko vas ne sme da bije, sem združenog odreda milicije" :)
srbija.99milan,
(Emitovana 9. jula 1994. godine)
Srbotopija 61.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 9.
juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Bosna, mape, šargarepa, štap, sankcije, mir,
kontakt-grupa, razgraničenje, ofanziva, protivofanziva,...
Sve su to ritualne reči kojima nas naša, ali u znatno
manjoj meri nego ranijih prilika, i strana medija
bombarduju iz dana u dan, iz časa u čas.
Srpska strana, preciznije veća polovina - kako to
novinari imaju običaj da nepromišljeno i blesavo kažu, jer
kako ma koja od polovina može biti "veća" - srpske strane
je, očigledno odlučila da treba zaustaviti rat. Još tokom
proteklog meseca labavog i nejasnog primirja bilo je
jasno da je Milošević zaigrao na mirovnu kartu. žuvena
Lilićeva izjava, koja je Karadžića i drugove oglasila za
tamničare srpskog naroda, data u najgore vreme, kada
najviše boli, tokom ženevskih pregovora baš o
uspostavljanju tog jednomesečnog primirja, označila je i
početak kampanje.
Verovatno je da se analitički materijal kojim su
Milošević i njegovi savetnici raspolagali nije mnogo
razlikovao od onog koji je očigledan i na raspolaganju
svakome u javnosti, bilo domaćoj bilo svetskoj. Sankcije
i međunarodna izolacija su iscrple zemlju. No, mimo ovog,
knjižnjvni teoretičari bi rekli, "opšteg mesta" u razvoju
bosanskog rata, kao, uostalom i u razvoju čitavog rata za
jugoslovensko nasleđe, za ove tri godine zapaženi su
drugi, berzanskim rečnikom rečeno "negativni trendovi".
Najjednostavnije rečeno, "srpska stvar" stoji sada u
svetu mnogo gore nego pre tri godine. I image u javnosti
ali i položaj u međunarodnim centrima moći, čije odluke,
ako oni tako hoće, čak i ne moraju da baš tako direktno
zavise od medijske slike i Srbije i Miloševićevog režima
sa kojom je njena sudbina neraskidivo povezana, opadali su
iz dana u dan. Pogrešni politički potezi, uporno
insistiranje na komunističkim simbolima, parafernalijama i
tradicijama, kao i uporno držanje statusa poslednjeg
komunističkog ili, u najmanju ruku, predhladnoratovskog
režima u Evropi, učinili su svoje.
Uostalom, iz pregovora u pregovore, muslimanski
protivnik je jačao približivši se za samo jedan
senatorski glas odluci o skidanju embarga dok je ponuda
srpskoj strani iz pregovora u pregovore bivala sve
slabija i nepovoljnija.
Svest o ovim činjenicama, doprla je, naravno, do
glava, ili je možda bolje reći do samo jedne glave
vladajuće srpske oligarhije, još prošle godine u proleće,
u vreme obeleženo takozvanim Vens-Ovenovim planom. Već
tada, sećate se, Milošević je osetio priliku da završi
rat i zaigrao je "oštro na remi", pritiskajući bosanske
Srbe da prihvate za njih očigledno nepovoljan projekat
kantonizacije Bosne i Hercegovine. Tada mu se, očigledno
je, prilika izmakla iz ruku. Marksisti bi rekli da mu
objektivne okolnosti nisu išle na ruku. I, zaista, rat je
bio u zenitu, srpsko-podvižnički trans ne samo Srba u
Bosni već i njegovog sopstvenog biračkog tela u Srbiji na
vrhuncu svog pospoljavanja a i sistem savezničkih odnosa na
političkoj sceni Srbije Proper nije najavljivao povoljan
razvoj ovog njegovog, Šešelj bi danas rekao "izdajničkog
preduzeća".
Sam SPS je imao tek 30% biračkog tela, a vanbračni
radikalski partner čak 20%. Ovaj brak su dodatno
cementirali komplikovani i tada još nejasni odnosi između
političkih i parapolitičkih struktura. Dafina i gazda
Jezda su radili i za Miloševića ali i za razne Klare,
kapetane Dragane, Arkane. ljuba Tadić, Milorad Perišić a o
Mihajlu Markoviću, Dejanu Medakoviću i Pavlu Iviću i
njihovim transsrpskim intelektualcima i da ne govorimo,
uporno su u srpskom političkom prostoru perpetuirali
ideju odsudne bitke za sudbinu Srpstva vaskolikog.
Dobivši političke batine, Milošević se za sledeću
rundu počeo ozbiljno da priprema. Preciznije, poraz na
Palama ga je naterao da se vrati onome što, inače,
najbolje zna, političkoj igri na celom terenu, odnosno
ozbiljnoj pripremi političkog obračuna i ovladavanja
celokupnim srpskim političkim prostorom na način kako se
to radilo u klasičnim komunističkim vremenima. Kada je, u
leto prošle godine, otpočeo kampanju protiv Šešelja -
sećate se uostalom, neodoljivo je podsećala na klasične
kampanje protiv navodnih idoloških devijacija odabranih
političkih protivnika unutar negdašnje partijske
nomenklature - meni se učinilo da se on prenuo iz nekog
dubokog sna i, odjednom, prisetio taktičkih političkih
veština, politike vođene po kuloarima i u pauzama važnih
sednica Centralnih komiteta, odluka donetih u noćnim
telefonskim razgovorima, kada se većina obezbeđivala tako
što je najmoćniji bivao onaj koji je najviše ljudi iz
provincije, kako se to žargonom nomenklature govorilo,
"držao na telefonu". Kao da ga je udarac zadobijen na
Palama povratio iz neke političke amnezije i vratio ga na
političku scenu mnogo opasnijeg i veštijeg.
Naime, ne mogu da se otmem utisku da se uzroci te
"dopalske" Miloševićeve političke amnezije, nalaze pre
svega u lažnoj političkoj realnosti koju je sam, posle
Osme sednice, počeo da stvara. Prvo, čini se da je i sam
Milošević počeo da veruje, pošto je 1990. nevoljno pristao
na višepartijski parlamentarni sistem, da u političkoj
utakmici važe neka drukčija, u odnosu na komunističku
epohu, politička pravila te da je autoritet fiktivnih
institucija i srpskih ali i saveznih koje je on in
proviso, za prvu priliku kada mu zatrebaju, sam stvorio.
zaista dovoljan da Karadžićev "brdski parlament" privoli
onome što zahteva majka Srbija ili Jugoslavija, već kako
ko voli. Setite se samo dirljive scene u kojoj je on istim
automobilom putovao sa Ćosićem i Bulatovićem - evo sada
primećujem da sam prekršio zavet dat da piscu "čija je
strepnja dublja od nade" više neću pominjati ime, alA šte
ćete i istorija politike je deo politike - noseći
Brđaninu - da, zaista, jedan od najmilitantnijih članova
"brdskog parlamenta" se i doslovno preziva Brđanin -
Plavšićki i Mladiću zahtev da se privole autoritetu
legalnih ustanova i rukovodilaca netom stvorene
Jugoslavije. Drugi uzrok Miloševićeve političke amnezije
je takođe deo realnosti koju je vođa nacije stvarao nama
ali i samom sebi. Od znamenitih mitinga po Vojvodini,
koji su najavljivali jogurt revoluciju, pa sve do završne
svečanosti antibirokratske revolucije održane na Gazi-
Mestanu, vođa nacije je stvarao sebe kao arhetip narodne
volje sublimirane u jednoj ličnosti. Mogu, ne bez
zluradosti da zamislim, kako se ta narodna volja koprcala
na Palama pred zoru kada je ostala nemoćna pred
jednostavnim odgovorom: "More, ne dolazi u obzir!"
Usmena legenda koju su stvorili "obično dobro
obavešteni krugovi" u beogradskoj političkoj čaršiji,
kaže da je u automobilu, dok su jezdili put Pala,
Milošević nekoliko puta pitao Ćosića: "More da nas ovi ne
prevare?" opravdano sumnjajući u Radovanova obećanja data
posle zavrtanja ruke u Atini. Ćosić ga je, naravno,
uveravao kako je to nemoguće. No, opet naravno, Ćosićeva
uveravanja i njegova politička naivnost nisu glavni utisak
koji ostaje iz ove automobilske scene. Glavni utisak koji
ostaje je već postojeća Miloševićeva intuicija da je
nešto pogrešio verujući u "novu politiku" koju je sam
stvarao.
Verovatno je u povratku nazad, sa Pala u Beograd,
verovatno u istom automobilu iz koga je Ćosić, verovatno
kao loš prorok, bio najuren sa već određenom sudbinom
koja će nastupiti za koji mesec, Milošević, štono kažu,
"revidirao". Javilo mu se, sva je prilika, da su njegovi
učitelji od bogoslova iz Tiflisa do svih vrsta Stambolića,
bili u pravu kada nisu verovali u uspeh sednica koje nisu
bile unapred pripremljene.
Možda je tada i shvatio koliko je njegova starija
partijska drugarica, Latinka Perović, bila dubok i prorok
i komunistički ideolog, kada je, sredinom sedamdesetih
godina, beogradskom partijskom aktivu, koreći ga što
ideološkim neprijateljima prepušta ideološki prostor u
javnim ustanovama, doviknula: "Za Partiju ne sme da bude
praznog prostora!"
Pred zoru toga dana, kada su prvi zraci Sunca
obasjavali prilaze Beogradu ili možda Požarevcu,
Milošević je, verujem, već imao gotovu odluku da promeni
srpsku političku scenu i nepouzdanie saveznike, srpskim
nacionaliste koji stvar shvataju ozbiljno kao i turobne
pisce i belosvetske hohštaplere na čelu vlasti zameni
oprobanim kadrovima i vrati se na oprobane staze lične
vlasti i lične kontrole društva.
I, zaista, od tog trenutka na dalje, Miloševićeva
politika kao da se uglavnom sastojala u debarasiranju od
nepotrebnih ili nesposobnih ili i jedno i drugo,
saveznika.
Očvrsnuo je kontrolu nas sopstvenom partijom,
najurio Panića sa mesta predsednika vlade a, naravno, i
celu njegovu vladu. Šešelja je prvo odvojio od važnih
informacija a zatim i njega i njegovu kamarilu pretvorio u
kafanski cirkus. Brana Crnja i Klara Mandić se pojavljuju
još samo u skandaloznim rubrikama bulevarskih listova, a
Mile Perišić pravi probleme samo diplomatama po prijemima
i, naravno, Đinđiću. Ali, to je, ipak, samo Đinđićev
problem. Dafina čak korisno služi jer jer je "puter na
glavi" koji ima kao ratni profiter prisiljava da ide
čaršijom i, kao gubava, pokazuje prstom ili - Ne daj
Bože! - dodiruje one koji su viđeni da odu a koji su se o
nju ogrebali. O nju su se - opet, Hvala Bogu! - ogrebali
svi ali nisu svi, bar ne u isto vreme, i viđeni da odu.
I, tako, sada, iz ovog rakursa i ovog trenutka,
izgleda kao da je cela prethodna godina, od leta 1993. do
leta 1994. bila Miloševićeva strateška priprema za ovaj
trenutak.
Naravno da to nije u potpunosti istina i da je on,
kao dobar učenik moćnog aparata staljinističke vlasti
istovremeno učvršćivao pre svega svoju vlast oslobađajući
se i neprijatnih saveznika ali i nezgodnih svedoka.
Vrlo pažljivo i oprezno, da ne razbije čaroliju
srpskog nacionalizma koja struju između njega i biračkog
tela, postepeno je demontirao taj isti nacionalizam,
slabeći jednu po jednu njegovu stvarnu ili izmišljenu
polugu ili potporanj. Po Latinkinom savetu, da praznog
prostora ne može biti, svaki put je jedan razbijeni komad
srpstvujuščeg političkog bića zamenjivao drugim, njemu tako
dragim iz boljševičke prošlosti. Kada god je nestajao neki
Mihailo Marković ili Kongres intelektualaca bivao je
zamenjivan odgovarajućim širenjem SK-PJ, Nove levice ili
kakvog sličnog ideološkog simulakruma.
Sva je prilika da je Milošević likvidirao i divlji
kapitalizam Božović-Šainović tipa upravo zato što je
njegovo nekontrolisano širenje video kao opasnost po sebe
ali i kao priliku, i to upravo upravo ratnom lobiju, da
se bogati koristeći okolnost da se ratna područja nalaze
ne samo van Srbije, kako on to sa ponosom voli da ističe,
nego i van kontrole institucija vlasti što ga svakako
znatno više brine.
Učvršćujući tako vlast Milošević je čekao i priliku
da završi rat u Bosni, razumevajući naravno da se sa one
ali i ove strane Drine stvara jedan sasvim novi politički
protivnik koji se trenutno nalazi van institucija vlasti
ali, koji bi, ako se rat i iscrpljivanje Srbije produže,
mogao da baš u životu u vojnom logoru, koji bi bio
neumitna sudbina Srbije, pronađe snagu za svoje nametanje.
Grupa oko Radovana koja vlada Bosnom samo je zametak tog
procesa. Ona bi lako mogla dobiti podršku, ali i
ideološko utemeljenje, sa ove strane Drine, ako rat potraje
godinama. Sasvim je, opet, jasno da bi ta nova ideologija
utemeljenje tražila u srpskom nacionalizmu koji je čedo
samog Miloševića. Zato su, skoro spontano, i Milošević i
Karadžić potražili oslonac u partizanštini odnosno
četništvu, i zato su razmene ritualnih optužbi i
nervoznih proslava vampirskih praznika poput 4. ili 7.
jula, koji su još u prethodnoj deceniji bili praktično
zaboravljeni, postale tako intenzivne i pune naboja kao da
smo opet u Bravarevoj epohi kada je poraženi neprijatelj
bio još uvek živ i prisutan u ostacima "preklane
građanske klase".
I, konačno, ovog proleća, obnovom ženevskih
pregovora i formiranjem kontakt-grupe, prilika se ukazala.
žini mi se da je, sticajem okolnosti koje nisu pod
njegovom kontrolom ova prilika došla pomalo prerano za
Miloševića. Naime on, kao savršeni igrač dvorskih
prevrata i jahanja na talasima, zna i vidi da još uvek
nije proteklo dovoljno političkog vremena.
Drugi talas nacionalizma, izazvan osećanjem apsurda
zbog jednostranosti sankcija i zbog sumanuto agresivne
antisrpske politike koju vodi američka administracija još
nije prošao svoj zenit. Naprotiv, on kao da je na vrhuncu
moći. Takođe, prebrzo ostavljanje nacionalnog prostora dok
je "gvožđe još vruće" može omogućiti drugim političkim
snagama, poput DS i DSS na primer, da se u taj prostor
ubace i eksploatišu ga.
On, koji je kod svog, možda najvažnijeg učitelja,
Bravara, pekao zanat, zna da je političko vreme možda
najvažniji faktor u političkoj utakmici i da se stvari
rešavaju same od sebe kada za to dođe vreme, naravno, ako
se do tada preživi. To je verovatno jedan od važnih
razloga zbog kojeg Milošević deluje pomalo rezignirano,
kao čovek koji zna da mu se uslovi za veliki posao još
uvek nisu stekli ali da, hteo ne hteo, tog posla mora da
se prihvati.
Dodatno otežavajući faktor za Miloševićevu "novu
miroljubivu politiku" i "mir koji je bez alternative"
predstavlja loša i nekonzistentna ponuda kontakt-grupe.
Sva je prilika da je rad kontakt-grupe zapravo završen
raspadom bilo kakvog dogovora, a ne tvrdom ponudom tipa
"uzmi ili ostavi". To se videlo još pre više nedelja kada
su počeli da stižu signali da će zaraćenim stranama ipak
biti ostavljeno vreme da razmisle i da će im biti
dozvoljeno da u bilateralnim pregovorima vrše korekcije
mapa. Dodatni udarac, po običaju formiranom još od
njihovog sabotiranja Lisabonskog sporazuma, zadali su
Amerikanci koji su jasno stali na muslimansku stranu,
obećavajući joj eksplicitno da će zaštititi njene interese
i da će joj ispuniti sve želje, usput žarko žudeći i
obećavajući svojoj javnosti da će se krvavo osvetiti
Srbima ako sporazum odbiju unapred pretpostavljajući da je
za njih toliko nepovoljan da će ga zasigurno odbiti.
Uostalom nikakve posebne nagrade nisu predviđene
Srbima za prihvatanje sporazuma dok se ministarska grupa
danima bavila kaznama za odbijanje. Kozirjev je, onako u
četiri oka i usmeno, najavio Miloševiću mogućnost da se,
ako se prihvati sporazum, prvo ukinu saobraćajne i
tranzitne sankcije a onda, možda, i cela rezolucija 820,
ova poslednja, najgora po nas, od prošle godine. Međutim,
Amerikanci to ničim nisu potvrdili pa čak i najavljuju
Hrvatima da će ukidanje sankcija povezati sa rešavanjem
problema Krajina. verovatno je to jedan od razloga što je
čeljko Simić skoro panično dovukao Zvonimira Markovića,
šefa hrvatskog ureda u Beogradu, iz posete Crnoj Gori
koju je tek započeo pokušavajući da tako ambulantnim
merama oživi "grupu za normalizaciju odnosa Hrvatske i
Jugoslavije" koja je preteranim zahtevima Hrvata i
trapavim Martićevim inaćenjem praktično zamrznuta.
Mape su priča za sebe. Zli jezici ih kratko
rezimiraju rečima da su takve da ih "ni Vesna Pešić ne bi
prihvatila". Koridor je na pojedinim mestima širok samo
sto metara a jedanaest gradova se vraća muslimanima dok
Srbi dobijaju uglavnom livade što dođe kao neka vrsta
zlobne osvete Karadžićevom insistiranju na katastarskim
knjigama prema kojima zemlja pripada Srbima. No, ni to nije
do kraja jasno. Kada je Nikiforov dolazio kod Miloševića
doneo je neke mape obeležene olovkom koje je, kasnije, na
licu mesta prepravljao. Priča se da je to toliko
revoltiralo ruskog ambasadora u Beogradu Šikina da je
odbio da ga prati u poseti Miloševiću.
Prema tome, ima se jak utisak da će i ovu priliku za
zaustavljanje rata Milošević propustiti. Naravno, on će
razviti sve svoje strelce i angažovati sav politički
kapital koji je tokom prethodne godine stekao. Međutim,
nije i dalje jasno šta, ako išta efikasno, ima protiv
klasičnog Karadžićevog manevra sa sazivanjem Skupštine RS
ili kakvog referenduma koji će odbiti sporazum. Tu mu čak
uspeh Avramovićevog programa smeta jer skida sa Skupštine
RS grižu savesti zbog propasti u koju baca Srbiju i
optužbe da nas sve ovde drže kao taoce.
Ostaje nam samo da čekamo i da se nadamo. Da se
nadamo, ali čemu? Pa najverovatnije tome da, ako već ne
može da doaka Radovanu, Milošević iz besa i ljutnje pridavi
po koji nezavisan medij poput NTV Studio B i Radio
Indeksa, ukine novinski papir po kojoj nezavisnoj novini
poput "Borbe", očisti par desetina koliko toliko
neutralnih direktora i upravnika raznih važnih preduzeća
i ustanova, aktivira svoje krtice u po nekoj opozicionoj
stranki i razbije je ili bar oslabi te tako još malo
učvrsti svoju vlast ovde. Možda Radovanu i ne može ništa
ali nama, izgleda, može.
srbija.100inferno,
Ů ˙˙˙ Recimo da jesam, ali ne znam šta si time hteo da kažeš u
Ů ˙˙˙ onom kontestu.
Ů ˙˙˙ sk
Evo, dole si napisao šta sam hteo da kažem....
Ů ˙˙˙ ps. "Niko vas ne sme da bije, sem združenog odreda
Ů ˙˙˙ milicije" :)
srbija.101milan,
(Emitovana 16. jula 1994. godine)
Srbotopija 62.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 16.
juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Dok čekamo ishod Palske skupštine i beremo kožu na
šiljak, strepeći kakvu će odluku da donese Radovanov
"brdski parlament", bavimo se sitnom politikom i još
sitnijim preživljavanjem.
Sve političke snage u zemlji su se koncentrisale na
ovu temu, beskonačno prežvakavajući svaki, ma i
najsitniji detalj povezan sa tzv. planom kontakt-grupe,
što je, u stvari, projekat najmoćnijih država sveta da se
već jednom okonča bosanska kriza. Ovaj plan se, od
milošte ili iz cinizma ili iz oba razloga, naziva
"mirovni ultimatum".
Prošle nedelje smo se bavili političkim aspektima
prekodrinske krize i mogućnostima za ishod ove runde,
ovog čina bosanske drame. Pošto sa Pala još nije stigao
odgovor, a sve se bojim da znam kakav će biti, pa smo
zato u nekom "praznom hodu" čekajući događaje, ove nedelje
ćemo se baviti jednim posebnim aspektom ove događaja oko
Bosne. Naime bavićemo se reagovanjem opozicije na "mirovni
ultimatum". Ova sedmica je bila prepuna izjava
opozicionih političara na "bosanske teme", pa su stvorili
dovoljno materijala za jedan omanji psihološko-politički
ogled.
Naše novoispiljeno ružno pače kvaziparlamentarizma i
poludemokratije, u svojim bezuspešnim pokušajima da
postane labud, strašno je zbunjeno sopstvenim osećanjem
ogromnog značaja i još većim osećanjem nemoći pred ovakvim
pitanjima. Niko sem vladajućeg establišmenta, pa čak,
naravno, ni on u celini, nego samo njegovi najuži vrhovi,
verovatno krug od par desetina ljudi koji čine najbliže
dvorsko okruženje predsednika, nije ni za jedan trenutak
tokom ove četiri godine odlučivao o pitanjima rata i mira,
raspada stare države ili stvaranja nove. Zato deluje
karikaturalno, čak komično da se oni, čija je nemoć
nesumnjiva, ponajviše trpaju u medija pretvarajući ih u
neku vrstu lutkarskog pozorišta.
U ovom lutkarskom pozorištu većina nas, a pogotovu
oni što su u takozvanoj opoziciji i kojima je čak dve
trećine birača na prošlim izborima poklonilo glasove, ne
nalazi se čak ni na pozornici, čak ni privezano za
krstove koncima, koje lutkari, obučeni u crno povlače
odozgo. Samo sedimo u gledalištu; neko na boljim, a neko
na gorim mestima. Nekome bogami prokišnjava "ravno na
glavu", nekome je vrućina, a neko je čak i zadremao. No,
sve jedno, niko u predstavi nije učestvovao niti
učestvuje.
Sada, kada se predstava primiče kraju prvog čina,
ili možda samo onoj kratkoj pauzi tokom samog čina, kada
se slaba svetla pale za trenutak da bi omogućila binskim
radnicima da okrenu pozornicu ili štogod promene na
sceni, još smo zbunjeni i nemamo celovit utisak o
predstavi, što nije ni čudo jer je krajnje avangardna,
prepuna apsurda i nasilja.
Ipak, kada iziđemo u foaje, veoma uporno, i sa
izrazom lažne samouverenosti i kompetentnosti,
komentarišemo, ocenjujemo, procenjujemo kao da sami umemo
da pravimo predstave. Nešto hvalimo a nešto kudimo vrteći
glavom i savetujući, poput nadobudnih kritičara koje nisu
primili na pozorišnu akademiju pa su, besni na profesore,
izpozavršavali filozofiju ili filologiju, te se sa
novinskih stubaca svete svojim nedostižno uspešnim
vršnjacima koji su, iako dronjavi i sa moravskim ili
dinarskim akcentima, uspeli da očaraju komisiju na
prijemnom ispitu.
To je, eto, slika koja mi se pojavljuje kada god
razmišljam o ulozi srpske opozicije u srpskoj politici i o
načinu kako ona vidi i razumeva tu istu politiku. Sada, u
bosanskom loncu položaj opozicije mi se čini još
izoštrenijim i, naravno, glupljim.
I, evo baš sada, kada se priprema još jedna
dramatična noć na Palama i kada su medija prepuna "odjeka
i negodovanja" da zlobno parafraziram naslov "Politikine"
rubrike koja je u zenitu antibirokratske revolucije i
kasnije, u zenitu rata, bila glavni rasadnik
ratnohušačkih epistola, opozicija je ponovo u prilici da
štogod prozbori i zahteva nešto u ime svojih dva miliona
birača.
I, naravno, priliku ne propuštamo. Izručujemo gomile
usmenopolitičke književnosti u mikrofone, kamere i
novinske stupce.
U stvari, važna su samo reagovanja jer, nikakvih
tajni više nema.
Što se same vladajuće oligarhije tiče, stvar je
jasna. Milošević je odlučio da kapitulira, odnosno,
finije rečeno, "da se založi za mir koji je, naravno, bez
alternative". Kampanja je ovog puta nemilosrdnija nego
prošle godine u vreme Vens-Ovenovog plana jer izgleda da
mu je ponestalo i strpljenja ali i da stvarno "gori pod
nogama" i da su "mrski nam neprijatelji" ovoga puta svoje
pretnje učinili ozbiljnijim. Lilićeva izjava, sada je to
očigledno, nije bila nimalo slučajna, već uvod u žestoku
"mirohuškačku" kapanju koja se sprovodi istim sredstvima i
na stranicama iste te "Politike" i ekranima iste te TV
Bastilje kao i ona prethodna, ratnohuškačka. "Odjeke i
negodovanja" je ovog puta zamenio sam Hadži Dragan Antić,
direktor vaskolike "Politike" koji je prošle subote
napisao uvodnik u kome doslovno kaže:
"Sada rukovodstvo Republike Srpske najavljuje da će
"pitati narod".
Da li je taj isti narod pitan o ratnom profiterstvu,
o ratnim zločinima? Šta taj isti narod misli o proneveri
miliona nemačkih maraka za šta se međusobno optužuju
predsednik vlade Republike Srpske i ministar policije
Republike Srpske?"
Srpski narod, i onaj koji živi na teritoriji bivše
BiH i onaj koji živi izvan nje, ne može biti ničiji
talac."
I tako dalje, i tako bliže i u tom stilu. Uvodnik
završava više nego jasnim rečima:
"Greška od pre 15 meseci ne sme se ovoga puta
ponoviti."
Da sam Politiku čitao bunovan rano ujutro, ili da mi
je neko dao prepisan tekst bez prepoznatljivog Politikinog
sloga, pomislio bih da čitam uvodnik g-đe Dane Drašković
u Srpskoj reči. Istina, pomislio bi da je Dana propustila
poneku političku omašku - ona, naime za BiH nikada ne bi
rekla "bivša" - kao i poneku gramatičku - ne kaže se, i
ne piše se, "15 meseci" nego "15 meseca" kaogod što nije
"15 kepeci" nego "15 kepeca", ali, uprkos tome, zabune ne
može biti.
Hadžija je, možda i zato da se nekome poput mene ne
učini da je uvodnik progurao u štampu neki grafički
radnik - diverzant i terorista, fanatični pristalica
Građanskog saveza, te da ne izazove neki nesporazum,
popodne posetio i Radio Bastilju i, u udarnoj emisiji
"Novosti dana", "vlastoglasno" pročitao svoju epistolu.
Na televiziji se nije pojavio, kažu da valja da malo
oslabi, jer ne može da stane u "mali ekran TV
prijemnika".
Posle ovoga čak ni najgluplji gledalac mašeg
lutkarskog pozorišta nije mogao da ima nikakvu dilemu.
Roma locuta, causa finita.
Dakle, direktiva za ovu političku sezonu je izdata i
linija je poznata pa svako je mogao da se prema njoj i
ponaša. Istina, za razliku od Bravarevih vremena, sada
možete i da ne budete na liniji, dozvoljeno je, čak se,
zarad bogatstva političke scene i ponude na političkom
tržištu, raznoglasnost preporučuje i stimuliše.
Vuk, srećan valjda što unutarstranačke probleme može
da zabašuri važnim i velikim događajem - naklapanjima o
miru u Bosni - za koji se uostalom zalaže od 1991., odmah
se direktno svrstao uz Miloševića, pa čak je i ponovio
njegovu omiljenu floskulu o "miru koji nema alternativu"
dokazavši time da ne misli da je predsednik samo
"šarmantan i duhovit" nego i da može da nam radi šta god
hoće. Nije se čak ni potrudio da ga propita zašto ga je
tukao, držao u zatvoru i pomagao te iste "ratne zločince
i profitere" kako ih sada zove Hadžija, tokom prethodne
tri godine.
Šešelj je, naravno odmah rekao: "Ne potpisivati
nikako!" i Miloševića proglasio za veleizdajnika, izdavši
na pejdžere svojim poslanicima naređenje da isto to
ponavljaju i u skupštinskoj sali i u restoranu u klozetu.
Ni on nije osporio da Milošević, mada veleizdajnik može
njemu da radi i više nego što hoće. Međutim, za razliku od
Vuka koji ga je pohvalio ali kome nije obustavio sudske
procese protiv supruge, Šešelju je proces odložen za
jesen. Pa sadA vi vidite. Uostalom, ja sam uvek verovao
da majka najviše voli dete koje se najviše džilita i, eto,
kao da se to i ovde potvrđuje.
Koštunica je, pošto je već preuzeo ulogu ideološkog
štaba Srba iz Bosne, ciljao dalje i suptilnije od Šešelja.
On nije išao na odbacivanje "mira koji je bez alternative"
đonom, nego je odmah ponudio Radovanu izgovor da izvrdava
potpisivanje, primetivši da "mirovnom ultimatumu"
nedostaje glavna stvar - a to je dokument o ustavnim
principima te buduće Bosne bez čega Srbi, kao narod koji
prosto obožava ustave te ih je zato nekoliko desetina
promenio, naprosto ne mogu, kaogod što ne mogu bez
vazduha i rakije. Istina, bez vazduha, naročito onog
čistog, kome je mesto napolju, se još i nekako može, ali
bez ustava i rakije teško, jer, ovo samo pijan čovek može
da podnese.
Đinđić je nastupio na kraju, čekajući da se bojno
polje raščisti. Zato je, za uzvrat, bio maksimalno
konfuzan ostavivši sasvim nejasnim da li je za
potpisivanje ili protiv toga. Na prvi pogled mi je
izgledalo da je na umu imao mogućnost da sačeka šta će da
se desi, pa da prema tome dalje razvija propagandu, što je
sa stanovišta interesa stranke logično. Međutim, kasnije
mi je palo na pamet da je na umu imao ideju da time
ponudi Miloševiću neku vrstu trgovine, očekujući, za
uzvrat, nešto od vlasti. Ovo mi se, pak, čini veoma
naivnim. Dosta mu je, uostalom, da se seti kako se on sam
proveo zimus prilikom pregovora oko republičke vlade ili
da pogleda kako se SPO proveo u prošlonedeljnoj trgovini
sa žovićem koga je podržao prilikom izbora za
gradonačelnika a koji je SPO-u, navodno, nudio trećinu
gradske vlade, da bi SPO, na kraju, ostao kratkih rukava,
pa da razume da je trgovina sa Miloševićem krajnje opasan
posao.
Što se reagovanja vanparlamentarnih stranaka tiče,
teško je imati uvid u njihove stavove, jer su ih novinari
već odavno "stavili na led" pa se iz medija ne može
razabrati ni da li postoja a kamoli kakvi su im stavovi.
Novinarima ovo ne treba mnogo zamerati jer valja imati
dobar stomak da se podnesu i ove parlamentarne stranke a
izdržati ostala udruženja čudaka i kafanskih atrakcija je
skoro nemoguće.
Međutim, jedna stranka, veoma patriotska i veoma
vanparlamentarna, zapala mi je, sasvim slučajno, za oko.
U četvrtak, dok sam se mrzovoljno klatio Krunskom ulicom
ka Skupštini i trudio se da što kasnije stignem kako bi
što manje udisao tamošnji vazduh, prošao sam pored muzeja
princa Pavla u kome se sada nalazi Predsedništvo
Republike Srbije - šta ćete, poštovani slušaoci, u
normalnom svetu dvorce pretvaraju u muzeje a kod nas je
stvar, kao i u mnogim drugim slučajevima, sasvim obrnuta
- i ugledao omanju grupu ljudi, sa fizionomijama
prepoznatljivim sa mitinga iz perioda antibirokratske
revolucije, koji su stajali na travi, u Dvorskom parku,
pedesetak metara od ulaza u Miloševićevu kancelariju,
okupljeni oko nekakvog štapa sa transparentom koji je
neodoljivo podsećao na totem.
Kada sam prišao bliže ustanovio sam da je to miting
SNO kome se - o čuda! - pridružilo i nekakvo Ekološko
društvo iz Smedereva. Mitingaši su čekali da dođu Herd i
čipe kako bi ih izviždali i uputili im svoje istorijsko
"Ne!".
Novinara je bilo skoro isto toliko koliko i
mitingaša, sve zajedno jedno pedesetak, a čak i
"najmrskiji neprijatelji" "patriotskih snaga" poput
novinara "Vremena" ili našeg radija su mi rekli da će
ipak napisati da je učesnika bilo preko sto jer su se
sažalili. Eto kako patnja zbližava ljude.
Mitingaše sam ostavio na travi da čekaju svoje mrske
neprijatelje iz neprijateljakog nam inostranstva i sišao ka
Skupštini sa tugaljivim osećanjem da oni više nisu
politički, pa čak ni policijski problem, već da su više
nekako problem čuvara parka.
Tako je, eto, izgledalo izjašnjavanje o Bosni ove
sedmice. Stranke, naravno one važne, su rekle šta su
imale i sada se čeka ishod, naravno ne uspeha njihovih
kazivanja, nego gigantomahije između Slobodana i Radovana.
Ne tvrdim, naravno, da ova izjašnjavanja neće
opozicionim strankama doneti po koji glas ili čak po koju
hiljadu glasova više. Konačno, birači se opredeljuju za
političke opcije baš prema izjašnjavanju o važnim pitanjima
jer nije ovo neka preterano suptilna politička scena gde
bi birač pažljivo odabirao kome da poveri svoj glas pa će
zato, kobajagi, da da glas stranci koja će da podigne
porez na duvan i alkohol a smanji na pivo i automobile
umesto onoj koja će da smanji porez ali zato i davanja na
dečije vrtiće i zaštitu čovekove sredine. Dakle,
legitimitet izjašnjavanja nije tu sporan.
Sporno je nešto sasvim drugo. Baš ovih dana dok su
mi poturali mikrofone pod nos a ja davao visokoumne i
visokoparne izjave, okruglo pa na ćoše, a sa krajnjim
zaključkom, samo finije izrečenim, "stvari stoje loše pa
ne preostaje ništa drugo do da se podvije rep i uzme ovo
što nam se nudi" osećao sam se prilično blesavo. Ne zbog
toga što na tu temu ne mogu da mudrujem i solim pamet,
uostalom u ovim emisijama sam vam se verovatno popeo na
glavu sa bosanskim ratom, već zato što sam ja, a kamo
sreće da sam to samo ja, nego je to cela opozicija,
potpuni autsajder u čitavoj stvari.
Niti nas je ko pitao niti smo sami umeli da se
nametnemo kao činilac u ovim ratnim zbivanjima. U baražnoj
vatri propagande, kako ove "srboljubne" tako i one
"antisrpske", a nemoćni da utičemo, ostali smo poput svih
običnih građana na nivou "kafanske politike" ne samo ne
mogavši da tok događaja promenimo nego čak ni da dopremo
do lutkara koji vuku konce.
Zato mi izjašnjavanje opozicionih stranaka, ma koliko,
opet ponavljam, ono bilo legitimno sa tačke gledišta
političkog marketinga, deluje kao jedan razgovor u pauzi
pozorišne predstave u kome učesnici pokušavaju jedan
drugog da ubede da su razumeli piščeve i rediteljeve
namere i suštinu dela.
Opozicija, umesto da zatraži da ih predsednik u
ovako dramatičnim trenucima primi, makar i na zatvoren
sastanak, i saopšti njima kao predstavnicima dvomilionskog
biračkog tela kakve su mu namere i kako će reagovati na
ovakav ili onakav sled događaja, gleda da se što više
uslika i poput apotekara - što rekao Boško Jakšić, glodur
"Politike" - meri broj stubaca koje dobija u novinama i
minutažu na radiju i televiziji.
Mora da se i sam Milošević čudi nad ovako nezrelom
opozicijom ili, ko zna, možda sebi čestita što takvu
opoziciju ima.
Za to vreme, u Skupštini, koja ulazi u četvrtu
nedelju zasedanja, prolaze bezvezni zakoni a radikali
psuju. Predsednik dovodi pa zatim i odvodi policiju, koja
te hoće te neće da ih najuri dok ostali ulažu amandmane.
Šta ćete, leto je i vrućina.
U nekoj od svojih pesama, jedna od rok grupa iz sada
već bivše Jugoslavije - grupi sam već zaboravio ime, kao
da je ta država postojala beskonačno davno - kaže:
"čivot ti je o mama autobus,
zavisi o mama gdje sedneš.
Onima natrag se povraća,
onima napred se jede!"
srbija.102bojt,
Izgleda da su prihvatili, samo uz uslov da se razjasne ustavna
pitanja i da se garantuje ukidanje sankcija. Od mapa, gradova,
izlaza na more i ostalog se odustalo. Sa kovertiranom odlukom
zbrisaše u čenevu, valjda da ih ne linčuju na Palama...
srbija.103astojkovic,
just say no!
srbija.104dejanr,
>> Izgleda da su prihvatili, samo uz uslov da se razjasne ustavna
>> pitanja i da se garantuje ukidanje sankcija. Od mapa, gradova,
>> izlaza na more i ostalog se odustalo.
Fala Bogu!
srbija.105squsovac,
> Izgleda da su prihvatili, samo uz uslov da se razjasne ustavna
> pitanja i da se garantuje ukidanje sankcija. Od mapa, gradova,
> izlaza na more i ostalog se odustalo. Sa kovertiranom odlukom
> zbrisaše u čenevu, valjda da ih ne linčuju na Palama...
Šema sa kovertiranim potezom je sasvim dobra jer su i Bosanci
prihvatili računajući da će Srbi da odbiju. E sad zašto su
prihvatili?
Kad su bili ovde čipe i Herd kod SLobe posle Herd zvao na
brifing novinare koji rade za britanske medije i evo šta je
rekao: Ako Srbi potpišu predvišene teritorije se prepuštaju
bosanskoj strani, a ako ne potpišu onda UN to po hitnom
postupku proglašavaju "bezbednosnim zonama" i taj mehanizam je
već razrađen za novih 10 zona pa bi Srbi svakako morali da
beže. To je suština onoga što je par dana pre toga i Kozirjev
objašnjavao Slobi. Posle je Sloba zvao Rašu i Mladića (tu se
zadesio i general Perišić) al ovi kao nisu hteli. Onda im je
Soba objasnio da je svet ovog puta bacio težište na konkretne
opteze AKO JEDNA OD STRANA NE POTPIŠE! I onda je samo ovima
bio problem kako da kažu "da, ali" (da kažu "da" bez "ali"
naravno nisu hteli) a da to ne bude protumačeno kao odbijanje.
Danas su se inače usijali telefoni na liniji Pale-Bgd-Moskva i
konačno je dogovoreno kako da sve izgleda a da Rusi posle
pritegnu ostatak kontakt grpe da to sve ne bude shvaćeno kao
odbijanje već kao prihvatanje. Nezvanično (iz ruskih izvora
ima 6 uslova od kojihsu, kažu, dva suštinska.
Izvinjavam se ako ej malo zbrda zdola jer pišem on line.
srbija.106stigor,
> izlaza na more i ostalog se odustalo. Sa kovertiranom odlukom
> zbrisaše u čenevu, valjda da ih ne linčuju na Palama...
Zamisli situaciju: Odu oni u čenevu, sednu za okrugli sto, predaju
kovertu, kad u koverti NE ... Koji bi to Flash bio ... :)
srbija.107meda,
>> Fala Bogu!
Joj Dejane i Bojte samo se vi nadajte.
srbija.108meda,
Koliko cujem na B92 u glupstini je picvajz. Tabacina izmedju
mupovaca i radikala.
srbija.109omega,
Evo opet mog dela :)
HIMNA v4.1 - (C) IVAN PETROVIC 1992-93.
Interpretira srpsku himnu na VGA, EGA i HERCULES kartici.
HIMNA [/AUTO /TEMPO] [/KARTICA /TEMPO]
AUTO Vrsi autodetekciju graficke kartice.
KARTICA VGA, EGA, odnosno HERcules kartica.
TEMPO -10 za 286, -25 za 386 i 486 racunare. Ove vrednosti ne
moraju da odgovaraju vasem sistemu - eksperimentisite.
(Nepoznati autor je prilagodio muziku za PC)
himna41.zipsrbija.110.hik,
Šteta što nisam video:) žuo sam samo da je gore nego u saveznoj:)
srbija.111stigor,
> Koliko cujem na B92 u glupstini je picvajz. Tabacina izmedju
> mupovaca i radikala.
Aiii, u saveznoj su preko TVa bar prenosili mali deo, ovde su odmah isekli i
pustili "narodnjake" ... :( BTW Šta je bilo, da li je Nikolić izašao
posle intervencije MUPa? Dajte neke infoe, jer do NSa ne dobacuje
studio B, a ovi sa PTCa su samo javili da skupština nastavlja zasedanje u
utorak ...
srbija.112.hik,
Ovo je bio pravi haos... Prava makljaza. Milicija je jednog po jednog poslanika
radikala izbacivala napolje, nikolića su onesvestili, ali je izašao posle nekog
vremena (malo ošamućen)... Sve u svemu sada ne postoji ni jedno mesto na kome
se može govoriti javno (dobro, toma nje preterao...)... Kakva je situacija na
ulicama:)?
srbija.113ganta,
> Ovo je bio pravi haos... Prava makljaza. Milicija je jednog po jednog
> poslanika radikala izbacivala napolje, nikolića su onesvestili, ali je
Da vidimo da li je Milan bio na licu mesta ;)
Očekujemo izveštaj iz prve ruke.
srbija.114meda,
>> posle intervencije MUPa? Dajte neke infoe, jer do NSa ne
>> dobacuje studio B, a ovi sa PTCa su samo javili da skupstina
>> nastavlja zasedanje u utorak ...
Eh kada cemo preko Sezama moci da saljemo video snimke :((
srbija.115stigor,
> Ovo je bio pravi haos... Prava makljaza. Milicija je jednog po
> jednog poslanika radikala izbacivala napolje, nikolića su
> onesvestili, ali je izašao posle nekog vremena (malo
> ošamućen)...
Ne da im se PTC, pa to ti je, odbraniće ga svim sredstvima ... :(
Izgleda da radikali neće više u skupštinu, ni pod razno, jš
jednom propade inicijativa o izmeni zakona o televiziji ...
> Kakva je situacija na ulicama:)?
Nije valjda bilo i nekih okupljanja?
srbija.116stigor,
> Da vidimo da li je Milan bio na licu mesta ;)
> Očekujemo izveštaj iz prve ruke.
Izveštaj će verovatno biti u Srbotopiji, ako pre toga ne bude
izbacio neko extra izdanje ... :)
srbija.117stigor,
> Eh kada cemo preko Sezama moci da saljemo video snimke :((
Pa, negde oko 2064. mislim da ćemo moći i to da radimo ... ;)
Dotle ćemo koristiti već oprobane metode: pošiljaoc-->PTT-->primalac-->PTT
-->pošiljaoc (predmet razmene: VHS traka) ... :)
srbija.118zmax,
Da li postoji neki 'organ' u opoziciji (sta god to znacilo)
koji bi se bavio strateskim planiranjem. SPS verovatno koristi
drzavnu infrastrukturu.
P.S>
Ovo pitanje je pre svega upuceno milanu (verovatno poseduje najvise
informacija)
srbija.119milan,
> Da li postoji neki 'organ' u opoziciji (sta god to znacilo)
> koji bi se bavio strateskim planiranjem. SPS verovatno koristi
> drzavnu infrastrukturu.
"Opozicija" ne postoji kao jedna organizacija pa prema tome ne
može imati zajedničko strateško planiranje.
Što se pojedinih stranaka tiče, stvari, bar koliko ja znam, stoje
različito što se tiče pedantnosti i preciznosti donošenja odluka ali
niko nema za to posebno ustanovljenu strukturu. Do toga je još veoma
daleko.
Zajedničko koordinisanje je već na nivou naučne fantastike. Možda
to i nije nelogično jer opoziciju povezuje samo to što nije u vladi.
Kakve veze ima, na primer, SPO koji se zalaže za prekid rata ili SRS
koji se zalaže za njegov nastavak do pobedonosnog kraja?
Evo, na primer, kada je dogovaran zajednički nastup na ovom
prvom vanrednom zasedanju koje je ikada do sada opozicija uspela da
zakaže dogovoreno je da se ono iskoristi za promociju tog paketa
zakona za koje opozicija misli da su dobri, ubedljivi i da mogu
pokazati da je kompetentna.
Umesto toga radikali su ga iskoristili da skupljaju poene na tuču
sa policijom. Pa sad' ti vidi.
Pl poz M
srbija.120milan,
(Emitovana 23. jula 1994. godine)
Srbotopija 63.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 23.
juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Zabava koju nam ovih dana priređuje Radovan Karadžić
zatvaranjem deklaracija u koverte i otvaranjem raznih
varijanata tih deklaracija po raznim belosvetskim
agencijama čiji se sadržaji potom demantuju, naglo je
osenčena, juče posle podne, drugom zabavom u srpskom
parlamentu.
Iako je vrućina događaji, izgleda, stižu događaje.
Zabava u srpskom parlamentu je počela na uobičajeno
očekivan način. Ovog puta je sam g. Toma Nikolić, a ne
neki njegov delegat u liku kakvog mlađahnog radikala
izišao za govornicu da se natrlja nos aktuelnim vlastima
a, naravno i pre svega, g. Miloševiću i njegovoj užoj
porodici.
Uža porodica se, inače, ovih dana proslavlja novim
radnim uspesima. Pomimo pobeda na auto trkama i
predsedničkim izborima sada se prihvatila i na medija, te
kći, do skora malo poznata, glavnouređuje novu radio-
stanicu SK-PJ koja se zove, a kako bi drugo? - "Radio
košava".
Elem, Toma se prihvatio takvih tema kao i
uobičajenih opljuvavanja g. predsednika i njegove supruge.
Istina, za to je imao debeo razlog. Baš to jutro, tj.
juče ujutro "Politika" je donela, na šestoj strani na
kojoj inače prenosi vesti iz drugih novina, članak g-đe
Marković o muškim i nacionalnim osobinama g: Nikolićevog
šefa. G-đa Marković je, ovog puta, skinula rukavice u
kojima obično piše ali zatim i cipelu i štiklom direktno
udarila po glavi. Nemam nameru da vam članak
prepričavama, ali pošto mu je naslov "Ni Srbin, ni
muškarac" pretpostavljam da vam je sve jasno.
Ponet verovatno ovako oštrim udarcima po etničko-
seksualnom identitetu svog lidera, g. Nikolić je raspalio
po vladajućoj porodici žešće nego ikada ranije. Istina,
zaboravio je da je na dnevnom redu zakon o televiziji te
je glede medija jedino pomenuo postavljenje g-đice Marije
Milošević na mesto urednika SK-PJ radija. Ostatak je bio
poznat i ticao se veleizdajničkih i ostalih nesrpskih
delatnosti g. Miloševića koga radikali vide ne samo u
svojstvu predsednika nego i glavnog kriminalca u Srba.
Neposredni povod za ovakvo otvaranje vatre iz svih
oružja radikalski šef poslaničke grupe je našao u
prethodnom izlaganju g-đice Gorice Gajević socijalističkog
poslanika koja je kritikujući ponuđeni zakon o
televiziji, pri kraju, očešala i radikale spočitnuvši im
da je njihovo širenje mržnje, besa i uvreda rezultat njihove
političke nemoći.
Namera, pak, g. Nikolića je bila više nego jasna. On
je pokušao da napravi što žešći incident jer je slučaj sa
mlađahnim radikalom koji je malo provocirao a malo
podizao čašu sa vodom da bi je zatim popio ne izručivši
je na Tomića, već pomalo padao u zaborav a i procesi
Šešelju kao da su već zaboravljeni. Konačno, ako vam
politika počiva na stalnoj proizvodnji skandala i ako
publiku prezasitite, onda ćete kad tad doći u situaciju
da morate da ih proizvodite svakodnevno jer će vas inače
zaboraviti. Naime, po čemu drugom bi vas pomtili?
U početku je, ipak, izgledalo da mu to neće poći za
rukom. G. Tomić ga je uporno opominjao da se drži dnevnog
reda i da ne vređa vladajuću porodicu. Zatim je počeo da
mu oduzima reč. Upotrebljavam trajni oblik glagola jer je
proces potrajao malo duže.
Tomić, naime, ima običaj da šefovima poslaničkih
grupa, bez obzira što ga Poslovnik na to ne obavezuje,
toleriše da govore vremenski neograničeno i kada god to
hoće, čak i tokom načelnih rasprava kada na to nemaju
neko posebno pravo.
Izgledalo je, dakle, da će Tomić malo da čantra a
Nikolić da malo govori dok mu ne dosadi i da štafetu
kasnije preda nekom svom poslaniku.
Međutim, Tomić je pokazao nesvakidašnju upornost da
Tomi oduzme reč. Da le je time pokušao da iskaže vernost
vladajućoj porodici, ili je i na njega članak iz "Duge"
delovao kao signal za vatru ali sa druge strane ili su
umor i petonedeljno zasedanje učinili svoje, teško je reći.
Sva je prilika da je sve zajedno uticalo da Tomić pokaže
odlučnost i prekine sednicu na pola sata kada Toma nikako
nije hteo da siđe sa govornice.
Posle nešto više od pola sata okupili smo se u sali
i opet zatekli istu sliku kao i pre prekida. Tomić je
sedeo za predsedničkim stolom a Toma se već oslanjao na
govornicu. Tomić ga je opet opominjao da mu ne da reč, a
Toma nije odstupao. Tomić je tada pribegao najoštrijoj
meri koju je mogao da smisli - odlučio je da ga odstrani
sa sednice. Kako socijalisti ionako imaju većinu to nije
bio nikakav problem, ali me je ovakvo ponašanje Tomića već
iznenadilo. Kao da je i pre pauze postao rešen da više ne
toleriše radikalsku zabavu. Sada je, posle pauze, bio već
odlučan da oštrije udari. Da li je u međuvremenu
konsultovao zgradu preko puta nikada nećemo saznati ali
se činilo kao da jeste.
Tomi, naravno, nije padalo na pamet da napusti salu
i Tomić je, pošto je ionako već bilo skoro jedan kada se
i inače daje pauza, odlučio da da pauzu do pola tri.
Kamere su prestale da snimaju. Toma se sa svojim
poslanicima ušančio u sali bojeći se, sa pravom, da ako
ode na ručak, posle ručka, umesto deserta, zatekne na
vratima pripadnike obezbeđenja koji ga ne bi pustili
natrag u salu. Ovako, prepustio je njima da ga iz sale
izbacuju.
Pošto je pauza poslanička svetinja u kojoj se ruča,
obezbeđenje nije ničim reagovalo. Tek posle pola tri, kada
su se poslanici na jedvite jade počeli ponovo da vraćaju
u salu, jer kako zasedanje odmiče tako su pauze spontano
sve duže i duže, na monitorima interne televizije, koji u
restoranu i na još po kojem mestu, ali onako škrto
birokrtski i cicijaški pokazuju zbivanja u sali, čula se
dreka i psovke.
Pošto je kamera nepokretna i pokazuje salu u celini,
nejasno iz rakursa kamere se videlo da su radikalski
poslanici okružili svog šefa i da sprečavaju obezbeđenje
da ga istera napolje štiteći ga svojim telima. Obezbeđenje
je pak pokušavalo da ih jednog po jednog odnese
rastrpavajući time gomilu oko Tome. Mimo radikala u sali
se u tom trenutku našlo još desetak opozicionih i desetak
socijalističkih poslanika. Većina je gužvu samo
posmatrala, a neki su se potrudili i da se sami malo
poguraju sa obezbeđenjem.
Odmah smo poleteli gore, mi smo Srbi pa volimo gužvu
no zatekla su nas zatvorena vrata sale u koju obezbeđenje
nije puštalo nas, novopridošle. Poneko je dobio i po koji
ćušku koliko da se zna da je ovo i dalje policijska
država, a stradali su i neki novinari.
Konačno, uzgred, sve je trajalo samo nekoliko minuta
pa je reč "konačno" malo preterana, pojavili su se
potpredsednici Bašić iz demokratske stranke i Andrić iz
Nove demokratije koje je obezbeđenje, izgleda po naređenju
sa višeg sprata na kome se krio Tomić, pustilo u salu.
Tamo su zatekli Tomu Nikolića koji je, izgleda od umora i
vrućine, kolabirao, kako leži na stolu. Ubedili su ga da
nastavka sednice neće biti pre utorka i on je, vidno
bled, umoran i kao pomalo zaplašen izišao iz sale. Prema
iskazima nekih od poslanika koji su bili u sali
obezbeđenje je čak imalo i pištolje, a gomilama kamera i
kasetofona okupljenih novinara su se izručivali detaljni
opisi nasilja u sali.
Atmosfera je nastavila da se pregrejava pa su se
znameniti seljak Raka Radović iz SPS-a i naš poslanik dr.
Negrojević čak i dokačili. Doktor je seljaku pomenuo
majku, ovaj njemu sestru ili štogod slično i doktor je
zamanuo čašom koja je, na sreću, a neki će reći na
nesreću, promašila Raku. Kafanica sudnica, ludnica je
definitivno dobila svoj scenski oblik.
Tomić se konačno setio da pozove šefove poslaničkih
grupa na konsultacije sa kojih su oni došli vidno
nezadovoljni jer se ni sami nisu mogli složiti šta da se
radi. Vuk je, naravno, odmah tražio glavu ministra
policije, Đinđić je manevrisao a stari, dogmatski,
legalista, Koštunica je tražio formiranje anketnog odbora
koji bi istražio skandal. Socijalisti su to glatko
odbili, šefovi su se vratili još jednom da prokonsultuju
svoje poslničke grupe i ponovo došli do Tomića gde su se
složili se da se nisu složili. Toma, naravno, nije ni
dolazio. Oko pet, Tomić se, konačno, spustio u salu u
kojoj su ostali samo socijalisti i demokrati i najavio
nastavak sednice u utorak.
Zavesa je pala. Na ovaj čin, naravno.
U opštoj gužvi, velikim uzbuđenjima i velikim i
gromopucatelnim izjavama teško je, naravno, precizno i
hladnokrvno razmišljati.
Prvo što čoveku dođe su utisci. Tek kada ih sredi
počne da razmišlja.
Ono što me je najviše zaprepastilo u događaju je
upotreba sile.
Tomiću to, naime, nije ni najmanje trebalo. Sve što
je trebalo da učini je da u pola tri siđe u salu i
konstatuje da je Toma nije napustio. Ako bi on ostao
uporan posle par poziva da iziđe, Tomić je mogao da
prekine sednicu i najavi nastavak zasedanja u isti taj
sledeći utorak za koji ga je i zakazao. Kako je to isto
zasedanje, ali je nova sednica - sednice po Poslovniku
traju samo tokom sedmice - Tomi "crveni karton" ne bi
važio u utorak - i on ipak ne bi morao da vikend i kusur
logoruje u skupštinskoj sali. Ako bi u utorak ponovio
incident, Tomić bi mogao da ga ponovo isključi a ako ni
tada ne napusti salu da odloži sastanak ad Calendas
Graecas što će reći za, recimo, kraj septembra.
Socijalistima je ionako svejedno, sednicu je
zakazala opozicija. Ona je želela da promoviše - što je
najbolja reč jer šanse da ih izglasa nema - svoje zakone o
televiziji, informisanju i izbornom sistemu kao i Đinđićev
paket ekonomsko-svojinskih zakona. Opozicija je imala,
ili se tada bar tako činilo, suštinski interes da dobije
nedelju ili dve zasedanja i, naravno, direktnog
televizijskog prenosa, na kome bi mogla da javnosti
izloži ono za šta se od prvih demonstracija juna 1990.
zalaže - svoj koncept slobodne televizije i informisanja,
izbornog sistema i ekonomskih odnosno svojinskih odnosa.
Ovo vanredno zasedanje, uzgred prvo u nevelikoj istoriji
srpskog kvaziparlamentarizma koji je zakazala opozicija,
jer do sada ni jednom nije imala dovoljnu trećinu
poslanika da ga zakaže, trebalo je tako da bude
demostracija političkih sposobnosti onih koji su ga
zakazali i koji, ipak, imaju za sobom skoro 500.000
glasova više od socijalista.
Socijalisti, dakle, nisu imali nikakvog razloga da
se trude da ovo zasedanje uspe. Naprotiv, bilo im je
dovoljno da nekoliko puta odlože sednicu sve do večnog
odlaganja, a za to bi, naravno, bili krivi radikali koji
bi se pokazali kao verolomni jer su u zajednički dogovor
oko zasedanja sa ostatkom opozicije ušli tvrdeći da i njih
zanima borba za ovaj sistem zakona koji, u stvari,
predstavlja jedan zaokružen program reforme društva i koji
bi ga, ako bi se nekim čudom usvojio, bitno reformisao.
Radikali bi tako ispali glavni krivci a mi svi
ostali žrtve njihove agresivnosti i sebičnosti dok bi
socijalisti mogli da sležu ramenima i dobacuju: "Eto, mi
smo u sred leta došli da vam činimo čapras divan na vašoj
političkoj promociji, ama šta mi možemo kada vi ne možete
da se dogovorite ni šta hoćete a kamoli da to
sprovedete!"
Umesto jednog ovakvog marketinški uspešnog rasturanja
sednice, socijalisti su odlučili da silom izbace radikale
iz skupštinske sale.
Kako se Tomić sve vreme krio po prvom spratu, gde mu
je kancelarija, razvila se jaka sumnja da on sa uvođenjem
policije i nije bio upoznat. Slično se dogodilo i tokom
prethodnog incidenta kada se veliki broj policajaca u
civilu pojavio u zgradi da bi na proteste opozicionih
poslanika bio diskretno povučen. Neki, koji su se
dokopali Tomića tvrde da je, čak, bio zbunjen i šokiran.
Ipak, meni se ne čini tako.
Možda je, zaista, operativno naređenje da se pristupi
akciji izdala čuvena sekretarica skupštine ljiljana
Petković zvana "Štrumfeta" ali je bilo sasvim jasno da je
Tomić još pre kritične pauze rešio da promeni list.
Zašto?
Zašto je, postupljeno slično, mada je prilika
neuporedivo beznačajnija, kao i 1. juna prošle godine
kada je policija, umesto da ostavi Vuka i šačicu
demonstranata da lutaju gradom, odnosno sede u svojim
prostorijama, upala u prostorije SPO-a na terazijama i
brutalno pretukla i uhapsila Vuka i Danu i time im
stvorila neodoljivi obol žrtava. Zašto je Toma, koji je
juče zaslužio nulu, izišao iz sale sa bodom u džepu?
Lako se može ponuditi objašnjenje "na prvu loptu" i
tumačenje naći u prirodnoj nasilnosti režima koja kad tad,
u napetim situacijama, mora da provali, iako se on
presvlači u razne kože i razne Tomiće. Držim, međutim, da
se ovo objašnjenje može primeniti samo na samu policijsku
operaciju, na način kako su poslanici brutalno iznošeni
iz sale i kako su ostali sprečavani da uđu u vlastitu
Skupštinu. Odluka da se postupi tako nastala je, čini mi
se, iz mnogo ozbiljnijih razloga.
Jedan klasični, interni opozicioni vic, mislim da ga
je smislio sam Vuk Drašković, kaže da je radikalima šef
poslaničke grupe zapravo pejdžer - pejdžer kojim Toma prima
naređenja od Šešelja. Očigledno, a posle incidenta u
saveznoj i u crnogorskoj skupštini, u to više ne može
biti sumnje, opstrukcija odnosno destrukcija
parlamentarizma je postala politika Srpske radikalne
stranke. Izbor je dosta logičan, režim je policijom i
krticama pokušao da posle razvoda Frankenštajn bračne
koalicije uništi radikale, radikali mu za uzvrat,
uništavaju osnove legitimiteta i legaliteta. Radikalima
se, osim toga, žuri. Mir se primiče i ako do nekog haosa
u zemlji ne dođe tokom sledećih godinu dana, kakav takav
sporazum u Bosni će se postići i radikalima će preostati
jedino da skupljaju glasove među proteranim Sudetskim
Srbima što je tužno političko preduzeće.
Stoga je Šešelj na pejdžer verovatno preneo naredbu za
juriš.
Izgleda, međutim, da je užurbano radio i Tomićev
pejdžer što na prvi pogled može delovati neobično. No
Milošević nije slao poruke na pejdžer da bi se bavio
suptilnim scenarijem kvarenja zadovoljstva opoziciji na
njenom prvom promotivnom vanrednom zasedanju. Takvim
glupostima se on ne bavi i za to, uostalom, ima svoje
poslanike. On je, verujem, na pejdžer preneo naređenje da
se pokaže odlučnost a ako treba i sila u odbrani
legaliteta i legitimiteta onih ustanova koje mu radikali
i napadaju. Saveznu skupštinu su mu već onesposobili a
sada je došla na red i republička. Borba se, dakle,
morala prihvatiti. Očigledno udarac ide prvo na slabiji
krak ratnog lobija, ovoga sa ove strane Drine. Tu se mora
pokazati maksimalna odlučnost ako ne i surovost jer njemu
ne samo da se ne sme dopustiti da ugrožava autoritet
Miloševićeve vlasti već se mora i egzemplarno kazniti
kako bi se jačem, prekodrinskom kraku ratnog lobija
demonstrirala sila i autentična snaga odluke da se ide na
završetak rata.
Milošević savršeno zna da je još daleko od pobede
nad snagama koje je sam probudio i organizovao pre sedam
godina. I unutar njegovog sopstvenog establišmenta on
nailazi na jake otpore. Ako dopusti da protivnik
nekažnjeno dela njegova slabost će biti još uočljivija i,
naravno, ponovo se u međunarodnom faktoru može pojaviti
ideja da se ipak Miloševićeva karta može zameniti nekom
drugom.
Radikali su, naravno, za trenutak dobili i poen i
simpatije, bar opozicione javnosti. međutim, računa, sa
pravom, Milošević, "svako čudo za tri dana". Oni koji su
stvarni nosioci politike nastavljanja rata ne nalaze se
među tim biračima. Oni poznaju samo jezik sile i
Milošević im njime govori. Savezništvo, mada nevoljno i
očajničko, nas koje je uvalio u ovaj užas ionako ima. Mi
njega ne brinemo. Brinu ga oni drugi, a njih mora ili da
natera na poslušnost ili da porazi jer su nastali iz
istog sklopa posredovanja društvene moći kao on i nemaju
nikakve skrupule i etičke prepreke.
Završne runde ovog meča su, dakle, u toku. Ostaje
nam samo da ih posmatramo jer se vode na stadionu na kome
nismo trenirali.
srbija.121stigor,
> "Opozicija" ne postoji kao jedna organizacija pa prema tome ne
> može imati zajedničko strateško planiranje.
Dok ta "opozicija" ne pokuša da bar privremeno "odglumi" neku vrstu
organizovanosti, na neko određeno vreme, dešavaće se ovo što se dešava -
nikad neće moći da izgura nijedan zakon ... A ta razjedinjenost opozicije
se najbolje vidi prilikom glasanja, dok SPS uvek ima oko 100 ljudi u sali,
opozicionih poslanika nikad nema više od 80 (a trebalo bi da ih ima 120) ...
Onih 40 komada koji "večito" fale, ili su dugli ruke od skupštine, ili
obavljaju neki privatni biznis i ne žele da se "zamaraju" glasanjem ...
Meni se čini da kada bi svi iz opozicije bili na broju i glasali za neki
predlog/zakon (naravno, ako se oko toga između sebe stranke dogovore)
moglo bi nekad nešto i da prođe, jer ni SPS nema uvek "pun sastav" koji
može da nadglasa u svakom momentu ... Da li ste tu taktiku probali nekad
da primenite tj. da li je nekad opozicionih poslanika bilo više od
100 (osim na prvom zasedanju)?
srbija.122milan,
[Reply stigor 4.121]
> može da nadglasa u svakom momentu ... Da li ste tu taktiku probali
> nekad da primenite tj. da li je nekad opozicionih poslanika bilo
> više od 100 (osim na prvom zasedanju)?
Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav
dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će da rade.
Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja stvar.
Pl poz M
srbija.123stigor,
> Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav
> dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će
> da rade. Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja
> stvar.
OK, posle ovoga je dosta stvari jasnije ...
srbija.124astojkovic,
rep milan 4.122
' Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav
'dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će da rade.
'Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja stvar.
Uje! Pa ovo je super. Nisam ni znao da sam radikalan ;)
sale (slobodni radikal;)
srbija.125saricl,
|||| Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav
|||| dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će da rade.
|||| Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja stvar.
Znam ili bar predpostavljam da će ideja koju ću da izložim biti
udarac za pojam Demokratije i onoga što ona podrazumeva,
iako se taj pojam kod nas prilično izlizao tokom poslednjih par godina.
Naime palo mi je na pamet šta bi bilo kad bi "neki"
SPS poslanici izostali sa glasanja jer ih je "napao nepoznati počinitelj",
"probušila guma", "poplava u stanu", itd.
Koliko mi je poznato dovoljno je da par poslanika SPS izostane u skupštini,
a da su svi iz opozicije tamo pa da izglasate zakon.
srbija.126stigor,
> "probušila guma", "poplava u stanu", itd.
> Koliko mi je poznato dovoljno je da par poslanika SPS izostane
> u skupštini,
Verovatno su suviše veliki "penali" za tako nešto, pa nikome ni na
kraj pameti ne pada da priušti sebi to zadovoljstvo ... ;)
P.S. Kod opozicije se izgleda češće dešavaju "poplave" i "probušene gume". :)
srbija.127i.mandic,
Hmm...zanimljiv predlog.
srbija.128milan,
(Emitovana 30. jula 1994. godine)
Srbotopija 64.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 30.
juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Vican Vicanović, čuveni jugoslovenski novinski
fotograf, novinar i alfa i omega "Duge", levičar, blizak
po ubeđenjima SK-PJ ima običaj da, kada se raspravlja sa
nama iz "desne opozicije" - ma šta ta reč značila u ovom
trenutku - u momentu kada mu ponestane argumenata kaže:
"Ma nemate vi šanse protiv Slobe. Vi nemate nerava i
strpljenja. On je pocepao hiljadu sakoa na sednicama CeKe.
Nadsedeće on sve vas!"
I, bogami, teško mu je, osporiti ovaj, poslednji kada
mu ni jedan drugi ne preostane, argument.
Jer, dok g. Milošević izdržava jednog po jednog
belosvetskog i belosrpskog političara koji mu se ređaju
na kanabetu, ovih dana češće u Dobanovcima nego u Muzeju
princa Pavla, od kojih svaki preti žešćim posledicama
nego što je vaskolika srpska opozicija ikada smislila,
sama opozicija nije više u stanju da presedi ni zasedanje
koje je sama sazvala. Nije onda ni čudo što Vican misli
da će njegov Sloba da nas nadsedi. Šta više, toliki sakoi
mu nisu ni potrebni, mi nismo bili spremni ni letnje
košulje, i to sa kratkim rukavima, da proharčimo.
I, tako se, juče, u predvečerje ženevskog skupa koji
će zvanično označiti propast i ovog kruga pokušaja da se
bosanski lonac zaklopi ili bar rashladi, završilo Treće
vanredno zasedanje ovog saziva Skupštine Srbije. Koliko da
najavi sumornu budućnost, i ono se završilo u polupraznoj
sali, dobro rashlađenoj, u kojoj su sedeli samo
socijalisti i demokrati.
Prosto je neverovatno kako je traljavo opozicija
odigrala ovu kratku pozorišnu predstavu koja je, kada se
saberu radni dani Skupštine trajala samo šest dana, i to
običnih, bez produžetka.
Ovo Treće, vanredno i propalo, zasedanje počelo je u
prošli četvrtak, posle maratonskog Drugog zasedanja koje
je zakazala vlada i koje je trajalo preko tri sedmice, a
počelo još davno zaboravljeno 27. juna uoči Vidovdana. Sa
stanovišta Vlade i vladajućih socijalista sve značajno
se, u stvari, izdogađalo još u prvoj nedelji prethodnog
zasedanja. Jer, prvih pet tačaka, pet poreskih zakona
prošli su zahvaljujući vladinoj većini još tada. Sve
ostalo je bilo praktično beznačajno; i preostalih
tridesetak tačaka vladinog dnevnog reda, a i osam
opozicijinih zakona koji su se našli na dnevnom redu
sledećeg, Trećeg vanrednog zasedanja. Vlada je još tada
mogla da ode na odmor što je ona u priličnom broju i
učinila, ostavljajući par dežurnih potpredsednika i par
dežurnih ministara i zamenika da primaju na sebe drvlje i
kamenje koje je opozicija sipala.
Mimo dežurnih predstavnika vlade, socijalisti su
ostavili i jedno stotinak redovno dežurnih poslanika
prisutnih u Skupštini kao i desetak dežurnih "na
telefonu"; taman onoliko koliko je potrebno da se
opozicija preglasa. Dežurni "na telefonu", služe za one
dane kada veći broj opozicionih poslanika ustane na desnu
nogu pa se ipak dokotrlja do Skupštine. Tada Vučelić
aktivira i njih da obezbedi sigurno izglasavanje ovih
zakona. Ako se, i pored svih tih mera predostrožnosti,
ipak slučajno desi da poneki opozicioni amandman i prođe,
recimo zbog preteranog zabušavanja socijalističkih
poslanika ili prevelike, ničim izazvane, opozicione
revnosti, Vlada je tokom ovog zasedanja patentirala i svoj
najnoviji pronalazak, nezapamćen u svetskoj
parlamentarnoj praksi - amandmaniranje amandmana. Naime,
ako je stvar baš važna, Vlada očas posla preko prisutnog
dežurnog potpredsednika sa pečatom, napiše nov amandman,
iako je to protivno Poslovniku i njime čisti netom
izglasan opozicioni.
Dakle, a tu je Đinđić nepogrešivo u pravu, vladina
većina je vladina većina i nikakvi marifetluci opozicije
- izuzimam, naravno, pregovore "ispod žita" sa Vladom ne
bi li se postigao dogovor oko kakvog zakona kojima je on
sam sklon - ne pomažu. Nikada u svetu nije zabeležen
slučaj da vladina većina glasa za opoziciju i ne služi
parlament opoziciji da eventualno, u slučaju tesne
vladine većine, progura po koji svoj zakon, nego da
pokaže da je lepša pametnija i kompetentija od vladine
većine ne bi li se na sledećim izborima birači opsetili
njene lepote, pameti i kompetencije i podarili joj još
koji glas.
Dakle, stvarno radni deo Skupštine je bio završen u
prvoj nedelji jula kada je Vlada već imala u džepu sve
svoje poreske zakone kojima inače vlada i drpa pare od
građana i preduzeća. Sve ostalo je bila čista estrada,
odnosno pozornica na kojoj je opozicija trebalo da
nastupa i pokaže kakva je.
E pa vala, pokazala je.
Prethodno zasedanje, Drugo vanredno u ovom sazivu,
ono duže, vladino, opozicija je još koje kako izdržala.
Trudila se da što žešće napada vladine predloge
naduvavajući katkad i do karikature primedbe na relativno
beznačajne i sasvim normalne i nesporne zakone koji bi, u
slučaju da nema stranačkog takmičenja, verovatno bili
izglasavani jednoglasno i bez rasprave. No, to je valjda
usud koji nam donosi višestranački parlamentarni sistem.
Umesto stručnosti dobijamo demokratiju. To je, valjda,
bolje. Mada, bez obzira što svi opozicionari misle da se
svojim - a da li i novim biračima drugo je pitanje - više
dopadaju ako do besvesti izručuju brda napada, uvreda i
kleveta na vlast, valjalo bi napraviti jednu ozbiljnu
anketu i videti koliko je to stvarno politički
produktivno. Do tada, ostaje nam da nagađamo.
No, nisam hteo da kukam nad provalom demokratije
koja uništava kulturu. Vratimo se Skupštini.
Dakle, pošto je kojekako izdržala Vladino zasedanje,
opozicija je ušla u svoje sopstveno, i to, a ovo stalno
naglašavam, prvo koje je uspela da sazove, jer nikada do
sada nije imala više od trećine poslanika u parlamentu
koliko je potrebno da se vanredno zasedanje sazove.
Međutim, osim uspeha koji je sadržan u samom
sazivanju, opozicija nije uspela ni u čemu drugom. U ciglo
šest dana jedna stranka je dobila batine, druga se
nadurena i uvređena povukla sa zasedanja optuživši, pak,
za neuspeh treću koja je na zasedanju ostala i dobila kao
nagranu omanju šargarepicu - dva bezvezna zakona koje je
Vlada propustila.
Prvo su radikali, igrajući svoj one man shonj,
nabijen uvredama i dramatičnim optužbama, pripazarili
upad policajaca, pomalo teatralno nazvan "masakrom
poslanika od strane specijalaca" i, uzeli, bar oni tako
misle - politički poen. Iako zli jezici tvrde da čitava
parada ima mnogo jeftiniju političku pozadinu i da to
naprosto Šešelj sa mora natociljava Tomu Nikolića -
politički mnogo civilizovanijeg od njega koji prema nekim
anketama stoji čak i bolje od svog šefa - i uvlači ga u
incidentne situacije za koje je Toma znatno manje spreman
nego za rat za govornicom, događaj je ipak izazvao pravi
raspad opozicije.
Reakcije stranaka su se kretale od čistog
zadovoljstva što su radikali konačno bacili batine, preko
zabrinutosti za sudbinu zasedanja, parlamentarizma i
stabilnosti političke situacije u zemlji do potpune
indiferentnosti ili žestoke podrške radikalima.
Posle toga Skupština naravno, nije bila ista kao pre
incidenta, ali se pretpostavljalo da će opozicija u utorak
bar zajednički nastupiti što se tiče parlamentarne
istrage i odgovornosti za incident. Mi iz DEPOS-a smo bar
uredno popunili zahtev za formiranje Anketnog odbora i
koji je, bar to nam služi na čast, propao za samo dva
glasa. Nije me iznenadilo što Đinđić nije tražio ništa,
ali me je zaprepastilo što radikali i Koštuničini
demokrati nisu bar podneli zahtev za smenjivanje Tomića što
je on sam praktično isprovocirao preuzevši na sebe svu
odgovornost za intervenciju navodnog skupštinskog
obezbeđenja. Kasnije, kada sam malo porazmislio, shvatio
sam. Radikali su se bojali, zato što se smenjivanje vrši
istom procedurom kao i biranje, da se na tajnom glasanju ne
ispostavi da od recimo 220 poslanika za smenjivanje Tomića
glasa samo pedesetak. Ovu turobnu slutnju su mi potvrdili
i njihovi poslanici a kasniji događaji su samo išli njoj u
prilog.
Radikali su zatim napustili Skupštinu i ona je
nastavila da radi kao da se ništa nije desilo. Niko se
nije usuđivao da je napusti zajedno sa njima, čak ni
Koštuničini demokrati, verovatno svi u samrtnom strahu od
vezivanja za radikale, koje mnogi već gledaju kao budući
politički leš. Debata o televizijskom zakonu tekla
je na uobičajen način. Kao što Toma krpi vladajuću
porodicu, tako je opozicija krpila Milorada Vučelića i
njegovu omiljenu pevačicu narodnih i ostalih pesama. Posle
dva-tri dana ovakvog daveža, kada je postalo očigledno da
predstava ne valja, Vuk je odlučio da je malo osveži i bar
nas iz DEPOS-a pošalje na letovanje. Pod prilično
neubedljivim razlogom da, u dramatičnim trenucima za
naciju, "kada se s one strane reke priprema vojska da sa
ove strane reke - čik pogodite koje - preuzme vlast",
predsednik tajno i ispod žita pregovara sa inosvetskim
moćnicima, a nas ne zove ni na kafu ni na svoj kanabe,
kao i da nećemo da glasamo kada već socijalisti neće da
donesu ovaj nama tako dragocen zakon konsenzusom, rekao
je da napuštamo ovo zasedanje. Za svu nesreću opozicije je
optužio Đinđića koji neće da napusti zasedanje i tako
socijalistima oduzme zadovoljstvo da nam odbiju zakon.
Zlosrećnog Đinđića je, po ko zna koji put, okrpio i za
onu, nekom prilikom izrečenu sentencu o onima koji "ako
hoće da se bave moralom treba da idu u crkvu, a ne da se
bave politikom".
I tako je Vuk, razljućen verovatno Đinđićevom izjavom
po kojoj se Šešelj stalno a Vuk povremeno, tokom ovog
zasedanja, kupaju na znamenitoj Miločerskoj plaži dok on,
tj. Đinđić troši sakoe i svoj znoj na sednicama za
dobrobit naroda, odjezdio, zajedno sa nama, napolje. Pšto
je izjava data znamenitoj "Radio Jagodini", privatnoj
stanici najpoznatijeg penzionera u našoj politici,
Radmila Bogdanovića Vukaova ljutnja je bila, verovatno, tim
veća. Vuk se, istina, vratio se još jednom da bi,
neučestvujući, replicirao Vučeliću ali se, bar koliko ja
znam, nije više vraćao.
Kada smo izlazili jedan od socijalista mi je, sa
poznatim moravskim akcentom, rekao: "Bre profesore, ti si
bar razuman čovek, zašto izlazite?". Ja sam mu, u
političkoj nemoći, rekao: "Odoh ja na odmor, a ti moraš
da sediš ovde!". Na to se on okrenuo svom susedu i
rezignirano rekao: "Eto, uvek me pređe!"
Ostatak skupštine sam ispratio ispred televizora i,
mogu da vam kažem, poštovani slušaoci, da sam se osećao
znatno prijatnije. Blago vama.
Ostatak je, što bi rekao Predsednik, bio "miran i
dostojanstven". Pošto su brzo i lako slupali zakone o
izmenama izbornog sistema i sa njim povezane zakone o
izboru narodnih poslanika koji su ionako delo DEPOS-a, a
koje su demokrati tek reda radi pohvalili, socijalisti i
demokrati su prešli na tzv. Đinđićeve zakone. Tu negde,
tokom poslepodneva, stiglo je i Koštuničino saopštenje da
napušta zasedanje, koje je on proturio onako diskretno, na
dorćolski način, kroz prozorče na tavanu, iako je pre
podne imao možda svoj do sada najbolji skupštinski govor o
krizi parlamentarizma kod nas. Pravo je čudo kako taj
čovek ne ume da svoje najbolje političke ideje marketinški
plasira. Mađari i Šiptari su još diskretnije kidnuli i u
petak je skupština osvanula kao dvostranačka tako da smo
čitav jedan skupštinski dan "na malom ekranu TV
prijemnika" imali pokaznu vežbu iz dvostranačkog sistema.
Moram da kažem da je bilo veoma kulturno i odmereno,
ama i dosadno. Ako je tako u Engleskoj, Americi, Nemačkoj
i sličnim dvostranačkim sistemima, onda mi je jasno zašto
tamo nema direktnog prenosa. Da nije bilo dijaloga između
Đinđića i Vučelića o nekim navodno ideološkim razlikama u
tretmenu vidova svojine, mogao sam mirno da prespavam ceo
tok sednice.
Socijalisti su Đinđiću "pukli" - što bi rekli klinci
po kafićima - dva glavna zakona ali su mu pripustili dva
manje važna koliko da nagrade njegovo lepo vaspitanje i
dobru volju da presedi ovaj petak u Skupštini. Istina ni
tu nisu mogli da odole, a da ne naprave malu pakost. U
zakonu koji reguliše revalorizaciju privatizovane
društvene imovine, da bi se nadoknadili gubici izazvani
besmisleno niskim cenama tokom prošlogodišnje
hiperinflacije, socijalisti su rok od 1. januara 1993.,
koji je predlagao Đinđić, pomerili na 1990. godinu. Zli
jezici kažu da su i Đinđić i njegovi stranački magnati
svoje privatizacije obavili pre 1993. i da su, naravno,
lijući krokodilske suze nad gubicima naroda koji će bez
otete mu društvene imovine teško da sprovodi njemu tako
omiljen "narodni kapitalizam", predložili ovaj rok "da se
Vlasi ne dosete". Vlasi su se, naravno, dosetili, pa su i
Đinđiću i drugovima, kažu zlobnici, malo raspalili po
džepu. Šta ćete, život.
Posle toga je, valjda, skupština završila rad. Kažem
valjda jer nemam pojma da li je bilo poslaničkih pitanja.
Ugasio sam televizor, mrzelo me je da gledam.
Uveče je TV Bastilja, u udarnom Drugom dnevniku
pohvalila ovu pokaznu vežbu dvostranačja od petka. Rekla
je, otprilike: "Dragi gledaoci, ovako treba da izgleda
uzoran parlament. Svašta se, i oštro i polemički danas
diskutovalo ali fino i pristojno". Onda su spikeri, u
tandemu, jedan glumeći Vučelića a jedan Đinđića, ukratko
rezimirali njihovu prepodnevnu polemiku. Divota!
Očigledno, socijalistima se svidelo ovakvo
dvostranačje i ne bi me čudilo da počnu ne samo da o njemu
maštaju nego i da ga ostvaruju. Kao neposredna mera bi
moglo bi da usledi, ovoga puta stvarno, menjanje izbornog
zakona kojim bi nas ponovo vratili na većinski sistem.
Ovo im, možda, ne bi donelo onoliki broj poslanika kao
1990., ali bi ih zasigurno držalo na solidnih 160.
Ostatak bi razdelili raznim drugim strankama.
Proporcionalno finoći, naravno.
Za početak, mogli bi sednicu od juče da snime i da
je, umesto direktnog prenosa, stalno prikazuju. Zato,
pripazite. Jest da mi često izlazimo i ulazimo u
Skupštinu, pa nikada ne znate da li smo tamo, ali, ako
nas poduže nema na ekranima, okrenite naše telefone i
proverite. Možda smo mi u sali ama nas ne slikaju.
I, tako se juče završilo ovo petonedeljno glavinjanje
našeg kvaziparlamentarnog nedonoščeta. Konačno sam malo
izišao na ulicu. Pa, da vam, za kraj, ispričam glavne
utiske. Ipak, pet nedelja nisam bio na ulici.
Prvo, zantno je toplije nego pre pet nedelja kada sam
u Skupštinu ušao. Drugo, po bankama ne samo da nema
deviza nego i obične dinarske gotovine što znači da je
Avramoviev program počeo konačno da daje rezultate jer su
preduzeća kojima su štedro deljeni krediti za navodnu
obnovu proizvodnje sve to slupala u plate pa sada nemaju
para da vrate te su banke bankrot ili finije, nelikvidne.
Treće, g. milošević je izgleda spustio durbin i umanjio
svoj mirotvorački žar nevoljno priznajući grčkom ministru
spoljnih poslova da bosanskom aranžmanu ipak eto tako
nekako "precizne garancije za okončanje mirovnog procesa".
Kako prvo dvoje spada u prirodne pojave obratimo
pažnju na treće. Kao što smo i predviđali prethodnih
nedelja, bosanski Srbi su, za sada, još daleko od pomisli
da mirovni plan prihvate. Milošević je prvo krenuo da ih
pritiska a zatim zaključio da treba da još malo "cepa sako
na sednicama CeKe" jer je tamošnji otpor jedinstven, a ni
ovdašnji ratni lobi nije za potcenjivanje. Očigledno, kao
što rekoh u jednoj od prethodnih emisija, ova ponuda za
mir mu je došla prerano. Valja prvo ovima ovde slomiti
zube, a za to vreme jačati infrastrukturu svoje partije i
svojih ljudi tamo. Još je, dakle, rano za osvajanje Bosne.
Ostaje mu, za sada, a to ćemo uskoro videti, da se
nada da novo pojačanje sankcija neće preterano i da će i
on dobiti svoju šargarepu jer je bio kooperativan, te da
će u miru moći da učvršćuje svoju vlast ovde.
Uostalom, ako već ne ide u Bosni zašto ovde ne bi
uveo većinski sistem i raspisao jedne izbore? Trebaće
nam, da se ne usedimo.
srbija.129veca,
Pretpostavljam da ste čuli za odluku savezne vlade o prekidu
ekonomskih i političkih odnosa sa RS...
Ko tipuje da nam to neće skinuti sankcije?
srbija.130stigor,
> Pretpostavljam da ste čuli za odluku savezne vlade o prekidu
> ekonomskih i političkih odnosa sa RS...
> Ko tipuje da nam to neće skinuti sankcije?
A ko ne bi tipovao? :)
srbija.131saricl,
|||| Ko tipuje da nam to neće skinuti sankcije?
Zavisi dali će "voljeni vođa" rešiti da pređe sa reči na delo,
ili je to samo manevar da se Karadžić prislini na potpisivanje.
Ja bih lično voleo da on od njih digne ruke i zvanično i praktično,
ma šta odlučili. Ono mi smo jedna država i sa njima nemamo niša osim
što im dajemo moralnu podršku za neke njihove ciljeve. Otprilike nešo
kao Rusija prema Jugoslaviji, mislim da bi to bilo najbolje za nas a i
za njih.
Inače sigurno je da se zapad neće odmah slomiti da nam skine sankcije,
ali recimo da su stvari počele da se menjaju, odnosno polako je "opet"
in slušati rock i ponašati se kulturno...
srbija.132dares,
Vjerovatno da nema razloga za veću zabrinutost jer su ovo, po
mom mišljenju, političke igre Miloševića i Karadžića.
Ako nisu, onda će biti gusto...
Što se tiče "nepravednih" sankcija, one neće biti skinute pa
makar Srbija priznala i BiH i Hrvatsku u AVNOJ-evskim granicama.
Nije svijet naivan pa da ih skine (ili ublaži) zbog ovakvog "malog"
poteza Miloševića. Svašta će on još morati da uradi da bi se to dogodilo.
Rat u Zalivu se davno završio a sankcije Iraku još nisu ukinute (čak se
i ne raspravlja o tome), a ovde kraj još nije na vidiku.
srbija.133milan,
(Emitovana 6. avgusta 1994. godine)
Srbotopija 65.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 6.
avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Pre nekoliko godina, odmah posle vanrednih izbora za
upražnjeno poslaničko mesto pokojnog Miodraga Bulatovića u
Rakovici, kada je Šešelj onako trijumfalno i ubedljivo
pobedio tada može biti najvećeg živog srpskog pisca
Borisava Pekića, sedeo sam sa pokojnim Borislavom u nekoj
od onih kafana što ne teraju goste iako je već odavno
fajront i tešio ga. Borislav je, u dnu duše, u stvari bio
veoma osetljiv i sujetan i veoma je patio zbog tog
izbornog poraza iako se pravio da iznad situacije i da je
posmatra sa olimpijskim cinizmom.
Smišljao sam svakojaka objašnjenja izbegavajući da mu
naprosto kažem da nije za političara i da i nije neko
osobito čudo što ga je pobedio jedan agresivni pučki
demagog. Dok su u kafani sedeli i drugi prijatelji
Borislav uspevao da ne pokaže svoje neraspoloženje.
Međutim, pred zoru, kada smo ostali sami i prilično
pijani, iz njega je provalilo i ja sam, kao jedini
preostali morao da izmišljam, jedno za drugim, razna,
sasvim neubedljiva objašnjenja i utehe.
Odnegde sam iz pamćenja iskopao čak i znamenitog džona
Stjuarta Mila, oca savremenog evropskog liberalizma, koji
je čak šest puta nastupao na izborima za poslanika i
gubio. Neki od savremenika ocenjuju da je, naprosto,
vređao puk svojom preteranom inteligencijom.
Borislavu ovo očigledno nije preterano laskalo. Niti
je voleo Engleze, što je sasvim normalno jer je među njima
morao da proživi dve najvažnije decenije svoga života,
niti ga je lična nesreća džona Stjuarta Mila osobito
tešila.
Negde pred zoru, kada su kelneri u "Stupici", iako
su obožavali Pekića, već počeli da gube strpljenje i dobru
volju da se smucaju oko nas i da se prave kao da imaju još
neka posla te da im nimalo ne smetamo, prešao sam na
najteže oružje. Nevoljno, prezirući sam sebe, dohvatio sam
se, nama Srbima tako omiljene konspirativne teorije
istorije, koju smo razvili do samih granica mogućeg, do
našeg jedinog autentičnog doprinosa svetskoj filozofiji,
do konspirativne epistemologije. Konspirativna
epistemologija iliti konspirativna teorija istine u
srpskom zasnivanju i interpretaciji pretpostavlja da iza
svake istine, iza svakog događaja stoji zavera.
Prisetite se, uostalom, koliko puta ste u kafani,
kada ste raspravljali o nečemu i nudili objašnjenje najbliže
zdravom razumu, dobijali sažaljivo podsmešljiv pogled od
sagovornika i komentar: "Ne budi naivan." Iza ovakvog
komentara najčešće usledi složeno objašnjenje zavere koja
stoji iza, recimo, okolnosti da je zavladala nestašica
kafe.
Ova srpska "konspirativna epistemologija" stoji
direktno nasuprot engleskom pozitivizmu i racionalizmu
čija je paradigma četrnaestovekovni britanski shilastičar
Viljem od Okama sa svojom čuvenom "Okamovom oštricom"
koja, Srbima pak nasuprot, kaže: "Ne treba u
argumentaciju unositi nove pretpostavke ako stare
funkcionišu i mogu da objasne pojavu."
E, pa, podržavajući Borislavovu srpsku prirodu i
anglofobiju, i ja sam se mučki, pred zoru, dohvatio
konspirativne epistemologije i ponudio mu objašnjenje za
kojim je žudeo. I dan danas se stidim onoga što sam
napričao pa sam, pomalo namerno izpozaboravljao i detalje,
ali se sećam da sam mu objasnio da se u osvit velikih
sukoba oko raspada Jugoslavije koji se - tu sam pokazao
osobitu hrabrost - čak zamislite eto mogu razviti u rat,
komunistička vlast u Srbiji priprema da preživi i da zato
proizvodi svog nacionalistu, borbenog i agresivnog ali
njima vernog koji treba da kompenzuje tadašnju Vukovu
popularnost kao nacionalističkog lidera. Dakle, prema
ovoj teoriji, siroti Borislav, iako naravno kaobajagi
omiljen i popularan među biračima - zamislite samo koliki
je procenat stanovnika Rakovice uopšte i čuo za njega -
nije imao nikakve šanse jer izbore organizuje i glasove
prebrojava svemoguća Služba kojoj je, naravno, naređeno
da svog čoveka postavi za poslanika.
Borislavu se ovo, opet naravno ali i na žalost
dopalo, i čitavo rano i radno jutro, "umorno i grubo" što
rekao nekada popularni a danas skoro proskribovani pevač
balada Arsen Dedić, proveli smo u raspredanju daljeg
razvoja ove sumanute konstrukcije. Izmislilo sam Šešelju
buduću moćnu populističku stranku koja će na razvalinama
krize rasti sve dok, prirodno, ne ugrozi svoju majku,
komunističku vlast. Negde oko devet ujutro izmislio sam i
čuvenu rečenicu koja glasi: "Nije daleko dan kada ćemo
biti u morati da branimo Miloševića, kao legitimnog
predsednika i simbol države, od razbesnele
nacionalističke rulje na čelu sa Šešeljem!"
Borislav je, nepunu godinu dana kasnije, u leto
1992., umro dočekavši, ipak, da vidi kako Šešelj, na
prolećnim izborima za saveznu skupštinu trijumfalno, na
čelu nekoliko desetina poslanika ulazi u skupštinu. Da li
je, pred smrt, u Londonu, razmišljao o onome što smo
pričali tog jutra ne znam, ali znam da sam ovu svoju
prognozu veoma dobro eksploatisao u beogradskoj
novinarsko-kafanskoj čaršiji.
Začudo, kada god bih je izricao svi su ozbiljno,
zamišljeno a po neki i zabrinuto klimali glavom. Kao da
sam na javu iznosio ono što su oni imali u svojim
košmarnim snovima i kao da su svi bili svesni cinizma
koji je stajao ispod svih navodnih ideoloških ubeđenja
koja su ikada pala na ovo tle, bila ona komunistička,
nacionalistička ili demokratska. Kao da je svako ko živi
na ovom tlu potpuno operisan od sposobnosti da pojmovno i
načelno misli. Sve je gola vlast i moć a ideologija služi
samo kao glazura za manipulaciju i ne osobito vešto
prikrivanje motiva.
I, eto, taj dan je došao.
Naravno, taj dan je došao, kako to obično biva, kao
sopstvena karikatura jer teško da se može reći da
Miloševića treba braniti od razbesnelog Šešelja, pre se
može reći da Šešelju valja sačuvati živu glavu od
razbesnelog Miloševića. Šešelj je, naravno, samo
paradigma. Prava meta je na Palama a i ona kao da se pod
Bastiljinom artiljerijom skupila i smanjila, jedva da se
vidi.
Naime, od nedelje ujutro kada je, što rekla g-đica
Kuburovićeva, u okviru akcije podizanja tiraža listu
"Politika", g. Milošević dao izjavu direktoru lista i
kompanije "Politika" Hadži Draganu Antiću, pa do sada,
prošlo je tek malo više od šest dana a meni se čini da
smo već šest godina ponovo u komunizmu.
Sve je, dakle, počelo u nedelju ujutro, iznenada, po
vrućini i letnjem danu. Političko-marketinški stručnjaci će
vam reći da je nedelja ujutro najbolje vreme za otpočinjanje
medijskih kampanja jer su vaše žrtve uglavnom kod kuće i
ne preostaje im ništa drugo nego da od ranog jutra
slušaju ponavljanje vaših slogana i parola.
Kažem takođe da je počelo iznenada iako je Beograd
pun onih koji će, poput mene iz ovog prethodnog igrokaza
sa Pekićem, tvrditi kako je sve to bilo u kartama i kako
je bilo jasno da će Sloba kad tad pustiti prekodrinske
Srbe niz vodu. I, naravno, biće u pravu. Kaogod što su
meni odobravali kada sam tvrdio da će jednog dana
Milošević sjahati sa nacionalističkog konja i uzjahati
mirotvornog tako su odobravali i onima koji su tvrdili da
će se Milošević držati Srba Prečana samo dok to interesi
njegove vlasti dopuštaju. Ovde su i vlastodršci i narod
savršeni cinici i znaju da reči češće vrede manje od
papira na kome su napisane. No, nije u tome stvar. Mora
se priznati da Miloševićevi potezi nisu iznenađenje.
Iznenađenje je uvek i samo vreme u koje ih on povlači.
Jer, posle kampanje koju je otvorio Lilić tezom o
pokušaju bosanskih Srba da nas pretvore u taoce a
finalizirao već pomenuti Hadži Struja svojim, sada već
znamenitim, uvodnikom u "Politici", situacija je naglo
izgubila na napetosti. Lopta kao da je bila spuštena.
Skoro cela druga polovina jula je protekla u nekakvom
nemuštom politiziranju. Postalo je jasno da bosanski Srbi
neće da potpišu mirovnu kapitulaciju ali i da kontakt
grupa baš ne umire od želje da preduzme nekakvu akciju.
žinilo se da će se sve odigrati kao i prilikom propasti
ranijih pokušaja sklapanja mirovnih sporazuma i da će se
kolektivni pregovarači opet kompromitovati; da će opet
Amerikanci malo ojačati svoju i muslimansku poziciju, a
da će se, reda radi, malo očvrsnuti sankcije oko
Jugoslavije. Iza roga bi usledio novi ciklus rata, ovog
puta verovatno uz američko jednostrano skidanje embarga na
naoružavanje muslimana. Ja sam lično, recimo, ocenjivao, da
će tek sledeća zimska faze pregovora početi da donosi
ozbiljne odluke. Uostalom, jesen je na pragu i malo je
verovatno da se muslimani mogu naoružati i uputiti u neku
ozbiljniju ofanzivu pre zime. žak je delovalo da su
Miloševićeva manevrisanja kao i uspavana tvrdoglavost
bosanskih Srba upravo usmerena na dobijanje u vremenu i
odlaganje po Srbe opasnih odluika u Americi tek za
septembar kada je već kasno da se počne operacija
prekidanja koridora, jer vojni stručnjaci ocenjuju da je za
nju potrebno bar dva meseca razvlačenja srpskih snaga po
severnom frontu.
Odjednom, usledila je Miloševićeva izjava koja je,
kao grom iz vedra neba, vratila svu zaboravljenu
komunističku prošlost. Zašto?
Izgleda da objašnjenje leži u sastancima održanim 18.
i 19. jula. Ovaj samit na kome su učestvovali
jugoslovenski i bosansko-srpski vojni i politički vrh
iskristalisao je tekst deklaracije koji je trebalo da
donese Skupština republike Srpske a za koji se
procenjivalo da će cela kontakt grupa osim Amerikanaca,
biti spremna da prihvati kao kakvo-takvo "da" mirovnom
ultimatumu.
Ovakva rezolucija, a Rusi su pružili i svoja
uveravanja, trebalo je da otvori još jednu ali tehničku
fazu pregovora oko realizacije sporazuma u kojoj bi se,
možda, dobila i neka teritorijalna poboljšanja ali, i to je
najvažnije, napismene garancije državnih prava srpskog
entiteta u Bosni. Ocenjivalo se da je to najviše što se
može postići i, iako su bosanski Srbi gunđali i cvileli,
takva deklaracija je konačno usaglašena.
Sam sastanak je, inače, čak i od strane bosansko-
srpskog vojnog vrha odisao pesimizmom. Priča se da je sam
general Mladić govorio o zamoru ljudi koji ratuju, o
dimenzijama vojišta koje ne može da pokrije ljudstvom koga
više nema ili je pobeglo, o nestašici čak municije i
borbenih sredstava za koja se verovalo, bar ovde, da ih
ima neograničeno. Političari iz Srbije su stvar zapaprili
svojim sumornim procenama stanja u kome je jugoslovenska
privreda a svi međunarodni signali su govorili da se
Amerikanci ne mogu obuzdavati duže od septembra. Ukratko,
poput sastanka u Potsdamu na dvoru nemačkog cara Vilhelma
Drugog i poslednjeg, održanog oktobra 1918., a prema
svedočenju samog Ludendorfa, o ratu je rečeno sve samo je
u vazduhu ostala da visi reč "kapitulacija" koju se niko
nije usudio da izgovori.
I, možete pretpostaviti, poštovani slušaoci, kakav
bes je obuzeo Miloševića kada je saznao da se u čuvenom
Toholjevom kovertu nalazi nešto sasvim drugo, preciznije
ista ta deklaracija, ali sa silesijom novih zahteva za
daljim pregovorima i daljim izmenama. Verovatno se setio
svih onih prevara i podvala koje su mu Karadžić i Mladić
priredili bilo prilikom davanja obećanja da će prekinuti
neku od desetina vojnih akcija koje su tvrdoglavo i
inadžijski vodili u najosetljivijim trenucima pregovora ili
donošenja međunarodnih odluka, bilo prilikom obavezivanja
da će potpisati ovo ili ono. Setite se, uostalom,
razgovora sa Ćosićem u kolima ka Palama, koji smo
pominjali u nekoj od ranijih emisija, kada je Milošević
izrazio iste rezerve sluteći da će opet biti povučen za
nos.
Slično se, očigledno desilo i ovog puta i
Miloševićeva strast na koji se nadovezao njegov prirodni
vlastodržački strah od autonomnog centra političke moći
koji se pojavio na Palama. Iako se već kroz ideološko
profilisanje u kome je Karadžićeva družina zauzela izrazito
antikomunističku poziciju, budući sukob mogao nazreti,
sada je on naprosto izbio. Vatra je udarila u lice i na
Miloševića je došao red da potegne kofu.
Potegao ju je na svoj način aktivirajući kampanju
kakvu, bar ja, ne pamtim ni u Bravarevim vremenima.
Mislim da je nešto slično nosila u sebi kampanja protiv
takozvanih "liberala", početkom sedamdesetih, ali je ona
imala prizvuk nekog produženog termidora i trajala je
dugo i bila nekako razvučenija.
Politička kampanja, ako je pridev "politička" uopšte
adekvatan jer ovoliko licemerje i provala mirotvoračkih
strasti novokomponovanih mirotvoraca prema kojima su
Vesna Pešić i Nataša Kandić isto što i cica maca na
navijanje u odnosu na ranjenu lavicu koja brani mladunče,
prevazilaze sva očekivanja.
Kampanja, naravno, i kako to uvek u istorijski
preokretnim situacijama biva ima dvojak cilj. Jedan da
okonča neposrednu istorijsku situaciju odnosno rat a
drugi da udari temelje poretka u miru.
Samo okončavanje rata u Bosni, u stvari, i nije tako
važan cilj. Osnovni Miloševićev cilj je sada postao
distanciranje od tog rata. Koliko ubedljivo u očima sveta
to distanciranje bude toliko će svet biti spreman da
razmotri ublažavanje sankcija. Koliko se za sada razabira
on uspešno ide ka tom cilju jer su čak i Amerikanci
povukli zahtev da granicu Srbije i Bosne čuvaju trupe
NATO pakta i stvar sveli na zahtev da je nadgledaju
posmatrači što će, posle oklevanja i taktiziranja, vlast u
Beogradu verovatno i prihvatiti.
Šta više, izvesno produžavanje rata u Bosni
Miloševiću može i koristiti. Jer, nevoljno pristajanje Pala
na mirovni ultimatum bi, u kasnijoj fazi realizacije,
moglo dovesti do odbijanja da se predaju pojedine
teritorije a Milošević bi u Beogradu bio garant i nevoljni
saučesnih tog beskrajnog otezanja. Tu bi mu Karadžićeva
družina došla samo kao kamen o nogama. U varijanti koja
se sada razvila Pale su glavna i jedina meta NATO pakta i
nešto vazdušnih udara i razaranja Karadžićeve
infrastrukture bi Milošpevićevog protivnika itekako
oslabilo i onesposobilo kao autonomni centar političke
moći.
Na ovom mestu se već naziru i konture drugog cilja
ove kampanje a to je udaranje temelja budućeg političkog
poretka u zemlji. Imajući ovakvo iskustvo kakvo ima sa
bosanskim Srbima verovatno je da je Milošević već odavno,
možda još kod Vens-Ovenovog plana, odustao i od same
pomisli o ujedinjenju srpskih zemalja. Naprotiv, pre bi se
reklo da on tu zamisao pokušava da osujeti. Upotreba
srpskog nacionalizma, kao političkog sredstva, koju je on
patentirao još 1987. počela je njemu samom da se obija o
glavu. On se sam, kao patrijarh postkomunističke elite, u
tom poslu svakako ne može nadmetati sa neobuzdanom
zelotskom Crkvom niti pak sa tribunima poput Šešelja,
Karadžića, Plavšićke. Povrh svega, a na primeru Palskog
vođstva se ta stvar najbolje vidi, to sredstvo uvek preti
da i samo postane cilj i ugrozi postkomunističku elitu.
Realno politički govoreći on je srpski nacionalizam
uzeo u najam poput neke najamničke vojske i sada je vreme
da najamnike otpusti. Najamnici su, kao najamnici, često
skloni pobunama i imaju, kao rimske legije u
metastatičnim fazama imperije, želju da same izvikuju
svoje vojskovođe za imperatore. Zato je u pripremi za
obračun sa srpskim nacionalizmom, politička likvidacija
srpsko-bosanskog vođstva, preduslov a ne cilj. Tek sa
marginalizovanom ili još bolje uklonjenom Karadžićevom
bratijom Milošević će biti siguran da njegov establišment
nije više ugrožen. Zato mu, uostalom, loše i nebranjive
granice Karadžićeve proto države itekako odgovaraju jer će
Karadžića, ako uopšte preživi, terati da se bavi svojim
problemima a ne problemima sa ove strane Drine.
Neuspeh Karadžića i svođenje njegove elite na grupu
ostrašćenih brdskih razbojnika može Miloševiću, odnosno
vladajućim socijalistima, poslužiti i kao sredsto za
buduće kompromitovanje srpskog nacionalizma. Jer što vreme
više odmiče taj rat i ti Srbi u tom ratu postaju simbol
Srpstva. žitava srpska nacionalna ideja može, u glavama
Srbijanaca, pomoću Karadžića biti kompromitovana za
nekoliko sledećih decenija.
Karadžić je, naravno, manje-više, svestan ambisa u
koji ga vodi nepopustljivost sopstvenih gospodara rata i
distanciranje matice. Jedini način da to spreči je
uvlačenje matice u rat. Ovdašnja pomoć od Šešelja je
nedovoljna jer su Šešeljevi pokušaji da podrije institucije
završili kao vašarski incidenti. Zato je juče i izvedena
besmislena akcija otimanja oružja ne bi li se Amerikanci
odlučili i na intenzivnije operacije u Bosni ali i na
oštrije mere prema Jugoslaviji dok ih još drži opšte
antisrpsko raspoloženje i dok polako ne počnu da shvataju
da postoje dve vrste Srba od kojih će oni, lako, poput
žerčila 1943., odabrati one svoje.
Ukratko, beogradsko-palski sukob se obavlja tuđim
oružjem i u njemu je faktor vremena odlučujući. Dobije li
Milošević ovog puta poštedu, a pre zime se u Bosni ne
razviju intenzivnije ratne operacije, biće završena mala
srpska nacionalistička odiseja u nacionalnu prošlost i
strasti. Ne desi li se to, nije mala ni šansa da ćemo
uskoro biti u rovovima nastavljajući zavet predaka da
ujedinimo sve srpske zemlje.
Na nama nije čak ni da biramo. Samo čekamo ishod.
srbija.134bojt,
"SK-PJ će poštovati Ustav i vanstranačku poziciju vojske sve dok
se i druge partije budu tako ponašale. U suprotnom, na svaku
'patriotsku ćeliju' koju u VJ formiraju radikali ili Karadžićev
SDS, nići će najmanje tri komunističke ćelije."
Zoran žičak
srbija.135superhik,
=:> 'patriotsku ćeliju' koju u VJ formiraju radikali ili
=:> Karadžićev SDS, nići će najmanje tri komunističke ćelije."
;<
srbija.136fifana,
Jel ovo trebalo da bude u Srbiji ili u VICEVIMA?
Doduse, izgleda da tu i nema neke kljucne razlike.
srbija.137milan,
(Emitovana 13. avgusta 1994. godine)
Srbotopija 66.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 13.
avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Izgleda da se sve važne političke utakmice u Srba
odvijaju u neregularnim uslovima. Jer, kaogod što je
parlamentarni sistem napravljen na izborima koje je
organizovala, kontrolisala i medijski pokrivala u
socijaliste preobučena prethodna komunistička vlast, tako
se i sada, ovaj preobražaj srpske političke scene iz
nacionalističko-ratoborne u komunističko-mirotvornu
obavlja u sred leta, na temperaturama koje beleže rekorde
i u potpunom odsustvu političara iz Beograda. Đinđić je
na odmoru, Vuk je na odmoru, Milošević je na odmoru, a i
mi se odmaramo, ama ne znamo od čega.
No, dok Vuk sedi u svastikinoj vili u Budvi i
povremeno podržava "Slobu mirotvorca", g. Milošević je
već zauzeo Braverevu vilu u Igalu, kao da je sasvim
siguran u svoje, ako ne mesto u istoriji a ono bar dugo
vladanje. Možda, vele zli jezici, letuje tamo, na samom
jugu, blizu italijanske obale jer čeka da ga neki njegov
žerčil pozove u Brindizi. Ipak, on ne zaboravlja gde mu je
"baza", što rekli komunistički političari iz negdašnje
nomenklature pa zato povremeno sedne u avion i dođe do
bar Dobanovaca ako već ne na svoje kanabe u Ulici srpskih
vladara da primi nekog od svojih obožavalaca a, u
poslednje vreme, valjda da pokaže svoju demokratičnost, i
neke od svojih protivnika.
Procesija obožavalaca je prethodne sedmice bila
ogromna pa se, kažu, zato g. Predsednik u Igalo vraćao
tek kasno u noć, što je, razume se, Sentu izbezumljavalo.
Među obožavaocima su se našli i direktori važnih srpskih
firmi koji su se u združenoj taktičko-pokaznoj vežbi
"Druže izjasni se za mir" ponajviše istakli. Iza njih su
usledili njegovi obožavaoci unproforci na čelu sa svojim
šefom De Melom, koji su pride privukli i sve namještenike
Hrvatskoga ureda u Beogradu koji su, izgleda, načuli da
Sloba ima nameru da premosti Republiku Srpsku autoputem
kroz Hrvatsku i tako se spoji sa Krajinom pa su u tome
videli i neku priliku da uzmu kakav porez na promet i za
sebe. Priča se i da se dogovarao aranžman prema kome bi
Hrvatska i Jugoslavija zajednički predložili da njihove
trupe učestvuju u održavanju mira u Bosni kada se sporazum
sklopi, što bi definitivno zapečatilo podelu Bosne ili,
što je najvažnije, bilo i konačni garant mira na ovim
prostorima jer je od džIdž veka naovamo srpsko-hrvatski
sporazum ili nesporazum bilo ono što stabilizuje ili
destabilizuje jugoslovenski prostor. par dana kasnije u
pominjani vojni objekat u Dobanovcima je došao i
Stoltenberg, koliko da da se ne pomisli da ga je Sloba
prevoleo.
Začudo, Grka nije bilo. Grci, koji su redovni ukras
na predsednikovom kanabetu, izgleda da su ovog puta
omanuli. Ni jedan gradonačelnik nekog sela pod Olimpom,
ni jedan predsednik Društva za grčko-srpsko pčelarstvo,
golubarstvo pa čak ni biciklizam nije se našao kod Slobe.
To znači ili da je dolazak predsednika u Beograd bio
tako brz i nagao da Grci nisu stigli da se spakuju ili
su, bogami, počeli da se okreću svom pravom ljubimcu -
Karadžiću, koga nekako spontano više vole od "Slobe" kao
nekoga ko na radikalan način rešava ono što i oni vide
kao svoj problem. Teško je, za sada, razlučiti šta je po
sredi, a možda ni sami Grci to ne znaju zbunjeni kako da
se opredele između umerene politike svoje vlade koja,
naravno, podržava plan kontakt-grupe i Miloševićevu
podršku tom planu i šire grčke javnosti koja bi rado
videla još malo rata protiv muslimana u Bosni, pogotovu
ako je to o našem trošku.
I dok Milošević vodi državni brod samo njemu znanim
putevima, mnoga prestrojavanja na srbijanskoj političkoj
sceni su u toku. Za ovu subotu sam odabrao tri. Prvi nije
od prevelikog političkog značaja ali je za antropologiju
srpske političke scene prelep. Radi se o intenzivnom
preplivavanju Đinđićeve DS na Miloševićevu obalu. Koliko
pre mesec dana, prvoj sednici Skupštine republike Srpske
koja je zasedala na Palama, Đinđić je uputio telegram u
kome se isticala rečenica "Kako god da odlučite mi smo uz
vas!" čime je u srpsku političku praksu uveo neobičan
presedan potčinjavanja Srbije odlukama donetim van nje i to
od predstavnika deset do dvadeset puta manje Srba nego što
ih živi ovde. Međutim, u roku od mesec dana, desilo se
pravo čudo. Već od Miloševićevog izjašnjavanja u prethodnu
nedelju Đinđić je imao sve veće rezerve prema Palama.
Konačno, na Radio Jagodini je doterao do zahteva da se
stvar potpiše a da se referendum otkaže. I taman da kada
se Đinđiću učinilo da je konačno uspeo da onog pečenog
vola od zimus, sa sve ražnjem, vrati na ovu stranu Drine,
Bastilja je u nedelju uveče objavila da je i njegova stranka
saorganizator propalog mitinga podrške prekodrinskim
Srbima održanog u Loznici. Kako je na mitingu govorio
potpredsednik opštinskog odbora DS on je odmah najuren iz
stranke ali, mrlja je ostala, pogotovu što je Bastilja u
nedelju trijumfalno saopštila ovu vest konstatujući da je
na mitingu bilo stotinak ljudi. Radio sa Pala je odmah
uzvratio, ustvrdivši da Bastilja bezočno laže i da je na
mitingu bilo 5.000 ljudi. Nezavisni novinari su potvrdili
da je Bastilja slagala. Na mitingu je naime bilo 150 ljudi.
Naravno, ovaj sitan incident neće sprečiti Đinđičća
da prepliva na Miloševićevu obalu ali jasno svedoči kakvu
konfuziju u glavama prostosrdačnih provincijskih
funkcionera, može da izazove nagla promena stranačke
politike.
Đinđić valja da posavetuje svoje funkcionere da ne
čekaju na zvanične stranačke stavove jer to može da
potraje, pogotovu što je šef na odmoru, nego da svako
jutro lepo pročitaju "Politiku" i tako saznaju šta je
dnevna zapovest za taj dan.
Namerno predlažem čitanje "Politike" a ne gledanje
Bastilje, ne samo zato što "Politika" košta samo 30 para
nego što se, očigledno, sukob ratnog i mirnodopskog
lobija unutar samog vladajućeg establišmenta obavlja baš
preko ova dva medija. Milošević je - malo da ponizi
Vučelića ali i da Bastilji stavi do znanja da će morati da
bude bar donekle žrtveno jagnje za ratnohuškačku politiku
- svoju izjavu kojom otvara kampanju namerno dao
"Politici". "Politika" inače ne propušta ni jedan broj a
da Bastilji ne spočitne da je dužna da sprovodi državnu
politiku. Osim toga intenzivna kampanja se vodi i protiv
samog Vučelića. Tako je juče izvučen otkaz koji je
reditelj Jovan Ristić podneo Bastilji još početkom jula. U
otkazu se, a šta bi drugo, napada Vučelićevo protežiranje
njegove omiljene narodne pevaljke. Ratni lobi iz Bastilje je
"Politici" odgovorio u ponedeljak kroz reč i delo Stefana
Grubača koji je time potvrdio da su vesti o njegovoj smrti
pomalo preuveličane. Grubač je napao Vuka i GS ali je
oštrica bila usmerena ka "Politici" i levom krilu
vladajućeg establišmenta. Grubač je, samo prostijim i
uvredljivijim rečima, ponovio Vučelićeve teze iz govora
koji je održao u Skupštini Srbije. Najprostije rečeno,
mir sada treba potpisati jer je, navodno, ponuđeno ono
što nam odgovara ali je ranije ipak trebalo ratovati jer
smo bili napadnuti. Ovakvim tezama ratni lobi u SPS-u
zapravo čuva svoje glave od budućih čistki, kada bude
došlo vreme da se, posle akcije "Izjasni se druže za
mir", malo prokopa i prošlost edabi se videlo ko je
ranije bio za mir a ko je huškao na rat.
No, čini se da su ovo samo poslednji trzaji i da
Bastilja nema neke šanse pred razigranom "Politikom" koja
je, očigledno, sada najbliža predsednikovom srcu dok
Vučelić polako odlazi niz vodu. Zato neodlučnim ili
neobaveštenim aktivistima, ne samo Demokratske stranke
nego i svih drugih stranaka preporučujem da čitaju
"Politiku". Jeste da se sa NIN-om zna najviše, jeste da
se "Duga" čita najduže, jeste da Bastiljaa najviše
prijaniskim strastima, jeste da se gledajući NTV Studio B
osećate kao da ste na Palama i kao da je Radovan pobedio,
ali, ne zavaravajte se, sa "Politikom" je ipak
najsigurnije. Preporučujući Hadži Draganu ovaj reklamni
slogan za njegovu novinu, prelazim na, po mom mišljenju,
najvažniji politički događaj sedmice.
Naime, čini mi se da je to izlazak Srpske
pravoslavne crkve na javnu političku scenu i njeno
svrstavanje uz Radovana i družinu. U okviru akcije
"Izjasni se druže za mir", Crkva je odlučno stala na
ratnu loptu. Ovaj fenomen, držim, valja ozbiljnije
razmotriti.
Crkva ima, od kako je krajem prošle decenije izišla
na političku scenu veoma čudnu, što bi doktori rekli,
"istoriju bolesti". Crkva je, naime, kao što se i moglo
očekivati izišla na političku scenu podržavajući aktuelnu
vlast. Ni jedan Miloševićev miting u okviru
antibirokratske revolucije nije prošao bez nekog popa ili
bar raspopa čija se mantija lepršala na vetru i koji je
sobom nosio kakav portabl ikonostas ili kakve slične
ripide.
Sam kler je bio, u početku, doduše uzdržan ali, kako
je Milošević ređao uspeh za uspehom a Crkva bila
obasipana pažnjom i ljubavlju bilo u obliku zvečećih priloga
države bilo u obliku bezmerne blagonaklonosti TV Bastilje
koje je odjednom počela da prenosi neopevano dosadne
liturgije u udarnim terminima, uzdržanost je nestala i
Crkva i Država su, po prvi put posle rata, uspostavili
skoro isto onako organski bliske odnose kao i pre rata.
Milošević je, istina je, zadržao svoj ateističko
uzdržani i nabusit stav prema Crkvi ali smo se zato u
porti Saborne crkve saplitali o njegove predsednike vlade.
Približavanje Crkve aktuelnoj vlasti kulminiralo je
za vreme neposredne vladavine zagrebačko-ljubljanskog
mitropolita Jovana koji je, dok je teško bolesni german
umirao, predsedavao Sinodom i praktično vladao Crkvom.
Pojava opozicionih stranaka u priličnoj meri je zbunila
Crkvu koja je na njih gledala kao na nasrtljive parazite
koji u srpski politički život unose zapadnjaštvo što je
već samo po sebi neprijatno ali koji takođe ugrožavaju
Miloševićevu vlast dovodeći tako u pitanje nacionalni
projekat za koji im se činilo da ga on uspešno realizuje.
Najnižu tačku tog dodvoravanja vlasti Crkva je
dostigla sredinom 1990., kada se posle prvog mitinga
udružene opozicije održanog 13. juna 1990., neposredno
svrstala uz vlast. Kompeltan Sinod je, na čelu sa
Jovanom, otišao sutradan u posetu Miloševiću i osudio
snage "haosa i bezumlja" iako je prethodnog dana, pred
Bastiljom, policija tukla Borislava Pekića a ne obratno.
Krajem te godine, zabrinuta zbog odsustva poglavara,
Crkva, mimo još uvek živog patrijarha Germana, odlučuje
da izabere novog jer su se tamni oblaci nadvijali nad
Jugoslaviju i verovatno je da se kler bojao da u rasplet
krize ne uđe obezglavljen. Patrijarh je izabran skoro
slučajno, jer je poništen stari, predratni, od kralja
Aleksandra donet Crkveni ustav, prema kome je patrijarha
biralo šire izborno telo, a kako za donošenje novog nije
bilo vremena, primenjen je fanariotski Crkveni ustav prema
kome se od tri kandidata sa najviše glasova na
Arhijerejskom saboru patrijarh bira iz šešira, preciznije
putira. Tako je iguman Makarije izvukao skromnog monaha
sa Kosmeta, Pavla.
U početku, dobri odnosi između Crkve i vlasti se
nastavljaju. Pavle je čak otišao da lično čestita
Miloševiću izbornu pobedu na predsedničkim izborima, što
je izazvalo konsternaciju beogradse opozicione javnosti
koja je, u nedostatku jasnog koncepta društvenih promena,
Crkvu, uz nacionalizam, smatrala svojim glavnim
ideološkim okosnicama.
Dobri odnosi se produžavaju i kroz celu 1991. i prvu
polovinu 1992. godine. Sa izbijanjem rata, značaj Crkve
naravno raste jer su Srbi prečani mnogo ozbiljnije
shvatali ulogu Crkve i bili spremniji, za razliku od
Srbijanaca, da je slušaju i uvažavaju njene stavove.
Neobičan obrt dogodio se, međutim, sredinom 1992.
kada je, čini se odjednom, posle zavođenja sankcija protiv
Jugoslavije, Crkva zalegla uz DEPOS i prestolonaslednika
kao njegovu tadašnju maskotu. Sva je prilika da je na Crkvu
delovalo nekoliko paralelnih činilaca. Prvo je sam
patrijarh koji je, bez obzira na političku naivnost koja
se graniči sa političkom nepismenošću, jedna visoko
moralna osoba zabrinuta za svoj narod. Zatim, je
verovatno da je Crkva ozbiljno shvatila pretnje iz sveta,
bila užasnuta ratom a nije van pameti pretpostaviti da je
i prestolonaslednikovo emigrantsko okruženje imalo
uticaja. Na kraju, a to nikada ne treba zaboraviti,
Milošević je odbio da Crkvi vrati imanja, odbivši da
potpiše zakon o denacionalizaciji koristeći razuman
izgovor da se ne može odnositi samo na jednu konfesiju.
No, odmah posle izbora 1992., ruku pod ruku sa
razmahivanjem rata, privremena pukotina između vlasti i
Crkve je počela da nestaje. Socijalisti i radikali u
Srbiji su formirali sa Srbima prečanima, koji su se svi
ujedinili u jednu Ratnu stranku, zaboravivši na političku
kulturu ako su je ikada uopšte i imali, jaku koaliciju i
pozvali, prirodno, Crkvu da im se pridruži. Osim toga,
rat i izbori 1992. su u potpunosti marginalizovali
opoziciju i tako se Crkva vratila u naručje države.
Sam rat je, takođe, u prvi plan izbacio čuvenu
crkvenu trojku Amfilohija, Atanasija i Artemija, prototip
zelotske, militantne crkvene stranke koju sam
svojevremeno, po inicijalima rodonačelnika nazvao 3A.
Prva dvojica naročito, postala su organski deo ratnog
lobija a, kako su ih na Palama uvažavali neuporedivo više
nego u Beogradu, i ljudska sujeta je činila svoje.
Ovako srećan brak je mogao da potraje večno da
Milošević nije odlučio da udari tačku na svoje odnose sa
Karadžićem i družinom.
Crkva se našla pred dilemom i u procepu. Između
lojalnosti državi i pastvi, devedeset procenata koje se
nalazi u Srbiji proper i ljubavi za nacionalni projekat
koji se realizuje na način a la Karadžić-Plavšić, Crkva
se, očigledno, opredelila za ovo drugo, bar za sada.
Očigledno je da su ratujući episkopi odneli prevagu nad
umerenima ili onima koje kontrolišu režim i politička
policija.
To i nije neko čudo jer su ratujuće vladike,
razvojem rata, stekli mnogo više uticaja, javne pažnje i
društvenih veza i moći nego vladike iz pozadine. Da ne
bude nikakve dileme Amfilohije je kampanju otvorio pismom
svoje mitropolije crnogorskim vlastima koje je prepuno
najoštrijih osuda navodno Bulatovićeve, a zapravo
Miloševićeve politike. Patrijarh je otputovao društvu
Amfilohija i Atanasija na Pale, a zatim je episkopska
konferencija izdala proglas koji je po tonu umeren,
verovatno pod utivajem samog patrijarha, ali koji
nedvosmisleno osuđuje vlasti u Srbiji proper i poziva ih
da se bezrezervno stave uz paljanske brdske ratnike.
Izgleda da je kler uvideo da je preterao pa je zato
isposlovao posetu predsedniku Miloševiću pokušavajući da
je predstavi kao posredovanje između Pala i Beograda. No
kako posrednik ne sme i ne može biti svrstan uz neku od
strana u tu posetu su Pavle, Amfilohije i Irinej - u ovu
posetu je poveden i vladika za koga se veruje da je
najbliži srpskim vlastima - ipak došli više kao neki
ambasadori Karadžićeve družine. Obično dobro obavešteni
krugovi kažu da su u poseti ostali kratkih rukava i da ih
je Milošević otpravio na radne zadatke.
Teško je, samo na osnovu događaja ove nedelje,
prognozirati dalje stavove i političko ponašanje Srpske
pravoslavne crkve. Noviji istorijat njenog delovanja kazuje
da je ona sklona lutanjima jer nema jasnu političku
koncepciju već je njena politika pre rezultanta sukoba
između najuticajnijih vladika. Može se, zato, čak
pomisliti da je i sadašnji antimiloševićevski stav Crkve
rezultat uticaja najmilitantnijih vladika koji će polako
biti potisnuti o čemu, uostalom, svedoči i saopštenje
episkopske konferencije koje je znatno umerenije od
Amfilohijevog kao i poseta Miloševiću.
Ipak, meni se čini da se radi o autentičnom sukobu.
Naime Crkva oseća da će joj Miloševićeva promena politike
odneti najodaniji deo pastve sa čime bi se ona još i
pomirila jer pastvu nadziru episkopi na terenu a ne
granica na Drini, ali da će joj Miloševićevo udaljavanje od
nacionalne politike odneti i uticaj u Srbiji proper. jer,
sasvim je jasno, da će buduća borba protiv srpskog
nacionalizma za jednu od žrtava imati i Crkvu.
Na Crkvi je da bira - da umanji gubitke krotkim
pokoravanjem vlastima ili da ide u čeoni sudar. Izgleda da
se ona opredelilaza za neku vrstu ograničenog sukoba,
procenjujući, znatno pravilnije od Radovanove družine, da
u sukobu sa Miloševićem nema nikakvu šansu. Osim toga,
valja imati na umu, a Crkva to ima na umu, da je njen
politički uticaj u samoj Srbiji proper praktično
beznačajan. Uostalom, najjači dokaz su izborni rezultati.
Kada je Crkva žestoko zalegla protiv vlasti i uz DEPOS,
DEPOS je na izborima 1992. imao 18% glasova. Do u dlaku
isti procenat glasova DEPOS je imao i na prošlogodišnjim
izborima kada je Crkva, već žestoko ogrezla u rat, prema
mirotvornoj opoziciji imala takav stav da je samo
nedostajalo da DEPOS bude anatemisan i ekskomuniciran.
Očigledno, ambicije globalne moći i uticaja koje je
Crkva povratila, ako ih je ikada i izgubila, krajem
prošle decenije nju i dalje raspinju. Ona bi da utiče i na
vlast i na opoziciju, i na mir i na rat i na ekstremne
nacionaliste poput Karadžića i na salonske nacionaliste
poput Đinđića i na sve što leti, hoda ili puzi. O njenim
ambicijama možda ponajbolje svedoči njeno saopštenje, izdato
posle posete Miloševiću, u kome se, u poslednjoj rečenici
doslovno kaže: "Razgovor je vođen u otvorenoj i iskrenoj
atmosferi, uz puno uzajamno uvažavanje, a odnosio se na
pitanja vezana za aktuelan dramatičan trenutak u životu
našeg naroda, Evrope i sveta."
Mašala! Ko ovako misli o svom značaju, ne može da
ima male i samo saborne, humanitarne, posredujuće i
pomiriteljske ambicije.
Naravno, u politički veoma raznovrsnoj Srbiji,
realizacija ovakvih namera je nemoguća. Crkva će, zato,
vremenom, kako bude politički sazrevala morati da odabere
svoju političku stranku ili grupu stranaka i da njima
podariti podršku i neveliki uticaj koji ima. U stvari,
ona to i sada radi samo nije svesna te činjenice. čalosno
je, naravno, da jedna od najvažnijih nacionalnih duhovnih
institucija sebe svrstava uz ekstremnu i brojno i
resursno minornu nacionalističku poziciju ali, takav je
život. Mi na to ne možemo uticati već samo konstatovati.
srbija.138novim,
Svestan da praktično ništa ne znači, tek for the record, i sasvim
lično: onaj ko je naredio presecanje komunikacije (mislim najpre na
telefonske veze), sada na Drini, predstavlja više od monstruma.
Da li se možemo na Sezamu složiti barem oko ovoga: da je komunikacija
elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj
korpus ljudskih prava koja se ne mogu oduzeti ni iz jednog političkog,
rasnog, religijskog ili sličnog razloga.
srbija.139telma,
Slazem se u potpunosti!
Neda
srbija.140cnenad,
ŁŁŁ Da li se možemo na Sezamu složiti barem oko ovoga: da je komunikacija
ŁŁŁ elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj
Naravno :) samo pričaj ti to ovima što nam zatvoriše izlaz na InterNet :(
srbija.141neman,
> Svestan da prakticno nista ne znaci, tek for the record, i
> sasvim licno: onaj ko je naredio presecanje komunikacije
> (mislim najpre na telefonske veze), sada na Drini,
> predstavlja vise od monstruma.
Pred zasedanje paljanske skupstine (javno:) komentarisao sam da ce,
ukoliko odbiju da potpisu plan, Milosevic da ih j*be onako kako bi
"belosvetski mangupi" nas, tj. da ce npr. da im u 7 uvece zatvori
granice :(.
srbija.142fifana,
> Da li se mozemo na Sezamu sloziti barem oko ovoga: da je komunikacija
> elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj
Naravno, na zalost nije jedino koje bi moralo biti nepovredivo, ali o tome niko
ne haje ni malo.
srbija.143corto,
> Da li se mozemo na Sezamu sloziti barem oko ovoga: da je
> komunikacija elementarno ljudsko pravo, i kao takvo -
> nepovredivo?
Svakako !
Samo, jako je opasno oruzje, ne zaboravimo to !
srbija.144neman,
Kako se zove pesma Dragane Mirkovic koju je P. Aksentijevic pustio za
Skupstinskom govornicom ?
P.S. nije bas mesto ali ima veze sa parlamentarizmom u Srbiji :)
srbija.145zqusovac,
> Da li se mozemo na Sezamu sloziti barem oko ovoga: da je komunikacija
> elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj
Naravno da se mozemo sloziti.
Samo, mozemo li uz to da dodamo da pod elementarna, nepovrediva i neotudjiva
prava spada i:
1. Pravo da te niko ne pita privatne stvari, izmedju ostalog i nacionalnost
2. Pravo da 'u tvoje ime' ne vode rat
3. Pravo da 'u cilju visih interesa' ne pobiju preko 100,000 Muslimana
4. Pravo da tvoja deca u skoli uce nauku i kulturu, a ne kojekakve lazi
5. Pravo da te drzava postedi ratnih huskaca i pohapsi ih po postijecem
zakonu
6. Pravo da ides u crkvu, dzamiju, sinagogu ili nigde ako te volja
7. Pravo da te drzavna televizija bar informise o svemu, ako i mora da navija
8. Pravo da ides nenaoruzan i osecas se sigurno
9. Pravo da drzavni sluzbenici koje ti placas iz poreza rade svoj posao
itd, itd, itd
UTOPIJA, bar sto se ove drzave, ove i ovakve tice
srbija.146cnenad,
ŁŁŁ Kako se zove pesma Dragane Mirkovic koju je P. Aksentijevic pustio za
ŁŁŁ Skupstinskom govornicom ?
Provokatoru ! :) Hoćeš da vidiš ko sve ovde sluša Draganu ;)
Mislim da je: O, DA, BAŠ TEBE VOLIM JA
Inače, pesma jeste veliki plagijat i to ne samo one pesme koju su pustili
u skupštini nego i od izvesnog pevača (urlača) zvanog Khaled a njegova
verzija se zvala DIDI i stvar je iz 92 godine, negde u leto.
srbija.147superhik,
=:> UTOPIJA, bar sto se ove drzave, ove i ovakve tice
Da li takva država postoji!? (osim u knjigama Marksa i
Engelsa;)
srbija.148neman,
> Provokatoru ! :) Hoces da vidis ko sve ovde slusa Draganu ;)
Ozna ?! Ma neee .... :)
Hvala :)
srbija.149saricl,
!!! Svestan da praktično ništa ne znači, tek for the record, i sasvim
!!! lično: onaj ko je naredio presecanje komunikacije (mislim najpre na
Koliko se meni čini tebe niko ne sprečava da komuniciraš.
Inače što se mene tiče "fala bogu" da se konačno zna dokle se prostire
ova država, a za one sa one strane grane, kako su sejali onako će i žnjeti...
srbija.150zqusovac,
> Da li takva drzava postoji!? (osim u knjigama Marksa i
> Engelsa;)
Postoji. Evo kao primer navodim Nizozemsku, po svim tackama.
(Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno, Holandija nepravilno)
poz,
zq
srbija.151neman,
> Inace sto se mene tice "fala bogu" da se konacno zna dokle
> se prostire ova drzava, a za one sa one strane grane, kako
> su sejali onako ce i znjeti...
Mislis kako SMo im sejali ?
srbija.152fancy,
ŮŢ> > kako su sejali onako ce i znjeti...
ŮŢ>
ŮŢ> Mislis kako SMo im sejali ?
Ko god sejao, zemljište je bilo dobro nađubreno...
srbija.153corto,
> ova drzava, a za one sa one strane grane, kako su sejali onako
> ce i znjeti...
Hm, problem je u isporuciocu semena ...
srbija.154milan,
> (Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno, Holandija
> nepravilno)
To nema veze sa "jezičkim purizmom" nego sa "jezičkim
standardom". Holandija je ime u srpskohrvatskom jeziku istočne
varijante za Netherlands, kaogod što je Pariz ime za grad koji se
inače zove Pari a piše Paris, a Beč ime za grad koji se zove Vin a
piše Wien.
Pl poz M
srbija.155superhik,
=:> (Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno,
=:> Holandija nepravilno)
Nizozemska??????? u srbiji???????
srbija.156fancy,
ŮŢ> Nizozemska??????? u srbiji???????
Ne, Nizozemska (Holandija ;) nije u Srbiji.
Pokušaj ponovo... (hint: E_____)
odo' ja, lepo se zabavljajte bez mene...
srbija.157superhik,
=:> Ne, Nizozemska (Holandija ;) nije u Srbiji.
=:> Pokušaj ponovo... (hint: E_____)
;> nisi razumeo
napisao sa NIZOZEMSKA????????? u SRBIJI?????? ciljajući na izraz
koji ovde NIKO ne koristi!
srbija.158ridjobradi,
Niko ne koristi???? Pa ja koristim. I taj naziv i mnoge druge po meni
logicnije. Ne znam za vas ali ja govorim Srpsko-Hrvatski jezik...
Ridjobradi
srbija.159superhik,
=:> Niko ne koristi???? Pa ja koristim. I taj naziv i mnoge druge
=:> po meni logicnije. Ne znam za vas ali ja govorim
=:> Srpsko-Hrvatski jezik...
Dobro koristi ga 1 % Srba :(
srbija.160fancy,
Ipak sam ovde još 2 sata, pa da odgovorim...
ŮŢ> ;> nisi razumeo
ŮŢ> napisao sa NIZOZEMSKA????????? u SRBIJI?????? ciljajući na izraz
ŮŢ> koji ovde NIKO ne koristi!
NE, razumeo sam.
Samo sam se zezao... Inače, nije tačno da "NIKO" ovde ne govori
"Nizozemska".
Osim ako su oni koji govore tako za tebe "NIKO"..?
Lično znam 3 sezamovca koji kažu "Nizozemska" i još puno
drugih van Sez-a koji upravo tako zovu Nizozemsku..;)
*
Počelo je prebrojavanje... (i to ga baš ja započeo..:( shit...)
srbija.161fancy,
dakle, u 4.157 beše:
ŮŢ> napisao sa NIZOZEMSKA????????? u SRBIJI?????? ciljajući na izraz
ŮŢ> koji ovde NIKO ne koristi!
a u 4.159:
ŮŢ> Dobro koristi ga 1 % Srba :(
Shvatio sam..! :))
*
"NIKO" su u stvari oni koji nisu Srbi...
(ili... 1% Srba su NIKO, a ostali su samo Srbi...)
Svaki dan nešto naučim...
no body
srbija.162ilazarevic,
> Dobro koristi ga 1 % Srba :(
I ja ga koristim :)
srbija.163i.mandic,
Pozurio si da se pohvalis? ;)
srbija.164saricl,
!!! Mislis kako SMo im sejali ?
Ma dobro :( Ja sam protiv rata bilo koje vrste ali ako neko
dozvoli da u njegovoj/njihovoj državi dođe do rata iz bilo kojih
razloga (misli se na građanski rat) onda bolje nije ni zaslužio.
Šta misliš što istok i zapad tokom godina hladnog rata nisu ratovali
direktno? Prepametni su oni za to! Pustili su vijetnamce, i bliskoistočnu
"braću" da ratuju mesto njih.
Naravno sad su malo i nas pustili da se iduvamo :( četrdeset godina
komunizma je strašna stega ;) pa čovek mora malo oduška sebi da daa. ;))
srbija.165mikis,
+> U suprotnom, na svaku
+> 'patriotsku ćeliju' koju u VJ formiraju radikali ili Karadžićev
+> SDS, nići će najmanje tri komunističke ćelije."
Ma u pravu je čovek, sve njih treba potrpati u ćelije ;>>
srbija.166superhik,
=:> (ili... 1% Srba su NIKO, a ostali su samo Srbi...)
To si ti rekao a ne ja!
srbija.167ilazarevic,
> Pozurio si da se pohvalis? ;)
Ne hvalim se, samo potvrđujem brojno stanje. Inače, pre bih se hvalio
srpskohrvatskim jezikom nego čistim srpskocrvenoplavobelimsaorlovima jezikom.
srbija.168milan,
(Emitovana 20. avgusta 1994. godine)
Srbotopija 68.
Dobar dan po{tovani slu{aoci danas je subota, 28.
avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Bo`i}.
Izgleda da se leto primi~e kraju. Obi~no sredinom
avgusta padnu prve ki{e i posle toga, nikada vi{e, {to
zna~i sve do jula slede}e godine, bar no}u, nije
preterano toplo. Ako ni{ta drugo, o ono mo`e da se spava.
Da li mo`e i mirno da se spava, drugo je pitanje.
To je, eto, prvi znak dolaze}e jeseni. Postoje i
drugi znaci, ali su oni van meteorolo{kih prilika i
spadaju, mada re~ koju }u izgovoriti deluje, u ovako
kriti~nim vremenima po sve nas, kao eufemizam, u
politi~ke.
Pripremanje, dakle, kalendarske i politi~ke jeseni
obele`ilo je ovu sedmicu.
Zakazano je vanredno zasedanje republi~ke skup{tine.
Idu}e nedelje se i Milo{evi} i njegovi oporbeni protivnici
vra}aju sa odmora. Karad`i} i dru`ina manevri{u punom
parom predla`u}i ujedinjenja unaokolo. Opozicione stranke,
u odsustvu svojih lidera, zbunjeno i konfuzno pu{taju
signale na sve strane ne znaju}i kako da se postave u
najnovijoj nagloj promeni pozicije na srpskoj nacionalnoj
{ahovskoj tabli.
Jednom re~ju politi~ka sezona je na pragu.
Najva`niji doga|aj ove nedelje je, sva je prilika
zakazivanje vanrednog zasedanja Skup{tine Srbije. Opozicija
je zatra`ila vanredno zasedanje Skup{tine Srbije ni sama
ne znaju}i ba{ ta~no za{to. Preciznije zatra`ile su ga
tri stranke SPO, SRS i DSS koje se me|u sobom, bar u
odnosu na razlog za zasedanje, a to je bosanska kriza,
razlikuju vi{e nego {to se one same razlikuju od
vladaju}ih socijalista.
Razlozi koji su rukovodili SRS i DSS da zatra`e
sazivanje vanredne sednice skup{tine su, manje vi{e, jasni.
Ove stranke su od vlasti obele`ene kao glavni motor
odnosno glavni ideolozi ratnog lobija i medijski su
marginalizovane dok su glasnogovornici vlasti, poput
Jordana Aleksi}a, ministra iz Nove demokratije, zadu`eni
da ih gade i pljuju. Istina, glavni propagandni aparat se,
za sada, jo{ nije oglasio, {to verovatno zna~i da je
glavna kampanja tek pred nama. No, bilo kako bilo, ovim
strankama je Skup{tina potrebna kao javna tribina koja se
direktno prenosi, da bi sa nje izrekle svoje vi|enje
politike Milo{evi}evog re`ima.
SPO, sa druge strane, bar na prvi pogled, nema
nikakve razloge da ovakvo zasedanje zatra`i. Kako je, bar
retori~ki gledano, politika aktuelnih vlasti postala
identi~na sa politikom SPO-a - naravno samo u gledanju na
mir ali to je jedino {to je u o~ima javnosti va`no tako
da sve ostale politi~ke razlike bivaju potisnute i slabo
vidljive - SPO nema nikakve {anse u nadmetanju u
patriotskom ludilu koje mogu da nametnu radikali i
Ko{tuni~ini demokrati. [ta vi{e, po{to nema nikakvog
razloga de se ne pretpostavi da }e se i ovo vanredno
zasedanje zavr{iti kao i ono prethodno - raspadom sednice
koji }e isprovocirati radikali - postoje svi razlozi da
se skandalozni cirkus sa psovanjem, podmetanjem, i uvredama
- od veleizdalni~kih do nepotisti~kih - izbegava.
Me|utim, SPO, posle preokreta u Milo{evi}evoj politici
ima velikih problema sa ne malim brojem svojih pristalica
koje, ponesene opozicionim strastima, dr`e da valja i}i
protiv Milo{evi}a po svaku cenu, pa makar to produ`ilo
rat. Stoga je SPO-u ova sednica potrebna da objasni i
formuli{e, ako je to uo{p{te politi~ki mogu}e i politi~ki
ubedljivo, politiku prema kojoj je za mir a protiv
Milo{evi}a, i to tako da bivaju}i protiv njega ne poma`e
ratnom lobiju ve} upravo i samo procesima osloba|anja
zemlje od komunizma.
Zadatak, priznajem, tako te`ak i nezahvalan da je
sasvim sigurno da }e samo doprineti konfuziji koja }e
vladati na sednici.
\in|i}, posle pro{lomese~nih politi~kih preplivavanja
koja su obavili on i njegovi najbli`i saradnici, ima skoro
istu politi~ku poziciju kao SPO i SPS, ali nema problema
sa svojim ~lanstvom koje se, ruku na srce, nikada nije ni
rastrzalo preteranim opozicionim strastima. Stoga je, ne
htev{i da svojim potpisima poma`e [e{eljevu i Ko{tuni~inu
tribinu, iste i uskratio.
Najve}e iznena|enje su, ipak, priredili sami
socijalisti. Naime, kada je, prekju~e, zahtev za sazivanje
vanrednog zasedanja stigao u Skup{tinu, aparat je bio
toliko neprijatno iznena|en da nije hteo novinarima da
preda ni kopiju zahteva iako su to stranke podnosioci
javno obelodanile, tako da se pretpostavljalo da }e
vanredno zasedanje biti gurnuto po }ilim, {to zna~i da bi,
najverovatnije, bilo zakazano za kraj septembra, par dana
uo~i, ionako obaveznog, redovnog oktobarskog zasedanja.
No, tokom poslepodneva, a sva je prilika da je
konsultovana i Titova vila u Igalu, do{lo je do naglog
obrta u stavu socijalista. Zasedanje je zakazano ve} za
25. avgust, a ve} sutradan, dakle ju~e, smo dobili
telegrame kojima nas Tomi} poziva sa svojim prisustvom
ukrasimo zgradu u kojoj majstori naveliko {temuju zidove
i renoviraju drvenariju. Verovatno je da je iz Igala
do{la procena da takvo zasedanje, i pored radikala i
Ko{tuni~inh demokrata, treba odr`ati. Vladina ve}ina je,
naravno, dovoljna za izglasavanje rezolucije ili
deklaracije, ako se takav papir uo{te i pojavi pred
Skup{tinom jer je zahtev pravni~ki prili~no nepismeno
sro~en pa se predla`e samo rasprava. No, to nije ono
glavno na {ta socijalisti ra~unaju. Jer, sednica je
zakazana dva dana uo~i referenduma u republici Srpskoj i
o~igledno, socijalisti bi hteli da izvr{e poslednji
pritisak na bosanske Srbe. Stoga njima u Skup{tini treba
velika ve}ina te zato ra~unaju na SPO i DS, razumno
pretpostavljaju}i da se DS zasigurno, a SPO verovatno ne}e
odlu~iti da glasaju protiv neke rezolucije koja poziva na
mir ma koliko `eleli da na{kode Milo{evi}u i
destabilizuju ga.
No, u svakom slu~aju ostaje da se sa~eka sednica i
da se vidi da li }e socijalisti uspeti da je iskoriste
kao sredstvo pritiska na bosanske Srbe i da li ona }e
koristiti popravljanju turobne i konfuzne atmosfere koja je
zavladala u Srbiji ili }e radikali uspeti da je pretvore
u jo{ jedan cirkus.
Predstoje}a sednica je zanimljiva i iz jo{ jednog
ugla gledanja na na{u politi~ku scenu, koji je sam i
odabrao za temu dana{nje emisije.
Naime, posle naoko naglog obrta u Milo{evi}evoj
politi~koj poziciji u odnosu na mir u Bosni, u srpskoj
politi~koj javnosti su se naglo uzburkale politi~ke
strasti koje je pratila op{ta konfuzija.
To se lako mo`e videti i kroz li~ne razgovore sa
prijateljima i poznanicima. Priznajte, uostalom, da ste i
sami ambivalentni prema tome kako da se postavite u
odnosu na novu milo{evi}evu politiku. Ipak, jedini pravi
i masovni pokazatelj su medija. Pogledajmo {ta se sa njima
zbilo.
Medija, naro~ito ona opoziciona, koja su do ju~e
upravo promovisala politiku mira i o~i kopala Milo{evi}u
{to poma`e Karad`i}eve ratnike u Moskvi sada su ili
zbunjena ili, su, poput NTV Studio B, postala dnevni
bilten vlade na Palama. ^ak ve{tije i pa`ljivije nego
prili~no vojni~ki primitivna STV sa Pala, ta medija
biraju vesti koje pokazuju da je Milo{evi} samo ohrabrio
ratoborne muslimane i Amerikance a da za uzvrat nije
dobio i ne}e dobiti ni{ta te tako mal' te ne stvaraju
atmosferu da je rat a ne mir jedina alternativa. No, ta
transformacija opozicionih medija nije rezultat neke
posebno perverzne subverzivne politike njihovih urednika i
novinara. I ona, sli~no, onim zbunjenim pristalicama SPO-
ovog radikalno opozicionog stava pla}aju cenu svog
preteranog opozicionarenja.
Preciznije, po{to dr`im da niko nikada ne mo`e biti
"preterano opozicion", srpska opoziciona javnost zapravo
prati od sindroma zamene teza, veoma ~estog u politici
primitivnih dru{tava, koji se vremenom, na `alost,
poja~ava. Naime, u borbu protiv Milo{evi}evog re`ima smo
krenuli ne zato {to je nam je on li~no bio neomiljen ve}
zato {to je on simptom na{e civilizacijske zaostalosti.
Krenuli smo, dakle, protiv politike tog re`ima, protiv
na~ina vladavine i, u krajnjoj instanci, protiv prirode
dru{tvenog poretka koji on {titi. Vremenom, me|utim,
Milo{evi} je postao paradigma tog poretka i
opozicionarstvo je identifikovano sa antimilo{evi}evskim
stavom. Kod {ire javnosti to je logi~no a kod pripadnika
parapoliti~kog establi{menta - novinara i politi~ara -
ve} je manje logi~no, iznena|ujue ~ak. Jedino obja{njenje
koje mi pada na pamet je da razlog le`i u niskom, ~ak
primitivno niskom, op{tem nivou politi~ke kulture i
pismenosti i op{toj krizi politi~kog mi{ljenja u nas, koji
~ine da nastavljamo da mislimo u kategorijama nekog Levi
[trosovskog magijskog uro|eni~kog plemena pa tako nismo u
stanju da razdvojimo fenomene od epifenomena kaogod {to
magijski na~in mi{ljenja ne mo`e ume da razdvoji mitsko od
racionalnog.
Da li je ovo moje pu~ko psiho-sociologisanje i
antropologisanje osnovano ili ne, nije mo`da za ovu pri~u
preterano va`no, izrekao sam ga koliko da branim svoje
pravo na svoje mi{ljenje ali epifenomeni, kada o njima ve}
govorimo, su vi{e nego jasni.
Dakle, i u medijama i me|u politi~kim establi{mentom
hara op{ta zbunjenost ne toliko nad pojavom "Slobe
mirotvorca" koliko nad na~inom kako na to treba
odgovoriti. Namerno sada zbunjenost prenosim na medija i
politi~are uop{te, a ne samo na opozicione jer se skoro
ista pojava prime}uje i kod vladaju}eg establi{menta.
Naravno, po{to vladaju}i establi{ment, jer ~uva svoju
ko`u i svoju vlast, pokazuje zavidnu disciplinu u
sprovo|enju dnevnih zapovesti, potrebna je znatno ja~a
lupa da se i kod njega uo~e pojave koje kod opozicije
naprosto bodu o~i.
Uo~ljivo je, recimo, da je TV Bastilja prakti~no
izba~ena iz ideolo{kog {taba Milo{evi}eve mirotvorne
kampanje. njoj je data drugorazredna uloga glasnogovornika
i prenosioca izjava odu{evljenja {irokih narodnih masa.
Glavni udarci, a pogotovu novotarije se, me|utim,
plasiraju preko "Politike". Milo{evi}eva izjava, pismo
Vlade Srbije, pa ~ak i ju~era{nji intervju Lili}a kojim je
on poku{ao da saop{ti da postoji, dati su "Politici".
Mimo nemilosti u koju je zapao Vu~eli}, koji se poslednjih
dana prakti~no ne pojavljuje osim {to je uslikan kako
~inodejstvuje na objektu na kome se snima najnoviji
Kusturi~in film, postoji i znatno ozbiljniji razlog. TV
Bastilja je, naime, tokom ove ~etiri godine tako kadrovski
remodelisana da se u njoj, prakti~no, na{ao i kompletan
novinarski deo ratnog lobija. Ta pojava je prirodna jer
nije nikakvo ~udo da se, vremenom, ustanova kojoj je
glavni posao ratno hu{kanje, naseli samo ratnim hu{ka~ima.
Po{to ih je previ{e, sa njima Milo{evi} mora
postupati po metodima Pavali}enje vlasti nad Srbima u NDH
~ija je paradigma ona ~uvena monstruozna izjava: "Tre}inu
pokrstiti, tre}inu prognati a tre}inu poklati!". No za to
treba vremena i zato je i odabrana znatno elasti~nija i
urbanija "Politika" koja se sastoji od uglavnom gradskih
vukova, pelcovanih od svakog politi~ke zbunjenosti. Povrh
svega ni li~ne veze direktora Anti}a sa Milo{evi}em, nisu
u ovakvim slu~ajevima bez zna~aja.
Bastilja, da li namerno kao izraz diskretne
subverzije nekog od ratnih lobista me|u njenim urednicima
ili slu~ajno, kao znak protesta nekog od prekodrinskih
Srba koji su je prepunili u poslednje vreme, povremeno i
diskretno da glasa od sebe i poka`e ba{ ovo o ~emu
govorim.
Tako je jedne subote naglo nestao na{ omiljeni lik
Gruba~, jer ga je savesni i oprezni Komrakov po~istio iz
Dnevnika koji je ure|ivao, ali se zato pojavio odmah u
ponedeljak da jo{ malo opljuje SPO i GS, koliko da se zna
da ratni lobi i dalje postoji. Isto tako, iza serije
izja{njavanja za mir ~esto usledi vest o tome kako su
muslimani upotrebili bojne otrove protiv Srba ili kako
Deli} preti novim intenziviranjem rata.
Sli~na kome{anja postoje i u drugim segmentima
establi{menta ali su nam znatno manje vidljiva i dostupna.
U policiji se trenutno vodi velika borba za zamenu
"ratnih" kadrova "mirnodopskim". To je za budu}i
Milo{evi}ev obra~un sa Karad`i}em veoma va`no jer je
policija a ne vojska dr`ala mre`u u Bosni i od kriti~nog
je zna~aja da je u celini, ili bar ve}im delom sa~uva i
pot~ini svojoj novoj politici.
O~igledno, cela ova atmosfera konfuzije koja,
kona~no, prati svaku fazu tranzicije u politici jedne
zemlje, mora da se odrazi i na budu}e zasedanje Skup{tine.
Najmanje }e biti zanimljivo da vidimo {ta govore radikali i
Ko{tuni~ini demokrati. njihove govore mo`emo, tako re}i
unapred da sami napi{emo. Mnogo }e biti zanimljivije da
vidimo kako }e se SPO i DS sna}i i da li }e umeti da
formuli{u dr`avni~ki mudru ali ipak opozicionu politi~ku
liniju koja ne ide u prilog ratnom lobiju. Socijalisti }e
tako|e biti zanimljivi, mo`da i najzanimljiviji jer }emo
kroz njih videti koliko je jaka i koliko koherentna
podr{ka Milo{evi}u. njihove govore }e biti i najte`e
pratiti jer }e svoje misli i teze zamotavati u veoma
komplikovane konstrukcije i verovatno }e najvi{e pa`nje
posvetiti kritici destruktivnosti opozicije.
Ukratko, ~eka nas jedno zanimljivo zasedanje koje }e
pokazati, pre svega, nivo politi~ke zrelosti na{e
novope~ene kvaziparlamentarne pozornice. Od dr`avni~ke
mudrosti na{ih politi~ara, naravno, ne}e zavisiti ishod
bosanske krize ali }e zato od nje zavisiti na{a dalja
budu}nost i sposobnost da se suo~imo sa modernim svetom.
I, dok taj moderni svet, i sam pomalo zbunjen, prati
na{a najnovija zbivanja, podele i batrganja, metafora na{e
istorije i svih arhetipskih naslaga, Karad`i}, po~inje,
desetak dana uo~i referenduma, da pokazuje prve znake
nervoze.
Prvih dana kampanje Karad`i} se, o~ekuju}i `estok
odgovor Beograda posle prevare koju je po~inio, verovatno
dobro pripremio i zato dobro dr`ao. na piljarsko-agresivan
re~nik Beograda odgovarao "mirno i dostojanstveno" {to
rekao njegov beogradski protivnik, ~uvaju}i i dr`avni~ku
mudrost i dr`avni~ku blagost, ~esto ponavljaju}i re~i "Bog
}e nam oprostiti!"
Me|utim, izgleda da je ove sedmice po~eo da ose}a
posledice, ako ne ekonomsko-vojne, a ono bar politi~ko-
psiholo{ke izolacije u kojoj se na{ao. Provokacije sa
otimanjem oru`ja iz depoa UNPROFOR-a i sa povremenim
bombardovanjem dubrova~kog aerodroma nisu izazvale neku
ve}u krizu koja bi zapretila uvo|enjem Jugoslavije u rat
niti je bombardovanje NATO pakta izazvalo ovde neka
preterana ose}anja brige i saose}anja sa prekodrinskim
Srbima.
Zatim je usledilo prvo popu{tanje - iako je prekinuo
odnose sa UN - par dana kasnije ih je obnovio i primio
Stoltenberga, pa zatim Aka{ija. Konvoji UN su prvo
zaustavljeni pa zatim ponovo pu{teni da slobodno prolaze.
Prvo je uveden pa zatim povu~en "porez na promet u
gorivu" koji je raspisan UNPROFOR-u.
Ove konfuzne poteze po~eli su da prate i pani~ni
potezi. Prvo je Skup{tina RS izdala rezoluciju kojom
poziva sve srpske zamlje a naro~ito Jugoslaviju na
ujedinjenje. Kada ta rezoplucija u Beogradu nije nai{la na
prakti~no nikakav odjek, Karad`i} je pani~no poku{ao da se
ujedini bar sa Krajinama i tamo ga je sa~ekao hladan tu{.
Marti} je odgovorio da "sada nije pogodno vreme za to".
Naravno, ovo su samo fragmentarni znaci ali oni mogu
zna~iti, pogotovu {to je podizanje embarga na oru`je
muslimanima sada gotovo sigurna stvar koju samo
potpisivanje plana kontakt-grupe mo`e spre~iti, da rasplet
doga|aja mo`e uslediti i br`e nego {to nam se prethodnih
nedelja ~inilo.
U svakom slu~aju, o~ekuje nas zanimljiva jesen.
srbija.169fifana,
> ~ine da nastavljamo da mislimo u kategorijama nekog Levi
> [trosovskog magijskog uro|eni~kog plemena pa tako nismo u
> stanju da razdvojimo fenomene od epifenomena kaogod {to
> magijski na~in mi{ljenja ne mo`e ume da razdvoji mitsko od
> racionalnog.
Jes' ti ovo malo trapavo.
Ali sta se moze kad strucnjaci, obuceni da razaznaju strukturu misljenja, pa i
politickog, funkcionisu kao glasnogovornici "zbunjenih" stranaka, ne uspevajuci
da sebi, bar, razjasne sta se ovde desava. I da imaju misljenje o tome.
Meni se cini da je nasa politicka situacija bliza formalnom funkcionalizmu (tip
Malinivski), gde mesto kauri skoljki kao sredstvo razmene, sticanja stausa
opozicionara, uticaja etc, sluzi pljuvanje na ljubljenog nam vodju, bez obzira
sta on rek'o, pa tako ispada da ga pozicija pita za svoje misljenje, a
opozicija takodje, samo obrnuto.
Sledeca faza je, bojim se, primena simpaticke magije frejzerovskog tipa, i to
javno, e da bi cela opziciona javnost saznala da se deluje na uklanjanje S.M.
Doduse, ne znam da l' znaju puteve kojim se krece, jer inace nece delovati :>.
Lj.
srbija.170superhik,
=:> srpskohrvatskim jezikom nego čistim
=:> srpskocrvenoplavobelimsaorlovima jezikom.
""""""""""""""""""""""""""""""""
Zaboravio si dvoglavog orla ;)
A osim toga ajde sad ti meni objasni kako možeš da živiš u državi koja
NE_POSTOJI_ i kako možeš da govoriš jezikom koji NE_POSTOJI_?????
srbija.171novim,
"> čine da nastavljamo da mislimo u kategorijama nekog Levi
"> Štrosovskog magijskog urođeničkog plemena pa tako nismo u
"> stanju da razdvojimo fenomene od epifenomena kaogod što
"> magijski način mišljenja ne može ume da razdvoji mitsko od
"> racionalnog.
"
" Jes' ti ovo malo trapavo.
" Ali sta se moze kad strucnjaci, obuceni da razaznaju strukturu
" misljenja, pa i politickog, funkcionisu kao glasnogovornici "zbunjenih"
" stranaka, ne uspevajuci da sebi, bar, razjasne sta se ovde desava. I da
" imaju misljenje o tome.
Svi patimo od nervoze da politički stav uzmemo kao lični stav. U
slučaju Milanove Srbotopije, čini mi se da ona svoje granice postavlja
tamo gde dolazi do izvesne nesaglasnosti između njegovog, Milanovog,
ličnog mišljenja o nekom političkom fenomenu, i stava političke grupe
u kojoj deluje (posle raspada Deposa, to je još nejasnije). To bi mu
bila negativna okolnost. Pozitivna je što Srbotopija, uprkos tome, ove
granice uvek nastoji da razmakne. Ja Milanove polučasovne meditacije
na radiju doživljavam uvek kao osveženje, nezavisno od toga da li se
slažem s njegovim ocenama ili ne: Srbotopija je naprosto komentatorsko
štivo visokog informacijskog (intelektualna ranga).
Hoću da kažem ovo: ne zamerajmo Milanu ono što se (realnopolitički) i
ne može, i imajmo u vidu ograničenje kojima podleže svaka vrsta javne
delatnosti koja je uokvirena pripadnošću političkoj grupaciji. (Otuda,
stručno-antropološki, tačnije bi bilo da je umesto imena Levi-Strosa
uzeo ime Frejzera, ali, opet, reč nije o stručno-antropološkom uvidu,
nego o metonimiji za mitske obasce nasuprot racionalnom mišljenju, za
koje se on zalaže. Levi-Stros, ili Frejzer, tu je - kako bi sam rekao
rečnikom poslednje Srbotopije - epifenomenalno. :)
srbija.172fifana,
> Hocu da kazem ovo: ne zamerajmo Milanu ono sto se (realnopoliticki) i
> ne moze, i imajmo u vidu ogranicenje kojima podleze svaka vrsta javne
> delatnosti koja je uokvirena pripadnoscu politickoj grupaciji. (Otuda,
Ma nisam uopste imala nameru da stavljam primedbe. Naprotiv. Uostalom bez
Srbotopije bi bilo znatno sumornije, a i sa tvojom ocenom ranga se slazem.
Htela sam samo da pricu razvijem dalje: za par meseci ce nam opozicioni prvaci
JAVNO spaljivati Slobinu lutku, ili vracati nad odbacenim delovima njegovog
tela (nokti, kosa, brada...) ne bi li mu stavili soli na rep.
Dotle ipak jos nismo stigli, moras priznati. A hocemo, ne sumnjam. :((((
Lj.
srbija.173ilazarevic,
> A osim toga ajde sad ti meni objasni kako možeš da živiš u državi koja
> NE_POSTOJI_ i kako možeš da govoriš jezikom koji NE_POSTOJI_?????
Ja ne kažem da živim u nekoj državi. Najviša instanca oko koje trenutno nema
spora je grad Beograd :) Jezik postoji, to tvrde jezički stručnjaci koje
new-wave srbovanje još nije zakačilo.
srbija.174milan,
Aman, koristi dijakritičke znake, svaku rečenicu moram da čitam
po dva puta da bi znao da l' se radi o nekakvom Moci ili o Moći.
;)))
Pl poz M
P.S. Ne vidim gde se razlikujemo u mišljenju sem što ti koristiš
druge analogije?
srbija.175milan,
> Htela sam samo da pricu razvijem dalje: za par meseci ce nam
> opozicioni prvaci JAVNO spaljivati Slobinu lutku, ili vracati nad
> odbacenim delovima njegovog tela (nokti, kosa, brada...) ne bi li mu
> stavili soli na rep. Dotle ipak jos nismo stigli, moras priznati. A
> hocemo, ne sumnjam. :((((
Ovo nije tužna nego nerealna prognoza. :(((((
Pl poz M
srbija.176superhik,
=:> spora je grad Beograd :) Jezik postoji, to tvrde jezički
=:> stručnjaci koje new-wave srbovanje još nije zakačilo.
Na našu sreću!
srbija.177fifana,
> P.S. Ne vidim gde se razlikujemo u misljenju sem sto ti koristis
> druge analogije?
Vec sam rekla - ne razlikujemo se.
Jedino mi bilo zao Strosa. Cak i da se samo pomene u kontekstu nase
svakodnevice.
Vise bih volela da umesto tvog "pu~kog ... antropologisanja" negde vidim neku
razumnu analizu, ako je ona uopste moguca bez vremenske distance.
Al' niko ni da pokusa. A neki, kao I. Kovacevic, menjaju misljenje svaki put
kad im partijski tata kaze da treba :((.
Zalosno. Iza nas, i za antropologiju.
Lj.
P.S. Opet zaboravih da ne pisem YUSCII. Sorry.
srbija.178fifana,
> Ovo nije tuzna nego nerealna prognoza. :(((((
Bojim se da nije nerealna.
To je jedino sto jos nisu pokusali. A Vodja - nista. Mrtav 'ladan covek, vodi
svoju politiku; onda oni reaguju na njegove poteze, pa ispada da i oni vode
NJEGOVU politiku a ne svoju.
Gde nestade ono vreme kada je izgledalo da ima neke nade? :((
Lj.
srbija.179milan,
(Emitovana 27. avgusta 1994. godine)
Srbotopija 68.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 27.
avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam
Milan Božić.
Ovu političku nedelju, obeležila je, po ko zna koji
put u poslednje dve godine, od kako vas gnjavim sa svojim
nedeljnim političkim komentarima, Bosna.
Bosna cela, Bosna podeljena, Bosna na žaru, Bosna u
loncu, Bosna u čenevi, Bosna na Brionima, Bosna na
nosačima aviona, Bosna u američkom Kongresu, Bosna stalno
i svuda. Verovatno se svima nama koji tamo nismo rođeni,
geografiju ne poznajemo i ne razumemo zašto je za
preživljavanje jedne države od 10 miliona stanovnika važno
da li će 700 do 800 hiljada ljudi a među njima ko zna koliko
birača glasati ovako ili onako, Bosna već odavno popela
na glavu.
No, šta je tu je. Konačno, još od Berlinskog
kongresa, dakle preko vek i četvrt Bosna je važna kost u
grlu evropske politike i nema ozbiljnije krize koja se o
Bosnu nije očešala. Tako je, 1878., prilikom prve moderne
otimačine Bosne, kada je Evropa polako počela da gleda u
leđa Turskoj, hajde da ne računamo srednjovekovlje,
predaleko bi otišli, brk omastila Austro-Ugarska.
Obrenovići su ovo ispratili kisela lica i nisu se
usuđivali da se opiru svom glavnom savezniku nego su se
zadovoljili Niškim i delovima rumelijskog pašaluka. Srpski
"Drang nach njest" morao je da pričeka. Atentatom 1903. i
dolaskom Karađorđevića odnosno radikala na vlast, Srbija
ponovo počinje da pogleda na sever i zapad. Glavni
saveznik je zamenjen drugim i proruska politika ponovo
počinje da dominira. Jug, stara Srbija, je ponovo bačen u
pozadinu jer smo se tamo lako mogli sukobiti sa drugim
ruskim saveznikom Bugarima, a Bosna je ponovo na tapetu.
Kada je 1908. Austro-Ugarska konačno anektirala Bosnu
koju je 1878. dobila, poput neke Namibije, više nekako da
pridrži, Srbija je neuspeh morala da prećuti jer je
Rusija bila nespremna da zagrize. Skupština je čak, na
sramotu onih koji poput Koštunice i Tome Nikolića bez
prestanka prevrću istorijske čitanke, čak morala da
izglasa rezoluciju kojom se odriče Bosne jer je Srbija
bila izložena tzv. carinskom ratu tj. nekoj blokadi poput
današnje jedino što je ulogu Saveta Bezbednosti tada
odigala Austro Ugarska.
Opet je 1912. odabrano širenje na jug jer je došao
vakat da se Mrtvac na Bosforu definitivno baci u
predmetni Bosfor.
Sledeći rat donosi Srbiji celu Bosnu ali i nešto
miraza pride te se novonastala država preimenuje u
Jugoslaviju koja je potrajala jedno sedamdesetak godina.
I sledeći rat, jedini koji Srbija nije direktno
izazivala, imao je Bosnu za glavno žarište sukoba.
Dolazak komunista na vlast samo je ohladio bosanski lonac
kojim se upravljalo najsurovijom ideološpkom represijom
jer su komunisti ovako ili onako shvatali da im samo
nacionalizam kao jedina relevantna kolektivistička
ideologija može biti pravi protivnik.
žim je komunistički teror oslabio, lonac je
proključao. po ko zna koji put. Kada je komunizam a sa
njime i Jugoslavija, definitivno propao, rat se slobodno i
čilo razmahao. Ponovo su obnovljena sva stara
neprijateljatva ali, bogami, izmišljena i nova. Naravno, ni
u ovom ratu Bosna nije mogla da izostane. Konačno,
izgleda da nam je Bosna sudbina. A i kako ne bi kada je
to verovatno unikatno mesto u Evropi, mesto gde se
sudaraju tri najveće konfesije sveta i na kome svaka šuša
koja hoće da se učlani u klub ozbiljnih velesila, mora da
oproba mišiće.
Jedini specijalitet ovog, najnovijeg, rata za Bosnu
je što je ovo prvi put da je Srbija u njega ušla bez
saveznika jer se nije debarasirala komunističkog
ideološkog nasleđa i zato u očima sveta satanizovana, a i
jedini mogući saveznik - Rusija - je bio razapet
procesima unutrašnje transformacije i strukturalne krize.
Tako je batrganje da se od Bosne odlomi što veće
parče trajalo preko dve godine. Stvorio se neverovatan
galimatijas bivših komunista i ekstremnih srpskih
nacionaista koji su, rame uz rame, ratovali; naravno,
svako za svoje ciljeve. Komunisti da prežive tranziciju i
ratom obezbede svoju budućnost a radikalni nacionalisti,
pak, da ratom obezbede svoj povratak na istorijsku scenu
i rentiraju svoju novonastalu političku moć..
U jednom trenutku, negde prošle godine, savez se
raspao jer su komunisti zaključili da su isuviše
zabrazdili. Zapadni svet je počeo da ih gleda kao ozbiljnu
opasnost, a u samoj zemlji su dovedeni u situaciju da
privremeni saveznik počne da im naplaćuje političku
rentu. Došlo je, dakle, vreme da se zasvira i za pojas
zadene. Onima koji su do juče bili u redovnim subotnjim
ispiranjima mozga ocenjivani kao izdajnici pomalo je
laknulo mada im je postalo hladno oko srca kada su
shvatili da će Sloba da ih vodi u mir kaogod što ih je
poveo i u rat - istim sredstvima čak. Onima, pak, koji su
do juče u maskirnim uniformama i sa šlemom na glavi
obilazili te iste Slobine jedinice naivno misleći da su
njihove, počeli su da se pred vratima pričinjavaju koraci
onih koji će ih odneti.
U takvoj nekakvoj atmosferi otpočelo je još jedno
preganjanje oko Bosne, ovog puta u srpskoj skupštini.
Zasedanje je sazvalo nekoliko opozicionih stranaka -
SPO, SRS i DS, a nevoljno mu se pridružila DS. Iz čista
mira, odjednom, podržali su ga i socijalisti i još ga na
brzinu, čim je predlog stigao, zakazali za prekjuče.
Očigledno, na sednici su se sudarila bar četiri
različita politička cilja. Prvi, najočigledniji i
najočekivaniji, od strane DSS i SRS, je bio i
najjednostavniji. Radikali i Koštuničini demokrati su
pokušali da "svojoj braći preko Drine" kako ih oni rado
zovu, pokažu da ima ko da ih podrži ovde u Srbiji i da su
u stanju da metodom takozvane proceduralne opstrukcije,
što je finiji naziv za obično ometanje parlamentarnog
rada, spreče ili bar iskompromituju donošenje kakve
rezolucije ili deklaracije koja bi i sa strane skupštine
podržala mirovni plan kontakt grupe. Socijalisti su imali
baš taj cilj, zato su uostalom hitro i pristali na
održavanje vanredne sednice. njima je trebalo da uoči
referenduma izglasaju kakvu podršku mirovnom planu i tako
izvrše dodatni pritisak na bosanske Srbe ali i da serijom
govora, poput oni kakve gledamo na Bastilji u okviru
združene taktičko-pokazne vežbe "Izjasni se druže za
mir!", stvore utisak da je u Srbiji ogromna većina
političke javnosti za mir a la Sloba. Zato ih se, već
prvog dana za diskusiju prijavilo stotinak. Sasvim druge
političke projekte su, pak, imali DS i SPO.
Đinđić je pokušao da odigra ulogu pomiritelja Srpstva
vaskolikog kopirajući otprilike način srpske pravoslavne
crkve, odnosno, blago stajući na stranu bosanskih Srba i
nudeći da srpska skupština predloži saveznoj da se sa
Republikom Srpskom sklopi konfederalni ugovor, sličan
onome kakav su sklopili muslimani i Hrvati iz Bosne sa
Hrvatskom. Vuk je pak morao da brani svoju poziciju
stranke koja se već četiri godine bori za mir ali i da
spreči Miloševića da kroz izjašnjavanje skupštine za mir
dobije amnestiju za svoje vođenje rata tokom poslednje tri
godine i, osim toga, spreči vladajuće socijaliste da
preko srpske skupštine ponude bosanskim Srbima one
garancije koje im od međunarodne zajednice nedostaju da
bi poverovali da su stvarno dobili državu.
Očigledno, četiri sasvim različite koncepcije koje
se u pojedinim elementima prepliću i poklapaju a u
pojedinim resko razlikuju.
Takva je nekako ispala i sednica skupštine. Vladina
većina je bila nervozna da istera bilo kakve zaključke pre
referenduma u RS, a radikali i Koštuničini demokrati su
se trudili da opstruiraju rad sednice u najvećoj mogućoj
meri.
Vuk je održao programski govor u kome je odredio
jasnu granicu preko koje nije spreman da ide a ona se
najkraće može sažeti u rečenicu: "Mir da, ali amnestija
socijalistima ne!" Stoga je i DEPOS-ov predlog rezolucije
podržavao plan kontakt grupe, apelovao na bosanske Srbe
da ga prihvate ali nije nudio garancije da im to odmah
omogućuje državu na polovini teritorije Bosne i nije
pristajao da srpske aktuelne vlasti ne samo amnestira
nego i bezrezervno podrži u politici realizacije plana
kontakt-grupe što je tražila Vlada. Upravo to je činilo
vladin predlog i Vlada je, sasvim hladnokrvno hvalila
samu sebe, što je očekivano, ali je, takođe, hladnokrvno
obećavala bosanskim Srbima da će za herojsku borbu i tako
reći pobedu u ratu, biti nagrađeni svojom državom na pola
sadašnje, iako ratom razorene i u punom raspadu ali ipak
međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, što se za ovu
državu baš ne bi moglo reći. Đinđić je tako mereno,
otišao još dalje jer je, praktično, predložio da se ono
što vlada kaobajagi garantuje ali se ipak ne obavezuje,
bude čak i formalizovano kroz konfederalni ugovor sa
bosanskim Srbima. Mogu da pretpostavim kako bi se taj
isti Đinđić obradovao kada bi mu u Tirani izglasali
konfederaciju sa Kosmetom. Istina Đinđić je to pravdao
istim ugovorom Hrvata i muslimana kome je pokrovitelj bio
Klinton, ali nama nije obećao tako visoko pokroviteljatvo.
I, dok su se SPO, SPS i DS bavili muljanjem sa svojim
predlozima zaključaka, DSS i SRS su se dosledno držali
dnevnog reda koji nije predviđao nikakvo usvajanje
zaključaka ali jeste predviđao pretresanje prljavog veša
predsednika države i skupštine kao i njihove vlade.
Radikali su, mora se priznati, veoma vešto igrali na
ivici incidenta i ovog puta prikratili skupštinskom
obezbeđenju zadovoljstvo da ih malo propusti kroz šake.
Zato je, međutim, agresivnost ali i rečnik Koštuničinih
demokrata, koji je opasno počeo da se približava
radikalskom rečniku, sve iznenadio.
Najpedagoškije je, u tom smislu, bilo jučerašnje pre
podne.
Počelo je prilično dosadno i očekivalo se da se
beskonačna serija govornika nastavi. Prvi na redu je bio
najpoznatiji penzioner u srbijanskoj politici Radmilo
Bogdanović i očekivalo se, sa interesovanjem, šta će on da
kaže jer su njegove bliske veze sa bosanskim Srbima
poznate, a uostalom, i predsednik je Odbora za odnose sa
Srbima van Srbije koji neki skupštinski zlobnici zovu
Odbor za odnose sa Srbima van sebe. Kako je on i
najoštriji kritičar tvrdoglavosti bosanskih Srba, bilo je
veoma zanimljivo da se vidi kako je on izbalansirao
predlog da se potpiše kapitulacija u ratu u kome je on
bio jedan od glavnih vojskovođa.
Međutim, i to najbolje svedoči daljem toku sednice,
sve do sedam uveče kada je sednica završena, Radmilo
Bogdanović nije stigao na red.
Petak je, dakle, bio obeležen onim što bi se nazvalo
sabotiranje parlamenta na svaki mogući način. Iako bi neki
ustvrdili da je značaj sednice odnosno tema o kojoj se
raspravljalo nadilazio svaki mogući parlamentarni zabavno-
politički aspekt meni je, moram da priznam uz opasnost da
budem proglašen za cinika, baš taj aspekt bio
najzabavniji, što je možda manje važno, ali i
najznačajniji što će vas možda iznenaditi.
Prvi je Radmila omeo sam predsednik vlade koji se
pojavio i, naravno, dobio reč preko reda. On je,
mucajući, što je važno za dalji rasplet događaja, pročitao
svoj govor koji je zapravo bio detaljnija razrada iz
vladine izjave već poznatog cinkarenja Radovana i družine
koji su u noći sa 18. na 19. juli sve do tri sata sedeli
sa srpskim rukovodstvom i dogovoarali taktiku i tekst
odluke Skupštine republike Srpske da bi ujutro otišli na
Pale i preverili. Novost u Marjanovićevom govoru,
preciznije čitanju, je bila u tome što je pročitao i
dogovoreni tekst iz koga se jasno vidi da je odgovor
trebalo da bude "da".
Iza toga je krenula kanonada. Prvo je Koštunica
raspalio po nepismenosti predsednika vlade, kao da je to
neka retkost u ovoj zemlji, ali je insistirao na tome da
se veštine kojima je predsednik nevičan uče u trećem
razredu osnovne škole i pride potegao nekog znamenitog
Francuza koji se zalagao da se u skupštinu ne pripuštaju
loši govornici. Toma Nikolić se užasavao nad tajnim
noćnim sastancima na kojima se kroji sudbina srpskog
naroda i donose sudbonosne odluke. Pošto je Marjanović
Radovanovo preveravanje trapavo formulisao Tomić je morao
da ga vadi objašnjavajući da je Radovanova obmana u tome
što skupštinu RS nije obavestio o predlogu, a obećao je,
a ne u tome što taj nije bio usvojen. Onda je nastao i
drugi krug u koji se umešao naš ustavotvorac Ratko
Marković podelivši Koštuničinom demokrati Batiću
kompliment da je "fiškal". Na to je Batić izvukao citate
iz neke Markovićeve knjige o osnovama tadašnjeg pravnog
sistema gde se u temelje, mimo komunističke ideologije
same po sebi, uvode i odluke nekakvog 11. konresa SKS ili
SKJ, vrag će ga znati. Koštunica je lamentirao nad
odsustvom strategije u srpskoj nacionalnoj politici i
krenuo da upotrebljava reči poput "pišljiv bob". Na to ga
je Vučelić ocinkario da je otišao sa fakulteta, a da nije
časno otišao u zatvor zajedno sa profesorom Đurićem na
šta je Koštunica prizvao profesora Popovića sa Pravnog
fakulteta tada studenta a sada njegovog poslanika da ga
brani. Popović je to obavio osrednje, ali se Vučelić
razjario pa je Koštunici izvukao da je zajedno sa Ratkom
Markovićem i on pisao kojekakve sampupravno-
socijalističke knjige a Nikoliću je spočitnuo pravno-
političku nepismenost na šta je on braneći, kanda,
parlamentarizam govorio o svojim graditeljskim uspesima
gde mimo običnih građevima spadaju i groblja. Đinđić se
umešao da malo mirotvori, ali među Srbima, objašnjavajući
da je odbijanje mirovnog plana od strane bosanskih Srba
već gotova stvar pa je vreme da se bavio šta posle da
radimo i kako da posle kažnjavanja, ako preživimo zaboravio
je da kaže, krenemo u ujedinjenje sa braćom.
E, tu je, negde, na sreću, došao jedan sat i Tomić
nas je oterao na ručak.
Jučerašnje pre podne - a ja sam pokušao da vam ovim
tonom prenosa fudbalske utakmice dočaram svoju sliku - je
možda najkarakterističnije ako ne i najvažnije, za
dijagnozu naravno, pre podne u kratkoj istoriji
novopobačenog srpskog kvaziparlamentarizma.
Naime, odednom, na jednom mestu smo mogli da čujemo
i razglabanja o strateškim temama srpskog bivstvovanja,
politike i nacionalnog interesa pomešana sa refleksijama
na važna civilizacijska dostignuća i neposredno prošarana
ličnim uvredama, kompromitujućim dostavama od onih tipa
"ko je vera a ko nevera" pa do onih o bratu "od strica
koji je bio u četnicima od ujaka".
Tipično za sve plemanske narode, koji mitsko i
racionalno ne razdvajaju i koji veruju da zajedno sa
njima, rame uz rame ulicama i livadama hode večno neumrli
Miloš Obilić i Sveti Sava ali zato rado varaju na
kafanskom računu i porezu i ne vraćaju kockarske dugove,
tako su mitska i racionalna ravan pomešane u glavama
naših radikalnih nacionalističkih političara. S obzirom
da ih je narod birao, i to čini se rado, sva je prilika
da je i haos u njihovim glavama odraz haosa u glavama tog
istog naroda. U ovom magijskom ritualu, pojmovi kao što
su istina i vrednost, potpuno su potisnuti. O interesima
naroda, naravno, tu ionako niko ništa ne misli. Istina se
projavljuje a ne utvrđuje. Šta više, istinu proglašavaju
vračevi, poput nekih orakula, i tek kada je proglase
njihova plemena to prihvataju.
Nepoštovanje unutrašnjih pravila duha parlamentarizma
od strane radikalne nacionalističke opozicije je sitnica
prema onome što čini vlast. Naime, cenu njihovog
nepoštovanja duha demokratske politike plaćaćemo možda
jednog dana kada dođu na vlast ili u njoj budu
učestvovali. Vladajući socijalisti nam, pak, račun
sipostavljaju odmah.
žim su uočili da se zabava sa pevanjem i pucanjem može
nastaviti u nedogled i da nikako pre kraja sledeće nedelje
ne mogu privesti kraju i samo zasedanje, socijalisti su
rešili da tokom poslepodneva završe svoj deo posla,
odnosno proguraju mirotvornu rezoluciju. Odmah su
započeli konsultovanja sa DEPOS-om, ne bi li dobili i
njegove glasove. kao znak dobre volje, prepisali su celu
DEPOS-ovu deklaraciju a, zatim, onako kao svoj dodatak,
jer red je da ako će da glasaju za našu deklaraciju
dodaju još štogod svoje, dopisali da srpski narod dobija
pola Bosne i u to pola Bosne državu a i pohvalili sebe
davši sebi skromnu, ali punu, podršku za sve što rade.
jasno je bilo da DEPOS ovako nešto ne može da podrži i
popodnevni deo sednice je počeo sa velikim zakašnjenjem.
Vlada je mogla da bira. Da dobije 160 do 170 glasova
ako povuče svoje dodatke i glasa za DEPOS-ovu rezoluciju
ili da sa svojom tesnom većinom i Mađarima progura
sopstvenu. očigledno, odlučila se za ovo drugo, jer
verovatno ni Vučelić ni Ratko Marković ne bi smeli da
iziđu pred Miloševića bez podrške šefovim višegodišnjim
sedenjima na kanabetu. Povrh svega, u žurbi, Tomić je
hladnokrvno odlučio da izglasa prekid rasprave i pređe na
glasanje o rezolucijama. Na ovo je opozicija, pa čak i
SPO, napustila salu. Ni konsultacije u pauzi nisu pomogle
- DSS, SRS i DS su ionako bili nezainteresovani a SPO
nije imao šta da traži jer je Vlada ostala pri svojoj
rezoluciji.
Posle pauze, kratke veoma da bi rezolucija stigla na
Drugi dnevnik, rezolucija je izglasana a sednica će se,
možda, jednom i nastaviti.
Kasda se sve sabere, svako je dobio ono što je
tražio. DSS i SRS priliku da pokažu kakva je vlast koja
izdaje svoj narod. DS da mudruje nad velikom strategijom,
SPO da brani svoju principijelnu politiku mira a
vladajući socijalisti deklaraciju. Niko, međutim, nije
trijumfovao. Srbija je, kao i na biralištima, ostala
nepogrešivo i nespojivo podeljena. Sa stanovišta političke
zrelosti, to je dobro. Sa stanovišta spoljnjeg odjeka to
može biti veoma opasno jer svet može pomisliti da je
srpska podrška mirovnom planu nedovoljno jaka i pokušati
da je dodatnim snkcijama osnaži.
Ipak, čini se da je najveći gubitnik Karadžić. ovo
može delovati čudno jer je deklaracija koja je protiv
ljegove politike tesno prošla, ali baš zato. Da sam na
njegovom mestu, veoma bih se zabrinuo jer iz tako podeljene
Srbije ne samo da ne može doći pomoć već bavljenje sobom
može Srbiju, na njegov užas, odvesti u indiferentnost i
blokadu kako mentalnu tako i granica. No, konačno, on je
psihijatar, neka se malo pobrine i o sebi.
srbija.180milan,
(Emitovana 3. septembra 1994. godine)
Srbotopija 69.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 3.
septembar 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori
vam Milan Božić.
Za normalne novinare i analitičare političkih
zbivanja, najvažniji događaj ove sedmice bi, naravno, bio
referendum u Republici Srpskoj. Bez obzira na političko
opredeljenje, niko normalan ne može da ga mimoiđe. Jedni bi
pisali o neverovatnom odzivu od 96% od navodno upisanih
974 hiljade i još nekoliko stotina, desetina i jedinica
birača. Drugi bi dovodili u sumnju referendum za koji
organizatori javno priznaju da je na mnogim biračkim
mestima glasalo i više od 100% upisanih birača, jer su
se, zaboga, zbog raseljavanja i bežanije mnogi doselili u
Republiku Srpsku. Treći, baš gledanjem u emisije NTV
Studio Pale B, nalazili živ primer neverovatne
manipulacije jer je, uredno, laserskim štampačem, na
kutijama bilo odštampano "Glasajte PROTIV plana kontakt-
grupe!". žetvrti bi mudrovali nad budućim koracima sveta,
Radovana i Slobodana, a peti bi se bavili posledicama
"srpskog raskola" kako propalska medija melodramatično
vole da zovu odluku Miloševića da obije Radovana od sise.
Ukratko, medija bi bila prepuna referenduma. Umesto
toga, "ostalo je ćutanje" što rekao Hamlet ili neko iz
drugi istoimene Šekspirove melodrame. To što su režimska
medija ćutala o referendumu, jasno je razumljivo, "takAa
je bila direktiva" što bi rekli negdašnji partijski
aktivisti. Kažu da je Slobodan Ignjatović, novonaimenovani
"Tijanić umesto Tijanića" čak zabranio da se u nedelju na
TV Politici javi ma šta o referendumu i to je opravdao;
zamislite čime, sve i da nedelju dana pogađate nećete
pogoditi, pa ću vam zato reći; opravdao je "izbornim
ćutanjem". E, pa ako su se režimska medija i mogla
opravdati "izbornim ćutanjem" ova "nerežimska" to svakako
nisu mogla.
Ipak, kao da je duh režima sišao i na njih. Nikakva
ozbiljna istraga ovako ili onako usmerena, propalski ili
antipalski intonirana nije bila sprovedena. NTV Studio
Pale B, Borba i B92 javljali su o referendumu više onako
zlobno, kao da Miloševiću napominju da su mu neprijatelji i
dalje živi i da ih baš zanima šta će sada da im uradi dok
su ostala medija ostala potpuno nema.
Tako je, eto, referendum prošao bez ozbiljnog odziva
u srbijanski medijama što je živ dokaz da Srbijanci, čak
i kada napadaju vlast, nisu dovoljno blesavi da je stvarno
dovedu u pitanje već da više nekako vole da neko drugi
umesto njih bude Milan Nedić, a oni će kasnije mudro da
prodiskutuju njegovu istorijsku ulogu.
Zato je, za uzvrat, ova sedmica bila, ovde u Srbiji,
obeležena intenzivnom međunarodnom aktivnošću. Rusi i
Francuzi a, kao što ćemo na kraju videti, čak i
Amerikanci su se nadmetali u uguravanju u srpski politički
prostor. Izgleda da je ceo svet osetio da se
jugoslovenska kriza primiče kakvom takvom razrešenju i da
je vreme da se ponovo zauzima nepopunjen politički prostor
odnosno da se, diskretno i iza leđa, obnove stara
savezništva. Samo po sebi se razume da su Rusi i Francuzi
upravo oni koji se najlakše mogu vratiti u taj prostor. I
jedni i drugi, međutim, moraju da savladaju prepreke koje
su se pojavile tokom rata.
Prepreke su, međutim, različite prirode. Rusima su
prepreke postavili sami Srbi odnosno aktuelni režim
Slobodana Miloševića koji je uporno, čak i kada je bilo
definitivno jasno da za prevrat nema nikakvih šansi,
podržavao, propagirao a priča se čak i finansijski
pomagao, nacional-patriotske snage, odnosno pobunjenike iz
"Belog Doma". Francuzi su, pak, prepreke postavili sami,
sasvim neodgovorno pokrenuvši jednu od najužasnijih
antisrpskih kampanja sa kojima se može meriti samo ona na
američkim elektronskim medijama, pre svega na CNN-u.
Rusi su, iako "obično dobro obavešteni krugovi" kažu
da je Jeljcin veliko zlopamtilo, prvi zaboravili na
Miloševićeve nepodopštine i srdačno ga prigrlili čim je
odlučio da "priđe ruci". Očigledno je se ne radi o
emocijama, već da je serija spoljnopolitičkih poraza, koji
su simbolično kulminirali povlačenjem poslednjih ruskih
vojnika, pre neki dan, iz Nemačke, ozbiljno zabrinula
režim u Moskvi koji pre počiva na komplikovanim
kompromisima u bivšoj nomenklaturi i na odsustvu jasne
alternative u Rusiji nego na podršci biračkog tela. Jasno
je, takođe, da ni Jeljcinovi marifetluci i teatralna
susretanja sa Kolom po Berlinu ne mogu odagnati iz ruskih
usta gorak ukus votke pomešane sa porazom. Zato su Rusi
ovog januara, posle veštog izbegavanja ultimatuma NATO
pakta, prigrlili Srbe kao svoje stare saveznike.
Očigledno, procena je bila da se jak otpor Zapada ne može
probiti i da je ponuda o podeli Bosne pola-pola najviše
što Rusija može da izvuče za svog bivšeg ali, nadaju se,
i budućeg saveznika. I zato je Miloševićevo pristajanje uz
plan kontakt-grupe bilo tako svesrdno i oduševljeno
pozdravljeno u Moskvi jer je on, naprosto, pred njih, za
razliku od Karadžića, postavio želje i zahteve unutar kojih
oni mogu da manevrišu i da štogod isposluju i za sebe i
za njega.
Tako je ova nedelja je bila obeležena izlivima
obožavanja ruskih političara predsedniku Miloševiću. Sam
Kozirjev je, posle posete Beogradu, otišao još opčinjeniji
Miloševićem nego i sam Oven, koga zli jezici zovu
"poverenik SPS za veliku Britaniju" pa čak i sam Akaši
koga isti zli jezici zovu "poverenik SK-PJ za Tokio".
Kozirjev je čak imao problema kako da na svom, inače
lingvistički savršenom engleskom, koji samo malo kvari
njegov akcenatski sistem bliži akcentuaciji partijskog
sekretara obkoma iz Karagandske obasti, izrazi svoje
zadovoljstvo. Naime, mimo uobičajenih pohvala koje su se
svodile na žestoko podržavanje i žestoko hvaljenje
Miloševićeve politike i pozicije koju je zauzeo posle
pojavljivanja plana kontakt-grupe, Kozirjevu je nedostajala
prava reč, prava pohvala. Stao je pred kamere, uredno
obučen, zakopčan i sa kravatom oko vrata. Par minuta je
bauljao po uobičajenom engleskom diplomatskom vokabularu,
da bi se, na kraju, opustio, raskopčao gornje dugme na
košulji, otpustio kravatu i, na engleskom, rekao da je
Milošević razumeo i prihvatio plan kontakt-grupe
"correctly". To je ponovio nekoliko puta, u raznim
varijantama priloga odnosno prideva "correct".
U prvom momentu, ovakva nagla ljubav za ovim prilogom
koji na engleskom, kao i na srpskom, nema neku posebnu
težinu me je veoma zbunila. Pridev naprosto znači
"pravilno", "ispravno", odnosno, na kraju krajeva,
"korektno" ako tako hoćete. Ništa posebno, pogotovo posle
beskrajnih izliva ljubavi i pohvala Miloševiću od strane
Kozirjeva. Sa serijom rečenica kloje su sadržale ovaj
pridev, Kozirjev je i završio, što bi rekli urednici na
TV Bastilji, "svoje izlaganje", i povukao se iz opsega
kamere.
Ovako čudan obrt na kraju i ljubav prema pridevu
"pravilno" ostali bi mi večita tajna da isto veče nisam
čitao, sasvim drugim povodom, neke zapise iz novije
istorije boljševičkog režima u bivšem SSSR. I, tu sam
naišao na odgovor. Među arhivskim materijalom, u
raspravama između leve i desne frakcije
postrevolucionarne KPSS(b), kada su se u čeonom sudaru
uhvatile Buharinova i Trockijeva frakcija, na sve strane
je vrvelo od prideva "pravilno", preciznije "praviljna"
kako to Rusi kažu. Ovaj ritualni prilog obavezno je
dolazio uz ocenu svake diskusije i rasprave koja je od
jedne ili druge frakcije bila ocenjivana kao ispravno
tumačenje partijske linije. "Praviljna" je, dakle, ritualna
šifra kojom su se partijski istomišljenici prepoznavali,
odnosno ocenjivali jedan drugog. Vremenom, naravno, kako
je pojava frakcija isterivana iz mode, čak veoma
radikalnim sredstvima tako što su oni koji su bili skloni
frakcionašenju slati na po nekoliko decenija u
koncentracione logore iza severnog polarnog kruga da malo
ohlade svoje usijane glave, prilog "praviljna" je postao
ritualna šifra kojom se odobravalo onima koji su "na
liniji" što bi tada rekli.
I, eto, boljševička vremena su, kažu, prošla, ali
drug, pardon gospodin Kozirjev nije za zaključak svog
razmišljanja o stavovima druga Miloševića mogao da pronađe
bolji prilog od rečim "praviljna".
Dakle, drug Milošević je "praviljna" razumeo
partijsku liniju i posle kratkog raskola, mnogo kraćeg,
na kraju krajeva, od onog koji je besneo u rusko-srpskim
odnosno, ako tako više volite, jugoslovensko-sovjetskim
odnosima krajem pete i početkom šeste decenije, vratio se
u okrilje Partije. Tako nešto valja nagraditi i pohvaliti
jer je Bravar živ dočekao Kobinu sahranu, a Jeljcin i
Kozirjev su, ipak, za života, dočekali da se, bar
Kozirjev, poput Hruščova 1954. spuste na beogradski
aerodrom.
Odmah iza Kozirjeva je usledila druga važna poseta
iz Rusije. Došao je Jegor Gajdar, koji za razliku od
Kozirjeva potpuno odgovara slici Hruščova kao "loptice
skočice", istina, više "loptice" nego "skočice". Gajdar
je šef ruske projeljcinovske stranke demokratsko-reformske
orijentacije. Bio je i visoki funkcioner u vladi i
kreator jednog programa reformi, ali se pod pritiscima
konzervativaca povukao.
njegova stranka je na poslednjim izborima
katastrofalno prošla što se tiče podrške biračkog tela
ali zahvaljujući predsedničkom sistemu, dvodomom
parlamentu i velikom broju poslanika koje imenuje sam
Jeljcin uspela je da se sasvim dobro situira u parlamentu.
Osim toga, haos koji je nastao posle izbora doneo je
Gajdaru i još nekoliko desetina prebaga, tj. poslanika
koji su, zahvaljujući većinskom sistemu izabrani ko zna
kako i gde a koji su mu, kasnije, prišli. Tako je gajdar
sada šef relativno najveće stranke u ruskoj skupštini.
žovek koji, dakle, nije za potcenjivanje.
Gajdar je, međutim, u Beograd došao kao gost
Demokratske stranke. Đinđić je gosta shvatio sasvim
ozbiljno, kao priliku da afirmiše svoju politiku. Što se
kapitalizma, privatizacije i reformi u tom smeru tiče,
Gajdar ga je podržao. Međutim, kada se na zajedničkoj
konferenciji za štampu prešlo na znatno osetljivije pitanje
bosanske krize, Gajdar je, posle žestokog Đinđićevog
pledoajea u kome je predsednik DS žestoko raspalio po
planu kontakt-grupe, zasvirao u zvanične ruske državne
gajde. Isto kao i Kozirjev, nahvalio je politiku
Jugoslavije i plan kontakt grupe. Đinđiću, na uveselenije
prisutnih novinara, nije preostalo ništa drugo do da kaže
da se on i Gajdar u potpunosti slažu. TV Bastilja i
"Politika" su čitavu stvardodatno "doslolile" uspevši da
vešto iseku Đinđića; "Politika" iz trostubačnog
izveštaja, a Bastilja čak i iz kadra što je prava mala
veština montaže. Priznaćete i sami da nije mala veština
prikazati nekoliko minutni prikaz konferencije za štampu
na kojoj Đinđić sedi pored Gajdara a da se ni jednog
trenutka Đinđić ne vidi u kadru.
Gajdar je, možda nesvestan kakve neprilike pravi
Đinđiću koji tek stupa na polje međunarodne politike,
nastavio sa šireljem "družbe narodov" pa je isposećivao i
predsednika srpske vlade, bio na večeri kod
potpredsednika Unkovića a, kao "šlag na tortu", izjavio
da je u Jugoslaviju došao da se upozna sa stavovima svih
stranaka o bosanskoj krizi.
Izgleda da Đinđiću, osim računa u Interkontinentalu,
ništa neće ostati od dugo pripremane i najavljivane
Gajdarove posete. Valjda da mu se za ovo osveti, Đinđić ga
je zgrabio i juče odveo na Pale. Sa pažnjom očekujemo
izveštaj sa Pala da vidimo da li ga je i tamo Gajdar
obrukao ili je pak, palskim brdskim ratnicima bar nešto
obećao; Višegrad recimo.
Francuzi, koji su prema Srbima mnogo više zabrljali,
vraćaju se u Beograd mnogo diskretnije. Poslali su naime
jednu parlamentarnu delegaciju na čelu sa potpredsednikom
parlamentarnog odbora za spoljnje poslove Gijomom dok je
sam predsednik čiskar DAEsten ostao u Parizu da se još
malo duri na srpska zlodela u ovom ratu. Delegacija je
obišla vlast, odnosno socijaliste i SPO i DS kao dve
stranke za koje je, valjda, procenjeno da su relativno
razumne i bliske rešenjima za mir u Bosni koje nudi
kontakt-grupa. Kod socijalista i SPO-a, Francuzi su
naišli na očekivan prijem i, naravno, zahteve da se
založe za što brže ukidanje sankcija pošto smo sada dobri
i mirotvorni. nešto slično je hteo da im kaže i Đinđić
ali je u spoljnu politiku uveo sasvim neuobičajen stil.
Prvo ih je izribao rečima: "Ako ste došli da nam kažete
da smo pod sankcijama nije trebalo ni da dolazite jer to
znamo!" a zatim im je saopštio da je plan kontakt-grupe
propao i da im valja da traže novi. Valjda im je bar kafu
dao, nisam stigao da to proverim.
Tako bi poseta francuskih parlamantaraca prošla
sasvim normalno da Đinđić na njima nije vežbao svoje
diplomatsko umeće. Ne znam da li je njih zaplašio, mene
bogami jeste.
Posetu svojih poslanika je, onako izokola, podržao i
sam predsednik Miteran. Naime, ulučio je priliku i
iskukao se medijama da je Nemačka, odnosno Genšer i Kol,
glavni krivac za prebrzo priznavanje otcepljenih
jugoslovenskih republika kao suverenih država i da se on
tome, eto, opirao ali da je pritisak bio prejak i da je,
zarad evropskog jedinstva, morao na to da pristane.
Očigledno, Francuzi se vraćaju a očekuju se dalja
izvinjenja.
Za kraj, zanimljivo je i još jedno zbivanje u spoljnoj
politici. Odgralo se, međutim, na Palama a ne u beogradu
pa dođe nekako u poluspoljnopolitička zbivanja ali je u
svakom slučaju isnteresantno.
Izgleda, naime, da se i Amerikanci guraju u ovaj
prostor. Očigledno su namirisali da preokret u
Miloševićevoj politici neće proći bez posledica i da i
njima valja da pipaju puls na Balkanu.
njihova poseta je, međutim, izvedena sasvim
nezvanično i posredno. Naime, izvesni general Klark, ne
osobito poznat ali šef Odseka za planiranje u Združenom
generalštabu što će reći Pentagonu je posetio Sarajevo
ali i Pale. Tamo se, izgleda, lepo družio sa Mladićem,
rukovao se sa njim, razmenio kape i dobio na poklon flašu
rakije i pištolj sa, to zapadni mediji nisu propustili da
napomenu kao posebnu nepodopštinu, ćiriličnom gravurom.
Kako su u Americi centri moći prilično nezavisni i
kako je Pentagon uvek bio nesklon ratovanju u Bosni, Stejt
Department je načisto prolupao i kroz usta svog
portparola raspalio po generalu Klarku rekavši da je to
isto kao da se rukovao sa Hermanom Geringom. Portparol
ništa nije rekao o tome da li bi rekcija bila blaža da je
gravura na pištolju bila latinična.
Na veliko iznenađenje Pentagon je reagovao
hladnokrvno rekavši, sada kroz usta svog portparola, da
je general posetio i Sarajevo i Pale i da mu nije bilo
direktno rečeno da ne ide na Pale. Poređenje sa Hermanom
geringom je otklonjeno kao melodramatično. Dakle, što da
ne?
I tako je, izgleda, Milošević, ovog puta ni kriv ni
dužan, nikoga ne posadivši na svoje kanabe jer Oven i
Stoltenberg tek treba da dođu, počeo da eksploatiše prve
rezultate preokreta u svojoj politici. Oni još uvek nisu
doneli, a verovatno za dugo i neće, ukidanje sankcija ali
je međunarodna aktivnost i borba za "srpsku dušu"
očigledno već veoma intenzivna. Šta ćete. čivot.
srbija.181supers,
Autor predhodne poruke bi mogao da dobije stubac u Telegrafu.
srbija.182milan,
(Emitovana 10. septembra 1994. godine)
Srbotopija 70.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 10.
septembar 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori
vam Milan Božić.
U utorak je "Politika" diskretno, na nekoj od
unutrašnjih strana, najavila da se u Vranju sutradan, dakle
u sredu, održava proslava 50 godina oslobođenja i da se
tom prilikom otvara nova fabrika kompanije YUMCO i da se
"očekuje", veli vest, da će sam Milošević svojim
prisustvom uveličati kermes. Vest je tako diskretno
plasirana da se činilo da iza nje stoji nekakva novinarska
patka. Uostalom, "Politika" je već počela da nas zabavlja
glupostima svojih novinara. Tu skoro je izvesni Carić
gromoglasno, na pola strane što je bilo izvučeno i u
antrfile na naslovnoj strani, najavio da se savezna vlada
sprema da Karađorđevićima vrati državljanstvo i imovinu.
To je izazvalo opšti haos u beogradskoj političkoj
čaršiji, ali nam je sutradan Hadži Struja rekao: "Puj
pike, ne važi!" i, u članku sa potpisom N. P. što valjda
zanči "Novinari Politike", rekao kako je eto novinar
pogrešio jer je to zapravo zahtev opozicionih poslanika
SPO-a a da je vlada, koju novinar nije ni pitao, naravno
protiv.
No, ovog puta je stvar delovala ipak dovoljno važno
pa smo vest odmah isproveravali i pokazalo se da je
tačna. U rukovodstvima svih opozicionih stranaka je odmah
nastala panika, jer, kažu, kada god Sloba krene u Vranje,
uskoro imamo izbore. A, sirota opozicija ima svaki osnov
da se plaši. Bez para, ošamućena radikalnim preokretnom u
politici prema ratu za jugoslovensko nasleđe,
iskompromitovana neuspelim ofanzivama po skupštini i
sopstvenim finansijskim i kadrovskim skandalima,
opozicija se na nekim skorim izborima ne može nadati da
će ponoviti prošlogodišnji uspeh.
Kako Miloševićevi planeri sve ovo znaju, sva je
prilika da šefa i savetuju da ponovo udari rukom po
Miholjdanskoj muvi i raspiše neke nove Nikoljdanske izbore;
makar savezne ako ništa drugo. No, opet izgleda da im šef
više ne veruje. Konačno, ni ja im ne bih verovao ako bi
me natociljali poput Dačića prošlog decembra koji mu je
kidao nerve izveštajima koji su stalno oscilovali oko 125
poslanika da bi se, na kraju, završili na 123. Milošević
verovatno misli da je sada najvažnije obaviti
diferencijaciju svojih redova i srediti nezavisna medija
pa tek onda krenuti. Osim toga, možda mu na pamet pada i
još jedna zlobna misao koja, uostalom, i mene proganja.
Naime, u šahu važi pravilo koje glasi :"Ako pacer povuče
dobar potez, ne uzbuđuj se. Ostavi ga na miru, brzo će on
doći sebi i ponovo početi da greši!" E, pa slično se može
primeniti i na naše opozicione stranke koje, osim
stranačkih vrhova i poslanika, van izbora praktično i ne
postoje jer ne učestvuju u vlasti i nemaju svoju
infrastrukturu. Zlobna teorija kaže da ih tako valja
ostaviti ceo mandatni period tj. četiri godine i lako će
se pokazati da će mnoge od njih sledeće izbore dočekati
tako slabe, pocepane i dezorganizovane da će ih biti lako
potući. žesti izbori, naprotiv, mobilišu stranke, njihovo
članstvo i aktiviste i teraju ih da, bar tokom kampanje,
zaborave na sukobe i razlike. Dakle, što češći izbori to
jače opozicione stranke. To pravilo Šešelj savršeno razume
i na svojoj ovonedeljnoj konferenciji za štampu je to
doslovno i rekao i skoro zatražio od Miloševića nove
izbore. Biće da je to jedan od glavnih razloga što
Milošević okleva.
I, tako, dok su uzbuđeni izborni štabovi stranaka
debatovali šta im "Sloba " sprema, bojeći se onog
najgoreg, tj. izbora, druge škole mišljenja, poput ove u
našoj redakciji su držale da je Sloba pošao u Vranje pre
svega da se u prestonici i bastionu SPS-a malo psihološki
relaksira i napuni baterije energijom svoji sledbenika
ali i da pomiri posvađana rukovodstva YUMCO-a i SIMPO-a
čija je svađa počela da "preti stabilnosti tog regiona",
da upotrebim terminologiju koja je u ovom ratu ušla u
modu. Osim toga, Milošević se, ako se izuzmu pojavljivanja
tokom poseta raznih belosvetskih pregovarača, i nije
pojavljivao u javnosti od svoje čuvene noćne izjave u
"Politici", pa nije zgoreg da se objavi svojima, da im
kaže da je živ, zdrav, borben i mirotvoran što, naravno,
i od njih očekuje i oko čega će se ove jeseni i obavljati
diferencijacija.
Bilo kako bilo, Milošević se po sunčanom danu
pojavio u fabričkoj avliji YUMCO-a i održao nezapamćeno
mirotvoran govor. Obavestio nas je da ne samo da je mir
naš glavni nacionalni interes već da smo mi tako veliki i
moćni da moramo da se staramo o malim i nemoćnim narodima
da ih čuvamo, mazimo, pazimo i zovemo ih "Đorđe" a tepamo
im "Đole". Rekao nam je da već i ptice na grani kliču
miru a samo tamo neki, više im se ni ime ne pominje, neće
ono što je fer i u redu ponudila svetska zajednica.
Ni ideološka komponenta nije bila zanemarena.
Miloševića je dočekao tipično socrealistički ambijent
fabričkog dvorišta i hala koje je obilazio. Hale su bile
pune nezaobilaznih radnica sa sveže natapiranim frizurama
koje su, čak i preko neutralnih Bastiljinih elektronskih
kamera, neodoljivo mirisale na "Pokošeno seno" i jeftin
lak za kosu. U svečanoj sali su bile poređane skulpture
košuta koje se dodeljuju na kojekakvim sajmovima.
Predsednik je zainteresovano pitao: "Koliko ste ovih
dobili?" a neki usplahireni glas iz off-a je odgovorio:
"Dve zlatne i pet ovih..." - kratka pauza - "srebrnih!"
i, verovatno je vlasnik glasa iza toga odahnuo,
izgovorivši ovako težak govor. Dotaknuti su, takođe, i
radni, udarnički uspesi kolektiva, povećanje
produktivnosti i broja zaposlenih usprkos sankcija ili
možda, baš zahvaljujući njima?
E, da odagna svaku sumnju, predsednik je imao dirljiv
naspup samokritike. Setivši se, verovatno, izjava o
sankcijama koje nam ni hiljadu godina ne mogu ništa,
Milošević nam je u govoru konačno saopštio veliko
otkriće. Eksplicitno rekao da, iako je kolektiv postigao
velike uspehe pod sankcijama, sankcije ipak jesu štetne,
da nam nisu potrebne i da će nam biti još lakše i, kanda,
veselije kada se ukinu. Mašala!
Ovo me je podsetilo na jednu epizodu iz istorije
međunarodnog radničkog pokreta. U vreme orgijanja
nadrimarksista u tridesetim i četrdesetim godinama veka,
u Sovjetskom savezu je živeo i svašta stvarao, izvesni
lingvista Mar. Mar je, kao svoj veliki doprinos
marksističkom pimanju sveta, pronašao da je jezik klasna
struktura i da će se u besklasnom društvu budućnosti svi
jezici ujednačiti i da će svetski proletarijat
komunicirati jednim jezikom. Da je potrajalo još koju
godinu, Mar bi verovatno tvrdio da će se u komunizmu
radnička klasa sporazumevati telepatski. Nepismena će,
uostalom, svakako biti. Ovaj briljantni razvoj
marksističke lingvistike je prekinuo sam drug Koba koji
je 1949 napisao uvodnik u "Pravdi" kojim je blistavu
karijeru Mara prekinuo, rekavši u tom uvodniku da je
"ruski proletarijat i pre revolucije govorio ruskim
jezikom i da je tim jezikom (o čuda! - primedba moja)
nastavio da govori i posle revolucije". Posle ovoga drug
Staljin je proglašen za najvećeg sovjetskog jezikoslovca,
a Marova sudbina mi nije poznata. Eto kako su velike
istine jednostavne.
Saopštivši tako veliku i jednostavnu istinu da nam
sankcije ne samo nisu korisne nego su nam čak i štetne,
Milošević je zaokružio svoj salto mortale. No, da se ipak
ne zaboravi da je pred nama "nova mobilizacija i nova
diferencijacija" predsednik je, čak dva puta, jednom u
govoru a jednom prilikom primanja povelje počasnog
građanina Vranja sa okolinom, građanima predmetnog
čestitao "50 godina od oslobođenja od okupatora i njihovih
domaćih pomagača". Dakle, čak iako smo izbegli okupatore,
borba protiv njihovih domaćih pomagača nam ne gine.
Što rekao Baljak u jednom od svojih aforizama: "Borba
za mir će biti takva da ni kamen na kamenu neće ostati!"
Bastilja je odmah, oduševljeno, počela da emituje
kraće, duže i integralne verzije predsednikovog gostovanja
u Vranju. Izgleda, međutim, da je oduševljenje Bastilje
uspelo da pređe i na strana medija, što je manje važno,
ali i na političare u kontakt-grupi što je već ozbiljniji
događaj. Ono što je delovalo kao "žurkinovo graktanje" što
rekao Šešelj, izgleda da se obistinjuje. Svet je odlučio da
svog novog Tita shvati ozbiljno i pruži mu podršku.
Naravno mlitavu i "na kašičicu", dok se ne pokaže
vitalnost novorođenčeta ali, na užas opozicije i svih
demokratskih snaga u zemlji, kao da nam se neko ponavljanje
istorije ponovo nagoveštava.
Miloševićeva poseta Vranju, aktivnosti kontakt-grupe
i konačno i najvažnije, medijska blokada TV Bastilje,
zasenili su nam zbivanja sa one strane Drine. Kao da je to
već postalo istorija.
Da stvarno, šta se događa sa Radovanom?
E, pa Radovan je uknjižio je u svoj politički tefter
jedan politički poen, ne toliko važan za njegovo
predstojeće odmeravanje snaga sa Miloševićem ali zato
veoma važan za pokazivanje sopstvene snage i moći. Naime,
kao što znate, papa se prepao, i nije se usudio da dođe
u Sarajevo.
Tako nam je Radovan prikratio zadovoljstvo da vidimo
oduševljene muslimane kako pozdravljaju naslednika prestola
Svetog Petra. Moglo bi se pomisliti da je baš ovo razlog
što je Radovan bio tvrd, odnosno što je pripretio, mada
se to u sasvremenom diplomatskom rečniku zove "ne
garantovati bezbednost". Jer, što jesA jesA, videti
muslimane kako pozdravljaju čoveka sa čijeg se prestola
komandovalo krstaškim vojskama koje su kretale na te iste
muslimane, flotama koje su po raznim Lepantima potapale
muslimanske flote, i blagosiljali razni Marteli koji su
lemali sirote Mavre, mogao bi biti loš primer za
pravoslavne Srbe koji će, kadA tadA to je izvesno, uspeti
da zaobiđu tvrdokorni kler sopstvene crkve i dovedu papu
u neku posetu Beogradu. Šta ako ga Srbi u Beogradu, ako
ne srdačno a ono ipak pristojno, pozdrave?
Da ovo što pričam nije bez nekog đavola pokazao mi
je jedan razgovor, vođen pre skoro pola godine. Naime,
tada je Miloševićev režima naveliko manevrisao iza kulisa
pokušavajući da papu nekako dovede u Beograd. žak je i
predsednikova supruga išla u Moskvu da patriharha
Alekseja uključi u kampanju omekšavanja srca Srpskoj
pravoslavnoj crkvi. Ništa. Crkva je ostala tvrda u
odbijanju. Kada sam saznao za propast inicijative, sasvim
slučajnom vremenskom koincidencijom, imao sam prilike da
razgovaram sa jednim vladikom. Odmah sam krenuo da ga
ljutito propitujem za razloge zbog kojih se Srpska
pravoslavna crkva opire papinoj poseti Beogradu, kada nam
to, u spoljnopolitičkom smislu samo može koristiti. On mi
je, sasvim iskreno, odgovorio: "Nisu nama glavni razlozi
u podršci ili, u najboljem slučaju, ignorisanju od strane
katoličke crkve ustaških zverstava nad Srbima. Nisu čak
ni zeloti poput Atanasija i Amfilohija bili odlučujući.
njegova svetost se, naime, najviše zabrinula da papa u
Beogradu ne bude dobro primljen!"
Tada mi je pao na pamet sasvim sličan primer, mada
mnogo manje politički važan. Kada sam već kenuo da u ovoj
emisiji evociram istorijske priče, što i da ne nastavim?
Ispričaću vam ga, dakle.
E, pa pre jedno petnaestak godina, a možda i više,
čini mi se da sam još bio student, u Beograd je trebalo
da, u okviru redovne razmene gostovanja između beogradske
i zagrebačke filharmonije dođe zagrebačka filharmonija.
njen direktor i glavni dirigent je tada bio Lovro fon
Matačić, dirigent svetskog glasa koji je za vreme rata
bio kompromitovan kao "šef poglavnikove bande", odnosno,
bio je upravnik Pavelićevog vojnog orkestra u rangu
pukovnika. Povrh svega, plemeniti Matačić je izgleda bio
mason pa je svoje beogradske prijatelje masone uredno,
početkom rata, odrukovao Gestapou. Inače, uoči rata je
Matačić živeo i radio u Beogradu, čak je i dirigovao
"Obilićem".
Posle rata, poput mnogih hrvatskih kolaboranata, a
za razliku od srpskih, nije mu odletela glava nego je
malo proteran u Skoplje. Skoplje je i kraljevskim i
komunističkim jugoslovenskim vlastima bila neka vrsta
Ivanjice kralja Milana. Posle se rehabilitovao i učvrstio
svoju slavu velikog dirigenta što je nema sumnje i bio.
Ergo, kao direktor Zagrebačke filharmonije žudeo je da se
vrati u Beograd i da ovde diriguje. Svaki put kada ga je
zagrebačka filharmonija najavljivala kao gostujućeg
dirigenta Vukdragović i rajičić pre svega, a i mnogi
drugi beogradski muzičari su se aktivirali da njegovo
gostovanje spreče. Pomenutom prilikom, zapanjeno sam pitao
Stanojla Rajičića zašto se i on i njegovi drugovi toliko
opiru dolasku Matačića. Zar nije bolje, pitao sam, da ga
puste da diriguje pred praznom salom ili da ga, još bolje,
beogradska publika izviždi. "Jesi li ti lud", rekao mi je
Rajičić, "pa sala bi bila prepuna, publika oduševljena a
bojim se da bi pop Cvejić, predratni član "Obilića" lično
izišao na podijum da ga izljubi. Samo bi mi to još falilo.
To mora da se spreči."
I, sprečeno je.
Eto, dakle, tog urođenog srpskog straha od
sopstvenog normalnog ponašanja. Ko iziđe iz ritualnog
plemenskog ponašanja i pokuša da sa svetom, makar i
neprijateljskim i nenaklonjenim ali ipak postojećim,
uspostavi normalnu komunikaciju odmah je prokazan. Kako
je, izgleda, takvih među nama prilično, oni koji žele da
nas vode, pokušavaju da nas represijom svake vrste spreče
u tome.
Izgleda da je Crkva upravo to imala na umu kada se
opirala papinoj poseti. Radovan je nešto slično ali i
praktično imao na umu kada je Svetom ocu pripretio. žuvao
je svoje pleme od iskušenja ali je, pride, prikupljao
poene, lokalne velesile. Ruku na srce, pokazao je da je
opasan, u šta, valjda, ni Sveta stolica, nije sumnjala ali
je, još jednom ruku na srce, Hrvatima zapravo doneo
najveći uspeh i red je da mu se za to revanširaju. Jer,
da je papa otišao u Sarajevo njegova poseta Zagrebu bi
bila tretirana kao sporedan događaj, kao međustanica na
putu u Bosnu. Konačno, papa u glavnom gradu jedne
katoličke zemlje nije ništa neobično za ovog
vazdaputujućeg popa. žudna mi čuda, malo koju katoličku
zamlju papa nije posetio. Papa, međutim, u Sarajevu, u
potpunosti bi zasenio Zagreb i Tuđmana. Ovako, Radovan je
Tuđmanu rešio sve probleme i pomogao mu da od papine
posete napravi sopstveni ekskluzivni šou sa Zagrebom kao
epicentrom Balkana, šou koji će mu sigurno pomoći da
ojača poljuljani legitimitet sopstvenog režima.
Nama preostaje da čekamo drugu priliku da otvorimo
komunikacije sa Vatikanom. Ovog puta su se Radovan i
Crkva pokazali jačim. Ako ništa drugo, red je da im se,
bar Radovanu, Tuđman revanšira.
srbija.184milan,
(Emitovana 17. septembra 1994. godine)
Srbotopija 71.
Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 17.
septembar 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori
vam Milan Božić.
Ove nedelje su nam došli strani posmatrači zbog kojih
su se patriotske snage na čelu sa Šešeljem i Koštunicom
toliko brinule. Svakakve strašne priče o njima su nam
napričali. Te, to je direktno ugrožavanje našeg
suvereniteta, te tako nešto ni Austro-Ugarska nije tražila
od nas u ultimatumu 1914., te ovo, te ono.
I, sada, kada su konačno došli, ispostavilo se da to
ne samo da nisu posmatrači nego ih je naša savezna vlada
pozvala da joj se nađu pri ruci prilikom pakovanja paketa
sa humanitarnom pomoći za, pazite i ovo je lepo, sve
narode u bivšoj Bosni i Hercegovini. Narodnosti, doduše,
nisu, bar ovog puta pomenute. šta više, da sve bude kako
treba oni će biti u civilu, a komanduje im jedan Šveđanin,
a Šveđani su kao što je poznato fini i lepo vaspitani
ljudi. Kasnije će da se ispostavi da je predmetni Šveđanin
oficir, visoki čak, nešto na pola puta između pukovnika i
generala, ali o tomA potom. Ovi pomagači-posmatrači su,
obaveštava nas Bastilja a u tome joj pomažu sva glasila
kompanije (ili već onoga što je od nje ostalo) "Politika",
tako miroljubivi da ne samo da će samo pomagati u pakovanju
paketa sa humanitatnom pomoći nego i nemaju nikakva
ovlašćenja da zaustave bilo kakav transport koji, zbog
blokade - obaveštava nas već pomenuta savezna vlada -
ionako ne idu u Bosnu pa nema potrebe ni da ih
zaustavljaju. Još je samo malo falilo pa da nas obaveste da
oni nemaju ovlašćenja ni da posmatraju.
Hm, sva je prilika da su ovi posmatrači ili slepi ili
nose na svetlo nepropusne tamne naočari. Osim toga ih je
šaka jada, jedva par stotina, pa sve i da neko od njih
počne da posmatra od toga ne može da nastane neka velika
šteta. Zato, Koštunica i Šešelj mogu slobodno da se šetaju
između Beograda i Pala, pa čak i Đinđić može da ih vozi u
velikom "Mercedesu" na kome mu zavide čak i Radovanovi
"bezbednjaci" govoreći: "Lep auto vi imate tamo u
opoziciji. Lepo, bogami, živi opozicija. Pošteno!" -
posmatrači koji u stvari ne posmatraju nego pakuju
humanitarne pakete ih neće primetiti.
Istina, čim su došli, njihov šef se sastao sa Mihaljem
Kertesom koji je, ako ste zaboravili, pre nekoliko meseci
prekomandovan na mesto Šefa Carine što mu dođe isto kao da
ste mačka stavili da čuva špajz a neki kažu da je to isto
kao da ste seksualnog manijaka stavili na mesto upravnika
ženskog manastira. Ali, svejedno, Kertes se, ovako ili
onako, sastao sa njima. Jedna škola mišljenja tvrdi da je
Kertes, kome je jedan od glavnih domaćih zadataka na tom
mestu da što više para utera u državnu kasu, odlučio da
posmatrače, kadA ionako ne posmatraju a primaju, i to
dobru, inostranu platu, zaposli kao carinike volontere.
Možda bi se i neka finansijska vajda mogla od njih videti.
Priča se da su Šveđani savesni ljudi. Druga škola mišljenja,
bliža srcu Palama, tvrdi da je okolnost da ih je primio
Kertes upravo dokaz da je "Sloba" odlučio da izda srpski
narod. Jer, ako "Sloba" izda naređenje nekom svom, pogotovu
ovako važnom čoveku kao što je Mihalj, od milošte zvani
Mihailo, Kertes, da se nekome nađe pri ruci to, u stvari,
znači isto kao da ga je poljubio u čelo i dao mu blagoslov
jer nema sile koja bi sprečila Kertesa da nekom svom, što
će reći "Slobinom" prijatelju, pomogne ako je u nevolji,
potrebi ili bar nuždi, maloj ili velikoj svejedno.
Posmatrači, dakle, a prema ovoj školi mišljenja mogu da
računaju na svaku predusretljivost Uprave carina. Ako im,
recimo, zatreba milion tona nafte ili milion pari tamnih
naočara, Mihajlo će im obezbediti.
I, taman nam je Bastilja sve ovo, i ko zna šta još, u
vezi sa neprimetnim posmatračima, objasnila, kadA odjednom
pade ta ista vlada koja ih je pozvala. Istina, nije baš da
je vlada pala, Kontić je ostao predsednik ali, to je
ionako svejedno. Iz vlade je ispao čeljko Simić, inače
Miloševićev posmatrač rada te iste vlade a broj
ministarstava je drastično smanjen. Po nekoliko ih je
sabijeno u jedno, a potpredsednici više nisu samo
potpredsednici za džabe nego pride, da bi dobili platu,
moraju da vode i po neko ministrastvo. Očigledno, u okviru
opšte štednje, nastavlja se, na Đinđićev užas, dalje kresanje
savezne države. U sledećoj rekonstrukciji, kako se
eufemistički naziva ova čistka, preostaće najverovatnije
samo Kontić i ministar odbrane. Šešelj je, ipak, odbio da
poveruje da je to neka nova vlada, pa je saopštio da njegov
predlog da se ista sruši ostaje na snazi.
Bilo kako bilo, verovatno je da se "posmatrači koji
ne posmatraju" nisu baš osetili najprijatnije kada su
videli da im se domaćin-pozivar topi na njihove oči.
Međutim, bez obzira na neumereno zadovoljstvo "umereno
patriotskih snaga" koje su uspele da se ispetljaju iz te
nezgodacije sa posmatračima te su tako svi zadovoljni - i
Amerikanci što je neko poslat da glumi posmatrača a u
stvari pakuje pakete, a i Milošević što neće morati da
trpi da ga Mirko i Draško Petrović povazdan ribaju po
Skupštinama što je ugrozio suverenitet države - na pamet
mi je nala jedna zlokobna misao.
Ova misao se u našem jeziku najbolje izražava
poslovicom: "Koliko para toliko muzike!" a, prevedeno na
politički rečnik, to može da znači da će za ovako malo i
ovako kilave posmatrače Milošević da dobije malo za
uzvrat, odnosno da će rezolucija Saveta bezbednosti da
zaboravi neka od važnih obećanja koja je ponudila
Miloševiću i da će sledeće ublažavanje da usledi na Kukovo
leto. Kada o tome govorimo, uzmimo, recimo, oblast kojom
se bavim, nauku. Ona se, u početku, pominjala u spisku
sankcija koje će biti ukinute. To se ocenjivalo kao veoma
povoljno jer je to jedna od oblasti u kojima se može
otvoriti značajan finansijski i personalni saobraćaj sa
svetom. U poslednje vreme je, međutim, niko ne spominje ali
niko i ne zna da li je to zato što je, zahvaljujući načinu
upotrebe reči "kultura" u stranim jezicima, svi svrstavaju
u kulturu ili je to zato što će biti "zaboravljena" u ovoj
turi navodnog ukidanja sankcija.
U svakom slučaju, "Zvezda" će moći da dovede
"Bajerna" da mu metne jedno tri komada, što, po tvrđenju
poznavalaca košta jedno pola miliona maraka, a TV Bastilja
će direktno prenositi prvih nekoliko poletanja aviona sa
Surčina, koji je Šešelj, u besu što se saobraćajne sankcije
ukidaju, pa će mu istražni organi iz Haga lakše "dolaziti
na noge", pogrešno nazvao Butmirom što je zapravo
Sarajevski aerodrom, pa ko voli nekA izvoli. Da li će TV
Bastilja prenositi i padanje tih istih aviona, izazvano
zaostalošću opreme ili nekompetentnošću posada posle
toliko godina neletenja, ostaje nepoznato. Ne vredi ni da
proveravate kod Vučelića, pre neko veče ga je Tijanić već
sahranio. Naime, Tijanić je, pošto niko sem njegovog
"Telegrafa" neće da ga štampa ili uslika, morao da ode do
svog mrskog neprijatelja NTV Studio Pale B, i da se tamo,
sa sve kravatom, sivim odelom, teget čarapama i braon
cipelama uslika u intervjuu sa Roganovićem, još uvek
urednikom te iste paljanske ekspoziture. Nema otrova i
zlobe koje ova dvojica, mislim Rogan i Saša nisu razmenili
jedan drugom na račun, ali je glavni utisak koji je ostao
da oni slažu u tome da "najbolje vole" da Vučelić odleti.
žak su se, nekako složili da je Vučelić zapravo već pao.
Mrtav, a hoda, zanimljivo.
No, preterano sam digresirao od "velike politike",
što mi je ionako posao u ovim svakonedeljnim komentarima.
Dakle, da joj se vratimo.
Što se predmetne "velike politike" tiče i tu je bilo
svega i svačega, naveliko, a ove sedmice pogotovo.
Prvo je Papa iliti "Rara" kako ga zlobni antisrpski
elementi među beogradskim novinarstvom, edabi se
podsmehnuli srpskim nacionalistima, zovu, došao u Zagreb.
njegovo izostajanje iz Sarajeva, a u korist Hrvata,
prokomentarisali smo prošle subote. Međutim, sada se može
reći da je njegovo izostajanje iz Sarajeva išlo i u "korist
hrvatske štete". Papa je, naime, osetio da su Radovan i
Franjo u nekoj vrsti telepatskog dogovora glede njegove
posete Sarajevu i da je Radovan Papu odjurio iz Sarajeva
samo da bi Franju učinio "čapras divan".
Izgleda da je baš to Papu nagnalo da malo podrobnije
pročita istorijske udžbenike pre svoje posete Zagrebu. U
njima je Sveti Otac našao koješta iz čega je sledilo da
Hrvati baš i nisu takve cvećke kakvim se predstavljaju.
Naprotiv! Ispostavilo se da su i oni iskoristili svoju
priliku da se Srbima naplate. Prilika je istina bila još
1941. a čini se da je ista, ako ne i slična, ovoj iz 1991.
samo sa obrnutim predznakom, jer su tada Hrvati imali
oružje a Srbi žicu oko uku vezanih na leđa.
Papa je odmah razumeo da mu je to odlična prilika za
nekažnjeno širenje "bratstva i jedinstva" po odavno
poznatom Brozovom principu koji, otprilike, glasi: "Što je
više zločina i krvi, bratstvo i jedinstvo nam je
potrebnije!" na šta narod, poput grčkog hora valja da
odvrati krilaticom: "Što je više kleveta i laži Papa nam
je miliji i draži!" čime je pokazao da je spreman na sve,
pa i više. Papa je čak ukorio hrvatsku rimokatoličku crkvu
stavivši joj u zadatak da se bori protiv nacionalizma. O
Hrvatima kao pripravnicima za "izabrani narod" nije bilo
čak ni govora.
Papa je, dakle, održao govor na kome bi mu i sam
Milošević zavideo. Bio je toliko pun "bratstva i
jedinstva" da je Tuđman, onako sam od sebe, na hipodromu
stojeći i čak ni konja ne uzjahavši, počeo da sumnja da
Sloba i Papa imaju istog pisca govora. Ako ste na mene
posumnjali, pogrešili ste.
Koliko da kompenzuje negativne efekte Papine posete,
Koštunica je odmah požurio na Pale. Za raziku od vazda
opreznog Đinđića, Koštunica se čak odlučio i da prenoći
tamo. To ga je skupo stajalo jer je sutradan pripazario
razgovore sa predsednikom Izvršnog Odbora Srpske
demokratske stranke - pazi ovo, em "srpska" em
"demokratska"; ovo, bogami, zajedno, nije lako podneti -
Veliborom Genocidnim Ostojićem. Velibor je ovaj nadimak
zaradio za vreme ovog rata pa je nekako jasno i kakav je
njegov odnos prema svemu, a naravno, i svačemu. Tim pre me
je razveselila vest koja se čula i na ovom radiju da je
Koštunica, u ovim razgovorima, čak najavio proširenje
saradnje DSS i SDS jer, obratite pažnju, ove dve stranke
povezuje zajedničko gledanje na neraskidivu vezu
nacionalnog i demokratskog.
Ostali srbijanski političari su ove sedmice ostali u
Beogradu, ni sami ne znajući da li da se zapute put Pala
ili put Krita, Kipra ili kakve grčke plaže na kojoj bi
mudro razmislili kako da se postave spram najnovijeg
"Slobinog" veleslaloma. Đinđić se, tako, ograničio na
podrobnu analizu upravljačkog sastava posmatrača koji ne
posmatraju, pa je uočio da je njihov ovan predvodnik
izvesni Šveđanin - već smo ga pominjali a sada i ponavljamo
- povezan sa norveškom ambasadom, koji je sada pukovnik
ali je, inače, bio general ama se švedska vlada pre par
godina odlučila da malo "revidira" činove pa ih je nekao
smanjila i istumbala te se general ponovo pretvorio u
pukovnika, a, verovatnije u "brigadira" što je čin koji mi
nemamo i nešto je na "pola puta" između pukovnika i
generala. Povrh svega Đinđić je posumnjao da će ovi
posmatrači i da stvarno posmatraju što je direktan uvreda
ne samo "Slobi" nego i Mihajlu.
Vesna Pešić je hrabro priznala da se ovde ipak radi o
posmatračima bez obzira što ih mi možemo zvati, veli
Vesna, časnim sestrama ili, čak "majkama Terezama".
Vuk nije priznao ništa.
srbija.185zqusovac,
> Prvo je Papa iliti "Rara" kako ga zlobni antisrpski
> elementi medu beogradskim novinarstvom, edabi se
> podsmehnuli srpskim nacionalistima, zovu, dosao u Zagreb.
Dugujes pice za kopirajt i jos jedno za javnu zlobu ;)
poz,
zq
srbija.186milan,
> Dugujes pice za kopirajt i jos jedno za javnu zlobu ;)
Dobio si! :)
Pl poz M
srbija.187zmax,
Juče čuh otprilike sledeći tekst:
....
'žlan SPO, Milan Božić je rekao ....' .....
Dakle, Milane, da li si ti član SPO.
Pozdrav, Max
srbija.188spantic,
> 'žlan SPO, Milan Božić je rekao ....' .....
>
> Dakle, Milane, da li si ti član SPO.
Tekst govora je bio još bolji. Mora da je Miloševiću
gusto kada Služba budi i agenta VDa ;)
-> Koje ambasadorsko mesto?
srbija.189zmax,
>> Tekst govora je bio još bolji. Mora da je Miloševiću
>>gusto kada Služba budi i agenta VDa ;)
>>
>>-> Koje ambasadorsko mesto?
Mene zanima samo formalno stanje stvari, tj. da li je milan
FORMALNO član SPO ili ne, tj. koji je njegov status u SPO (DEPOS).
Što se tiče govora, nisam ga slušao, pa nemam ni komentara.
Pozdrav,
Max
srbija.190milan,
(Emitovana 24. septembra 1994. godine)
Srbotopija 72.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 24.
septembar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan
Božić.
Ova sedmica je bila obeležena žarkim očekivanjima
režima da im se iz njujorka objavi blagovest o ublažavanju
sankcija koju bi potom pretočili u medijsko orgijanje i još
žarkijim očekivanjima nacionalno-demokratskog bloka da se ta
blagovest ne objavi ili da bude što kilavija kako bi se
mogli baciti kakvim drvljem i kamenjem na režim. U drugoj,
ili čak trećoj vrsti nezgode su bili i SPO, Građanski
savez, a verovatno i vojvođanski reformisti i Mićunovićeva
grupa u DS kojima je režim poslednjih meseci doslovno "ukrao
program" i sada su, želeli to ili ne, vezani za rezultate
promena u politici režima prema svetu bez obzira što ni na
nekadašnju ni na sadašnju politiku režima nisu ni najmanje
uticali.
Najprostije rečeno, i ova sedmica je bila jedna od
tipičnih političkih sedmica, tipičnih za ovaj period koji
je počeo Miloševićevom čuvenom izjavom u "Politici", a Aka
će se završiti i da li će se uopšte završiti, ne znamo.
Nesporno je da je ovaj događaj u potpunosti poremetio
odnose na srpskoj političkoj sceni i tako izmešao karte da
se i najbolji poznavaoci srbijanske politike teško snalaze u
promenjenim odnosima.
Ono što, kada se srbijanska politika "posle
Miloševićeve izjave "Politici"" - što je sada postao tako
reći zvanični naziv za ovaj period - posmatra, odmah pada u
oči je činjenica da svi, bili oni političari, analitičari
ili pak obični novinari, domaći ili strani svejedno, govore
o "nagloj promeni kursa Miloševićeve politike", o "naglom
obrtu" o "iznađujućem preokretu". Niko praktično ne
primećuje, ili se, što ja mislim, pravi da ne primećuje, da
se ni o kakvom "naglom zaokretu" ne radi. Milošević je,
koliko da podsetim one koji su to kaobajagi zaboravili, taj
zaokret napravio još pre godinu i po dana. Uostalom, zar se
ne sećate dramatičnog pisma trojice predsednika? Tada je na
čelu savezne države još uvek bio pisac "čija je strepnja
bila dublja od nade" a koji nam se o Božićima oglašavao
kukumavkama u kojima nam je ocrtavao opasnosti od "raketnog
napada najvećih sila sveta". Na čelu savezne vlade je bio
poznati farmaceut-biciklista i svetski putnik. Zar se ne
sećate dramatičnih noćnih sednica Skupštine Republike
Srpske na koje je Milošević mimo pomenute dvojice
političkih pokojnika dovlačio i trećeg političkog pokojnika
iz Grčke Micotakisa? Zar vam je iz pamćenja iščilelo
Miloševićevo držanje govora u pola pet ujutro u kome je
Radovanovu družinu poredio sa "pijanim pokerašima"? Zar je
zaboravljeno da je Oven čekao u Beogradu celu noć, sve do
zore kada je rezignirano seo u avion i javio Savetu
bezbednosti da su svi njegovi i Miloševićevi napori propali
i da u pogon treba staviti rezoluciju 820, upravo onu kojom
je uvedena druga faza sankcija, mnogo gorih po nas od onih
od leta 1992. godine?
Nije moguće da su svi zaboravili taj čuveni, najveći i
jedini do sada poznat Miloševićev politički poraz?
Naravno da to nije moguće. Uostalom, ako su ga drugi i
zaboravili Mlošević ga zasigurno nije zaboravio.
No, verovatno je da je tada njegova politička procena -
ispravna ili ne, svejedno - bila da je otpor prejak i da su
političke snage koje pružaju otpor, a koje je sam uveo u
igru prejake da bi ih sve odjednom likvidirao. Zato se prvo
obratio unutrašnjim problemima, očistio Ćosića i Panića i
pokrenuo brakorazvodnu parnicu sa Šešeljem.
Političku igru u zemlji je vodio na svoj uobičajeno
spor način sa puno naglih udaraca, koje razdvajaju duge
pauze pune ćutanja i prividne ili stvarne neodlučnosti kuda
da se krene. Na svojoj spoljnopolitičkoj poziciji sam nije
radio gotovo ništa jer je i inače nesnalažljiv u suptilnim
odnosima svetske moći i tajne diplomatije. Ona se popravila
sama od sebe kada su početkom godine, posle čuvenog
sarajevskog ultimatuma Rusi ušli u igru na njegovoj strani i
odmah naterali sve ostale zapadne igrače da umere svoju
politiku prema njemu.
Upravo zbog načina kako politički radi Miloševiću je
najpotrebnije bilo vreme i Rusi su krenuli da mu ga kupuju.
Problem je nastao kada se ispostavilo da oni nisu u
mogućnosti da mu ga kupe dovoljno. Ako se sećate, još krajem
proleća, kada je kontakt-grupa počela intenzivnije da radi,
baš u ovoj emisiji smo komentarisali taj događaj kao preran
za Miloševića, kao nešto što mu je došlo u nevreme, kada su
njegovi obračuni sa projektovanim, svejedno da li su stvarni
ili ne, političkim neprijateljima još bili u toku i
nedovršeni.
Šešelj, iako ozbiljno načet, nije bio, a nije ni sada
definitivno gotov. I za to je potrebno vreme i serija
Šešeljevih nervoznih incidenata koju zatim prati
diskreditacija, po koja uslovna osuda koja se čuva u fijoci
da bi se, posle nekoliko meseci, kada se nervozni incidenti
nastave, stvarno i aktivirala.
Osim toga, ojačavanjem Demokratske stranke pod
Đinđićevim vođstvom na prethodnim izborima, čemu su sami
socijalisti kumovali medijskom promocijom koju su mu
omogućili na opozicionoj političkoj sceni se pojavila još
jedna varijabla za koju se ispostavilo da je nije lako
kontrolisati te je tako Milošević morao da računa i sa još
jednim faktorom koga valja "pacifikovati".
Konačno, a što je i najvažnije, jer moći opozicije
nisu takve da bi sama mogla da bitno utiče na političku
scenu, Milošević je morao da se obračuna i sa sopstvenim
unutrašnjim otporom bilo da se radi o radikalnim
nacionalistima bilo da se radi o onim segmentima
establišmenta koji su tokom rata formirali jake veza sa
Zapadnim Srbima.
Sasvim je, dakle, bilo jasno, da je njemu potrebno
vreme da stabilizuje svoju poziciju u zemlji, ojača blok oko
svoje nove politike formirane još u proleće prošle godine i
da tek tada krene na hlađenje bosanskog lonca.
Upravo zato sam tvrdio, a i dalje tvrdim, da mu je plan
kontakt-grupe došao prerano, zatekavši ga, što bi mangupi
rekli sa "smaknutim pantalonama u ćenifi". Dopadalo mu se
to ili ne, morao je da na brzinu navuče pantalone i da
učini ono što najviše mrzi, da krene u akciju u kojoj,
povrh svega, nema rašćišćenu situaciju na terenu.
No bez obzira na to što je njegova jednogodišnja
neaktivnost na daljem radu na rešavanju bosanske krize -
rekli bi mirotvorci - ili na "veleizdaji" - što bi rekao
Šešelj -, mogla da zavara, ipak ostaje pitanje odakle sve to
silno iznenađenje navodnim naglim preokretom u politici
režima. Konačno, režim je bio prihvatio i prethodni mirovni
plan kao i ovaj ali kao i onaj pre prethodnog. Ukratko,
režim je prihvatao i prihvata sve ponude koje dođu od
međunarodne zajednice. Uostalom, nema ultimatuma koji oni
ne bi prihvatili. Jedino je pitanje imaju li snage i moći da
osamostaljene gospodare rata na Palama i njihove ovdašnje
zaštitnike pacifikuju ili stave pod kontrolu.
Otkud, dakle, toliko iznenađenje?
Mislim da objašnjenje nije naročito pohvalno ni za
novinare i analitičare, a ni za opoziciju. Iznenađenje je, u
stvari, više glumljeno no stvarno, više odraz revoltiranosti
i straha od neizvesnosti nego odraz stvarnog zaprepašćenja.
Naime, čitava srpska politička javnost se na ovaj rat tokom
poslednje tri godine navikla kao na nešto normalno što je
sastavni deo života. Svako mu se adaptirao kako je znao i
umeo. Radikalni nacionalisti šešeljevske provenijencije su
iz njega crpli svoju političku snagu. Umereniji nacionalisti
u DS i DSS su u ratu videli šansu za realizaciju srpskog
nacionalnog programa samo što su Miloševiću prigovarali
način kako rat vodi. Antiratni blok oko SPO-a i GSS je na
protivljenju ratu video priliku da dobije glasove Srbijanaca
koji su protiv rata ali i međunarodne simpatije i podršku.
Novinari i analitičari, bili oni iz režimskih ili
nezavisnih medija su na ratu zarađivali svoj hleb, a
bogami, kako su kao profesija postali treženi i "preko
Aleba pogaču" radeći za strane medije ili bivajući
podmićeni od režimskih, svejedno.
Jednostavnije rečeno, svako je vremenom naučio da iz
rata izvlači nekakav profit. Povrh svega, rat je postao i
jedina tema tako da su sve ostale političke teme u zemlji
zaboravljene. Ko uopšte ima, ako se ne bavi aktivno
politikom ili nije politički zavisnik pa prati svaku reč u
novinama, i najmanju sliku o tome kakav je odnos političkih
stranaka u zemlji prema pitanjima političkog sistema, uređenja
države, svojinskih odnosa, programa izlaska iz krize,
politike u kulturi, nauci... ? Da dalje ne nabrajam. Jedino
što se okvirno zna to je da opozicija uvek, što je
normalno, glasa protiv predloga vlade dok tu istu vladu,
opet naravno, vladina većina podržava.
Na izvestan način svi su se navikli na lagodan
politički život jer su eksploatisali samo jednu temu koja
je toliko natkriljavala ostale i bacala ih u zasenak, da o
njima naprosto niste morali ni da mislite ni da imate stav.
Rat je život uprostio svakome, samo što ga je narodu ogadio
a političarima i novinarima učinio lakšim.
Odjednom, Milošević pritisnut, naravno, spoljnim
činiocima, odlučuje da zagrize u stvar za koju su svi
očekivali da će se polako razrešavati još godinama.
Odjednom, on sve tera da se izjasne i postave prema
problemu, što im i nije tako teško jer su se samo njime i
bavili, ali im istovremeno najavljuje i nova vremena u
kojima će morati da se bave drugim problemima čega se boje
kao "đavo krsta".
I, otuda to navodno "iznenađenje preokretom u
politici". To nije nikakvo iznenađenje nego uzvik, krik,
urlik protesta zbog toga što preti "izbijanje mira" koji,
kao i rat, nosi sobom neizvesnosti i obavezu da se ponovo
prilagođavate.
No, pa da vidimo šta stoji iza te "buke i besa". Da
vidimo kako je ko krenuo u prilagođavanje.
Sigurno je da se najvažniji procesi odvijaju u
vladajućem establišmentu ali su nam oni ponajmanje dostupni
iz prostog razloga što je njihova partijska disciplina,
snažna po navici iz komunističkih vremena ali i ojačana
paranoidnim strahom da se ne izgubi vlast, dovoljna da ih
okupi i zbije oko vođe. Kampanja, vođena preko TV Bastilje
prvih dana posle Miloševićeve izjave "Politici", bila je,
mimo jasnog saopštavanja "ćutljivoj većini" Srbije ono šta
treba da misli, namenjena pre svega establišmentu.
Establišment je, u okviru naše omiljene akcije "Izjasni se
druže!", bio primoran da se izjašnjava pojedinačno i tako ne
samo da narodu saopštava šta treba da misli, nego i da se
tako, lično i personalno, svrstava uz Miloševićevu
politiku. Uostalom taj establišment je odavno naučio da,
čak iako ima sopstveno mišljenje ne mora baš uvek, čak
najčešće, da se slaže sa sopstvenim mišljenjem.
Opasnosti stoga za Miloševića ne mogu doći iz samog
establišmenta nego iz infrastrukture koja je podloga za
establišment, a koja je ogrezla u ovom ratu i, prirodno,
oseća strah da može biti žrtvovana novoj politici i lako
overiti vizu za Hag. Povrh svega pojavila se u raznim
službama, a pre svega u policiji i vojsci, struktura koju
krugovi unutar samog establišmenta naziva "ratnicima" jer
su se, prirodno, dok je rat trajao, kadrovska rešenja
tražila i nalazila unutar onih za koje se pretpostavljalo da
su sposobni da rat vode.
Ova struktura otpora je amorfna i nema neki jasno
definisan centar moći ali to ne znači da, ako se kriza ne
razreši, taj centar neće i da se pojavi. Milošević lek za
ovo traži i pronalazi u stalnom mešanju kadrovskih karata
čime, poput energične domaćice koja mesi kolače, razbija u
testu gromuljice brašna ili masnoće ravnomerno ih
raspoređujući po masi za pečenje. Savezna vlada je već
rekonstruisana i to ne samo na ministarskom nivou nego i na
nivou infrastrukture koju čine razne savezne uprave. Armija
je pacifikovana malim platama i beskonačnim smenjivanjima
generala. žistka kreće i ka gornjim slojevima. Govori se,
tako, da će sledeće nedelje socijalisti zameniti čak sedam
saveznih poslanika među kojima je i čuveni Brana Crnčević.
No ovo su procesi koji se odvijaju pod velom velike
diskrecije i tu možemo samo da zagrebemo po površini, da
štogod načujemo ili zaključimo.
Znatno lakši za izučavanje su procesi koji se odvijaju
u opoziciji gde su "buka i bes" najveći, i gde je
uznemirenje neizvesnom budućnošću najdublje.
Na najvećem udaru su se našle dve najveće opozicione
stranke, obe sa jasno profilisanom politikom prema ratu u
Bosni. To su, naravno, SPO i SRS.
Radikalima je jasno da je "đavo odneo šalu" jer ono
što su tokom protekle godine nazivali "Miloševićevom
veleizdajom" sada dobija obrise jasno definisane politike
koja im saopštava da su njihovi dani odbrojani i da za njih
nema više mesta na srpskom političkom brodu. Dok su u vreme
Miloševićeve relativno neodlučne politike kako i kuda da
krene, posle razvoda sa njima, još i mogli da računaju da
mogu da drže radikalno nacionalističko krilo sada im je
jasno da je presuda smrtna jer nova politika može da, u
najboljem slučaju, istrpi nacionalističku opciju poput
Koštuničine kao najekstremniju. Svako ekstremniji mora biti
likvidiran. Otuda kod Šešelja toliko nervoznih pokušaja da
se, sada i odmah, organizuje kakav otpor Miloševiću.
Naravno, on time tone sve dublje zapetljavajući se u
vašarsko-psovačku retoriku i sudske procese za koje javnost
polako gubi interesovanje i spremnost da ga uzme u zaštitu.
žini se, dakle da su radikali na odlasku.
SPO se našao u sličnom "nebranom grožđu" ali sa sasvim
druge strane barikade. Nije, kako mnogi pomišljaju, pravi
problem SPO-a u tome što je Milošević ukrao njegovu
antiratnu i mirotvornu politiku i retoriku. U normalnim
uslovima, SPO bi bio više nego zadovoljan što je "došla maca
na vratanca" i što je njegov arhineprijatelj sada prisiljen da
ne samo prizna da je SPO vodio doslednu politiku godinama
nego i da od njega traži podršku i saradnju. Problem je,
međutim, što je višegodišnja opoziciona propaganda koja je
od Miloševića stvorila personifikaciju zla, a čija je
perjanica bio baš SPO, ciljala u pravcu ličnosti a ne
politike. Sada, kao da je slika zaokružena i kao da više
nije Miloševićeva politika nego on lično na tapetu tako da
se u strasnim opozicionim glavama, a takvih je među SPO-
ovim biračima najviše, javlja spontani refleks po kome je
otpor Miloševiću primaran ma šta on radio. Ovo, naravno,
stranku i njene birače drži u jednom shizofrenom i, što je
još osetljivije, inertnom stanju za koje je potrebno mnogo
vremena i trauma da bi se izmenilo. I SPO-u je, u tom
pogledu, kao i samom Miloševiću potrebno vreme da se
prilagodi na nove uslove političkog života. Ostaje,
naravno, da se sačeka i vidi sa kakvim posledicama.
Preostale dve opozicione stranke od značaja, DS i DSS
u politički su lagodnijoj situaciji ali to ne znači da se u
hodu vremena ne mogu naći u znatno složenijoj i čak težoj
situaciji nego SPO. I jedni i drugi su, DS od kada je
Đinđić preuzeo kormilo a DSS od kada je napustio DEPOS,
krenuli u zaokret ka tvrdoj nacionalnoj politici. Kod
Đinđića je sve to, naravno, bilo za nijansu opreznije i on
je zadržao neku vrstu ekvidistance prema Palama i Beogradu.
Kada je išao na Pale on se predstavljao kao posrednik i nije
poput Koštunice otvarao procese saradnje sa SDS-om na istim
programskim osnovama. žuvena je njegova rečenica koja glasi:
"Sada je vreme da se energično kaže: "Ni da ni ne!"" Tako
gledano, a za unutrašnju upotrebu, DS nije ugrožen osim ako
se nedovoljna podrška Miloševiću u zemlji u kojoj učestvuje i
DS ne pokaže kao signal Zapadu a pre svega Amerikancima da
mogu da ga pritegnu žešće i otmu mu veće ustupke oklevajući
sa ublažavanjem sankcija. Tada, naravno, medijska sekira
režima može da krene i ka njemu a onda valja da bere kožu na
šiljak.
Koštunica je, pak, u znatno osetljivijoj situaciji već
na početku. Kako je Šešelj u odlasku on se polako pomalja kao
lider nacionalnog bloka i samim tim glavni neprijatelj
Miloševića. njegova najava formiranja tog nacionalnog bloka
podržana apelom grupe intelektualaca i javnih radnika bila
je prilično neoprezno signaliziranje svoje pozicije. Jer,
nije jasno da li mu takvo eksponiranje osobito koristi a
može mnogo da mu naškodi pogotovu što se jasno ne vidi kako
on može sem pomoću pojedinaca poput Leona Kojena ili malih
stranaka poput NRS i SLS da ojača svoju grupaciju. Naime,
osim "korektne saradnje" što mu je Đinđić obećao on od DS ne
može da računa na više jer će se Đinđić svakako čuvati da
ne upadne u neku koaliciju koja bi ga u očima režima
markirala ko tvrdog nacionalistu a u očima sopstvenih
birača kao previše radikalnog. Sa druge strane, Koštunica
ne sme da se vezuje za Šešelja bilo da ga gleda kao
politički leš bilo da ga gleda kao bivšeg Miloševićevog
kolaboranta koji bi njega samog kompromitovao u očima
antikomunističkih srpskih nacionalista na koje računa.
Ispada, tako nekako, da će sve stranke morati da
ostanu manje-više ukopane na pozicijama na kojima su i da će
vrlo oprezno, nogu zezanih za mesto koje su zauzele, rukama
mlatarati okolo ne bili našle potporu.
Prva koja uspe da oslobodi i noge, neka nam se javi.
Podržaćemo je iz čiste solidarnosti ka onima koji su
vitalni i borbeni.
srbija.191dejanr,
I tako, uhapsiše Šešelja...
srbija.192stigor,
> I tako, uhapsiše Šešelja...
... a "vučko" se sprema za odlazak u Vašington ... Uvode se
bedzevi na plavim uniformama ... :) Biće to još jedno
zanimljivo godišnje doba ... :)
srbija.193vitez.koja,
#=> I tako, uhapsiše Šešelja...
Nije bilo tek tako, pominje se neka neverovatna količina pandura
(desetine patrolnih kola) koja je učestvovala u hapšenju.
bTW. prolazio sam juče (četvrtak) oko dva popodne centrom...
kvadrat Andrićev venac - Beograđanka - ulica Narodnog fronta,
odnosno bliža okolina skupštine, bio je prepun pandura. Htedoh da
pitam nekog kakva je to zabava u toku, ali ispred samih
skupštinskih vrata naletim na dva takva džibera, u očajno šarenim
odelima, da me je prošla volja.
Kakva slika su bila ta dvojca ;) Mislim da bi ih u nekoj
ciganmali svakako proglasili za elegantnu gospodu. Poseban modni
detalj jednom od njih bila je čačkalica u zubima . Stajali su
naslonjeni na zid pored samih skupštinskih vrata, i pošto ih
milicija nije terala bilo je očigledno da i oni tu imaju neka
posla... strašno ;))
Ko zna, možda su to Bidžine gorile ? ;)
srbija.194milan,
(Emitovana 1. oktobra 1994. godine)
Srbotopija 73.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 1.
oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan
Božić.
Ove sedmice se desilo ono što su svi dugo očekivali -
uhapšen je Šešelj.
Svojevremeno sam, pre jedno pola godine, ili u ovoj
emisiji ili u nekoj izjavi "Politici" - ne sećam se više
tačno, a mrzi me da preturam po dokumentaciji - reagovao na
neku neurotičnu Šešeljevu izjavu protiv SPO-a. Tada sam
parafrazirao Hegela i rekao da Vojvoda tako govori upravo
zato što "na svom pragu već čuje topot nogu onih koji će ga
odneti". Juče su me, zato, novinari po srpskoj skupštini,
podsećali na tu izjavu. Jedni su hvalili moju dalekovidu
anticipaciju a drugi, ciničniji, hvalili moju obaveštenost.
Kada, danas i ovde, razmišljam o ovom hapšenju, jedino
što mi pada na pamet je da sam tada predvideo neizbežno, a
da smo ove sedmice prisustvovali tome neizbežnom, ne toliko
politički koliko sociološki neizbežnom.
Jer, u proleće 1991., kada se nacionalno-populistička
opcija, negde početkom te godine, u obličju Srpskog pokreta
obnove, počela pomaljati kao ozbiljna i opasna, režim se
našao u verovatno najvećoj krizi od Miloševićevog
zaposedanja vlasti 1987. do danas. Povrh svega, 9. marta
1991. ona je dodatno dobila na snazi skandalozno lošim - sa
policijsko-logističke strane gledano - i zapanjujuće srećnim
i uspešnim - sa opozicione strane gledano - raspletom
događaja oko demonstracija.
Niz simptoma te krize je bio veoma uočljiv. Tada i samo
tada, su smenjena dvojica od možda pet-šest ključnih ljudi
establišmenta - najsposobniji direktor televizije Mitević i
najsposobniji policajac Bogdanović. Milošević je, poput
nemačkog cara pošao u svoju Kanosu - otišao je na
Univerzitet u Beogradu - i tamo od studenata predvođenih
Draganom Đilasom pretrpeo najsurovije političko ribanje
prema kome i najžešći napadi američke žute štampe i
televizije liče na dečija blebetanja. žak je, što je meni
lično, kao čoveku koji veruje onima koji imaju političku
intuiciju, više nego "krunski argument", i sam čivorad-čika
Minović, direktor "Politike" i paradigma "Fušea srpskog
novinarstva", pomislio da Milošević pada i krenuo da
uspostavlja kontakte sa opozicijom. Istovremeno, tada još
cela, Jugoslavija je ulazila u definitivnu metastazu.
Vođstvo Srbije je pred sobom imalo dva puta - "gorbačovsko-
jeljcinovski", odnosno pristajanje na osamostaljivanje
republika u samostalne države u kojima bi ostao veliki broj
- skoro 2.5 miliona - Srba i kasnija borba za njihova prava
i za zadržavanje tih državica u nekoj vrsti Zajednice
nezavisnih država, ili rat za nasleđe i pokušaj da se od
"odlazećih republika" otcepi što veće parče i srpskog
naroda i teritorije.
Oba izbora su, naravno, imala neizvesne implikacije i
verovatno je da izbor ratnog puta nije mogao biti obavljen
racionalnim odlučivanje. Baš zato je sva prilika da je
upravo "beogradsko proleće" režim nagnalo na izbor kojim je
krenuo. Unutrašnja slabost koju je tada osećao naterala ga
je da krene u beskompromisni sukob van granica republike
kako bi neutralizovao unutrašnje probleme. Baš tog marta je
naloženo SDS u RH da se povuče iz pregovora koje je
Degoricija otvorio o srpskim pravima u Hrvatskoj i da iz
svojih redova ukloni umerene i sklone pristajanju na srpsku
autonomašku opciju.
Ukratko, kada se pogleda taj period, primećuje se da
je to, simultano, bio najveći trenutak i krize u
Jugoslaviji i krize moći poretka u Srbiji.
Nauk koji je Milošević tada izvukao iz prolećnih
događaja 1991. bio je jednostavan i, izgleda, ispravan. On
je, najverovatnije, zaključio da mu je opozicija otela iz
ruku nacionalnu energiju naroda kojom je manipulisao
prethodnih pet godina. Još preciznije, nacionalistički
đogat koga je on sam prvi pažljivo vodio o povocu oteo mu se
iz ruku i otišao nekim novim gazdama čiji su konjušari
počeli da ga vezuju tamo gde te nove gazde kažu.
Možda i predosećajući predstojeći rat i nacionalne
strasti, neuporedivo žešće nego one izazivane u prethodnih
pola decenije, Milošević je odlučio da mu se 9. mart nikada
više ne ponovi i da, patetičnim nacional-patriotskim
rečnikom, tada jako modernim, rečeno, "uzme svoju sudbinu u
svoje ruke". "Ako ne umemo da radimo ono bar umemo da se
tučemo!" rekao je na poluzatvorenom sastanku sa
predsednicima srbijanskih opština i najavio svoju novu
politiku za predstojeći period.
Nova politika se, ne vredi da se lažemo i prenemažemo,
pokazala izuzetno efikasnom. Nova politika je, međutim,
tražila i nove izvršioce.
Jedan od važnih segmenata, "uzimanja svoje sudbine u
svoje ruke" je bilo i ponovno ovladavanje nacionalističkom
energijom masa koju je Vuk preuzeo i, podržan od većeg dela
opozicije, počeo da preusmerava u građansko-demokratskom
smeru, u smeru koji je opasno pretio da ugrozi poredak u
zemlji i izazove političke tektonske poremećaje.
Istovremeno, Milošević je dobro razumeo da ni zbog
odnosa u tada još celoj zemlji, ni zbog međunarodne pozicije
ali ni zbog unutrašnjih napetosti u Srbiji, gde je
partizansko-komunistički lobi izuzetno snažan, on sam, kao
ni njegova stranka ne smeju biti kao u periodu od 1987. do
1989. godine nosioci novog nacionalističkog pokreta. On se,
dakle, morao postaviti u centar, a taj novi pokret desno od
njega, zvanično van njegove stranke ali pod njegovom
kontrolom. So close and, yet, so far, što rekla neka od
američkih popularnih pesama.
Kandidata za ovu operaciju je bilo u hrpama.
Srbijanska opozicija se, od svojih početaka, krajem
1989. formirala oko tri glavna toka - tradicionalističkog,
oličenog u Narodnoj radikalnoj stranci, disidentskog,
oličenog u Demokratskoj stranci i populističkog oličenog u
nizu političkih stranaka i pokreta koji su se spajali i
razdvajali vođeni temperamentopm svojih osnivača svih
svojevremeno okupljenih oko čuvenog društva "Sava" iz Pazove
i udruženja "Solidarnost" koji su krajem prošle decenije
zdušno podržavali Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju"
da bi se kasnije odvojili od nje kao nedovoljno "nacionalne".
Prvi tok je efikasno zatrt nesposobnošću rukovodstva
Narodne radikalne stranke, veštim političko-policijskim
akcijama ljudi ubačenih u tu stranku ali i naprosto slabim
odzivom u srpskoj javnosti koja nije bila osobito dirnuta
evociranjem uspomena na slavne dane srpske parlamantane
demokratije. Demokratska stranka je prošla nešto bolje ali
je njen rast, prirodno, bio ograničen uskim diskursom u kome
se kretala srbijanska disidentura. Populističke stranke su,
međutim, doživele veliki uspeh jer su kretale u istom
političko-marketinškom ključu kao i Miloševićeva
antibirokratska revolucija, razlikujući se među sobom samo
u meri "duvanja u srpske trube".
Tako posmatrano prelazak, tokom 1991., Srpskog pokreta
obnove u građansko-demokratski ključ bio je zapravo
disidiranje od populizma. No, ovo disidiranje je, kao što smo
videli, bilo po režim, veoma opasno disidiranje jer je
zaraznu privlačnost evropskih demokratskih ideja spojilo sa
populističkom tehnikom političkog nastupanja i delovanja. I,
tako, da bi se ovakav "Vuk disident", a sa njime i veći deo
opozicije koji je počeo da ga prati, neutralisao valjalo je
unutar tog istog nacionalno-populističkog ritualnog kruga
pronaći protiv otrov. Neki kandidati, poput Mirka Jovića,
Milana Paroškog ili Radomira Smiljanića su se već nametali
ali su ili bili niskih intelektualno-političkih sposobnosti
ili, pak, nesposobni da povedu veću organizaciju.
I, tako je, izbor, skoro nužno, bio sveden na Šešelja.
Da u javnosti ne vlada veliko uzbuđenje oko njegovog
hapšenja i da on u međuvremenu nije postao paradigma jednog
političkog zla čak u međunarodnim razmerama pa zato veoma
poznat i primetan, njega bi, najverovatnije, najbolje i
najpreciznije bilo opisati kao opskurnu ličnost.
Hercegovački provincijalac, ogromne inteligencije i
ambicija dolazi u Sarajevo i tokom studija postaje
politički aktivan u komunističkoj partiji poput svih
montanjara gladnih uspeha, novca i slave. Brzo doktorira, na
doktrini narodne odbrane, i ulazi u nomenklaturu, blizak u
Bosni i Hercegovini tada vladajućoj političkoj mafiji
Pozderac-Dizdarević. U nomenklaturi biva kratko, stradajući
u jednoj od mnogih, tada veoma popularnih čistki
nacionalista i zaglavljuje na višegodišnju robiju.
Intelektualno-disidentski Beograd, tada uzbuđen sudbinom
srpskih nacionalista u "tamnom vilajetu", organizuje
protestne večeri u Francuskoj 7, potpisuje peticije i šešelj
biva pušten iz zatvora i seli se u Beograd. Pomoć i
simpatije ovog kruga, pod strogom kontrolom Dobrice Ćosića,
nisu dugo trajale i Šešelj, sada već formirani tvrdi
nacionalista, gubi pažnju a sa time i mogućnosti za
egzistenciju.
Na početku Knez Mihailove kod "Ruskog cara"
prekrštenog, glupo i ludo, u vremenima komunističkog
ideološkog orgijanja u restoran "Zagreb", sam je prodavao je
svoje knjige koje su bile uredno ali i mrzovoljno,
zabranjivane od strane vlasti kao, naravno, nacionalističke
i ekstremne, ali bezvredne i irelevantne.
Godinu 1990. i Šešelj je osetio kao godinu nade. Srušen
je berlinski zid i komunizam je počeo da se urušava, sam u
sebe, po celoj Istočnoj Evropi. Osnovao je, početkom 1990.,
jednu fantomsku stranku, Srpski slobodarski pokret, koju je
ubrzo raspustio da bi se, marta 1990., ujedinio u SPO sa
svojim kumom Vukom Draškovićem, koji je pak, nekako
istovremeno, bio ozbačen iz pazovačke SNO Mirka Jovića.
Politička ljubav je trajala samo dva meseca i kumovi su se
nepovratno razišli oko jednog naoko beznačajnog incidenta -
prekida pozorišne predstave "Sveti Sava" Siniše Kovačevića,
koju je zeničko pozorište igralo u Jugoslovenskom dramskom
pozorištu, a za koju su ekstremni nacionalisti držali da
vređa "lik i delo" novopronađene stare srpske nacionalno-
verske paradigme.
Incident se, međutim, pokazao krucijalnim za dalja
zbivanja oko kretanja SPO ka evropskim demokratskim uzorima
jer je Šešelj odobravao ovaj incident koji su napravili
mladi SPO-ovci a Vuk, braneći autonomiju umetnosti,
osporavao.
Tako je nekako na rascepu sa Šešeljem ispalo da je Vuk
i krenuo u Evropu, a Šešelj na Romaniju. Rascep se vremenski
podudario sa prvim opozicionim mitingom 13. juna 1990. i
sećam se da smo tada, birajući između dva sukobljena krila
SPO, Vukovog i Šešeljevog, na sastancima Izvršnog odbora DS,
u stanu advokata Ninkovića koji se, kao nekom greškom
komunista nalazio kao jedini nenacionalizovan deo imovime
porodice Ninković, u hotelu "Astorija" i koji je bio neka
vrsta ideološkog centra opozicije, odabrali da sarađujemo
sa Vukom kao bližim evropskim načelima demokratije.
Vuk je, tako, tim prvim mitingom krenuo u opozicionu
slavu, a Šešelj u skoro jednogodišnji zaborav. Prvo je
osnovao Srpski četnički pokret koji je vlast zabranila,
opet mrzovoljno, kao kroz zube procedivši "što je mnogo
mnogo je". Krajem 1990., na predsedničkim izborima, osvojio
je, svojom totalitarnom retorikom u jednosatnoj TV emisiji
koju su imali svi predsednički kandidati, preko sto hiljada
glasova i time skrenuo pažnju na sebe. Kada je početkom
1991., sa grupom pobunjenih odbora NRS koju je predvodio
Toma Nikolić, osnovao SRS bio je već pravi kolaboracionista
i imao punu podršku vlasti. U leto te godine, na vanrednim
izborima za poslaničko mesto preminulog Miodraga
Bulatovića, ulazi po prvi put u parlament. Kako se rat
razvijao Šešeljeva retorika je davala sve bolje rezultate dok
je druga kolaboracionistička stranka Mirka Jovića, SNO,
padala sve više. Time je Šešelj definitivno preuzeo ulogu
glavnog kolaboranta. U proleće 1990. kada je žabljačka
Jugoslavija proglašena, Šešelj, na čelu svoje brojne
bulumente koja je osvojila četrdesetak poslanika, na
izborima koje je opozicija bojkotovala, ulazi u parlament.
Isto ponavlja i krajem godine na izborima na koje je
opozicija pristala.
Nikada nećemo saznati - osim ako u miru zatvorske
ćelije ili doma na Bežaniji ako se na vreme povuče iz
politike i sačuva živu glavu te napiše memoare - da li je
Šešelj bio ubačen od početka i imao i stvarne dogovore i
obaveze prema vlastima pre nego što je krenuo u osnivanje
SRS ili je, naprosto, koristeći ratnu atmosferu i potrebu
vlasti za nacionalističkom kvaziopozicijom koja će
neutralisati demokratsku opoziciju kao za i ratnim
saveznikom koji će obavljati prljave poslove u ratu u Bosni,
sticao glasove i poziciju na političkoj sceni.
Lično, pre verujem u ovo drugo. Vlasti su se ponašale
po trivijalnoj logici političkog interesa i minimuma
upotrebe političke energije. Sigurno je, naravno, da su
među radikalima imali mnogo svojih ubačenih ljudi koji je
trebalo da kontrolišu stranku u najvećoj mogućoj meri. To,
uostalom, nije bilo ni teško učiniti jer je Šešeljev rast
bio tako brz da on naprosto nije imao dovoljno ljudi da
popuni sva silna poslanička, odbornička i ko zna kakva još
mesta koja su mu sledovala u podeli vlasti.
Simbioza je bila tako jaka da su u jednom trenutku,
posle izbora u decembru 1992. SPS i SRS ostavljale čak
utisak jedne stranke sa dva krila, jednim malo mekšim i
drugim, malo tvrđim namenjenim za disciplinovanje neposlušne
opozicije i raznih drugih, naklonjenih preteranim slobodama.
Setite se pištolja podignutog na studente, učiteljice. Setite
se zarđalih kašika i, mada u vazduh, ali ipak, ispaljenih
metaka na taksiste. Nikada mi neće nestati iz sećanja
rečenica jednog taksiste - socijaliste po ubeđenju - koji me
je, negde početkom 1993., prepoznao i zapodeo tipičnu
srpsku političku svađu. Kada sam izlazio iz taksija, rekao
mi je: "Dok je nama Šešelja nema vama vrdanja!"
Slava je, međutim, trajala kratko. Već u proleće
1993., posle pristajanja na Vens-Ovenov plan, kao, uostalom
i pristajanja na bilo koji drugi mirovni plan Miloševićevog
režima, brak između radikala i socijalista je razveden.
žini se da je tom prilikom Šešelj pokazao da nije običan
kolaboracionista i da je brak sa socijalistima shvatio samo
kao priliku da ojača u realizaciji svoje neutoljive "volje za
moć". Dalje je želeo da nastavi sam.
I, tu se, po svom već poznatom daru za lošu političku
procenu, ponovo preračunao. Kao što je pogrešio u oceni
trajnosti svoje kolaboracije sa Miloševićem, u oceni Panića
i Ćosića koje je podržavao, tako se prevario i u odlučnosti
vlasti da se sa njime razračuna. Kao da je isuviše ozbiljno
shvatio pomodnu priču o novorođenoj parlamentarnoj
demokratiji i kao da je pomislio da on, kao napuštena
politička opcija, ipak može da preživi.
Kada je, pak, video da je vlast krenula da se
razračuna sa njime na stari, kampanjski, agit-propovski
način, mešavinom medijskog rata i policijskih akcija,
izgubio je nerve i naivno pomislio da opstrukcijom
parlamentarnog sistema, u kome je jedino i ostao pošto je
iz svih drugih segmenata političkog života izbačen, može da
podrije poredak. Naravno, osim što je stalnim incidentima
nervirao sve ostale poslanike po skupštinama, nije postigao
ništa jer je za funkcionisanje vlasti parlamentarni sistem u
ovoj zemlji ionako ireleventan.
Sa zaoštravanjem mirovne kampanje od sredine leta
Šešeljeva nervoza je rasla ali je rasla i nervoza vlasti da
se što pre ratosiljaju Frankenštajna koga su same stvorile.
Šešelj kao da im je namerno, vođen nekim samoubilačkim
instinktom išao u susret. Iako je uporno, iz suđenja u
suđenje, čak namerno odbijajući da se pozove na poslanički
imunitet, tvrdio da će na tim procesima dokazati da je
"Milošević najveći kviminalac u zemlji" i da će suđenja njemu
biti početak kraja režima, bilo je jasno da od toga nema
ništa i da se blazirana politička čaršija neće mnogo
uzbuđivati nad njegovom sudbinom.
Sadašnje hapšenje, koje možda najavljuje i ozbiljnije
procese, je urađeno "na sitno" i bahato u stilu režima.
Imunitet mu je skinut, ako je uopšte skinut, na tajnom
sastanku a Odbor za mandatsko-imunitetska pitanja je navodno
bio vlastan da to učini jer Skupština upravo zbog Šešeljeve
opstrukcije nije počela redovno zasedanje. U zatvor, na 30
dana, ga je oteralo psovanje i pljuvanje Radomana Božovića
istog onog ko mu je pre godinu dana sa uživanjem davao reč
da maltretira Ćosića, Panića i opozicione poslanike. Sic
transit gloria mundi.
Oko, do juče šefa druge po veličini stranke, se, tako,
podigla samo pravna prašina i ukazala prilika pravnim
ekspertima da se spore međusobno i gade vlasti zbog
nepostojanja pravne države. Politički niko nema ništa da
kaže. Šešelj je politički mrtav, a samo od njegovog zdravog
razuma zavisi da li će završiti u zatvoru ili će ipak imati
priliku da ponovo na početku Knez Mihailove prodaje svoje
knjige.
Ista disidentska tevabija koja ga je branila pre deset
godina u Udruženju književnika sada se sastaje na protestnim
večerima u - O ironije! - bivšem opštinskom komitetu Stari
grad koji je sada postao sedište opštinskih odbora
opozicionih stranaka, među njima i Srpske radikalne. Ovoga
puta Uprava Udruženja književnika Srbije je postala
opreznija, nije dala prostorije.
Posle svega će ostati nešto reči kojima će mudri
humanisti i analitičari političkih prilika u zemlji
prebacivati vlastima što su u jednom periodu naše političke
istorije koristile ekstremni nacionalizam kao političko
oružje. Ostalo će prekriti paprat i šaš.
srbija.195peca,
Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u
samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima,
ali ih je mnogo podbunjivao:)
srbija.196supers,
>> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u
>> samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima,
>> ali ih je mnogo podbunjivao:)
Dobro je Seselj prosao. U ranijim zatvorima nije bio sam.
Neki zatvorenici su ga po zaduzenju maltretirali. Tada je
dobio ozbiljne komplekse koji se i dan-danas mogu uociti
ako se pazljivo analiziraju njegovi javni nastupi.
srbija.197severian,
> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u
> samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima,
žujem da nisu dozvolili ni posetu? Samo nikako da se
otmem utisku da Šešelj, na svoj uobičajeno perverzni način,
profitira iz svega ovoga... Shake's on the road again?
srbija.198peca,
!!> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u
!!> samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima,
!!
!! Cujem da nisu dozvolili ni posetu? Samo nikako da se
!! otmem utisku da Seselj, na svoj uobicajeno perverzni nacin,
!! profitira iz svega ovoga... Shake's on the road again?
Mozda-ali meni se cini da Seki polako ide
silaznom linijom. Njegovo je bilo u vreme
kada se ratovalo i busalo u grudi junacke
(a posle jele sampite kod Ruskoga Cara :)
a kada treba prema svetu, on nema sanse!
Kada ga se setim kako je grdio svu ostalu
opoziciju, najvulgarnije sto moze, potezao
pucu na studente i to, ne moze da mi ga je
preterano zao, ali opet,mislim da treba da
se ustane ne toliko u odbranu njega, koliko
toga da policija radi sta hoce i ocito
nezakonito hapsi poslanika koji je po imunitetom.
Ostali poslanici bi morali tu zesce da reaguju
nego sto rade, jer ako nista drugo moze to i
njima da se desi jednom, sa manje ili vise razloga!
A ono sto je Djindjic rekao da bi trebalo staviti
Kradomana i Sekija u istu celiju pa nek se dogovore,
to je dobro rekao:))
PECA
Uzgred me bas zanima da li ce posle 30 dna da ga
puste ili ce da mu odrape onih osam meseci ili ce
da ga salju pravo u Hag pred sug;)
srbija.199peca,
Sta li se ovo desava izmedju Slobe i Marica
odnosno Knina, jeli i njima stavljamo blokadu
ili je ukidamo?:))
Rece mi prijatelj da se prica u americi da su
u izvestaju rekli da odavde curi u RSK, a
odatle u RS, tako da ce morati Sloba nekako
i to da stavi katanac ako hoce avionom u
Moskvu:)
srbija.200supers,
>> Sta li se ovo desava izmedju Slobe i Marica
>> odnosno Knina, jeli i njima stavljamo blokadu
>> ili je ukidamo?:))
Blokada RS posredno pogadja upravo RSK. No, posto se ocekuje izvestaj
posmatraca sa Drine na osnovu kojeg bi suspenzija sankcija trebala da
stupi na snagu, za ocekivati je da ce vec za nekoliko dana, kada
konacno svalimo "avionske" sankcije, poceti da curi roba prvenstveno
u RSK, a preko nje i u RS.
U Beogradu se vec utanacuje plan sa Krajisnicima o nacinu transporta
nakon sto se sankcije suspenduju. Verovatno ce stvar funkcionisati na
principu: posle svakog izvestaja granica postaje suplja, a kad se priblizi
sto dana, onda opet malo vise discipline da bi i sledeci izvestaj bio
pozitivan, pa onda opet salji itd.
srbija.201dragisha,
-> >> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u
-> >> samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima,
-> >> ali ih je mnogo podbunjivao:)
->
-> Dobro je Seselj prosao. U ranijim zatvorima nije bio sam.
-> Neki zatvorenici su ga po zaduzenju maltretirali. Tada je
-> dobio ozbiljne komplekse koji se i dan-danas mogu uociti
-> ako se pazljivo analiziraju njegovi javni nastupi.
Moj rođak mu je bio vaspitač u Zenici, i ono što on priča je daleko od
ovoga. Tvrd kao čelik, i vrlo cijenjen u zatvoru.
--
[What do you mean "I'm fired," I thought slaves were sold.]
srbija.202severian,
> Uzgred me bas zanima da li ce posle 30 dna da ga
> puste ili ce da mu odrape onih osam meseci ili ce
> da ga salju pravo u Hag pred sug;)
Koliko se ja razumem u pravo (a to, priznajem, nije previše
ali za ovo je valjda dovoljno) presuda za 8 meseci uslovno još nije
izvršna (najavljena je i žalba), tako da se ovih 30 dana ne može
retroaktivno tretirati kao kršenje uslovne slobode. Ima li neki
pravnik ovde?
srbija.203severian,
> Sta li se ovo desava izmedju Slobe i Marica
> odnosno Knina, jeli i njima stavljamo blokadu
> ili je ukidamo?:))
Najzanimljivije u celoj stvari je kako Martić nesme da
'opali' po Miloševiću (ah, sve se vraća sve se plaća:))), već
za blokadu napada ja_iako_madjar_ne_bojim_se_srbije Bracu Kertesa...
srbija.204veca,
>> žujem da nisu dozvolili ni posetu? Samo nikako da se
>> otmem utisku da Šešelj, na svoj uobičajeno perverzni način,
Više nije u samici, a i dozvolili su mu posetu, tj. danas je Maja
Gojković bila kod njega. Kaže da je imao duel sa vaspitačem ili
"vaspitačem" :) tj. kad je ovaj došao, Šešelj ga je oterao i
rekao da ide da vaspitava upravnika zatvora :)
srbija.205peca,
!! U Beogradu se vec utanacuje plan sa Krajisnicima o nacinu transporta
!! nakon sto se sankcije suspenduju. Verovatno ce stvar funkcionisati na
!! principu: posle svakog izvestaja granica postaje suplja, a kad se priblizi
!! sto dana, onda opet malo vise discipline da bi i sledeci izvestaj bio
!! pozitivan, pa onda opet salji itd.
Nema sanse za to, jer Sloba stvarno hoce
da rusi Karadzica, dosadilo mu da mu se on
opire svakom prilikom i dovodi mu autoritet
u pitanje. Ovo sa Palama, sukob, to je vise
naskodilo Slobinom ugledu medju NJEGOVIM
biracima nego sve sto je opozicija ovde
pricala pet godina. On ima srecu da mu biraci
uglavnom crpe pamet sa tv Beograd, ali opet
nije lako bas za dan sve okrenuti naglavacke.
Sloba sad mora da srusi Karadzica i nece birati
sredstva. Dali ce da uspe to da vidimo:)
srbija.206zqusovac,
> U Beogradu se vec utanacuje plan sa Krajisnicima o nacinu transporta
> nakon sto se sankcije suspenduju. Verovatno ce stvar funkcionisati na
> principu: posle svakog izvestaja granica postaje suplja, a kad se
> priblizi sto dana, onda opet malo vise discipline da bi i sledeci
> izvestaj bio pozitivan, pa onda opet salji itd.
Nazalost general bezbednjak Bo Pelnas nije mali Perica.
Mehanizam ide ovako: primeti se 'curenje'. Odmah se obavestava srpska strana
i MKBJ (Medjunarodna Konferencij o Bivsoj Jugoslaviji - citaj Oven i
Stoltemberg), pa dalje Gali. Ukoliko u toku pet dana jos nesto procuri,
humanitarni posmatraci posalju izvestaj da curi i automatski se trenutno
obustavlja suspenzija sankcija.
poz,
zq
srbija.207zqusovac,
> Sloba sad mora da srusi Karadzica i nece birati
> sredstva. Dali ce da uspe to da vidimo:)
Ovo je javni apel, ocekujem da ce mu se pridruziti i drugi:
SREDI MARGINE U EDITORU, IZGLEDA MI KAO DA JE NA EKRANU BUGARSTICA
poz,
zq
srbija.208superhik,
=:> Mehanizam ide ovako: primeti se 'curenje'. Odmah se
=:> obavestava srpska strana i MKBJ (Medjunarodna Konferencij o
=:> Bivsoj Jugoslaviji - citaj Oven i
A ako sloba ne da da nešto procuri ?! O:)
srbija.209gari,
=-> Nema sanse za to, jer Sloba stvarno hoce
=-> da rusi Karadzica, dosadilo mu da mu se on
=-> opire svakom prilikom i dovodi mu autoritet
=-> u pitanje. Ovo sa Palama, sukob, to je vise
=-> naskodilo Slobinom ugledu medju NJEGOVIM
=-> biracima nego sve sto je opozicija ovde
=-> pricala pet godina. On ima srecu da mu biraci
=-> uglavnom crpe pamet sa tv Beograd, ali opet
=-> nije lako bas za dan sve okrenuti naglavacke.
=->
=-> Sloba sad mora da srusi Karadzica i nece birati
=-> sredstva. Dali ce da uspe to da vidimo:)
Mislim da mu je to najveci cilj za sada, jer ne samo da
ce Karadzic da ga ka*a kad' god mu se cefne, nego moze
da mu se desi da mu upadne i sekira u med i da Srbi iz
Bosne dobiju pravo da udju u konfederaciju sa Jugoslavijom
(uostalom to pravo Muslimani i Hrvati vec imaju), a tada
ce Zloba ipak morati da racuna i na novo biracko telo
koje po broju i nije tako mocno koliko je mocno po sadasnjem
izbornom zakonu, sto se moglo videti na Kosovu (malo biraca,
a puno izabranih poslanika), ali je zato (ili ce biti ;)
jako nastrojeno protiv Milosevica (Ipak je STV-Pale ono sto
se emituje na tom podrucju...)
srbija.210ndragan,
/ (Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno, Holandija
/ nepravilno)
Nizozemska je država koja ima nekoliko pokrajina, među kojim Holandiju i
Limburg. To je sad pitanje da li da i dalje govorimo Holandija misleći
na celu nižnju zemlju, kao što kažemo Engleska misleći na celu Veliku
Britaniju, sve držeći se sopstvene navike i pazeći da ne govorimo kao
bivša nam braća, ili da malo obratimo pažnju na geografiju.
srbija.211ndragan,
/ je vrvelo od prideva "pravilno", preciznije "praviljna"
/ kako to Rusi kažu. Ovaj ritualni prilog obavezno je
Da znaš. Doživeo sam da Rus uopšte ne ume da kaže "da" ili "tako je",
nego kaže "praviljna". Pitam, "po kom to pravilu, ajde pokaži mi
pravilnik", a on (tj ona) blene u mene ko tele u šarena vrata. Nije da
sam ja tako loš sa ruskim, nego oni na tom mestu imaju mentalnu blokadu.
/ Izgleda, naime, da se i Amerikanci guraju u ovaj prostor.
BTNJ, čujem po Mađarskoj trač da dinar opstaje zahvaljujući tome što ga
Ameri ispod žita pumpaju dolarima, edabi kasnije uknjižili koji hektar
zone uticaja, pošto su bivše nam zapadne republike već maznuli Nemci.
Bilo mi je čudno, jer su Ameri već uknjižili Makedoniju, a Grci su im
kao stari saveznici, te koji ćemo im još i mi, al' posle mislim da i
može da ima neke logike.
srbija.213milan,
(Emitovana 8. oktobra 1994.)
Srbotopija 74.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 8.
oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan
Božić.
Prvi putnički avion je sleteo na beogradski aerodrom
dok Šešelj, valjda kao Miloševićev zalog svetskim moćnicima,
i dalje sedi u zatvoru. Mimo bezakonja koje je provalilo
prilikom njegovog zatvaranja, samo hapšenje izgleda nije
ostavilo nikakve političke posledice.
Svake večeri se u prostorijama Opštinskog odbora za
Stari Grad, Srpske radikalne stranke održavaju protestne
večeri. Večeras će govoriti i Vuk. Protestvovaće verovatno
protiv bezakonja, pozdraviti svoje kumče Nikolu, Šešeljevog
sina koga je i krstio, pozvati na hrišćanski oproštaj a
možda malo podsetiti i na okolnost da ga kum, dok je on
sedeo u zatvoru nije branio, naprotiv.
čivot tako teče dalje i da vidimo šta nam je činiti,
rekli bi naši stari odnosno gde da letimo ovog vikenda nad
čeme se verovatno pitaju neki mlađi, koji su tokom ovog
rata stavili u džepove stotine hiljada, a neki i milione pa
su sada spremno dočekali otvaranje aerodroma i priliku da
doručkuju u Beogradu a ručaju u Rimu dok im žena ili
ljubavnica, ili možda obe pretresaju radnje po Via Veneto.
žinjenica je da je prvi putnički avion, posle preko dve
godine, na Beogradskom aerodromu izazvao veliko uzbuđenje.
Istina, Amerikanci su, koliko da nam malo ogade život,
još par nedelja otezali sa davanjem saglasnosti da se
rezolucija o čak i ovako sitnom ublažavanju sankcija,
primeni izmišljajući razne hipotetične prekršaje iako su
humanitarni posmatrači na čelu sa švedskim generaslom,
valjda sanitetskim, hvalili našu predusretljivost. No,
konačno, avion, čudo tehnike, "teži od vazduha a leti",
"čelična žtica", je sleteo i probudio mnoge emocije, i
političke a i one druge, mada, prznajem, ovo "one druge"
sam dodao uz reč emocije koliko radi potpunosti, jer mi
uošte nije jasno ima li u poslednje vreme ikakvih drugih
javnih emocija u ovoj zemlji sem političkih.
Ergo, avion je sleteo - primećuje da ga ovim
digresijama preterano dugo držim u vazduhu i da ste počeli
da gubite strpljenje - i otvorio novu političku sezonu.
Da se radi o važnom događaju ubeđivao nas je čak i BBC
koji je imao snimljenu reportažu sa beogradskog aerodroma
što je za njih velika retkost jer su kao blazirana medijska
kuća od velike reputacije prestali da snimaju i sada daju
praktično samo komentare. No, što se toga tiče, Bastilja ih
je u tome pretekal još od osnivanja pre tri i po decenije,
pa je niko nije proglasio za najugledniju televizijsku kuću
na svetu. Naprotiv! Šta ćete, svet je pun nepravdi. Meni se
ipak sve nekako čini da je BBC ovu reportažu snimio samo da
bi je naši mediji - naravno oni koji podržavaju Slobinu
mirotvornu politiku - reemitovali, edabi ubedili našu
skeptičnu javnost da je uspeh mirotvorne politike ogroman
kada, zaboga, eto sleće čelična žtica koju je došao da
uslika čak i BBC.
žim je predmetna žtica, inače iz ruskih šuma, sletela
svi su počeli da daju prigodne izjave. Najviše su se
potrudili Rusi i Britanci. Oni su se, naime, potrudili da
se značaj ovog ublažavanje sankcija naduva preko svake
razumne mere, a zatim i da se oni isture kao glavni srpski
zaštitnici. Rusi su, pošto im je lakše da se igraju srpskog
zaštitnika jer nisu pod nikakvim formalnim obavezama kakve
imaju Britanci jer su članovi NATO pakta, u avion čak
posadili žurkina i poslali ga da hvali Slobu i one koji ga
podržavaju. žurkin je izgleda postigao razuman kompromis sa
vrhovima ruskog MIP-a a i sa samim Jeljcinom, jer je, posle
Goraždanskog incidenta, kada je žestoko raspalio po
verolomnosti Srba, istovremeno i žestoko zagrizao da
postane Kozirjev umesto Kozirjeva. No pošto je tvrda
žurkinova linija gađenja Miloševića i Karadžića, u Moskvi
definitivno propala, on se malo primirio i pustio da ga
polako potiskuju sa mesta glavnog ruskog pregovarača za
Jugoslaviju. Osim toga, potrudio se i da svaki put kada
ugrabi priliku da dođe u Jugoslaviju pohvali Slobinu
mirotvornu politiku. Pomirljivost se isplatila ili, finijim,
diplomatskim rečnikom rečeno, žurkin je dokazao da je pravi
profesionalac, pošto se u ovoj profesiji profesionalnost
meri količinom prevara i uvreda koje od libanskih,
libijskih, somalijskih, haićanskih i jugoslovenskih
drumskih razbojnika možete da izdržite, a da ne prolupate.
Kao takav, žurkin je prekomandovan na mesto ruskog
ambasadora pri NATO paktu u Briselu i time je ostao na
drugoj ili, u najgorem slučaju, trećoj poziciji u ruskom
MIP-u jer mu je, mimo samog Kozirjeva, još jedino ambasador
u UN Voroncov konkurent za sam vrh.
Ovako oporavljeni žurkin, veselo je seo u Aeroflotov
avion za Beograd i došao da podeli komplimente Slobi,
Momiru i Zoranu - razume se, ne Đinđiću nego Liliću - kao i
njihovim političkim saveznicima u takozvanoj SeReJot.
Ovako trijumfalističko ponašanje Slobe i njegovih ruskih
saveznika naišlo je na razumljiv revolt ovdašnjih protivnika
te politike. Istina, neki od njih su u zatvoru pa ne znamo
šta imaju da kažu jer Miško Radoman, upravnik Centralnog
zatvora, ne dopušta Šešelju da u prostorijama ove elitne
vaspitne ustanove drži konferencije za štampu a neki od njih
se boje finansijske policije i hapšenja svojih vrlih
finansijera pa se trude da progutaju knedlu i ne istresu
šta sve misle o ovoj vazduhoplovnoj šaradi. Tako je lopta
pala u Koštuničinu avliju. On, kao neko kome ni vredni
Radmilovi službenici ne mogu pronaći nikakvu mrlju na
biografiji, jedini je od nacdemokratskih lidera koji još
čista srca i mirnog sna može da govori. Koštunica je,
naravno, ocenio ublažavanje sankcija kao beznačajno, prodaju
Zapadnih Srba kao genocid a Miloševićevu politiku kao
katastrofalnu po zemlju.
Do tog mesta je sve išlo manje više normalno i u skladu
sa Koštuničinom globalnom politikom. Onda je Koštunica, i
inače sklon da nadugačko i naširoko elaborira svoje teze,
krenuo da minimizira, u što većoj meri, uspeh ublažavanja
sankcija. Prvi let aviona iz Moskve je nazvao beznačajnim
i..., i onda je, što bi rekli novinari po beogradskim
redakcijama, "detonirao". Za ovoliku, izdaju, uzviknuo je
Koštunica, dobili smo samo jedan avion sa jednim nižim
činovnikom Ministarstva inostranih poslova Rusije!
Mašala!
Da mi je nesrećnim sticajem okolnosti, Koštunica
predsednik vlade ili ministar spoljnih poslova, na ovakvu
izjavu bih se prepao od straha. Nazvati lično Jeljcinovog
izaslanika, pomoćnika ministra spoljnih poslova Rusije i
njenog ambasadora pri NATO paktu, "nižim činovnikom MIP-a"
nije više hrabar, čak ni oštar stav. To je samo dokaz da su
u Srbiji čak i ljudi Koštuničinih intelektualnih kapaciteta,
kada je strast, izazvana političkim neuspehom u pitanju,
sposobni da odvale bilo šta. Na jako izoštren način ova
izjava upravo pokazuje u koliko velikoj meri je u Srbiji
vođenje politike određeno borbom za uspeh odnosno borbom da
se bude u pravu, a u koliko maloj meri je određeno onim
zbog čega navodno svi koji se politikom bave i postoje, a
to je javni interes.
No, da se vratimo našem avionu.
Vlasti su dakle bile presrećne, nacdemokrati nesrećni
a saveznici vlasti u ovoj politici, poput Britanaca, Rusa,
SPO-a i Građanskog saveza su manevrisali, pokušavajući da
za sebe izvuku kakvu političku korist.
Rusi su, čini se, izvukli najveću političku korist i
Britanci su se ozbiljno zabrinuli za svoje pozicije na
Slobinom kanabetu. Verovatno je najzabrinutiji bio i inače
zabrinuti lord Oven koji je verovatno pomislio da mu se ne
samo Nobelova nagrada za mir - ona se ionako već smeši
Miloševiću - nego, sva je prilika, i mesto genseka
Ujedinjenih nacija izmiču. Zato je gospodin lord, kako je
svojevremeno voleo da ga zove Alija Izetbegović, videvši da
Nobelova nagrada za mir izmiče i seda na Slobino kanabe
odlučio da promeni stranku i potraži sreću i karijeru na
drugom mestu.
Iako, naravno, nije napustio SPS- prva ljubav zaborava
nema - dobro je razumeo da prava kadrovska moć leži u SK-
PJ. Zato je, da najedi žurkina, i iznenadi sve svojim
tipično britanskim džentlmenskim manirima, odlučio da
potegne "kviska" i pohvali gospođu Marković -
univerzitetskog profesora iz Beograda kako, navodno
sarkastično, voli da je zove već pomenuti Koštunica.
Biranim rečima lord je pohvalio njenu antiratnu i miroljubivu
politiku koja nije mogla da ostane bez uticaja ni na njenog
supruga što se iz priloženog vidi. Ne znamo koliko je stvar
uspela jer je g-đa Marković zauzeta deložacijom i
derogacijom Mihaila Markovića - onog nenokautiranog - pa
još nismo videli u "Dugi" njen otpozdrav gospodinu lordu,
ali je sasvim jasno da je pozicija druga Akašija,
poverenika SK-PJ za Tokio i okolinu ozbiljno ugrožena.
Uostalom, poštovani slušaoci, to ne treba ništa
posebno da vas čudi, britanska kvaziaristokratija, koja se
školovala po raznim Oksbridžima, uvek je bila sklona
levičarenju i ništa me ne bi čudilo da nam opet obnovi kakvu
Kominternu.
Ostale vazduhoplovne kompanije su odmah počele da se
nadmeću u slanju aviona u Beograd ali to više nije to,
"Aeroflot" je odneo šnjur. Gospodin Panić je otkupio deset
karata za prvi JAT-ov let za Moskvu ali nismo saznali da li
je planirao da u Moskvu prošeta svoju prethodnu ili možda
svoju buduću vladu.
Vuk nije na aerodromu dočekao ni jedan avion
nezadovoljan nedovoljnim ublažavanjem sankcija. Tu on
očigledno deli Koštuničino mišljenje samo što Koštunica drži
da nam ublažavanje sankcija samo stvara probleme i da nam
otupljuje revolucionarnu oštricu u borbi za srpsku stvar dok
Vuk drži da nam ni to ne bi pomoglo jer je srpska stvar
ionako propala.
Đinđić nije iskoristio prvi let za Moskvu. Ne znamo da
li je to zato što ga je Panić pretekao i otkupio karte pa
su mu u JAT-u ponudili da ga stave na listu čekanja dok
Sloba ne odluči šta će sa njime ili je to možda zato što mu
je Gajdar otkazao uzvratnu posetu pošto mu je po povratku u
Moskvu žestoko natrljan nos zato što se smucao po Palama,
makar i sa Đinđićem.
Šešelj, Koštunica i Vuk takođe nisu nisu bacali pare na
avionske karte; Šešelj zato što je u zatvoru, Koštunica zato
što ima strah od letenja, a Vuk zašto je računao da će ga se
ovom svečanom prilikom setiti i dati mu kakvu reklamnu
kartu makar za turističku klasu.
Isti strah nije pokazala Srpska pravoslavna crkva, a
ni njegova svetost koja je avionom krenula u Rusiju da
podrži Aleksija II, mitropolita moskovskog i patrijarha
cele Rusije, velike Male i Bele, koji se još kako tako
opire izdajničkom preduzeću Slobe i Jeljcina. Naime, u
Moskvi, poštovani slušaoci stvari stoje još gore nego u
Beogradu. Ovde se bar Koštunica i Šešelj bore za srpsku
stvar, a Đinđić energično govori ni da ni ne, dok se tamo
izdaja proširila na sve strane pa se čak ni Ruckoj i
čirinovski ne oglašavaju da bezočno letenje aviona od Moskve
do Beograda osude. Natrag se, međutim, njegova svetost nije
vratila avionom JAT-a, pa čak ni Aeroflota, pa čak ni na
surčinski aerodrom. Zato je tim avionom doleteo, kako su ga
agencijske vesti predstavile, sveštenik "Makarije iz Crne
Gore", a sve mi se nešto čini da se radi o Makariju,
igumanu manastira Reževići. Bilo kako bilo, Makarije je
doleteo i izjavio da njegova svetost nije došla ovim letom
jer je "let plaćen krvlju srpskog naroda". Da Makarije nije
došao tim avionom nego peške, kako priliči monasima i
isposnicima, njegovu izjavu bi mogli i progutati, a ovako je
opasno ugrozio Koštunicu u takmičenju za gaf nedelje.
Ipak, nisu se svi u srbijanskoj političkoj čaršiji
bavili vazduhoplovstvom, pa čak ni kulturom, naukom niti
pak sportom. Neki su iskoristili priliku da malo porade na
sprečavanju izbora. Istina, nije baš i da je neka prevelika
navala u gradu na izbore.
Kakva promena u odnosu na 1990., 1991., 1992. pa čak i
1993! Tada je opozicija naprosto žudela za izborima
očekujući da vlastima što pre dođe glave. Kod prvih se
činilo da je pobeda već viđena stvar. Leon Kojen je samo
SPO-u predviđao više od sto poslanika što je, sabrano sa
ostalim strankama, značilo da će socijalisti teško uopšte i
ući u parlament. Pošto se tada ispostavilo da socijalisti
nemaju nameru da predaju vlast i da će sve - od televizije
do pogodnog prebrojavanja glasova - da učine da na vlasti i
ostanu i da birači baš ne hrle, kao u ostalim
istočnoevropskim zemljama, da gurnu listić u opozicionu
kutiju i komuniste pošalju u istoriju, očekivanja na sledećim
izborima su se umerila ali se opozicija ipak nadala da će,
ako ne pojedinačno, a ono đuture da sobali Slobu.
Ali, ove sezone stvari stoje sasvim drukčije. Iako je
ovo oktobar, mesec kada u Srbiji padaju vlade i raspisuju
se izbori, ipak nekako izgleda da niko na pokazuje
entuzijazam da na njih i pohrli.
Socijalisti, iako u republičkoj skupštini imaju tanku
a u saveznoj nikakvu većinu, ne žele da oprobavaju sreću sa
svojom novom odećom za ovu sezonu. Nekako im se čini da se
publika nije dovoljno navikla i da se još mora raditi na
prevaspitavanju masa u mirotvornim logorima za
prevaspitavanje. Uostalom, Sloba je tek juče dobio od
kraljevčana povelju za mir u svetu pa i šire, pa valja dobiti
bar još pola godine na vremenu da mirotvorstvo uhvati
ukorena. SPO, oslabljen unutrašnjim sukobima - svi
potpredsednici izabrani pre dve godine su do sada podneli
ostavku - disidiranjem Rakitićeve grupe i pobunom malog ali
bučnog radikalnonacionalističkog dela članstva, na izbore
gleda kao na noćnu moru. DSS je preslab da finansijski, ali
i što se tiče prelaska cenzusa u pojedinim izbornim
jedinicama, izdrži kampanju a radikali, bez obzira na
Šešeljeve tvrdnje da Milošević pada, imali bi na izborima
priliku da na svojim leđima osete propagandni bič
socijalista, a možda i ozbiljnije kazneno-popravne mere ako
hapšenje Šešelja uopšte nešto najavljuje. Jedino bi možda
Đinđiću odgovarali savezni izbori koliko da svoj prethodni
uspeh sa republičkih overi sa većim brojem poslanika ali i
da se ratosilja male i tvrdoglave Mićunovićeve grupe.
Ukratko, vlasti rade na sprečavanju izbora, a opozicija
se baš neće pretrgnuti da ih u tome spreči.
Odsustvo većine u saveznoj skupštini socijalisti su do
leta rešavali Rakitićevom grupom otcepljenom od SPO-a.
Jednostavno su ignorisali zahtev SPO-a da mu se vrate
mandati isključenih članova i eto njima 11 glasova.
Rakitićeva grupa je funkcionisala kao neka umerena
šešeljevska varijanta jer je njen nacionalizam bio manje
verbalno radikalan od Šešeljevog a i za razliku od njega nisu
imali stranku pa bi izbori za njih bili jednaki političkoj
smrti, te su do leta bili spremnai da podrže aktuelne
vlasti.
Međutim, posle radikalizacije Miloševićevog
mirotvorstva, njihova politička platforma nije mogla da
izdrži savezništvo sa socijalistima i oni su se pobunili na
šta su se socijalisti obsetili da oni ipak nemaju pravo na
te mandate. No socijalisti su se toga obsetili nekako "na
pola" odnosno oduzeli su im mandate na Mandatsko-
imunitetskom odboru ali je Radoman na samoj sednici Veća
građana namerno zabrljao stvar da bi se dobilo u vremenu.
Naime umesto njihovih treba da dođu SPO-ovi poslanici što
onda socijalistima otvara problem dogovora sa Vukom.
Politički gledano socijalisti su se približili politici
SPO-a pa tu ne postoje problemi ali je SPO kao velika
stranka istovremeno i prilično "zahtevna" odnosno traži
stvarnu podelu vlasti.
Kada su ocenili, slično kao i u januaru ove godine
prilikom formiranja republičke vlade, da je cena izgleda
prevelika, socijalisti su primenili isti metod kao i tada,
ali na drugu, već osuđenu, Šešeljevu stranku. Jednostavno su
aktivirali sedam svojih ljudi među radikalima koji su se
prisetili da se Šešelj ne ponaša lepo i u skladu sa bon
tonom pa su osnovali sopstvenu poslaničku grupu. Inače, ova
"bon ton" poslanička grupa nema pravo da postoji jer
Poslovnik dopušta da jedna lista ima samo jednu poslaničku
grupu, ali zar je u ovoj zemlji zakon uopšte važan?
I, sada su socijalisti rešili sve probleme oko izborne
more. U samoj skupštini imaju sedam otcepljenih radikala
koji po potrebi mogu da im naprave većinu ali i da spoje
lepo sa korisnim i oslabe radikale. Priča se uostalom da će
se ovaj blagotvorni metod primeniti i u republičkoj
skupštini.
Osim toga socijalisti na samim vratima skupštine imaju
još 22 poslanika. To su 11 Rakitićevih, sa unutrašnje strane
vrata, koji strepe da ih ne najure i 11 SPO-ovih, sa spoljnje
strane vrata, koji žude da unutra uđu.
Ceo ovaj cirkus, ponovljen po ko zna koji put sa
arbitrarnim "uzimala-davala" određivanjem kome će ostati a
kome ne mandat a povrh svega začinjen sa skidanjem imuniteta
nepodobnim šešeljistima ima jednan sasvim jasan cilj. Taj cilj
je diskreditacija ustanova parlamentarizma. Iako je Šešelj
davao sve od sebe da to učini, on je radio u korist svoje
štete a na zadovoljstvo vlasti. Jer, čim jedna ustanova
novog parlamentarnog poretka ne radi, socijalisti je rado i
lako zamenjuju sa svojim klasičnim upravljanjem iz senke
kabineta izvršnih vlasti.
Ovako, izbori neće dugo biti potrebni. Možda nikad
više.
srbija.214milan,
> BTNJ, čujem po Mađarskoj trač da dinar opstaje zahvaljujući tome što
> ga Ameri ispod žita pumpaju dolarima, edabi kasnije uknjižili koji
> hektar zone uticaja, pošto su bivše nam zapadne republike već
> maznuli Nemci. Bilo mi je čudno, jer su Ameri već uknjižili
> Makedoniju, a Grci su im kao stari saveznici, te koji ćemo im još i
> mi, al' posle mislim da i može da ima neke logike.
Ja sam lično uvek pristalica Okamove oštrice. Globalna velesila
misli i dela globalno. Ona ne može da kaže da je ne zanima šta se
radi u Singapuru jer i zbivanja u Singapuru mogu ugroziti ili
pomoći njene globalne interese. Isto važi i za ovo tle. Svi se
nadmeću za bivšu Jugoslaviju, dakle, moraju i oni.
Pl poz M
srbija.215milan,
> Mislim da mu je to najveci cilj za sada, jer ne samo da
> ce Karadzic da ga ka*a kad' god mu se cefne, nego moze
> da mu se desi da mu upadne i sekira u med i da Srbi iz
> Bosne dobiju pravo da udju u konfederaciju sa Jugoslavijom
> (uostalom to pravo Muslimani i Hrvati vec imaju), a tada
> ce Zloba ipak morati da racuna i na novo biracko telo
Te "sekire u medu" se Radovan IV boji k'o đavo krsta.
Pl poz M
srbija.216zqusovac,
> Limburg. To je sad pitanje da li da i dalje govorimo Holandija misleci
> na celu niznju zemlju, kao sto kazemo Engleska misleci na celu Veliku
> Britaniju, sve drzeci se sopstvene navike i pazeci da ne govorimo kao
Bio bi red da postujemo stvarnost a ne da istrajavamo na svojim
(istorijskim) zabludama.
poz,
zq
srbija.217srdjan.j,
==> Nizozemska je država koja ima nekoliko pokrajina, među kojim Holandiju i
==> Limburg. To je sad pitanje da li da i dalje govorimo Holandija misleći
U mome atlasu iz osnovne škole ( izdanje 1983-4. ) piše Holandija, koliko
se ja sećam uvek se u Srbiji govorilo Holandija i šta sad ? Da li treba sada
da menjamo naziv ?
Srđan.
srbija.218supers,
>> U mome atlasu iz osnovne skole ( izdanje 1983-4. ) pise
>> Holandija, koliko se ja secam uvek se u Srbiji govorilo
>> Holandija i sta sad ? Da li treba sada da menjamo naziv ?
Dobro, dobro, u svim atlasima pise Holandija, i misljenja sam da se
taj izraz toliko odomacio da ga ne treba na silu ukidati, ali cinjenica
je da nije logican. Nizozemska/Holandija je drzava koja se sastoji od
sledecih pokrajina: Severni Brabant, Zeeland, Limburg, Juzni i Severni
Holland, Utrecht, Gelderland, Overijssel, Drenthe, Friesland, Groningen
i polderi. Dakle, buduci da je Holland samo jedna oblast zemlje, logicno
je upotrebljavati naziv Kraljevina Nizozemska. To je i jedini dosledni prevod
njihovog Koninkrijk der Nederlanden.
srbija.219milan,
(Emitovana 15. oktobra 1994.)
Srbotopija 75.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 15.
oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan
Božić.
Ove sedmice mirotvorni napori g. Miloševića počeli su
da daju rezultate, ali sada, na iznenađenje naivnih, ovde, u
zemlji. Konačno, to im je valjda bila i osnovna namena.
Očigledno, naša vlast je podršku koju je polako i
neodlučno, ali sigurno i bez alternative, počela da joj
pruža takozvana međunarodna zajednica shvatila kao "zeleno
svetlo" da se obračuna sa svojim političkim protivnicima.
Naravno, definitivni obračun bi se mogao smatrati kao neka
vrsta maksimalnog političkog programa i malo je verovatno
da je to, bar za sada, ostvarivo. Minimalan, pak, program
se sastoji u tome da se sopstvena vlast konsoliduje,
učvrsti i odmakne od prokletih 40% glasova odnosno 50%
poslanika. Da se odmakne od broja odnosno procenata oko
kojih se socijalisti vrte, evo, već dve godine. Okret ka
miru je zapravo najviše koristio baš ovom socijalističkom
preduzeću. Jer sada, potpuno neuznemiravani od međunarodne
javnosti, mogu da pritegnu dizgine a i da štogod nelegalno
učine bez straha da će im se na glavu obrušiti kakva
antikomunistička kampanja sa Zapada podržana konkretnim
udarcima, poput sankcija ili neposredne materijalne pomoći
protivnicima.
Deja vu, utisku, utisku "već viđenog" zaista niko ne
može da pobegne. Naravno, svi imaju asocijaciju na Bravara
i njegova vremena mirnog i ničim ometanog carevanja odnosno
na način kako je on stigao do apsolutne vlasti u zemlji i
nepodeljene međunarodne podrške.
Iako se analogija ne može izbeći, ako ništa drugo a
ono zbog cinizma, tako tipičnog za velike i moćne, i
politike dvostrukih standarda, opet tako tipične za njih,
čini mi se da sličnost tu i prestaje. Jer, nema nikakve
sumnje da su vremena u kojima je Milošević u jurišnim
odredima američkih medija nazivan "balkanskim kasapinom" -
da li i nepovratno? - prošla. Sada je on partner, u
priličnoj meri i dalje neravnopravan jer je pod sankcijama i
onim što bi pravnici nazvali "osnovana sumnja", ali se na
njega gleda kao na nezaobilazan faktor stabilnosti ili
nestabilnosti regiona. Istovremeno i Amerika i Rusija i
moćne evropske zemlje polako redefinišu i svoju politiku
prema njemu i regionu kojim vlada pošto je sasvim jasno da
će, ako ništa drugo a ono zato što ne smeju da ostave
prazan prostor u koji će se suparnik ubaciti, morati da
sarađuju sa njime.
Osim toga, sasvim je izvesno da, posle odluke da
"igraju na Miloševića" zapadne zemlje nemaju neki prevelik
izbor što se tiče odnosa prema unutrašnjim pitanjima
političkog života i demokratizacije u Srbiji. Ne jednom sam
ponavljao da njih opozicija zanima samo u onoj meri u kojoj
slabi Miloševićeve pregovaračke pozicije odnosno, šire
gledano, njegovu ukupnu moć. Sada, pošto je proteklo
nekoliko godina, postaje sasvim izvesno da se oni ne
usuđuju da zaigraju na stvarnu promenu vlasti u Srbiji ne
zato što vole diktatore, već zato što se, douše opravdano,
boje nestabilnosti koju bi ta promena mogla da izazove.
I tu negde, na rubovima ove politike prestaje i
Miloševićeva sličnost sa Bravarem. Jer, sve ostalo je
drukčije, ne što se suštine tiče nego što se obima,
dimenzija i značaja njegove epohe tiče. Naime, država koja
mu je ostala u rukama posle sakaćenja Jugoslavije znatno je
manja od prethodne, pa samim tim i manje značajna. Padom
berlinskog zida iščezao je bipolarni svet u kome se u
rvačkom zahvatu gušaju komunizam i kapitalizam. Sada svi
imaju svoje, najčešće različite interese pa je značaj
jgoslovenskog prostora - i onog starog i ovog novog - kao
"nečega između", iščezao. Povrh svega "sakata" Jugoslavija
je sada srpska država, istina ne ona o kojoj su maštali
Dobrica Ćosić, Mihailo Marković, Kosta žavoški, Miodrag
Perišić i Milorad Vučelić, ali je srpska, što znači da
složen sistem međunacionalnih odnosa ne privlači onoliku
pažnju raznih nacionalnih i transnacionalnih organizacija i
interesa kao nekad. Prostije rečeno, "magični trio",
Kominterna, Vatikan i CIA se ne bavi toliko intenzivno
nama. Fascikla sa našim "slučajem" jeste na njihovim
stolovima ali na njoj više ne piše "hitno" i nije prva
odozgo tako da šefu uvek bode oči kada izjutra dođe na
posao.
Tako gledano sadašnje "ponavljanje istorije" deluje kao
neka minijaturizovana, minimizovana, bleda čak kopija
velike freske koju su Bravar i savremenici oslikali
sredinom ovog veka.
U tom ključu valja čitati i najnovija zbivanja. Pre
svega, to znači da Miloševiću nisu date u potpunosti
odrešene ruke da situaciju razrešava kako zna i ume, već su
projektima tzv. kontakt grupe postavljene stroge granice za
manevrisanje na spoljnjem planu. To je, uostalom, prilično
logično jer veoma složen sistem međusobno često
suprotstavljenih interesa prisiljava međunarodne činioce da
se solidarno drže one politike koju dogovore pošto su
svesni posledica iskakanja iz koloseka. Upravo zato
Amerikanci koji su najizrazitije "antisrpski" nastrojeni
odustaju od radikalnih mera poput vojnih akcija i skidanja
embarga na oružje muslimanima, a Rusi koji su pak ponajviše
"prosrpski" postavljeni pristaju na solidarno poštovanje
politike sankcija i tvrdog odnosa prema Zapadnim Srbima
iako bi ih politički impuls i interes upravo vodili ka tome
da ih jednostrano prekrše i ozbiljnije zalegnu za "srpsku
stvar".
Ovakvih ograničenja je Milošević veoma dobro svestan i
zato ni ne pomišlja da od plana kontakt-grupe odstupi. Prema
tome, ako Oven, Stoltenberg, Redman, Kozirjev i slično
društvo tvrde da im je on obećao da će priznati Hrvatsku i
Bosnu u avnojevskim granicama u to ne treba sumnjati. Pravo
pitanje je kada će se to desiti. Sa jedne strane bilo bi
logično pretpostaviti da će se to dogoditi za jedno godinu
do dve i to redosledom: Hrvatska pa Bosna. To je normalna
pretpostavka sa stanovišta spoljnopolitičkih interesa kako
Jugoslavije tako i Srba. Jer, u Hrvatskoj je potrebno
postići odgovarajuća ustavna rešenja kojima bi se Srbi
vratili u hrvatski ustav i bar na delu teritorija dobili
autonomiju uz eventualne oblike personalne ili bar kulturne
autonomije za one Srbe koji ostanu van te autonomije. Tek
iza toga, bilo bi prirodno da se očekuje priznanje Hrvatske.
Bosanski lonac je još složeniji jer osim odbijanja
Karadžićeve družine da pristane na ponuđena teritorijalna
rešenja, kontakt-grupa još nije ocrtala konture ustavnih
rešenja pa se ne zna ni kako će se Bosanska unija uopšte
ustavno-pravno postaviti, ni koliko će biti međunarodnih
subjekata, ni kakva će biti njihova međunarodna prava a
kakve će biti unutrašnje obaveze. Kako je za ovaj posao
potrebno svakako preko godinu dana, čak iako ne računamo
politički obračun sa Karadžićem koji kad tad mora da usledi,
ispada da se priznavanje Bosne i Hercegovine ne može
očekivati pre kraja sledeće godine.
Međutim, iz međunarodnih krugova dopiru vesti da se
oba priznanja mogu očekivati čak do kraja ove godine!
Ove iznenađujuće vesti dobijaju potvrde i iz domaćih
"obično dobro obaveštenih krugova".
U čemu je stvar? Odnosno, kako protumačiti ove,
izgleda sasvim ozbiljne nagoveštaje?
Svakako , sigurno je da spoljni pritisak igra ulogu.
Rusi su više nego jasno stavili do znanja da se ne mogu
izboriti za ukidanje sankcija do proleća, ako se odnosi
bivših jugoslovenskih republika ne regulišu odnosno ako se,
poput Zajednice nezavisnih država one međusobno ne
"ispriznaju". Dakle, ako želi ukidanje sankcija i aktiviranje
novog Maršalovog plana od čak 100 milijardi dolara za deset
godina namenjenih bivšem jugoslovenskom prostoru koji
Amerikanci i Evropa nude poput neke šargarepe za slučaj da
razvoj događaja krene povoljnim tokom, Milošević mora da
požuri. Avramovićev program je ionako na izmaku i spoljne
injekcije su od presudnog značaja. Bruto-nacionalni
proizvod je prepolovljen ako ne i sveden na trećinu i zemlji
preti, ako se ovo stanje samo još malo produži, trajno
civilizacijsko zaostajanje.
Međutim, to, čini mi se, nije glavni razlog za žurbu.
Bez obzira na razumljivu želju da se iz kandži sankcija
izvuče, pre svega da bi politički lakše disao, režim ima
osnovni unutrašnji političko-inercijski poriv da se održi. U
tom smislu sankcije mu nisu pretnja. Naprotiv. žak bi, ma
koliko to paradoksalno izgledalo, naglo ukidanje sankcija
moglo da ga ugrozi jer bi otvorilo druga, dnevna,
unutrašnjepolitička pitanja. Pravi motiv režima leži u
okolnosti da njegovoj stabilnosti škodi ovo nerazrešeno
stanje, ovaj limbo između rata i mira. Glavni njegov problem
su "talasanja" u sopstvenim redovima. Poverljivi izveštaji
koji pristižu "sa terena" iz srbijanskih palanki, varošica,
varoši i gradova kazuju da, bez obzira što je autoritet
samog Gazde nepoljuljan, pripadnici establišmenta postavljaju
mnoga pitanja na koja ne nalaze odgovore. Mimo simpatija za
Zapadne Srbe, među njima se otvara debata o smeru i toku
političkih rešenja za Srbe preko Drine. Isti izveštaju kažu
da nije problem u tome što među vladajućim socijalistima
ima naklonosti ka Karadžiću, a ima je, koliko je problem u
tome što se unutrašnja debata grana i razvija, razmatrajući
mnoga potencijalna politička rešenja - od unitarne države,
preko federacije i konfederacije do ekonomsko-carinskih
unija - čime se, jasno, slabi ideološka i politička
homogenost "vojnika partije" naviklih iz Bravareve epohe na
odlučne i čvrste stavove Centra.
Upravo to izgleda da je odlučujuće u donošenju odluke
koja se nazire. Ako se priznanje Hrvatske i Bosne i
Hercegovine obavi brzo, establišment je prešao svoj Rubikon
i iza toga nema povratka. Šta više, tada se odnosi, i
ekonomski ali, što je mnogo važnije, i politički sa
Zapadnim Srbima mogu obnoviti u sasvim novom svetlu. Jer,
posle priznanja, definitivno nestaje bivše Jugoslavije čiji
se leš u raspadanju mota oko nogu svakoga ko je u Srbiji na
vlasti ili to pokušava. Nadalje, iza toga se sve dileme
nosilaca vlasti u zemlji razrešavaju. Zapadni Srbi postaju
"naša braća u inostranstvu" i onda se kreće u rešavanje
njihovog statusa iz tog, sasvim novog ugla. Uticaj "srpskog
pitanja" na jugoslovensku unutrašnju politiku time, naravno,
neće prestati ali će ga politika rešavati na drugačiji
način. Tada će, odjednom, obnova veza sa bivšim
jugoslovenskim republikama, u međuvremenu stasalim u
nedozrele ili poluzrele države, postati imperativ jer se
time, zaboga, olakšava položaj "naših tamo". Time će i
položaj Miloševića u jugoslovenskom prostoru ojačati jer će
imati jednu svoju "petu kolonu" u Hrvatskoj i jednu svoju
federalnu ili konfederalnu jedinicu u vazda slaboj i
nestabilnoj Bosni i Hercegovini. Sa daljim stabilizovanjem
stanja u tim bivšim republikama značaj SRJ će samo rasti jer
ona, iako možda ne može da dobije rat protiv Hrvatske i
Bosne i Hercegovine može svakako da im život pretvori u
pakao taman onda kada se naviknu da koliko toliko normalno
žive. Pretnja "imao pa nemao" je mnogo gora od stalnog
bombardovanja na koje se kad tad naviknete, kaže sarajevski
esejista Smajlović, u jednom od poslednjih brojeva
"Oslobođenja".
Time će Bosna i Hercegovina upasti, konačno i
neopozivo u jugoslovensku sferu uticaja, a Hrvatska nikada
neće moći da sa njom u potpunosti raskine. Jugonostalgičari
će ponovo postati legitimni. U Hrvatskoj i BiH će biti most
i faktor za kroćenje "aždaje na Istoku", a u SRJ će se
legitimisati kao garanti stabilnosti života "naših tamo".
Konačno, BiH neće neograničeno moći da postoji bez veza i
sa SRJ i sa Hrvatskom i nije nemoguće da će se neka
carinska i ekonomska unija ubrzo stvoriti, a nisu van
pameti ni kasnija politička povezivanja.
Milošević će se, kako to već biva, najbolje snaći,
zlosrećni Lilić će biti potpisivač priznanja i neka vrsta
novog Kalafatovića, a ja ću opet u miru moći da budem
srpski nacionalista.
No, dok se ovakvo ili slično, ili sasvim drukčije
razrešenje očekuje, režim ne gubi vreme na unutrašnjem planu
na kome su mu ruke potpuno odrešene bez opasnosti da ga
muče i gnjave razni borci za demokratiju. Dok širu javnost
zabavljaju povelje "Slobi mirotvorcu" koje mu dodeljuju
Kraljevo i Ćuprija, ili kao utehu za Nobelovu nagradu koja
po običaju kasni ili možda i iz straha da Milošević i ovde
ne ponovi Bravarevu biografiju pa ne ostane bez svog
Nobelovog odličja, vredni mravi poretka dovode polako u red
ono što je rat uneredio.
Nekoliko paralelnih frontova, mimo "fronta mira",
otvorio je režim poslednjih sedmica. U saveznoj skupštini,
cepajući stranke i strančice na frakcijice i klupčiće,
vlast se polako primiče zavetnoj dvotrećinskoj većini posle
koje će moći da promeni izborni sistem u većinski i time
jednom zauvek reši sve svoje probleme nastale pojavom
elementarne nepogode zvane višestranačka parlamentarna
demokratija.
Na opozicionim opštinama taj posao umesto vlasti rade
sami opozicionari. Najviše par miliona maraka, koliko
ukupno na tim opštinama može biti u opticaju da se ukrade,
posvađalo je tri glavne opozicione stranke odnosno njihove
dične odbornike koji napasti sitne, srednje i velike krađe
nisu mogli da odole. Beskrajnu seriju skandala više ne mogu
da reše ni stranačka rukovodstva jer na bilo kakav pritisak
odbornici, izabrani u većinskom sistemu, jednostavno
napuštaju stranku, sa pravom verujući da je stotinak hiljada
maraka u džepu i lokal na dobrom mestu bolji vrabac u ruci,
od goluba demokratskih opozicionih ideala na grani. Tako će
problem lokalne vlasti koju su na desetak opština od dve
stotine u Srbiji socijalisti izgubili 1992. rešiti sama
opozicija uz beznačajnu pomoć vlasti koja će samo doći da
pokupi leševe.
Sledeći dijalog jednog poznatog beogradskog estradnog
advokata i jednog vrlog opozicionara, finansijera jedne od
glavnih opozicionih stranaka najbolje oslikava trenutnu
političko-privrednu sliku na tom frontu. Finansijer veli:
"Baviću se politikom samo dok se zemlja ne dovede u red
posle ovih komunističkih štetočina, a posle ću da se bavim
zarađivanjem para!". Na to mu estradni advokat odgovara:
"Bavi se zarađivanjem sada. A kada se zemlja dovede u red -
e, tek onda nećeš moći da zarađuješ!"
Pare, koje vrte tamo i gde burgija neće, postale su
jedno od glavnih političkih oružja sistema. Izgleda da su,
spretni u snalaženju u svim novim situacijama, shvatili da
remonetarizacija zemlje i Avramov program donose sobom i
nova pravila igre. Mimo para koje će rešiti izgleda sudbinu
lokalnih opozicionih vlasti, pare će rešiti i sudbinu
nezavisnih medija. Lišeni pomoći organizacija za kulturnu i
humanitarnu pomoć, kojima su vlade zemalja iz kojih su
izgleda namignule da se više preterano ne angažuju oko
naših nezavisnih medija, ova medija su izgleda osuđena na
polako umiranje. Besparica, naravno, izaziva unutrašnje
sukobe oko i inače nerešenih odnosa jer su sva nezavisna
medija nastala pobunom novinara od nekadašnjih društvenih
novinskih i radio-televizijskih kuća koje su povrh svega
privatizovana na način koji je na ivici legaliteta a i rade
bez odgovarajućih zakonskih dozvola što ih čini lakim
plenom za vlasti, bilo da ih pokupuju, bilo da njima
upravljaju pomoću deonica koje drže njihovi ljudi kao u "RTV
Politici", bilo da ih poguše novim medijama poput BK
telekoma, RTV giganta Braće Karić, bilo da ih zakonski
povrate natrag jer su ionako njihovi.
Zato sasvim patetično i komično deluje ovonedeljna
serija saopštenja svih opozicionih stranaka koje podržavaju
sadašnju upravu NTV Studio B sa Kojadinovićem na čelu a
kritikuju Lilu Radonjić, Zorana Ostojića, Marka Jankovića,
Olju Bećković, Tanju Jordović, Mariju Babović i ko zna koliko
još najuglednijih opozicionih novinara koji su krenuli da
se sa upravom razračunaju oko imovinskih odnosa u kući u
kojoj novinari zarađuju najviše sto dinara, a i dan danas
se ne zna ko od njih ima koliko deonica i po kom
kriterijumu. Kako u našim opozicionim strankama saopštenja
ne sastavljaju ljudi koji nisu bar deset puta bili na NTV
Studio B, oni savršeno znaju da su ovi novinari baš ono što
je kuću i činilo i da je bez njih sasvim svejedno da li će
NTV Studio B uopšte i postojati. Ipak, oni se svrstavaju uz
Kojadinovića u paničnom strahu da im se ne ugasi poslednja
nezavisna televizija, a ne zato što misle da je pravda na
njegovoj strani i da su pobrojani novinari stvarno "agenti
režima" za šta ih saopštenjima optužuju.
Međutim, beogradski mangupi tvrde da je sa nezavisnim
medijama ionako gotovo jer su Amerikanci prešli na, kako se
to zlobno kaže, "indirektno finansiranje opozicije". Naime,
kažu poznavaoci politike iz dorćolskih kafića, "Ameri će da
istovate kamion para Slobi pred kuću, a on će da deli kome
hoće i ako hoće."
Ako je stvarno tako Lili ne vredi ni da najuruje
Kojadinovića. Osim, možda, iz moralnih razloga, ako se to
nekoga još uopšte tiče.
srbija.220zqusovac,
> Time ce Bosna i Hercegovina upasti, konacno i
> neopozivo u jugoslovensku sferu uticaja, a Hrvatska nikada
> nece moci da sa njom u potpunosti raskine. Jugonostalgicari
Da se nisi malo zaleteo/izleteo?
poz,
zq
P.S.
> zlosrecni Lilic ce biti potpisivac priznanja i neka vrsta
> novog Kalafatovica, a ja cu opet u miru moci da budem
Opet mi dugujes pice.
srbija.221astral,
│Ţ█Ů█ "Snickers"?
Ognjene, jos jednom, film nema veze sa cokoladnim slatkisem ;).
srbija.222zqusovac,
> Novi Sad je na severu Srbije ;)
Novi Sad je severno od Srbije ;)
poz,
zq
srbija.223fifana,
> Novi Sad je severno od Srbije ;)
Al' ga stalno guraju ka jugu. Na svu srecu ne da se. ;>
Lj.
srbija.224gari,
=-> Drenthe, Friesland, Groningen i polderi. Dakle, buduci da je
=-> Holland samo jedna oblast zemlje, logicno je upotrebljavati naziv
=-> Kraljevina Nizozemska. To je i jedini dosledni prevod njihovog
=-> Koninkrijk der Nederlanden.
ili: Kraljevina Nizozemlja.
srbija.225gari,
=->> Novi Sad je na severu Srbije ;)
=->
=-> Novi Sad je severno od Srbije ;)
Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
srbija.226supers,
>> =-> Koninkrijk der Nederlanden.
>>
>> ili: Kraljevina Nizozemlja.
Dobro, nemam nista protiv doslovnog prevoda, mada je pitanje koliko je u duhu
naseg jezika. Ako cemo tako, Butan od sad zovemo Zemlja Zmaja.
srbija.227superhik,
=:> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
=:> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
Novi Sad je u Madjarskoj!
Kada god odem tamo svi pričaju na madjarkom! ;((((
srbija.228fancy,
ŮŢ> Kada god odem tamo svi pričaju na madjarkom! ;((((
Kaže se "na mađarici"..;)
srbija.229gari,
=-> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
=-> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
I GLAVNI grad je iste... ;)
srbija.230gari,
=->>> =-> Koninkrijk der Nederlanden.
=->>>
=->>> ili: Kraljevina Nizozemlja.
=->
=-> Dobro, nemam nista protiv doslovnog prevoda, mada je pitanje
=-> koliko je u duhu naseg jezika. Ako cemo tako, Butan od sad zovemo
=-> Zemlja Zmaja.
A mi cemo biti Juzna Slavija. :)
srbija.231gari,
=-> =:> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
=-> =:> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
=->
=-> Novi Sad je u Madjarskoj!
=-> Kada god odem tamo svi pricaju na madjarkom! ;((((
Malo teza varijanta... ;)
Mora da si bio na telepu ( deo NS, kao npr. Rakovica ;)
tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas
mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti
da te neki kreten ne napljuje zbog toga.
srbija.232gtomic,
> Novi Sad je u Madjarskoj!
Maaaarš!
srbija.233zqusovac,
> A mi cemo biti Juzna Slavija. :)
Juzna Slavonija
poz,
zq
srbija.234superhik,
=:> tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas
=:> mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti
=:> da te neki kreten ne napljuje zbog toga.
žekaj da li smo se mi razumeli!?
Koji je tvoj maternji jezik?
I zašto bih se ja plašio da me u rođenoj zemlji neko
ne 'napljuje' zato što sam govorio jezik svoje zemlje!???
A uostalom zašto se ulice (u Subotici)
pišu i na srpskom i na mađarskom!?
srbija.235stigor,
... i tako noćaske na PTC I, Prle i Tihi odbraniše beogradsku
el. centralu ... Zato Beograd, danas, treba da im bude zahvalan
što uživa u blagodetima struje ... ;))
srbija.236severian,
> ... Zato Beograd, danas, treba da im bude zahvalan
> što uživa u blagodetima struje ... ;))
Kad smo kod struje... nešto vrtim po glavi. Sada su uvodili
restrikcije kada potrošnja dostigne 95*E09 Wh (podatak objavljen pre
neki dan). E sad, sećam se prošle godine da je potrošnja dostizala i
svih 120*E09 => instalacije mogu da izdrže ovu potrošnju i one nisu
problem. Ovo jedino znači da struje nema dovoljno da podmiri potrošnju,
što će reći, ako izuzmemo priče_za_malu_decu da neće da krčme rezerve
za zimu, da ili struju izvoze ili nisu uradili remonte na svim kapacitetima.
Kako se vrli nam guverner obrušio na povećanje cene sve mi 'smrdi' na izvoz
(koji mi finansiramo mrakom:( ).
PS: kad je ispod 10 stepeni isključe struju, kad je iznad 25, a oni isključe
vodu. J*beš državu koja funkcioniše u temperaturnom intervalu (10,25)...
srbija.237dejanr,
>> Ovo jedino znači da struje nema dovoljno da podmiri potrošnju,
>> što će reći, ako izuzmemo priče_za_malu_decu da neće da krčme rezerve
>> za zimu, da ili struju izvoze ili nisu uradili remonte na svim
>> kapacitetima. Kako se vrli nam guverner obrušio na povećanje cene sve
>> mi 'smrdi' na izvoz (koji mi finansiramo mrakom:( ).
Ove restrikcije su, po mom mišljenju, bile čist pritisak da se povećaju
cene. Remonti nisu završeni, to je istina, ali je struje bilo, osim jednom,
pretprošle srede, kad je stvarno došlo do pada napona (ali tada nije ni
bilo restrikcija ;)
srbija.238dcolak,
│ Mora da si bio na telepu ( deo NS, kao npr. Rakovica ;)
│ tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas
│ mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti
│ da te neki kreten ne napljuje zbog toga.
Uđem u prodavnicu, tražim hleb, a oni meni nešto na mađarskom. Ja
kažem 'ne znam mađarski' oni i dalje pričaju na mađarskom. Opsujem
im sve p.s. i izađem...
Sledge DAMMIR!
srbija.239stigor,
> izuzmemo priče_za_malu_decu da neće da krčme rezerve za zimu,
> da ili struju izvoze ili nisu uradili remonte na svim
Javna tajna je da se izvozi za cache devize a i fakat je da
50% industrije ne radi ... Ovo po*ebava*e i plašenje naroda, o
tobože "nedovoljnim količinama struje", je samo uvod pred poskupljenje ...
Dešavalo se to i ranije, pogotovo pred Božić ili Novu godinu, kada naše
"komšije" (Bug, Rum, Mak ..) ne pitaju za cenu struje, samo da je ima - i
tako mi ostanemo u mraku zarad viših ciljeva i održanja stabilnosti
dinara... :)
> kapacitetima. Kako se vrli nam guverner obrušio na povećanje
> cene sve mi 'smrdi' na izvoz (koji mi finansiramo mrakom:( ).
Za tvoju informaciju, nije se guverner obrušio na povećanje, već
naš vrli pre*ier, guverner je bio kočničar ... Sa "višeg" mesta
je došla uredba o ne-poskupljenju struje, za sada ...
> PS: kad je ispod 10 stepeni isključe struju, kad je iznad 25, a
> oni isključe vodu. J*beš državu koja funkcioniše u
> temperaturnom intervalu (10,25)...
Eh, da je samo taj interval, odavno za njih više ne važe propisana
odstupanja, fercera sve u šesnaest ... :)
srbija.240dcolak,
│ Uđem u prodavnicu, tražim hleb, a oni meni nešto na mađarskom. Ja
│ kažem 'ne znam mađarski' oni i dalje pričaju na mađarskom. Opsujem
│ im sve p.s. i izađem...
──────────────────
U sebi, naravno ;)
Sledge DAMMIR!
srbija.241vlador,
> I zašto bih se ja plašio da me u rođenoj zemlji neko
> ne 'napljuje' zato što sam govorio jezik svoje zemlje!???
Tebe, verovatno, niko za to neće napljuvati. Ali ne treba
napljuvati ni one koji ne govore zvaničnim jezikom koji
je na snazi u YU nego (svojim) maternjim.
> A uostalom zašto se ulice (u Subotici)
> pišu i na srpskom i na mađarskom!?
Pa? U čemu je problem? Ako je neko Mađar on ne treba
da zna u kojoj ulici živi?
srbija.242superhik,
=:> im sve p.s. i izađem...
-------
Ovaj izraz nisam čuo !???
AJde mi ga objasni!
srbija.243superhik,
=:> Pa? U čemu je problem? Ako je neko Mađar on ne treba
=:> da zna u kojoj ulici živi?
Problem je u tome što neki ljudi (madjari)
u N.S-u NEĆE da pričaju srpski !
A ovamo se bune kako im nije dobro u YU!
Imaju sva prava itd.
U nemačkoj si OBAVEZAN da učiš nemački!
isto i u austriji i u svakoj drugoj zemlji!
srbija.244dcolak,
│ Uđem u prodavnicu, tražim hleb, a oni meni nešto na mađarskom. Ja
│ kažem 'ne znam mađarski' oni i dalje pričaju na mađarskom. Opsujem
│ im sve p.s. i izađem...
──────────────────
U sebi, naravno ;)
Sledge DAMMIR!
srbija.245gari,
=->> A mi cemo biti Juzna Slavija. :)
=->
=-> Juzna Slavonija
^^^^^
Tuzna ;(((
srbija.246gari,
=-> Cekaj da li smo se mi razumeli!?
=-> Koji je tvoj maternji jezik?
Srpski. A, sto pitas? 'Oces da me proteras mozda? ;)
=-> I zasto bih se ja plasio da me u rodenoj zemlji neko
=-> ne 'napljuje' zato sto sam govorio jezik svoje zemlje!???
Nisam ni govorio o tome. Radi se o tome da ako govoris
MADJARSKI, RUSINSKI, RUMUNSKI i sl. ONDA moze da se nadje
neko ko ce da te napljuje... Nemoj "pogresno" inerpretirati.
=-> A uostalom zasto se ulice (u Subotici)
=-> pisu i na srpskom i na madarskom!?
Da bi se madjari osecali ravnopravnije :)
Verovatno zato sto ih ima dovoljan procenat da
ako im vec opstina uzima neki porez, onda ima da
se i prave table za ulice tako da su im friendly-user :)
To ti je tako svugde u DEMOKRATSKOM svetu.
srbija.247gari,
=-> =:> Pa? U cemu je problem? Ako je neko Madar on ne treba
=-> =:> da zna u kojoj ulici zivi?
=->
=-> Problem je u tome sto neki ljudi (madjari)
=-> u N.S-u NECE da pricaju srpski !
=-> A ovamo se bune kako im nije dobro u YU!
=-> Imaju sva prava itd.
=-> U nemackoj si OBAVEZAN da ucis nemacki!
=-> isto i u austriji i u svakoj drugoj zemlji!
Jeste, a ti mi nadji primer u NS da Madjar NECE da govori
srpski. To lupanje mozda moze da prodje kod Beogradjana,
ali kod Novosadjana moze, ali malo sutra...
A ja odmah da ti navedem primer mog drugara, zove se
FEKETE SANDOR, Madjar po nacionalnosti, a NE ZNA Madjarski.
Verovatno neki gadan infiltrirani element. :)
Stvani pvacenik - domaci izdajnik. :))
srbija.248gari,
=-> │ Mora da si bio na telepu ( deo NS, kao npr. Rakovica ;)
=-> │ tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas
=-> │ mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti
=-> │ da te neki kreten ne napljuje zbog toga.
=->
=-> Udem u prodavnicu, trazim hleb, a oni meni nesto na madarskom. Ja
=-> kazem 'ne znam madarski' oni i dalje pricaju na madarskom.
Opsujem
=-> im sve p.s. i izadem...
U Novom Sadu?
Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda.
Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da
ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa
nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;)
srbija.249gari,
=-> =:> im sve p.s. i izadem...
=-> -------
=-> Ovaj izraz nisam cuo !???
=-> AJde mi ga objasni!
po spisku, verovatno ;)
srbija.250.obj,
> Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda.
> Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da
> ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa
> nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;)
Slažem se sa tvojim navodima, ni ja za sve ove godine u Novom Sadu nisam
sreo Mađara koji ne zna ili neće da priča srpski, a BTW sam osnovnu
školu završio u mešovito srpsko-mađarskoj školi "Petefi Šandor". Takve
"anegdote" (o Mađarima koji neće da pričaju srpski i o Srbima koji ne
znaju srpski nego mađarski) vole da pričaju, pa mom iskustvu, isključivo
izbeglice (i "izbeglice"), tj. ljudi koji od odnosima Srba i Mađara
znaju koliko ja znam o odnosima Tutsa i Putsa (ili kako se već zovu) u
Ruandi.
srbija.251cdragan,
Auuu ... eto nama vrlo skoro izbora...
Na palmi se upravo prikazuje pornić ... i to pravi sa
svim neophodnim detaljima .. :)
srbija.252dejanr,
>> Problem je u tome što neki ljudi (madjari) u N.S-u NEĆE da pričaju srpski!
>> U nemačkoj si OBAVEZAN da učiš nemački! isto i u austriji i u svakoj
>> drugoj zemlji!
Složićeš se da je jedno učiti, drugo znati, a treće koristiti :)
srbija.253superhik,
=:> Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda.
=:> Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da
=:> ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa
=:> nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;)
Ko zna ...možda su dali
res na ovu temu!?
Ma dobro de nemoj odma da padaš u vatru !
Samo me zanima zašto bi madjari (i madjarice)
trebali da se osećaju ravnopravnije kad
u ovoj državi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!?
srbija.254fancy,
ŮŢ> Samo me zanima zašto bi madjari (i madjarice)
ŮŢ> trebali da se osećaju ravnopravnije kad
ŮŢ> u ovoj državi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!?
...osim što im se ponekad osporava korišćanje istog... mislim, jezika.
srbija.255maksa,
>> Na palmi se upravo prikazuje pornić ... i to pravi sa
>> svim neophodnim detaljima .. :)
Takvo pomno praćenje političkih previranja nije dobro za srce. ;)
srbija.256drndi,
>> Pa? U cemu je problem? Ako je neko Madar on ne treba
>> da zna u kojoj ulici zivi?
Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka
govori srpski.
srbija.257gari,
=-> Ko zna ...mozda su dali
=-> res na ovu temu!?
=-> Ma dobro de nemoj odma da padas u vatru !
=-> Samo me zanima zasto bi madjari (i madjarice)
=-> trebali da se osecaju ravnopravnije kad
=-> u ovoj drzavi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!?
^^^^^^^^^^^^^^^^^ :)))
Da se ne bi previse natezali, a ti lepo pozovi
rinoceros ili bilo koji BBS koji je u VNET-u,
pa se ukljuci u konferenciju Guns... ili HelpVojvodina
i videces kako ces sa svojim stavovima okuvati diskusiju...
p.s. Ukoliko ne znas brojeve, evo ti ih:
=================================================
Rhinoceros Novi Sad 00-24 021/350-751 144,V42B
00-24 021/350-941 24,V42B
00-24 021/350-928 24,V42B
Nucleus Podgorica 00-24 081/41-288 24,MNP5
Balkan Novi Sad 21-07 021/20-717 24,V22B
Durlan HC Nis 00-24 018/713-836 192,MNP4/5
Ecstasy Indjija 00-24 022/53-218 144,V42B
Genius Beograd 23-07 011/322-3881 24,V22
Magic Beograd 22-07 011/444-2850 24,V42B
=================================================
Mislim da ces moci vrlo lako naci diskutante... ;)
srbija.258crncic,
>> U nemačkoj si OBAVEZAN da učiš nemački!
>> isto i u austriji i u svakoj drugoj zemlji!
Još samo da mi objasniš i zašto su Srbi na Kosovu morali da uče
Albanski... ;>
srbija.259mikis,
+> ... i tako noćaske na PTC I, Prle i Tihi odbraniše beogradsku
+> el. centralu ... Zato Beograd, danas, treba da im bude zahvalan
+> što uživa u blagodetima struje ... ;))
A zato više nema isključenja... ;)))
p.s. Kad će da dižu poštu u vazduh? ;>>
srbija.260stigor,
>+> ... i tako noćaske na PTC I, Prle i Tihi odbraniše beogradsku
> A zato više nema isključenja... ;)))
Udarilo nj.v. "pokeraš" rukom o sto, i premi*ru zabranilo da
podigne cenu struje i da ne zamajava više "radni" narod sa
informacijama kako struje nema i da su elektrane u remontu ...
I svi ućutaše, jer im se ne napušta mesto koje vuče prosečni
mesečni LD u visini od soma dinara ...
> p.s. Kad će da dižu poštu u vazduh? ;>>
Nisu ni pokušavali, to im nije bilo u opisu dužnosti, okupatori
su hteli, ali im ovi nisu dali ... ;)
srbija.261milan,
(Emitovana 22. oktobra 1994.)
Srbotopija 76.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 22.
oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Udarni politički događaj ove nedelje je, naravno, bio
Miloševićev govor u Centru "Sava", upriličen povodom 50
godina od pobede nad fašizmom, mada uglavljen u termin
proslave ili komemoracije, već kako ko voli i kako shvata,
50 godina takozvanog oslobođenja Beograda.
Kako nam TV Bastilja javlja, sve svetske agencije i
novine, a i najugledniji politički analitičari i
komentatori su nadugačko i naširoko analizirali Miloševićev
govor i posvetili mu veliku pažnju pa i nama ne preostaje
ništa drugo nego da ga malko seciramo i premećemo, ako
ništa drugo a ono zato da ne izgubimo korak sa onim
"najuglednijim" komentatorima i analitičarima a i da ne
ugrozim svoju reputaciju. Uostalom - ko zna? - možda tako
postanem i "svetski", pa Radio B92 počne da me plaća u
devizama.
Što se TV Bastilje tiče ona je, naravno, obratila
pažnju na mirotvorno-državničku komponentu govora, bar kako
je ona shvata. Nadugačko i naširoko, i naveliko i
naviskoko, su navođeni citati raznih svetskih medija koji
su Predsednika blagosiljali za dobru volju da se zaustavi rat
i podvlačili njegove reči da je ishod rata povoljan za
Srpstvo Vaskoliko te da je postignuto ono što se želelo i
da je sada red da se sa susedima počnu popravljati odnosi, a
u zemlji plate.
Kako su ove priče i naklapanja nama odavno poznate, ja
ću u svom komentaru obratiti pažnju na jednu sasvim drugu
komponetnu Miloševićevog govora koja nije direktno u vezi
sa njegovim nedavnim preobraćenjem ali ima itekako posrednih
veza sa isti preobraženjem a čini mi se i ozbiljnih
nagoveštaja budućih zbivanja.
Ta komponenta nam je, posle će se ispostaviti pomalo
pogrešno, bila naglašena vremenom i temom čudnog skupa na
kome je Milošević govorio. Skup je održan, kako već rekoh,
20. oktobra i bio posvećen onom čuvenom takozvanom
oslobođenju Beograda tj. Srbije odnosno narečenoj godišnjici
pobede nad fašizmom.
Antifašizam je, inače, u ideološkom životu našeg
vladajućeg establišmenta, ideološka pojava čak nešto
starijeg datuma od mirotvorstva. Jer, kao što je poznato,
mirotvorstvo je pronađeno u noći između 30. i 31. jula ove
godine dok je znamenita izjava Predsednika "Politici" u
brzoj komunikaciji između Beograda i Igala prerađivana,
dorađivana i doterivana da bi negde pred zoru, zaustavljena
rotacija "Politike", koja je nervozno čekala, ponovo
puštena u pogon da bi list na prvoj strani ponosno, celom
svetu, poneo poruku koja je glasila: "Mir, brate, mir!"
Antifašizam je, pak, pronađen čitava 24 dana ranije, i to
7. jula, razume se takođe ove godine, kada je predsednik,
ali ne republike, već poslaničke grupe SPS u Narodnoj
skupštini Republike Srbije, na proslavi jednog isto tako
mutnog praznika kada je jedan avanturista ubio jednog
žandara na vašaru i tako otpočeo ustanak protiv Nemaca,
održao govor. Pomenuti gospodni, pogađate naravno da se
radi o bastiljinom direktoru Vučeliću, je u govoru
iznenađenoj javnosti objavio da smo se u II svetskom ratu
mi, što će reći Titovi partizani, borili ne samo za slobodu
nego i protiv fašizma.
Iznenađenje javnosti je bilo ne u tome što je to tada
prvi put saznala, nego što joj je ta činjenica prvih 45
godina posle rata bila toliko nabijana na i u nos da je
pravo čudo što na predmetni nije prokrvarila, da bi potom,
sledećih pet, dok su trajali raspad Jugoslavije i rat za
nasleđe, bila zaboravljena. žinjenica, mislim, a ne javnost.
Razlozi nisu bili daleko od pameti jer su, zbog razumljive
zlovolje srbijanskih građana i seljaka da svoje sinove pošalju
na stratišta, rat za naš račun i na naš račun, vodili
uglavnom radikalni ili ostrašćeni nacionalisti koji, ako
već nisu nosili samo kokardu ono nisu bežali od toga da
kokardu i petokraku zajedno stave na šlem. Takvima svakako
nije bilo osobito drago da im se kroz uši provlači priča o
našem tradicionalnom antifašizmu i manje ili više uspešnoj
antifašističkoj borbi, ne zbog toga što su sebe osećali
kakvim fašistima; naprotiv, taj epitet su oni sam čuvali za
ustaše i balije, već zato što je ritualna priča o
antifašizmu bila obavezno garnirana dodatkom o "domaćim
izdajnicima" kao fašističkim slugama. Spisak pak, "domaćih
izdajnika" se istina završavao slovenačkim belogardejcima,
ali je obavezno počinjao četnicima, čijim su se nastavljačima
u manjoj ili većoj meri osećali svi učesnici poznijih faza
rata u BiH.
Stoga je Vučelićev govor 7. jula svakom poznavaocu
političkih prilika u Srba, a to su, naravno svi Srbi koji
su ikada popili bar kafu u kafani, bio znak da se nešto
novo događa. Šta je to novo postalo im je jasno 24 dana
kasnije kada su uz predmetnu kafu pročitali još uvek
jeftinu - samo 30 para -"Politiku". Vučelić je, dakle, tim
govorom ponovo izvukao iz rukava antifašizam ali ga je,
naravno, i u skladu sa 45 godina sticanom navikom, začinio
pričom o "domaćim izdajnicima". Vučelić ne bi bio Vučelić
da "domaćim zidajnicima" nije pride i pripretio rekavši im
da će svim sredstvima braniti "tekovine revolucije".
U prvim mesecima kampanje novooživljeni antifašizam se,
mora se priznati, koristio na uobičajen način, tj. služio
je kao batina da se raspali po svakome ko je "pročetnički
nastrojen" što u interpretaciji naših prerušenih komunista
označava jednu čudnu smešu svih srpskih nekomunističkih
političkih snaga, u koju se svrstavaju ne samo četnici pa
čak ni samo njihovi krvni neprijatelji, Ravnogorci đenerala
Mihailovića, već praktično svako ko se ne protivi da se
petokraka zameni sa krunom. No, naravno, bilo je više nego
jasno da je oštrica ovde usmerena pre svega na Šešelja i
nacdemokrate koji podržavaju Radovanovu družinu, dok je
preko Drine ciljano na pomenutu družinu koja je svoju državu
u nastajanju počela da fundira, osim prirodno na vojsci i
policiji, i na nekoj vrsti teokratsko-četničke tradicije o
čemu ćemo pred kraj reći još nekoliko reči ali je za ovu
sliku dovoljno. Režim je dakle, izvukao iz rukava
antifašizam komunističkih boja i počeo da njime mlati po
svojim neprijateljima. U kampanji su učestvovali svi oni
kojima je to posao ali su se pridružili, sasvim nepozvani,
i kadrovi iz tame prošlosti pa se tako oglasio i sam Peko
Dapčević koji je uz pohvalnu reč "našoj revoluciji"
naglasio da je njena najveća tekovina što je narode
jugoslavije ujedinila u federativnu Jugoslaviju. Mašala!
Bilo kako bilo. činilo se da antifašistička komponenta
mirotvorne kampanje ima jasnu komunističku usmerenost i da
joj je svrha sasvim jasna.
Konačno, i sam Milošević je u svom govoru u Vranju
raspalio po "domaćim izdajnicima" a bombradovanje raznim
odličjima i plaketama kojima su ga u povodu 50 godina svog
oslobođenja obdarivali razni srbijanski gradovi pod vlašću
espesovaca nije, prestajalo. Prvoborci Kosova Polja su
otišli najdalje pa su čak predložili da se Milošević
odlikuje Ordenom Pobede, najvišim posleratnim komunističkim
odlikovanjem. Ovaj orden se dodeljivao za ratne pobede i osim
Bravara ga je dobilo još samo nekoliko najećih ratnih
komandanata. Kako se nije moglo konstatovati koji je to rat
Milošević vodio i dobio prerevnosni prvoborci su ljubazno
odbijeni skretanjem pažnje na činjenicu da su to ordeni bivše
države, one koju su Pekovi saborci stvorili, te da ordenje
te države "puj pike ne važi", a da novi nisu izmišljeni
pošto Šešelj ometa Božovića da donese odgovarajuće zakone.
Ukratko činilo se to nekom grotesknim kao meni ili
potresnim kao našim nacdemokratima, ništa neobično, ništa
na šta nismo navikli iz Bravareve epohe se nije događalo
jedino što je bilo stavljeno u drugu funkciju.
Zato mi se i najava Miloševićevog govora na centralnoj
svečanosti, kako se to nekada govorilo, u Centru "Sava",
nije činila osobito zanimljivom. Računao sam da će malo da
mirotvori a malo da okuplja oko sebe borce bivše Jugoslavije
koji su se zatekli sa ove strane Drine i, gotovo.
Međutim, govor je bio pravo iznenađenje. Ne samo da je
Sloba mirotvorio i nudio dobre odnose okolnim novonastalim
susedima što se i moglo predvideti, već u govoru nigde nije
raspalio po "domaćim izdajnicima" a antifašističku borbu je
tretirao na jedan skoro zapadnoevropski način.
Najšokantniji deo govora, međutim, nije došao na kraju nego
na samom početku. Naime, Milošević se svoj govor otpočeo
rečima koje ću doslovno citirati. Kada je stao za govornicu
rekao je:
"Neka večeras, na ovoj velikoj svečanosti kojom
obeležavamo pedesetu godišnjicu oslobođenja Srbije, naše prve
misli budu upućene borcima za slobodu, svima koji su
doprineli pobedi nad fašizmom nezavisno od rase, nacije,
vere, uniforme ili zastave pod kojom su se borili za
slobodu.
Molim vas da im minutom ćutanja odamo poštu."
Svako ko kaže da ovim nije bio zaprepašćen, laže.
Odjednom, jednom rečenicom, zapravo polurečenicom,
Milošević nudi ono što se od njega već skoro deceniju traži
- takozvano nacionalno pomirenje. Tu, naravno, nema
eksplicitnog priznanja da su u Srbiji postojala dva
antifašistička pokreta - partizanski i ravnogorski - ali je
poruka jasna i nedvosmislena. Bez obzira na uniformu i
zastavu, svi koji su se u Srbiji borili protiv fašizma mogu
počivati u miru - orakul vladajućeg poretka im je podario
svoje blagovoljenje. I ostatak govora je bio u tom stilu - o
Srbiji koja se naratovala, o njenim žrtvama kroz istoriju, o
pomoći koju je pružala Srbima van Srbije kao i Srbima koji
su van sebe, o tome kako je sada vreme da Srbija dobije
bolje plate i bolje grejanje, i tako dalje i tako bliže. Nije
bilo ni jednog pominjanja komunizma pa čak ni socijalizma.
Sve komunističko što se, eventualno moglo pronaći na
čitavoj priredbi bilo je izvođenje Teodorakisovih
kompozicija.
Šta bi ovakav Miloševićev govor mogao da znači?
Osim puke potrebe da se pokaže državnički format i
širokogrudost, koji, ruku na srce, nikada nisu bili neke
Miloševićeve prepoznatljive osobine, sasvim je jasno da su i
politički motivi po sredi. Koji?
Kako finese o "nacionalnom pomirenju" i antifašističkim
borcima svih "rasa, nacija, vera uniformi i zastava" nisu,
kao značajne, prepoznatljive Zapadu - uostalom svi izveštaji
agencija su se bavili Miloševićevim mirotvornim a ne ovim
porukama u govoru - očigledno je da je poruka namenjena
unutrašnjoj ili, ako tako hoćete, unutarsrpskoj upotrebi.
Jedna od upotreba joj je jasna. To je pokušaj da se
nacionalna usijanost, naglo narasla u jednom delu srpskog
biračkog tela, onog okupljenog oko nacdemokratskih stranaka
ali i onog koje se nalazi posvuda pa i u vladajućoj
stranci, i koje se okupilo oko tri-četiri godine trubljenih
ideala o stvaranju srpske države, malo ohladi. Osim toga
ruka nacionalnog pomirenja je usmerena i prema aktuelnom
političkom trenutku. Srpski pokret obnove koji stalno
insistira na Ravnogorskom pokretu i njegovoj antifašističkoj
borbi koju su komunisti posle rata falsifikovali i
perverzno predstavili kao služenje okupatoru, može da ovo
shvati kao novi znak pomirenja. Posle julskog mirovnog
preokreta, nestaje i druge najvažnije prepreke u odnosima
dveju najvećih stranaka u zemlji, pa se već naziru konture
neke moguće saradnje ili čak koalicije.
Mimo dnevnopolitičkih i koalicionih potreba u samoj
Srbiji, ovo obaranje tenzije i uvođenje nacionalnog pomirenja
na mala vrata, može da bude i signal Palama. Konflikt, u
ovoj situaciji, ni Beogradu ni Palama nije nešto za čime da
žude. Iako su, na duge staze, šanse Pala da se održe u
sukobu sa Beogradom nikakve, predugo istrajavanje Karadžićeve
družine na vlasti u sopstvenoj državi može ozbiljno da
potkopa Miloševićev kredibilitet u svetu koji od njega, ako
ga je već prihvatio kao novog Tita, očekuje i da vlada i da
rešava probleme poput Tita. njih malo ili nimalo ne zanima
Mloševićeva potreba da se temeljno obračuna sa Kradžićem već
ih pre svega zanima da Milošević potonjeg, živog ili mrtvog,
natera da prihvati plan kontakt grupe i uključi se u proces
smirivanja bosanske krize.
U tom smislu i Milošević je pred odlukom. Ili da ide
na dug i temeljan sukob sa Karadžićem koji će imati izvesno
pobedonosni ishod ili da rešava svoje spoljnopolitičke
probleme tako što će izići u susret zahtevima takozvane
međunarodne zajednice i ući u rešavanje bosanske krize a to
znači da uz manje ustupke obnovi odnose sa Palama i pokuša
da povrati svoj uticaj.
Ovaj govor može da znači i pripremanje terena za tako
nešto ili bar otvaranje prostora da tako nešto ne bude
nemoguće.
Sa Pala pak, bar za sada, ne stižu nikakvi slični
signali. Naprotiv, Karadžić kao da se priprema za tešku
rovovsku borbu. Veoma uporno pokušava da se poveže sa
Krajinom i da postane činilac u pregovorima Knina i Zagreba
kako bi, pošto su mu na istoku zatvorene granice, napravio
sebi izlaz ka zapadu. Istovremeno, on učvršćuje svoju
državu iznutra, pripremajući tako prvi srpski međudržavni
konflikt od pobune zelenaša pod kraj I svetskog rata u
Crnoj Gori. Sistematski rašćišćava policiju i obaveštajnu
službu od ljudi povezanih sa Beogradom. Pre neki dan je
krenuo i na kontraobaveštajni centar u tradicionalnom
uporištu svojih protivnika, u Banja Luci. Vlada je donela
uredbu o prevođenju društvene u državnu imovinu što je prvi
noviji slučaj nacionalizacije od 1958 naovamo. Dobro
obavešteni krugovi tvrde da se posebna pažnja obraća i
vojsci čiji su aktivni oficiri ponajviše pod sumnjom da su
previše odani Beogradu. Tvrdi se da je Mladićevo okruženje
promenjeno tako da je sada potpuno izolovan od "beogradskih
kadrova", a da je čak i njegovo lično obezbeđenje promenjeno i
zamenjeno ljudima sa Pala. Jednom rečju, srpska bosanska
teokratska država se učvršćuje i izgleda priprema na dug i
težak sukob. Da li te pripreme znače stvarnu odlučnost ili
samo pokazivanje snage pred dogovor, vreme će pokazati.
Biće, uostalom, zanimljivo videti da li će najnoviji
Miloševićev signal dobiti kakav odziv na Palama.
I, za kraj, da ostanem u temi, jedna mala vinjeta od
preko Drine. Učvršćujući svoj aparat Karadžić verovatno
oseća i nedostatak iskustva u upravljanju i vladanju kako kod
sebe tako i kod svojih ljudi. Aparatčici iz Bravareve epohe
očigledno su nedostaju da ga poduče veštini političkog
ratovanja. Više saradnju sa njima ni ne krije, pa je pre neki
dan za savetnika imenovao Milanka Renovicu, bivšeg
bosanskog komunističkog funkcionera, koji je, ako se
sećate, bio svojevremeno jedan od onih koji su se
beskonačno rotirali na čuvenim jednogodišnjim funkcijama
predsednika Partije odnosno Predsedništva države. Sećam se
da smo ih tada zlobno zvali "dežurni u predsedništvu".
Ako ga se i ne sećate nije čudo jer ga i dok je bio
predsednik Predsedništva Komunističke partije niko nije
primećivao. Konačno toga se trošilo dva na godinu. A da
nemate razloga da se brinete nad svojim lošim političkim
pamćenjem i da je ono slično političkom pamćenju čak onih
koji bi valjalo da ga imaju razvijeno, svedoči i sledeća
priča o predmetnom Milanku. Priča je iz Sarajeva i potiče
upravo iz vremena kada je Renovica postao predsednik
Predsedništva SKJ. Mesec ili dva po preuzimanju partije,
Bravarev, bar titularni naslednik je povezao suprugu da
pazari po sarajevskoj čaršiji. Supruga je krenula u neku
radnju, a on se parkirao na samu obalu Miljacke na mesto gde
je parkiranje zabranjeno. Prišla su dva milicionera i
zatražila mu dokumente. Kada je u ličnoj karti pročitao da
je Milanko, rođen u čini mi se Sokolcu, ili već takvoj
nekakvoj nedođiji, prvi mu je rekao: "Ovog puta neću da ti
naplatim kaznu kad si iz Sokolca. Vi tamo po onim vašim
livadama parkirate gde Aoćete alA ovo je bre grad, ne može
da se parkira gde stoji ovaj znak. Nego sledeći put da
paziš kadA dođeš u grad, inače ću da te kaznim!"
Možda je zato Milanko i odabrao da savetuje Radovana
na Palama. Ipak to nije neki veliki grad, lako se može
parkirati bilo gde.
srbija.262fancy,
ŮŢ> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka
ŮŢ> govori srpski.
Pretpostavljam da Srbi u npr. Mađarskoj moraju da govore mađarski, a u
Kanadi, kanadski itd..?
Jesam li ispravno shvatio tvoju logiku, ili sam možda nešto propustio?
srbija.263vlador,
> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka
> govori srpski.
Hmm...
srbija.264veca,
>> Ove restrikcije su, po mom mišljenju, bile čist pritisak da se
>> povećaju cene.
Koliko sam čula cene su povećane za 50% ali to nije zvanično
objavljeno.
Ne znam da li ste čuli u vestima na NTV, (keva i ja smo poginule
od smeha) nakon žovićeve prozivke, ide otprilike ovako:
elektrodistribucija pohvaljuje, dal' građane ili beograđane, ne
sećam se tačno, što su, iako je niska temperatura smanjili
potrošnju struje za 15% :) Ajde! :)
srbija.265veca,
>> PS: kad je ispod 10 stepeni isključe struju, kad je iznad 25, a oni
>> isključe vodu. J*beš državu koja funkcioniše u temperaturnom
>> intervalu (10,25)...
Eh, da je samo to. Od kad je izvršen puč na opštini Voždovac, mi
naprasno imamo toplu vodu, što reče dejran, socijalisti otkrili
toplu vodu na Voždovcu ;))
srbija.266superhik,
=:> Još samo da mi objasniš i zašto su Srbi na Kosovu morali da
=:> uče Albanski... ;>
Ko ? Ja ?
Pitaj garija! O:)
srbija.267ilazarevic,
> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka
> govori srpski.
Ovo je jako lukavo rešenje (I have a cunnin' plan, što bi rekao Boldrik).
Ti u stvari predlažeš iseljavanje Mađara?
srbija.268gari,
=-> Eh, da je samo to. Od kad je izvrsen puc na opstini Vozdovac, mi
=-> naprasno imamo toplu vodu, sto rece dejran, socijalisti otkrili
=-> toplu vodu na Vozdovcu ;))
Pazi da vam ne otkriju i hladnu. :))
srbija.269dcolak,
│ U Novom Sadu?
│ Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda.
│ Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da
│ ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa
│ nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;)
Ne, ne, ne, moja greška. Nije bio Novi Sad već neki grad kod one
peščare :) Išlo se tamo na ekskurziju ;)
Slično je bilo i nekada davno u Sloveniji. Mi po srpski (engleski) a
oni bez prestanka piče slovenački :) Ne znam u čemu je bio štos.. :)
Sledge DAMMIR!
srbija.270dcolak,
│ Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka
│ govori srpski.
Ma neka govori što god hoće, ali ako radi u "javnoj" firmi neka
govori službeni jezik.
Sledge DAMMIR!
srbija.271dcolak,
│ Na palmi se upravo prikazuje pornić ... i to pravi sa
│ svim neophodnim detaljima .. :)
YESSS! :) Hm, dakle petkom u 03:00? Da nije svaki dan? Jel se
repriziraju? :)
Direktan prenos u Chatu? ;)
Sledge DAMMIR!
srbija.272dejanr,
>> > Ove restrikcije su, po mom mišljenju, bile čist pritisak da se
>> > povećaju cene.
>>
>> Koliko sam čula cene su povećane za 50% ali to nije zvanično
>> objavljeno.
Ne! Cene uopšte nisu povećane, mada se govori o nekih 10%. Međutim,
elektroprivreda je, na principu APP (ako prođe, prođe) zaračunala
ljudima kilovate preko 2000 mesečno po ceni koja važi za industriju.
Verovatno će to morati da opozove.
U stvari, najbliže je istini da trenutno niko ne zna koliko košta struja
koju troši i koliko će je platiti.
srbija.273fancy,
ŮŢ> Slično je bilo i nekada davno u Sloveniji. Mi po srpski (engleski) a
ŮŢ> oni bez prestanka piče slovenački :) Ne znam u čemu je bio štos.. :)
U Engleskoj sam se trudio da sa ljudima pričam engleski, u Italiji
mešavinom italijanskog i engleskog, u Grčkoj isto tako, a budući da
slovenački ne znam mada razumem donekle, nije mi smetalo što sam se sa
slovencima sporazumevao uglavnom na engleskom, osim kada bi neko od njih
govorio srpski. Računam, jebi ga, ko mi je kriv što nisam naučio jezik
jedne od republika u zemlji u kojoj sam živeo. Priznajem, ne ponosim se
time, i zato nikad nisam ni insistirao na tome da svi od Vardara pa do
Triglava i nazad moraju da govore srpski / hrvatski...
srbija.274superhik,
=:> Pretpostavljam da Srbi u npr. Mađarskoj moraju da govore
=:> mađarski, a u Kanadi, kanadski itd..?
Pa zar ne govore!???
Među sobom nek govore šta hoće
ali u prodavnicama moraju da pričaju na engleskom!
srbija.275dcolak,
│ govorio srpski. Računam, jebi ga, ko mi je kriv što nisam naučio jezik
│ jedne od republika u zemlji u kojoj sam živeo. Priznajem, ne ponosim se
│ time, i zato nikad nisam ni insistirao na tome da svi od Vardara pa do
│ Triglava i nazad moraju da govore srpski / hrvatski...
Naravno. No kako nisam znao slovenački koristih engleski. Oni i
dalje pričaše slovenačkim bez ikakve želje da koriste shj koji su
očigledno znali..
Sledge DAMMIR!
srbija.276superhik,
=:> Direktan prenos u Chatu? ;)
E da !
Nevezano za conf. kada će onaj
'romansirani' log
iz chat-a! (lavirint)????
srbija.277fancy,
ŮŢ> =:> Pretpostavljam da Srbi u npr. Mađarskoj moraju da govore
ŮŢ> =:> mađarski, a u Kanadi, kanadski itd..?
ŮŢ> Među sobom nek govore šta hoće
ŮŢ> ali u prodavnicama moraju da pričaju na engleskom!
Nisi samo precizirao jel' u Mađarskoj ili u Kanadi..?
srbija.278fancy,
ŮŢ> Naravno. No kako nisam znao slovenački koristih engleski. Oni i
ŮŢ> dalje pričaše slovenačkim bez ikakve želje da koriste shj koji su
ŮŢ> očigledno znali..
Bigaje... šta da ti kažem, osim da se meni zaista toliko tvrdoglave
persone nisu zalomile u kontaktu sa slovencima...
srbija.279bdm.,
## U stvari, najbliže je istini da trenutno niko ne zna koliko košta struja
## koju troši i koliko će je platiti.
Tačno tako, jedino što znam jeste da mi je pre akontacija bila 7 dinara, a
od ovog meseca skoro 14... :(
BDM.
srbija.280drndi,
>> Pretpostavljam da Srbi u npr. Madarskoj moraju da govore madarski, a u
>> Kanadi, kanadski itd..?
>> Jesam li ispravno shvatio tvoju logiku, ili sam mozda nesto propustio?
Ja smatram da npr. Srbi u Madjarskoj moraju da znaju madjarski ako im je
tamo stalno mesto boravka i da ga priznaju kao sluzbeni jezik. A kako ce
izmedju sebe da se sporazumevaju - njihova stvar. Btw. u Kanadi ce
verovatno govoriti francuski ili engleski. ;)
srbija.281drndi,
>> Ovo je jako lukavo resenje (I have a cunnin' plan, sto bi rekao Boldrik).
>> Ti u stvari predlazes iseljavanje Madara?
Ne, objasnio sam ono sta sam mislio u prethodnoj poruci, pa da ne
ponavljam.
srbija.282drndi,
>> Ma neka govori sto god hoce, ali ako radi u "javnoj" firmi neka
>> govori sluzbeni jezik.
Pa naravno, to sam i ja rekao.
srbija.283mikis,
+> =:> im sve p.s. i izađem...
+> -------
+> Ovaj izraz nisam čuo !???
+> AJde mi ga objasni!
1) Post Scriptum
2) PostScript
3) Pravilo Službe
4) ...
;))
srbija.284zqusovac,
> Jos samo da mi objasnis i zasto su Srbi na Kosovu morali da uce
> Albanski... ;>
Da im nije od tog 'viska znanja' opao ugled?
Sasvim je normalno da u mesovitoj sredini, pogotovu ako je odnos toliko
drasticno u korist Albanaca, Srbi uce albanski. Kroz ucenje jednog jezika
dosta se nauci i o toj kulturi i mentalitetu.
Uostalom, znam dosta starih Srba i Crnogoraca na Kosovu i u Crnoj Gori koji
zive u sredinama gde je velik broj Albanaca koji nikada nisu isli u kole i
nikada ih niko nije terao, pa odlicno govore albanski. Jednostavno, znali su
da je tako i zgodnije i pametnije. Kad se sretnu stari Srbin i stari Albanac
svaki pozdravlja ne na svom maternjem jeziku, vec na jeziku onog drugog.
poz,
zq
srbija.285fancy,
ŮŢ> Ja smatram da npr. Srbi u Madjarskoj moraju da znaju madjarski ako im
ŮŢ> je tamo stalno mesto boravka i da ga priznaju kao sluzbeni jezik. A
ŮŢ> kako ce izmedju sebe da se sporazumevaju - njihova stvar.
Pojam "dvojezičnost" ti ništa ne znači..?
Pazi od čega je počelo (4.256):
Ţ>>> Pa? U cemu je problem? Ako je neko Madar on ne treba
Ţ>>> da zna u kojoj ulici zivi?
Ţ>
Ţ> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka
Ţ> govori srpski.
Dakle:
1. Ako je neko Mađar, neka živi u Mađarskoj.
2. Ako (neko) živi u Srbiji, neka govori srpski.
Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Mađara u Srbiji, dok
je svim ostalima -koji žive u Srbiji- kao jezik kojim se govori određen
srpski... lepo.
ŮŢ> Btw. u Kanadi ce verovatno govoriti francuski ili engleski. ;)
Ajde..? A koji od ta dva je službeni..?
srbija.287drndi,
>> Dakle:
>> 1. Ako je neko Madar, neka zivi u Madarskoj.
>> 2. Ako (neko) zivi u Srbiji, neka govori srpski.
>> Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Madara u Srbiji, dok
>> je svim ostalima -koji zive u Srbiji- kao jezik kojim se govori odreden
>> srpski... lepo.
Uf, nesporazum. Madjari u Srbiji su navedeni cisto kao primer, to (po
meni) vazi i za sve ostale. Nemam ja nista protiv toga da u Srbiji zive
Madjari niti da koriste svoj maternji jezik, ali ako (kao sto je na pocetku
diskusije bio slucaj) ne koriste sluzbeni jezik (u ovom slucaju srpski) na
javnom mestu - npr. radnici u javnim preduzecima, onda to nije u redu.
Ako neko odbija da govori sluzbeni jezik zemlje u kojoj zivi onda ni ne
treba da zivi u istoj. A kako ce da se sporazumevaju izmedju sebe njihova
stvar, sve dok to direktno ne ugrozava ostatak populacije - kao sto je ovde
bio slucaj.
>> ŮŢ> Btw. u Kanadi ce verovatno govoriti francuski ili engleski. ;)
>>
>> Ajde..? A koji od ta dva je sluzbeni..?
Oba.
srbija.288crncic,
>> Da im nije od tog 'viska znanja' opao ugled?
Ne, nije, ali ne može se ni na taj način gledati na takvu stvar.
>> Sasvim je normalno da u mesovitoj sredini, pogotovu ako je odnos toliko
>> drasticno u korist Albanaca, Srbi uce albanski. Kroz ucenje jednog
Ne bih se baš složio da je normalno. Normalno bi bilo da im se omogući
da biraju da li će učiti jezik Albanaca ili neće. Ovako su svi bili
primorani da ga uče (mislim na decu), jer to je bio obavezan predmet.
srbija.289superhik,
=:> Nisi samo precizirao jel' u Mađarskoj ili u Kanadi..?
Pa logično: u Kanadi!
srbija.290superhik,
=:> Dakle:
=:> 1. Ako je neko Mađar, neka živi u Mađarskoj.
=:> 2. Ako (neko) živi u Srbiji, neka govori srpski.
=:> Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Mađara u
=:> Srbiji, dok je svim ostalima -koji žive u Srbiji- kao jezik
=:> kojim se govori određen srpski... lepo.
Kako ne shvataš!?
U 'javnim' ustanovama neka govore srpski (u Kanadi engl....)
a između sebe neka govore šta hoće!
srbija.291sjer,
> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
I Republike Srpske Krajine. :)
srbija.292fancy,
ŮŢ> Kako ne shvataš!?
Pa to i nije pisalo tamo. To što jedno pišete a drugo mislite, to je
samo problem vaše artikulacije.
ŮŢ> U 'javnim' ustanovama neka govore srpski (u Kanadi engl....)
ŮŢ> a između sebe neka govore šta hoće!
Pretpostavljam da se i od Srba koji žive i rade u nekoj, recimo, bolnici
u Mađarskoj u, recimo, etnički čistom ;) srpskom mestu, očekuje da
pričaju na Mađarskom..?
srbija.293fancy,
ŮŢ> treba da zivi u istoj. A kako ce da se sporazumevaju izmedju sebe
ŮŢ> njihova stvar, sve dok to direktno ne ugrozava ostatak populacije -
ŮŢ> kao sto je ovde bio slucaj.
Kako reče..? ugrožavanje..? a gde je to ovde bio slučaj..?
Inače, ponavljam... pojam dvojezičnost itt, to ti ne govori ništa..?
srbija.294fancy,
ŮŢ>> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
ŮŢ>> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :)
Kako reče, ovo zadnje..? Gde to beše..??
srbija.295drndi,
>> Pretpostavljam da se i od Srba koji zive i rade u nekoj, recimo, bolnici
>> u Madarskoj u, recimo, etnicki cistom ;) srpskom mestu, ocekuje da
^^^^^^^^^^^^^^
>> pricaju na Madarskom..?
Ajde daj neki primer etnicki cistog mesta (srpskog) u Madjarskoj!
srbija.296drndi,
>> Kako rece..? ugrozavanje..? a gde je to ovde bio slucaj..?
>> Inace, ponavljam... pojam dvojezicnost itt, to ti ne govori nista..?
Pa koliko se secam, kao ugrozavanje sam shvatio da covek nije moga da
kupi namirnice u Novom Sadu zato sto prodavac nije znao srpski. Tebi ne bi
smetalo da udjes u pekaru u Beogradu i da trazis burek a prodavac ti kaze
nesto na siptarskom?
I kad si navalio, objasni sta mislis pod pojmom dvojezicnosti?
srbija.297drndi,
>> ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :)
>>
>> Kako rece, ovo zadnje..? Gde to bese..??
Ako cemo tako onda se treba upitati i gde je ta SRJ? I koje su tacne
granice? Nesto sam cuo, ali......
srbija.298mikis,
+> > p.s. Kad će da dižu poštu u vazduh? ;>>
+>
+> Nisu ni pokušavali, to im nije bilo u opisu dužnosti, okupatori
+> su hteli, ali im ovi nisu dali ... ;)
Pu, majku mu, ja se taman ponadao ;))
srbija.299mikis,
+> ŮŢ> Među sobom nek govore šta hoće
+> ŮŢ> ali u prodavnicama moraju da pričaju na engleskom!
+>
+> Nisi samo precizirao jel' u Mađarskoj ili u Kanadi..?
;)) Sorry što se mešam u ovako zanimljivu raspravu, ali ovo me
podseti na epizodu Monti Pajtona sa lažnim mađarsko-engleskim rečnicima
:)))
srbija.300superhik,
=:> Pretpostavljam da se i od Srba koji žive i rade u nekoj,
=:> recimo, bolnici u Mađarskoj u, recimo, etnički čistom ;)
=:> srpskom mestu, očekuje da pričaju na Mađarskom..?
DA!
Zato što žive u Mađarskoj!
Huh! dosta mi je ove diskusije! ;)
srbija.301stigor,
>+> Nisu ni pokušavali, to im nije bilo u opisu dužnosti,
>+> okupatori su hteli, ali im ovi nisu dali ... ;)
> Pu, majku mu, ja se taman ponadao ;))
Pa posle onakvog govora nj. veličanstva na 50godišnjici (oslobodjenja i
prosvetljenja), Prle i Tihi su odustali, videli da je ovde sve OK, pa
nisu hteli da troše dinamit zabadava ... :)
srbija.302fifana,
> Slazem se sa tvojim navodima, ni ja za sve ove godine u Novom Sadu nisam
> sreo Madara koji ne zna ili nece da prica srpski, a BTW sam osnovnu
Nisam iz NS, ali sam tamo cesto bivala, imala rodbinu, majka mi iz Vojvodine -
te gluposti o Madjarima koji ne znaju/nece da znaju srpski su stvarno samo za
one koji nikad nisu mrdnuli iz svog sela (makar bilo veliko kao Beograd).
Cak i u Subotici, gde zaista ima ljudi koji lose govore srpski, svako se,
ukoliko se ljubazno i civilizovano ponasas, trudi da se sporazume sa tobom.
Lj.
srbija.303fifana,
> Uostalom, znam dosta starih Srba i Crnogoraca na Kosovu i u Crnoj Gori koji
> zive u sredinama gde je velik broj Albanaca koji nikada nisu isli u kole i
> nikada ih niko nije terao, pa odlicno govore albanski. Jednostavno, znali
To je jedini razuman pristup odnosima.
Usput, pre rata (II) moja majka je uredno, po svojoj zelji, fakultativno ucila
madjarski (Subotica, Senta, Beckerek) i, kol'ko znam, nista joj nije falilo.
Lj.
srbija.304fifana,
> 1. Ako je neko Madar, neka zivi u Madarskoj.
> 2. Ako (neko) zivi u Srbiji, neka govori srpski.
> Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Madara u Srbiji, dok
> je svim ostalima -koji zive u Srbiji- kao jezik kojim se govori odreden
> srpski... lepo.
Ma ne, to znaci da u Srbiji zive samo Srbi.
To je jos lepse. Potpuno u skladu sa uvazavanjem nacionalnih manjina. ;>>>>>
Lj.
srbija.305djcorto,
>> time, i zato nikad nisam ni insistirao na tome da svi od
>> Vardara pa do Triglava i nazad moraju da govore srpski /
>> hrvatski...
Agreed ....
srbija.306djcorto,
>> 'romansirani' log
>> iz chat-a! (lavirint)????
Cemu ? Na tapetu su bili Gremlin i Fancy .... BTW, Chedo, sta bi s
jutarnjim programom, tj kako se zvase reporterka ? ;) NHF :)
srbija.307djcorto,
>> Nisi samo precizirao jel' u Madarskoj ili u Kanadi..?
Neverovatno, ali i u Madjarskoj pricaju engleski .... po prodavnicama,
jakako ;)
srbija.308djcorto,
>> Ako neko odbija da govori sluzbeni jezik zemlje u kojoj
>> zivi onda ni ne treba da zivi u istoj. A kako ce da se
>> sporazumevaju izmedju sebe njihova stvar, sve dok to direktno
>> ne ugrozava ostatak populacije - kao sto je ovde bio slucaj.
Cek, ovde postoji sluzbeni jezik ? Naravno da ce medju sobom da
razgovaraju na jeziku koji im najvise odgovara ...
srbija.309fancy,
ŮŢ> Ajde daj neki primer etnicki cistog mesta (srpskog) u Madjarskoj!
Iskreno, veze nemam, ali onomad beše na TV-u, bili i naši popovi tamo,
osvećivali im crkve i sve tako u tom stilu... Ima toga, mada ne toliko
koliko mađarskih mesta ima po Vojvodini. Dobro de, ne baš etnički čista
(nesrećan mi izraz...) ali sa većinskim "manjinskim" stanovništvom.
srbija.310fancy,
ŮŢ> Pa koliko se secam, kao ugrozavanje sam shvatio da covek nije moga da
ŮŢ> kupi namirnice u Novom Sadu zato sto prodavac nije znao srpski. Tebi
Mislim da je to suviše naduvan primer, i zaista bi me zanimalo da saznam
gde se to u Novom Sadu _tačno_ nalazi, i šta bi ljudi sa lica mesta
(dakle, Novosađani) mogli da kažu o tome. Dosta sam bio po Vojvodini i
po Novom Sadu, ali mi se nikad nije ništa slično dogodilo... Svi Mađari
koje sam sreo (a sreo sam ih i srećem ih kol'ko hoćeš) su regularno
govorili srpski... sa akcentom više-manje, ali ipak.
ŮŢ> I kad si navalio, objasni sta mislis pod pojmom dvojezicnosti?
Nešto što je postojalo u Istri, svojevremeno u SFRJ, sada u RH, u
mestima u kojima ima dosta Italijana. Tako nešto postoji i u Vojvodini,
i koliko znam, u zvaničnoj su upotrebi oba jezika (koja god dva da su u
pitanju), čak i u službene svrhe (suđenja, itd...)
*
A propos službene upotrebe... Zar je prodavanje hleba "službena
upotreba" o kojoj se toliko priča..? To bih pre nazvao glupim smislom
za ekonomiju prodavca koji je (ako je!) odbio da komunicira na srpskom
usred Srbije..;) hmm... dobro de, Vojvodine..:)
srbija.311fancy,
ŮŢ> =:> Pretpostavljam da se i od Srba koji žive i rade u nekoj,
ŮŢ> =:> recimo, bolnici u Mađarskoj u, recimo, etnički čistom ;)
ŮŢ> =:> srpskom mestu, očekuje da pričaju na Mađarskom..?
ŮŢ>
ŮŢ> DA!
ŮŢ> Zato što žive u Mađarskoj!
E, izvoli pa reci tu glupost njima.
srbija.312fancy,
ŮŢ>>> ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :)
ŮŢ>>> Kako rece, ovo zadnje..? Gde to bese..??
ŮŢ> Ako cemo tako onda se treba upitati i gde je ta SRJ? I koje su tacne
ŮŢ> granice? Nesto sam cuo, ali......
Koja SRJ..?
srbija.313fancy,
ŮŢ>>> iz chat-a! (lavirint)????
ŮŢ> Cemu ? Na tapetu su bili Gremlin i Fancy .... BTW, Chedo, sta bi s
ŮŢ> jutarnjim programom, tj kako se zvase reporterka ? ;) NHF :)
Zvala se Marija, zove se još uvek tako... valjda.
A, ujutro nikog nije bilo, tek toliko da se zna..;)
srbija.314squsovac,
> Nemam ja nista protiv toga da u Srbiji zive Madjari niti da koriste svoj
> maternji jezik, ali ak(kao sto je na pocetku diskusije bio slucaj) ne
> koriste sluzbeni jezik (u ovom slucaju srpski) na javnom mestu - npr.
> radnici u javnim preduzecima, onda to nije u redu.
Jugoslavija je, potpisnica mnogih deklaracija od ojih
izdvajam onu UN i pogotovo kasnije KEBS-a o pravima nacionalnih
manjina. Problematika prava nacionalnih manina izuzetno je obimna,
ali valja izdvojiti:
1. Garantovanje nacionalnim manjinama upotrebu sopstvenog jezika,
2. ŠKOLOVANJE na maternjem jeziku,
3. postojanje nacionalnih kulturnih ustanova itd.
Dakle, nije reč o upotrebi jezika u "privatnim
razgovorima" već je reč o daleko ozbiljnijim stvarima.
Vrhunskim domašajem u ostvarenju prava nacionalnih manjina
smatra se (to će ti reći gotovo svaka stranka nacionalne
manjine svugde u svetu, pa između ostalog i DZVM,na primer)
situacija koju su uspeli da postignu pripadnici nemačke
(austrijske) nac manjine u italijanskom delu Tirola. Oni tamo
en samo da se školuju na svom jeziku, i ne samo da svoj jezik
koriste u "javnim poslovima", već su i sva dokumenta, sve
tablem, svi napisi, pa čak i račni u trgovinama na dva jezika
- italijanskom i nemačkom. I nikome to ne smeta. Naprotiv. Ne
pada im na pamet da se svađaju oko gluposti, već zajedno deru
turiste u mestima poput Cortine d Ampezzo.
srbija.315squsovac,
>> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
>> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
> I Republike Srpske Krajine. :)
Sudeći po najnovijem nacrtu deklaracije UN (za koju
čak i Tanjug priznaje da će deklaracija ciji je nacrt usvojen
gotovo sigurno biti usvojena u Generalnoj skupstini UN)
reč je ne o tzv RSK već o "okupiranim delovima Hrvatske". Ko
voli ima u novinama od subote 22.10.94. tekst nacrta deklaracije.
U najkraćem: Nacrt deklaracije po prvi put UNPA zone
eksplicitno naziva "OKUPIRANIM PODRUCJIMA REPUBLIKE HRVATSKE".
Od SR J se trazi da:
1. "odmah prekine bilo kakvu vojnu logisticku podršku
samoproklamovanim vlastima u delovima Hrvatske pod srpskom
kontrolom"
2. "da se u potpunosti pridrzava svih rezolucija SB
UN"
3. da "striktno postuje teritorijalni integritet Hrvatske"
itd
U preambuli se osudjuje "osvajanje teritorija uz upotrebu
sile" i izražava se podrška teritorijalnom integritetu
Hrvatske u međunarodno priznatim granicama uz posebnu napomenu
da to važi i za zone pod zastitom UN.
Glede ranijih rasprava u kojima sam ja uporno tvrdio
da su Knin, Vukovar itd. ipak u Hrvatskoj, a da je "RSK" ipak
SAMOPROKLAMOVANA, i da joj nije dug vek, kada su me razni
Sezamovci ubedjivali da je tzv RSK ipak normalna drzava, voleo
bih da se sada uvazeni spantic, dragisha, djokab, severian,
rkorda, iboris, petrovics i ostali zagovornici teze "Krajina
jeste država" izjasne da li su revidirali stav, da li će ga
revidirati kada GS UN krajem decembra (kako je planirano) usvoji
pomenutu deklarciju ili nece revidirati stav nikada čak i kada
se što reče Đodan "hrvatski stijeg zaviori nad kninskom
tvrđavom".
srbija.316sjer,
>> A mi cemo biti Juzna Slavija. :)
>
> Juzna Slavonija
Južna Baranja ! ;)
srbija.317sjer,
> ŮŢ>> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju
> ŮŢ>> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
>
> ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :)
>
> Kako reče, ovo zadnje..? Gde to beše..??
Zapadno! Z a p a d
srbija.318fancy,
ŮŢ>> Kako reče, ovo zadnje..? Gde to beše..??
ŮŢ> Zapadno! Z a p a d
Pazi da vam ne ZAPADne..;)
(doduše, već vam zapalo..;)
srbija.319stigor,
> (dakle, Novosađani) mogli da kažu o tome. Dosta sam bio po
> Vojvodini i po Novom Sadu, ali mi se nikad nije ništa slično
> dogodilo... Svi Mađari koje sam sreo (a sreo sam ih i srećem
> ih kol'ko hoćeš) su regularno govorili srpski... sa akcentom
> više-manje, ali ipak.
Upravo tako, ovo potvrdjuje novosadjanin i manite se već jednom
presipanja šupljeg u prazno ... Zašto ne bi obradjivali Kosovo,
tamo je situacija diskutabilnija, ode zemlja leglano u
tudje ruke, za koju godinu, i to preko tapija ...
srbija.320severian,
> bih da se sada uvazeni spantic, dragisha, djokab, severian,
***********
> rkorda, iboris, petrovics i ostali zagovornici teze "Krajina
> jeste država" izjasne da li su revidirali stav, da li će ga
Na stranu sad šta ja po pitanju Krajine inače mislim, ali voleo
bih da mi navedeš gde sam to tačno tvrdio da "Krajina jeste država" (broj
poruke moliću!). Kada bi se rukovodio manje utiscima i kvalifikacijama,
a pažljivije čitao ono što kritikuješ, video bi da sam samo tvrdio (a zbog
velikih izbegličkih problema u suprotnom) kako je za Krajinu "kiprizacija"
trenutno najbolje rešenje. Zato, ako plediraš da se tvoje reči zasnivaju
na činjenicama, izostavićeš me iz gornjeg skupa (inače uvaženih Sezamovaca).
ps: Ova replika je, možda, manje upućena tebi lično, a više maniru (ovde tako
prisutnom) da se onako neobavezno, na osnovu utisaka, prenebregavajući
činjenice, ljudi trpaju u razne grupe, društva, lobije... Kako ljubomorno
držim do svakog individualizma, ovo mi smeta i otuda i ove moje reči.
srbija.321djcorto,
>> ukoliko se ljubazno i civilizovano ponasas, trudi da se
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
>> sporazume sa tobom.
Ovaj argument je nedostajao u diskusiji ... Bravo Ljiljo :)
srbija.322djcorto,
>> A, ujutro nikog nije bilo, tek toliko da se zna..;)
Steta :)
srbija.323gari,
=-> =:> Jos samo da mi objasnis i zasto su Srbi na Kosovu morali da
=-> =:> uce Albanski... ;>
=->
=-> Ko ? Ja ?
=-> Pitaj garija! O:)
Pre nego sto me pita:
Kod nas u NS u nekim osnovnim skolama se uci madjarski jezik
od prvog razreda i to fakultativno, a u jednoj (Petefi Sandor)
je moguce (ne znam, neka kaze neko ko zna) da se uci obavezno,
a to znaci da uce i srbi koji idu u te skole (ako hoce).
Zbog toga nisam video nikoga ovde da se buni...
srbija.324gari,
=-> Ne, ne, ne, moja greska. Nije bio Novi Sad vec neki grad kod one
=-> pescare :) Islo se tamo na ekskurziju ;)
=->
=-> Slicno je bilo i nekada davno u Sloveniji. Mi po srpski
(engleski)
=-> a oni bez prestanka pice slovenacki :) Ne znam u cemu je bio
=-> stos.. :)
Stos je u tome sto u Vojvodini ima jednonacionalnih sredina
u kojima deca koja zavrse SAMO osnovnu skolu NE ZNAJU drugi
jezik osim maternjeg. Ukoliko naidjes na takav slucaj, kod
nas je obicaj da budes kulturan (a ne primitivan i da psujes)
i da pokusas da pronadjes nekog ko zna i tvoj jezik...
Sta mislis kako je njima kada treba negde da otputuju?
Ne mogu ni kartu za voz da kupe u Novom Sadu ako im
neko ne pomogne...
srbija.325gtomic,
> te gluposti o Madjarima koji ne znaju/nece da znaju srpski su stvarno samo za
############
Ova dva pojma treba razdvojiti jer ima ih koji starno neznaju srpski (što
je tužno) i to po mestima u Potisju, a ima ih, mada neuporedivo manje, koji
neće (što je drsko i bezobrazno) da konverziraju na srpskom...
Ono za ljubazno i civilizovano ponašanje si u pravu.
srbija.326fancy,
ŮŢ> jezik osim maternjeg. Ukoliko naidjes na takav slucaj, kod
ŮŢ> nas je obicaj da budes kulturan (a ne primitivan i da psujes)
ŮŢ> i da pokusas da pronadjes nekog ko zna i tvoj jezik...
Ma Dammir je bio malo nervozan tih dana... Razbio je luster u sobi
mlatarajući glavom uz novu Metallicu..;)
srbija.327cnenad,
ŁŁŁ presipanja šupljeg u prazno ... Zašto ne bi obradjivali Kosovo,
ŁŁŁ tamo je situacija diskutabilnija, ode zemlja leglano u
ŁŁŁ tudje ruke, za koju godinu, i to preko tapija ...
Problematična stvar, ali 'glavešine' se ne bave tim jer je krompir preterano
vruć i odmah ga ispuštaju iz ruke. Važno je da jedno te isto ponavljaju
- 'Kosovo je neotuđivi deo Srbije'
srbija.328stigor,
> Problematična stvar, ali 'glavešine' se ne bave tim jer je
> krompir preterano vruć i odmah ga ispuštaju iz ruke. Važno je
Ma ne ispuštaju oni nešto drugo iz ruke ... ;)
> da jedno te isto ponavljaju - 'Kosovo je neotuđivi deo Srbije'
Veoma poznata rečenica, kojoj više ne veruju ni oni koji bi
trebali najviše da joj veruju (zbog toga sad i potpisuju
peticiju o prevari) ...
srbija.329dcolak,
│ jezik osim maternjeg. Ukoliko naidjes na takav slucaj, kod
│ nas je obicaj da budes kulturan (a ne primitivan i da psujes)
│ i da pokusas da pronadjes nekog ko zna i tvoj jezik...
Pa to nisu bila deca. A i bio sam kulturan, rekoh doviđenja i zapalih
van. Šta sam motao po glavi to nikad neće saznati...
Ma sve je to ok, al' kako on mene razume? :)
Sledge DAMMIR!
srbija.330dcolak,
│ Ma Dammir je bio malo nervozan tih dana... Razbio je luster u sobi
│ mlatarajući glavom uz novu Metallicu..;)
žizs Krajst! :) Ali, kako...? :) Moraću da čekiram prozore na voajere.
:))
Sledge DAMMIR!
srbija.331squsovac,
> Na stranu sad šta ja po pitanju Krajine inače mislim, ali voleo
> bih da mi navedeš gde sam to tačno tvrdio da "Krajina jeste država" (broj
> poruke moliću!).
Možda bi ipak bilo bolje da TI još jednom pročitaš ono što si napisao:
> Pa, postoji i opcija 'kiprizacije' Krajine. Dakle, zadržavanja
> status quo-a (od sveta nepriznata država, ali bez hrvatske vlasti na
> terenu). Da li je to dobro ili ne, ne ulazim u diskusiju. Jednostavno,
> treće mogućnosti IMA...
> (severian, FORUM.12, poruka 3.1297)
Dakle, napisao si: "zadržavanje status-quo-a od sveta nepriznata država"
- znači, barem kako ja tumačim ovu rečenicu:
Zadržava se sadašnje stanje da Krajina ostaje
nepriznata država. Iz ovoga zaključujem da je po tebi ona sada
država. Naravno, postoji mogućnost da si se loše izrazio, ali
to onda nije moja greška.
srbija.332zqusovac,
> pomenutu deklarciju ili nece revidirati stav nikada cak i kada
> se sto rece Dodan "hrvatski stijeg zaviori nad kninskom
> tvrdavom".
Pobrkao si, Djodan je to rekao za Romaniju.
poz,
zq
srbija.333squsovac,
>> pomenutu deklarciju ili nece revidirati stav nikada cak i kada
>> se sto rece Dodan "hrvatski stijeg zaviori nad kninskom
>> tvrdavom".
> Pobrkao si, Djodan je to rekao za Romaniju.
I za Knin na preizbornom mitingu u Dubrovniku. Ja
vid'o na HTV-u.
srbija.334fancy,
ŮŢ>>> A, ujutro nikog nije bilo, tek toliko da se zna..;)
ŮŢ> Steta :)
Video si je..? Je li čemu..?
srbija.335fancy,
ŮŢ> žizs Krajst! :) Ali, kako...? :)
big brother is watching you. .\ /.
srbija.336severian,
>> Pa, postoji i opcija 'kiprizacije' Krajine. Dakle, zadržavanja
>> status quo-a (od sveta nepriznata država, ali bez hrvatske
>> vlasti na terenu). Da li je to dobro ili ne, ne ulazim u
>> diskusiju. Jednostavno, treće mogućnosti IMA...
>> (severian, FORUM.12, poruka 3.1297)
> Zadržava se sadašnje stanje da Krajina ostaje
> nepriznata država. Iz ovoga zaključujem da je po tebi ona sada
> država. Naravno, postoji mogućnost da si se loše izrazio, ali
> to onda nije moja greška.
Iz "od sveta nepriznata država", u kontekstu rasprave u kojoj je
3.1297 bila replika (TREĆA mogućnost! Naime, dejanr je tvrdio da
će Krajina ili biti deo Hrvatske ili neće, dakle da će biti država) jasno
sledi samo da je Krajina entitet koji nije priznat kao država. žak i van tog
konteksta (a bio je, ponavljam: ni RH, ni država - status quo!) zaključak
je na klimavim nogama. No, nema veze. Samo sam izrazio želju da izostanem
iz ekipe "Sve zvezde Krajine", ti ostaješ pri svom stavu, meni isti i dalje
smeta... Idemo dalje (Vjazma je pala:))))...
srbija.337ndragan,
/ Kada god odem tamo svi pričaju na madjarkom! ;((((
Jel' Beker Bela još uvek vlasnik "Domina"?
To je najbolje mesto da stekneš gornji utisak :)
srbija.338ndragan,
/ Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka
/ govori srpski.
...da ga ceo svet razume?
srbija.339ndragan,
/ To ti je tako svugde u DEMOKRATSKOM svetu.
A i zato što u Mađarskoj postoje dvojezične table, kako za mesta sa
mešovitim stanovništvom, tako i na putokazima prema našim gradovima. I
to ne samo onako kako se piše na našem, nego baš onako kako ga mi
zovemo. Naprimer, granični prelaz kod Bačkog Brega se zove Hercegszánto,
a ispod piše /Santovo/. Isto na putokazu piše Zombor, pa ispod /Sombor/,
Szabadka /Subotica/.
Ovo ide na račun onog "!#%#&/( iz republičke skupštine koji je onomad
počeo da izmišlja rupu na saksiji po ovom pitanju. Većina mesta u
Vojvodini ima po dva tri imena, zavisno od jezika.
Btnj, nešto se ne sećam da se neko bunio što su neka imena mesta koja su
imala 'Magyar' u nazivu prekrštena, naprimer poslednje mesto pre prelaza
za Rumuniju kod Srpske Crnje (ono odakle je Đura) zove se Nova Crnja,
mada je otprilike podjednako staro, a ranije se zvalo Magyar Csernya.
Bečej i Novi Bečej su se na mađarskom zvali Török Becse i Magyar Becse
(Bečejci neka me isprave ako sam nešto ubrljao), tj. Turski i Mađarski
Bečej.
srbija.340ndragan,
/ nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;)
Studirao sam u NS, i jedino mesto gde se prvenstveno govori Mađarski je
kafana Domino. Scenu iz dućana mogu da shvatim jedino tako da im je upao
u razgovor i bio onako ladno balkanski ignorisan do eventualnog kraja
priče.
srbija.341ndragan,
/ u ovoj državi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!?
Pa, baš nešto i nemaju kao što su imali. Dok sam se ja školovao, bilo je
otprilike onoliko odelenja na mađarskom koliko ima Mađara (oko 18%), čak
i u gimnaziji (jedno odelenje od 6). Sad ima ukupno jedna osnovna škola
u gradu (prečnika 7 km, sa 90.-100.000 stanovnika) sa nastavom na
mađarskom, što je izvedeno pre neku godinu.
U Mužlji, koja je nekad bila mađarsko selo, a sad je oko 50%, za
direktora osnovne škole ministarstvo je postavilo...
srbija.342fancy,
ŮŢ> Samo sam izrazio želju da izostanem iz ekipe "Sve zvezde Krajine",
Nije loše, to je JEDAN, idemo dalje... a ostali..?
srbija.343milan,
(Emitovana 29. oktobra 1994. godine)
Srbotopija 77
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 29.
oktobar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Pre neko veče, čini mi se u sredu uveče, učestvovao
sam na književnoj večeri povodom knjige, posvećene kratkoj i
neslavnoj istoriji srpske opozicije. Knjiga nosi naslov
"Pokrštavanje petokrake", i podnaslov "Tajni život srpske
opozicije". Napisao ju je beogradski novinar i publicista
Nenad Stefanović, inače ne samo hroničar nego i učesnik
svih tih događanja od jeseni 1989. do danas. O samoj knjizi
ću možda reći neku reč kojom drugom prilikom, ali me je na
uključivanje, bolje reći na razmišljanje o ovoj književnoj večeri
u ovonedeljnom političkom komentaru, podstaklo nešto sasvim
drugo. To, "nešto sasvim drugo" je, naime, atmosfera samog
skupa, književne večeri ili promocije, zaboravio sam kako se
već zvala. Ta atmosfera, i njene veze sa prošlošću i
svakidašnjicom su me toliko obuzele da sam odlučio da vas
danas malo gnjavim sa time.
Povrh svega, a možda i pre svega, zanimljivo je mesto
gde se književna večera - mada hranu ipak služili nisu -
održala.
Skup je održan u balskoj dvorani bivšeg Kraljevskog
oficirskog doma u ulici kralja Milana, koji je i poput same
ulice menjao imena i namene. Od rata pa do pre dvadesetak
godina, zgrada na uglu Ferdinandove i kralja Milana - danas
je to ugao ulice Srpskih vladara i nekog meni nepoznatog
ruskog generala - zvala se po izvesnom partizanskom
revolverašu Panetu Đukiću, i bila je neki pandan Domu
Armije, ali na nivou i tada svemoguće policije. Tačan naziv
je, verovatno, bio Dom radnika SSUP-a, "Narodni heroj Pane
Đukić", ili nešto slično, ali se u narodu zgrada od milja
zvala: Dom UDBE. Biće da je predmetni Đukić bio neki od
prvoboraca OZN-e, KNOJ-a ili neke slične humanitarne
organizacije posleratnog komunističkog terora.
Dobri poznavaoci istorije boljševizma u Srba pamte da
je slava SSUP-a počela, sredinom šezdesetih, posle pada
Rankovića i drugova, da opada te je i Dom UDB-e gubio boju
fasade a, poznavaoci kažu, da je i repertoar filmova je
gubio na aktuelnosti - nisu se više obavezno prikazivali
pretpremijerni filmovi - dok je restoran počeo sve više da
liči na menzu. U jednom momentu, koji mi je tada izmakao
svojim značenjem, Dom UDB-e je naglo postao Studentski
kulturni centar.
Zli jezici bi rekli da ga je tada, zapravo, republička
policija preotela od savezne. Ova škola mišljenja tvrdi da je
to prva tvrđava savezne policije koja je pala i da je
svakome ko misli to morao biti znak. Po njima je, tako,
Kraljevski oficirski dom odigrao ulogu simbola najave
propasti savezne države kojoj su republičke protodržave
počele otkidati deo po deo federalne moći, počinjući,
naravno, sa najvažnijim simbolom moći - policijom. Odavde,
pak, ispada da je prošlogodišnji - ili pretprošlogodišnji,
vidite više se ni ne sećamo - juriš srbijanskih republičkih
specijalaca na zgradu savezne policije, bio samo poslednji
čin drame nestajanja jugoslovenske policije a sa njom i
Jugoslavije onakve kakvom je znamo.
Pristalice ove škole mišljenja tako veruju da je prvu
tvrđavu je branio Pane Đukić, a poslednju Dobrica Ćosić.
Iako mi se pomisao da je "tatko ove nacije" iz Velike
Drenove, baklju odbrane savezne policije preuzeo od Paneta
Đukića, veoma dopada - ako ništa drugo a ono da je širim po
medijama - sve mi se čini da je po sredi bilo nešto sasvim
drugo.
Jer, pogledajmo stvari iz praktičnog ugla. Od zgrade
otete od predmetnog Đukića neku vajdu su videli beogradski
rok ansambli, zatim po koji slikar, te ljubiša Ristić i
njegovo Kazalište-Pozorište-Gledališče-Teatar koje je, kada
je gostovalao po inostranstvu na misteriozan način gubilo
ovo panjugoslovensko ime i postajalo Zagreb Theatre
Company. Konačno, tu su mir nalazili i dokoni pušači jednog
jedinog joint-a koji je, od ruke do ruke, kružio oko
pretrpanog stola sablasno ledenog kafea ispred sale. Vajdu
su videli i nosioci novih trendova u tadašnjem komunističkom
parakulturnom establišmentu. Znamenita Dunja Blažević je
čvrstom rukom vladala SKC-om i dovodila razne konceptualne
umetnike poput čuvenog Nemca Jozefa Bojsa, koji je bio još
čuveniji po tome što je bio pilot eskadrile Edlnjeiss koja
je 6. aprila 1941. pohodila Beograd. Da je bivši režim imao
smisla za humor, mogao je u kulturnoj rubrici najaviti
Bojsovu izložbu naslovom: "Jozef Bojs po drugi put nad
Beogradom!".
Ispada tako da zli jezici nisu u pravu kada tvrde da
se u slučaju pretvaranja Doma UDB-e u SKC zapravo radilo o
zameni jugoslovenske policije srpskom policijom. Jer,
establišment, koji je tada vladao Beogradom i, razume se,
SKC-om, pre bi se mogao opisati kao "jugoslovestvujušći".
žinio je i ideološko i kulturološko jezgro tadašnjeg režima
koga bi savremeni miloševićevci nazvali "stambolićevskim",
a ja lično više volim izraz iz francuske revolucije: Ancien
Regime - iliti "bivši režim". njega su činili uglavnom
potomci Bravarevih šumskih skrivača; potomci dobro odeveni
po stranskim buticima ali i solidno odškolovani po
belosvetskim kulturnim centrima u koje su sa roditeljima
putovali prateći ih u njihove preteške diplomatske misije
ili u koje su ih roditelji slali na raznorazna
doškolovavanja.
Tako mise čini da je transformacija Doma UDB-e u SKC
bila znak sazrevanja bivšeg režima koji je iz političko-
policijske faze polako prelazio u političko-ideološku fazu.
Kako se preterana sloboda političkog izražavanja i dalje
smatrala štetnom po zdravlje, parakulturne ustanove,
"malotiražne" i van fokusa neintelektualne javnosti, bile
su više nego pogodne da se kroz njih obavljaju razni
eksperimanti na rubu kulture i politike. U dve decenije
svog cvetanja, SKC je iznedrio sve moguće ideološko-
kulturološke eksperimente koji su se mogli zamisliti, a
koji nisu privlačili više od par stotina posetilaca. Da je
tada američki Kongres slao svoje parlamentarne delegacije
da proveravaju demokratičnost "zemalja pod sumnjom", našom bi
bio potpuno zadovoljan. Izveštaj Komitetu
za_ne_znam_šta_i_kako glasio bi da je "sve mirno i pod
kontrolom".
Međutim, sa propadanjem Jugoslavije propadao je i SKC.
Napuštali su ga upravnici i poslenici, a razbijeni prozori
i fasada čija je boja sve više nalikovala na boju
beogradskog novembarskog neba, nepogrešivo su svedočili o
tome. Dunju Blažević u Fiorucci-jevim džins kompletima i
Gucci-jevim cipelama, smenjivali su direktori u farmerkama
sa Bulevara Revolucije - pardon, kralja Aleksandra, ali
Obrenovića a ne karađorđevića - i džemperima trikotaže
"Partizanka".
Poslednji grč jugoslovenstva, pred propast, SKC je
pružio u proleće 1989. osnovavši u svojim prostorijama
prvu, a izgleda i poslednju, jugoslovensku političku partiju
- čuveni UJDI. UJDI nikada nije postigao nikakav pomena
vredan politički uspeh, ali je zato i radikalnim
nacionalistima i nacdemokratama, kako ovde tako i tamo
preko, služio kao simbol sveg zla ovog sveta i sredstvo za
pražnjenje svih najnižih strasti mržnje prema Jugoslaviji te
je, ako ništa drugo, odigrao važnu ulogu u kolektivnoj
psihijatriji ovog tla.
Veliko finale, SKC je doživeo i simbolično, požarom
koji je uništio unutrašnjost glavne sale - negdašnje velike
balske dvorane, koja je posle rata služila kao bioskopska,
odnosno pozorišna sala. Godinama je ovako izgorela sala
služila kao odgovarajući ambijent poslednjim generacijama
Ristićevih epigona koji su svojim katastrofističkim
snoviđenjima najavljivali predstojeću kataklizmu. Vukovar je
tako godinama stolovao u centru Beograda, ali smo mi
mislili da su to tek kulise jedne, što bi Krleža rekao
Uberspandt pozorišne predstave. Da predstava nije bila0
Uberspandt, što će reći prenapeta, pokazao nam je pravi
Vukovar, par godina kasnije.
Konačno, pre jedno godinu dana, vrli novi režim je
preuzeo SKC od preostalih undergroud kulturnih radnika koji
se u višestranačkom jednostranačju nisu snašli.
Novi momci, čvrsta pogleda, kratke frizure i uredno
podšišanih brkova i brada, odeveni u lister i kašmir odela
pastelnih boja, preuzeli su stvar. Režim nije štedeo na
ovom ponovo osvojenom simbolu shvatajući da je u brzom hodu
istorije poslednjih godina previše pažnje obratio tenkovskikm
brigadama, a premalo podmlatku koji se tokom studentskih
demonstracija 1992 potpuno izmakao iz ruku.
Zato je sada sve drukčije. Sala je renovitana i
blješti, Vračarske gospođe bi rekle, "kao pre rata". Fasada
je ofarbana, a kulturni sadržaji - tako su govorili
nekadašnji aktivisti - su baš kako treba: "NitA smrde nitA
mirišu".
Ne može se tvrditi da novi momci vode neku izrazito
ideologizovanu politiku. Jer, eSPeSovci su svesni da
ozbiljna kultura ne može bez para dok ih opozicione
demokratske snage nemaju da bi finansirale svoju,
alternativnu. Zato samo čekaju, ionako će im sve što u
kulturi radi i stvara, kao zrela kruška pasti u krilo, čim
im zatreba para.
I, tako, pošto se SKC, osim radova na renoviranju, baš
i nije pretrgao od posla, on često iznajmljuje salu raznim
izdavačkim kućama da promovišu svoja izdanja. Tako je i
BIGZ, organizovao promociju svoje robe - Stefanovićeve
knjige - na kojoj sam i ja, kako rekoh, pre neki dan
učestvovao.
Organizatori su, po prirodi stvari, pozvali ljude iz
najrazličitijih stranaka - i onih na vlasti i onih u
opoziciji - a bilo nas je šest - kako bi privukao, to je
razumljivo, što veću posetu.
Iako se pretpostavljalo da će se govoriti o knjizi, o
istorijatu srpske opozicije, skup je najviše nalikovao na
političku tribinu u Francuskoj 7, jer su manje-više svi
učesnici izlagali političke poglede svojih stranaka.
Publika, potpuno opoziciona - izgleda da socijalisti još ne
znaju da su preuzeli ovu zgradu pa u nju i ne zalaze - je
zviždala, aplaudirala i dobacivala, sasvim navijački baš
kao u najslavnijim danima Francuske 7. U sali u kojoj su
gipsani ukrasi renovirani, pa opet podseća na Francusku 7,
bilo je užasno hladno jer nas žović još ne greje što me je
takođe podsetilo na Francusku 7.
I, tako, zverajući po publici, gledajući salu i
smrzavajući se - učesnike nije imalo smisla slušati jer sam
unapred mogao da napišem skoro do u rečenicu šta će ko da
kaže - shvatio sam da ja zapravo i jesam u Francuskoj 7.
No, ova Francuska 7 je znatno luksuznija. A vlasti, da
su pametnije, trebalo bi samo da nam obezbede džabe piće -
te večeri je čak i toga bilo jer je izdavač plaćao - te se
opozicionari i njihova verna publika iz sale više nikada ne
bi mrdnuli, do u beskraj se nadgornjavajući ko je veći
demokrata ili ko je veći patriota.
Ovaj čudan povratak prošlosti, koji sam osetio te
večeri, od tada me proganja. Na svakom koraku prepoznajem
znakove vraćanja u prošlost.
Glavni znaci su u strateškoj defanzivi opozicije, u
okolnosti da se ona skoro u celini, podelila na dve grupe,
onu koja napada na vlasti zbog nedemokratičnosti poretka u
kome živimo i onu drugu koja na vlast juriša zbog izdavanja
srpskog naroda zapadno od Drine. U oba slučaja, međutim,
nema nikakve političke ideje koja bi se komunicirala
srpskoj političkoj javnosti već se samo reaguje na korake
vlasti. Pozicija tipična za disidentstvo, za period osme i
devete decenije i potpuno različita od perioda ofanzive u
kojoj je opozicija bila od 1990 do 1993. Kao da je
opozicija naglo postala troma, a vlast, oporavivši se od
raspada jednog sistema, zdrava, vesela, čila i orna, počela
da pravi novi sistem, sebi po meri i prilici.
Međutim, mimo suštinskih, političkih znakova,
povezanih sa strateškom defanzivom u koju je vlast bacila
opoziciju, prisutan je i čitav niz običnih dnevnih,
fenomenoloških znakova. Ovi znakovi, kao slike sa pijace,
deluju psihološki mnogo jače od onih prvih, navodno
objektivnih.
Jer, baš dan uoči ove tribine, vlasti su povukle jedan
potez koji tipično liči na prošlost. Skinule su poslanički
imunitet Šešelju i grupi njegovih poslanika. Radoznalosti
radi - pošto je tog dana zasedalo samo Veće građana a ne i
Veće republika koga sam član - otišao sam da vidim ishod
predstave. Skupština je bila prepuna policajaca u civilu
koji su nas legitimisali na svakom koraku, a ne samo na
ulazu u zgradu. Moju torbu, koja je sadržala i diskete za
kompjuter što ih je verovatno zbunilo, "bezbednjaci" su
četiri puta proturili kroz rendgen, da bi se na kraju
smilovali da mi je propuste. Prilikom brojanja glasova za
skidanje imuniteta Šešelju, Božović je sasvim hladnokrvno
objavio da ima 85 "za" iako je imao, svi smo pažljivo
brojali, 72 ili 73, što mu je sasvim dovoljno za većinu.
Očigledno je, međutim, hteo da pokaže da je tako reći cela
skupština protiv nestašnog Hercegovca kome je, eto, došlo
vreme da malo odsedi jer je iskočio iz predviđenih pravila
demokratije kako ih socsavez vidi.
Odmah iza toga, par dana kasnije, tačnije juče, Šešelju
su uslovnu kaznu pretvorili u bezuslovnu, istina skinuvši
je na tri meseca, verovatno što bi sa kaznom većom od šest
meseci izgubio mandat, a kadrovska komisija socsaveza to
još nije odlučila. Kazna mu je, tako tipična za Bravareva
vremena, odrezana zato što je povredio predsednikov lik i
delo.
Sve opozicione stranke su se, reda radi, oglasile sa
protestima, ali, nikome, sve i da Šešelja "mrze kAo Nemca"
ili "vole kAo Rusa", nije ni palo na pamet da preduzmu neke
ozbiljnije mere. Najprostije rečeno, učlanili su se u
socsavez i poštuju odluke kadrovske komisije.
Istovremeno, četiri stotine kilometara južnije, oni
isti Kosovci koji su Miloševiću poslužili kao odskočna
daska, sastali su se i napisali peticiju. Napisali su
peticiju skoro istu onakvu kakvu sam potpisivao pre deset
godina protiv Stambolića, ali tada sa pedesetak hiljada Srba
više na Kosmetu. Isto kao tadašnje je i nežna prema
vlastima. Iako cilja na "Slobu mirotvorca" kao na izdajnika
Srpstva vaskolikog, nigde ga izrikom ne pominje. Iako poziva
sve skupštine u Srpstvu i Parasrpstvu (iliti Crnogorstvu)
da se što pre sastanu i izjasne o svojim namerama glede
Kosmeta - ako ikakve uopšte imaju - ipak nije tako
demokratična već traži od tih Skupština mere i korake.
Ispovest nesrećnika. Ukratko, tuga jedna i nesreća.
Istorija koja se toliko ponavlja već postaje dosadna.
Koštunica ju je potpisao, a ja neću.
Sa istim ishodom, naravno.
Peticije, Francuska 7, disidentski lideri u zatvoru...
da li nam još nešto fali da se u potpunosti vratimo u
prošlost. Ništa, izgleda, imamo čak i Sajam knjiga. Svi su
štogod štampali, i Vuk i Cici Pavić. žak je kao zvezda
vašara doveden znameniti ruski disident i moj kolega po
struci - logičar - Aleksandar Zinovjev da štogod prigodno
kaže. Rekao nam je da su "Rusi izdali Srbe". žak ni to nije
novo. Novo je jedino da organizatori ne mogu da ga odvedu u
Dubrovnik, iz "objektivnih razloga", e da bi se uslikao na
Stradunu. No, Rus je to, čovek skroman, široke duše, možda
se zadovolji i sa Budvom.
Od Dubrovnika neće, dakle, biti ništa, ali zato imamo
izdavački poduhvat godine. Da već ne znate šta je po sredi
zamajavao bih vas bar jednu šlajfnu sa zagonetkom ko je
dobio nagradu. No znate, čak i to je, eto, izvesno. Dobila
ju je g-đa Mirjana Marković, predsednikova supruga. Vala,
ovo ni Bravar nije mogao. Uostalom, ko mu je kriv što nije
uzeo malo pismeniju ženu.
I, tako, opet smo u prošlosti i sve je izvesno i
sigurno. Jedina kladionica koja radi po beogradskim
medijskim redakcijama se tiče redosleda događanja. Kladimo
se, naime, šta je sledeće: hapšenje jednog opozicionog
lidera ili izbor g-đe Marković za predsednika Akademije
nauka.
Opklade stoje 1:1. Pridružite se, manja je mogućnost da
pogrešite, nego onomad kada ste ulagali kod Jezde i Dafine.
srbija.344squsovac,
> Iz "od sveta nepriznata država", u kontekstu rasprave u kojoj je
> 3.1297 bila replika (TREĆA mogućnost! Naime, dejanr je tvrdio da
> će Krajina ili biti deo Hrvatske ili neće, dakle da će biti država) jasno
> sledi samo da je Krajina entitet koji nije priznat kao država. žak i van
> tog konteksta (a bio je, ponavljam: ni RH, ni država - status quo!)
> zaključak je na klimavim nogama.
Zaključak nije na klimavim nogama jer si ti rekao "Krajina ostaje
nepriznata država" iz čega sam ja zaključio da ti misliš da ona i ubuduće
OSTAJE ONO ŠTO I SADA JESTE - država. Naravno, uvek postoji mogućnost da se
čovek loše izrazi ili da ono što kaže bude loše interpretirano, što se očito,
sada desilo.
Sasvim je pozitivno što smatraš da okupirani delovi Hrvatske nisu
država. ;>
Dakle jedan revidir'o stav (ili se ranije pogrešno izražavao) ;>.
Ostali? ;>
srbija.345fifana,
> Ostali? ;>
Polako, cek da krene propagandna masina - za nekoliko meseci ce glavni
turbo-Srbi nas da ubedjuju da je Krajina ODUVEK bila Hrvatska i samo Hrvatska.
Ljudi ovde o'ma zaborave sta su rekli ;((((
Lj.
srbija.346severian,
> Zaključak nije na klimavim nogama jer si ti rekao "Krajina
> ostaje nepriznata država" iz čega sam ja zaključio da ti misliš
> da ona i ubuduće OSTAJE ONO ŠTO I SADA JESTE - država. Naravno,
> uvek postoji mogućnost da se čovek loše izrazi ili da ono što
> kaže bude loše interpretirano, što se očito, sada desilo.
Sada si već počeo da friziraš! Nisam rekao "Krajina OSTAJE
nepriznata država", već "od sveta nepriznata (kao -prim. aut.-:) država".
Dakle, sasvim jasno - nisam ulazio u to šta je, ili šta nije, Krajina,
već sam samo izneo konstataciju da nije od sveta (tj. UN-a) priznata kao
država. Da si se potrudio da pročitaš celu raspravu, kontekst bi ti bio
sasvim jasan, i prištedeo bi nas obojicu gorčine neplodotvornih replika...
Iz ovoga je sasvim jasno da ni u čemu nisam "revidirao", i to ne zbog
toga što imam nešto protivu (C. by Vuk) tog čina, već naprosto što sve vreme,
po ovom pitanju, mislim isto.
> Sasvim je pozitivno što smatraš da okupirani delovi Hrvatske
> nisu država. ;>
Kako mi izgleda izjašnjavanje ne gine: smatram da UNPA zone nisu
država (isto kao što smatram da nisu "okupirani delovi Hrvatske"). Smatram
da su, kako to već u nadležnom planu lepo piše:), ZONE POD ZAŠTITOM
UJEDINJENIH NACIJA.
srbija.347fancy,
ŮŢ> Kako mi izgleda izjašnjavanje ne gine: smatram da UNPA zone nisu
ŮŢ> država (isto kao što smatram da nisu "okupirani delovi Hrvatske").
ŮŢ> Smatram da su, kako to već u nadležnom planu lepo piše:), ZONE POD
ŮŢ> ZAŠTITOM UJEDINJENIH NACIJA.
Druže, u redu je, Partija će umeti da ceni to što si revidirao stav..!
I... ustani već jednom, ne moraš više da klečiš...
srbija.348squsovac,
> Kako mi izgleda izjašnjavanje ne gine: smatram da UNPA zone nisu
> država (isto kao što smatram da nisu "okupirani delovi Hrvatske").
> Smatram da su, kako to već u nadležnom planu lepo piše:), ZONE POD
> ZAŠTITOM UJEDINJENIH NACIJA.
Ok. žujemo se krajem decembra kada u Generalnoj skupštini UN bude
usvojena deklaracija (čiji je nacrt već usvojen), a u kome piše da je ono
što su kol'ko do juče bile UNPA zone sada "okupirani delovi Hrvatske".
srbija.349severian,
> Druže, u redu je, Partija će umeti da ceni to što si revidirao
> stav..! I... ustani već jednom, ne moraš više da klečiš...
Služim narodu, druže sveznajući...
srbija.350sjer,
> ŮŢ> Zapadno! Z a p a d
>
> Pazi da vam ne ZAPADne..;)
> (doduše, već vam zapalo..;)
Nešto slabo uočavam to zapadanje, pre će biti da ti ne vidiš na
toliku daljinu. ;)
srbija.351fancy,
ŮŢ>> (doduše, već vam zapalo..;)
ŮŢ> Nešto slabo uočavam to zapadanje, pre će biti da ti ne vidiš na
ŮŢ> toliku daljinu. ;)
E, čuj, sve je moguće..:)
.\/.
[ yellow brick road ]
srbija.352gari,
=-> Polako, cek da krene propagandna masina - za nekoliko meseci ce
=-> glavni turbo-Srbi nas da ubedjuju da je Krajina ODUVEK bila
=-> Hrvatska i samo Hrvatska. Ljudi ovde o'ma zaborave sta su rekli
Greska!
Ljudi ovde cute, a oni sto zaborave sta su rekli....... ;>
srbija.353fancy,
ŮŢ>> Druže, u redu je, Partija će umeti da ceni to što si revidirao stav..!
ŮŢ> Služim narodu, druže sveznajući...
Vrlo dobro..:) biće nešto od tebe.
srbija.354stefan,
> žizs Krajst! :) Ali, kako...? :) Moraću da čekiram prozore na voajere.
Jes' da malo kasnim ali ipak...:) Naime čovek se nije zvao Cheeses Christ
nego Jesus Christ pa bi prema tome trebalo da se kaže Džizs Krajst ;) Zamisli
samo, "Sirko Hrist" ;) Užas :)
srbija.355zqusovac,
> samo, "Sirko Hrist" ;) Uzas :)
Pravoslavni puristi rekli bi ti da je uzas i sto koristis zapadno 'Hrist'
umesto istocnog 'Hristos'.
poz,
zq
srbija.356supers,
>> Pravoslavni puristi rekli bi ti da je uzas i sto koristis
>> zapadno 'Hrist'
Zapadno je Krist.
srbija.357stefan,
>>> Pravoslavni puristi rekli bi ti da je uzas i sto koristis
>>> zapadno 'Hrist'
>
>Zapadno je Krist.
Na kraju ispadoh i nesvrstan...;))
srbija.358dcolak,
│ Jes' da malo kasnim ali ipak...:) Naime čovek se nije zvao Cheeses Christ
│ nego Jesus Christ pa bi prema tome trebalo da se kaže Džizs Krajst ;)
│ Zamisli samo, "Sirko Hrist" ;) Užas :)
Šta imaš protiv Sirka? :))
Sledge DAMMIR!
srbija.359ndragan,
/ Iskreno, veze nemam, ali onomad beše na TV-u, bili i naši popovi tamo,
Prošao sam prošle nedelje kroz Sentandreju, ima jedan velik natipis
"Dobro došli u Sentandreju" na ćirilici (neki lep stari font) i ispod
njega još na šest jezika. Ostali natpisi koji su se dali videti iz kola
su na mađarskom.
Inače, prvi sledeći grad uzvodno odatle je Višegrad :). Tamo nisam ništa
video na srpskom, mada ni drum ne ide kroz sam grad, nego bliže obali.
srbija.360milan,
(Emitovana 5. novembra 1994. godine)
Srbotopija 78
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 5.
novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
žuveni "obično dobro obavešteni izvori" kažu da je
Karadžiću - Radovanu IV, a, nadamo se, poslednjem - kada je
boravio u Petrovcu - rečeno: "Pazi Radovane šta radiš. Ako
prodaš Petrovac, Krupu i Prijedor, mrtav si!"
Ne znam, naravno, da li je Radovanu ovo rečeno u lice,
ali je sasvim sigurno da mu borci sa terena nešto tako
misle. Hrabriji, možda i prete.
I, kada su počele operacije 5 korpusa bosansko-
muslimanske vojske na potezu Bihać-Petrovac-Kulen Vakuf
upravo ova rečenica mi je pala na pamet. Naime, brzina
kojom su se raspale jedinice 2 krajiškog korpusa je prosto
neverovatna. Pedeset kilometara dužne linije i nekoliko
stotina kvadratnih kilometara teritorije je izgubljeno
tolikom brzinom da je sasvim jasno da se nije radilo ni o
kakvim borbama nego o pukoj bežaniji. Ako je možda i tačno
da su položaji oko Bihaća bili neodrživi, jer su se
nalazili u ravnici i na dometu muslimanskih položaja
ukopanih u brda ili sakrivenih po gradu, za Grabešku
visoravan, koja dominira glavnom komunikacijom Bihać-
Petrovac se to ni približno ne može reći. Naime, položaji
na toj visoravni su bili ukopani i čak ojačani betonskim
bunkerima, sa nekoliko ukopanih tenkova u funkciji
artiljerijskih oruđa i mogli su se držati mesecima i to
veoma malim jedinicama veličine bataljona. Napuštanje tih
položaja je znak da se 2 krajiški korpus zaista raspao.
Očigledno, vojnicima, a verovatno i njihovim oficirima na
tim položajima nije padalo na pamet da sede nedeljama u
muslimanskom okruženju i trpe juriše fanatizovanih
sandžaklija i dobrovoljaca iz muslimaskih zemalja koji uz
urlike: "Alah uakbar!" ginu na stotine. Povrh svega, da su
se našli u okruženju, ovi srpski vojnici ne bi bili sigurni
da će se iko ikada odlučiti da ponovo preduzme napad i da
ih izvuče.
Gore, na severu, Bosanska Krupa - koja je verovatno u
međuvremenu promenila ime i dobila neko od inventivnih
Plavšićkinih imena poput "Srpska Krupa" - se još uvek drži
ali je razlog više u upornosti jedinica među kojima je i
nekoliko desetina Šešeljevih dobrovoljaca i njihovom odbijanju
da se povuku ka Petrovcu ili Prijedoru nego što grad više
ima smisla držati. Istovremeno, Hrvati i muslimani su
zajednički preduzeli napad na Kupres i, sva je prilika, do
sada već osvojili grad. Istina, Kupreška vrata, glavni
klanac na visoravni koji se nalazi sa srpske strane bojišta
i koji je neuporedivo važniji od samog grada, izgleda da
neće uspeti da zauzmu jer je njega lako braniti ali, s
obzirom na sudbinu utvrđenja na Grabeškoj visoravni, ni to
nije nemoguće.
Istovremeno, južno od Sarajeva, na potezu Kalinovik-
Konjic kao i još južnije, u Hercegovini, na osovini Mostar -
Nevesinje intenzivirane su borbe a čini se da operacije
južno od Sarajeva imaju čak i dimenzije ofanzive.
Dakle, po prvi put od početka rata u Bosni združeni
hrvatsko-muslimanski neprijatelj vodi operacije većih
razmera u kojima ima uspeha.
Šta se to događa?
Ako pratite režimska medija ništa nećete saznati jer
im je, očigledno, u okviru mirotvorne ofanzive, naređeno da
zbivanja u Bosni tretiraju slično kao i pokolje u Ruandi. U
stvari, čak i slabije, jer iz Ruande bar dobijete po koju
sliku a odavde ni to. Prekjučerašnja "Politika" je, tako,
vest o prodoru hrvatske vojske u Kupres i ofanzivi južno od
Sarajeva objavila na neverovatnoj sedamnaestoj strani kao
da popunjava prostor koji je preostao pošto u zemlji nema
nikakvih zbivanja. kao prava cepidlaka i pakosnik, nije me
mrzelo da merim, pa sam konstatovao da je nekakav imbecilni
Zakon o školskom sportu koji je DS predložila Skupštini
Srbije dobio čak jedanaestu stranu "Politike" i veći
prostor nego izveštaji sa ratišta u Bosni.
Nezavisna medija, pak, ili poput NTV Studio Pale B
prenose isprazne konfabulacije Radovanove propagande ili
nemaju ljude na terenu pa više konstruišu nego što stvarno
poznaju zbivanja. Novinarstvo, međutim, koje je više
komentar nego vest me ni ne zanima, da komentarišem umem i
sam a potrebni su mi podaci.
Ponajviše se, izgleda, o samoj situaciji na terenu
može saznati od beogradskih novinara koji rade za strana
dopisništva pa ne samo da jedini putuju - jer režimski
novinari neće a nezavisna sirotinja ne može - već po prirodi
posla prate i sva strana medija kao i izveštaje
muslimanskih i hrvatskih medija - ne znam ni sam da li da
ih nazovem stranim ili ne. Drugi po kvalitetu su izvori
povezani sa našim vojnim krugovima jedino što vam nikada
nije jasno da li ste dobili informaciju ili ste dobili neki
probni balon kontraobaveštajne službe koji je rezultat
nekog, ko zna kakvog, obračuna između raznih struja i
frakcija u KOS-u. njima ni malo ne ustupaju, čak su i bolji i
graniče se sa novinarskim, radikalski izvori jer oni još
uvek imaju dosta dobrovoljaca na terenu sa kojima su u
stalnom kontaktu. njihovi podaci su tačni i pouzdani, ali im
je glavna mana što su izfragmentisani jer njihovih ljudi nema
na svim ratištima i što su najčešće bez uvida u šire
strateško-taktičke zamisli komandanata. Tek na poslednjem
mestu su izvori iz naših političkih krugova, naravno onih
bliskih režimu, jer se samo od njih i može očekivati da
nešto znaju. Naime, naši režimski političari su Slobino
naređenje o izolaciji Karadžića shvatili toliko doslovno da
se prema njemu odnose kao prema Šešelju i Koštunici, odnosno,
prave se kao da ne postoji. Šta više, čak se i klone
pretarene informisanosti o bosanskoj situaciji jer osećaju
razumljiv strah da bi ih prevelika zainteresovanost za ovu
temu mogla zakačiti za stub pristalica bosanskih Srba što
je danas u Srbiji jednako pripadanju Stambolićevoj frakciji
na Osmoj sednici.
Kada se ovako komplikovano izukrštani izvori uporede,
srede i očiste od kafanskih kofabulacija, o zbivanjima u
bosanskom ratu se dobija otprilike sledeća slika.
Karadžićeva vojska je, to su izveštaji i pre hrvatsko-
muslimanske ofanzive kazivali, prilično demoralisana, ne,
naravno zbog vojnih neuspeha kojih nije ni bilo nego zbog
osećanja napuštenosti i uzaludnosti. Osim toga linije fronta
su toliko dugačke da ih ni vojska od milion vojnika ne bi
mogla pokrivati tako da su ogromni sektori fronta - po
nekoliko desetina kilometara - potpuno prazni i muslimanske
terorističke grupe se lako provlače kroz njih, ostavljajući
posle svakog takvog prodora izmasakrirane leševe, što
narušava i moral pozadine. Povrh svega muslimanski saveznik
- Amerika - ozbiljno radi na pomoći svom štićeniku dok je
Radovan ostao i bez podrške SRJ a da o Rusima i Francuzima
i Englezima i ne govorimo.
Na području gde su ovoga puta napali muslimani i
Hrvati situacija je još gora jer su linije fronta razvučene
a II krajišpki korpus se uglavnom sastoji od mobilisanih
vojnika koji su od početka rata bili van ozbiljnijih
operacija većih razmera. Partizansko-diverzantske operacije
su obavljali dobrovoljci iz Srbije i drugih krajeva Bosne i
Hercegovine a veće vojne operacije su obavljali Srbi iz
Krajina, kako to ljudi sa terena kažu: "Martić je vršio
posAo za njih!".
Sa druge strane na njih je krenula najelitnija jedinica
bosansko-muslimanske vojske, 5 korpus pod komandom generala
Dudakovića, inače tenkiste i Mladićevog učenika, koja je
stekla veliko borbeno iskustvo boreći se u okruženju skoro
čitavu godinu i konačno pobedivši Abdićevu paravojsku i
njihove krajiške polusaveznike. Sem toga, Dudaković je u
ovom ratu po prvi put uveo u operacije veće jedinice -
razmera onoga što bi se kod nas nazvalo divizijom, dakle
oko i preko 10.000 ljudi - dok su u svim ranijim operacijama
bosanskog rata jedinice koje su bile angažovane bile reda
veličine onoga što tamo zovu brigada a što bi ovde
odgovaralo bataljonu, što znači da broji nekoliko stotina do
najviše hiljadu ljudi. Dudaković se pokazao dobrim učenikom
bosanske ratne legende i pokazao da oficiri, bar 2
krajiškog nisu sposobni za bitke sa učešćem velikih
jedinica i kompilkovanom logistikom. Očigledno, sistem
komandovanja 2 krajiškog korpusa, nagrizen padom morala i
velikom korupcijom i pljačkom koja vlada među čelnicima RS
ovo nije mogao da izdrži i nadao se u bekstvo. Naredba
Mladićevog zamenika, generala Manojla Milovanovića kojom se
nalaže reorganizacija 2 krajiškog, jasno govori o raspadu
jer se takve naredbe ne izdaju jedinicama u sred ratnih
operacija, osim ako nije "dogorelo do nokata".
Paralelni napad na Kupres vezuje tamošnje jedinica, a
prebacivati jedino vrednu jedinicu sa one strane koridora,
1 krajiški korpus, i angažovati je da dalekom zapadu može
biti krajnje opasno jer ostavlja koridor bez odbrane. Mladić,
istina, preduzima nekakvu kotraofanzivu, ali nije jasno sa
kojim jedinicama i sa kakvim uspehom. Kako se to obavlja
najverovatnije sa lokalnim trupama onda one u najboljem
slučaju mogu sprečiti veće gubitke teritorije ali povratiti
stare položaje ne mogu Izgleda, dakle, da je situacija
prilično teška i da će njen ishod, u najboljem slučaju, biti
gubitak preko hiljadu kvadratnih kilometara teritorije i
izbeglištvo skoro 50.000 ljudi.
Ova slika, iako joj možda nedostaje po koji detalj ili
nijansa koja bi dala jaču ili slabiju boju nekoj od
komponenti je, ipak, čini mi se tačna. Ako je tako, a ja
nemam razloga da sumnjam da jeste, pravo, sada već ne
vojničko nego političko pitanje je: "Zašto je Karadžić,
odnosno srpsko bosansko vođstvo čekalo da do svega ovoga
dođe?" Naime, sasvim je jasno da je stanje u kome im se
nalazi vojska, dužina linija fronta, podrška spoljnjeg
faktora i sve ostalo što se može zamisliti, bilo jasno
Radovanu i drugovima. Kada je i SRJ konačno odustala od
podrške ratu u kome više nije videla perspektivu, njima je
moralo postati i više nego jasno. Ipak, odbili su da
pristanu na plan Kontakt grupe koji bi ih ako ništa drugo,
a ono spasao od daljih ratovanja, a da li bi i kada vratili
teritorije drugo je pitanje. Konačno, pregovori o ustavnim
rešenjima koje predviđa sledeća faza plana Kontakt grupe, a
koji, opet prema istom planu, se ne mogu završiti dok se
sve tri strane ne saglase, mogli bi da potraju godinama.
Planom je, takođe, predviđeno da se teritorije vrate tek po
postizanju tih rešenja što bi značilo da bi bilo i vremena i
političkog prostora da se štogod razmeni i da se
stanovništvo pripremi za odlazak ako to želi. Ipak, nisu
pristali.
Zašto?
Pa čini mi se da je upravo u onoj prvoj rečenici,
rečenici kojom sam započeo ovonedeljni komentar, sakriven
razlog. Setite, se ona glasi: "Radovane ako prodaš - pa
sadA tu sledi spisak ovih ili onih mesta - bićeš mrtav!".
Radovan, izgleda, naprosto ne sme da se suoči ni sa samom
mogućnošću da neke teritorije preda muslimanima ili
Hrvatima jer je rat iz njegovih ruku odavno otišao u ruke
lokalnih gospodara rata koji su vremenom etnički očistili
svoje teritorije, elitu i civilizovaniji deo srpskog življa
naterali da prebegne u Srbiju i sada vladaju svojim
spahilucima tako što imaju omanje jedinice prekaljenih
razbojnika i pljačkaša koje kontrolišu raju koju nema koda
zaštiti i organizuje jer je politička elita nestala.
Koliko je strah od lokalnih gospodara rata jak na
samim Palama, najbolje svedoči priča koju je ispričao Dragan
Tomić, predsednik Skupštine Srbije tokom debate o
rezolucijama Skupštine Srbije o planu Kontakt grupe. Tomić
nam je priču, sa mnogo više detalja, ispričao i po
skupštinskim kuloarima, ali pošto ju je, bar u glavnim
crtama, rekao i javno za govornicom, računam da ovim
prepričavanjem ne odajem neku osobiti državnu tajnu pa,
dakle, ne "ofiram" gosn. Tomića.
Dakle, one noći između 18 na 19 jula, kada je srpsko
rukovodstvo pregovaralo sa Radovanovom družinom oko
prihvatanja plana Kontakt grupe i kada je dogovoreno da
odgovor glasi "da i" odnosno da se ponudi jedna deklaracija
Skupštini RS koja je te noći usaglašena, a koju je Radovan
kasnije naprosto sakrio od Skupštine RS i time izazvao
Miloševićev bes, razgovaralo se i o mnogo čemu drugom.
U jednom trenutku je sam Tomić rekao Karadžiću: "Pa
zaboga, Karadžiću, na ovo naprosto moramo da pristanemo.
Stvar je političke snalažljivosti kako ćemo dalje da se
snalazimo ali odbijanja nema. Evo, koliko maločas kada sam
polazio od kuće, čujem na televiziji da se u Rimu grupa
sedam najrazvijenijih zemalja plus Rusija složila da plan
Kontakt grupe sprovede ako treba i silom!" Na to je Radovan
odgovorio: "Bolje i to nego da mi sami moramo da pristanemo
da vratimo teritorije!"
Tomić je bio, naravno, zapanjen tom naizgled
bezosećajnošću za sudbinu svog naroda ali, kada se slika
bosanskih zbivanja osmotri, ne sa političke tačke gledišta
već sa gledišta onoga što bi se moglo nazvati sociologijom
rata i kada se shvati kako se izmenila socijalna, kadrovska
i psihološka slika srpskog stanovništva u Bosni, onda
stvari postaju jasnije i postaje jasno da pretnja
:"Radovane, ako prodaš ..." ima težinu sa kojom semora
računati.
Sa ovom i ovakvom situacijom u Bosni svako ko želi da
sa srpske strane utiče na zbivanja mora da računa.
Rukovodstvo na Palama, bez obzira na vatru koja se na njega
ispaljuje, je "mila majka od racionalnosti i
civilizovanosti" u odnosu na gospodare rata na terenu. Nije
čak nerealna opasnost da bi, u perspektivi rat morao da
traje sve dok se, poput varvara koji su zašli u tuđu zemlju,
bosanski Srbi ne povuku pod batinama na teritorije za koje
muslimani i Hrvati više nisu zainteresovani. Da li će i
tada ponuda svetske zajednice biti toliko galantna kao što
je danas ostaje da se proveri. Lično sumnjam.
I, za kraj emisije, nešto što nema nikakve veze sa
Bosnom ali me se, što rekli Hrvati, "jako dojmilo". Juče
uveče, na nekoj od televizija, čuo sam vest da je čuveni
Bravarev Muzej 25 maja našao namenu i da će ipak ostati u
domenu umetnosti te da će se ne znam ko preuzeti zgradu i
izlagati ne znam šta. Šta tačno, nisam jasno čuo jer sam
odmah zapenušao od besa. Jer, uz sve razumevanje za
komunističke funkcionere koji žele da operu svoju prošlost
i da se ograde od kolaboracije sa Bravarem, pokušaji
uništavanja istorijskih svedočanstava su skandalozni. Šta
god da se nalazi u Muzeju 25 maja, od Bravarevog ordenja,
preko poklona zadruge u Mrčajevcima do pozlaćenih
slonovskih kljova cara haila Selasija, mora biti sačuvano.
To je, pre svega i iznad svega istorijski dokument,
svedočanstvo jednog vremena i jedne epohe koja je trajala
skoro pola veka i o kojoj moramo budućim generacijama
ostaviti podatke i materijal. Osim toga, bar dok smo živi,
ne bi ni nama škodilo da se povremeno podsećamo tih
vremena, ako ništa drugo a ono da se pogledamo u ogledalo.
Uzgred, ako vam se ideja dopada, šta mislite da
osnujemo jedan Odbor za zaštitu Bravareve prošlosti od
komunista koji hoće da je gurnu pod ćilim?
srbija.361supers,
>> sada vec osvojili grad. Istina, Kupreska vrata, glavni
>> klanac na visoravni koji se nalazi sa srpske strane bojista
>> i koji je neuporedivo vazniji od samog grada, izgleda da
>> nece uspeti da zauzmu jer je njega lako braniti ali, s
Toliko lako da muslimani upravo senluce na Kupreskim vratima.
Sada hrvatsko-muslimanska koalicija kontrolise put Livno-Bugojno,
sto predstavlja drugi vitalni put snabdevanja centralne Bosne.
Drugi put ide dolinom Neretve. Sve u svemu, koalicija drzi sve
strateske tacke oko Kupresa, dok je Srbima ostala samo polovina
Kupreskog polja zapadno od grada. Sada su ugrozeni Sipovo, Jajce
i druga mesta.
Srpska kontraofanziva na 5. muslimanski korpus je vrlo jalova.
Povracen je samo Kulen Vakuf, tako da drugi krajiski nigde nije blizi
Bihacu od 15km, sto je za Srbe dosta porazna situacija.
>> Bravarev Muzej 25 maja nasao namenu i da ce ipak ostati u
>> domenu umetnosti te da ce se ne znam ko preuzeti zgradu i
>> izlagati ne znam sta. Sta tacno, nisam jasno cuo jer sam
Ovo je vec druga godina kako Muzej 25. maj sluzi za odrzavanje
Oktobarskog salona, "tradicionalne kulturne manifestacije", kako
to ovde kazu. Skinuta je tabla sa planom Titovog muzejskog kompleksa,
i postavljena druga, koja oznacava trideset i neki Oktobarski salon.
I trolejbuska stanica ispred zgrade je prefarbana.
Dakle, Muzej 25. maj je jos pre dve godine ispraznjen od komunistickih
eksponata. Lako je moguce da je to odmah unisteno, ili trune po arhivama,
jer tu su bile uglavnom mape i fotokopije dokumenata. Ono sto vredi,
drago kamenje, krzna i ostalo, nalazi se u Titovim rezidencijama iza
muzeja. To je netaknuto, a pristup u rezidenciju je zabranjen.
Dakle, Muzej 25. maj se tokom jeseni koristi za jednu manifestaciju
koja takodje potice iz prohujalih crvenih vremena, ikonografija je
promenjena, ali na zgradi muzeja i dalje stoje monumentalni reljefi
sa partizanskom tematikom. Kada se ne odrzava Oktobarski salon,
muzej zjapi prazan!
Inace, ako nekoga interesuje, jos uvek radi Kuca cveca, ali samo pre podne
od 9-14h, sa pauzom za rucak koju osoblje proizvoljno ustanovljava.
Ulaz je slobodan, dnevno dodje 10-30 ljudi. Kustos ce vas kao i u dobra stara
vremena opomenuti da u najvecoj ticini obidjete oko groba, i to u pravcu
suprotnom kazaljki na satu, iliti s leva na desno! I staza koja vodi
do kuce cveca je simbolicno uredjena. Podeljena je u dve trake, a ide se
levom stranom!
srbija.362milan,
> Toliko lako da muslimani upravo senluce na Kupreskim vratima.
> Sada hrvatsko-muslimanska koalicija kontrolise put Livno-Bugojno,
> sto predstavlja drugi vitalni put snabdevanja centralne Bosne.
Dakle, još gore nego što sam mislio. žak su mi prigovarali na
komentaru da je isuviše crn. :(
> Dakle, Muzej 25. maj je jos pre dve godine ispraznjen od
> komunistickih eksponata. Lako je moguce da je to odmah unisteno, ili
> trune po arhivama, jer tu su bile uglavnom mape i fotokopije
> dokumenata. Ono sto vredi, drago kamenje, krzna i ostalo, nalazi se
> u Titovim rezidencijama iza muzeja. To je netaknuto, a pristup u
> rezidenciju je zabranjen.
Postoji, istorijski gledano neuporedivo vredniji materijal od
onoga poput "zlato, drago kamenje i krzna". To su hiljade poklona
Bravaru iz raznih krajeva sveta i zemlje koji su pristizali
decenijama i obeležili čitavu epohu. Postoji zatim lična prepiska
- dopisi nepolitičke prirode koje su mu slali građani - i, možda
najvažnije, dokumentacija o radu Dvora: Dnevni log ;)) tj.
raspored obaveza, stenografske beleške sa primanja ovih ili onih,
zapisi sa putovanja i sl.
Gde je sve ovo?
Sa kojim pravom ga neko u ime "detitoizacije" prikriva ili je
možda već uništeno?
Pl poz M
srbija.363severian,
> Prošao sam prošle nedelje kroz Sentandreju, ima jedan velik
> natipis "Dobro došli u Sentandreju" na ćirilici (neki lep stari
> font) i ispod
Bio sam u Sentandreji pre 5-6 godina na ekskurziji i koliko
se sećam sve što je tamo od Srba ostalo su crkve (jedno 5-6). Ali to
ne smeta Mađarima da i dalje drže table na srpskom.
srbija.364stefan,
Malopre sam u dnevniku Studija B čuo da se na nekoj konferenciji za štampu
spominje nekakav "jučerašnji napad SPSa na Zorana Đinđića". Da li neko zna o
čemu se tu radi?
srbija.365fifana,
> Sa kojim pravom ga neko u ime "detitoizacije" prikriva ili je
> mozda vec unisteno?
Ne znam za sav materijal, ali je etnografska zbirka (u koju su ubrojene
bezbrojne maramice i peskiri po kojima su zene vezle izjave tipa: "Druze Tito,
mi ti se kunemo...", zatim izuzetno vredna kolekcija lutaka, oruzje ugl. iz 18.
i 19. veka i gomila drugog materijala) jos uvek cela i na mestu, prosto zato
sto se nisu dogovorili sta sa njom. Postojala je varijanta da se materijal
razdeli nadleznim muzejima, no kako oni uglavnom vec kubure sa prostorom, to
nije proslo.
Takodje je postojala varijanta da se 25. MAJ dodeli Istorijskom muzeju, e da bi
se njima resio problem smestaja, no ni to (potpuno opravdano) nije proslo.
Meni se cini da bi, u ime pamcenja, ceo kompleks trebalo sacuvati kao spomenik
ljudskoj gluposti i opomenu (iako nisam sigurna da bi i to mnogo pomoglo).
Lj.
srbija.366fifana,
> sa partizanskom tematikom. Kada se ne odrzava Oktobarski salon,
> muzej zjapi prazan!
Nije tacno.
U doticnom prostoru, koji je zapravo vrlo lep, desavale su se i neke zanimljive
izlozbe, ali su one prosle prilicno nezapazeno - prvo je daleko, drugo narod
nije naucio da se tamo gleda bilo sta do stafete, a nije bilo ni odgovarajuce
reklame, jer iza njih nije stajao/la aktuelni ministar/ka za kulturu sa
poprilicnom kolicinom novca usmerenim u marketing. :((((
Lj.
srbija.367milan,
(Emitovana 12. novembra 1994.)
Srbotopija 79.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 12.
novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Ništa se posebno nije događalo u ovoj političkoj
sedmici ili, bolje rečeno, sva događanja su bila tek puka
refleksija zbivanja na jednoj mnogo ozbiljnijoj, spoljnoj
sceni.
Ovu nedelju je, inače, obeležilo zasedanje Veća građana
Savezne skupštine. Kako je Šešelj u zatvoru, pučka zabava sa
pevanjem, psovanjem i pucanjem je izostala pa je Skupština
delovala nekako mrtvo i tromo. U ovoj opštoj bedi i
sirotinji ni televizija verovatno nema para da obavlja
redovna istraživanja gledanosti svog programa ali, da ih
ima, siguran sam da bi istraživanja pokazala da je gledanost
direktnih prenosa Savezne skupštine bar upola manja kada
Šešelj ne nastupa. Stručnjaci za estradu bi vam rekli da je
to i pravdeno i da je publika uvek u pravu jer njen ukus je
jedino merilo uspeha bilo koje estradne priredbe koja se
pravi za pare a da o politici i ne govorimo.
Uostalom, ovaj nezgrapni ali, bez sumnje i šarmantni i
zabavni pajac je i doveden na političku scenu 1992 godine
kada je režimu gorelo pod stražnjicom i kada je potreba za
nekim ko neće biti iz vlasti ali će zato obavljati prljave
poslove za tu vlast i, što je najvažnije maltretirati
opoziciju praveći je, što nije teško jer ona daje dovoljno
materijala za to, ali i prikazujući je, što već zahteva
estradnu veštinu, blesavom, izdajničkom, glupom i slabom.
Svoj posao je, dok je bio u braku sa socijalistima savršeno
obavljao i, po načelu, "što dikla to navikla" nastavio da ga
obavlja i posle raskida braka. Jedino što je u svoj spisak
sejanje mržnje i sprdnje dodao i vladajuće socijaliste.
Glumac je, dakle, ostao dosledan ali ga je to koštalo
angažmana i uprava pozorišta ga je otpustila. Da bi, kanda,
zaštitila ekskluzivnost svojih predstava, strpala ga je u
zatvor, kako bi sprečila da zaigra za konkurenciju.
I, tako je Savezna skupština postala dosadno mesto.
Radoman je istina pokušao da je učini zabavnijom i napunio
ju je gomilama policajcajaca u civilu i okružio je gomilama
policajaca u uniformama, ali uzalud. Niko novi se nije,
beogradskim žargonom rečeno, nije "primio". Očigledno
Šešeljevu ulogu više niko ne želi, čak ni njegova sopstvena
stranka. Revnosni radikali su, istina, tokom cele nedelje,
revnosno izlazili na govornicu i ispaljivali salve na režim
i posebice Vladu, pošto je upravo njihov predlog da se Vladi
izglasa nepoverenje bio na dnevnom redu. Međutim, za razliku
od nadarenog glumca kakav je njihov šef, njihov performance
je bio slab i neubedljiv. Delovali su kao da mrzovoljno
odrađuju domaći zadatak i da razne prostakluke i uvrede na
račun vlasti izgovaraju više zato što se to od njih to
očekuje nego što i sami veruju da je sve to tačno. Osim
toga, izgleda da je i silesija policije, mnogo veća nego i
u najsjajnijim danima DEPOS-ovog Vidovdanskog sabora, koja
je napunila Skupštinu, učinila svoje pa radikalli nisu
pokazali preterani entuzijazam u oprobavanju volje policajaca
da se sa njima obračunaju.
Samo u jednom trenutku, pre dva ili tri dana, Maja
Gojković je bila na ivici da reprizira neku od Šešeljevih
najboljih predstava. Izišla je za govornicu i govorila neko
vreme dok ju je Radoman, prilično otvoreno, prekidao i
provocirao. Na kraju joj je rekao da je njenih deset minuta
isteklo, bez obzira što joj je on lično ukrao bar pola. Ona
je odbila da prekine da govori a on je prekinuo sednicu.
Očekivao se rasplet. Po skupštini su se razmilele i
neke žene-policajci koje su, govorkali su skupštinski
službenici, par dana ranije uvežbavale izbacivanje iz sale.
Očigledno, socijalisti su spremili i polno odgovarajuće
pripadnike Službe.
No, izgleda da se Radoman u pauzi predomislio i kada
se vratio ponudio je Gojkovićevoj čak trideset minuta da
govori od kojih ona nije iskoristila ni pet.
Tako je, čini se, završeno poglavlje parlamentarnih
tuča u kratkoj i neslavnoj istoriji našeg
kvaziparlamentarizma.
I kao što se u ovoj zemlji, u komunizmu, nekada vladalo
policijom a u demokratijama se vlada novcem, tako smo mi
sada očigledno na putu napretka jer se u ovoj zemlji vlada
kombinacijom policije i novca. Drukčije rečeno u
totalitarnim porecima se vlada nasiljem a u demokratijama
pevarom. Mi smo na putu napretka jer se kod nas vlada
mešavinom nasilja i prevare.
I u parlamentu je to bilo ove, a i prethodnih nedelja
vidljivo. Radoman je stalno imao na raspolaganju oba
instrumenta. Nasilje je, u vidu policijske posade parlamenta
bilo uvek spremno ali nije bilo upotrebljeno. Očigledno,
Radoman želi ili mu je naređeno da počne da uvodi i
demokratske metode što će reći prevaru. Nasilje, odnosno
instrumenti sile su tu bili prisutni samo ako demokratija
otkaže. Ali, nije otkazala.
Kada je Šešelju demokratski izglasao da je mu je sa 85
glasova oduzet imunitet, mada nije bilo ni potrebnih
sedamdeset, Radoman je shvatio da je demokratija, odnosno
glasanje jedna dobra stvar. Ono što je kod demokratije,
odnosno glasanja važno je da vas ne uhvate na delu odnosno
na brojanju. Zato se Radoman dobro pripremio. Našao je
pouzdanog čoveka da broji, a zabranio je novinarima i
naročito snimateljima i fotoreporterima da mu se smucaju po
sali i snimaju glasanja. Bastilja je, tako, jedina ostala da
snima, a ona po potrebi može i da ne snima po sali dok se
glasa. Kada je Radoman uočio da mu se novinari kriju po
galeriji i odande ga špijuniraju kako objavljuje rezultate
glasanja i pri tome krajnje provokativno i uvredljivo glasove
broje i sami, on ih je najurio i odatle pod opravdanjem da
se sedenjem na galeriji obrušava nekakav malter koji pada na
glave njegovih poslanika čije je zdravlje, lepotu i dobrobit
dužan da zaštiti. Novinari su se razljutili i krenuli da
pišu peticije ali im to neće mnogo pomoći u javnosti ne
postoji kritična masa onih kojima je stalo do zaštite javne
reči i slike i koji bi mogli da podignu dovoljnu prašinu da
se ovoj nagloj provali demokratije stane na put.
Očigledno, trenutak je povoljno odabran. U javnosti
izmučenoj lošim životom i brigom za preživljavanje Skupština
polako poprima image loše estrade za koju je došlo vreme da
se zameni nečim zanimljivijim. Uostalom, vladajući
socijalisti koji za to imaju više nego dobar nos da osete i
namirišu već pripremaju i za srpsku skupštinu slične mere
zaborava. Nacrt novog poslovnika koji nam je stigao baš
ovih dana a koji će sledeće nedelje biti na dnevnom redu
znatno je bolji od prethodnog, čak bi se moglo reći da je na
nivou svetskih standarda sem u jednom detalju. On predviđa
da televizija više ne mora da prenosi sednice već da to
može da čini prema svom nahođenju i interesovanju. To znači
da će mogućnost opozicionih stranaka da se direktno
obraćaju javnosti biti manja ali i da će, vremenom, one sve
manje biti zainteresovane za svoje parlamentarne dužnosti i
da će se polako utapati u opštu apatiju.
No, mimo ove buke i besa u fenomenološkoj političkoj
ravni, mimo, dakle, onoga što scenu čini zabavnom, na polju
stvarnih zbivanja izgleda da takođe ima događanja jedino što
se ona na ovom prostoru ne obavljaju na javnoj političkoj
sceni niti na njih utiče parlamentarna scena sa svojim
lutkarskim pozorištem i strankama kao marionetama. Ta
stvarna zbivanja se ponekad na toj sceni odraze, objave;
tako da ih saznajemo u naznakama.
Eto, recimo, cela ova nedelja je protekla u Skupštini u
debati o poverenju Vladi. Naoko važna tema jer je vladina
većina dužna da je brani a opozicija da je napada
raspravljajući o navodnim uspesima i neuspesima politike
Vlade. Svako, međutim zna, da je sve to irelevantno i da
sudbina Vlade zavisi samo od toga da li ima ili nema
većinu, a argumenti za odbranu ili napad će se već nekako
pronaći. Uostalom za svaku vladu je lako naći razloge ašto
treba da padne kao što je lako lagati tvrdeći da je dobra.
Tako je nekako proticala i ova debata i tako bi nekako i
protekla da se, svakako ne slučajno, nije oglasio i
ministar spoljnih poslova Vlatko Jovanović, i to čak dva
puta.
Naravno, povod je bio sasvim legitiman jer je njegova
Vlada bila na tapetu a pogotovu što je razlog radikalskog
zahteva da se Vlada sruši bio u njenoj politici prema, kako
se to patetično kaže, prekodrinskoj braći.
U prvom nastupu, Jovanović je bio prilično tvrd i,
odbacivši napade na izdajničko držanje Vlade, izjavio da
Vlada nikada nije odstupila od svog osnovnog stava da se
bori i zalaže sa samoopredeljenje Srba u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini. Kada je to izgovorio, nije mi bilo jasno da li
je izjava bila usmerena na to da odbaci nacdemokratske
optužbe o izdajničkoj politici režima ili ka tome da
zaplaši Sarajevo i Zagreb ili je, eventualno, najavljivala
nov preokret u Miloševićevoj politici. Izgleda da je moja
zbunjenost bila veoma rasprostranjena ne samo među političkim
krugovima u zemlji nego i van nje, tako da je Jovanović dva
dana kasnije opet morao da izlazi za govornicu i da
pojašnjava svoju prvu izjavu.
Ovoga puta je održao znatno duži ali i znatno
izbalansiraniji govor. Nije pravdao Vladu, nego je krenuo u
direktan napad na Palsku družinu rekavši da je vodila
nepotrebno tvrdu i radikalnu politiku odbijajući sve
mogućnosti za pregovaranje te da je jugoslovensko
rukovodstvo iz toga izvuklo zaključak da je jedina namera
takve politike, ako se odbaci logička mogućnost da je vode
ludaci, bila u tome da se i Jugoslavija po svaku cenu uvede
u rat uz, pitanje je koliko raumnu pretpostavku, da će svet
teže napasti 12 nego samo dva miliona ljudi. Nadalje,
Jovanović je zalaganje Jugoslavije za samoopredeljenje Srba u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini protumačio veoma
elastično. Eksplicitno je rekao da pravo na samoopredeljenje
ne znači nužno pravo na nezavisnost i da postoje razni
drugi modaliteti realizacije prava na samoopredeljenje. Šta
više, rekao je, zato Jugoslavija i zahteva od Hrvatske da
Srbe vrati u svoj Ustav i tako im kao političkom narodu u
Hrvatskoj omogući da ostvare svoja prava.
Očigledno, Jovanović je reterirao od svoje prve izjave
ali i od intervjua u prošlonedeljnom NIN-u kada je, samo
malo finijom retorikom, ponovio čuvenu tezu Koste žavoškog
da problem Srba u Krajinama valja rešavati tako što će se
Hrvatska "kiprizovati" odnosno što će se na tu teritoriju
dovesti trupe UN nacija koje će tamo sedeti par decenija
sve dok se, kako to Kosta duhovito kaže, "Hrvati ne naviknu
da to više nije njino! Uostalom, taj prosti projekat je i
stajao iza potpisivanja Vensovog plana jer je Milošević
dobro shvatao da je sasvim beznačajno to što taj plan
sadrži i priznavanje Hrvatske kao države u avnojevskim
granicama ali da je od ključnog značaja što se trupe UN
dovode na teritoriju Hrvatske i što se time deo Hrvatske
izuzima iz njenog suvereniteta.
Hrvatima se, jasno, žuri da taj projekat ometu i da
pronađu neko rešenje, političko ili vojno svejedno, sve dok
zaista ne počnu da se navikavaju "da to nije njino". Tu se,
međutim, i krije glavna slabost njihove politike, slična,
uostalom, slabosti jugoslovenske politike. Ona leži baš u
neodlučnosti kojim putem da se krene - vojnim ili
političkim - odnosno u jakom sukobu radikalne i umerene
struje u hrvatskom političkom vrhu ali i u Hrvatstvu
vaskolikom ako ta sintagma i kod njih pije vodu. Zahvaljujući
tome što ni među Srbima ali ni među Hrvatima radikalna
struja nikada nije odnela definitivnu prevagu, do čeonog
sukoba matica nikada nije došlo. Tako veli zamenik
hrvatskog ambasadora u Beogradu inače poznati istoričar
profesor Dušan Bilandžić, i čini mi se da je u pravu.
Međutim, nastavljam da razmišljam dalje ja ni umerena
struja nije ni kod jednih ni kod drugih odnela definitivnu
prevagu pa se stoga stalno odvija sukob u dodirnim
područjima. U tom stilu zato protiču i najnovija zbivanja u
srpsko-hrvatskim odnosima. Hrvati vele da su bili zapanjeni
kada je prošle nedelje Vlatko Jovanović bio u Zagrebu i nije
doneo ništa, nikakvu ponudu od Miloševića. Naravno, oni
nisu očekivali da će im Jovanović doneti uzajamno priznanje
u avnojskim granicama. Oni to, ionako, ističu kao svoj
zahtev zbog sopstvene javnosti, a jasno im je da se on može
realizovati tek posle velikih promena u statusu i pravima
Srpske Krajine. Jovanović je, naravno nudio politiku "malih
koraka" pri čemu bi se prvo otvorile saobraćajne i
trgovačke odnosno ekonomske komunikacije što srpskom
rukovodstvu u ovom trenutku posebno treba ne samo zbog
probijanja sankcija nego i zbog zaobilaženja Bosne i
Hercegovine i postavljanja Palske družine u okruženje. Opet
zbog svoje radikalne ratne struje, Hrvati ovo nisu mogli da
prihvate iako bi im ne samo ekonomski nego i politički
moglo da koristi. naime u to postepeno otvaranje, među prvim
pitanjima dolaze i humanitarna pitanja, odnosno povratak
izbeglica na teritoriju Srpske Krajine što bi automatski
dovelo u pitanje rezultate rata a Jugoslaviju stavilo pred
neprijatnu dilemu da li da brani rezultate tzv. etničkog
čišćenja ili da uđe u sukob sa rukovodstvom Krajine koje
sigurno ni za živu glavu ne bi moglo da prihvati mogućnost
da im se Hrvati ponovo vrate na teritorije koje oni sada
drže.
Sa druge strane, umerena linija je takođe kumovala
neuspehu prve Jovanovićeve posete jer u strahu od radikalne
nije smela da ponudi nešto zauzvrat priznanju. Naime, sasvim
je jasno da Milošević pa ni Jugoslavija nemaju nikakve
opipljive koristi od priznavanja Hrvatske. Da bi se tako
nešto isplatilo moralo bi da bude praćeno ukidanjem sankcija
odnosno, kao minimum, one prošlogodišnje rezolucije 820.
Hrvate ništa ne bi koštalo, čak bi im razvoju veza a
jugoslavijom koristilo da to, za početak, javno zatraže a i
da pritisnu preko svojih nemačkih veza. Umesto toga, da bi
zadovoljili radikalnu struju, oni uporno glasaju i
podržavaju uvođenje i sprovođenje sankcija protiv
Jugoslavije.
Neuspeh posete Zagrebu, plus prva Jovanovićeva izjava
u skupštini koja je u Zagrebu izazvala ako ne strah a ono
sigurno nelagodu, kumovali su i otkazivanju Granićeve
posete. Ne toliko, verujem, u znak protesta nego više zbog
toga što ne bi imalo o čemu da se razgovara. Tako, eto,
prvi koraci i u međunarodnoj politici na teritoriji bivše
Jugoslavije protiču u postepenom prelasku sa nasilja na
prevare i, kako to obično biva, nespretni su i neefikasni.
No, to nije važno, važno je da je počelo da se
pregovara i da se istraje bar u onoj meri u kojoj je to
potrebno da se ne bi dao materijal radikalnim strujama na
obe strane. Naime, svako zatišje u političkoj inicijativi
nužno izaziva popunjavanje tog prostora vojnim inicijativama.
Tako je, recimo, plan Kontakt grupe odumro tihom smrću ali
ni jedna politička inicijativa nije popunila prazan
prostor. Odmah su se u njega ubacili muslimani sa svojom
ofanzivom što je, možda, manje važno, ali i Amerikanci sa
pretećim odustajanjem od kontrole embarga na oružje
muslimanima. No, to automatski jača radikalnu struju sa
srpske strane i Krajina se spontano pridružuje u odbrani
Republike Srpske udaljavajući time i mogućnost dogovora sa
Hrvatima koji ovo gledaju kao napad na svog saveznika.
Stoga se čini da je vreme koje je kupljeno pristajanjem
na mirotvornu opciju, sredinom leta, na izmaku. Ponovo su
potrebne političke inicijative koje će kupiti novo vreme i
sprečiti rasplamsavanje rata. No, na žalost, dar za politiku
je na ovom tlu mnogo manji nego dar za ratovanje pa se čini
da je ser Majkl Rouz u pravu kada kaže da mu je jedina nada
da će zima ugasiti ratni požar pošto se od političara malo
šta može očekivati.
srbija.368ania,
Ne brini, samo mala porodična svađa.
a.
srbija.369bojt,
Sinoć je bila interesantna emisija na RTS1 o - odumiranju Srbije.
Naime, pojava depopulacije (negativnog nataliteta), koja je ranije
bila pristuna u Vojvodini, poslednjih par godina (pitam se zašto)
je zahvatila centralnu Srbiju i to u intenzitetu od oko -0.1%, dok
je na Kosovu preko +2%. Sve u svemu, uskoro Srba biti neće... U
emisji su dizali uzbunu, pozvali na patriotizam, a došli su i do
zaključka da su za tu pojavi krivi: mladi (naročito žene),
ekonomija, sociologija, psihologija i šta ti ja znam šta sve ne,
jedino politiku nisu ni pomenuli...
srbija.370cnenad,
ŁŁŁ zaključka da su za tu pojavi krivi: mladi (naročito žene),
ŁŁŁ ekonomija, sociologija, psihologija i šta ti ja znam šta sve ne,
Pa da, umesto da gaje decu, mnogi čuvaju kućne ljubimce (psi, mačke...)
ŁŁŁ jedino politiku nisu ni pomenuli...
:)))
Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno pitanje. Mada
ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a opet porodice
su imale i po devetoro dece.
srbija.371mileusna,
>> BELA KUGA--->
>> Ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a opet porodice
>> su imale i po devetoro dece.
Izgleda da su krivi preparati za jačanje potencije. Njih sve više, a dece
sve manje. Oni koji su ih pravili izgleda nisu dodali žlicu Vegete na kraju.
No šalu na stranu. Možda se nekad teško živelo, ali sigurno nije išlo dotle
da nikad nisi siguran da li ćeš uspeti da kupiš hleb i mleko. Mi bre sad
nemamo ni osnovne uslove za život, a kamoli standard od pre nekoliko godina.
srbija.372dejanr,
>> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno pitanje.
>> Mada ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a
>> opet porodice su imale i po devetoro dece.
Ništa neobično, gotovo se može reći da je pravilo da siromašniji imaju
više dece. U najvećoj bedi imaju po 5, 6 i više dece, dok obrazovaniji
i imućniji ljudi gledaju šta toj deci treba da pruže, pa imaju manje...
Ili su možda obrazovaniji i imućniji negde načuli za kontracepciju ;)))
srbija.373fancy,
ŮŢ> Pa da, umesto da gaje decu, mnogi čuvaju kućne ljubimce (psi,
ŮŢ> mačke...)
I, šta tu ima loše..?
ŮŢ> ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a opet
ŮŢ> porodice su imale i po devetoro dece.
Da... pre rata... a i posle rata, na Kosovu.
Odlika primitivnijih sredina.
srbija.374bojt,
>> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno
>> pitanje. Mada ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo
>> teže živelo a opet porodice su imale i po devetoro dece.
Najsmešniji u toj emisiji mi je bio onaj akademik, koji, u smislu
mera koje treba preduzeti, rekao da kao prvo treba "da se redovno
isplaćuju dečji dodaci"! ;)
Šalu na stranu, to je svakako veoma ozbiljno pitanje, možda čak i
jedno od najbitnijih u ovom trenutku. Što se uzroka negativnog
nataliteta u centralnoj Srbiji tiče, ne treba zaboraviti da je u
poslednjih nekoliko godina par stotina hiljada mladih (što bi rekli
"u najboljim godinama za reprodukciju") promenilo koordinate. Oni
će doneti na svet male kanadjane, amerikance, novozelandjane,
južnoafrikance i ine. Ovi što su ostali izgleda da nemaju baš
preteranu želju da gaje i jedno ili dva, a kamoli čopore dece.
Sve u svemu, nacija umire. Na rate. Šteta što oni koji su se
bavili krajanjem mapa to nisu imali na umu. Uvek sam se pitao kako
ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece...
srbija.375vitez.koja,
#=> No šalu na stranu. Možda se nekad teško živelo, ali
#=> sigurno nije išlo dotle da nikad nisi siguran da li ćeš
#=> uspeti da kupiš hleb i mleko.
'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre nekoliko
(preko nekoliko:) desetina godina.
srbija.376cnenad,
ŁŁŁ da nikad nisi siguran da li ćeš uspeti da kupiš hleb i mleko. Mi bre sad
ŁŁŁ nemamo ni osnovne uslove za život, a kamoli standard od pre nekoliko
Ako upoređuješ period kraj '92 - mart '94 i nekoliko zadnjih meseci, moje
mišljenje je da nisi u pravu.
žuo si za ženu koja je pre neki dan rodila devetog sina ? Još dva i eto
fudbalskog tima :)
srbija.377cnenad,
ŁŁŁ Ništa neobično, gotovo se može reći da je pravilo da siromašniji imaju
ŁŁŁ više dece. U najvećoj bedi imaju po 5, 6 i više dece, dok obrazovaniji
ŁŁŁ i imućniji ljudi gledaju šta toj deci treba da pruže, pa imaju manje...
I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak, bližimo se
21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i naravno tako nešto žele omogućiti
svojim potomcima.
srbija.378cnenad,
ŁŁŁ Šalu na stranu, to je svakako veoma ozbiljno pitanje, možda čak i
ŁŁŁ jedno od najbitnijih u ovom trenutku. Što se uzroka negativnog
ŁŁŁ bavili krajanjem mapa to nisu imali na umu. Uvek sam se pitao kako
ŁŁŁ ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece...
Zaboravio si da oni sa EPS-om drže u rukama prekidač od struje ;>
srbija.379mavava,
>> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo.
>> Ipak, bližimo se 21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i
>> naravno tako nešto žele omogućiti svojim potomcima.
Kako smo mi skromna nacija. Samo da imamo šta da jedemo,
obučemo i ne treba nam više. Kao da se život sastoji samo
u tome.
Ova vlast to jako dobro zna i što reče Bata čivojinović
vladaće još sto godina. Na žalost u pravu je.
Njih uopšte ne zanima "bela kuga." Najosnovnije potrebe
za jedno novorodjenče iznose negde oko 1500-1600 din. Ako
sam dobro sabirao dok je vodteljka na televiziji nabrajala
spisak sa cenama.
srbija.380vlador,
> bavili krajanjem mapa to nisu imali na umu. Uvek sam se pitao kako
> ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece...
Možda će ove restrikcije pomoći. ;)
Sad ne mogu tačno da tvrdim gde i kad je to bilo, mislim u New Yorku... Ceo
grad je ostao u mraku zbog nekakvog kvara, a za 9 meseci;) nadprosečan broj
novorođenčadi. :)
srbija.381mileusna,
>> 'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre nekoliko
>> (preko nekoliko:) desetina godina.
odgovor i za cnenad 4.376
>>> Ako upoređuješ period kraj '92 - mart '94 i nekoliko zadnjih meseci, moje
>>> mišljenje je da nisi u pravu.
Pa ja sam i mislio na period, recimo 1974-1986. Dobro de, možda sam se ja
ipak
previše zaleteo ulazeći u ovu raspravu. Ja sam u to vreme bio još uvek bio
klinac (doduše, nisam ni sad previše "mator"), ali se dobro sećam da sam u to
vreme sa porodicom provodio i po mesec dana na letovanju, redovno sam išao na
zimovanje, kupili smo dva automobila, imao sam sve što bih poželeo, moja majka
je skoro svake godine išla na turistička putovanja van YU, a ipak smo se
svrstavali u prosečnu porodicu.
Ispravite me ako grešim.
srbija.382mileusna,
>> poslednjih nekoliko godina par stotina hiljada mladih (što bi rekli
>> "u najboljim godinama za reprodukciju") promenilo koordinate. Oni
>> će doneti na svet male kanadjane, amerikance, novozelandjane...
To je nesporno. Ali, izgleda da svi zaboravljamo da je Srbija zemlja seljaka.
žini mi se da većina naših seljaka vodi računa samo o jednom, a to je da svoje
stečeno imanje ne deli na više delova. Pogledajte malo priloge emisije "Srbija
danas" RTS-a, u kojoj se često prikazuju uspešni poljoprivrednici. Pored
velelepnih kuća, stoke mašina, njiva, uvek je u prvom planu i sin naslednik,
ali samo jedan...
srbija.383supers,
>> Cuo si za zenu koja je pre neki dan rodila devetog sina ? Jos
>> dva i eto fudbalskog tima :)
Da, da. Zivi u Zelezniku, u potkrovlju od 45 kvadrata. Nisu bas neki
uslovi za odgajanje buduce postave FK Zeleznika... ;>
srbija.384cnenad,
ŁŁŁ Da, da. Zivi u Zelezniku, u potkrovlju od 45 kvadrata. Nisu bas neki
ŁŁŁ uslovi za odgajanje buduce postave FK Zeleznika... ;>
žim najstariji sin napravi prvi angažman, imaće love za novi stan. Ostali
sinovi posle donose čist profit :)
srbija.385ilazarevic,
> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak, bližimo
> se
Ništa im nije falilo, osim prostora, hrane, para, ljubavi...
srbija.386fancy,
ŮŢ> Ostali sinovi posle donose čist profit :)
Rasprodajom bubrega..?
srbija.387mavava,
>> ali se dobro
>> sećam da sam u to vreme sa porodicom provodio i po mesec dana
>> na letovanju, redovno sam išao na zimovanje, kupili smo dva
>> automobila, imao sam sve što bih poželeo, moja majka je skoro
>> svake godine išla na turistička putovanja van YU, a ipak smo
>> se svrstavali u prosečnu porodicu.
Sa ovim gore što si napisao tvoja porodica se ne može svrstati u
prosečnu. To je daleko, daleko iznad proseka. Prosečna porodica u
YU nije mogla ni 50 % od ovoga što si naveo.
>> Ispravite me ako grešim.
Evo zašto grešiš. Da me pogrešno ne shvatiš ovo što ću napisati
ne odnosi se na tvoju prodicu.
Prosečna PLATA u YU nikada nikome nije mogla da obezbedi nikakav
automobil, letovanje, zimovanje, turistička putovanja, vikendicu.
O tome sam diskutovao u to vreme na osnovu proste matematike.
Mnogi su tada osporavali moju tvrdnju, ali sam ja lepo sabrao
njihove troškove (obavezne) i dokazao da sa onim što im (ne)
ostaje ne mogu sebi da priušte ni motocikl.Kao što sada neko treba
da me ubedi da od 300 din? može da se živi, vozi auto, itd.
Samo da dam malo podataka.
Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din
Računam da je to prosek u SRJ? Ako dvoje rade.
660 : 30 = 22 din. Dnevno!
Za troškove nemam računicu pošto oni prelaze gore navedenu
sumu. Ako neko tvrdi da nisam u pravu neka mi matematički dokaže.
Na stranu što će mnogi reći: "Ma jel' si lud odakle mi 230 din.
plata?!"
čika Neša
srbija.388mavava,
"SRBI-ja U MRAKU"
Kao običan građanin (SRJ je prema ustavu država građana) i bivši
simpatizer "opzicije" zamolio bih istu da ne daje više legitimitet
Slobodanu Miloševiću i SPS-e. i skloni se sa političke scene.
Pustite ljude da vladaju kad umeju. Sa vašom taktikom ih sve više
učvršćujete na vlasti.
Nemojte više da nam "pomažete" da izadjemo iz mraka ko boga vas
molim!
čika Neša
srbija.389milan,
(Emitovana 19. novembra 1994.)
Srbotopija 80.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 19.
novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Postoji engleski žargonski izraz koji smo gledajući
američke filmove verovatno čuli na stotine puta. On se
upotrebljava u kolokvijalnom govoru i koristi kao
standardni, prosečni odgovor na pitanje: "Honj are you?" i
glasi: "Business as usual". Ovim izrazom Amerikanci kažu
nešto slično onome što mi, kada nas neko pita kako smo,
odgovorimo mrzovoljno i otegnuto: "Dobro!" Glavna razlika
je, očigledno, u tome što je kod nas normalno stanje kada je
"dobro" ma šta to značilo dok je očigledno kod njih sve
normalno tek kada posao ide kao što treba.
Ove nedelje je, međutim, posao u zemlji tekao kao što je
normalno. Jedino što ovde posao ne podrazumeva da se nešto
radi, trguje ili, Ne daj bože!, proizvodi nego da se
"pravi posao". Hiljade muškaraca u najboljim godinama svakoga
dana, baš u radno vreme, sede u kafićima, picerijama,
restoranima, luksuznim ili ne, u ministarstvima. Tamo piju
kafu i piće, došaptavaju se naslonjeni na šank, ili zavaljeni
u klupske garniture. To se kod nas zove "poslovanje".
Razume se da iz takvog poslovanja proističu i
odgovarajući poslovi. Prema svecu i tropar.
Zato smo ove nedelje imali jednu tempiranu bombu u
automobilu jednog šanera, jedno skupštinsko zasedanje koje
će ući u istoriju našeg ustavotvorstva, jedan početak kraja
NIN-a i, na samom kraju, jednu bitku za Bihać. Kada se sve
sabere, veoma dinamična nedelja.
Najspektakularniji događaj, držim, ipak je bila bomba
u automobilu. Na pedeset metara od Predsedništva Srbije, na
sto metara od obe Skupštine i na isto tolikom rastojanju od
Glavne pošte i Narodne banke u džipu jednog beogradskog
šanera eksplodirala je bomba sa daljinskim upravljanjem. črtva
je ostala bez nogu i bori se za život u Ugrentnom centru.
Vozilo je uništeno kao i dvoje vozila oko njega jer je
eksplodiralo na kolovozu što su novinari protumačili kao
"humanost" atentatora jer je bombu aktivirao tek kada je
žrtva napustila svoju kockarnicu koja se inače nalazi u
zgradi Kluba inžinjera i tehničara odmah pored turske
ambasade a preko puta Predsedništva Srbije. Navodno, kažu
novinari, atentatori su hteli da izbegnu nevine prolaznike
kao žrtve pa nisu aktivirali bombu dok je džip bio na
parkiralištu na veoma prometnom mestu.
Pa, hvala im.
Sam događaj nije, nažalost, neki presedan. Od početka
rata nasilje latino-američkog tipa je preplavilo naše ulice
i bombe poput ove - setite se eksplozije ispred hotela
"Avala" u Budvi proteklog leta kada istina ubice nisu bile
tako pažljive prema prolaznicima pa je bomba aktivirana na
samom parkiralištu - postaju svakodnevna stvar. Ipak, dok
god vam se ne dogodi pred nosom vi ne shvatate da se ne
događa samo drugima, događa se upravo vama.
Tog jutra sam po običaju, tek negde oko jedanaest,
krenuo u Skupštinu. Redovno kasnim, verovatno u nesvesnoj
želji da skratim vreme koje provodim u toj pećini. Usput sam
čuo eksploziju ali sam tada bio na uglu Krunske i
Beogradske i nije mi se činilo da je preterano jaka, čak
sam pomislio da je eksplodirala neka automobilska guma.
Kako sam se približavao raskrsnici Krunske sa Miloša
velikog tako je uzbuženje prolaznika koji su mi dolazili u
susret raslo da bih na uglu malo desno ka Saveznoj
skupštini ugledao neko deformisano potpuno belo, od praha
za gašenje požara, vozilo, čoveka bez jedne noge kako
takođe sav beo sedi u lokvi krvi kao i policiju, vatrogasce
i medicinare kako se neki unezvereno a neki sasvim odmereno
i profesionalno muvaju po razbojištu.
Da scena nije bila upriličena na raskrsnici koju
prolazim već decenijama i da bar neka od službenih lica
nisu pokazovala nervozu i uzbuđenje pomislio bih da sanjam
neki kadar nekog filma koji se obično prikazuju pod
univerzalnom najavom: "američki avanturistički u boji".
Gledajući razbojište, slušajući komentare građana i
novinara koji su uzajamno razmenjivali informacije i
konfabulacije koje su dostizale po srpskom kafanskom
običaju nebeske razmere, po prvi put sam počeo da razmišljam
o organizovanom kriminalu kod nas i po prvi put sam počeo
da sumnjam u omiljenu čaršijsku priču o zaveri vlasti koja se
koristi organizovanim kriminalom i drži ga pod kontrolom.
Priča je verovatno imala osnova pre nekoliko decenija
kada je politička policija koristila kriminalce u razne
svrhe. U inostranstvu, što je izazivalo najveća čaršijska
šaputanja, kriminalci su obavljali atentate na pripadnike
emigrantskih organizacija i obavljali nelegalne finansijske
transakcije. Za uzvrat bi u zemlji imali zaštitu od previše
nasrtljivog Interpola. Takođe, ovde u zemlji, druga,
beznačajnija struktura kriminalaca je obavljala sitnije
poslove trudeći se da bude regrutovana u ovu prvu,
inostranu grupu, a pride je policiji bila veoma korisna u
svojstvu doušnika kao i onih koji drže pod kontrolom
podzemlje.
Rat, i opšta beda, moralna i materijalna istovremeno,
ozbiljno su poremetili socijalnu strukturu zemlje i
kriminalce po prvi put izbacili u javni socijalni plan.
Istovremeno, ratnim pljačkama, crnom berzom a od uvođenja
sankcija i finansijskim transakcijama po inostranstvu a u
ime vlasti, taj sloj je postao nekoliko desetina puta
bogatiji dok je društvo u celini postalo znatno siromašnije
što im je opet spontano, omogućilo da korumpiraju
neuporedivo širi sloj državne strukture nego što im je to
bilo moguće pre deceniju ili dve. Politička policija se
rascepila na strukturu odanu vlastima koja bi, eventualno,
bila spreman da se obračuna, kao u stara vremena, sa onim
kriminalcima koji su se isuviše osamostalili ali i na onu
koja je, korupcijom, u potpunosti povezana sa kriminalom.
Delikatan balans snaga ovih dveju struktura obema vezuje
ruke ali zato kriminalce ostavlja na miru.
Pred "neverne Tome", odnosno one koji misle da su
kriminalci, i dalje, kao u Bravarevim vremenima tek puka
produžena ruka vlasti može se podastrti niz argumenata da
to više nije tako i da su se oni otrgli iz ruku. Međutim,
argumenti slabo pomažu ako neko u nešto veruje pa ću zato
navesti samo jedan. Najsnaniji dokaz da su vlasti izgubile
kontrolu nad kriminalom je to što sada organizovani
kriminal uopšte postoji.
Naime, u Bravareva vremena se svaki pokušaj stvaranja
organizovanog kriminala u korenu sprečavao i to na
najbrutalniji način, fizičkim likvidacijama. Samo po sebi
se razume zašto je to bilo tako, jer, u suprotnom,
organizovane bande kriminalaca bi bilo mnogo teže ako i
nemoguće kontrolisati i one bi nastavile da žive svojim
životom obnavljajući se i šireći bez mogućnosti vlasti da na
to više utiču. Sada, kada imamo organizovani kriminal,
jasno je da je ta kontrola izgubljena.
No, to je manji problem koji sa kriminalom imamo.
Konačno, sve demokratske zemlje sveta imaju veoma razvijen
organizovani kriminal koji je van kontrole političke
policije i to ih, bar za sada, nije ozbiljno destabilizovalo
osim, istina, Italije.
Kod nas se, međutim, zbog rata koji je uništio srednju
klasu a iscrpeo sve ostale klase slojeve, organizovani
kriminal pojavljuje i kao potencijalni nosilac socijalne
moći velikog obima. Okolnost da su isplivali na površinu
javnog života svedoči da su već otkupili svoju budućnost.
Pitanje je još jedino da li će moći da otkupe i državu. Ako
se na pedeset metara od Predsedništva države može otvoriti
kockarnica koju drže ljudi čiji obračuni podrazumevaju
upotrebu paklenih mašina, onda je sudbina vladajućeg
establišmenta ali, na žalost, i nas običnih smrtnika pod
velikim znakom pitanja.
Božovićevi ministri sa stotinama hiljada maraka koje
zakopavaju po svojim baštama dok prebacuju hiljade tona
nafte bili su najava, bomba na uglu Krunske i Miloše
velikog je objava.
Kako je ovo zemlja u kojoj nema belih ili crnih rešenja
i boja već je sve nekako sivo sva je prilika da ćemo
prisustvovati procesu u kome će se postepeno politički
establišment kriminalizovati, a kriminal politizovati. I iz
jednog i iz drugog sloja će u decenijama koje su pred nama
otpadati oni koji su previše rigidni za saradnju. Tako ćemo,
možda, poput neke Italije ali sličnije Kolumbiji, na ulici
imati vojno krilo mafije, a u parlamentu političko.
Možda će jedino, ako se to ostvari, prestati podmetanje
bombi u vozila ispred Predsedništva države, jer, kžo velim,
valjda će paziti da ne ubiju predsednika koga sami dovedu na
vlast. Mada, ni to nije sigurno, možda upravo taj metod
postane redovan u obavljanju smene na vlasti.
Tako sam, sa ovim turoibnim mislima sam napustio ugao
Krunske i Miloša velikog i produžio ka Skupštini u nadi da
je bombaši sa žoška još nisu osvojili. Tamo sam stigao tek
oko podne ali, na žalost, nisam dovoljno zakasnio jer je
sednica počela tek u dva pošto nadležni odbori iako su
zasedali od ranog jutra nisu stigli da daju mišljenje o svim
amandmanima koji su pristigli.
Na tapetu je bio Poslovnik, omiljena poslanička tema pa
je zato pristiglo oko 400 amandmana. Iako je redovno
zasedanje počelo još prvog oktobra, sve do ovog utorka nije
bilo ni jedne sednice. Mogli biste da pomislite da
vladajući socijalisti to namerno rade kako bi dične
opozicione poslanike sprečili zastupaju narod i da se bore
za svoje zakone ali je istina, kako već to obično biva,
sasvim drukčija.
Jednostavno, nije bilo ni razloga da se saziva sednica
pošto na dnevnom redu nije bilo tako reći ništa. Niko, ni
vlada ni poslanici nisu podneli svoje predloge zakona tako
da dnevni red osim Poslovnika nije sadržao ni jednu
značajnu tačku sem ako u to ne ubrajate /akone o rakiji i
vinu i o duvanu.
Istina, sam Poslovnik je dovoljan da zabavlja poslanike
bar dve nedelje, ali nisam zato otvorio priču o Skupštini.
Naime, na dnevnom su, pred kraj, bile i dve tačke
kojima su Šešeljevi radikali tražili da se raspravlja o
poverenju Vladi odnosno predsedniku skupštine.
Pretpostavljam da ih je Tomić namerno stavio na kraj
očekujući da će radikali u svom stilu, kako to već redovno
učine na skoro svakom zasedanje, pokušavati da uvredama i
incidentima isprovociraju neko nasilje da je zato hteo da mu
prvo prođu Poslovnik i zakoni koji su na dnevnom redu tako
da ne bude nikakve štete ako se sednica kod tih tačaka
prekine.
Međutim, negde tokom noći sa ponedeljka na utorak,
izgleda da je iz Tolstojeve ulice došlo naređenje da se
radikalskom bezobrazluku stane na rep i da predsednik, a i
njegova supruga više neće da trpe uvrede. Kada naređenje
stigne sa tako visokog mesta o njemu se ne raspravlja i sada
su Dragan Tomić, Milorad Vučelić i Slobodan Jovanović,
trojka koja trenutno vlada SPS-ovim republičkim
poslanicima, morali i da ga sprovedu u delo.
Zato je Vučelić, kada se utvrđivao dnevni red,
hladnokrvno ustao i predložio da se te dve tačke skinu sa
dnevnog reda jer su, kako se tipičnim komunističkim
rečnikom izrazio, "na poznatoj radikalskoj liniji
destrukcije". Dakle, u starom komunističkom stilu: "Kritika
da, ali konstruktivna druže!"
No, Bože moj!, pomislio bi neko, vladina većina može
da izglasa šta hoće pa, kako se dnevni red na redovnim
sednicama utvrđuje glasanjem, može nešto i da skine sa
dnevnog reda.
Problem je, međutim, u tome što tačku o glasanju o
poverenju vladi Skupština nije smela da skine sa dnevnog
reda pošto je proveravanje poverenja Vladi ustavna kategorija
i ono se mora sprovesti ako je podnet valjan zahtev. Konačno
sve i da to ne piše u Ustavu, sasvim je besmisleno, skoro
da parlament gubi svrhu ako se ne vrši proveravanje poverenja
vladi. Druga tačka, glasanje o poverenju Tomiću, se mogla
skinuti mada je čudno što sam predsednik Skupštine nije
zahtevao da ona ostane pošto bi sigurno dobio 80% glasova.
Očigledno, naređenje se odnosilo i na njega i morao je da ga
posluša mada bi mu politički itekako odgovaralo da se
rasprava o njemu održi.
Tako je Vučelić, a za njim i njegova socijalistička
poslanička pastva, u bahatoj žurbi da stvar reši, odlučio
da jednostavno pogazi Ustav. Nisu se čak ni potrudili da
primene neki proceduralni trik i time održe privid
legaliteta. Recimo, a to im Poslovnik dopušta, mogli su da
zakažu posebnu sednicu na kojoj bi se o poverenju Vladi
raspravljalo i da onda na nju jednostavno ne dođu. Nema
kvoruma, nema sednice i gotovo.
Međutim, oni su se žurili i jednostavno su nadglasali
Ustav. Tako su pokazali da naš Ustav, za koji pravni
stručnjaci kažu da je izuzetno tvrd jer traži čak
dvotrećinsku većinu skupštine i nadpolovičnu većinu svih
upisanih birača da se promeni, i nije baš tako tvrd, jer se
može promeniti pukom odlukom većine da se ne ispuni
neodstupna ustavna obaveza da se o poverenju vladi raspravlja
kada je podnet valjan zahtev za to.
Vladina većina, a sa njom i Skupština se tako upisala u
istoriju srpskog pravnog bezčašća i stala rame uz rame sa
Pašićem i Brozom koji se i dalje takmiče za prvo mesto.
Prosto se ne zna ko je bolji, da li Pašić koji je uzviknuo:
"Zakoni su za protivnici" ili Broz koji je savetovao da
"Sudije ne treba da se drže zakona kžo pijan plota".
Pošto im je ovaj pravni eksperiment prošao, sve dalje
izmene Ustava su moguće. Šta više, ovaj pravni eksperiment
je svojom uspešnošću otklonio sve bojazni socijalista šta
će biti sa njihovim "Slobom" po isteku drugog mandata koliko
je ustavno ograničenje. Sada je jasno da je sasvim dovoljno
da ga kandiduju i po treći put a narod će ga već izabrati.
Probajte vi posle da tom narodu objasnite da je to protiv
tamo nekakvog Ustava. Nasmejaće vam se u brk. S pravom.
srbija.390cnenad,
ŁŁŁ> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak,
ŁŁŁ Ništa im nije falilo, osim prostora, hrane, para, ljubavi...
Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu.
Pošto su deca odrasla u takvim uslovima naravno da se trude svim sila da
oni svojoj deci (što su donekle i uspeli) obezbede bolje uslove nego što
su oni imali.
srbija.391cnenad,
ŁŁŁ ŮŢ> Ostali sinovi posle donose čist profit :)
ŁŁŁ
ŁŁŁ Rasprodajom bubrega..?
Više zarade ako budu majstori za fudbal a ovako ne mogu biti vrhunski
sportisti.
srbija.392jevta,
> Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din
^^^^^^^^^^^^^^^^^^^
> Računam da je to prosek u SRJ? Ako dvoje rade.
> 660 : 30 = 22 din. Dnevno!
Eh, čika nešo, znam da si hteo dati volje prosvetarima, ali 230 din X 2 je
i dalje 460. So,
460:30=15.333 :(((
srbija.393dcolak,
│ Pošto su deca odrasla u takvim uslovima naravno da se trude svim sila da
│ oni svojoj deci (što su donekle i uspeli) obezbede bolje uslove nego što
│ su oni imali.
I imaju sve uslove da to i ostvare?! HA! Tjah...
Sledge DAMMIR!
srbija.394ania,
!?!'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre
!?! nekoliko (preko nekoliko:) desetina godina.
U međuvremenu su se pojavile pene, hormonalne pilule, spirale i
ostali proizvodi koje je vatikansko-kominternovsko-masonska
zavera izmislila ne bi li smanjila srpski natalitet i na taj
način uništila ovaj narod... ;) Lukavo, nema šta.
Pozdrav,
Ania
srbija.395severian,
> ostali proizvodi koje je vatikansko-kominternovsko-masonska
************
Last tajm aj hrd, Vatikan se, i rukama i nogama, borio protiv
kontracepcije. So, ostaje kominternovsko-masonska zavera:))) No, kako su
krenule ove restrikcije, ne bi me iznenadilo da Srbi pobede u foto-finišu:)
srbija.396jmilosevic,
Danas je 21.11.1994. u vojvođanskim mestima protest zemljoradnika zbog visokih
i nedovoljno smanjenih akontacija za porez na katastarski prihod od
poljoprivrednog zemljišta.
Sumnjam da će od ovoga nešto biti a videću da li će Bastilja nešto od toga
na II dnevniku uopšte i objaviti. Međutim, pitam milana (izvini što te
prozivam :( ) da li postoji način da u skupštinsku proceduru uđe izmena
"zakona" ili šta je već da poljoprivrednici ukoliko ne obrađuju zemlju
(nedostatak obrtnih sredstava=DEM za naftu, đubrivo, itd) ne plaćaju porez
od katastarskog prihoda, nego samo na imovinu?
Oni su primorani da zbog POREZA! obrađuju zemlju i da prave od zdrave
valute - isplate u ratama, obveznicama, čuvenim zlatnicima i sl.
Pozdrav,
jmilosevic
srbija.397aleck,
>> Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din
Gde si ti učio matematiku? :)))
srbija.398jmilosevic,
Danas je 21.11.1994. u vojvođanskim mestima protest zemljoradnika zbog visokih
i nedovoljno smanjenih akontacija za porez na katastarski prihod od
poljoprivrednog zemljišta.
Sumnjam da će od ovoga nešto biti a videću da li će Bastilja nešto od toga
na II dnevniku uopšte i objaviti. Međutim, pitam milana (izvini što te
prozivam :( ) da li postoji način da u skupštinsku proceduru uđe izmena
"zakona" ili šta je već da poljoprivrednici ukoliko ne obrađuju zemlju
(nedostatak obrtnih sredstava=DEM za naftu, đubrivo, itd) ne plaćaju porez
od katastarskog prihoda, nego samo na imovinu?
Oni su primorani da zbog POREZA! obrađuju zemlju i da prave od zdrave
valute - isplate u ratama, obveznicama, čuvenim zlatnicima i sl.
Pozdrav,
jmilosevic
srbija.399mileusna,
>> Sa ovim gore što si napisao tvoja porodica se ne može svrstati u
>> prosečnu. To je daleko, daleko iznad proseka. Prosečna porodica u
>> YU nije mogla ni 50 % od ovoga što si naveo.
A kako bi nazvao porodicu sa dva prosvetna radnika?
Doduše sve ono što sam nabrojao nije se sticalo tako lako, već uz otplatu
na rate, zajmove, prijatelje i sl. (Znaš već kakvi smo mi Srbi).
srbija.400mavava,
>> Eh, čika nešo, znam da si hteo dati volje prosvetarima, ali
>> 230 din X 2 je i dalje 460. So,
>> 460:30=15.333 :(((
Ako ovde ima prosvetara, eto mene za ministra prosvete.!:)
Verovatno će i profesori matematike da glasaju za mene bez
obzira na "sitne" greške.:)
Izgleda da puno gledam TV Bastilju i oni tako prezentiraju
prosečna primanja.
čika Neša
srbija.401veca,
>> Pa da, umesto da gaje decu, mnogi čuvaju kućne ljubimce (psi,
>> mačke...)
Ono što je strašnije od toga jeste da i oni koji bi hteli da
imaju decu, najčešće i sami jedva preživljavaju :( Sve, od hrane,
do odeće, obuće, dečje kozmetike je preskupo, potom školovanje
etc. Ispada da je jeftinije gajiti kućne ljubimce.
>> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno
>> pitanje. Mada ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže
>> živelo a opet porodice su imale i po devetoro dece.
Ranije? Valjda je smisao budućnosti u progresu, a ne vraćanju na
staro. Moja baba je imala šestoro dece, a nas je troje. Moji
stričevi su razmenjivali odeću, nasleđivali jedno od drugih, baba
je uglavnom uspevala da im obezbedi minimalno obrazovanje, jeli
su proju i pasuljčinu iz kazana, hrana nije bila tako skupa, a
sa naturalnom proizvodnjom se, nekako ipak izlazilo na kraj.
srbija.402veca,
>> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak,
>> bližimo se 21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i naravno tako
>> nešto žele omogućiti svojim potomcima.
Navikli? žekaj, jel' to mana?
srbija.403veca,
>> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu.
Ništa, sem što je procenat smrtnosti dece i novorođenčadi bio
jako velik, što se umiralo od tuberkuloze (posledica slabe i
nepravilne ishrane) i ostalih boleščina.
>> Pošto su deca odrasla u takvim uslovima naravno da se trude svim
>> sila da oni svojoj deci (što su donekle i uspeli) obezbede bolje
>> uslove nego što su oni imali.
Ne trude se, to je, naprosto, normalna faza u razvoju ljudske
vrste. Ukoliko staneš ili se osvrneš, pokosiće te oni koji te
sustižu.
Svojevremeno, kad sam odbila jednom kolegi da napišem recenziju
za knjigu, smatrajući da nije dovoljno dobra, rekao mi je: "znaš,
kad vidim šta sve ljudi objavljuju, tešim se". Rekoh mu da se ja
nikad ne upoređujem sa lošijim od sebe, samo te bolji mogu
naterati da daš sve od sebe i budeš bolji (od tada je prestao da
mi se javlja). Tako je i sa ovim o čemu ti pričaš i u životu
uopšte.
srbija.404milan,
> Sumnjam da će od ovoga nešto biti a videću da li će Bastilja nešto
> od toga na II dnevniku uopšte i objaviti. Međutim, pitam milana
> (izvini što te prozivam :( ) da li postoji način da u skupštinsku
> proceduru uđe izmena "zakona" ili šta je već da poljoprivrednici
> ukoliko ne obrađuju zemlju (nedostatak obrtnih sredstava=DEM za
> naftu, đubrivo, itd) ne plaćaju porez od katastarskog prihoda, nego
> samo na imovinu?
Očigledno sediš na ušima. :))
Pa čitavo jedno vanredno yasedanje u avgustu je bilo posvećeno
predlogu opozicije (zapravo tablice smo pravili Pal Šandor i ja) da
se to uradi. Naravno, vlada je to odbila.
Pl poz M
P.S. Istina, katastarski porez je beznačajan (od recimo 2000 din
troškova po hektaru žitarica on iznosi najviše 200-300 din) tako da
bi ta pomoć bila simbolična. Osim toga selo je veoma različito
razvijeno. Dok seljaci oko Beograda koji imaju blizu pijacu
doslovno pljačkaju grad i prebogati su, seljaci po Vojvodini tavore
jer ako proizvode žitarice nemaju kome osim državi da ih prodaju.
srbija.405cnenad,
ŁŁŁ do odeće, obuće, dečje kozmetike je preskupo, potom školovanje
ŁŁŁ etc. Ispada da je jeftinije gajiti kućne ljubimce.
Nešto malo jeftinije ali, uvek su na raspolaganju metode koje si navela niže
u tvojoj poruci.
ŁŁŁ Ranije? Valjda je smisao budućnosti u progresu, a ne vraćanju na
Naravno, o tome i pričam, e sad kad bi još mogli spojiti iskustva iz prošlosti
i tekući i budući 'progres'... bilo bi sjajno.
srbija.406cnenad,
ŁŁŁ>> bližimo se 21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i naravno tako
ŁŁŁ Navikli? žekaj, jel' to mana?
Ovo sam rekao u pozitivnom smislu, dakle nije nikakva mana, jedna sasvim
normalna stvar, koja se postigla zahvaljujući 'progresu' ;) i evoluciji.
srbija.407cnenad,
ŁŁŁ>> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu.
ŁŁŁ
ŁŁŁ Ništa, sem što je procenat smrtnosti dece i novorođenčadi bio
ŁŁŁ jako velik, što se umiralo od tuberkuloze (posledica slabe i
ŁŁŁ nepravilne ishrane) i ostalih boleščina.
Mislio sam na one koji su preživeli ;) A inače, sve što si ti navela je
poznata i tačna, nažalost i tužna konstatacija, ali i to je bio jedan od
razloga zašto je svaka porodica imala veći broj dece (naravno pored razloga
da tada nije TV-a).
srbija.408squsovac,
>! ?!'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre
>! ?! nekoliko (preko nekoliko:) desetina godina.
>
> U međuvremenu su se pojavile pene, hormonalne pilule, spirale i
> ostali proizvodi koje je vatikansko-kominternovsko-masonska
> zavera izmislila ne bi li smanjila srpski natalitet i na taj
> način uništila ovaj narod... ;) Lukavo, nema šta.
:)))))
Svaka čast.
srbija.409squsovac,
> Šalu na stranu, to je svakako veoma ozbiljno pitanje, možda čak i
> jedno od najbitnijih u ovom trenutku.
Bojte, je l' ti to na mala vrata obznanjuješ da ćemo na proleće
da žderemo i ločemo u čast naslednika?
srbija.410bojt,
>> Bojte, je l' ti to na mala vrata obznanjuješ da ćemo na proleće
>> da žderemo i ločemo u čast naslednika?
Bio sam u nedelju na krštenju jednog (muškog) deteta. Pop na kraju
reče: "...još dva ovakva pa onda može i neko žensko" ;))
srbija.411kuki,
> Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din
230 x 2 = 460, bar je tako bilo kad su mene učili matematiku :))))
srbija.412veca,
>> Mislio sam na one koji su preživeli ;) A inače, sve što si ti
>> navela je poznata i tačna, nažalost i tužna konstatacija, ali i to
>> je bio jedan od razloga zašto je svaka porodica imala veći broj
>> dece (naravno pored razloga da tada nije TV-a).
čeno, da ga peremo il' da pravimo novo? ;))
srbija.413veca,
>> Bio sam u nedelju na krštenju jednog (muškog) deteta. Pop na kraju
>> reče: "...još dva ovakva pa onda može i neko žensko" ;))
Ne pratiš propagandu, "Srpkinje, rađajte nam ratnike" ... :(
srbija.414ilazarevic,
> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu.
Ono što sam ja naveo itekako utiče na zdravlje dece. Sigurno je da će dete
biti zdravije ako imaš da mu kupiš toplu odeću za zimu, lakšu za leto, ako
imaš pare za lekove, ako dete ima svoju čistu i provetrenu sobu itd. Ne mogu
deca da žive od ideja, treba nešto i da jedu.
srbija.415spantic,
> Ne pratiš propagandu, "Srpkinje, rađajte nam ratnike" ... :(
Koji je tebi đavo Veco? Isto si tako kukala i drugde. Ja smatram da
se svakom detetu treba radovati.
A što se ratnika tiče, pa idemo u 21. vek. Moderno doba, danas i
žene ratuju ;)
-> A ko da nisu oduvek ratovale?
srbija.416fancy,
ŮŢ> Koji je tebi đavo Veco? Isto si tako kukala i drugde. Ja smatram da
ŮŢ> se svakom detetu treba radovati.
Pa, radiš li nešto na tome..?
srbija.417dcolak,
│ Naravno, o tome i pričam, e sad kad bi još mogli spojiti iskustva iz
│ prošlosti i tekući i budući 'progres'... bilo bi sjajno.
Zašto me ovo podseća na parolu "TRAMVAJEM U 21. VEK?!"
Sledge DAMMIR!
srbija.418max.headroom,
> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu.
Izvini što se ubacujem, ali: fudbalera i brđana imamo i za izvoz.
Možda ne bi bilo loše da se ne vezujemo za kvantitet, već za kvalitet.
srbija.419bulaja,
│ Pa, radiš li nešto na tome..?
└───
Važno je da radi Mihajlo Marković (NN) :).
srbija.420fancy,
ŮŢ> Važno je da radi Mihajlo Marković (NN) :).
Ujeee... stvarno..?
srbija.421fifana,
> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno pitanje. Mada
> ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teze zivelo a opet porodice
> su imale i po devetoro dece.
Ranije su porodice imale po devetoro (i vise) dece, jer je to bilo neophodno za
ekonomiju. Tolika kolicina je bila uobicajena samo u izrazito stocarskim
krajevima. Meni su po Pesterskoj visoravni pricali gomilu prica sledece vrste:
Ma meni je trebalo deset deca: jedno ide na Borosticu po vodu, drugo cuva
jalovice, trece cuva (ne znam vise sta), cetvrto ide u Sjenica po nesto,
peto........
Sa nestankom te vrste ekonomije, nestala i kolicina dece.
Lj.
srbija.422fifana,
> Ispravite me ako gresim.
Ne gresis, ali se i tada kukalo da vlada bela kuga, te da narod nece da radja
vise od oko 1,5 deteta po porodici.
Lj.
srbija.423fifana,
> To je nesporno. Ali, izgleda da svi zaboravljamo da je Srbija zemlja
Bila.
Lj.
srbija.424fifana,
> rece: "...jos dva ovakva pa onda moze i neko zensko" ;))
A, to je stara Dobricina varijanta: mi treba da radjamo i gajimo musku decu ne
bi li postali topovsko meso, zene treba da drze varjacu (u vreme kada se ne
bave radjanjem), a gospodin, valjda, treba da bude sto i jeste - akademik....
Mozda je sad neka druga glupost te vrste aktuelna.
Lj.
srbija.426mavava,
"SRBI-ja U MRAKU"
Tamo negde u "drugoj državi" desilo se da je NATO pakt u
nekoliko navrata, vojno, upotrebom sile intervenisao.
Pre nekoliko meseci predsednik SAD Bil Klinton rešio je da
okonča gradjanski rat u medjunarodno priznatoj BiH.
Lepo je naredio g. Aliji Izetbegoviću i g. Franji Tuđmanu
da dodju u Vašington i svečano potpišu konfederaciju i plan
po kome će dobiti 51 % teritorija u BiH i to one površine koje
je "kontakt grupa" zacrtala.
Pošto su Srbi iz Republike Srpske odbili taj plan, rešio
je da ih prisili da to učine, jer kad SAD stanu iza nečega
onda to mora i da se uradi.
Prvi ko je to odmah "shvatio" bio je Slobodan Milošević.
Pozvao je Radovana Karađića i "preporučio" mu da se plan
prihvati. Medjutim, Karađić i rukovodstvo nisu pristali.
Prvenstveno što se u planu ne spominje mogućnost povezivanja
sa maticom Srbijom tj. SRJ. O drugim razlozima ne prihvatnja
neću.
Sloba je rešio da postane najveći "mirotvorac" na Balkanu,
a i šire, pa je uveo nepravedne, i ničim izazvane, sankcije prema
bosanskim Srbima.
Ne bih se začudio da Sloba bude kandidat za Nobelovu nagradu.
Lično ne verujem da bi pristao da je i primi jer je nagradnih
10.000 din., koje je dobio od Kraljevčana, ustupio penzionerima.
Da je Sloba bio od samog početka YU krize za mir a ne za rat
shvatila je i medjunarodna zajednica. U cilju stimulacije i daljeg
angažovanja u pravcu mira UN (čitaj SAD) rešile su da delimično
skinu sankcije.
Kako sada više nije u trendu borba za: "Svi Srbi u jednoj državi"
Sloba se "elegantno" distancira od svog "omiljenog" opozicionara
Šešelja i SRS, jer nisu bili na času kad je držao predavanje na
temu: "Mir". Nije ni bitno pa valjda postoji još neki opozicionar
u Srbiji koji hoće da bude u trendu?. Srećni što su imali tu čast
da uskoče na upražnjeno mesto Vuk Drašković i Zoran Đinđić ne
propuštaju šansu. Vuk ozarena lica, posle razgovora sa Slobom,
izjavljuje okupljenim novinarima kako je Slobodan Milošević
duhovit čovek!. Šta li je time hteo da kaže?
Bilo kako bilo, sada se politika Slobodana Miloševića uklapa
u program SPO. žudno mi je da se ranije Slobina politika uklapala
u program SRS, a one se dijametralno razlikuju. Nije mi jasno da
li je Sloba promenio politiku ili "opozicionare"? Možda se sa
njima igra? Ne verujem da bi se usudio da tako nešto uradi jer
može da se desi da se jednog dana ujedine i skinu ga sa vlasti.
Koliko vidim sada u parlamentu Socijalisti nemaju većinu i veoma
"teško" mogu da izguraju neki zakon. Pratim ta zasedanja koja su
veoma interesantna i vidim kako opozicija lukavo prikuplja glasove
za sledeće izbore. Jedino mi njihova koncepcija nije najjasnija?
Dobro je da se, kako vidim, polako stvara parlament kojim će se
Srbija ponositi! Inače g. Tomić izvanredno vodi sednice i nije mi
jasno zašto "opozicija" traži njegovu smenu?. On svima dozvoljava
da iznesu svoje stavove. Ako pak dodje do spora on demokratski i
po poslovniku traži da se parlament izjasni.
Ali da se vratim malo na situaciju u Bosni. Bilo mi je čudno da
se Milan Martić usudio da podigne avione iz Krajine i tako pomogne
Srbima iz Republike Srpske?. Neki strani mediji su čak rekli da
je Sloba u Krajini pomogao Martiću da pobedi na izborima. Mislim
da Martić nema blage veze sa Slobom. No, sinoć je sve razjašnjeno.
Milan Martić je izjavio da je neki komandant podigao avione na
svoju ruku, zbog čega je odmah smenjen. Eto kako neki neodgovorni
komandanti mogu da izazovu NATO na intervenciju!. Naravno NATO se
nije zadovoljio sa bombardovanjem aerodroma već je ubrzo posejao
nekoliko bombi po srpskim položajima!.
E, sad to "nije" razlog da se ovde u Srbiji oko toga diže velika
prašina, kad im je lepo rečeno da prihvate plan. Parlament ima svoj
dnevni red i tačka. To što Radikali traže da se raspravlja o bombama
nije bitno, treba usvojiti novi poslovnik. Pošto su Radikali izašli
ostala je "opozicija" da podnese amandmane i tako da svoj doprinos
izradi novog poslovnika. Izgleda da je velika većina amandmana
usvojena. Za to vreme strani izveštači kažu da se u Bihaću vode
ulične borbe i da UN i NATO raspravljaju o tome...Šta se to nas
tiče to je njihova stvar!
čika Neša
srbija.427supers,
>> njima igra? Ne verujem da bi se usudio da tako nesto uradi jer
>> moze da se desi da se jednog dana ujedine i skinu ga sa
>> vlasti. Koliko vidim sada u parlamentu Socijalisti nemaju
>> vecinu i veoma
Sanjajmo! Postoji nesto sto se zove Nova Demokratija, i sto ima
veze sa opozicijom kao Seselj prosle godine! Tvoji snovi o Ujedinjenoj
opoziciji su nesto sto necemo gledati narednu deceniju. Nekada su
ljudi gajili laznu nadu da se vlast moze promeniti (vreme raznih devetih
martova). Sada su se oslobodili te iluzije. Ovi isti ostaju na vlasti bar
do kraja balkanskog sukoba, to je bar jasno, a bicemo srecni ako to
potraje ispod deset godina.
srbija.428milan,
(Emitovana 26. novembra 1994.)
Srbotopija 81.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 26.
novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Neočekivani, skoro spektakularni uspesi generala
Manojla Milovanovića ali i posledice ovih uspeha koje prete
da bosansku igru dovedu na velikosvetske stadione,
obeležili su ovu političku sedmicu, a, za bojati se je, što
bi rekla naša bivša braća Hrvati, da će obeležiti i mnoge
koje su pred nama.
Ako se sećate, generala Milovanovića, inače formalno
drugog, a sada možda i prvog čoveka srpske bosanske vojske,
ostavili smo, pre nekoliko emisija, zamišljenog i zabrinutog
nad raspadom Drugog krajiškog korpusa. Sa nekoliko brzih
taktičkih prodora Dudakovićevog petog korpusa muslimanske
bosanske vojske, ova jedinica je bila praktično razbijena a
glavno srpsko uporište severno od bihaćke enklave, dobro
utvrđena Grabeška visoravan, je, praktično bez borbe, pala
u ruke muslimana. Kako je, skoro istovremeno, u hrvatske
ruke pala kupreška visoravan, a snažna muslimanska ofanziva
južno od Sarajeva počela da daje rezultate, generala
Milovanovića sam tada ispratio sa turobnim mislima. žinilo
se da su zamor ljudskog materijala sa srpske ali i
postepeno, kroz rat i bitke sticano iskustvo hrvatsko-
muslimanske vojske, počeli da proizvodi posledice po srpsku
stranu u Bosni i Hercegovini.
Najvažniji znak krize, ako me pamćenje ne vara pominjao
sam ga tada, je bila Milovanovićeva naredba, izdata u sred
najžešće muslimanske ofanzive na bihaćkom ratištu, da se
pristupi reorganizaciji Drugog korpusa, praktično jedine
velike srpske vojne formacije zapadno od koridora. Takve
naredbe se u sred bitaka izdaju samo kada stvarno
"prigusti".
Glavni problem sa kojim se suočio Milovanović ali, na
kraju krajeva i sama Vrhovna komanda koja se skoro
kompletna preselila na bihaćko ratište se sastojao u tome
kako reorganizovati i osvežiti jedinice Drugog korpusa a da
se pri tome ne umanji, bar ne u značajnoj meri, brojno stanje
i borbena gotovost najelitinije jedinice - Prvog krajiškog
korpusa - koja čuva prostor oko koridora.
Izgleda da je Milovanović i odabran od strane Vrhovne
komande da rešava ovu "kvadraturu kruga" zato što on spada
u retke oficire srpske bosanske vojske za koje se priča da
imaju više u glavi nego u telu. Kako je sitne građe za njega
kruži priča da ima pola kile mesa i 49 kila mozga, što je,
priznaćete, s obzirom na mentalitet, temperament i kulturu
tla na kome ratuje, skoro neverovatan kompliment.
Detalji Manojlovih manevara i logističkih poteza su, iz
razumljivih razloga, i dalje nepoznati ali je poznato da je
on lično preuzeo komandu nad združenim srpskim snagama dok
je ostatak Vrhovne komande na čelu sa samim Mladićem
koordinirao operacije sa komandnog punkta koji nikada nije
bio više od desetak kilometara udaljen od čela fronta.
Očigledno srpska bosanska strana je kontraofanzivu na
Bihać shvatila kao najozbiljniju operaciju rata u toku ove
godine i sprovela ju je čak znatno ozbiljnije od
goraždanske.
No, bitka za Bihać ima jednu drugu sličnost sa gora-
danskom operacijom. Naime, poput bitke za Goražde i bitka
za Bihać je zakasnela.
Šta time hoću da kažem?
Pa, tokom 1992., prve godine rata, a i većim delom
1993., druge godine rata, godine srpska bosanska vojska je
vodila operacije koje su činile da sž pravom ponese moj
omiljeni pejorativni naziv "Karadžićeva družina" iliti
"Karadžićeva bratija". U toj fazi rata koja se kod
prefinjenijih analitičara sklonih eufemizmima zove "rat za
teritorije" a koja se, srpski rečeno, sastojala u
proterivanju ili, u mračnijim, mada ne onoliko čestim kako
to prikazuje zapadna propaganda, slučajevima i u ubijanju
muslimanskih suseda i pljačkanju njihove imovine, pod udarom
su bili bogatiji delovi Bosne bez obzira na njihov strateški
ili čak taktički značaj. Setite se, uostalom, više hiljada
"Golfova" sa parkirališta "Folksvagenove" fabrike, neke od
kojih možda i vi vozite poštovani slušaoci, i sve će vam
biti jasno.
Da li su u toj fazi Pale očekivale brzu predaju vlade
u Sarajevu ili neku međunarodnu pregovaračku ponudu koja bi
priznala njihovu vojnu nadmoć, teško je reći. U svakom
slučaju, nade su se izjalovile i usledila je serija
sankcija kojima se međunarodna zajednica obrušila na Srbe.
žak ni tada Pale nisu ozbiljno prionule na zaokruživanje
i obezbeđivanje granica i strateškog položaja svoje proto
države. Duž Drine je ostalo nekoliko džepova od kojih je
najvažniji bio Goraždanski, ne samo po veličini teritorije
i broju protivničkih vojnika nego i po svom strateškom
položaju koji se nalazi tačno na preseku magistrale Sandžak-
Bosna sa Drinom. Time su Srbi propustili da opkorače Drinu
i na nekoliko kilomatara od granice SRJ je ostala ogromna
neprijateljska enklava. Takođe, koridor je ostao veoma uzan
i izložen stalnim napadima - zli jezici kažu da u toj
oblasti nije bilo ničega vrednog - a Zapadna Bosna je
ostala potpuno van sfere interesovanja tako da je naglo
"puštanje" Fikreta Abdića - Baba "niz vodu", od strane
Hrvata, posle sklapanja hrvatsko-muslimanskog sporazuma
zateklo Pale potpuno nespremnim.
Teško je odgonetnuti uzroke ovako očiglednih
političko-vojnih grešaka, ali su se one tek početkom ove
godine, posle otvorenog stavljanja Amerikanaca na muslimansku
stranu u Bosanskom ratu pokazale kao veoma ozbiljne. Jer,
Amerikanci, odnosno NATO pakt su zaštićene zone - inače
sasvim nejasne tvorevine jer, recimo, rezolucija Saveta
bezbednosti o njima nije predviđala razoružavanje ljudstva
unutar njih - iskoristili kao mostobrane za svoje uključivanje
u rat na muslimanskoj strani. Sami nespremni da se sa
kopnenim trupama uključe u rat, oni su opkoljene muslimane,
pomognute logistički konvojima koji su, iako su Srbi to u
izvesnoj meri sprečavali, ipak prolazili, pretvorili u
svoju kopnenu vojsku kojoj su dodali sopstvenu vazdušnu
podršku.
I, odjednom se jedna takva, prividno neutralizovana
tačka, poput Goražda pretvorila u odskočnu dasku za
muslimansku ofanzivu. usledila je srpska kontraofanziva
koja je na samim prilazima Goraždu zaustavljena složenom
mešavinom pregovora i vojnih pritisaka. Slična stvar se
ponovila i na bihaćko-krupskom frontu ali sada posle još
godinu dana izolacije, izbacivanja Jugoslavije iz rata i
mnogo agresivnije američke pozicije izazvana već poznatim
unutrašnje političkim promenama.
Pale su sada shvatile da su u ratu sa nekom vrstom
čudne američko-muslimanske vojske i, mora se priznati,
hrabro prihvatile izazov. Kako je sada postalo sasvim jasno
da se bihaćka enklava više nije mogla ostaviti samo
prigušenom jer bi, zbog zaoštravanja američkog stava prema
bosanskim Srbima, tako reći odmah postala uporište za novu
ofanzivu, Bihać morao da se osvoji, kao uostalom i cela
Zapadna Bosna. Iza ove operacije stoji i još jedan,
politički motiv koji po značaju nadrasta vojnu važnost
bihaćko-krupskog fronta. Valja, naime, vratiti u igru Baba.
Ne samo, kako to pomalo cinično Karadžić kaže, zbog potreba
"pacifikacije" tog regiona već i zbog toga što je, pre
nekoliko meseci neoprezno ispušteni saveznik Abdić, preko
potreban kao četvrti igrač u bosanskoj igri, upravo onaj
igrač koji treba da rasturi dosadašnju koncepciju podele
Bosne pola-pola i da zatraži svoje.
Iz ove, na brzinu oslikane slike se jasno i vidi zašto
mislim da su i goraždanska a pogotovu bihaćko-krupska
operacija zakasnele. Možda nisu nepopravljivo zakasnele ali
zakasnele svakako jesu. žini se da su zakasnele više od
godinu dana odnosno tačno onoliko koliko je proteklo od
prvog jasnog zaoštravanja američkog stava kada je postalo
izvesno da se sa njihovom vojnom intervencijom mora računati
i da se stoga mora obezbediti što bolja dispozicija srpske
vojske na bojištu a da se pogotovu moraju uništiti džepovi
jer su oni, s obzirom na definitivnu nespremnost
Amerikanaca da ubace svoje kopnene trupe, jedina mesta sa
kojih mogu krenuti ofanzive pošto se iz centralne mase
muslimanskog dela Bosne koji je uglavnom u ravnicama i
kotlinama takve frontalne operacije ne mogu preduzimati.
Ovako je general Milovanović zaista načinio čudo ali
je pitanje da li će to čudo popraviti vojnu, a naročito
političku situaciju bosanskih Srba.
Brzim kretanjem glavnih jedinica na frontu Milovanović
je ratovao potpuno suprotno, i upravo zato uspešno, u
odnosu na vukovarsku operaciju. Za sobom je ostavljao
opkoljene muslimanske jedinice koje su kasnije dokrajčivale
pozadinske snage i sporije jedinice a put je probijao
vatrom iz višecevnih raketnih bacača čija je koncentracija,
kažu, bila do sada najveća u ovom ratu. Da je vođstvo na
Palama igralo va banc odnosno da je sve investiralo u ovu
operaciju govori i upotreba avijacije sa aerodroma Udbina u
RSK što praktično znači da su i Srbi u Hrvatskoj uvučeni u
sukob bez obzira što su na početku možda sudbinskih
pregovora sa vladom u Zagrebu. Mišljenja analitičara se, što
se ovog poteza tiče, resko razlikuju. Jedni, nakloniji
vonom teoretisanju, misle da je ovaj potez bio neophodan
pošto se fabrika municije u Bihaću kao i velika
koncentracija žive sile van dometa artiljerije nije mogla
drukčije "omekšati" nego kasetnim bombama i napalmom dok
drugi, skloniji političkim razmišljanjima, uzroke ovog čudnog
poteza vide u želji Pala da i Knin po svaku cenu bude uvučen
u rat i tako neraskidivo poveže svoju sudbinu sa RS.
Bilo kako bilo, ovo je bila kap koja je prevršila
čašu, pogotovu što je upotreba kasetnih bombi i napalma
razbesnela svetska medija čija je ljubav prema Srbima
nadaleko poznata. Povrh svega u samom Bihaću se našlo oko
50.000 izbeglica i vojnika Petog korpusa tako da je pomisao
na kolone izbeglica koje mogu početi da ga napuštaju u
direktnom prenosu na kakvom CNN-u verovatno sledila ionako
već polumrtvu krv u žilama Klintonove administracije.
Iza toga je usledila serija vazdušnih udara u kojima
je uništena pista aerodroma Udbina kao i niz srpskih
artiljerijskih i protivavionskih položaja na ratištu sa
kojih je, navodno, gađano gradsko jezgro Bihaća kao i
avioni NATO pakta u stalnim preletima nad tim područjem.
Vazdušni udari praktično ne prestaju i traju i dalje. Rat
između NATO pakta i vojske Republike Srpske je, dakle,
otpočeo.
U svim evropskim prestonicama ovo je, posle
jednostranog američkog prestanka kontrole embarga na
isporuke oružja muslimanima u Bosni bio novi šok za nepune
dve nedelje. Iako su se, bar zapadne zemlje, morale bar
formalno saglasiti sa ovim napadima jer se obavljaju pod
firmom NATO pakta koga su i one članice, u praksi je ovo,
zbog snažne kontrole nad linijama komandovanja u Paktu,
praktično samo američka odluka. Naime, zapadnoevropske
zemlje, koje su se navikle na sporo kotrljanje bosanske krize
sa povremenim uvećanim obimom ratovanja i koje računaju da
srpske apetite polako uguše sankcijama i nešto poboljšanim
pregovaračkim ponudama nemaju ni najmanju želju da im
Amerikanci zapale novi Vijetnam pogotovu ne pod stražnjicom
gde ionako imaju više desetina hiljada vojnika koji mogu
biti izloženi riziku.
Najveći šok je razvoj događaja, naravno, izazvao u
Beogradu. Milošević, koji je počeo nekako da veruje da je
novostečena blagonaklonost koju prema njemu ispoljava
međunarodna zajednica počela da se širi i na bosanske Srbe
bio je očigledno potpuno zaprepašćen. njegovo zaprepašćenje i
zbunjenost čak su ga naterali da povuče i jedan sasvim
pogrešan potez. Primio je, naime, Akašija i de la Prela u
sredu pre podne upravo dok su njihovi avioni bombardovali
srpske artiljerijske i protivvazdušne položaje. Ako ništa
drugo, mogao je da ih drži neko vreme u Dvorskom parku da
se zajedno sa novinarima smrzavaju do uveče. Izgleda da je
tokom razgovora shvatio svoju grešku tako da ih je ispratio
mrka pogleda slažući se sa pretnjama Srbima koji napadaju
zaštićene zone ali i mrgodno prigovarajući muslimanima koji
iz zaštićenih zona otpočinju ofanzive.
Da je Milošević bio zatečen daljom eskalacijom rata
između bosanskih Srba i NATO pakta i da posle Udbine nije
očekivao dalja bombardovanja jasno svedoči uvodnik u
"Politici" Hadži Dragana Antića, objavljen baš ujutro kada su
došli predstavnici UN i kada su avioni NATO naveliko po
drugi put bombardovali po Bosni. Hadžija u uvodniku jasno i
nedvosmisleno optužuje naše sopstvene ratne huškače a
naročito samog Karadžića kome pripisuje jasnu želju da
eskalira rat iu da u njega uvuče i Jugoslaviju. Ne radi se,
naravno, o tome da se Hadžija istrčao - Milošević baš tako i
nikako drukčije ne misli - već o tome da im verovatno ne bi
ni palo na pamet da objave takav uvodnik da su očekivali
nekoliko dana vazdušnog rata koji će razbesneti srpsku
javnost.
No, opet naravno, ni od Miloševića ni od pobesnele
srpske javnosti više ne zavisi dalji razvoj događaja u
Bosni. Istina sami događaji se mogu iskoristiti od strane
estradnih političara nacdemokratske orijentacije za nešto
malo busanja u grudi i ciničnog sakupljanja jeftinih
političkih poena prilikom eksploatacije naraslih
nacionalnih osećanja ali tu stvari stoje toliko jednostavno
i marketinški prosto na jednostavno nisu interesantne.
Mnogo je značajnije da li rat između bosanskih Srba i
NATO pakta ima šansu da se završi brzo ili da bar postane
niskog intenziteta.
To je, izgleda, moguće ako bi Srbi stali pred samim
zauzimanjem Bihaća. Međutim, to je isto kao da su doživeli
poraz jer glavni cilj, a to je ponovno ustoličenje Baba za
gubernatora Zapadne Bosne i pacifikacija celog regiona neće
biti ostvareni. Istina, ni jedno od tri glavna gradska
središta Zapadne Bosne - Bihać, Velika Kladuša i Cazin -
još nije u potpunosti palo jer se u sva tri grada
muslimanske snage još drže u centru. Očigledno je da je za
osvajanje potrebno još nekoliko dana a možda i sedmica koje
Milovanović ni od kuda ne može da kupi jer su mu avioni već
nad glavom i drže ga pod vatrom. Osim toga sve
zainteresovane strane pa i sam Milošević su se izjasnile u
korist prekida vatre i trajnijeg primirja pa Pale ne mogu
to ignorisati. Zapadnoevropske zemlje članice NATO pakta, a
o Rusiji i da ne govorimo, za sada nisu spremne da
Amerikancima daju odrešene ruke u žandarisanju po bosanskom
nebu. Pad Bihaća, međutim, kao zaštićene zone UN bio bi
direktan izazov ali i lak alibi svim tim činiocima da
Amerikancima upravo ovo dopuste.
Izgleda, ipak, da njihova ratobornost nije tolika da
oni i žele da Amerikancima dopuste da bombarduju po Bosni
po svom nahođenju. Zato su juče u Beogradu bili Oven i
Stoltenberg a u nedelju dolazi Kozirjev. I jedni i drugi
nude nove varijante primirja i mirovnih pregovora i planova
kako bi se Srbima sačuvala čast a verovatno i nešto
ponudilo za uzvrat, ako bi odustali od zauzimanja Bihaća.
Sva je prilika da će, na kraju, Pale pristati na tako
nešto samo što je pitanje kakav će pazar utvrditi i da li se
Amerikanci mogu zaustaviti u daljem eskaliranju sukoba posle
ovolikog broja borbenih letova koji već ima ratne
dimenzije. Jer, ako je Goražde koštalo par borbenih letova
i nekoliko bombi, već do sada Bihać košta deset puta više.
Sledeća muslimanska ofanziva iz neke zaštićene zone vodiće
očigledno u totalni rat ako zapadnoevropske zemlje i Rusija
ne uspeju da suspenduju američku ratobornost.
Za svaki slučaj, da malo pojača pritisak, Milovanović
je uputio Petom korpusu apel da se preda do 20 sati
večeras. On čeka. Sačekaćemo i mi.
srbija.429saricl,
!!! kad vidim šta sve ljudi objavljuju, tešim se". Rekoh mu da se ja
!!! nikad ne upoređujem sa lošijim od sebe, samo te bolji mogu
!!! naterati da daš sve od sebe i budeš bolji (od tada je prestao da
Ova rečenica mi se jako dopada.
srbija.430supers,
>> Za svaki slucaj, da malo pojaca pritisak, Milovanovic
>> je uputio Petom korpusu apel da se preda do 20 sati
>> veceras. On ceka. Sacekacemo i mi.
Cekacemo mi jos dugo. Koliko je to dobro za srpsku stranu da padne
Zapadna Bosna, toliko je to nedopustivo NATO-u. Eliminacija V korpusa
i uspostavljanje Fikretovog emirata znaci ogroman strateski dobitak za
srpsku stranu, najveci od probijanja koridora. Zato se bojim da taj
film nikada necemo gledati. Koliko je Amerima bitno da Srbi to NE ostvare,
vidi se iz aktivnosti NATO aviona, koja do sad u ovoj meri nije zabelezena
na ovim prostorima. Srbima je alternativa da uticu na zapadnu javnost
rusenjem NATO aviona, ali to znaci ubacivanje u igru zlatnih rezervi
teskog naoruzanja, u trenutku kada NATO gadja sve sto je zeleno i sto
im lici na raketne baterije.
srbija.431ndragan,
/ prosečnu. To je daleko, daleko iznad proseka. Prosečna porodica u
/ YU nije mogla ni 50 % od ovoga što si naveo.
Pazi, ja sam imao 50% od toga, ono - skromno i na snalaženje ali nikad u
velikoj frci.
/ Mnogi su tada osporavali moju tvrdnju, ali sam ja lepo sabrao
/ njihove troškove (obavezne) i dokazao da sa onim što im (ne)
Na tu foru je i Deniken dokazao da Egipćani nisu mogli da naprave
piramide, a one ipak postoje, a da nas je sve redom ubedio u male
zelene, baš i nije.
Obavezni troškovi nisu za sve obavezni - računaj da se recimo ne plaća
nikakva stanarina jer živiš u staroj porodičnoj kući, kakvoj takvoj, da
se za deo hrane (u posnijim godinama) snalaziš iz sitnog šverca, da
sitnije popravke po kući radiš sam, te da u kafanu odeš jednom u godinu
- dve, ili ređe. Ta statistika je veoma varljiva, i može da dokaže sve
osim postojanja prosečnog Jugoslovena.
Ja, recimo, jesam jednom proveo sa roditeljima (i babom) pet nedelja na
moru, ali u kampu, sa sve klopom donetom od kuće, bez ijednog ručka u
restoranu. To u statistikama ne piše, po njima je to, štaviše, nemoguće.
srbija.432ndragan,
/ Njih uopšte ne zanima "bela kuga."
Kako da ih ne zanima. To je odlična stvar za popunjavanje vremena na
njihovih 90 televizija, a kad o tome pričaju, narod stiče utisak da
brinu o njemu.
A šta konkretno rade - evo, još nije stigao dečiji dodatak za ne znam
koji od prethodnih meseci (valjda za oktobar). I to pazi, onaj što je
ista ta država onako velikodušno, u sklopu iste te populacione politike,
obećala za treće dete, gde ne trebaju nikakve potvrde osim tri
krštenice.
Najveći učinak po pitanju bele kuge imaće onih nekoliko stotina hiljada
mladih ljudi koje su oterali preko grane.
Do pre neku godinu bih ubeđivao svoju decu da ostanu ovdje, sunce tuđeg
neba... a sada ni ovo ne greje ni upola kao bilo koje drugo, i zaista ne
znam čime bih ih (i zašto) zadržao. Uostalom, i sam sam jednom nogom
napolju, a to što imam tri ćerke... e, ta sam vrsta ludaka.
srbija.433ndragan,
/ mera koje treba preduzeti, rekao da kao prvo treba "da se redovno
/ isplaćuju dečji dodaci"! ;)
To je psihološki potrebno. Preko toga narod najneposrednije oseća koliko
je državi važno da ima stanovništvo.
/ ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece...
...i pobijenih penzionera. Ne znam da li još izlazi statistički
godišnjak (a mislim da je to zakonska obaveza i jedan od razloga za
postojanje saveznog zavoda za statistiku), da se malo uporede brojke o
strukturi stanovništva po godištima, kako su se kretalo poslednjih
godina.
Za Zrenjanin sam načuo da je broj novorođenčadi blago prepolovljen u
periodu 90-91, a mogu da mislim kako se nastavilo, a smrtnost među
najstarijima je srazmerno uvećana.
Da li se ti podaci još uvek objavljuju? Ima li neko nešto konkretno,
makar za neku opštinu? Ti podaci ni u jednoj državi na svetu nisu
nikakva tajna.
--> U stvari, narod je dobar, ali tu ima vrlo nesavesnih pojedinaca,
jedno desetak miliona.
srbija.434milan,
> Cekacemo mi jos dugo. Koliko je to dobro za srpsku stranu da padne
> Zapadna Bosna, toliko je to nedopustivo NATO-u. Eliminacija V
> korpusa i uspostavljanje Fikretovog emirata znaci ogroman strateski
> dobitak za srpsku stranu, najveci od probijanja koridora. Zato se
> bojim da taj film nikada necemo gledati. Koliko je Amerima bitno da
> Srbi to NE ostvare, vidi se iz aktivnosti NATO aviona, koja do sad u
> ovoj meri nije zabelezena na ovim prostorima. Srbima je alternativa
> da uticu na zapadnu javnost rusenjem NATO aviona, ali to znaci
> ubacivanje u igru zlatnih rezervi teskog naoruzanja, u trenutku kada
> NATO gadja sve sto je zeleno i sto im lici na raketne baterije.
Pa ako Manojlo ima glavu da osvoji Bihać neka Radovan i
razbojnici malo upotrebe glavu i u političkim manavrisanjima.
Neverovatno je da imamo oficire koji su snalažljiviji od
političara. Peti korpus je napustio Bihać i otišao manje više ka
Cazinu. Kako je izgleda i Krupa napuštena, Peti korpus će se sa
jedno 50 a možda i 100 hiljada izbeglica naći u Cazinu. Sve
jedinice Petog korpusa koje ostanu u Krupi, Kladuši i Bihaću
služiće samo kao zaštitnica odstupanja i njih Babo valjda može da
savlada. Konačno, pobeći će i sami.
Za početak, i to je dovoljno. Babo je dovoljno vešt u muvanjima,
podmićivanjima i policijskim mahinacijama tako da uz malo naše
vojne pomoći može održavati red. Tako će Babo imati APZB na većem
delu teritorije ZB (praktično sve sem Cazina).
Glavni problem će u tom slučaju ostati Cazin. Ne treba
zaboraviti da Babo tamo ni 1990. nije imao nadpolovičnu većinu na
izborima za predsednika. Jednostavno mesto sa okolinom je pod jakim
fundamentalističkim uticajem (ima i preko 2000 mudžahedinskih
dobrovoljaca). S obzirom na razmere zločina koje je počinio Peti
korpus (neutralni posmatrači su mi rekli da su - po njihovoj
intimnoj oceni - to čak veća zlodela nego prilikom srpskog čišćenja
Prijedora) najosetljivije će biti sprečiti naše da sravne sa
zemljom Cazin. Ono što zapadna štampa zove "humanitarian nightmare"
a što je pretilo da se desi da je Dudaković odlučio da brani Bihać
sada se seli u Cazin. To je ono što oni ne mogu da podnesu: kolone
izbeglica i Christianne Amanpour ili Arnault van Lynden koji se
slikaju zabrinuta izraza lica, obučeni u što odrpaniju odeću i što
neumiveniji tako da izgledaju kao da su lično ratovali, i koji
izgovaraju čuvenu rečenicu: "Predsedniče zašto nešto ne učinite?"
Dakle, ovo se mora izbeći po svaku cenu. Ne pucati po Cazinu,
istrpeti još koji udar Amera po položajima, Cazin "goraždizovati" i
otvoriti seriju novih pregovora na drugim stranama kako bi se
odvratila pažnja ali i sprečili jastrebovi u Savetu NATO da dalje
eskaliraju sukobe jer dok političari rade oni moraju da kušuju.
Zato se mora odmah nastaviti sa Silajdžićem oko primirja. Zato
Martić mora da odmah nastavi sa Hrvatima i, najvažnije, ruski "plan
B" koji je doneo Kozirjev i koji nudi rešenje za celu ExYu valaj
odmah otvoriti i pokrenuti gomile bilateralnih i multilateralnih
razgovora tako da se opet aktiviraju oni mali aviončići kojima su
Faraon, Kiro, Momir, Kučan,... leteli i šatro pregovarali. Ako ih
sada bude letelo deset umesto šest kao 1990-91, još bolje. Što veća
gužva to veća prilika da se nešto "zapali".
Radovan mora da shvati da je pogrešio što nije potpisao ali da
se zbog toga ne duri nego da postane pravi političar a ne kao
Koštunica. Koštunica uostalom nema vlast pa može da izigrava
ideologa Bele ruže i Crne vizantije a od Radovana zavisi 600.000
ljudi tamo i položaj Srba u celini koji je najgori u novijoj
istoriji. Njegov posao je da potpisuje, mućka, vara i krade na
kartama da bi narodu bilo bolje a ne da izigrava Faraona od pre
šest meseci.
Zar je moguće da je to tako teško?
Pl poz M
srbija.435veca,
>>> Ne pratiš propagandu, "Srpkinje, rađajte nam ratnike" ... :(
>> Koji je tebi đavo Veco? Isto si tako kukala i drugde. Ja smatram da
>> se svakom detetu treba radovati.
Nije meni nikakav đavo, nego ti ne umeš da čitaš! Svakom detetu
se treba radovati, ali ne zato da bismo imali koga da pošaljemo u
rat!
srbija.436zddb,
>>>>>>>>>>>>>>>>>>>
---------------------------------------------------------
(Emitovana 26. novembra 1994.)
Srbotopija 81.
Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 26.
novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan
Božić.
Neočekivani, skoro spektakularni uspesi generala
Manojla Milovanovića ali i posledice ovih uspeha koje prete
da bosansku igru dovedu na velikosvetske stadione,
obeležili su ovu političku sedmicu, a, za bojati se je, što
bi rekla naša bivša braća Hrvati, da će obeležiti i mnoge
<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<
Ovog čoveka više neću da čitam!!!
Prvo sam, slušajući kako superiorno deli lekcije političarima širom sveta,
naivno pomislio kako ima dobre izvore, i dobre procene. Samo sam čekao
ovaj nastavak da vidim kako će da se vadi ...
Kad je počeo da priča o srpskoj bežaniji i pridružio se opštoj KAKA-foniji
sa prvog programa, totalno sam ga otpisao ... Pokazao je da je za vojnu
strategiju totalna neznalica, tuta, i još da ime kvarne namere.
Srpska strategija je poznata "navlakuša" viđena bar 5 puta u ovom ratu,
poznata svakom balavanderu koji je gledao kako Indijanci navlače kauboje u
uzani klanac, a onda ih tamane kamenjem ... Tako da sam ubeđen da je sve
to jedna velika svetska nameštaljka, jer je prosto neverovatna glupost:
1) muslimanskih vlasti i oficira školovanih u JNA
2) PENTAGONA. Pa ako su takvi debili, ništa im ne vredi što su izučavali u
WEST POINTU Kolubarsku i Cersku bitku.
3) Preostaje vrhunska pokvarenost Izetbegovića i njegovih koji svesno
guraju svoj narod u mašinu za mlevenje mesa.
*
srbija.437zddb,
>>>političara. Peti korpus je napustio Bihać i otišao manje više ka
Cazinu. Kako je izgleda i Krupa napuštena, Peti korpus će se sa jedno 50 a
možda i 100 hiljada izbeglica naći u Cazinu. Sve jedinice Petog korpusa
koje ostanu u Krupi, Kladuši i Bihaću<<<
Kako, zar je moguće da ne vidiš "kvaku 22"?
Zar misliš da će Srbi to dopustiti (seljakanje ostataka 5. korpusa iz
kasabe u kasabu)? Pa da opet opkoljavaju, pa da opet budu bombardovani? To
bi jedino imalo smisla kao skretanje medijske pažnje dok se radi neki
drugi posao. Ako su to Srbi dopustili, hajde da računamo neki potez dalje,
nismo valjda Zapadni bilmezi?
1) Srbi su uništili teško naoružanje 5. korpusa, njegov najveći deo i zato
puštaju te ostatke, računajući da ne može tako brzo ponovo postati opasan.
2) Računaju da će Babini muslimani dovršiti posao (ja se na njih ne bi
oslonio).
3) Velika politička trgovina. Srbi su dobili ko zna šta za to. Lovu,
teritoriju, ili su srpski zaštitnici dobili ogroman ulog.
4) Srbi računaju da su preostali delovi 5. korpusa sačinjeni od mobilisane
raje koja će sama pobacati oružje. Dudaković će biti nagradno evakuisan na
Zapad od strane Srba (setite se Dedakovića iz Vukovara) ili on i tvrdo
jezgro likvidirani pomoću ubačenih specijalaca.
Nezavisno od ovog, čujem od komšije iz Generalštaba da su naši (umalo da
napišem Srbi, što bi bilo bliže istini, ja sam silom prilika prinuđen da
budem Jugosloven - da sačuvamo kontinuitet ...) do preksinoć oborili
desetak aviona. Lično je razgovarao sa kolegom iz Krajine. Ako neko ima
još kakvu informaciju, veoma bi me zanimalo.
Izgleda da su ih navlačili 3 godine, a onda pocepali s ruskim raketama.
Možda su bili i ruski operateri, ko zna?