FORUM.12

27 Jun 1994 - 28 Nov 1994

Topics

  1. gde.smo (77)
  2. jugoslavija (16)
  3. ex.yu (2183)
  4. srbija (437)
  5. svet (14)
  6. ljudska.prava (1)
  7. mediji (140)
  8. trac (30)
  9. devojke (1986)
  10. iseljenje (54)
  11. razno (61)
  12. unknown (1)

Messages - srbija

srbija.1 zqusovac,
reply na forum.11 4.120 (milan) ******************************* =============================== Nazalost moram sve da citiram jer ovo nije odgovor. >> Naoko, predlog je nesporan. Konacno, zasto neko ne bi >> mogao da se izjasni kao "Srbin islamske, odnosno ===== >> muhamedanske veroispovesti". na kraju krajeva, to spada u >> demokratska prava. Medutim, iz njihove politicke > > Zato sto: > ..... > 3. Bi onda trebalo da se i ostali izjasnjavaju kao 'Srbin ======= > srpskopravoslavne veroispovesti', 'Srbin bez veroispovesti', 'Srbin > rimokatolicke veroispovesti', 'Srbin ateistickog opredeljenja'... Ovo je gore nego > A ovo je tipicno marksisticko cupanje citata iz konteksta. Moj Pametan si covek i jasno ti je sta sam te pitao. Nisi mi odgovorio - sto je doduse za ocekivati jer ipak si politicar. Da PO;)jasnim: Ako bi neko 'mogao' da se izjasni kao 'Srbin islamske, odnosno muhamedanske veroispovesti' onda: 1. 'Mogu' li i ostali da se izjasne kao 'Srbi xxx odnosno yyy odnosno 000 veroispovesti' ? 2. Ako 'ne mogu' onda su ostali manje ravnopravni jer mogu da deklarisu nacionalnost a ne i veroispovest; 3. Ako samo Srbi nepravoslavne veroispovesti 'mogu' da deklarisu veroispovest onda je to opet neravnopravnost; 4. Ako svi Srbi 'mogu' da deklarisu veroispovest da li se od Srba pravoslavne veroispovesti, kao vecine (mada ja verujem da bi ih za primat tesno pritisli ateisti) ocekuje da ne iskoriste to svoje pravo jer 'se podrazumeva da je vecina Srba pravoslavne veroispovesti' (neko ce reci i 'jedini pravi Srbi')? 5. Zasto bi se neko uopste izjasnjavo o veroispovesti? Po zakonu je vera privatna stvar coveka. Da li cemo se sutra izjasnjavati kao: 'Srbin pravoslavne veroispovesti, konzervativnih politickih stavova, rojalistickih svetonazora, pobornik misionarske poze, protivnik predbracnog seksa, pristalica telesnog kaznjavanja dece i zagovornik smrtne kazne'. Sta se to drzave tice? Ja sam gradjanin, placam porez i dosta. poz, zq
srbija.2 darone,
Pozdrav :)
srbija.3 darone,
Odgovor na CIV.6:13.572, zqusovac. Ujedno i odgovor dcolaku. >> > posao?????? Oni mozda nisu po zanimanju politicari, ali to im jeste >> > posao. Ni ti nisi novinar, pa se time bavis (to ti je posao). >> >> A da ti meni ovo malo elaboriras ? >> >> potpis: pomenuta strana - pravo na repliku ;) Prvo, da se razumemo od čega je krenulo: alien, 13.xxx: "Njima ne pada na pamet da kažu da je to tvoj posao, a ne njihov". Sigurno je preciznije bilo gore napisati: "Njima možda profesija nije politika". U stvari, čak i da ste u pravu (ma zar je važno sve ovo?), poenta je u tome što ljudima koji sede u poslaničkim klupama politika jeste posao, a po zanimanju, mogu da budu, recimo, metalostrugari. Posao im je zato što od toga imaju materijalnu korist (pametni ljudi ;). Dovoljno?
srbija.4 darone,
Odgovor na CIV.6:13.609, alien. >> [] Dakle, ako ja budem platio organizaciju jedne velike političke >> [] ankete, ti bi _mogao_ da mi kažeš da li se moji stavovi slažu >> [] sa stavovima većine ili ne. >> >> Tada bih mogao da ti dokažem tj. demonstriram. Šta da mi dokažeš? _Da se_ ili _da li se_? Ako je ono prvo, onda protivurečiš sebi. Ako je ono drugo, opet protivurečiš sebi. Mogu ja ovo i da dokumentujem što pričam :)
srbija.5 darone,
Odgovor na CIV.6:13.612, alien. >> Teško ćes me ubediti da se u ovoj zemlji dešava bilo >> šta dobro, a da to nije u domenu privatnosti i intimnih odnosa >> ili nečega drugog što nije pod kontrolom SPSa. Ti imaš neke predrasude? Onda zaista i ne mogu da te ubedim. >> pogrešno razumeo i shvatio da ti _znaš_koje_je_četvrto_. Greškom >> sam pomislio da si dobio napad genijalnosti ;). Neeee, ja sam večito genijalan, samo sam malo umoran ovih dana pa mi ne ide ;) >> Moguće je ;). U skoro svakoj kompleksnoj situaciji je moguće >> napraviti aproksimacije. Znači da su tvoja moguća rešenja aproksimacije? Onda zaista nemamo o čemu da razgovaramo, ja sam rad da pričam o realnim rešenjima. >> SPS vlast deluje silom. Šta je Vuk trebalo da radi da >> bi im smanjio vlast? Odgovor par redova niže. >> [] Ako je odgovor 'ne, zato što mu SPS ne da', onda je situacija >> [] za mene suviše komplikovana i predajem se, priznavajući da je >> [] Drašković uradi sve što je mogao. >> >> Otprilike je tako. Rekoh da se predajem.
srbija.6 darone,
Odgovor na CIV.6:13.613, alien. >> [] Pa, milicija bi provalila šta se sprema, >> >> Šta je imala da provaljuje kada je ona znala da sprema >> nerede (milicija (držvni organi) je izazvala nerede - istorijska >> činjenica). Kada bi SPO imao oružje, tada policija bi izvršila prvi udar, ali na pucnje iz mase. Koga bi ti optužio u tom slučaju, da si na mestu SPSa? Policiju? Oni su i ovako očistili ruke od napada, zamisli kako bi bilo tada. OVOLIKO opravdanje.
srbija.7 darone,
Odgovor na CIV.6:13.614, alien. >> [] ? Šta si sad pa ti hteo da kažeš ovim? >> >> Hteo sam da kažem da bi milicija prva započela s nasiljem >> i izazivanjem nereda bez obzira na to da li bi demonstranti imali >> u kaputima i jaknama ruže, štangle, noževe ili vatreno oružje. Da, ali ako bi neko iz mase prvi zapucao...? Pročitaj prošlu poruku. >> [] Hoćeš da kažeš da bi tada TV postala "demokratska"? ;) >> >> Otprilike. Piše "demokratska", ono oko čega je sve ovo počelo... Misliš li da je dobro ako bi TV bila takva (stil blaži od stila infernove poruke)? >> Ono je i bio rat. Smatram da je trebalo da se nastavi i >> drugačije završi. Pa idi onda i ratuj. Šta drugo da ti kažem. Ja ne bih voleo da si ti poginuo u takvom sukobu. Da ne pričam za sebe :) >> [] Moram dve stvari da te pitam: otkud znaš da takav rat ne >> [] bi bio uzaludan, >> >> Moja je procena da ne bi. Pa sam početak rata je već i bio! Kakav bi fijasko tek onda doživeo rat? :((( >> SPO ne bi bio inicijator, nego strana koja je prihvatila >> sukob. črtava bi sigurno bilo i SPO bi sigurno bio kriv (pogotovo >> zato što niko ne bi mogao da dokaže da su te žrtve mnogo manje od >> onih koje bi nastale prihvatanjem SPSove igre). Apsolutno tačno. Samo što se ta krivica SPOa ne bi videla, jer bi je lepo sakrili. Ovo sve pod pretpostavkom da su sjajni u tome kao SPS.
srbija.8 darone,
Odgovor na CIV.6:13.616, alien. >> [] Dobro, ne mogu da dokažem. Ali ti meni svakako možeš da kažeš >> [] sledeće: po tvom mišljenju, od 2.000.000 birača u beogradskoj >> [] izbornoj jedinici, >> >> Nema dva mega birača. Pa dobro, od x broja birača (sigurno ih ima milion i po), koliko će, po tvojoj _ličnoj_ proceni, sigurno izaći na izbore? Deset? Pet stotina? Dvadeset hiljada? Ako kažeš dvadeset hiljada ili manje, dalju raspravu smatram bespredmetnom. >> [] koliko bi sigurno izašlo na izbore i glasalo? >> >> Sigurno? Zavisi... Nemoguće je garantovati da će neko >> izaći ili ne. Pa i ne kažem da garantuješ, već da slobodno proceniš. Svaku (realnu) cifru ću uzeti u obzir. >> [] Imam osećaj da nikada nisi pratio ankete Partnera ili neke druge >> [] agencije. >> >> Duhovit si ti dječarac ;). Partner je DSova agencija i >> stalno 'greši'. Ma i da greši, ne može da greši više od 50%. Uzećemo najgore moguće statističke podatke (ne mogu da verujem da si se toliko uplašio svega ovoga da sada odustaješ) i jednostavno izračunati. Nije to toliko teško. Uopšte, uzeću sve podatke koji tebi odgovaraju. Obrati naglasak na to da u proceni imaš i zrno objektivnosti. >> Da li je veća verovatnoća da će ti autobus zbrisati ispred >> nosa ili da će skrenuti na trotoar i zgaziti te? Dokaži! ;))) >> Neke tvrdnje su stvar procene i nedokazive su 'u realnom vremenu' ;). Upravo si ti taj koji je prvi počeo da za neke slobodne procene traži dokaze. Sviđa mi se to što sve što ja kažem mora da ima dokaz, a tvoje procene su nedokazive (što ih onda iznosiš kao argument?).
srbija.9 milan,
> 1. 'Mogu' li i ostali da se izjasne kao 'Srbi xxx odnosno yyy > odnosno 000 veroispovesti' ? Naravno da bi trebalo da mogu. Ovde se, konačno, radi samo o popisnim kategorijama. Sem Statističkog zavoda, meni nije poznato ni jedno mesto na kome država te podatke knjiži. Dakle, čitava rasprava je o tome da li se i kako prilikom popisa treba popunjavati rubrika nacionalnost (ili nacionalna pripadnost). Uzgred, popisivači zapisuju sve moguće odgovore. Tako se, recimo, familija jednog sistem analitičara u SZS redovno izjašnjava kao Hotentoti. Ima ih šestoro i on uvek posle popisa, u takozvanoj "velikoj obradi" pre nego se uvede rubrika "ostali" u koju se saberu svi koji imaju manje od n izjašnjavanja ( mislim da je n=100 al' nisam siguran), proveri da li ima (bar) 6 Hotentota i, zaista, uvek ih ima! ;)) Prema tome, predlog o izjašnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake veroispovesti" je zapravo uvođenje (potencijalno) nove rubrike u popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih bilo više od narečenog n pa bi se mogli šepuriti u popisnim izvješćima. A što da ne? Ako neki musliman želi da se izjasni kao Srbin i da podvuče pri tome svoju veroispovest - recimo zato što se iz meni nepoznatih razloga Srpstvo poistovećuje sa pravoslavljem (Vidi. Milan St Protić, Sabrana nedela, Beograd, neobjavljeno) a Francuzstvo (kako se ovo prevodi na francuski? ;>) ne poistovećuje sa katoličanstvom, a nekoga ko je Srbin i baptista to ne čini srećnim - zašto mu to ne bi dopustili? Šta više, Srbi kako kolektivitet imaju interes da se poveća broj onih koji se osećaju Srbima. Dakle, pri popisima treba uvek izvršiti "veliku obradu" i videti da li raste broj onih koji se izjašnjavaju na određen način i zatim u sledećem popisu taj način oficijelno standardizovati i uvesti rubriku. Pl poz M
srbija.10 alien,
[] Prema tome, predlog o izjašnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake [] veroispovesti" je zapravo uvođenje (potencijalno) nove rubrike [] u popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih [] bilo više od narečenog n pa bi se mogli šepuriti u popisnim [] izvješćima. A što da ne? Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku pripadnost i rubrika za versku pripadnost. Zašto bi se dva puta ponavljao podatak o veri ili vršila podnacionalna podela srpske nacije?
srbija.11 alien,
[] Šta da mi dokažeš? _Da se_ ili _da li se_? Prvo. [] Ako je ono prvo, onda protivurečiš sebi. Ako je ono drugo, [] opet protivurečiš sebi. Mogu ja ovo i da dokumentujem što [] pričam :) Dokumentuj, ali i ne moraš. Mislim da znam na šta misliš i to mi je nebitno jer je predlog o finansiranju velike ankete bio svesno dat kao hipotetički. Znam da nema šanse da daš te pare. Ja sam svoju tvrdnju izneo na osnovu onoga što već znam (stavovi velikog broja ljudi o vlasti, opoziciji, demokratiji, slobodi, demonstracijama, Devetom Martu, Protestu...) i nisam u stanju da to materijalno dokažem.
srbija.12 alien,
[]>> Teško ćes me ubediti da se u ovoj zemlji dešava bilo []>> šta dobro, a da to nije u domenu privatnosti i intimnih []>> odnosa ili nečega drugog što nije pod kontrolom SPSa. [] [] Ti imaš neke predrasude? Onda zaista i ne mogu da te ubedim. Ja (lično) nisam primeto ništa dobro što je urađeno pod kontrolom SPSa. Ako mi daš neki primer, možda i progledam ;). [] Znači da su tvoja moguća rešenja aproksimacije? Onda zaista [] nemamo o čemu da razgovaramo, ja sam rad da pričam o realnim [] rešenjima. Zašto? Skoro sva bitna realna rešenja se zasnivaju na aproksimacijama pri analizi složenih situacija. Već sam ti rekao zašto se sve svodi na jedan od ona tri puta kretanja opozicije ( a. prihvatanje, b. odustajanje, c. sila). Bilo koji četvrti put se 'uliva' u jedan od ova tri. Lakše ćeš me ubediti da ne postoji ni 3 puta nego da postoji više. (Za sve one koji nisu dobro razumeli moje poruke u CIV, ja se (u ovom trenutku) zalažem za puta a.)
srbija.13 alien,
[] Kada bi SPO imao oružje, tada policija bi izvršila prvi udar, [] ali na pucnje iz mase. Koga bi ti optužio u tom slučaju, da si [] na mestu SPSa? Policiju? Oni su i ovako očistili ruke od [] napada, zamisli kako bi bilo tada. OVOLIKO opravdanje. Bilo je dosta (*) demonstranata koji su imali vatreno oružje, ali ga nisu upotrebili. Milicija je prva počela i ona bi bila ta koja bi prva počela bez obzira na to da li bi SPO bio spreman. U stvari, možda (vrlo malo verovatno) MUP ne bi imao hrabrosti da primeni silu da je znao da će biti odgovoreno istom ili jačom merom i možda bi sve prošlo mirno... (*) dosta - ne znam koliko, ali ako je 1% imao vatreno oružje, onda je to više od 1000 ljudi.
srbija.14 alien,
[] Piše "demokratska", ono oko čega je sve ovo počelo... Misliš [] li da je dobro ako bi TV bila takva (stil blaži od stila [] infernove poruke)? Ne mislim da bi bilo dobro, ali bi bilo bolje (manje loše) nego što je bilo.
srbija.15 alien,
[] Pa dobro, od x broja birača (sigurno ih ima milion i po), [] koliko će, po tvojoj _ličnoj_ proceni, sigurno izaći na [] izbore? Deset? Pet stotina? Dvadeset hiljada? Ako kažeš [] dvadeset hiljada ili manje, dalju raspravu smatram [] bespredmetnom. Pitanje je da li si mislo isključivo na Beograd ili na izbore uopšte. Ako si mislio uopšte, nemamo o čemu da raspravljamo (uzmi primer Kosova). Ako si mislio isključivo na Beograd, moja je procena da je minimum (u ovakvim uslovima) 15% birača. [] Upravo si ti taj koji je prvi počeo da za neke slobodne [] procene traži dokaze. Sviđa mi se to što sve što ja kažem mora [] da ima dokaz, a tvoje procene su nedokazive (što ih onda [] iznosiš kao argument?). Ma OK je da daješ svoje slobodne procene, ali ti sam za sebe kažeš da slabo poznaješ neke stvari i da te nisu zanimale... Ja (skoro) sve svoje tvrdnje/slobodne_procene mogu i da ti objasnim detaljnije ili dokažem ali to zahteva _suviše_ truda, vremena itd.
srbija.16 inferno,
Ů ˙ Pozdrav :) Haug! ;)
srbija.17 inferno,
Ů ˙ Piše "demokratska", ono oko čega je sve ovo počelo... Ů ˙ Misliš li da je dobro ako bi TV bila takva (stil blaži od Ů ˙ stila infernove poruke)? Vidim ja, postadoh sinonim za poruke sa natpisom: C E N Z U R I S A N O !! ;)
srbija.18 spantic,
> Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku Zašto? Po čemu bi neko bio sprečen da se izjasni kao Srbin ako pripada nekoj drugoj veri? Naravno, ako to želi. Takvu opciju si uvek pre rata imao.
srbija.19 milan,
> [] Prema tome, predlog o izjašnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake > [] veroispovesti" je zapravo uvođenje (potencijalno) nove rubrike > [] u popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih > [] bilo više od narečenog n pa bi se mogli šepuriti u popisnim > [] izvješćima. A što da ne? > > Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku > pripadnost i rubrika za versku pripadnost. Zašto bi se dva puta > ponavljao podatak o veri ili vršila podnacionalna podela srpske > nacije? Pa ti si pravi komunista, samo što si se preobukao u građansko-reformističko ruho! Nije vam više subjekt istorije radnička klasa nego demokratija.:) Ko je i kako pozvan da debatuje o smislu izjašnjavanja? Upravo citat koji si izdvojio jasno kaže da to treba dopustiti jer ima ljudi kojima se DOPADA da se tako izjasne. Kao što se meni DOPADA da se izjašnjavam kao Srbin - jer ja pa ni iko drugi nemam diplomu niti bilo kakvu formalnu potvrdu da to jesam - tako se možda nekome ko govori srpski a islamske je ili baptističke vere DOPADNE da se tako piše. Pa, neka se onda tako piše! Pl poz M
srbija.20 zqusovac,
> Dovoljno? Nije. Pusti istoriju pa objasni recenicu: >> > posao. Ni ti nisi novinar, pa se time bavis (to ti je posao). ************************************ poz, zq
srbija.21 zqusovac,
> Prema tome, predlog o izjasnjavanju "Srbin, 'vake ili 'nake > veroispovesti" je zapravo uvodenje (potencijalno) nove rubrike u > popisnu listu jer se pretpostavlja (sa pravom) da bi takvih bilo vise > od narecenog n pa bi se mogli sepuriti u popisnim izvjescima. Obaska sto mi celo ovo tvoje objasnjenje bas ne drzi vodu, ali ispada da ce na iducem popisu biti kategorije: 1. Srbi 2. Srbi pravoslavne veroispovesti 3. Srbi islamske veroispovesti 4. Srbi baptisticke veroispovesti 5. Srbi ateisti. Aj' da se ogranicimo samo na ovih 5. Varijanta A je da SZS postuje svacije opredeljenje. Onda ce se kategorija 1 (Srbi) smanjiti za zbir izjasnjenih pod 2, 3, 4 i 5. Sto znaci da ce Srba biti manje. Varijanta B je da te navuku na opcije 2-5, ti se izjasnis kao Srbin SA DISCLAIMEROM, oni zanemare tvoj disclaimer i utrpaju te u opciju 1. Varijanta C (kompromis izmedju A i B) je da se u statistikama ubuduce vode rubrike SRBI i SRBI, RAZNI. Nikako to meni ne drzi vodu. poz, zq P.S. 'Srbi su uvek dobijali u ratu a gubili u miru'
srbija.22 darone,
>> Ja (lično) nisam primeto ništa dobro što je urađeno >> pod kontrolom SPSa. Ako mi daš neki primer, možda i progledam ;). Ma gde mogu da ti dam... Uostalom, meni i jeste cilj da budeš slepac celog života ;))
srbija.23 darone,
>> > Dovoljno? >> >> Nije. Pusti istoriju pa objasni recenicu: >> >> >> > posao. Ni ti nisi novinar, pa se time bavis (to ti je posao). >> ************************************ Dobro, em sam se ispravio u poruci na koju ti odgovaraš, em sam ti objasnio zašto sam to i napisao, ne znam šta više hoćeš od mene. Da, pogrešio sam! Grešan sam, oprosti mi! Ah ;)
srbija.24 alien,
[] Pa ti si pravi komunista, samo što si se preobukao u [] građansko-reformističko ruho! Nije vam više subjekt istorije [] radnička klasa nego demokratija.:) Nekoga zbog nečega grize savest pa meni, poštenom simpatizeru SDA ;> pokušava nešto da prikači? ;) [] Ko je i kako pozvan da debatuje o smislu izjašnjavanja? Zašto ne? Ako čovek u rubrici nacionalnost odgovori 'Srbin', a u rubrici veroispovest 'musliman', to je sasvim dovoljno. Iz toga se nedvosmisleno može izvući zaključak da je on Srbin islamske veroispovesti i nema logike da se on nacionalno izjašnjava kao 'Srbin xxxxx veroispovesti'. [] Upravo citat koji si izdvojio jasno kaže da to treba dopustiti [] jer ima ljudi kojima se DOPADA da se tako izjasne. Slažem se da treba dopustiti ljudima da se izjašnjavaju kako god žele.
srbija.25 alien,
[] 'Srbi su uvek dobijali u ratu a gubili u miru' ---- ---- Misliš: rate i Miru? ;) (akcenat prilagoditi padežima ;> )
srbija.26 alien,
[] Zašto? Pročitaj odgovor Milanu. [] Po čemu bi neko bio sprečen da se izjasni kao Srbin ako pripada [] nekoj drugoj veri? Drugoj? (Koja je prva?) Nisam ni rekao da bi bio sprečen, niti smatram da bi bio sprečen. [] Naravno, ako to želi. Ako želi da bude sprečen?! Ili smatraš da ja smatram da bi neko bio sprečen da se izjasni kao Srbin samo ako to želi? [] Takvu opciju si uvek pre rata imao. Kakvu? PSSS... Sredi malo svoje misli i rečenice i pažljivije čitaj ono što ja pišem, molim te. Nemoj svakoj mojoj rečenici i poruci prilaziti kao da je uperena protiv Tebe, Vas i 'Srpstva' uopšte.
srbija.27 milan,
> [] Upravo citat koji si izdvojio jasno kaže da to treba dopustiti > [] jer ima ljudi kojima se DOPADA da se tako izjasne. > > Slažem se da treba dopustiti ljudima da se izjašnjavaju > kako god žele. Pa? U čemu je onda problem? Pl poz M P.S. Ti si otvorio raspravu o SMISLU izjašnjavanja. ja se time nikada nisam bavio niti se bavim. Dakle, koj' hoće nek' se tako izjašnjava.
srbija.28 spantic,
> Drugoj? (Koja je prva?) Srbin, veroispovest: ... pa sad cepaj po volji. Ako se slažemo da svako ima pravo da se izjasni kako želi što si onda, kao i kućni ljubimci Vuka Draškovića na spomen iste zapenio?
srbija.29 dcolak,
│ P.S. Ti si otvorio raspravu o SMISLU izjašnjavanja. ja se time nikada │ nisam bavio niti se bavim. Dakle, koj' hoće nek' se tako izjašnjava. Ja nisam baš pratio sva ta zbivanja so moram da proverim nešto. Na pitanje nacionalnosti dobijaju se ponuđeni odgovori: 1. Srbin 2. Srbin muslimanske veroispovesti 3. Srbin katoličke veroispovesti 4. itd.. a onda dalje postoji pitanje veroispovesti na koju postoje odgovori: 1. Pravoslavac 2. Katolik 3. Musliman 4. itd... Ako je to tako, onda nekome stvarno treba _dooobar i dug_ pregled i lečenje kod psihijatra... Sledge DAMMIR!
srbija.30 srdjan.j,
==> Pozdrav :) žini mi se da ti reče negde u CIV:licni.stav da ne pratiš FORUM i ne baviš se politikom ? Otkud ti ovde ? Srđan.
srbija.31 saricl,
|||| je o tome da li se i kako prilikom popisa treba popunjavati rubrika Nije samo popis u pitanju, kod nas u zvanicnim institucijama još uvek figuriraju cuvene komunisticke kljuc konstrukcije. pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje: Narodnost............... Otac Narodnost.......... Majka Narodnost......... Što jasno priznaćeš govori o nekim stvarima. S obzirom da se ne izjašnjavam kao Srbin svako nepotrebno, a ovo je po meni nepotrebno, pominjanje narodnosti u ovoj situaciji može biti loše.
srbija.32 saricl,
|||| Zato što je besmisleno. Postoji rubrika za nacionalnu/etničku |||| pripadnost i rubrika za versku pripadnost. Zašto bi se dva puta |||| ponavljao podatak o veri ili vršila podnacionalna podela srpske |||| nacije? Zšto bi se uopšte sakupljali statisticki podaci takve vrste osim da bi politicari znali gde na koju kartu da igraju. Mislim da u kojima figurira stavka nacionalna/verska treba zabraniti, a podatke o tome uništiti, jer oni potencijalno predstavljaju opasnost po manjine u bilo kom regionu Jugoslavije, imajući u vidu manir politicara da po nacionalno/verskoj osnovi a po pitanju ugroženosti od ovih drugih dolaze na vlest.
srbija.34 milan,
> pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje: > > Narodnost............... > > Otac Narodnost.......... > > Majka Narodnost......... > > Što jasno priznaćeš govori o nekim stvarima. Govori, jasno, o fašistoidnim fiksacijama čelnika te više škole. No, protiv njih se moraš boriti organizovano - protesti stranaka, organizacija, itd... Ja sam govorio o izjašnjavanju u državnim papirima a ovo ne spada u to. Pl poz M
srbija.35 fancy,
ŮŢ> Ako je to tako, onda nekome stvarno treba _dooobar i dug_ pregled i ŮŢ> lečenje kod psihijatra... Misliš, baš onako kako je "psihijatar" lečio Sarajevo..? ..._dooobro i dugo_
srbija.36 fancy,
ŮŢ> pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje: ŮŢ> Otac Narodnost.......... ŮŢ> Majka Narodnost......... Ah... kako me takve prozivke inspirišu..:) * More, jesi li ih oterao u pizdu materinu..? .\/. [ pas narodnost........ ]
srbija.37 spantic,
> Drugoj? (Koja je prva?) Srbin, veroispovest: ... pa sad cepaj po volji. Ako se slažemo da svako ima pravo da se izjasni kako želi što si onda, kao i kućni ljubimci Vuka Draškovića na spomen iste zapenio?
srbija.38 alien,
[] Ako se slažemo da svako ima pravo da se izjasni kako želi što [] si onda, kao i kućni ljubimci Vuka Draškovića na spomen iste [] zapenio? Ne znam kako su drugi penili ako su penili, a ja znam zašto sam se pobunio. Da li je na prethodnom popisu bilo zabranjeno da se građani istovremeno izjasne po nacionalnosti kao Srbi, a po veroispovesti kao muslimani? Nije. Postavlja se pitanje koji je motiv propagiranja opcije 'Srbin muhamedanske verospovesti' (tako su bili primoravani muslimani da se izjasne u Kraljevini SHS). Nameće se jedan od dva odgovora: 1. Pokušaj 'dobrovoljne' asimilacije Muslimana (trenutak je izuzetno pogodan za to jer oni pretežno žive u strahu) tako što će se vršiti diferencijacija na 'poštene' i 'separatiste'. 2. Pokušaj pridobijanja političkih poena i popularnosti kod većeg dela prostog naroda koji se nalazi u velikoj konfuziji zbog toga što je ubeđen (!) da su muslimani u stvari Srbi, ali ih mrzi jer su oni u stvari Turci ;>>>. Naravno, moguće je i da su oba odgovora tačna. Nemoj mi, molim te, sada slagati neku priču o pravima jer se ovime suštinski ništa ne menja u istim, nego se samo vrši propaganda. Još nam samo treba predpopisna kampanja ;(. [Izjasnite se kao Pošteni Albanac!]
srbija.39 milan,
> Milane, molio bih te kao poslanika da malo ispitas ko je, gde, kada > i kako doneo taj rasisticki propis (ako takav propis uopste > postoji). Sigurno ne postoji a osim toga to je druga država pa su i Srbija i Jugoslavija nenadležne. :))) No, crni humor na stranu. Ima tu nešto važnije. Naime, od kako je Faraon zgazio na mirotvornu loptu nisam baš siguran da mu treba ovakve poklone davati. Mi ćemo odavde raspaliti, doneće režimska štampa, a možda i televizija; a ondak će malo da satanizuju Radovanove drugare. Ne mnogo, samo kol'ko da ih opomenu da mogu da ih je**. Tim ljudima tamo neće biti lakše, a mi pravimo Faraonu bod. Seti se samo kako je glupa Nataša Kandić dovođenjem porodica naših disaparacidos-a iz štrbačkog voza napravila Faraonu medijsku promociju. Osim toga, ako ih napadnem ja kao DEPOS+SPO=izdajnik to im dođe kao reklama. Ako stvarno hoćeš da pomogneš tim ljudima treba delovati ili preko ratnog lobija u SPS (ako tamo imaš komunikacije) ili skuvati Tomu ili Koštunca da raspale jer, iako ovi potonji nemaju nikakvu političku moć u RS, imaju veliki politički ugled i uticaj među "četnicima" pa bi se verovatno zamislili nad takvom kritikom mnogo više nego da ih raspali Klinton. Pl poz M P.S. Pajz' ovaj primer iz života. Neuporedivo je beznačajniji od prethodnog ali, držim, poučan. Dođe Bata Savić u Glupštinu (srpsku); on inače vodi Radio Parlament na II programu Radio Bastilje, dakle bar je firma u redu ako čovek možda i nije, tj. suviše blagonaklon prema oporbi :)). Na ulazu ga dohvate neki bahati panduri i počnu da ga zezaju, te mu daju te mu ne daju onaj privremeni PRESS pass, i još mu nešto prete. Biva da je i on bio malo bezobrazan, al' nema veze. U svakom slučaju on uleti k'o furija u foaje ispred sale i naleti na mene. Iskuka mi se i traži da se nešto uradi protiv policajaca mada je nejasno šta jer je, na kraju krajeva, ušao. Ja ga srpski pitam: "'Oćeš da iziđem na govornicu i da sebi pravim slobodarsku reklamu a da ti više nikada nećeš moći da uđeš u Glupštinu jer će panduri da te mrze k'o Nemca pošto meni ne mogu ništa, il' da zovemo Ivu lolu Jokanovića (ND, predsednik administrativno-mandatskog Odbora, što će reći da deli plate bezbednjacima) pa da to sredimo i još da te vole." On bude dovoljno pametan i pristane na drugu varijantu. Ivo Lola i ja pozovemo na kajsijevaču šefa bezbednosti i tog bezbednjaka koji je je** Baticu. Drmnemo po dva pića i kažemo da je stvar gadna jer će Bastilja pa samim tim i Vučela da dignu dreku, al' da mi imamo veze ;)) pa ćemo Baticu da pozovemo, popijemo sa njim piće i nagovorimo ga da o'ladi. Usput napomene Ivo Lola da se žestoko namučio dok je otimao povećanje plata za njih (to je tačno, nije laž kao ono prvo). ;))) Šef odmah shvati, a njegov najmeštenik sa omanjim zakašnjenjem (što je dokaz da je pravilno određen za šefa :))) i odjuri po stalnu propusnicu za Baticu. Batica dođe, zapije se sa pandurom, još se i izljube i sada ovaj trči ka njemu kad god ga vidi. ;)) Šta ćeš, život.
srbija.40 milan,
(Emitovana 2. jula 1994. godine) Srbotopija 60. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 2. juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Dok čekamo na rasplet bosanske krize, nadajući se kakvom takvom miru, a bojeći se onoga što će je izgleda neumitno - beskonačnog rata koji će se u talasima i konvulzijama smenjivati sa privremenim primirjima - bavimo se, običnom, dnevnom, srpskom i beogradskom politikom. Ove nedelje je zasedala srpska skupština. Kao da se u Bosni ništa ne događa, na dnevnom redu je bila beskonačna serija poreskih zakona. Vlada je ponegde pritegla, a ponegde i popustila, onako napamet, mada su uz svaki zakon išla visokoparna ekspertska objašnjenja. Sve u svemu, zasedanje bi bilo izuzetno dosadno da vladajući socijalisti nisu osvežili naše parlamentarno novorođenče jednom novinom koja preti da ga od silne svežine tako reći odmah udavi. Naime, kao što je poznato, Vlada u skupštini ima veoma tesnu većinu tako da mora da se služi trikovima kojima do sada nije pribegavala. Ranije, naprosto, sa ogromnim većinama i sa Šešeljem kao batinom za udaranje po glavama opozicije, vladalo se samo grubom silom, a sada se pribegava suptilnijim metodama. Šta ćete, svako vreme nosi svoje zakonitosti. Dakle, zbog tesne većine, ponekad se desi da ih u Skupštini, kako ja to volim da kažem, "nadsedimo", odnosno, ispostavi se da u nekom trenutku opozicija u sali ima više poslanika od vladajuće većine. Tada se i desi da neki amandman opozicije na neki beznačajan član nekog zakona i prođe. Slično se desilo i prekjuče. Prošao je, pomalo blesav amandman opozicije, kojim se, čak pamtim i broj člana zakona - bio je 167. - u Zakonu o porezima na imovinu zabranjuje plenidba imovine građanima koji porez nisu platili, tokom noći, nedelje i državnog praznika ali i o Uskrsu i Božiću po kalendaru Srpske pravoslavne crkve. Podnosilac amandmana je, jasno, imao časnu nameru da zaštiti dostojanstvo onih kojima se pleni imovina, ali je uneo i odredbu koja jednu konfesiju pretpostavlja ostalima. Kako je ovo laička država ova odredba je jasno protivustavna, ili je bar u koliziji sa Ustavom i Vladi je odmah bilo jasno da će Milošević, i inače osetljiv na ovakve stvari, zakon zasigurno vratiti Skupštini na ponovno razmatranje. To bi značilo da odjednom ne važi svih pet ili šest glavnih poreskih zakona, jer su svi "u paketu" odnosno uzajamno veoma povezani, pa bi Vlada morala da saziva vanredno zasedanje skupštine, negde u avgustu, ako uopšte ima nameru, a ima, da joj proradi poreski sistem. Da bi sprečila ovu nepriliku, Vlada je iz čista mira, pozvavši se na član poslovnika prema kome može da na svoj predlog daje amandmane i tokom sednice, a ne samo 48 sati pre kako to važi za ostale poslanike, predložila nov amandman, kojim se nezgodna formulacija koja referiše na crkveni kalendar zamenjuje formulacijom koja se odnosi na sve konfesije. U međuvremenu je Vučelić uspeo da po kafani i klozetima pokupi svoju poslaničku većinu i, naravno, amandman je prošao. Opozicija je, začudo, veoma malo gunđala nad time. Samo smo se Toma Nikolić i ja malo koprcali i bunili, a Đinđićevi demokrati su čak glasali za amandman Vlade! Ovim je Vlada u skupštinsku praksu uvela neverovatan presedan. Od sada pa nadalje predlog zakona nije ono što smo dobili pre sednice već je predlog živo biće koje se iz amandmana u amandman menja. Tako ispada da svaki put kada opozicija strpljivim sedenjem u skupštini uspe da štogod progura, Vučelić može da prekine sednicu, skupi svoje po zgradi raštrkane poslanike i obriše ono što smo postigli. Već sutradan, odnosno juče, Vlada je nastavila da koristi svoju proceduralnu izmišljotinu, ovog puta u novom obliku. U Poslovniku, koji je pisan kao nogama, jer socijalistima nije padalo na pamet da će ikada morati da ga se drže, stoji jedna nejasna i konfuzna odredba prema kojoj se po usvajanju amandmana glasanjem utvrđuje tekst člana koji je izmenjen amandmanom. Eto, opet prilike Vučeliću, da ako neki naš amandman prođe, po kafani i klozetima opet skupi svoje poslanike, pa u drugom krugu, kada se glasanjem navodno utvrđuje tekst člana obriše naš uspeh. Ovog puta smo se malo više bunili pa su se posle pauze socijalisti malo primirili i propustili nam, opet beznačajan član. Izgleda da naše kvaziparlamentarno čedo ulazi u novu fazu. Fazu prevara i mućki u kojoj se ispostavlja da su papiri sa kojima se radi i Ustav, zakoni i Poslovnik prema kojima se radi itekako važni. Sada postaje jasna ona rečenica koja je mnogima na počecima višestranačja zvučala besmisleno. Ona glasi: "Demokratija je procedura!". Ovi događaji iz skupštine su možda beznačajni ali ne treba zboraviti da je i Ustav iz 1974. delovao beznačajno dok je nad njim bdela svemoćna partijsko-policijska struktura ali se ispostavio kao tempirana bomba za razbijanje države kada su se republičke oligarhije osamostalile i postigle ravnotežu moći. Očigledno, ostaje nam još mnogo da učimo. Sledeći događaj koji ću vam ispričati ne može se svrstati u "važna politička zbivanja" ove sedmice pa čak ni prethodne, kada se, uostalom, i desio, iz prostog razloga što se desio meni lično, ali držim da je tako zabavan i poučan da vredi da ga stavim u ovu emisiju. Sam događaj se tiče jedne druge emisije, televizijske. Naime NTV Studio B već nekoliko nedelja emituje seriju emisija "Moj TV Dnevnik". To je, ako niste gledali da vam razjasnim, neka vrsta televizijskog prikaza dnevnika koji vodi odabrana ličnost tokom jedne sedmice. Nešto slično, u pisanom obliku, mesecima je imala "Nedeljna Borba" pa je NTV Studio B očigledno "pokrao" ili, medijskim žargonom rečeno, "pretabao" "Borbinu" ideju. E, pa mojoj malenkosti je ukazana počast da bude svrstana u čaršijske znamenitosti i NTV mi je ponudio da vodim i snimim svoj TV dnevnik za prethodnu sedmicu. No, dobro, prihvatio sam i za svaki dan u toj nedelji pribeležio po nekoliko, uglavnom političkih, opservacija. Potom me je mlada, i nema sumnje ambiciozna, novinarka, koja vodi i uređuje ovu seriju dnevnika, vodala jedno dva dana po čaršiji i na raznim mestima uslikavala segmente mojih mudrovanja. Na kraju je, čitavu noć sa četvrtka na petak, montirala otprilike polusatnu emisiju, da bi je u petak uveče i emitovala. Moram reći da mi se emisija dopala. Ovo može da vam deluje besmisleno ili kao samohvalisanje jer, ako je niste gledali, može da vam se učini da sam ja kompletan autor. Međutim, sama ekipa je uradila mnogo veći posao od mene. I, tako, dok sam gledao emisiju, više sam obraćapo pažnju na muziku, montažu i filmske priloge koji su ilustrovali moj tekst, koji sam jedva i pratio jer sam ga, ako ne do u reč a ono okvirno svakako znao. KadA odjednom, pred sam kraj, "strefio me je šlog" što bi se narodski reklo. Naime, u dnevniku je nedostajao skoro ceo jedan dan. I to koji. Baš poslednji, četvrtak. Toga dana je, naime, na mene najjači utisak ostavila emisija emitovana baš na NTV o jednom od braće Karić koji žari i pali stepama Rusije. Naravno, nisam mogao da odolim, a da ga ne opevam. Jer, kamera vrednih novinara NTV Studija B je polivala po Tobolsku koji je neka vrsta ruskog Svilajnca u kome je predmetni Karić otvarao svoj novosagrađeni hotel. Na samom otvaranju gazda, koji je kao i cela familija počeo karijeru kao neofolk pevač, je pevao lično jer, veli: "Eto, ja povremeno proverim glas, za svaki slučaj, ako ostanem bez posla". U, što bi rekao Đorđe Balašević, "paradi pijanstva i kiča" bilo je svega i svačega. Videlo se da braća Karić u Tobolsku i okolini imaju čitav sistem firmi i banaka na čelu kojih se nalazi kompletan nekadašnji establišment te ruske oblasti. Nekadašnji načelnici uprava za bezbednost i sekretari obkoma, sada preobučeni u poslovne ljude, govorili su nežne reči o svom srpskom dobrotvoru. Rektori i dekani, đavo će ga znati kojih univerziteta, su, preobučeni u direktore Karić instituta i njihovih razvojnih firmi i banaka hvalili, njegovu britku ekonomsku misao koja će ih povesti u neistražene visine tržišnog privređivanja. Zatim nas je kamera avionom povela u Kijev, majku ruskih gradova, istina sada glavni grad druge države - alA šta ćete istorija je nemilosrdna - gde je Karić i doktorirao ali i izabran za akademika, istina bilo je teško ustanoviti kakve akademije, međutim, za uzvrat, prijem je bio raskošan. Na kraju se, a šta bi drugo, zapevalo "Tamo daleko" uz jedan čudan, novokomponovani i meni do te emisije nepoznat refren: "Uzmi kartu pa Beograd nađi i plovi na beloj lađi!" Što jesA, jesA, da bi se Beograd sa tih rastojanja našao potrebna je karta. I to dobra. Priznaćete da ovako predivan prikaz uspeha naših koji po belom svetu plove na beloj lađi, nisam mogao da propustim. Na kraju prikaz sam rezimirao citatom jednog mog prijatelja, inače ubeđenog levičara, koji ima običaj da, kada mu se vajkamo nad slikama ovog košmarnog, ćevepčići kapitalizma na srpski način, kaže: "čeleli ste kapitalizam? Dobili ste kapitalizam. Pobedili ste! Podnesite pobedu!" Međutim, na malom ekranu TV prijemnika što rekao Kovačevićev Radovan III, imao sam šta da vidim. Video sam pokojnog Zorana Radmilovića u fragmentu snimka samog Radovana III, jer sam ga kao znamenitog izgovarača sintagme "mali ekran TV prijemnika" i spomenuo a iza toga je odmah sledila pakosna primedba mog prijatelja levičara o pobedi kapitalizma koju valja podneti što je delovalo čak i besmisleno, jer je ispalo da referišem na Zorana Radmilovića i Radovana III kao neke simbole kapitalizma. Cela priča, a o snimcima gromopucatelnih proslava braće Karić po Rusiji i da ne govorimo, je naprosto izostala. Tako sam, eto, po prvi put u životu cenzurisan. žak ni TV Bastilja mi nikada nije skratila ni jednu rečenicu koju sam izgovorio. Istini za volju, posle 1990. kada je otpočeno srpski kvaziparlamentarizam, stavili su me na "crnu listu" i sve do skoro me nisu pozivali čak ni u emisije naučnog programa ali cenzurisali me nisu nikada. Međutim, "život piše romane samo što ih raja, izgleda ne čita" pa sam doživeo da me cenzuriše nezavisna televizija pri čemu mi poštovani slušaoci to, naravno, čitamo kao "opoziciona televizija". Događaj mi se učinio skoro neverovatnim pa sam se malo raspitao okolo, što će reći sproveo omanju istragu da vidim šta se dogodilo. I, kao da je zlobni levičar iz onog malošređešnjeg komentara, koji je uostalom išao i u emisiji, bio ne samo sarkastičan nego i vidovit. Zaista, suočavamo se sa pobedom kapitalizma. Naime, producenti i ekipa NTV Studija B koji su prekrasan prilog o braći Karić snimali diljem naše pravoslavne majčice Rusije, shvatili su da im se nešto sprema kada je tokom noći, kada se emisija montirala, iz dokumentacije zatražena traka sa njihovom emisijom. Brzo i lako, jer takvi ljudi obično znaju najviše, saznali su da postoji namera da se njihov snimak umontira u lični TV dnevnik koji ide petkom. Ako je još moja malenkost kod njih na zlom glasu, mogli su da shvate da to neće biti panegirik našim sposobnim preduzetnicima i odmah su stavili veto na upotrebu svog materijala. Sva je prilika da se i NTV Studio B pomalo okoristio od braće Karić pa su se, osim producenata Karić shonj-a, i neke veće zverke pobunile, tako da iz mog dnevnika nije ispala samo filmska ilustracija nego, za svaki slučaj, i ceo moj tekst. Da li je u incident bio upetljan i sam vrh kuće ne znam i ne želim da istražujem ali je, sa moje tačke gledišta, on svakako odgovoran. Ako ostavimo po strani moj lični revolt i zaprepašćenje jer, priznaćete, da je poslednje što biste očekivali to da vas cenzuriše vaša sopstvena opoziciona televizija, upravo ona kojoj je i 9. marta 1991. i u vreme dočeka prestolonaslednika i za vreme Vidovdanskog sabora ceo opozicioni, a voleo bih da verujem i demokratski, Beograd klicao "Studio B, Studio B!", ovo cenzurisanje dođe i kao pogodna prilika za jedan mali socio-politički ogled. Naoko - opet mi se u sećanje vraća moj sarkastični levičarski prijatelj - kapitalizam je pobedio i zavladala je, bar na Studiju B, prava kapitalistička demokratija. Ona, kao i u svim zapadnim zemljama pretpostavlja da u političkoj sferi mora vladati apsolutna demokratija. I, na primeru ove emisije se ispostavilo da je to tačno. Nema ono što nisam okrpio - od Miloševića i Lilića, preko Vojske Jugoslavije do orlušine na saveznom grbu što NTV nije pustio. Međutim, van sfere političke demokratije, reći će vam levičari, nema nikakve demokratije. Poslodavac vas otpušta i zapošljava prema svojim interesima i mogućnostima. želni ljudi u institucijama se imenuju od vlasnika ili države, a ne biraju na samoupravnim zborovima. Nezavisna medija nisu, kako mi to nivno zamišljamo, stvarno i od svakoga nezavisna već su nezavisna od države ali i te kako zavisna od svojih vlasnika ili poslovnih interesa. Tako je i Studio B, iako ne u vlasništvu braće Karić, ipak u važnim poslovnim vezama sa njima. I, razumljivo, oni te veze neće da kvare zbog ćefa i ironije neurotičnog profesora koji se, eto, od dosade i duga vremena bavi politikom. čeleli ste kapitalizam? Dobili ste kapitalizam? Pobedili ste! Podnosite li pobedu? Da li vam teško pada? Ipak, da li je sve baš tako prosto? Taj isti Studio B je počeo kao "normalna" društvena medijska kuća. U međuvremenu se, kako se to savremenim postkomunističkim rečnikom kaže, "svojinski transformisao" to jest pretvorio u nekakvo akcionarsko društvo a akcije su došle u ruke onih istih rukovodilaca kuće iz samoupravnog perioda društvene svojine. Istina, oni sada, kao korifeji demokratije u Srba, ne privlače našu pažnju poput direktora spoljnotrgovinskih firmi koji su na isti način u svoje džepove stavili kapital svojih nekadašnjih društvenih firmi ali, opet što rekao Đorđe Balašević, "princip je isti ostalo su nijanse". Jer to što su nam vlasnici nezavisnih medija srcu dragi nema nikakve veze sa suštinom problema. I, tako, ceo taj karavan ćevapćići kapitalizma putuje, poput mišje kraljice iz Diznijevih filmova, na kočijama od bundeve, u bolju budućnost. Svako je sa svakim povezan i bivši komunistički satrapi savršeno sarađuju sa vatrenim antikomunistima. Setite se samo sjajnih zajedničkih poslova Radomana Božovića i Milana Paroškog pa će vam sve biti jasno. Slično tome, braća Karić, koji su počeli kao uzor- privrednici sa Kosova i koji su ne male državne kredite nadobijali da bi demonstrirali kako se uspešno sprovodi nova ekonomska politika srbijanskog režima na Kosovu, odavno su napustili njima uveliko pretesno Kosovo ali, praktično, i Jugoslaviju. Sada tutnje svetskim putevima kapitala održavajući dobre odnose sa SK-PJ ali - možda i bez "ali"; možda baš zbog toga - i sa našom ruskom braćom. Koliko je njihova sadašnja imovina i moć zasnovana na društvenom kapitalu koji smo svi mi mukotrpno sticali ovde u socijalizmu i koliko i dan danas režim ima učešća u njihovim poslovima nećemo možda nikada saznati. U svakom slučaju, uverio sam se da nisu bez uticaja i na nezavisnim medijama. Zato mi pomalo naivno zvuče reči Koste žavoškog na prošlonedeljnoj skupštini DSS. Kosta, zabrinut za puteve kojima se uputila opozicija a sa njom i demokratija u Srbiji, veli, pomalo vojničkim rečnikom: "Između vlasti i opozicije mora da postoji jasna granica. Svako mora da bude na svojim pozicijama. Između mora da postoji brisan prostor!" Šešelj je tu mnogo manje naivan. Par dana pre Koste, u nekom intervjuu, mislim baš na NTV je rekao da je u svetu mafija povezana sa svim strankama dok je kod nas samo vladajuća stranka posednik te privilegije. Da li je to preporuka, kritika, ili slutnja budućnosti? Ostaje da dočekamo i vidimo. Ko preživi znaće!
srbija.41 darone,
>> ==> Pozdrav :) >> >> žini mi se da ti reče negde u CIV:licni.stav da ne pratiš FORUM i ne baviš >> se politikom ? Otkud ti ovde ? Što, jel ti baš toliko smetam? BTW, ako već pratiš licni.stav, mogao si da primetiš da sam rekao da sam, eto, silom prilika, počeo i za politiku da se zanimam.
srbija.42 saricl,
|||| More, jesi li ih oterao u pizdu materinu..? Ne, uredno sam popunio prijavu i predao je , jer želim da studiram. To mi je još uvek najpovoljnija kombinacija, rođen sam i stanujem na 15 minuta kolima od faxa, pa je ekonomski cinioc odneo prevagu nad politickim. Poz.
srbija.43 zqusovac,
> Ako se slazemo da svako ima pravo da se izjasni kako zeli sto si onda, kao > i kucni ljubimci Vuka Draskovica na spomen iste zapenio? ****************************** Spanticu, kada ovako nesto napise neko ko ima duha (i argumenata), kao npr. Milan, to moze da bude simpaticno i duhovito. Kada to napise intelektualno nedonosce kao ti, to je bez imalo ukusa i smisla. poz, zq
srbija.44 zqusovac,
> Narodnost............... > Otac Narodnost.......... > Majka Narodnost......... Narodnost: Clan 171. Ustava Navedeni clan kaze da niko nije duzan da se izjasni. Jedini je problem sto te za narodnost pita ama bas svaka budala i u ama bas svakoj prilici. Pa te zaustavi policija zbog brze voznje, pa ti traze narodnost za nekakav formular, pa ti kazes Clan 171. a on krene da broji zihernadle u prvoj pomoci :( poz, zq P.S. To je broj iz Ustava SFRJ. Zna li neko broj po Zabljackom (da ne kopam).
srbija.45 zqusovac,
> Mislim da u kojima figurira stavka nacionalna/verska > treba zabraniti, a podatke o tome unistiti, > jer oni potencijalno predstavljaju opasnost po manjine > u bilo kom regionu Jugoslavije, imajuci u vidu manir politicara da > po nacionalno/verskoj osnovi a po pitanju ugrozenosti od > ovih drugih dolaze na vlest. Od toga je i pocelo. poz, zq
srbija.46 inferno,
Ů ˙ Da li je na prethodnom popisu bilo zabranjeno da se građani Ů ˙ istovremeno izjasne po nacionalnosti kao Srbi, a po Ů ˙ veroispovesti kao muslimani? Nije. Ja ne znam šta je bilo moguće, ali ja sam rekao da sam satanista, pa vi vidite. ;)
srbija.47 zqusovac,
> Ja sam govorio o izjasnjavanju u drzavnim papirima a ovo ne spada > u to. Pa ko treba da se potrudi da ovoga ne bude - ajde opozicijo, radi svoj posao. poz, zq
srbija.48 zqusovac,
> Sigurno ne postoji a osim toga to je druga drzava pa su i Srbija > i Jugoslavija nenadlezne. :))) Aman, ne procita ti kako treba! To o cemu sam govorio desava se na ovoj strani - u Srbiji, 'SR Jugoslaviji'. poz, zq
srbija.49 zqusovac,
> zaprepascenje jer, priznacete, da je poslednje sto biste > ocekivali to da vas cenzurise vasa sopstvena opoziciona > televizija, upravo ona kojoj je i 9. marta 1991. i u Bem ti nezavisno novinarstvo :) poz, zq
srbija.50 spantic,
> jer oni potencijalno predstavljaju opasnost po manjine > u bilo kom regionu Jugoslavije, imajući u vidu manir politicara da > po nacionalno/verskoj osnovi a po pitanju ugroženosti od Zašto to ne predložiš političarima manjina? Bićeš smesta napadnut kao šovinista i istrebljivač Mađara ( zameniti po nahođenju) zbog pokušaja da ih izbaciš iz države, asimiliraš...
srbija.51 darone,
>> > pre neki dan sam konkurisao na višu školu i tamo pitanje: >> > >> > Narodnost............... >> > Otac Narodnost.......... >> > Majka Narodnost......... >> > >> > Što jasno priznaćeš govori o nekim stvarima. >> >> Govori, jasno, o fašistoidnim fiksacijama čelnika te više škole. želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94 (zadnje dve cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio kada sam ja prvi put upisivao faks (znači pre tri godine ;) Taj dokument neva nikakve veze sa školom koju upisuješ, već je propisan, koliko pretpostavljam, i nekim zakonom, i isti je za sve više škole i fakultete u Srbiji. Na njemu takođe jasno piše i da ne moraš da se izjasniš (ili je bar pisalo '91; ne sećam se da li je pisalo i '93).
srbija.52 stefan,
> želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94 (zadnje dve > cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio kada sam ja prvi put > upisivao faks (znači pre tri godine ;) Taj dokument neva nikakve veze sa Samo, ako se ja dobro sećam (ne bih baš mogao da se zakunem :) ranije se nije tražilo da uneseš naconalnu pripadnost oca i majke.
srbija.53 milan,
> želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94 > (zadnje dve cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio kada sam > ja prvi put upisivao faks (znači pre tri godine ;) Taj dokument neva > nikakve veze sa školom koju upisuješ, već je propisan, koliko > pretpostavljam, i nekim zakonom, i isti je za sve više škole i > fakultete u Srbiji. O.K. Ne pratim papirologiju. Ali ako je stvarno po sredi neki od ŠV-ova onda je to statistikin papir pa prema tome spada u onu grupu koju sam već pominjao - jedino mesto gde se na državnom nivou prikupljaju ti podaci. Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih rubrika. Bože, al' ste lenji. Pl poz M
srbija.54 spantic,
> Da li je na prethodnom popisu bilo zabranjeno da se građani > istovremeno izjasne po nacionalnosti kao Srbi, a po veroispovesti > kao muslimani? Nije. Da li se ti sećaš šta je pisalo u popisu? Ne bih da grešim dušu , jer se zaista tačno ne sećam, ali da li je bilo stavke veroispovest? > Postavlja se pitanje koji je motiv propagiranja opcije > 'Srbin muhamedanske verospovesti' (tako su bili primoravani > muslimani da se izjasne u Kraljevini SHS). Nameće se jedan od > dva odgovora: Nameće se ako želiš to tako da shvatiš. Po istoj logici akcija protiv tog predloga bi se morala shvatiti kao primoravanje nekoga da se izjasni kao Musliman, a ne kao Srbin muhamedanske veroispovesti kao što kažeš.
srbija.55 spantic,
> Spanticu, kada ovako nesto napise neko ko ima duha (i argumenata), kao npr. > Milan, to moze da bude simpaticno i duhovito. To je moja primedba, ako smem da primetim i ja je koristim od kada je Vuk Drašković uzeo kućne ljubimce. Ako ne veruješ, a ti malo prekopaj po Forumu. > Kada to napise intelektualno nedonosce kao ti, to je bez imalo ukusa i Ono što mene oduševljava u tvojoj izjavi jeste činjenica da ti umišlješ sebi da imaš privilegiju da procenjuješ ko ima ukusa ili ko je nedonošče. Osnovni tvoj problem, međutim, leži u činjenici da ti istu privilegiju nemaš, a da svoju izjavu slobodno možeš da upotrebiš pri radu sa "mestom gde leđa gube svoje časno ime". Međutim, zahvaljujem se na podatku da se broj kućnih ljubimaca g. Vuka Draškovića povećao za komada jedan (1), pošto vidim da si se našao ponukan da malo peniš. Da sebi uzimam slobodu procenjivanja, svakako bih primetio da to pokazuje stanoviti pad ukusa g. Draškovića, ali kako tu slobodu ipak ne bih uzeo, ostaje mi da zaključim kako su ukusi svakako različiti.
srbija.56 vitez.koja,
#=> Samo, ako se ja dobro sećam (ne bih baš mogao da se #=> zakunem :) ranije se nije tražilo da uneseš naconalnu #=> pripadnost oca i majke. Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup konačnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez") ili je moguće izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-švaba" ?
srbija.57 neman,
> Ne bih da gresim > dusu , jer se zaista tacno ne secam, ali da li je bilo > stavke veroispovest? Jeste.
srbija.58 zqusovac,
> Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih > rubrika. Boze, al' ste lenji. Nemoj, bre, da palis decu. 1. Masovno ce da ih nepopune i neki cato na salteru ce da im vrati prijavu i ostace neupisani. 2. Ako se nadigne dzeva (malo verovatno) ima da izadje Raka Seljak za govornicu i da kaze 'Pa sta ima da se stide da napisu da su Srbi' - gotova rasprava. 3. Kad bolje razmislim, koliko procenata danasnjih kandidata za prijem na univerzitet shvata sustinu problema ? poz, zq
srbija.59 zqusovac,
>> Kada to napise intelektualno nedonosce kao ti, to je bez imalo ukusa i > Ono sto mene odusevljava u tvojoj izjavi jeste cinjenica da ti umisljes > sebi da imas privilegiju da procenjujes ko ima ukusa ili ko je nedonosce. Ma mozda se tu ponesto i popravi ako svoju energiju prebacis na seks. poz, zq
srbija.60 zqusovac,
> Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup > konacnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez") > ili je moguce izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-svaba" ? Buduci da je 'nacionalnost' apstraktna kategorija, teoretski je sasvim moguce da se izjasnis i kao 'Noga od stola' ili 'Egzistencijalista'. Mali je problem ako se tako izjasni samo jedna jedinka, jer nacionalnost podrazumeva postojanje 'grupe', ali ako budu dve 'Noge od stola' onda je to nacionalnost, podjednako kao i 'Srbin' ili 'Englez'. poz, zq
srbija.61 alien,
[]>> > Narodnost............... []>> > Otac Narodnost.......... []>> > Majka Narodnost......... [] želnika te više škole? To je, ako se ne varam, formular ŠV-94 [] (zadnje dve cifre označavaju godinu upisa) i ovakav je bio [] kada sam ja prvi put upisivao faks (znači pre tri godine ;) Mislim da se to na šta ti misliš zove ŠV-20, ali ima i još neke znake i brojke kao oznaku godine. Ne sećam se da je bilo pitanja o narodnosti roditelja.
srbija.62 alien,
[] Drmnemo po dva pića i kažemo da je stvar gadna BTW: Da nisu možda smanjene dnevnice poslanicima? ;) U četvrtak uveče (u stvari petak 00:45) sam video Raku Radovića i još jednog poslanika SPSa (zaboravio sam kako se zove) u noćnom autobusu GSPa. Išli su 27-icom iz Mirijeva prema centru. Nisu bili baš elegantno obučeni.
srbija.63 milan,
> Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup > konačnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez") > ili je moguće izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-švaba" ? Sediš na ušima. ;) Već sam objasnio. Moguće je izjasniti se kako hoćeš ali se u godišnjaku svi koji su se izjasnili sa manje od 1000 (?, proveriti limit) vode kao: "Ostali". Pl poz M
srbija.64 darone,
>> Samo, ako se ja dobro sećam (ne bih baš mogao da se zakunem :) ranije >> se nije tražilo da uneseš naconalnu pripadnost oca i majke. Vredi proveriti - ja mislim da jeste.
srbija.65 darone,
>> Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih >> rubrika. Bože, al' ste lenji. Ja tu rubriku prošle godine nisam popunio, i nisam imao problema zbog toga.
srbija.66 milan,
> 3. Kad bolje razmislim, koliko procenata danasnjih kandidata za > prijem na univerzitet shvata sustinu problema ? Pa samo oni koji nisu Srbi. Srbi verovatno automatski popunjavaju prijavu i još se pitaju: "Što me ova budala tera da tri puta pišem da smo Srbi?". Šta ćeš, život. Pl poz M
srbija.67 milan,
> BTW: Da nisu možda smanjene dnevnice poslanicima? ;) > > U četvrtak uveče (u stvari petak 00:45) sam video > Raku Radovića i još jednog poslanika SPSa (zaboravio sam kako > se zove) u noćnom autobusu GSPa. Išli su 27-icom iz Mirijeva > prema centru. Nisu bili baš elegantno obučeni. Nisu smanjene. žak su povećane. Sada je umesto 5 dinara, dnevnica 8 (ili 10 proveriću u utorak nisam siguran). No, u tome je i kvaka. eSPeSovci svi imaju neuporedivo bolje prihode od oporbe i namerno drže male dnevnice (i plate) poslanicima tako da je oporbi to trošak a ne dobitak. Poslanička plata (ako si na stalnom radu u Glupštini, svaka poslanička grupa ima pravo da zaposli do 30% svojih) su samo 350 dinara. SePSa nikada ne popuni svoju kvotu, mi jedva, a radikali se uvek otimaju za naša preostala mesta. :(( To ti je jasan dokaz kako ko stoji. Ostali poslanici imaju pravo na razliku od svoje plate do poslaničke ako im je slučajno manja. U SePSi to skoro niko ne koristi a u oporbi većina koristi. Jasno je, dakle, ko je na vlasti i ko kako živi. Ja mislim da oni namerno održavaju plate i u državnoj upravi male (ministri imaju tek nešto veće od poslanika) da bi time ta mesta rezervisali samo za one koji ionako imaju preko sistema privilegija paralalne, mnogo veće, prihode. Pl poz M
srbija.68 squsovac,
Ovo je stvarno neverovatna država. Pade mi na pamet, glede današnjeg "praznika" da pokušamo da prebrojimo neradne dane u Srbiji. Mislim da je barem u tome Srbija među prvima u svetu. Slave se 29. novembar i sl jer navodno još nisu stigli da promene zakone. Daklem, koliko ja znam ne radi se: (stari praznici - važili u ex YU) Nova Godina 01.01. - 2 dana Praznik Rada 01.05. - 2 dana Dan Borca 04.07. - 2 dana Dan "Ustanka" 07.07. - 1 dan Dan Republike 29.11. - 2 dana :))) Novouvedeni (crkveni): Božić 07.01. - 2 dana Uskrs kad padne - 1 dan Svako ima pravo na jedan dan za Krsnu Slavu ili sl. za "nepravoslavne" veroispovesti - 1 dan Novuvedeni (srpski) e to ne znam, ima negde u februar čini mi se 1 dan kad slave ono lomljenje pogače sa Antom Markovičem (Ustav SR Srbije - oj Srbijo iz 3 dela...) - 1 dan Ima još jedan dan (dal Vidovdan ili sl nemam pojma) kao Dan državnosti Srbije - 1 dan I još dan stvaranja SR J (al ne znam da li se slavi) To je koliko se ja sećam sve za sada (kad ukino sankcije, a kažu na bastilji da će skoro ;>) i to će biti jedno 2-3 dana UKUPNO 16 dana još recimo 52 subote+nedelje=104, pa još prosečno na primer 15-ak radnih dana godišnjih odmora što čini ukupno oko 135 dana. To mu dođe kao da se svaki treći dan ne radi. Mashala.
srbija.69 alien,
[] Da li se ti sećaš šta je pisalo u popisu? Ne bih da grešim [] dušu , jer se zaista tačno ne sećam, ali da li je bilo [] stavke veroispovest? Bilo je. Ne bih ni raspravljao o tome da se ne sećam. [] Nameće se ako želiš to tako da shvatiš. Po istoj logici [] akcija protiv tog predloga bi se morala shvatiti kao [] primoravanje nekoga da se izjasni kao Musliman, a ne [] kao Srbin muhamedanske veroispovesti kao što kažeš. Niko nikome ne brani da se tako izjasni. Glupost je insistirati na podeli Srba ;> tako što će se neki od njih umesto kao 'Srbi' izjasniti kao 'Srbi m.v.' po nacionalnosti. Lično više verijem u onu moju drugu pretpostavku, a ta je da ljudi koji se zalažu za to samo žele da pokupe neke političke poene (glasove) kod neukog sveta.
srbija.70 bojt,
>> >> Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno >> >> nepopunjavanje tih rubrika. Bože, al' ste lenji. >> Ja tu rubriku prošle godine nisam popunio, i nisam imao >> problema zbog toga. Ha! Nikad ne znaš kad će da naleti murija da te mlati zbog toga. Ako te skebaju na faksu, a ti otkineš oglasnu tablu da bi ih "u odbrani" tresnuo po glavi, unapred izjavljujem da si rušio i Moj fakultet, kao i da si ko-odgovoran za sve posledice koje proisteknu iz tvog gnjusnog čina nepopunjavanja rublike! ;>
srbija.71 dcolak,
│ Digresija: da li je pojam "nacionalnost" definisan kao skup │ konačnog broja unapred definisanih odgovora ("Srbin", "Englez") │ ili je moguće izjasniti se kao npr. "marsovac" ili "buba-švaba" ? Nemojmo zaboraviti i Bantue, Zulue i ostale, kojih je sigurno bilo više od dvoje :)) Džimbutu Urare is my name :) Sledge DAMMIR!
srbija.72 alien,
[] da pokušamo da prebrojimo neradne dane u Srbiji. Mislim da si malo preterao ;). [] Dan Borca 04.07. - 2 dana Jedan dan. [] Božić 07.01. - 2 dana Mislim da je isto jedan dan. [] Uskrs kad padne - 1 dan Uskrs (prvi dan) uvek pada u nedelju. Koji je dan onda neradan? [] Novuvedeni (srpski) [] e to ne znam, ima negde u februar čini mi se 1 dan kad slave [] ono lomljenje pogače sa Antom Markovičem (Ustav SR Srbije - oj [] Srbijo iz 3 dela...) - 1 dan [] [] Ima još jedan dan (dal Vidovdan ili sl nemam pojma) kao Dan [] državnosti Srbije - 1 dan žini mi se da misliš na 28. mart (to je kao dan državnosti Srbije jer je tada donet protivustavni Ustav (ako ne može institucionalno, može vaninstitucijalno ;> ;( ), igralo se kolo u sred Beograda i ubijani albanski demonstranti na Kosovu)).
srbija.73 stefan,
> Ja tu rubriku prošle godine nisam popunio, i nisam imao problema zbog Svi su bili srećni što se nisi svrstao...ti si sramota za bilo koju nacionalnost ;)))
srbija.74 milan,
> [] Nameće se ako želiš to tako da shvatiš. Po istoj logici > [] akcija protiv tog predloga bi se morala shvatiti kao > [] primoravanje nekoga da se izjasni kao Musliman, a ne > [] kao Srbin muhamedanske veroispovesti kao što kažeš. > > Niko nikome ne brani da se tako izjasni. Glupost je > insistirati na podeli Srba ;> tako što će se neki od njih umesto > kao 'Srbi' izjasniti kao 'Srbi m.v.' po nacionalnosti. > Lično više verijem u onu moju drugu pretpostavku, a > ta je da ljudi koji se zalažu za to samo žele da pokupe neke > političke poene (glasove) kod neukog sveta. Ne osporavajući tvoje političko pravo da ne voliš ili da se zalažeš protiv Srba, nikako mi nije jasno zašto ovoj drugoj, recimo "srpskoj", strani sporiš pravo da radi to isto. Onaj ko je izmislio muslimane sa velikim "M" je, zapravo, pribegao istom metodu. Našao je jedan segment srpskohrvatski govoreće slovenske populacije islamske veroispovesti i huškao je da se zasebno nacionalno izjasni. Pa zašto ovi drugi, nemaju pravo da segment tog segmenta huškaju da se izjasni kao "Srbi"? Pl poz M
srbija.75 ilazarevic,
> Ne sećam se da je bilo pitanja o narodnosti roditelja. U sadašnjem ŠV-2094 formularu ima samo stavka o nacionalnosti kandidata (znam ja, popunjavao pre dva dana :)
srbija.76 zqusovac,
> "srpskoj", strani sporis pravo da radi to isto. Onaj ko je izmislio > muslimane sa velikim "M" je, zapravo, pribegao istom metodu. Nasao je > jedan segment srpskohrvatski govorece slovenske populacije islamske > veroispovesti i huskao je da se zasebno nacionalno izjasni. Pa zasto > ovi drugi, nemaju pravo da segment tog segmenta huskaju da se izjasni > kao "Srbi"? ******* 1. Srbin Tesla je izmislio struju. Za osvetu, Antisrbi su izmislili Muslimane. 2. Mihaly Kertesz = ratni huskac Milan Bozic = verski huskac Je li u skupu 'dobri Srbi' Mihaly Kertesz > Milan Bozic ili Mihaly Kertesz < Milan Bozic ili Mihaly Kertesz = Milan Bozic ? poz, zq
srbija.77 dejanr,
>> > Uskrs kad padne - 1 dan >> >> Uskrs (prvi dan) uvek pada u nedelju. Koji je dan onda neradan? Ponedeljak.
srbija.78 squsovac,
> Onaj ko je izmislio muslimane sa velikim "M" je, zapravo, pribegao istom > metodu. Našao je jedan segment srpskohrvatski govoreće slovenske > populacije islamske veroispovesti i huškao je da se zasebno nacionalno > izjasni. Ako je tako (a videćemo kasnije da nije, što ti, svakako dobro znaš) pitanje je gde su današnji veliki zaštitnici srpstva vaskolikog tada bili da na vreme kažu čekaj bre ne može to tako, nego su našli posle skoro trideset godina da mudruju. Nije valjda da je od ugroženog srpstva vaskolikog svakome 30 godina bila važnija sopstvena guzica. Da nije tako kako pišeš, tj da nije bilo nikakvog "huškanja" jasno je iz sledećeg: veći deo "segmenta srpskohrvatski govoreće slovenske populacije islamske veroispovesti" je čim je dobio zakonsku mogućnost da se izjašnjava kao "Musliman" to i učinio. Nije bilo nikakvog huškanja. Uostalom, zašto bi takvo huškanje bilo i potrebno. "Segment..." ranije nije imao mogućnost da svoju posebnost izrazi, i čim je takva mogućnost dobijena, ona je i iskoriščena. Konačno, da je postojalo nekakvo "huškanje" (u smislu da su to navodno Srbi ali su ih nahuškali da se izjasne kao Muslimani), verovatno bi se veći deo njih kasnije kada je to bilo moguće bez većih posledica po integritet pojedinca ipak izjasnio kao Srbi. A to se, znamo, nije desilo. Inače, huškanje nakon II sv. rata na ovim prostorima ipak je patentirao S.M.
srbija.79 saricl,
|||| Zašto to ne predložiš političarima manjina? Bićeš smesta |||| napadnut kao šovinista i istrebljivač Mađara ( zameniti po |||| nahođenju) zbog pokušaja da ih izbaciš iz države, asimiliraš... Ima nekoliko razloga, nabrojaću ih pa ti pitaj koji te pobliže zanima. Prvo zato što manjine ne odlucuju o tome, drugo zato što predložiti samo manjinama tako nešto (na pomisao o takvom predlogu navodi me tvoja napomena iz predhodne poruke) Znaci upravo to što si ti rekao a to je prinudna asimilacija. Stvar je u tome da i "manjine" i "većine" treba toga da se odreknu i svi izjasne po državljanstvu u bilo kom zvanicnom dokumentu, a privatno uz pivce.. široko polje svima.
srbija.80 saricl,
|||| Na njemu takođe jasno piše i da ne moraš da se izjasniš (ili je bar |||| pisalo '91; ne sećam se da li je pisalo i '93). Ili piše jakoooo sitno (u dnu papira) ili sam ja to u hipu prevideo, mada mi se cini da se nije deslio tako nešto, ili nepiše kao što ja rekoh. So koliko mi je poznato g. Milan je dekan pa ima mogućnost da proveri na prijavnom listu.
srbija.81 saricl,
|||| Organizujte se bre. Recimo, krenite u masovno nepopunjavanje tih |||| rubrika. Bože, al' ste lenji. Ja sam srećom i znanjem upisao višu elektro i nepada mi na pamet da dižem prašinu :) bar dok ga ne završim (al sam optimista) a posle više uopšte. :))) So ja time nisam ogorcen. Nije mi se još ništa desilo da bih imao loša iskustva po pitanju nac. izjašnjavanja, već sam samo hteo da primetim jedan detalj, intertesantan dodao bih koji navodi na razlicite zakljucke.
srbija.82 milan,
> Inače, huškanje nakon II sv. rata na ovim prostorima ipak je > patentirao S.M. :))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))) Pl poz M P.S. Sancta simplicitas!
srbija.83 spantic,
> može vaninstitucijalno ;> ;( ), igralo se kolo u sred Beograda i ubijani > albanski demonstranti na Kosovu)). Trebao si da dodaš: gaženi tenkovima. Bolje zvuči.
srbija.84 squsovac,
>> Inače, huškanje nakon II sv. rata na ovim prostorima ipak je >> patentirao S.M. > > :))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))) Pošto si se slatko nasmejao, da vidimo ime barem jednog od ranijih "huškača" "segmenta s-h govoreće populacije" ili da poverujem da si u trenutku pisanja poruke bio indisponiran ostavkom genseka i podpredsednika.
srbija.85 zqusovac,
>> moze vaninstitucijalno ;> ;( ), igralo se kolo u sred Beograda i ubijani >> albanski demonstranti na Kosovu)). > Trebao si da dodas: gazeni tenkovima. Bolje zvuci. Jel' se ti zalis sto nisu gazeni tenkovima, ili mozda tvrdis da nisu ubijani? poz, zq Sada je sansa da se Srbija okrene sebi, da shvatimo, da smo najjaci i najveci i da je to privilegija, a ne kompleks. (Ljubivoje Rsumovic, dete)
srbija.86 avlynden,
upravo gledam jutarnji program bastilje: Nestadose 'srpske krajine' iz vremenske prognoze ;) hint: Geneva poz, zq
srbija.87 alien,
[] Trebao si da dodaš: gaženi tenkovima. Bolje zvuči. Možda tebi to bolje zvuči, ali meni ne pada na pamet da izmišljam da bih udovoljio tvome sluhu.
srbija.88 spantic,
> Prvo zato što manjine ne odlucuju o tome, drugo zato > što predložiti samo manjinama tako nešto (na pomisao o > takvom predlogu navodi me tvoja napomena iz predhodne poruke) > Znaci upravo to što si ti rekao a to je prinudna asimilacija. Manjine imaju prava na svoje određenje. Ono šta sam mislio to sam i napisao. Predloži *političarima manjina* taj predlog. Dočekaće ga na nož. Uopšte nisam mislio da ga država predloži, već ti lično. > Stvar je u tome da i "manjine" i "većine" treba toga da se > odreknu i svi izjasne po državljanstvu u bilo kom zvanicnom > dokumentu, a privatno uz pivce.. široko polje svima. Odreknu? Gde su sad aktivisti CAA i sličnih? ;))
srbija.89 spantic,
> Jel' se ti zalis sto nisu gazeni tenkovima, ili mozda tvrdis da nisu Kada se puca na policiju, onda se i gine NoRMaLNo ;)
srbija.90 spantic,
> [] Trebao si da dodaš: gaženi tenkovima. Bolje zvuči. > > Možda tebi to bolje zvuči, ali meni ne pada na pamet da > izmišljam da bih udovoljio tvome sluhu. Pa ionako dovoljno "soliš" ;) Nema problema već su se našli "novinari" sa takvim izjavama.
srbija.91 inferno,
Ů ˙˙˙ Kada se puca na policiju, onda se i gine NoRMaLNo ;) "Niko Vas ne sme da bije!..."
srbija.92 vitez.koja,
#=> " Niko Vas ne sme da bije!..." Izvini, samo da te pitam da li znaš ko je to rekao i u kojoj prilici (mislim, ono, prvi put :)? sk
srbija.93 dejanr,
>> > " Niko Vas ne sme da bije!..." >> >> Izvini, samo da te pitam da li znaš ko je to rekao i u kojoj >> prilici (mislim, ono, prvi put :)? Valjda Henrik VIII kada mu se najzad rodio sin :)) Pošto učitelji nisu mogli da nekoga uče a da ga ne mlate, sinu Edvardu je imenovao zamenika u batinama, tako da kad Edvard nešto ne zna, učitelj izmlati zamenika. [Ovo je, inače, po Mark Tvenu, istorijski izvori kažu da Edvard VI nije imao zamenika u batinama... ali neki njegovi prethodnici jesu] Sada još samo treba odgovoriti na pitanje ko sada greši, a ko ga zamenjuje u batinama ;>
srbija.94 alien,
[] Nema problema već su se našli "novinari" sa takvim izjavama. ??? Objasni...
srbija.95 saricl,
|||| Odreknu? Gde su sad aktivisti CAA i sličnih? ;)) Šta je to CAA?
srbija.96 inferno,
"Niko vas ne me da bije..." Ů ˙˙˙ Izvini, samo da te pitam da li znaš ko je to rekao i u Ů ˙˙˙ kojoj prilici (mislim, ono, prvi put :)? Mislim (siguran sam) da si shvatio na čiju rečenicu sam mislio... :)
srbija.97 zolika,
>> Zašto to ne predložiš političarima manjina? Bićeš smesta >> napadnut kao šovinista i istrebljivač Mađara ( zameniti po >> nahođenju) zbog pokušaja da ih izbaciš iz države, asimiliraš... Reče jedan Mađar: "Dosta vi nama srali na glava, sad mi otvorimo usta!" :)))
srbija.98 vitez.koja,
#=> Mislim (siguran sam) da si shvatio na čiju rečenicu sam #=> mislio... :) Recimo da jesam, ali ne znam šta si time hteo da kažeš u onom kontestu. sk ps. "Niko vas ne sme da bije, sem združenog odreda milicije" :)
srbija.99 milan,
(Emitovana 9. jula 1994. godine) Srbotopija 61. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 9. juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Bosna, mape, šargarepa, štap, sankcije, mir, kontakt-grupa, razgraničenje, ofanziva, protivofanziva,... Sve su to ritualne reči kojima nas naša, ali u znatno manjoj meri nego ranijih prilika, i strana medija bombarduju iz dana u dan, iz časa u čas. Srpska strana, preciznije veća polovina - kako to novinari imaju običaj da nepromišljeno i blesavo kažu, jer kako ma koja od polovina može biti "veća" - srpske strane je, očigledno odlučila da treba zaustaviti rat. Još tokom proteklog meseca labavog i nejasnog primirja bilo je jasno da je Milošević zaigrao na mirovnu kartu. žuvena Lilićeva izjava, koja je Karadžića i drugove oglasila za tamničare srpskog naroda, data u najgore vreme, kada najviše boli, tokom ženevskih pregovora baš o uspostavljanju tog jednomesečnog primirja, označila je i početak kampanje. Verovatno je da se analitički materijal kojim su Milošević i njegovi savetnici raspolagali nije mnogo razlikovao od onog koji je očigledan i na raspolaganju svakome u javnosti, bilo domaćoj bilo svetskoj. Sankcije i međunarodna izolacija su iscrple zemlju. No, mimo ovog, knjižnjvni teoretičari bi rekli, "opšteg mesta" u razvoju bosanskog rata, kao, uostalom i u razvoju čitavog rata za jugoslovensko nasleđe, za ove tri godine zapaženi su drugi, berzanskim rečnikom rečeno "negativni trendovi". Najjednostavnije rečeno, "srpska stvar" stoji sada u svetu mnogo gore nego pre tri godine. I image u javnosti ali i položaj u međunarodnim centrima moći, čije odluke, ako oni tako hoće, čak i ne moraju da baš tako direktno zavise od medijske slike i Srbije i Miloševićevog režima sa kojom je njena sudbina neraskidivo povezana, opadali su iz dana u dan. Pogrešni politički potezi, uporno insistiranje na komunističkim simbolima, parafernalijama i tradicijama, kao i uporno držanje statusa poslednjeg komunističkog ili, u najmanju ruku, predhladnoratovskog režima u Evropi, učinili su svoje. Uostalom, iz pregovora u pregovore, muslimanski protivnik je jačao približivši se za samo jedan senatorski glas odluci o skidanju embarga dok je ponuda srpskoj strani iz pregovora u pregovore bivala sve slabija i nepovoljnija. Svest o ovim činjenicama, doprla je, naravno, do glava, ili je možda bolje reći do samo jedne glave vladajuće srpske oligarhije, još prošle godine u proleće, u vreme obeleženo takozvanim Vens-Ovenovim planom. Već tada, sećate se, Milošević je osetio priliku da završi rat i zaigrao je "oštro na remi", pritiskajući bosanske Srbe da prihvate za njih očigledno nepovoljan projekat kantonizacije Bosne i Hercegovine. Tada mu se, očigledno je, prilika izmakla iz ruku. Marksisti bi rekli da mu objektivne okolnosti nisu išle na ruku. I, zaista, rat je bio u zenitu, srpsko-podvižnički trans ne samo Srba u Bosni već i njegovog sopstvenog biračkog tela u Srbiji na vrhuncu svog pospoljavanja a i sistem savezničkih odnosa na političkoj sceni Srbije Proper nije najavljivao povoljan razvoj ovog njegovog, Šešelj bi danas rekao "izdajničkog preduzeća". Sam SPS je imao tek 30% biračkog tela, a vanbračni radikalski partner čak 20%. Ovaj brak su dodatno cementirali komplikovani i tada još nejasni odnosi između političkih i parapolitičkih struktura. Dafina i gazda Jezda su radili i za Miloševića ali i za razne Klare, kapetane Dragane, Arkane. ljuba Tadić, Milorad Perišić a o Mihajlu Markoviću, Dejanu Medakoviću i Pavlu Iviću i njihovim transsrpskim intelektualcima i da ne govorimo, uporno su u srpskom političkom prostoru perpetuirali ideju odsudne bitke za sudbinu Srpstva vaskolikog. Dobivši političke batine, Milošević se za sledeću rundu počeo ozbiljno da priprema. Preciznije, poraz na Palama ga je naterao da se vrati onome što, inače, najbolje zna, političkoj igri na celom terenu, odnosno ozbiljnoj pripremi političkog obračuna i ovladavanja celokupnim srpskim političkim prostorom na način kako se to radilo u klasičnim komunističkim vremenima. Kada je, u leto prošle godine, otpočeo kampanju protiv Šešelja - sećate se uostalom, neodoljivo je podsećala na klasične kampanje protiv navodnih idoloških devijacija odabranih političkih protivnika unutar negdašnje partijske nomenklature - meni se učinilo da se on prenuo iz nekog dubokog sna i, odjednom, prisetio taktičkih političkih veština, politike vođene po kuloarima i u pauzama važnih sednica Centralnih komiteta, odluka donetih u noćnim telefonskim razgovorima, kada se većina obezbeđivala tako što je najmoćniji bivao onaj koji je najviše ljudi iz provincije, kako se to žargonom nomenklature govorilo, "držao na telefonu". Kao da ga je udarac zadobijen na Palama povratio iz neke političke amnezije i vratio ga na političku scenu mnogo opasnijeg i veštijeg. Naime, ne mogu da se otmem utisku da se uzroci te "dopalske" Miloševićeve političke amnezije, nalaze pre svega u lažnoj političkoj realnosti koju je sam, posle Osme sednice, počeo da stvara. Prvo, čini se da je i sam Milošević počeo da veruje, pošto je 1990. nevoljno pristao na višepartijski parlamentarni sistem, da u političkoj utakmici važe neka drukčija, u odnosu na komunističku epohu, politička pravila te da je autoritet fiktivnih institucija i srpskih ali i saveznih koje je on in proviso, za prvu priliku kada mu zatrebaju, sam stvorio. zaista dovoljan da Karadžićev "brdski parlament" privoli onome što zahteva majka Srbija ili Jugoslavija, već kako ko voli. Setite se samo dirljive scene u kojoj je on istim automobilom putovao sa Ćosićem i Bulatovićem - evo sada primećujem da sam prekršio zavet dat da piscu "čija je strepnja dublja od nade" više neću pominjati ime, alA šte ćete i istorija politike je deo politike - noseći Brđaninu - da, zaista, jedan od najmilitantnijih članova "brdskog parlamenta" se i doslovno preziva Brđanin - Plavšićki i Mladiću zahtev da se privole autoritetu legalnih ustanova i rukovodilaca netom stvorene Jugoslavije. Drugi uzrok Miloševićeve političke amnezije je takođe deo realnosti koju je vođa nacije stvarao nama ali i samom sebi. Od znamenitih mitinga po Vojvodini, koji su najavljivali jogurt revoluciju, pa sve do završne svečanosti antibirokratske revolucije održane na Gazi- Mestanu, vođa nacije je stvarao sebe kao arhetip narodne volje sublimirane u jednoj ličnosti. Mogu, ne bez zluradosti da zamislim, kako se ta narodna volja koprcala na Palama pred zoru kada je ostala nemoćna pred jednostavnim odgovorom: "More, ne dolazi u obzir!" Usmena legenda koju su stvorili "obično dobro obavešteni krugovi" u beogradskoj političkoj čaršiji, kaže da je u automobilu, dok su jezdili put Pala, Milošević nekoliko puta pitao Ćosića: "More da nas ovi ne prevare?" opravdano sumnjajući u Radovanova obećanja data posle zavrtanja ruke u Atini. Ćosić ga je, naravno, uveravao kako je to nemoguće. No, opet naravno, Ćosićeva uveravanja i njegova politička naivnost nisu glavni utisak koji ostaje iz ove automobilske scene. Glavni utisak koji ostaje je već postojeća Miloševićeva intuicija da je nešto pogrešio verujući u "novu politiku" koju je sam stvarao. Verovatno je u povratku nazad, sa Pala u Beograd, verovatno u istom automobilu iz koga je Ćosić, verovatno kao loš prorok, bio najuren sa već određenom sudbinom koja će nastupiti za koji mesec, Milošević, štono kažu, "revidirao". Javilo mu se, sva je prilika, da su njegovi učitelji od bogoslova iz Tiflisa do svih vrsta Stambolića, bili u pravu kada nisu verovali u uspeh sednica koje nisu bile unapred pripremljene. Možda je tada i shvatio koliko je njegova starija partijska drugarica, Latinka Perović, bila dubok i prorok i komunistički ideolog, kada je, sredinom sedamdesetih godina, beogradskom partijskom aktivu, koreći ga što ideološkim neprijateljima prepušta ideološki prostor u javnim ustanovama, doviknula: "Za Partiju ne sme da bude praznog prostora!" Pred zoru toga dana, kada su prvi zraci Sunca obasjavali prilaze Beogradu ili možda Požarevcu, Milošević je, verujem, već imao gotovu odluku da promeni srpsku političku scenu i nepouzdanie saveznike, srpskim nacionaliste koji stvar shvataju ozbiljno kao i turobne pisce i belosvetske hohštaplere na čelu vlasti zameni oprobanim kadrovima i vrati se na oprobane staze lične vlasti i lične kontrole društva. I, zaista, od tog trenutka na dalje, Miloševićeva politika kao da se uglavnom sastojala u debarasiranju od nepotrebnih ili nesposobnih ili i jedno i drugo, saveznika. Očvrsnuo je kontrolu nas sopstvenom partijom, najurio Panića sa mesta predsednika vlade a, naravno, i celu njegovu vladu. Šešelja je prvo odvojio od važnih informacija a zatim i njega i njegovu kamarilu pretvorio u kafanski cirkus. Brana Crnja i Klara Mandić se pojavljuju još samo u skandaloznim rubrikama bulevarskih listova, a Mile Perišić pravi probleme samo diplomatama po prijemima i, naravno, Đinđiću. Ali, to je, ipak, samo Đinđićev problem. Dafina čak korisno služi jer jer je "puter na glavi" koji ima kao ratni profiter prisiljava da ide čaršijom i, kao gubava, pokazuje prstom ili - Ne daj Bože! - dodiruje one koji su viđeni da odu a koji su se o nju ogrebali. O nju su se - opet, Hvala Bogu! - ogrebali svi ali nisu svi, bar ne u isto vreme, i viđeni da odu. I, tako, sada, iz ovog rakursa i ovog trenutka, izgleda kao da je cela prethodna godina, od leta 1993. do leta 1994. bila Miloševićeva strateška priprema za ovaj trenutak. Naravno da to nije u potpunosti istina i da je on, kao dobar učenik moćnog aparata staljinističke vlasti istovremeno učvršćivao pre svega svoju vlast oslobađajući se i neprijatnih saveznika ali i nezgodnih svedoka. Vrlo pažljivo i oprezno, da ne razbije čaroliju srpskog nacionalizma koja struju između njega i biračkog tela, postepeno je demontirao taj isti nacionalizam, slabeći jednu po jednu njegovu stvarnu ili izmišljenu polugu ili potporanj. Po Latinkinom savetu, da praznog prostora ne može biti, svaki put je jedan razbijeni komad srpstvujuščeg političkog bića zamenjivao drugim, njemu tako dragim iz boljševičke prošlosti. Kada god je nestajao neki Mihailo Marković ili Kongres intelektualaca bivao je zamenjivan odgovarajućim širenjem SK-PJ, Nove levice ili kakvog sličnog ideološkog simulakruma. Sva je prilika da je Milošević likvidirao i divlji kapitalizam Božović-Šainović tipa upravo zato što je njegovo nekontrolisano širenje video kao opasnost po sebe ali i kao priliku, i to upravo upravo ratnom lobiju, da se bogati koristeći okolnost da se ratna područja nalaze ne samo van Srbije, kako on to sa ponosom voli da ističe, nego i van kontrole institucija vlasti što ga svakako znatno više brine. Učvršćujući tako vlast Milošević je čekao i priliku da završi rat u Bosni, razumevajući naravno da se sa one ali i ove strane Drine stvara jedan sasvim novi politički protivnik koji se trenutno nalazi van institucija vlasti ali, koji bi, ako se rat i iscrpljivanje Srbije produže, mogao da baš u životu u vojnom logoru, koji bi bio neumitna sudbina Srbije, pronađe snagu za svoje nametanje. Grupa oko Radovana koja vlada Bosnom samo je zametak tog procesa. Ona bi lako mogla dobiti podršku, ali i ideološko utemeljenje, sa ove strane Drine, ako rat potraje godinama. Sasvim je, opet, jasno da bi ta nova ideologija utemeljenje tražila u srpskom nacionalizmu koji je čedo samog Miloševića. Zato su, skoro spontano, i Milošević i Karadžić potražili oslonac u partizanštini odnosno četništvu, i zato su razmene ritualnih optužbi i nervoznih proslava vampirskih praznika poput 4. ili 7. jula, koji su još u prethodnoj deceniji bili praktično zaboravljeni, postale tako intenzivne i pune naboja kao da smo opet u Bravarevoj epohi kada je poraženi neprijatelj bio još uvek živ i prisutan u ostacima "preklane građanske klase". I, konačno, ovog proleća, obnovom ženevskih pregovora i formiranjem kontakt-grupe, prilika se ukazala. žini mi se da je, sticajem okolnosti koje nisu pod njegovom kontrolom ova prilika došla pomalo prerano za Miloševića. Naime on, kao savršeni igrač dvorskih prevrata i jahanja na talasima, zna i vidi da još uvek nije proteklo dovoljno političkog vremena. Drugi talas nacionalizma, izazvan osećanjem apsurda zbog jednostranosti sankcija i zbog sumanuto agresivne antisrpske politike koju vodi američka administracija još nije prošao svoj zenit. Naprotiv, on kao da je na vrhuncu moći. Takođe, prebrzo ostavljanje nacionalnog prostora dok je "gvožđe još vruće" može omogućiti drugim političkim snagama, poput DS i DSS na primer, da se u taj prostor ubace i eksploatišu ga. On, koji je kod svog, možda najvažnijeg učitelja, Bravara, pekao zanat, zna da je političko vreme možda najvažniji faktor u političkoj utakmici i da se stvari rešavaju same od sebe kada za to dođe vreme, naravno, ako se do tada preživi. To je verovatno jedan od važnih razloga zbog kojeg Milošević deluje pomalo rezignirano, kao čovek koji zna da mu se uslovi za veliki posao još uvek nisu stekli ali da, hteo ne hteo, tog posla mora da se prihvati. Dodatno otežavajući faktor za Miloševićevu "novu miroljubivu politiku" i "mir koji je bez alternative" predstavlja loša i nekonzistentna ponuda kontakt-grupe. Sva je prilika da je rad kontakt-grupe zapravo završen raspadom bilo kakvog dogovora, a ne tvrdom ponudom tipa "uzmi ili ostavi". To se videlo još pre više nedelja kada su počeli da stižu signali da će zaraćenim stranama ipak biti ostavljeno vreme da razmisle i da će im biti dozvoljeno da u bilateralnim pregovorima vrše korekcije mapa. Dodatni udarac, po običaju formiranom još od njihovog sabotiranja Lisabonskog sporazuma, zadali su Amerikanci koji su jasno stali na muslimansku stranu, obećavajući joj eksplicitno da će zaštititi njene interese i da će joj ispuniti sve želje, usput žarko žudeći i obećavajući svojoj javnosti da će se krvavo osvetiti Srbima ako sporazum odbiju unapred pretpostavljajući da je za njih toliko nepovoljan da će ga zasigurno odbiti. Uostalom nikakve posebne nagrade nisu predviđene Srbima za prihvatanje sporazuma dok se ministarska grupa danima bavila kaznama za odbijanje. Kozirjev je, onako u četiri oka i usmeno, najavio Miloševiću mogućnost da se, ako se prihvati sporazum, prvo ukinu saobraćajne i tranzitne sankcije a onda, možda, i cela rezolucija 820, ova poslednja, najgora po nas, od prošle godine. Međutim, Amerikanci to ničim nisu potvrdili pa čak i najavljuju Hrvatima da će ukidanje sankcija povezati sa rešavanjem problema Krajina. verovatno je to jedan od razloga što je čeljko Simić skoro panično dovukao Zvonimira Markovića, šefa hrvatskog ureda u Beogradu, iz posete Crnoj Gori koju je tek započeo pokušavajući da tako ambulantnim merama oživi "grupu za normalizaciju odnosa Hrvatske i Jugoslavije" koja je preteranim zahtevima Hrvata i trapavim Martićevim inaćenjem praktično zamrznuta. Mape su priča za sebe. Zli jezici ih kratko rezimiraju rečima da su takve da ih "ni Vesna Pešić ne bi prihvatila". Koridor je na pojedinim mestima širok samo sto metara a jedanaest gradova se vraća muslimanima dok Srbi dobijaju uglavnom livade što dođe kao neka vrsta zlobne osvete Karadžićevom insistiranju na katastarskim knjigama prema kojima zemlja pripada Srbima. No, ni to nije do kraja jasno. Kada je Nikiforov dolazio kod Miloševića doneo je neke mape obeležene olovkom koje je, kasnije, na licu mesta prepravljao. Priča se da je to toliko revoltiralo ruskog ambasadora u Beogradu Šikina da je odbio da ga prati u poseti Miloševiću. Prema tome, ima se jak utisak da će i ovu priliku za zaustavljanje rata Milošević propustiti. Naravno, on će razviti sve svoje strelce i angažovati sav politički kapital koji je tokom prethodne godine stekao. Međutim, nije i dalje jasno šta, ako išta efikasno, ima protiv klasičnog Karadžićevog manevra sa sazivanjem Skupštine RS ili kakvog referenduma koji će odbiti sporazum. Tu mu čak uspeh Avramovićevog programa smeta jer skida sa Skupštine RS grižu savesti zbog propasti u koju baca Srbiju i optužbe da nas sve ovde drže kao taoce. Ostaje nam samo da čekamo i da se nadamo. Da se nadamo, ali čemu? Pa najverovatnije tome da, ako već ne može da doaka Radovanu, Milošević iz besa i ljutnje pridavi po koji nezavisan medij poput NTV Studio B i Radio Indeksa, ukine novinski papir po kojoj nezavisnoj novini poput "Borbe", očisti par desetina koliko toliko neutralnih direktora i upravnika raznih važnih preduzeća i ustanova, aktivira svoje krtice u po nekoj opozicionoj stranki i razbije je ili bar oslabi te tako još malo učvrsti svoju vlast ovde. Možda Radovanu i ne može ništa ali nama, izgleda, može.
srbija.100 inferno,
Ů ˙˙˙ Recimo da jesam, ali ne znam šta si time hteo da kažeš u Ů ˙˙˙ onom kontestu. Ů ˙˙˙ sk Evo, dole si napisao šta sam hteo da kažem.... Ů ˙˙˙ ps. "Niko vas ne sme da bije, sem združenog odreda Ů ˙˙˙ milicije" :)
srbija.101 milan,
(Emitovana 16. jula 1994. godine) Srbotopija 62. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 16. juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Dok čekamo ishod Palske skupštine i beremo kožu na šiljak, strepeći kakvu će odluku da donese Radovanov "brdski parlament", bavimo se sitnom politikom i još sitnijim preživljavanjem. Sve političke snage u zemlji su se koncentrisale na ovu temu, beskonačno prežvakavajući svaki, ma i najsitniji detalj povezan sa tzv. planom kontakt-grupe, što je, u stvari, projekat najmoćnijih država sveta da se već jednom okonča bosanska kriza. Ovaj plan se, od milošte ili iz cinizma ili iz oba razloga, naziva "mirovni ultimatum". Prošle nedelje smo se bavili političkim aspektima prekodrinske krize i mogućnostima za ishod ove runde, ovog čina bosanske drame. Pošto sa Pala još nije stigao odgovor, a sve se bojim da znam kakav će biti, pa smo zato u nekom "praznom hodu" čekajući događaje, ove nedelje ćemo se baviti jednim posebnim aspektom ove događaja oko Bosne. Naime bavićemo se reagovanjem opozicije na "mirovni ultimatum". Ova sedmica je bila prepuna izjava opozicionih političara na "bosanske teme", pa su stvorili dovoljno materijala za jedan omanji psihološko-politički ogled. Naše novoispiljeno ružno pače kvaziparlamentarizma i poludemokratije, u svojim bezuspešnim pokušajima da postane labud, strašno je zbunjeno sopstvenim osećanjem ogromnog značaja i još većim osećanjem nemoći pred ovakvim pitanjima. Niko sem vladajućeg establišmenta, pa čak, naravno, ni on u celini, nego samo njegovi najuži vrhovi, verovatno krug od par desetina ljudi koji čine najbliže dvorsko okruženje predsednika, nije ni za jedan trenutak tokom ove četiri godine odlučivao o pitanjima rata i mira, raspada stare države ili stvaranja nove. Zato deluje karikaturalno, čak komično da se oni, čija je nemoć nesumnjiva, ponajviše trpaju u medija pretvarajući ih u neku vrstu lutkarskog pozorišta. U ovom lutkarskom pozorištu većina nas, a pogotovu oni što su u takozvanoj opoziciji i kojima je čak dve trećine birača na prošlim izborima poklonilo glasove, ne nalazi se čak ni na pozornici, čak ni privezano za krstove koncima, koje lutkari, obučeni u crno povlače odozgo. Samo sedimo u gledalištu; neko na boljim, a neko na gorim mestima. Nekome bogami prokišnjava "ravno na glavu", nekome je vrućina, a neko je čak i zadremao. No, sve jedno, niko u predstavi nije učestvovao niti učestvuje. Sada, kada se predstava primiče kraju prvog čina, ili možda samo onoj kratkoj pauzi tokom samog čina, kada se slaba svetla pale za trenutak da bi omogućila binskim radnicima da okrenu pozornicu ili štogod promene na sceni, još smo zbunjeni i nemamo celovit utisak o predstavi, što nije ni čudo jer je krajnje avangardna, prepuna apsurda i nasilja. Ipak, kada iziđemo u foaje, veoma uporno, i sa izrazom lažne samouverenosti i kompetentnosti, komentarišemo, ocenjujemo, procenjujemo kao da sami umemo da pravimo predstave. Nešto hvalimo a nešto kudimo vrteći glavom i savetujući, poput nadobudnih kritičara koje nisu primili na pozorišnu akademiju pa su, besni na profesore, izpozavršavali filozofiju ili filologiju, te se sa novinskih stubaca svete svojim nedostižno uspešnim vršnjacima koji su, iako dronjavi i sa moravskim ili dinarskim akcentima, uspeli da očaraju komisiju na prijemnom ispitu. To je, eto, slika koja mi se pojavljuje kada god razmišljam o ulozi srpske opozicije u srpskoj politici i o načinu kako ona vidi i razumeva tu istu politiku. Sada, u bosanskom loncu položaj opozicije mi se čini još izoštrenijim i, naravno, glupljim. I, evo baš sada, kada se priprema još jedna dramatična noć na Palama i kada su medija prepuna "odjeka i negodovanja" da zlobno parafraziram naslov "Politikine" rubrike koja je u zenitu antibirokratske revolucije i kasnije, u zenitu rata, bila glavni rasadnik ratnohušačkih epistola, opozicija je ponovo u prilici da štogod prozbori i zahteva nešto u ime svojih dva miliona birača. I, naravno, priliku ne propuštamo. Izručujemo gomile usmenopolitičke književnosti u mikrofone, kamere i novinske stupce. U stvari, važna su samo reagovanja jer, nikakvih tajni više nema. Što se same vladajuće oligarhije tiče, stvar je jasna. Milošević je odlučio da kapitulira, odnosno, finije rečeno, "da se založi za mir koji je, naravno, bez alternative". Kampanja je ovog puta nemilosrdnija nego prošle godine u vreme Vens-Ovenovog plana jer izgleda da mu je ponestalo i strpljenja ali i da stvarno "gori pod nogama" i da su "mrski nam neprijatelji" ovoga puta svoje pretnje učinili ozbiljnijim. Lilićeva izjava, sada je to očigledno, nije bila nimalo slučajna, već uvod u žestoku "mirohuškačku" kapanju koja se sprovodi istim sredstvima i na stranicama iste te "Politike" i ekranima iste te TV Bastilje kao i ona prethodna, ratnohuškačka. "Odjeke i negodovanja" je ovog puta zamenio sam Hadži Dragan Antić, direktor vaskolike "Politike" koji je prošle subote napisao uvodnik u kome doslovno kaže: "Sada rukovodstvo Republike Srpske najavljuje da će "pitati narod". Da li je taj isti narod pitan o ratnom profiterstvu, o ratnim zločinima? Šta taj isti narod misli o proneveri miliona nemačkih maraka za šta se međusobno optužuju predsednik vlade Republike Srpske i ministar policije Republike Srpske?" Srpski narod, i onaj koji živi na teritoriji bivše BiH i onaj koji živi izvan nje, ne može biti ničiji talac." I tako dalje, i tako bliže i u tom stilu. Uvodnik završava više nego jasnim rečima: "Greška od pre 15 meseci ne sme se ovoga puta ponoviti." Da sam Politiku čitao bunovan rano ujutro, ili da mi je neko dao prepisan tekst bez prepoznatljivog Politikinog sloga, pomislio bih da čitam uvodnik g-đe Dane Drašković u Srpskoj reči. Istina, pomislio bi da je Dana propustila poneku političku omašku - ona, naime za BiH nikada ne bi rekla "bivša" - kao i poneku gramatičku - ne kaže se, i ne piše se, "15 meseci" nego "15 meseca" kaogod što nije "15 kepeci" nego "15 kepeca", ali, uprkos tome, zabune ne može biti. Hadžija je, možda i zato da se nekome poput mene ne učini da je uvodnik progurao u štampu neki grafički radnik - diverzant i terorista, fanatični pristalica Građanskog saveza, te da ne izazove neki nesporazum, popodne posetio i Radio Bastilju i, u udarnoj emisiji "Novosti dana", "vlastoglasno" pročitao svoju epistolu. Na televiziji se nije pojavio, kažu da valja da malo oslabi, jer ne može da stane u "mali ekran TV prijemnika". Posle ovoga čak ni najgluplji gledalac mašeg lutkarskog pozorišta nije mogao da ima nikakvu dilemu. Roma locuta, causa finita. Dakle, direktiva za ovu političku sezonu je izdata i linija je poznata pa svako je mogao da se prema njoj i ponaša. Istina, za razliku od Bravarevih vremena, sada možete i da ne budete na liniji, dozvoljeno je, čak se, zarad bogatstva političke scene i ponude na političkom tržištu, raznoglasnost preporučuje i stimuliše. Vuk, srećan valjda što unutarstranačke probleme može da zabašuri važnim i velikim događajem - naklapanjima o miru u Bosni - za koji se uostalom zalaže od 1991., odmah se direktno svrstao uz Miloševića, pa čak je i ponovio njegovu omiljenu floskulu o "miru koji nema alternativu" dokazavši time da ne misli da je predsednik samo "šarmantan i duhovit" nego i da može da nam radi šta god hoće. Nije se čak ni potrudio da ga propita zašto ga je tukao, držao u zatvoru i pomagao te iste "ratne zločince i profitere" kako ih sada zove Hadžija, tokom prethodne tri godine. Šešelj je, naravno odmah rekao: "Ne potpisivati nikako!" i Miloševića proglasio za veleizdajnika, izdavši na pejdžere svojim poslanicima naređenje da isto to ponavljaju i u skupštinskoj sali i u restoranu u klozetu. Ni on nije osporio da Milošević, mada veleizdajnik može njemu da radi i više nego što hoće. Međutim, za razliku od Vuka koji ga je pohvalio ali kome nije obustavio sudske procese protiv supruge, Šešelju je proces odložen za jesen. Pa sadA vi vidite. Uostalom, ja sam uvek verovao da majka najviše voli dete koje se najviše džilita i, eto, kao da se to i ovde potvrđuje. Koštunica je, pošto je već preuzeo ulogu ideološkog štaba Srba iz Bosne, ciljao dalje i suptilnije od Šešelja. On nije išao na odbacivanje "mira koji je bez alternative" đonom, nego je odmah ponudio Radovanu izgovor da izvrdava potpisivanje, primetivši da "mirovnom ultimatumu" nedostaje glavna stvar - a to je dokument o ustavnim principima te buduće Bosne bez čega Srbi, kao narod koji prosto obožava ustave te ih je zato nekoliko desetina promenio, naprosto ne mogu, kaogod što ne mogu bez vazduha i rakije. Istina, bez vazduha, naročito onog čistog, kome je mesto napolju, se još i nekako može, ali bez ustava i rakije teško, jer, ovo samo pijan čovek može da podnese. Đinđić je nastupio na kraju, čekajući da se bojno polje raščisti. Zato je, za uzvrat, bio maksimalno konfuzan ostavivši sasvim nejasnim da li je za potpisivanje ili protiv toga. Na prvi pogled mi je izgledalo da je na umu imao mogućnost da sačeka šta će da se desi, pa da prema tome dalje razvija propagandu, što je sa stanovišta interesa stranke logično. Međutim, kasnije mi je palo na pamet da je na umu imao ideju da time ponudi Miloševiću neku vrstu trgovine, očekujući, za uzvrat, nešto od vlasti. Ovo mi se, pak, čini veoma naivnim. Dosta mu je, uostalom, da se seti kako se on sam proveo zimus prilikom pregovora oko republičke vlade ili da pogleda kako se SPO proveo u prošlonedeljnoj trgovini sa žovićem koga je podržao prilikom izbora za gradonačelnika a koji je SPO-u, navodno, nudio trećinu gradske vlade, da bi SPO, na kraju, ostao kratkih rukava, pa da razume da je trgovina sa Miloševićem krajnje opasan posao. Što se reagovanja vanparlamentarnih stranaka tiče, teško je imati uvid u njihove stavove, jer su ih novinari već odavno "stavili na led" pa se iz medija ne može razabrati ni da li postoja a kamoli kakvi su im stavovi. Novinarima ovo ne treba mnogo zamerati jer valja imati dobar stomak da se podnesu i ove parlamentarne stranke a izdržati ostala udruženja čudaka i kafanskih atrakcija je skoro nemoguće. Međutim, jedna stranka, veoma patriotska i veoma vanparlamentarna, zapala mi je, sasvim slučajno, za oko. U četvrtak, dok sam se mrzovoljno klatio Krunskom ulicom ka Skupštini i trudio se da što kasnije stignem kako bi što manje udisao tamošnji vazduh, prošao sam pored muzeja princa Pavla u kome se sada nalazi Predsedništvo Republike Srbije - šta ćete, poštovani slušaoci, u normalnom svetu dvorce pretvaraju u muzeje a kod nas je stvar, kao i u mnogim drugim slučajevima, sasvim obrnuta - i ugledao omanju grupu ljudi, sa fizionomijama prepoznatljivim sa mitinga iz perioda antibirokratske revolucije, koji su stajali na travi, u Dvorskom parku, pedesetak metara od ulaza u Miloševićevu kancelariju, okupljeni oko nekakvog štapa sa transparentom koji je neodoljivo podsećao na totem. Kada sam prišao bliže ustanovio sam da je to miting SNO kome se - o čuda! - pridružilo i nekakvo Ekološko društvo iz Smedereva. Mitingaši su čekali da dođu Herd i čipe kako bi ih izviždali i uputili im svoje istorijsko "Ne!". Novinara je bilo skoro isto toliko koliko i mitingaša, sve zajedno jedno pedesetak, a čak i "najmrskiji neprijatelji" "patriotskih snaga" poput novinara "Vremena" ili našeg radija su mi rekli da će ipak napisati da je učesnika bilo preko sto jer su se sažalili. Eto kako patnja zbližava ljude. Mitingaše sam ostavio na travi da čekaju svoje mrske neprijatelje iz neprijateljakog nam inostranstva i sišao ka Skupštini sa tugaljivim osećanjem da oni više nisu politički, pa čak ni policijski problem, već da su više nekako problem čuvara parka. Tako je, eto, izgledalo izjašnjavanje o Bosni ove sedmice. Stranke, naravno one važne, su rekle šta su imale i sada se čeka ishod, naravno ne uspeha njihovih kazivanja, nego gigantomahije između Slobodana i Radovana. Ne tvrdim, naravno, da ova izjašnjavanja neće opozicionim strankama doneti po koji glas ili čak po koju hiljadu glasova više. Konačno, birači se opredeljuju za političke opcije baš prema izjašnjavanju o važnim pitanjima jer nije ovo neka preterano suptilna politička scena gde bi birač pažljivo odabirao kome da poveri svoj glas pa će zato, kobajagi, da da glas stranci koja će da podigne porez na duvan i alkohol a smanji na pivo i automobile umesto onoj koja će da smanji porez ali zato i davanja na dečije vrtiće i zaštitu čovekove sredine. Dakle, legitimitet izjašnjavanja nije tu sporan. Sporno je nešto sasvim drugo. Baš ovih dana dok su mi poturali mikrofone pod nos a ja davao visokoumne i visokoparne izjave, okruglo pa na ćoše, a sa krajnjim zaključkom, samo finije izrečenim, "stvari stoje loše pa ne preostaje ništa drugo do da se podvije rep i uzme ovo što nam se nudi" osećao sam se prilično blesavo. Ne zbog toga što na tu temu ne mogu da mudrujem i solim pamet, uostalom u ovim emisijama sam vam se verovatno popeo na glavu sa bosanskim ratom, već zato što sam ja, a kamo sreće da sam to samo ja, nego je to cela opozicija, potpuni autsajder u čitavoj stvari. Niti nas je ko pitao niti smo sami umeli da se nametnemo kao činilac u ovim ratnim zbivanjima. U baražnoj vatri propagande, kako ove "srboljubne" tako i one "antisrpske", a nemoćni da utičemo, ostali smo poput svih običnih građana na nivou "kafanske politike" ne samo ne mogavši da tok događaja promenimo nego čak ni da dopremo do lutkara koji vuku konce. Zato mi izjašnjavanje opozicionih stranaka, ma koliko, opet ponavljam, ono bilo legitimno sa tačke gledišta političkog marketinga, deluje kao jedan razgovor u pauzi pozorišne predstave u kome učesnici pokušavaju jedan drugog da ubede da su razumeli piščeve i rediteljeve namere i suštinu dela. Opozicija, umesto da zatraži da ih predsednik u ovako dramatičnim trenucima primi, makar i na zatvoren sastanak, i saopšti njima kao predstavnicima dvomilionskog biračkog tela kakve su mu namere i kako će reagovati na ovakav ili onakav sled događaja, gleda da se što više uslika i poput apotekara - što rekao Boško Jakšić, glodur "Politike" - meri broj stubaca koje dobija u novinama i minutažu na radiju i televiziji. Mora da se i sam Milošević čudi nad ovako nezrelom opozicijom ili, ko zna, možda sebi čestita što takvu opoziciju ima. Za to vreme, u Skupštini, koja ulazi u četvrtu nedelju zasedanja, prolaze bezvezni zakoni a radikali psuju. Predsednik dovodi pa zatim i odvodi policiju, koja te hoće te neće da ih najuri dok ostali ulažu amandmane. Šta ćete, leto je i vrućina. U nekoj od svojih pesama, jedna od rok grupa iz sada već bivše Jugoslavije - grupi sam već zaboravio ime, kao da je ta država postojala beskonačno davno - kaže: "čivot ti je o mama autobus, zavisi o mama gdje sedneš. Onima natrag se povraća, onima napred se jede!"
srbija.102 bojt,
Izgleda da su prihvatili, samo uz uslov da se razjasne ustavna pitanja i da se garantuje ukidanje sankcija. Od mapa, gradova, izlaza na more i ostalog se odustalo. Sa kovertiranom odlukom zbrisaše u čenevu, valjda da ih ne linčuju na Palama...
srbija.103 astojkovic,
just say no!
srbija.104 dejanr,
>> Izgleda da su prihvatili, samo uz uslov da se razjasne ustavna >> pitanja i da se garantuje ukidanje sankcija. Od mapa, gradova, >> izlaza na more i ostalog se odustalo. Fala Bogu!
srbija.105 squsovac,
> Izgleda da su prihvatili, samo uz uslov da se razjasne ustavna > pitanja i da se garantuje ukidanje sankcija. Od mapa, gradova, > izlaza na more i ostalog se odustalo. Sa kovertiranom odlukom > zbrisaše u čenevu, valjda da ih ne linčuju na Palama... Šema sa kovertiranim potezom je sasvim dobra jer su i Bosanci prihvatili računajući da će Srbi da odbiju. E sad zašto su prihvatili? Kad su bili ovde čipe i Herd kod SLobe posle Herd zvao na brifing novinare koji rade za britanske medije i evo šta je rekao: Ako Srbi potpišu predvišene teritorije se prepuštaju bosanskoj strani, a ako ne potpišu onda UN to po hitnom postupku proglašavaju "bezbednosnim zonama" i taj mehanizam je već razrađen za novih 10 zona pa bi Srbi svakako morali da beže. To je suština onoga što je par dana pre toga i Kozirjev objašnjavao Slobi. Posle je Sloba zvao Rašu i Mladića (tu se zadesio i general Perišić) al ovi kao nisu hteli. Onda im je Soba objasnio da je svet ovog puta bacio težište na konkretne opteze AKO JEDNA OD STRANA NE POTPIŠE! I onda je samo ovima bio problem kako da kažu "da, ali" (da kažu "da" bez "ali" naravno nisu hteli) a da to ne bude protumačeno kao odbijanje. Danas su se inače usijali telefoni na liniji Pale-Bgd-Moskva i konačno je dogovoreno kako da sve izgleda a da Rusi posle pritegnu ostatak kontakt grpe da to sve ne bude shvaćeno kao odbijanje već kao prihvatanje. Nezvanično (iz ruskih izvora ima 6 uslova od kojihsu, kažu, dva suštinska. Izvinjavam se ako ej malo zbrda zdola jer pišem on line.
srbija.106 stigor,
> izlaza na more i ostalog se odustalo. Sa kovertiranom odlukom > zbrisaše u čenevu, valjda da ih ne linčuju na Palama... Zamisli situaciju: Odu oni u čenevu, sednu za okrugli sto, predaju kovertu, kad u koverti NE ... Koji bi to Flash bio ... :)
srbija.107 meda,
>> Fala Bogu! Joj Dejane i Bojte samo se vi nadajte.
srbija.108 meda,
Koliko cujem na B92 u glupstini je picvajz. Tabacina izmedju mupovaca i radikala.
srbija.109 omega,
Evo opet mog dela :) HIMNA v4.1 - (C) IVAN PETROVIC 1992-93. Interpretira srpsku himnu na VGA, EGA i HERCULES kartici. HIMNA [/AUTO /TEMPO] [/KARTICA /TEMPO] AUTO Vrsi autodetekciju graficke kartice. KARTICA VGA, EGA, odnosno HERcules kartica. TEMPO -10 za 286, -25 za 386 i 486 racunare. Ove vrednosti ne moraju da odgovaraju vasem sistemu - eksperimentisite. (Nepoznati autor je prilagodio muziku za PC) himna41.zip
srbija.110 .hik,
Šteta što nisam video:) žuo sam samo da je gore nego u saveznoj:)
srbija.111 stigor,
> Koliko cujem na B92 u glupstini je picvajz. Tabacina izmedju > mupovaca i radikala. Aiii, u saveznoj su preko TVa bar prenosili mali deo, ovde su odmah isekli i pustili "narodnjake" ... :( BTW Šta je bilo, da li je Nikolić izašao posle intervencije MUPa? Dajte neke infoe, jer do NSa ne dobacuje studio B, a ovi sa PTCa su samo javili da skupština nastavlja zasedanje u utorak ...
srbija.112 .hik,
Ovo je bio pravi haos... Prava makljaza. Milicija je jednog po jednog poslanika radikala izbacivala napolje, nikolića su onesvestili, ali je izašao posle nekog vremena (malo ošamućen)... Sve u svemu sada ne postoji ni jedno mesto na kome se može govoriti javno (dobro, toma nje preterao...)... Kakva je situacija na ulicama:)?
srbija.113 ganta,
> Ovo je bio pravi haos... Prava makljaza. Milicija je jednog po jednog > poslanika radikala izbacivala napolje, nikolića su onesvestili, ali je Da vidimo da li je Milan bio na licu mesta ;) Očekujemo izveštaj iz prve ruke.
srbija.114 meda,
>> posle intervencije MUPa? Dajte neke infoe, jer do NSa ne >> dobacuje studio B, a ovi sa PTCa su samo javili da skupstina >> nastavlja zasedanje u utorak ... Eh kada cemo preko Sezama moci da saljemo video snimke :((
srbija.115 stigor,
> Ovo je bio pravi haos... Prava makljaza. Milicija je jednog po > jednog poslanika radikala izbacivala napolje, nikolića su > onesvestili, ali je izašao posle nekog vremena (malo > ošamućen)... Ne da im se PTC, pa to ti je, odbraniće ga svim sredstvima ... :( Izgleda da radikali neće više u skupštinu, ni pod razno, jš jednom propade inicijativa o izmeni zakona o televiziji ... > Kakva je situacija na ulicama:)? Nije valjda bilo i nekih okupljanja?
srbija.116 stigor,
> Da vidimo da li je Milan bio na licu mesta ;) > Očekujemo izveštaj iz prve ruke. Izveštaj će verovatno biti u Srbotopiji, ako pre toga ne bude izbacio neko extra izdanje ... :)
srbija.117 stigor,
> Eh kada cemo preko Sezama moci da saljemo video snimke :(( Pa, negde oko 2064. mislim da ćemo moći i to da radimo ... ;) Dotle ćemo koristiti već oprobane metode: pošiljaoc-->PTT-->primalac-->PTT -->pošiljaoc (predmet razmene: VHS traka) ... :)
srbija.118 zmax,
Da li postoji neki 'organ' u opoziciji (sta god to znacilo) koji bi se bavio strateskim planiranjem. SPS verovatno koristi drzavnu infrastrukturu. P.S> Ovo pitanje je pre svega upuceno milanu (verovatno poseduje najvise informacija)
srbija.119 milan,
> Da li postoji neki 'organ' u opoziciji (sta god to znacilo) > koji bi se bavio strateskim planiranjem. SPS verovatno koristi > drzavnu infrastrukturu. "Opozicija" ne postoji kao jedna organizacija pa prema tome ne može imati zajedničko strateško planiranje. Što se pojedinih stranaka tiče, stvari, bar koliko ja znam, stoje različito što se tiče pedantnosti i preciznosti donošenja odluka ali niko nema za to posebno ustanovljenu strukturu. Do toga je još veoma daleko. Zajedničko koordinisanje je već na nivou naučne fantastike. Možda to i nije nelogično jer opoziciju povezuje samo to što nije u vladi. Kakve veze ima, na primer, SPO koji se zalaže za prekid rata ili SRS koji se zalaže za njegov nastavak do pobedonosnog kraja? Evo, na primer, kada je dogovaran zajednički nastup na ovom prvom vanrednom zasedanju koje je ikada do sada opozicija uspela da zakaže dogovoreno je da se ono iskoristi za promociju tog paketa zakona za koje opozicija misli da su dobri, ubedljivi i da mogu pokazati da je kompetentna. Umesto toga radikali su ga iskoristili da skupljaju poene na tuču sa policijom. Pa sad' ti vidi. Pl poz M
srbija.120 milan,
(Emitovana 23. jula 1994. godine) Srbotopija 63. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 23. juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Zabava koju nam ovih dana priređuje Radovan Karadžić zatvaranjem deklaracija u koverte i otvaranjem raznih varijanata tih deklaracija po raznim belosvetskim agencijama čiji se sadržaji potom demantuju, naglo je osenčena, juče posle podne, drugom zabavom u srpskom parlamentu. Iako je vrućina događaji, izgleda, stižu događaje. Zabava u srpskom parlamentu je počela na uobičajeno očekivan način. Ovog puta je sam g. Toma Nikolić, a ne neki njegov delegat u liku kakvog mlađahnog radikala izišao za govornicu da se natrlja nos aktuelnim vlastima a, naravno i pre svega, g. Miloševiću i njegovoj užoj porodici. Uža porodica se, inače, ovih dana proslavlja novim radnim uspesima. Pomimo pobeda na auto trkama i predsedničkim izborima sada se prihvatila i na medija, te kći, do skora malo poznata, glavnouređuje novu radio- stanicu SK-PJ koja se zove, a kako bi drugo? - "Radio košava". Elem, Toma se prihvatio takvih tema kao i uobičajenih opljuvavanja g. predsednika i njegove supruge. Istina, za to je imao debeo razlog. Baš to jutro, tj. juče ujutro "Politika" je donela, na šestoj strani na kojoj inače prenosi vesti iz drugih novina, članak g-đe Marković o muškim i nacionalnim osobinama g: Nikolićevog šefa. G-đa Marković je, ovog puta, skinula rukavice u kojima obično piše ali zatim i cipelu i štiklom direktno udarila po glavi. Nemam nameru da vam članak prepričavama, ali pošto mu je naslov "Ni Srbin, ni muškarac" pretpostavljam da vam je sve jasno. Ponet verovatno ovako oštrim udarcima po etničko- seksualnom identitetu svog lidera, g. Nikolić je raspalio po vladajućoj porodici žešće nego ikada ranije. Istina, zaboravio je da je na dnevnom redu zakon o televiziji te je glede medija jedino pomenuo postavljenje g-đice Marije Milošević na mesto urednika SK-PJ radija. Ostatak je bio poznat i ticao se veleizdajničkih i ostalih nesrpskih delatnosti g. Miloševića koga radikali vide ne samo u svojstvu predsednika nego i glavnog kriminalca u Srba. Neposredni povod za ovakvo otvaranje vatre iz svih oružja radikalski šef poslaničke grupe je našao u prethodnom izlaganju g-đice Gorice Gajević socijalističkog poslanika koja je kritikujući ponuđeni zakon o televiziji, pri kraju, očešala i radikale spočitnuvši im da je njihovo širenje mržnje, besa i uvreda rezultat njihove političke nemoći. Namera, pak, g. Nikolića je bila više nego jasna. On je pokušao da napravi što žešći incident jer je slučaj sa mlađahnim radikalom koji je malo provocirao a malo podizao čašu sa vodom da bi je zatim popio ne izručivši je na Tomića, već pomalo padao u zaborav a i procesi Šešelju kao da su već zaboravljeni. Konačno, ako vam politika počiva na stalnoj proizvodnji skandala i ako publiku prezasitite, onda ćete kad tad doći u situaciju da morate da ih proizvodite svakodnevno jer će vas inače zaboraviti. Naime, po čemu drugom bi vas pomtili? U početku je, ipak, izgledalo da mu to neće poći za rukom. G. Tomić ga je uporno opominjao da se drži dnevnog reda i da ne vređa vladajuću porodicu. Zatim je počeo da mu oduzima reč. Upotrebljavam trajni oblik glagola jer je proces potrajao malo duže. Tomić, naime, ima običaj da šefovima poslaničkih grupa, bez obzira što ga Poslovnik na to ne obavezuje, toleriše da govore vremenski neograničeno i kada god to hoće, čak i tokom načelnih rasprava kada na to nemaju neko posebno pravo. Izgledalo je, dakle, da će Tomić malo da čantra a Nikolić da malo govori dok mu ne dosadi i da štafetu kasnije preda nekom svom poslaniku. Međutim, Tomić je pokazao nesvakidašnju upornost da Tomi oduzme reč. Da le je time pokušao da iskaže vernost vladajućoj porodici, ili je i na njega članak iz "Duge" delovao kao signal za vatru ali sa druge strane ili su umor i petonedeljno zasedanje učinili svoje, teško je reći. Sva je prilika da je sve zajedno uticalo da Tomić pokaže odlučnost i prekine sednicu na pola sata kada Toma nikako nije hteo da siđe sa govornice. Posle nešto više od pola sata okupili smo se u sali i opet zatekli istu sliku kao i pre prekida. Tomić je sedeo za predsedničkim stolom a Toma se već oslanjao na govornicu. Tomić ga je opet opominjao da mu ne da reč, a Toma nije odstupao. Tomić je tada pribegao najoštrijoj meri koju je mogao da smisli - odlučio je da ga odstrani sa sednice. Kako socijalisti ionako imaju većinu to nije bio nikakav problem, ali me je ovakvo ponašanje Tomića već iznenadilo. Kao da je i pre pauze postao rešen da više ne toleriše radikalsku zabavu. Sada je, posle pauze, bio već odlučan da oštrije udari. Da li je u međuvremenu konsultovao zgradu preko puta nikada nećemo saznati ali se činilo kao da jeste. Tomi, naravno, nije padalo na pamet da napusti salu i Tomić je, pošto je ionako već bilo skoro jedan kada se i inače daje pauza, odlučio da da pauzu do pola tri. Kamere su prestale da snimaju. Toma se sa svojim poslanicima ušančio u sali bojeći se, sa pravom, da ako ode na ručak, posle ručka, umesto deserta, zatekne na vratima pripadnike obezbeđenja koji ga ne bi pustili natrag u salu. Ovako, prepustio je njima da ga iz sale izbacuju. Pošto je pauza poslanička svetinja u kojoj se ruča, obezbeđenje nije ničim reagovalo. Tek posle pola tri, kada su se poslanici na jedvite jade počeli ponovo da vraćaju u salu, jer kako zasedanje odmiče tako su pauze spontano sve duže i duže, na monitorima interne televizije, koji u restoranu i na još po kojem mestu, ali onako škrto birokrtski i cicijaški pokazuju zbivanja u sali, čula se dreka i psovke. Pošto je kamera nepokretna i pokazuje salu u celini, nejasno iz rakursa kamere se videlo da su radikalski poslanici okružili svog šefa i da sprečavaju obezbeđenje da ga istera napolje štiteći ga svojim telima. Obezbeđenje je pak pokušavalo da ih jednog po jednog odnese rastrpavajući time gomilu oko Tome. Mimo radikala u sali se u tom trenutku našlo još desetak opozicionih i desetak socijalističkih poslanika. Većina je gužvu samo posmatrala, a neki su se potrudili i da se sami malo poguraju sa obezbeđenjem. Odmah smo poleteli gore, mi smo Srbi pa volimo gužvu no zatekla su nas zatvorena vrata sale u koju obezbeđenje nije puštalo nas, novopridošle. Poneko je dobio i po koji ćušku koliko da se zna da je ovo i dalje policijska država, a stradali su i neki novinari. Konačno, uzgred, sve je trajalo samo nekoliko minuta pa je reč "konačno" malo preterana, pojavili su se potpredsednici Bašić iz demokratske stranke i Andrić iz Nove demokratije koje je obezbeđenje, izgleda po naređenju sa višeg sprata na kome se krio Tomić, pustilo u salu. Tamo su zatekli Tomu Nikolića koji je, izgleda od umora i vrućine, kolabirao, kako leži na stolu. Ubedili su ga da nastavka sednice neće biti pre utorka i on je, vidno bled, umoran i kao pomalo zaplašen izišao iz sale. Prema iskazima nekih od poslanika koji su bili u sali obezbeđenje je čak imalo i pištolje, a gomilama kamera i kasetofona okupljenih novinara su se izručivali detaljni opisi nasilja u sali. Atmosfera je nastavila da se pregrejava pa su se znameniti seljak Raka Radović iz SPS-a i naš poslanik dr. Negrojević čak i dokačili. Doktor je seljaku pomenuo majku, ovaj njemu sestru ili štogod slično i doktor je zamanuo čašom koja je, na sreću, a neki će reći na nesreću, promašila Raku. Kafanica sudnica, ludnica je definitivno dobila svoj scenski oblik. Tomić se konačno setio da pozove šefove poslaničkih grupa na konsultacije sa kojih su oni došli vidno nezadovoljni jer se ni sami nisu mogli složiti šta da se radi. Vuk je, naravno, odmah tražio glavu ministra policije, Đinđić je manevrisao a stari, dogmatski, legalista, Koštunica je tražio formiranje anketnog odbora koji bi istražio skandal. Socijalisti su to glatko odbili, šefovi su se vratili još jednom da prokonsultuju svoje poslničke grupe i ponovo došli do Tomića gde su se složili se da se nisu složili. Toma, naravno, nije ni dolazio. Oko pet, Tomić se, konačno, spustio u salu u kojoj su ostali samo socijalisti i demokrati i najavio nastavak sednice u utorak. Zavesa je pala. Na ovaj čin, naravno. U opštoj gužvi, velikim uzbuđenjima i velikim i gromopucatelnim izjavama teško je, naravno, precizno i hladnokrvno razmišljati. Prvo što čoveku dođe su utisci. Tek kada ih sredi počne da razmišlja. Ono što me je najviše zaprepastilo u događaju je upotreba sile. Tomiću to, naime, nije ni najmanje trebalo. Sve što je trebalo da učini je da u pola tri siđe u salu i konstatuje da je Toma nije napustio. Ako bi on ostao uporan posle par poziva da iziđe, Tomić je mogao da prekine sednicu i najavi nastavak zasedanja u isti taj sledeći utorak za koji ga je i zakazao. Kako je to isto zasedanje, ali je nova sednica - sednice po Poslovniku traju samo tokom sedmice - Tomi "crveni karton" ne bi važio u utorak - i on ipak ne bi morao da vikend i kusur logoruje u skupštinskoj sali. Ako bi u utorak ponovio incident, Tomić bi mogao da ga ponovo isključi a ako ni tada ne napusti salu da odloži sastanak ad Calendas Graecas što će reći za, recimo, kraj septembra. Socijalistima je ionako svejedno, sednicu je zakazala opozicija. Ona je želela da promoviše - što je najbolja reč jer šanse da ih izglasa nema - svoje zakone o televiziji, informisanju i izbornom sistemu kao i Đinđićev paket ekonomsko-svojinskih zakona. Opozicija je imala, ili se tada bar tako činilo, suštinski interes da dobije nedelju ili dve zasedanja i, naravno, direktnog televizijskog prenosa, na kome bi mogla da javnosti izloži ono za šta se od prvih demonstracija juna 1990. zalaže - svoj koncept slobodne televizije i informisanja, izbornog sistema i ekonomskih odnosno svojinskih odnosa. Ovo vanredno zasedanje, uzgred prvo u nevelikoj istoriji srpskog kvaziparlamentarizma koji je zakazala opozicija, jer do sada ni jednom nije imala dovoljnu trećinu poslanika da ga zakaže, trebalo je tako da bude demostracija političkih sposobnosti onih koji su ga zakazali i koji, ipak, imaju za sobom skoro 500.000 glasova više od socijalista. Socijalisti, dakle, nisu imali nikakvog razloga da se trude da ovo zasedanje uspe. Naprotiv, bilo im je dovoljno da nekoliko puta odlože sednicu sve do večnog odlaganja, a za to bi, naravno, bili krivi radikali koji bi se pokazali kao verolomni jer su u zajednički dogovor oko zasedanja sa ostatkom opozicije ušli tvrdeći da i njih zanima borba za ovaj sistem zakona koji, u stvari, predstavlja jedan zaokružen program reforme društva i koji bi ga, ako bi se nekim čudom usvojio, bitno reformisao. Radikali bi tako ispali glavni krivci a mi svi ostali žrtve njihove agresivnosti i sebičnosti dok bi socijalisti mogli da sležu ramenima i dobacuju: "Eto, mi smo u sred leta došli da vam činimo čapras divan na vašoj političkoj promociji, ama šta mi možemo kada vi ne možete da se dogovorite ni šta hoćete a kamoli da to sprovedete!" Umesto jednog ovakvog marketinški uspešnog rasturanja sednice, socijalisti su odlučili da silom izbace radikale iz skupštinske sale. Kako se Tomić sve vreme krio po prvom spratu, gde mu je kancelarija, razvila se jaka sumnja da on sa uvođenjem policije i nije bio upoznat. Slično se dogodilo i tokom prethodnog incidenta kada se veliki broj policajaca u civilu pojavio u zgradi da bi na proteste opozicionih poslanika bio diskretno povučen. Neki, koji su se dokopali Tomića tvrde da je, čak, bio zbunjen i šokiran. Ipak, meni se ne čini tako. Možda je, zaista, operativno naređenje da se pristupi akciji izdala čuvena sekretarica skupštine ljiljana Petković zvana "Štrumfeta" ali je bilo sasvim jasno da je Tomić još pre kritične pauze rešio da promeni list. Zašto? Zašto je, postupljeno slično, mada je prilika neuporedivo beznačajnija, kao i 1. juna prošle godine kada je policija, umesto da ostavi Vuka i šačicu demonstranata da lutaju gradom, odnosno sede u svojim prostorijama, upala u prostorije SPO-a na terazijama i brutalno pretukla i uhapsila Vuka i Danu i time im stvorila neodoljivi obol žrtava. Zašto je Toma, koji je juče zaslužio nulu, izišao iz sale sa bodom u džepu? Lako se može ponuditi objašnjenje "na prvu loptu" i tumačenje naći u prirodnoj nasilnosti režima koja kad tad, u napetim situacijama, mora da provali, iako se on presvlači u razne kože i razne Tomiće. Držim, međutim, da se ovo objašnjenje može primeniti samo na samu policijsku operaciju, na način kako su poslanici brutalno iznošeni iz sale i kako su ostali sprečavani da uđu u vlastitu Skupštinu. Odluka da se postupi tako nastala je, čini mi se, iz mnogo ozbiljnijih razloga. Jedan klasični, interni opozicioni vic, mislim da ga je smislio sam Vuk Drašković, kaže da je radikalima šef poslaničke grupe zapravo pejdžer - pejdžer kojim Toma prima naređenja od Šešelja. Očigledno, a posle incidenta u saveznoj i u crnogorskoj skupštini, u to više ne može biti sumnje, opstrukcija odnosno destrukcija parlamentarizma je postala politika Srpske radikalne stranke. Izbor je dosta logičan, režim je policijom i krticama pokušao da posle razvoda Frankenštajn bračne koalicije uništi radikale, radikali mu za uzvrat, uništavaju osnove legitimiteta i legaliteta. Radikalima se, osim toga, žuri. Mir se primiče i ako do nekog haosa u zemlji ne dođe tokom sledećih godinu dana, kakav takav sporazum u Bosni će se postići i radikalima će preostati jedino da skupljaju glasove među proteranim Sudetskim Srbima što je tužno političko preduzeće. Stoga je Šešelj na pejdžer verovatno preneo naredbu za juriš. Izgleda, međutim, da je užurbano radio i Tomićev pejdžer što na prvi pogled može delovati neobično. No Milošević nije slao poruke na pejdžer da bi se bavio suptilnim scenarijem kvarenja zadovoljstva opoziciji na njenom prvom promotivnom vanrednom zasedanju. Takvim glupostima se on ne bavi i za to, uostalom, ima svoje poslanike. On je, verujem, na pejdžer preneo naređenje da se pokaže odlučnost a ako treba i sila u odbrani legaliteta i legitimiteta onih ustanova koje mu radikali i napadaju. Saveznu skupštinu su mu već onesposobili a sada je došla na red i republička. Borba se, dakle, morala prihvatiti. Očigledno udarac ide prvo na slabiji krak ratnog lobija, ovoga sa ove strane Drine. Tu se mora pokazati maksimalna odlučnost ako ne i surovost jer njemu ne samo da se ne sme dopustiti da ugrožava autoritet Miloševićeve vlasti već se mora i egzemplarno kazniti kako bi se jačem, prekodrinskom kraku ratnog lobija demonstrirala sila i autentična snaga odluke da se ide na završetak rata. Milošević savršeno zna da je još daleko od pobede nad snagama koje je sam probudio i organizovao pre sedam godina. I unutar njegovog sopstvenog establišmenta on nailazi na jake otpore. Ako dopusti da protivnik nekažnjeno dela njegova slabost će biti još uočljivija i, naravno, ponovo se u međunarodnom faktoru može pojaviti ideja da se ipak Miloševićeva karta može zameniti nekom drugom. Radikali su, naravno, za trenutak dobili i poen i simpatije, bar opozicione javnosti. međutim, računa, sa pravom, Milošević, "svako čudo za tri dana". Oni koji su stvarni nosioci politike nastavljanja rata ne nalaze se među tim biračima. Oni poznaju samo jezik sile i Milošević im njime govori. Savezništvo, mada nevoljno i očajničko, nas koje je uvalio u ovaj užas ionako ima. Mi njega ne brinemo. Brinu ga oni drugi, a njih mora ili da natera na poslušnost ili da porazi jer su nastali iz istog sklopa posredovanja društvene moći kao on i nemaju nikakve skrupule i etičke prepreke. Završne runde ovog meča su, dakle, u toku. Ostaje nam samo da ih posmatramo jer se vode na stadionu na kome nismo trenirali.
srbija.121 stigor,
> "Opozicija" ne postoji kao jedna organizacija pa prema tome ne > može imati zajedničko strateško planiranje. Dok ta "opozicija" ne pokuša da bar privremeno "odglumi" neku vrstu organizovanosti, na neko određeno vreme, dešavaće se ovo što se dešava - nikad neće moći da izgura nijedan zakon ... A ta razjedinjenost opozicije se najbolje vidi prilikom glasanja, dok SPS uvek ima oko 100 ljudi u sali, opozicionih poslanika nikad nema više od 80 (a trebalo bi da ih ima 120) ... Onih 40 komada koji "večito" fale, ili su dugli ruke od skupštine, ili obavljaju neki privatni biznis i ne žele da se "zamaraju" glasanjem ... Meni se čini da kada bi svi iz opozicije bili na broju i glasali za neki predlog/zakon (naravno, ako se oko toga između sebe stranke dogovore) moglo bi nekad nešto i da prođe, jer ni SPS nema uvek "pun sastav" koji može da nadglasa u svakom momentu ... Da li ste tu taktiku probali nekad da primenite tj. da li je nekad opozicionih poslanika bilo više od 100 (osim na prvom zasedanju)?
srbija.122 milan,
[Reply stigor 4.121] > može da nadglasa u svakom momentu ... Da li ste tu taktiku probali > nekad da primenite tj. da li je nekad opozicionih poslanika bilo > više od 100 (osim na prvom zasedanju)? Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će da rade. Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja stvar. Pl poz M
srbija.123 stigor,
> Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav > dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će > da rade. Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja > stvar. OK, posle ovoga je dosta stvari jasnije ...
srbija.124 astojkovic,
rep milan 4.122 ' Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav 'dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će da rade. 'Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja stvar. Uje! Pa ovo je super. Nisam ni znao da sam radikalan ;) sale (slobodni radikal;)
srbija.125 saricl,
|||| Jesmo ali bez uspeha. Radikali nikada ne pristaju ni na kakav |||| dogovor. Oni prosto izlože šta je njihova koncepcija i šta će da rade. |||| Ako ti se sviđa možeš da prihvatiš a ako ne tvoja stvar. Znam ili bar predpostavljam da će ideja koju ću da izložim biti udarac za pojam Demokratije i onoga što ona podrazumeva, iako se taj pojam kod nas prilično izlizao tokom poslednjih par godina. Naime palo mi je na pamet šta bi bilo kad bi "neki" SPS poslanici izostali sa glasanja jer ih je "napao nepoznati počinitelj", "probušila guma", "poplava u stanu", itd. Koliko mi je poznato dovoljno je da par poslanika SPS izostane u skupštini, a da su svi iz opozicije tamo pa da izglasate zakon.
srbija.126 stigor,
> "probušila guma", "poplava u stanu", itd. > Koliko mi je poznato dovoljno je da par poslanika SPS izostane > u skupštini, Verovatno su suviše veliki "penali" za tako nešto, pa nikome ni na kraj pameti ne pada da priušti sebi to zadovoljstvo ... ;) P.S. Kod opozicije se izgleda češće dešavaju "poplave" i "probušene gume". :)
srbija.127 i.mandic,
Hmm...zanimljiv predlog.
srbija.128 milan,
(Emitovana 30. jula 1994. godine) Srbotopija 64. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 30. juli 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Vican Vicanović, čuveni jugoslovenski novinski fotograf, novinar i alfa i omega "Duge", levičar, blizak po ubeđenjima SK-PJ ima običaj da, kada se raspravlja sa nama iz "desne opozicije" - ma šta ta reč značila u ovom trenutku - u momentu kada mu ponestane argumenata kaže: "Ma nemate vi šanse protiv Slobe. Vi nemate nerava i strpljenja. On je pocepao hiljadu sakoa na sednicama CeKe. Nadsedeće on sve vas!" I, bogami, teško mu je, osporiti ovaj, poslednji kada mu ni jedan drugi ne preostane, argument. Jer, dok g. Milošević izdržava jednog po jednog belosvetskog i belosrpskog političara koji mu se ređaju na kanabetu, ovih dana češće u Dobanovcima nego u Muzeju princa Pavla, od kojih svaki preti žešćim posledicama nego što je vaskolika srpska opozicija ikada smislila, sama opozicija nije više u stanju da presedi ni zasedanje koje je sama sazvala. Nije onda ni čudo što Vican misli da će njegov Sloba da nas nadsedi. Šta više, toliki sakoi mu nisu ni potrebni, mi nismo bili spremni ni letnje košulje, i to sa kratkim rukavima, da proharčimo. I, tako se, juče, u predvečerje ženevskog skupa koji će zvanično označiti propast i ovog kruga pokušaja da se bosanski lonac zaklopi ili bar rashladi, završilo Treće vanredno zasedanje ovog saziva Skupštine Srbije. Koliko da najavi sumornu budućnost, i ono se završilo u polupraznoj sali, dobro rashlađenoj, u kojoj su sedeli samo socijalisti i demokrati. Prosto je neverovatno kako je traljavo opozicija odigrala ovu kratku pozorišnu predstavu koja je, kada se saberu radni dani Skupštine trajala samo šest dana, i to običnih, bez produžetka. Ovo Treće, vanredno i propalo, zasedanje počelo je u prošli četvrtak, posle maratonskog Drugog zasedanja koje je zakazala vlada i koje je trajalo preko tri sedmice, a počelo još davno zaboravljeno 27. juna uoči Vidovdana. Sa stanovišta Vlade i vladajućih socijalista sve značajno se, u stvari, izdogađalo još u prvoj nedelji prethodnog zasedanja. Jer, prvih pet tačaka, pet poreskih zakona prošli su zahvaljujući vladinoj većini još tada. Sve ostalo je bilo praktično beznačajno; i preostalih tridesetak tačaka vladinog dnevnog reda, a i osam opozicijinih zakona koji su se našli na dnevnom redu sledećeg, Trećeg vanrednog zasedanja. Vlada je još tada mogla da ode na odmor što je ona u priličnom broju i učinila, ostavljajući par dežurnih potpredsednika i par dežurnih ministara i zamenika da primaju na sebe drvlje i kamenje koje je opozicija sipala. Mimo dežurnih predstavnika vlade, socijalisti su ostavili i jedno stotinak redovno dežurnih poslanika prisutnih u Skupštini kao i desetak dežurnih "na telefonu"; taman onoliko koliko je potrebno da se opozicija preglasa. Dežurni "na telefonu", služe za one dane kada veći broj opozicionih poslanika ustane na desnu nogu pa se ipak dokotrlja do Skupštine. Tada Vučelić aktivira i njih da obezbedi sigurno izglasavanje ovih zakona. Ako se, i pored svih tih mera predostrožnosti, ipak slučajno desi da poneki opozicioni amandman i prođe, recimo zbog preteranog zabušavanja socijalističkih poslanika ili prevelike, ničim izazvane, opozicione revnosti, Vlada je tokom ovog zasedanja patentirala i svoj najnoviji pronalazak, nezapamćen u svetskoj parlamentarnoj praksi - amandmaniranje amandmana. Naime, ako je stvar baš važna, Vlada očas posla preko prisutnog dežurnog potpredsednika sa pečatom, napiše nov amandman, iako je to protivno Poslovniku i njime čisti netom izglasan opozicioni. Dakle, a tu je Đinđić nepogrešivo u pravu, vladina većina je vladina većina i nikakvi marifetluci opozicije - izuzimam, naravno, pregovore "ispod žita" sa Vladom ne bi li se postigao dogovor oko kakvog zakona kojima je on sam sklon - ne pomažu. Nikada u svetu nije zabeležen slučaj da vladina većina glasa za opoziciju i ne služi parlament opoziciji da eventualno, u slučaju tesne vladine većine, progura po koji svoj zakon, nego da pokaže da je lepša pametnija i kompetentija od vladine većine ne bi li se na sledećim izborima birači opsetili njene lepote, pameti i kompetencije i podarili joj još koji glas. Dakle, stvarno radni deo Skupštine je bio završen u prvoj nedelji jula kada je Vlada već imala u džepu sve svoje poreske zakone kojima inače vlada i drpa pare od građana i preduzeća. Sve ostalo je bila čista estrada, odnosno pozornica na kojoj je opozicija trebalo da nastupa i pokaže kakva je. E pa vala, pokazala je. Prethodno zasedanje, Drugo vanredno u ovom sazivu, ono duže, vladino, opozicija je još koje kako izdržala. Trudila se da što žešće napada vladine predloge naduvavajući katkad i do karikature primedbe na relativno beznačajne i sasvim normalne i nesporne zakone koji bi, u slučaju da nema stranačkog takmičenja, verovatno bili izglasavani jednoglasno i bez rasprave. No, to je valjda usud koji nam donosi višestranački parlamentarni sistem. Umesto stručnosti dobijamo demokratiju. To je, valjda, bolje. Mada, bez obzira što svi opozicionari misle da se svojim - a da li i novim biračima drugo je pitanje - više dopadaju ako do besvesti izručuju brda napada, uvreda i kleveta na vlast, valjalo bi napraviti jednu ozbiljnu anketu i videti koliko je to stvarno politički produktivno. Do tada, ostaje nam da nagađamo. No, nisam hteo da kukam nad provalom demokratije koja uništava kulturu. Vratimo se Skupštini. Dakle, pošto je kojekako izdržala Vladino zasedanje, opozicija je ušla u svoje sopstveno, i to, a ovo stalno naglašavam, prvo koje je uspela da sazove, jer nikada do sada nije imala više od trećine poslanika u parlamentu koliko je potrebno da se vanredno zasedanje sazove. Međutim, osim uspeha koji je sadržan u samom sazivanju, opozicija nije uspela ni u čemu drugom. U ciglo šest dana jedna stranka je dobila batine, druga se nadurena i uvređena povukla sa zasedanja optuživši, pak, za neuspeh treću koja je na zasedanju ostala i dobila kao nagranu omanju šargarepicu - dva bezvezna zakona koje je Vlada propustila. Prvo su radikali, igrajući svoj one man shonj, nabijen uvredama i dramatičnim optužbama, pripazarili upad policajaca, pomalo teatralno nazvan "masakrom poslanika od strane specijalaca" i, uzeli, bar oni tako misle - politički poen. Iako zli jezici tvrde da čitava parada ima mnogo jeftiniju političku pozadinu i da to naprosto Šešelj sa mora natociljava Tomu Nikolića - politički mnogo civilizovanijeg od njega koji prema nekim anketama stoji čak i bolje od svog šefa - i uvlači ga u incidentne situacije za koje je Toma znatno manje spreman nego za rat za govornicom, događaj je ipak izazvao pravi raspad opozicije. Reakcije stranaka su se kretale od čistog zadovoljstva što su radikali konačno bacili batine, preko zabrinutosti za sudbinu zasedanja, parlamentarizma i stabilnosti političke situacije u zemlji do potpune indiferentnosti ili žestoke podrške radikalima. Posle toga Skupština naravno, nije bila ista kao pre incidenta, ali se pretpostavljalo da će opozicija u utorak bar zajednički nastupiti što se tiče parlamentarne istrage i odgovornosti za incident. Mi iz DEPOS-a smo bar uredno popunili zahtev za formiranje Anketnog odbora i koji je, bar to nam služi na čast, propao za samo dva glasa. Nije me iznenadilo što Đinđić nije tražio ništa, ali me je zaprepastilo što radikali i Koštuničini demokrati nisu bar podneli zahtev za smenjivanje Tomića što je on sam praktično isprovocirao preuzevši na sebe svu odgovornost za intervenciju navodnog skupštinskog obezbeđenja. Kasnije, kada sam malo porazmislio, shvatio sam. Radikali su se bojali, zato što se smenjivanje vrši istom procedurom kao i biranje, da se na tajnom glasanju ne ispostavi da od recimo 220 poslanika za smenjivanje Tomića glasa samo pedesetak. Ovu turobnu slutnju su mi potvrdili i njihovi poslanici a kasniji događaji su samo išli njoj u prilog. Radikali su zatim napustili Skupštinu i ona je nastavila da radi kao da se ništa nije desilo. Niko se nije usuđivao da je napusti zajedno sa njima, čak ni Koštuničini demokrati, verovatno svi u samrtnom strahu od vezivanja za radikale, koje mnogi već gledaju kao budući politički leš. Debata o televizijskom zakonu tekla je na uobičajen način. Kao što Toma krpi vladajuću porodicu, tako je opozicija krpila Milorada Vučelića i njegovu omiljenu pevačicu narodnih i ostalih pesama. Posle dva-tri dana ovakvog daveža, kada je postalo očigledno da predstava ne valja, Vuk je odlučio da je malo osveži i bar nas iz DEPOS-a pošalje na letovanje. Pod prilično neubedljivim razlogom da, u dramatičnim trenucima za naciju, "kada se s one strane reke priprema vojska da sa ove strane reke - čik pogodite koje - preuzme vlast", predsednik tajno i ispod žita pregovara sa inosvetskim moćnicima, a nas ne zove ni na kafu ni na svoj kanabe, kao i da nećemo da glasamo kada već socijalisti neće da donesu ovaj nama tako dragocen zakon konsenzusom, rekao je da napuštamo ovo zasedanje. Za svu nesreću opozicije je optužio Đinđića koji neće da napusti zasedanje i tako socijalistima oduzme zadovoljstvo da nam odbiju zakon. Zlosrećnog Đinđića je, po ko zna koji put, okrpio i za onu, nekom prilikom izrečenu sentencu o onima koji "ako hoće da se bave moralom treba da idu u crkvu, a ne da se bave politikom". I tako je Vuk, razljućen verovatno Đinđićevom izjavom po kojoj se Šešelj stalno a Vuk povremeno, tokom ovog zasedanja, kupaju na znamenitoj Miločerskoj plaži dok on, tj. Đinđić troši sakoe i svoj znoj na sednicama za dobrobit naroda, odjezdio, zajedno sa nama, napolje. Pšto je izjava data znamenitoj "Radio Jagodini", privatnoj stanici najpoznatijeg penzionera u našoj politici, Radmila Bogdanovića Vukaova ljutnja je bila, verovatno, tim veća. Vuk se, istina, vratio se još jednom da bi, neučestvujući, replicirao Vučeliću ali se, bar koliko ja znam, nije više vraćao. Kada smo izlazili jedan od socijalista mi je, sa poznatim moravskim akcentom, rekao: "Bre profesore, ti si bar razuman čovek, zašto izlazite?". Ja sam mu, u političkoj nemoći, rekao: "Odoh ja na odmor, a ti moraš da sediš ovde!". Na to se on okrenuo svom susedu i rezignirano rekao: "Eto, uvek me pređe!" Ostatak skupštine sam ispratio ispred televizora i, mogu da vam kažem, poštovani slušaoci, da sam se osećao znatno prijatnije. Blago vama. Ostatak je, što bi rekao Predsednik, bio "miran i dostojanstven". Pošto su brzo i lako slupali zakone o izmenama izbornog sistema i sa njim povezane zakone o izboru narodnih poslanika koji su ionako delo DEPOS-a, a koje su demokrati tek reda radi pohvalili, socijalisti i demokrati su prešli na tzv. Đinđićeve zakone. Tu negde, tokom poslepodneva, stiglo je i Koštuničino saopštenje da napušta zasedanje, koje je on proturio onako diskretno, na dorćolski način, kroz prozorče na tavanu, iako je pre podne imao možda svoj do sada najbolji skupštinski govor o krizi parlamentarizma kod nas. Pravo je čudo kako taj čovek ne ume da svoje najbolje političke ideje marketinški plasira. Mađari i Šiptari su još diskretnije kidnuli i u petak je skupština osvanula kao dvostranačka tako da smo čitav jedan skupštinski dan "na malom ekranu TV prijemnika" imali pokaznu vežbu iz dvostranačkog sistema. Moram da kažem da je bilo veoma kulturno i odmereno, ama i dosadno. Ako je tako u Engleskoj, Americi, Nemačkoj i sličnim dvostranačkim sistemima, onda mi je jasno zašto tamo nema direktnog prenosa. Da nije bilo dijaloga između Đinđića i Vučelića o nekim navodno ideološkim razlikama u tretmenu vidova svojine, mogao sam mirno da prespavam ceo tok sednice. Socijalisti su Đinđiću "pukli" - što bi rekli klinci po kafićima - dva glavna zakona ali su mu pripustili dva manje važna koliko da nagrade njegovo lepo vaspitanje i dobru volju da presedi ovaj petak u Skupštini. Istina ni tu nisu mogli da odole, a da ne naprave malu pakost. U zakonu koji reguliše revalorizaciju privatizovane društvene imovine, da bi se nadoknadili gubici izazvani besmisleno niskim cenama tokom prošlogodišnje hiperinflacije, socijalisti su rok od 1. januara 1993., koji je predlagao Đinđić, pomerili na 1990. godinu. Zli jezici kažu da su i Đinđić i njegovi stranački magnati svoje privatizacije obavili pre 1993. i da su, naravno, lijući krokodilske suze nad gubicima naroda koji će bez otete mu društvene imovine teško da sprovodi njemu tako omiljen "narodni kapitalizam", predložili ovaj rok "da se Vlasi ne dosete". Vlasi su se, naravno, dosetili, pa su i Đinđiću i drugovima, kažu zlobnici, malo raspalili po džepu. Šta ćete, život. Posle toga je, valjda, skupština završila rad. Kažem valjda jer nemam pojma da li je bilo poslaničkih pitanja. Ugasio sam televizor, mrzelo me je da gledam. Uveče je TV Bastilja, u udarnom Drugom dnevniku pohvalila ovu pokaznu vežbu dvostranačja od petka. Rekla je, otprilike: "Dragi gledaoci, ovako treba da izgleda uzoran parlament. Svašta se, i oštro i polemički danas diskutovalo ali fino i pristojno". Onda su spikeri, u tandemu, jedan glumeći Vučelića a jedan Đinđića, ukratko rezimirali njihovu prepodnevnu polemiku. Divota! Očigledno, socijalistima se svidelo ovakvo dvostranačje i ne bi me čudilo da počnu ne samo da o njemu maštaju nego i da ga ostvaruju. Kao neposredna mera bi moglo bi da usledi, ovoga puta stvarno, menjanje izbornog zakona kojim bi nas ponovo vratili na većinski sistem. Ovo im, možda, ne bi donelo onoliki broj poslanika kao 1990., ali bi ih zasigurno držalo na solidnih 160. Ostatak bi razdelili raznim drugim strankama. Proporcionalno finoći, naravno. Za početak, mogli bi sednicu od juče da snime i da je, umesto direktnog prenosa, stalno prikazuju. Zato, pripazite. Jest da mi često izlazimo i ulazimo u Skupštinu, pa nikada ne znate da li smo tamo, ali, ako nas poduže nema na ekranima, okrenite naše telefone i proverite. Možda smo mi u sali ama nas ne slikaju. I, tako se juče završilo ovo petonedeljno glavinjanje našeg kvaziparlamentarnog nedonoščeta. Konačno sam malo izišao na ulicu. Pa, da vam, za kraj, ispričam glavne utiske. Ipak, pet nedelja nisam bio na ulici. Prvo, zantno je toplije nego pre pet nedelja kada sam u Skupštinu ušao. Drugo, po bankama ne samo da nema deviza nego i obične dinarske gotovine što znači da je Avramoviev program počeo konačno da daje rezultate jer su preduzeća kojima su štedro deljeni krediti za navodnu obnovu proizvodnje sve to slupala u plate pa sada nemaju para da vrate te su banke bankrot ili finije, nelikvidne. Treće, g. milošević je izgleda spustio durbin i umanjio svoj mirotvorački žar nevoljno priznajući grčkom ministru spoljnih poslova da bosanskom aranžmanu ipak eto tako nekako "precizne garancije za okončanje mirovnog procesa". Kako prvo dvoje spada u prirodne pojave obratimo pažnju na treće. Kao što smo i predviđali prethodnih nedelja, bosanski Srbi su, za sada, još daleko od pomisli da mirovni plan prihvate. Milošević je prvo krenuo da ih pritiska a zatim zaključio da treba da još malo "cepa sako na sednicama CeKe" jer je tamošnji otpor jedinstven, a ni ovdašnji ratni lobi nije za potcenjivanje. Očigledno, kao što rekoh u jednoj od prethodnih emisija, ova ponuda za mir mu je došla prerano. Valja prvo ovima ovde slomiti zube, a za to vreme jačati infrastrukturu svoje partije i svojih ljudi tamo. Još je, dakle, rano za osvajanje Bosne. Ostaje mu, za sada, a to ćemo uskoro videti, da se nada da novo pojačanje sankcija neće preterano i da će i on dobiti svoju šargarepu jer je bio kooperativan, te da će u miru moći da učvršćuje svoju vlast ovde. Uostalom, ako već ne ide u Bosni zašto ovde ne bi uveo većinski sistem i raspisao jedne izbore? Trebaće nam, da se ne usedimo.
srbija.129 veca,
Pretpostavljam da ste čuli za odluku savezne vlade o prekidu ekonomskih i političkih odnosa sa RS... Ko tipuje da nam to neće skinuti sankcije?
srbija.130 stigor,
> Pretpostavljam da ste čuli za odluku savezne vlade o prekidu > ekonomskih i političkih odnosa sa RS... > Ko tipuje da nam to neće skinuti sankcije? A ko ne bi tipovao? :)
srbija.131 saricl,
|||| Ko tipuje da nam to neće skinuti sankcije? Zavisi dali će "voljeni vođa" rešiti da pređe sa reči na delo, ili je to samo manevar da se Karadžić prislini na potpisivanje. Ja bih lično voleo da on od njih digne ruke i zvanično i praktično, ma šta odlučili. Ono mi smo jedna država i sa njima nemamo niša osim što im dajemo moralnu podršku za neke njihove ciljeve. Otprilike nešo kao Rusija prema Jugoslaviji, mislim da bi to bilo najbolje za nas a i za njih. Inače sigurno je da se zapad neće odmah slomiti da nam skine sankcije, ali recimo da su stvari počele da se menjaju, odnosno polako je "opet" in slušati rock i ponašati se kulturno...
srbija.132 dares,
Vjerovatno da nema razloga za veću zabrinutost jer su ovo, po mom mišljenju, političke igre Miloševića i Karadžića. Ako nisu, onda će biti gusto... Što se tiče "nepravednih" sankcija, one neće biti skinute pa makar Srbija priznala i BiH i Hrvatsku u AVNOJ-evskim granicama. Nije svijet naivan pa da ih skine (ili ublaži) zbog ovakvog "malog" poteza Miloševića. Svašta će on još morati da uradi da bi se to dogodilo. Rat u Zalivu se davno završio a sankcije Iraku još nisu ukinute (čak se i ne raspravlja o tome), a ovde kraj još nije na vidiku.
srbija.133 milan,
(Emitovana 6. avgusta 1994. godine) Srbotopija 65. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 6. avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Pre nekoliko godina, odmah posle vanrednih izbora za upražnjeno poslaničko mesto pokojnog Miodraga Bulatovića u Rakovici, kada je Šešelj onako trijumfalno i ubedljivo pobedio tada može biti najvećeg živog srpskog pisca Borisava Pekića, sedeo sam sa pokojnim Borislavom u nekoj od onih kafana što ne teraju goste iako je već odavno fajront i tešio ga. Borislav je, u dnu duše, u stvari bio veoma osetljiv i sujetan i veoma je patio zbog tog izbornog poraza iako se pravio da iznad situacije i da je posmatra sa olimpijskim cinizmom. Smišljao sam svakojaka objašnjenja izbegavajući da mu naprosto kažem da nije za političara i da i nije neko osobito čudo što ga je pobedio jedan agresivni pučki demagog. Dok su u kafani sedeli i drugi prijatelji Borislav uspevao da ne pokaže svoje neraspoloženje. Međutim, pred zoru, kada smo ostali sami i prilično pijani, iz njega je provalilo i ja sam, kao jedini preostali morao da izmišljam, jedno za drugim, razna, sasvim neubedljiva objašnjenja i utehe. Odnegde sam iz pamćenja iskopao čak i znamenitog džona Stjuarta Mila, oca savremenog evropskog liberalizma, koji je čak šest puta nastupao na izborima za poslanika i gubio. Neki od savremenika ocenjuju da je, naprosto, vređao puk svojom preteranom inteligencijom. Borislavu ovo očigledno nije preterano laskalo. Niti je voleo Engleze, što je sasvim normalno jer je među njima morao da proživi dve najvažnije decenije svoga života, niti ga je lična nesreća džona Stjuarta Mila osobito tešila. Negde pred zoru, kada su kelneri u "Stupici", iako su obožavali Pekića, već počeli da gube strpljenje i dobru volju da se smucaju oko nas i da se prave kao da imaju još neka posla te da im nimalo ne smetamo, prešao sam na najteže oružje. Nevoljno, prezirući sam sebe, dohvatio sam se, nama Srbima tako omiljene konspirativne teorije istorije, koju smo razvili do samih granica mogućeg, do našeg jedinog autentičnog doprinosa svetskoj filozofiji, do konspirativne epistemologije. Konspirativna epistemologija iliti konspirativna teorija istine u srpskom zasnivanju i interpretaciji pretpostavlja da iza svake istine, iza svakog događaja stoji zavera. Prisetite se, uostalom, koliko puta ste u kafani, kada ste raspravljali o nečemu i nudili objašnjenje najbliže zdravom razumu, dobijali sažaljivo podsmešljiv pogled od sagovornika i komentar: "Ne budi naivan." Iza ovakvog komentara najčešće usledi složeno objašnjenje zavere koja stoji iza, recimo, okolnosti da je zavladala nestašica kafe. Ova srpska "konspirativna epistemologija" stoji direktno nasuprot engleskom pozitivizmu i racionalizmu čija je paradigma četrnaestovekovni britanski shilastičar Viljem od Okama sa svojom čuvenom "Okamovom oštricom" koja, Srbima pak nasuprot, kaže: "Ne treba u argumentaciju unositi nove pretpostavke ako stare funkcionišu i mogu da objasne pojavu." E, pa, podržavajući Borislavovu srpsku prirodu i anglofobiju, i ja sam se mučki, pred zoru, dohvatio konspirativne epistemologije i ponudio mu objašnjenje za kojim je žudeo. I dan danas se stidim onoga što sam napričao pa sam, pomalo namerno izpozaboravljao i detalje, ali se sećam da sam mu objasnio da se u osvit velikih sukoba oko raspada Jugoslavije koji se - tu sam pokazao osobitu hrabrost - čak zamislite eto mogu razviti u rat, komunistička vlast u Srbiji priprema da preživi i da zato proizvodi svog nacionalistu, borbenog i agresivnog ali njima vernog koji treba da kompenzuje tadašnju Vukovu popularnost kao nacionalističkog lidera. Dakle, prema ovoj teoriji, siroti Borislav, iako naravno kaobajagi omiljen i popularan među biračima - zamislite samo koliki je procenat stanovnika Rakovice uopšte i čuo za njega - nije imao nikakve šanse jer izbore organizuje i glasove prebrojava svemoguća Služba kojoj je, naravno, naređeno da svog čoveka postavi za poslanika. Borislavu se ovo, opet naravno ali i na žalost dopalo, i čitavo rano i radno jutro, "umorno i grubo" što rekao nekada popularni a danas skoro proskribovani pevač balada Arsen Dedić, proveli smo u raspredanju daljeg razvoja ove sumanute konstrukcije. Izmislilo sam Šešelju buduću moćnu populističku stranku koja će na razvalinama krize rasti sve dok, prirodno, ne ugrozi svoju majku, komunističku vlast. Negde oko devet ujutro izmislio sam i čuvenu rečenicu koja glasi: "Nije daleko dan kada ćemo biti u morati da branimo Miloševića, kao legitimnog predsednika i simbol države, od razbesnele nacionalističke rulje na čelu sa Šešeljem!" Borislav je, nepunu godinu dana kasnije, u leto 1992., umro dočekavši, ipak, da vidi kako Šešelj, na prolećnim izborima za saveznu skupštinu trijumfalno, na čelu nekoliko desetina poslanika ulazi u skupštinu. Da li je, pred smrt, u Londonu, razmišljao o onome što smo pričali tog jutra ne znam, ali znam da sam ovu svoju prognozu veoma dobro eksploatisao u beogradskoj novinarsko-kafanskoj čaršiji. Začudo, kada god bih je izricao svi su ozbiljno, zamišljeno a po neki i zabrinuto klimali glavom. Kao da sam na javu iznosio ono što su oni imali u svojim košmarnim snovima i kao da su svi bili svesni cinizma koji je stajao ispod svih navodnih ideoloških ubeđenja koja su ikada pala na ovo tle, bila ona komunistička, nacionalistička ili demokratska. Kao da je svako ko živi na ovom tlu potpuno operisan od sposobnosti da pojmovno i načelno misli. Sve je gola vlast i moć a ideologija služi samo kao glazura za manipulaciju i ne osobito vešto prikrivanje motiva. I, eto, taj dan je došao. Naravno, taj dan je došao, kako to obično biva, kao sopstvena karikatura jer teško da se može reći da Miloševića treba braniti od razbesnelog Šešelja, pre se može reći da Šešelju valja sačuvati živu glavu od razbesnelog Miloševića. Šešelj je, naravno, samo paradigma. Prava meta je na Palama a i ona kao da se pod Bastiljinom artiljerijom skupila i smanjila, jedva da se vidi. Naime, od nedelje ujutro kada je, što rekla g-đica Kuburovićeva, u okviru akcije podizanja tiraža listu "Politika", g. Milošević dao izjavu direktoru lista i kompanije "Politika" Hadži Draganu Antiću, pa do sada, prošlo je tek malo više od šest dana a meni se čini da smo već šest godina ponovo u komunizmu. Sve je, dakle, počelo u nedelju ujutro, iznenada, po vrućini i letnjem danu. Političko-marketinški stručnjaci će vam reći da je nedelja ujutro najbolje vreme za otpočinjanje medijskih kampanja jer su vaše žrtve uglavnom kod kuće i ne preostaje im ništa drugo nego da od ranog jutra slušaju ponavljanje vaših slogana i parola. Kažem takođe da je počelo iznenada iako je Beograd pun onih koji će, poput mene iz ovog prethodnog igrokaza sa Pekićem, tvrditi kako je sve to bilo u kartama i kako je bilo jasno da će Sloba kad tad pustiti prekodrinske Srbe niz vodu. I, naravno, biće u pravu. Kaogod što su meni odobravali kada sam tvrdio da će jednog dana Milošević sjahati sa nacionalističkog konja i uzjahati mirotvornog tako su odobravali i onima koji su tvrdili da će se Milošević držati Srba Prečana samo dok to interesi njegove vlasti dopuštaju. Ovde su i vlastodršci i narod savršeni cinici i znaju da reči češće vrede manje od papira na kome su napisane. No, nije u tome stvar. Mora se priznati da Miloševićevi potezi nisu iznenađenje. Iznenađenje je uvek i samo vreme u koje ih on povlači. Jer, posle kampanje koju je otvorio Lilić tezom o pokušaju bosanskih Srba da nas pretvore u taoce a finalizirao već pomenuti Hadži Struja svojim, sada već znamenitim, uvodnikom u "Politici", situacija je naglo izgubila na napetosti. Lopta kao da je bila spuštena. Skoro cela druga polovina jula je protekla u nekakvom nemuštom politiziranju. Postalo je jasno da bosanski Srbi neće da potpišu mirovnu kapitulaciju ali i da kontakt grupa baš ne umire od želje da preduzme nekakvu akciju. žinilo se da će se sve odigrati kao i prilikom propasti ranijih pokušaja sklapanja mirovnih sporazuma i da će se kolektivni pregovarači opet kompromitovati; da će opet Amerikanci malo ojačati svoju i muslimansku poziciju, a da će se, reda radi, malo očvrsnuti sankcije oko Jugoslavije. Iza roga bi usledio novi ciklus rata, ovog puta verovatno uz američko jednostrano skidanje embarga na naoružavanje muslimana. Ja sam lično, recimo, ocenjivao, da će tek sledeća zimska faze pregovora početi da donosi ozbiljne odluke. Uostalom, jesen je na pragu i malo je verovatno da se muslimani mogu naoružati i uputiti u neku ozbiljniju ofanzivu pre zime. žak je delovalo da su Miloševićeva manevrisanja kao i uspavana tvrdoglavost bosanskih Srba upravo usmerena na dobijanje u vremenu i odlaganje po Srbe opasnih odluika u Americi tek za septembar kada je već kasno da se počne operacija prekidanja koridora, jer vojni stručnjaci ocenjuju da je za nju potrebno bar dva meseca razvlačenja srpskih snaga po severnom frontu. Odjednom, usledila je Miloševićeva izjava koja je, kao grom iz vedra neba, vratila svu zaboravljenu komunističku prošlost. Zašto? Izgleda da objašnjenje leži u sastancima održanim 18. i 19. jula. Ovaj samit na kome su učestvovali jugoslovenski i bosansko-srpski vojni i politički vrh iskristalisao je tekst deklaracije koji je trebalo da donese Skupština republike Srpske a za koji se procenjivalo da će cela kontakt grupa osim Amerikanaca, biti spremna da prihvati kao kakvo-takvo "da" mirovnom ultimatumu. Ovakva rezolucija, a Rusi su pružili i svoja uveravanja, trebalo je da otvori još jednu ali tehničku fazu pregovora oko realizacije sporazuma u kojoj bi se, možda, dobila i neka teritorijalna poboljšanja ali, i to je najvažnije, napismene garancije državnih prava srpskog entiteta u Bosni. Ocenjivalo se da je to najviše što se može postići i, iako su bosanski Srbi gunđali i cvileli, takva deklaracija je konačno usaglašena. Sam sastanak je, inače, čak i od strane bosansko- srpskog vojnog vrha odisao pesimizmom. Priča se da je sam general Mladić govorio o zamoru ljudi koji ratuju, o dimenzijama vojišta koje ne može da pokrije ljudstvom koga više nema ili je pobeglo, o nestašici čak municije i borbenih sredstava za koja se verovalo, bar ovde, da ih ima neograničeno. Političari iz Srbije su stvar zapaprili svojim sumornim procenama stanja u kome je jugoslovenska privreda a svi međunarodni signali su govorili da se Amerikanci ne mogu obuzdavati duže od septembra. Ukratko, poput sastanka u Potsdamu na dvoru nemačkog cara Vilhelma Drugog i poslednjeg, održanog oktobra 1918., a prema svedočenju samog Ludendorfa, o ratu je rečeno sve samo je u vazduhu ostala da visi reč "kapitulacija" koju se niko nije usudio da izgovori. I, možete pretpostaviti, poštovani slušaoci, kakav bes je obuzeo Miloševića kada je saznao da se u čuvenom Toholjevom kovertu nalazi nešto sasvim drugo, preciznije ista ta deklaracija, ali sa silesijom novih zahteva za daljim pregovorima i daljim izmenama. Verovatno se setio svih onih prevara i podvala koje su mu Karadžić i Mladić priredili bilo prilikom davanja obećanja da će prekinuti neku od desetina vojnih akcija koje su tvrdoglavo i inadžijski vodili u najosetljivijim trenucima pregovora ili donošenja međunarodnih odluka, bilo prilikom obavezivanja da će potpisati ovo ili ono. Setite se, uostalom, razgovora sa Ćosićem u kolima ka Palama, koji smo pominjali u nekoj od ranijih emisija, kada je Milošević izrazio iste rezerve sluteći da će opet biti povučen za nos. Slično se, očigledno desilo i ovog puta i Miloševićeva strast na koji se nadovezao njegov prirodni vlastodržački strah od autonomnog centra političke moći koji se pojavio na Palama. Iako se već kroz ideološko profilisanje u kome je Karadžićeva družina zauzela izrazito antikomunističku poziciju, budući sukob mogao nazreti, sada je on naprosto izbio. Vatra je udarila u lice i na Miloševića je došao red da potegne kofu. Potegao ju je na svoj način aktivirajući kampanju kakvu, bar ja, ne pamtim ni u Bravarevim vremenima. Mislim da je nešto slično nosila u sebi kampanja protiv takozvanih "liberala", početkom sedamdesetih, ali je ona imala prizvuk nekog produženog termidora i trajala je dugo i bila nekako razvučenija. Politička kampanja, ako je pridev "politička" uopšte adekvatan jer ovoliko licemerje i provala mirotvoračkih strasti novokomponovanih mirotvoraca prema kojima su Vesna Pešić i Nataša Kandić isto što i cica maca na navijanje u odnosu na ranjenu lavicu koja brani mladunče, prevazilaze sva očekivanja. Kampanja, naravno, i kako to uvek u istorijski preokretnim situacijama biva ima dvojak cilj. Jedan da okonča neposrednu istorijsku situaciju odnosno rat a drugi da udari temelje poretka u miru. Samo okončavanje rata u Bosni, u stvari, i nije tako važan cilj. Osnovni Miloševićev cilj je sada postao distanciranje od tog rata. Koliko ubedljivo u očima sveta to distanciranje bude toliko će svet biti spreman da razmotri ublažavanje sankcija. Koliko se za sada razabira on uspešno ide ka tom cilju jer su čak i Amerikanci povukli zahtev da granicu Srbije i Bosne čuvaju trupe NATO pakta i stvar sveli na zahtev da je nadgledaju posmatrači što će, posle oklevanja i taktiziranja, vlast u Beogradu verovatno i prihvatiti. Šta više, izvesno produžavanje rata u Bosni Miloševiću može i koristiti. Jer, nevoljno pristajanje Pala na mirovni ultimatum bi, u kasnijoj fazi realizacije, moglo dovesti do odbijanja da se predaju pojedine teritorije a Milošević bi u Beogradu bio garant i nevoljni saučesnih tog beskrajnog otezanja. Tu bi mu Karadžićeva družina došla samo kao kamen o nogama. U varijanti koja se sada razvila Pale su glavna i jedina meta NATO pakta i nešto vazdušnih udara i razaranja Karadžićeve infrastrukture bi Milošpevićevog protivnika itekako oslabilo i onesposobilo kao autonomni centar političke moći. Na ovom mestu se već naziru i konture drugog cilja ove kampanje a to je udaranje temelja budućeg političkog poretka u zemlji. Imajući ovakvo iskustvo kakvo ima sa bosanskim Srbima verovatno je da je Milošević već odavno, možda još kod Vens-Ovenovog plana, odustao i od same pomisli o ujedinjenju srpskih zemalja. Naprotiv, pre bi se reklo da on tu zamisao pokušava da osujeti. Upotreba srpskog nacionalizma, kao političkog sredstva, koju je on patentirao još 1987. počela je njemu samom da se obija o glavu. On se sam, kao patrijarh postkomunističke elite, u tom poslu svakako ne može nadmetati sa neobuzdanom zelotskom Crkvom niti pak sa tribunima poput Šešelja, Karadžića, Plavšićke. Povrh svega, a na primeru Palskog vođstva se ta stvar najbolje vidi, to sredstvo uvek preti da i samo postane cilj i ugrozi postkomunističku elitu. Realno politički govoreći on je srpski nacionalizam uzeo u najam poput neke najamničke vojske i sada je vreme da najamnike otpusti. Najamnici su, kao najamnici, često skloni pobunama i imaju, kao rimske legije u metastatičnim fazama imperije, želju da same izvikuju svoje vojskovođe za imperatore. Zato je u pripremi za obračun sa srpskim nacionalizmom, politička likvidacija srpsko-bosanskog vođstva, preduslov a ne cilj. Tek sa marginalizovanom ili još bolje uklonjenom Karadžićevom bratijom Milošević će biti siguran da njegov establišment nije više ugrožen. Zato mu, uostalom, loše i nebranjive granice Karadžićeve proto države itekako odgovaraju jer će Karadžića, ako uopšte preživi, terati da se bavi svojim problemima a ne problemima sa ove strane Drine. Neuspeh Karadžića i svođenje njegove elite na grupu ostrašćenih brdskih razbojnika može Miloševiću, odnosno vladajućim socijalistima, poslužiti i kao sredsto za buduće kompromitovanje srpskog nacionalizma. Jer što vreme više odmiče taj rat i ti Srbi u tom ratu postaju simbol Srpstva. žitava srpska nacionalna ideja može, u glavama Srbijanaca, pomoću Karadžića biti kompromitovana za nekoliko sledećih decenija. Karadžić je, naravno, manje-više, svestan ambisa u koji ga vodi nepopustljivost sopstvenih gospodara rata i distanciranje matice. Jedini način da to spreči je uvlačenje matice u rat. Ovdašnja pomoć od Šešelja je nedovoljna jer su Šešeljevi pokušaji da podrije institucije završili kao vašarski incidenti. Zato je juče i izvedena besmislena akcija otimanja oružja ne bi li se Amerikanci odlučili i na intenzivnije operacije u Bosni ali i na oštrije mere prema Jugoslaviji dok ih još drži opšte antisrpsko raspoloženje i dok polako ne počnu da shvataju da postoje dve vrste Srba od kojih će oni, lako, poput žerčila 1943., odabrati one svoje. Ukratko, beogradsko-palski sukob se obavlja tuđim oružjem i u njemu je faktor vremena odlučujući. Dobije li Milošević ovog puta poštedu, a pre zime se u Bosni ne razviju intenzivnije ratne operacije, biće završena mala srpska nacionalistička odiseja u nacionalnu prošlost i strasti. Ne desi li se to, nije mala ni šansa da ćemo uskoro biti u rovovima nastavljajući zavet predaka da ujedinimo sve srpske zemlje. Na nama nije čak ni da biramo. Samo čekamo ishod.
srbija.134 bojt,
"SK-PJ će poštovati Ustav i vanstranačku poziciju vojske sve dok se i druge partije budu tako ponašale. U suprotnom, na svaku 'patriotsku ćeliju' koju u VJ formiraju radikali ili Karadžićev SDS, nići će najmanje tri komunističke ćelije." Zoran žičak
srbija.135 superhik,
=:> 'patriotsku ćeliju' koju u VJ formiraju radikali ili =:> Karadžićev SDS, nići će najmanje tri komunističke ćelije." ;<
srbija.136 fifana,
Jel ovo trebalo da bude u Srbiji ili u VICEVIMA? Doduse, izgleda da tu i nema neke kljucne razlike.
srbija.137 milan,
(Emitovana 13. avgusta 1994. godine) Srbotopija 66. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 13. avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Izgleda da se sve važne političke utakmice u Srba odvijaju u neregularnim uslovima. Jer, kaogod što je parlamentarni sistem napravljen na izborima koje je organizovala, kontrolisala i medijski pokrivala u socijaliste preobučena prethodna komunistička vlast, tako se i sada, ovaj preobražaj srpske političke scene iz nacionalističko-ratoborne u komunističko-mirotvornu obavlja u sred leta, na temperaturama koje beleže rekorde i u potpunom odsustvu političara iz Beograda. Đinđić je na odmoru, Vuk je na odmoru, Milošević je na odmoru, a i mi se odmaramo, ama ne znamo od čega. No, dok Vuk sedi u svastikinoj vili u Budvi i povremeno podržava "Slobu mirotvorca", g. Milošević je već zauzeo Braverevu vilu u Igalu, kao da je sasvim siguran u svoje, ako ne mesto u istoriji a ono bar dugo vladanje. Možda, vele zli jezici, letuje tamo, na samom jugu, blizu italijanske obale jer čeka da ga neki njegov žerčil pozove u Brindizi. Ipak, on ne zaboravlja gde mu je "baza", što rekli komunistički političari iz negdašnje nomenklature pa zato povremeno sedne u avion i dođe do bar Dobanovaca ako već ne na svoje kanabe u Ulici srpskih vladara da primi nekog od svojih obožavalaca a, u poslednje vreme, valjda da pokaže svoju demokratičnost, i neke od svojih protivnika. Procesija obožavalaca je prethodne sedmice bila ogromna pa se, kažu, zato g. Predsednik u Igalo vraćao tek kasno u noć, što je, razume se, Sentu izbezumljavalo. Među obožavaocima su se našli i direktori važnih srpskih firmi koji su se u združenoj taktičko-pokaznoj vežbi "Druže izjasni se za mir" ponajviše istakli. Iza njih su usledili njegovi obožavaoci unproforci na čelu sa svojim šefom De Melom, koji su pride privukli i sve namještenike Hrvatskoga ureda u Beogradu koji su, izgleda, načuli da Sloba ima nameru da premosti Republiku Srpsku autoputem kroz Hrvatsku i tako se spoji sa Krajinom pa su u tome videli i neku priliku da uzmu kakav porez na promet i za sebe. Priča se i da se dogovarao aranžman prema kome bi Hrvatska i Jugoslavija zajednički predložili da njihove trupe učestvuju u održavanju mira u Bosni kada se sporazum sklopi, što bi definitivno zapečatilo podelu Bosne ili, što je najvažnije, bilo i konačni garant mira na ovim prostorima jer je od džIdž veka naovamo srpsko-hrvatski sporazum ili nesporazum bilo ono što stabilizuje ili destabilizuje jugoslovenski prostor. par dana kasnije u pominjani vojni objekat u Dobanovcima je došao i Stoltenberg, koliko da da se ne pomisli da ga je Sloba prevoleo. Začudo, Grka nije bilo. Grci, koji su redovni ukras na predsednikovom kanabetu, izgleda da su ovog puta omanuli. Ni jedan gradonačelnik nekog sela pod Olimpom, ni jedan predsednik Društva za grčko-srpsko pčelarstvo, golubarstvo pa čak ni biciklizam nije se našao kod Slobe. To znači ili da je dolazak predsednika u Beograd bio tako brz i nagao da Grci nisu stigli da se spakuju ili su, bogami, počeli da se okreću svom pravom ljubimcu - Karadžiću, koga nekako spontano više vole od "Slobe" kao nekoga ko na radikalan način rešava ono što i oni vide kao svoj problem. Teško je, za sada, razlučiti šta je po sredi, a možda ni sami Grci to ne znaju zbunjeni kako da se opredele između umerene politike svoje vlade koja, naravno, podržava plan kontakt-grupe i Miloševićevu podršku tom planu i šire grčke javnosti koja bi rado videla još malo rata protiv muslimana u Bosni, pogotovu ako je to o našem trošku. I dok Milošević vodi državni brod samo njemu znanim putevima, mnoga prestrojavanja na srbijanskoj političkoj sceni su u toku. Za ovu subotu sam odabrao tri. Prvi nije od prevelikog političkog značaja ali je za antropologiju srpske političke scene prelep. Radi se o intenzivnom preplivavanju Đinđićeve DS na Miloševićevu obalu. Koliko pre mesec dana, prvoj sednici Skupštine republike Srpske koja je zasedala na Palama, Đinđić je uputio telegram u kome se isticala rečenica "Kako god da odlučite mi smo uz vas!" čime je u srpsku političku praksu uveo neobičan presedan potčinjavanja Srbije odlukama donetim van nje i to od predstavnika deset do dvadeset puta manje Srba nego što ih živi ovde. Međutim, u roku od mesec dana, desilo se pravo čudo. Već od Miloševićevog izjašnjavanja u prethodnu nedelju Đinđić je imao sve veće rezerve prema Palama. Konačno, na Radio Jagodini je doterao do zahteva da se stvar potpiše a da se referendum otkaže. I taman da kada se Đinđiću učinilo da je konačno uspeo da onog pečenog vola od zimus, sa sve ražnjem, vrati na ovu stranu Drine, Bastilja je u nedelju uveče objavila da je i njegova stranka saorganizator propalog mitinga podrške prekodrinskim Srbima održanog u Loznici. Kako je na mitingu govorio potpredsednik opštinskog odbora DS on je odmah najuren iz stranke ali, mrlja je ostala, pogotovu što je Bastilja u nedelju trijumfalno saopštila ovu vest konstatujući da je na mitingu bilo stotinak ljudi. Radio sa Pala je odmah uzvratio, ustvrdivši da Bastilja bezočno laže i da je na mitingu bilo 5.000 ljudi. Nezavisni novinari su potvrdili da je Bastilja slagala. Na mitingu je naime bilo 150 ljudi. Naravno, ovaj sitan incident neće sprečiti Đinđičća da prepliva na Miloševićevu obalu ali jasno svedoči kakvu konfuziju u glavama prostosrdačnih provincijskih funkcionera, može da izazove nagla promena stranačke politike. Đinđić valja da posavetuje svoje funkcionere da ne čekaju na zvanične stranačke stavove jer to može da potraje, pogotovu što je šef na odmoru, nego da svako jutro lepo pročitaju "Politiku" i tako saznaju šta je dnevna zapovest za taj dan. Namerno predlažem čitanje "Politike" a ne gledanje Bastilje, ne samo zato što "Politika" košta samo 30 para nego što se, očigledno, sukob ratnog i mirnodopskog lobija unutar samog vladajućeg establišmenta obavlja baš preko ova dva medija. Milošević je - malo da ponizi Vučelića ali i da Bastilji stavi do znanja da će morati da bude bar donekle žrtveno jagnje za ratnohuškačku politiku - svoju izjavu kojom otvara kampanju namerno dao "Politici". "Politika" inače ne propušta ni jedan broj a da Bastilji ne spočitne da je dužna da sprovodi državnu politiku. Osim toga intenzivna kampanja se vodi i protiv samog Vučelića. Tako je juče izvučen otkaz koji je reditelj Jovan Ristić podneo Bastilji još početkom jula. U otkazu se, a šta bi drugo, napada Vučelićevo protežiranje njegove omiljene narodne pevaljke. Ratni lobi iz Bastilje je "Politici" odgovorio u ponedeljak kroz reč i delo Stefana Grubača koji je time potvrdio da su vesti o njegovoj smrti pomalo preuveličane. Grubač je napao Vuka i GS ali je oštrica bila usmerena ka "Politici" i levom krilu vladajućeg establišmenta. Grubač je, samo prostijim i uvredljivijim rečima, ponovio Vučelićeve teze iz govora koji je održao u Skupštini Srbije. Najprostije rečeno, mir sada treba potpisati jer je, navodno, ponuđeno ono što nam odgovara ali je ranije ipak trebalo ratovati jer smo bili napadnuti. Ovakvim tezama ratni lobi u SPS-u zapravo čuva svoje glave od budućih čistki, kada bude došlo vreme da se, posle akcije "Izjasni se druže za mir", malo prokopa i prošlost edabi se videlo ko je ranije bio za mir a ko je huškao na rat. No, čini se da su ovo samo poslednji trzaji i da Bastilja nema neke šanse pred razigranom "Politikom" koja je, očigledno, sada najbliža predsednikovom srcu dok Vučelić polako odlazi niz vodu. Zato neodlučnim ili neobaveštenim aktivistima, ne samo Demokratske stranke nego i svih drugih stranaka preporučujem da čitaju "Politiku". Jeste da se sa NIN-om zna najviše, jeste da se "Duga" čita najduže, jeste da Bastiljaa najviše prijaniskim strastima, jeste da se gledajući NTV Studio B osećate kao da ste na Palama i kao da je Radovan pobedio, ali, ne zavaravajte se, sa "Politikom" je ipak najsigurnije. Preporučujući Hadži Draganu ovaj reklamni slogan za njegovu novinu, prelazim na, po mom mišljenju, najvažniji politički događaj sedmice. Naime, čini mi se da je to izlazak Srpske pravoslavne crkve na javnu političku scenu i njeno svrstavanje uz Radovana i družinu. U okviru akcije "Izjasni se druže za mir", Crkva je odlučno stala na ratnu loptu. Ovaj fenomen, držim, valja ozbiljnije razmotriti. Crkva ima, od kako je krajem prošle decenije izišla na političku scenu veoma čudnu, što bi doktori rekli, "istoriju bolesti". Crkva je, naime, kao što se i moglo očekivati izišla na političku scenu podržavajući aktuelnu vlast. Ni jedan Miloševićev miting u okviru antibirokratske revolucije nije prošao bez nekog popa ili bar raspopa čija se mantija lepršala na vetru i koji je sobom nosio kakav portabl ikonostas ili kakve slične ripide. Sam kler je bio, u početku, doduše uzdržan ali, kako je Milošević ređao uspeh za uspehom a Crkva bila obasipana pažnjom i ljubavlju bilo u obliku zvečećih priloga države bilo u obliku bezmerne blagonaklonosti TV Bastilje koje je odjednom počela da prenosi neopevano dosadne liturgije u udarnim terminima, uzdržanost je nestala i Crkva i Država su, po prvi put posle rata, uspostavili skoro isto onako organski bliske odnose kao i pre rata. Milošević je, istina je, zadržao svoj ateističko uzdržani i nabusit stav prema Crkvi ali smo se zato u porti Saborne crkve saplitali o njegove predsednike vlade. Približavanje Crkve aktuelnoj vlasti kulminiralo je za vreme neposredne vladavine zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Jovana koji je, dok je teško bolesni german umirao, predsedavao Sinodom i praktično vladao Crkvom. Pojava opozicionih stranaka u priličnoj meri je zbunila Crkvu koja je na njih gledala kao na nasrtljive parazite koji u srpski politički život unose zapadnjaštvo što je već samo po sebi neprijatno ali koji takođe ugrožavaju Miloševićevu vlast dovodeći tako u pitanje nacionalni projekat za koji im se činilo da ga on uspešno realizuje. Najnižu tačku tog dodvoravanja vlasti Crkva je dostigla sredinom 1990., kada se posle prvog mitinga udružene opozicije održanog 13. juna 1990., neposredno svrstala uz vlast. Kompeltan Sinod je, na čelu sa Jovanom, otišao sutradan u posetu Miloševiću i osudio snage "haosa i bezumlja" iako je prethodnog dana, pred Bastiljom, policija tukla Borislava Pekića a ne obratno. Krajem te godine, zabrinuta zbog odsustva poglavara, Crkva, mimo još uvek živog patrijarha Germana, odlučuje da izabere novog jer su se tamni oblaci nadvijali nad Jugoslaviju i verovatno je da se kler bojao da u rasplet krize ne uđe obezglavljen. Patrijarh je izabran skoro slučajno, jer je poništen stari, predratni, od kralja Aleksandra donet Crkveni ustav, prema kome je patrijarha biralo šire izborno telo, a kako za donošenje novog nije bilo vremena, primenjen je fanariotski Crkveni ustav prema kome se od tri kandidata sa najviše glasova na Arhijerejskom saboru patrijarh bira iz šešira, preciznije putira. Tako je iguman Makarije izvukao skromnog monaha sa Kosmeta, Pavla. U početku, dobri odnosi između Crkve i vlasti se nastavljaju. Pavle je čak otišao da lično čestita Miloševiću izbornu pobedu na predsedničkim izborima, što je izazvalo konsternaciju beogradse opozicione javnosti koja je, u nedostatku jasnog koncepta društvenih promena, Crkvu, uz nacionalizam, smatrala svojim glavnim ideološkim okosnicama. Dobri odnosi se produžavaju i kroz celu 1991. i prvu polovinu 1992. godine. Sa izbijanjem rata, značaj Crkve naravno raste jer su Srbi prečani mnogo ozbiljnije shvatali ulogu Crkve i bili spremniji, za razliku od Srbijanaca, da je slušaju i uvažavaju njene stavove. Neobičan obrt dogodio se, međutim, sredinom 1992. kada je, čini se odjednom, posle zavođenja sankcija protiv Jugoslavije, Crkva zalegla uz DEPOS i prestolonaslednika kao njegovu tadašnju maskotu. Sva je prilika da je na Crkvu delovalo nekoliko paralelnih činilaca. Prvo je sam patrijarh koji je, bez obzira na političku naivnost koja se graniči sa političkom nepismenošću, jedna visoko moralna osoba zabrinuta za svoj narod. Zatim, je verovatno da je Crkva ozbiljno shvatila pretnje iz sveta, bila užasnuta ratom a nije van pameti pretpostaviti da je i prestolonaslednikovo emigrantsko okruženje imalo uticaja. Na kraju, a to nikada ne treba zaboraviti, Milošević je odbio da Crkvi vrati imanja, odbivši da potpiše zakon o denacionalizaciji koristeći razuman izgovor da se ne može odnositi samo na jednu konfesiju. No, odmah posle izbora 1992., ruku pod ruku sa razmahivanjem rata, privremena pukotina između vlasti i Crkve je počela da nestaje. Socijalisti i radikali u Srbiji su formirali sa Srbima prečanima, koji su se svi ujedinili u jednu Ratnu stranku, zaboravivši na političku kulturu ako su je ikada uopšte i imali, jaku koaliciju i pozvali, prirodno, Crkvu da im se pridruži. Osim toga, rat i izbori 1992. su u potpunosti marginalizovali opoziciju i tako se Crkva vratila u naručje države. Sam rat je, takođe, u prvi plan izbacio čuvenu crkvenu trojku Amfilohija, Atanasija i Artemija, prototip zelotske, militantne crkvene stranke koju sam svojevremeno, po inicijalima rodonačelnika nazvao 3A. Prva dvojica naročito, postala su organski deo ratnog lobija a, kako su ih na Palama uvažavali neuporedivo više nego u Beogradu, i ljudska sujeta je činila svoje. Ovako srećan brak je mogao da potraje večno da Milošević nije odlučio da udari tačku na svoje odnose sa Karadžićem i družinom. Crkva se našla pred dilemom i u procepu. Između lojalnosti državi i pastvi, devedeset procenata koje se nalazi u Srbiji proper i ljubavi za nacionalni projekat koji se realizuje na način a la Karadžić-Plavšić, Crkva se, očigledno, opredelila za ovo drugo, bar za sada. Očigledno je da su ratujući episkopi odneli prevagu nad umerenima ili onima koje kontrolišu režim i politička policija. To i nije neko čudo jer su ratujuće vladike, razvojem rata, stekli mnogo više uticaja, javne pažnje i društvenih veza i moći nego vladike iz pozadine. Da ne bude nikakve dileme Amfilohije je kampanju otvorio pismom svoje mitropolije crnogorskim vlastima koje je prepuno najoštrijih osuda navodno Bulatovićeve, a zapravo Miloševićeve politike. Patrijarh je otputovao društvu Amfilohija i Atanasija na Pale, a zatim je episkopska konferencija izdala proglas koji je po tonu umeren, verovatno pod utivajem samog patrijarha, ali koji nedvosmisleno osuđuje vlasti u Srbiji proper i poziva ih da se bezrezervno stave uz paljanske brdske ratnike. Izgleda da je kler uvideo da je preterao pa je zato isposlovao posetu predsedniku Miloševiću pokušavajući da je predstavi kao posredovanje između Pala i Beograda. No kako posrednik ne sme i ne može biti svrstan uz neku od strana u tu posetu su Pavle, Amfilohije i Irinej - u ovu posetu je poveden i vladika za koga se veruje da je najbliži srpskim vlastima - ipak došli više kao neki ambasadori Karadžićeve družine. Obično dobro obavešteni krugovi kažu da su u poseti ostali kratkih rukava i da ih je Milošević otpravio na radne zadatke. Teško je, samo na osnovu događaja ove nedelje, prognozirati dalje stavove i političko ponašanje Srpske pravoslavne crkve. Noviji istorijat njenog delovanja kazuje da je ona sklona lutanjima jer nema jasnu političku koncepciju već je njena politika pre rezultanta sukoba između najuticajnijih vladika. Može se, zato, čak pomisliti da je i sadašnji antimiloševićevski stav Crkve rezultat uticaja najmilitantnijih vladika koji će polako biti potisnuti o čemu, uostalom, svedoči i saopštenje episkopske konferencije koje je znatno umerenije od Amfilohijevog kao i poseta Miloševiću. Ipak, meni se čini da se radi o autentičnom sukobu. Naime Crkva oseća da će joj Miloševićeva promena politike odneti najodaniji deo pastve sa čime bi se ona još i pomirila jer pastvu nadziru episkopi na terenu a ne granica na Drini, ali da će joj Miloševićevo udaljavanje od nacionalne politike odneti i uticaj u Srbiji proper. jer, sasvim je jasno, da će buduća borba protiv srpskog nacionalizma za jednu od žrtava imati i Crkvu. Na Crkvi je da bira - da umanji gubitke krotkim pokoravanjem vlastima ili da ide u čeoni sudar. Izgleda da se ona opredelilaza za neku vrstu ograničenog sukoba, procenjujući, znatno pravilnije od Radovanove družine, da u sukobu sa Miloševićem nema nikakvu šansu. Osim toga, valja imati na umu, a Crkva to ima na umu, da je njen politički uticaj u samoj Srbiji proper praktično beznačajan. Uostalom, najjači dokaz su izborni rezultati. Kada je Crkva žestoko zalegla protiv vlasti i uz DEPOS, DEPOS je na izborima 1992. imao 18% glasova. Do u dlaku isti procenat glasova DEPOS je imao i na prošlogodišnjim izborima kada je Crkva, već žestoko ogrezla u rat, prema mirotvornoj opoziciji imala takav stav da je samo nedostajalo da DEPOS bude anatemisan i ekskomuniciran. Očigledno, ambicije globalne moći i uticaja koje je Crkva povratila, ako ih je ikada i izgubila, krajem prošle decenije nju i dalje raspinju. Ona bi da utiče i na vlast i na opoziciju, i na mir i na rat i na ekstremne nacionaliste poput Karadžića i na salonske nacionaliste poput Đinđića i na sve što leti, hoda ili puzi. O njenim ambicijama možda ponajbolje svedoči njeno saopštenje, izdato posle posete Miloševiću, u kome se, u poslednjoj rečenici doslovno kaže: "Razgovor je vođen u otvorenoj i iskrenoj atmosferi, uz puno uzajamno uvažavanje, a odnosio se na pitanja vezana za aktuelan dramatičan trenutak u životu našeg naroda, Evrope i sveta." Mašala! Ko ovako misli o svom značaju, ne može da ima male i samo saborne, humanitarne, posredujuće i pomiriteljske ambicije. Naravno, u politički veoma raznovrsnoj Srbiji, realizacija ovakvih namera je nemoguća. Crkva će, zato, vremenom, kako bude politički sazrevala morati da odabere svoju političku stranku ili grupu stranaka i da njima podariti podršku i neveliki uticaj koji ima. U stvari, ona to i sada radi samo nije svesna te činjenice. čalosno je, naravno, da jedna od najvažnijih nacionalnih duhovnih institucija sebe svrstava uz ekstremnu i brojno i resursno minornu nacionalističku poziciju ali, takav je život. Mi na to ne možemo uticati već samo konstatovati.
srbija.138 novim,
Svestan da praktično ništa ne znači, tek for the record, i sasvim lično: onaj ko je naredio presecanje komunikacije (mislim najpre na telefonske veze), sada na Drini, predstavlja više od monstruma. Da li se možemo na Sezamu složiti barem oko ovoga: da je komunikacija elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj korpus ljudskih prava koja se ne mogu oduzeti ni iz jednog političkog, rasnog, religijskog ili sličnog razloga.
srbija.139 telma,
Slazem se u potpunosti! Neda
srbija.140 cnenad,
ŁŁŁ Da li se možemo na Sezamu složiti barem oko ovoga: da je komunikacija ŁŁŁ elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj Naravno :) samo pričaj ti to ovima što nam zatvoriše izlaz na InterNet :(
srbija.141 neman,
> Svestan da prakticno nista ne znaci, tek for the record, i > sasvim licno: onaj ko je naredio presecanje komunikacije > (mislim najpre na telefonske veze), sada na Drini, > predstavlja vise od monstruma. Pred zasedanje paljanske skupstine (javno:) komentarisao sam da ce, ukoliko odbiju da potpisu plan, Milosevic da ih j*be onako kako bi "belosvetski mangupi" nas, tj. da ce npr. da im u 7 uvece zatvori granice :(.
srbija.142 fifana,
> Da li se mozemo na Sezamu sloziti barem oko ovoga: da je komunikacija > elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj Naravno, na zalost nije jedino koje bi moralo biti nepovredivo, ali o tome niko ne haje ni malo.
srbija.143 corto,
>  Da li se mozemo na Sezamu sloziti barem oko ovoga: da je >  komunikacija elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - >  nepovredivo? Svakako ! Samo, jako je opasno oruzje, ne zaboravimo to !
srbija.144 neman,
Kako se zove pesma Dragane Mirkovic koju je P. Aksentijevic pustio za Skupstinskom govornicom ? P.S. nije bas mesto ali ima veze sa parlamentarizmom u Srbiji :)
srbija.145 zqusovac,
> Da li se mozemo na Sezamu sloziti barem oko ovoga: da je komunikacija > elementarno ljudsko pravo, i kao takvo - nepovredivo? Da spada u onaj Naravno da se mozemo sloziti. Samo, mozemo li uz to da dodamo da pod elementarna, nepovrediva i neotudjiva prava spada i: 1. Pravo da te niko ne pita privatne stvari, izmedju ostalog i nacionalnost 2. Pravo da 'u tvoje ime' ne vode rat 3. Pravo da 'u cilju visih interesa' ne pobiju preko 100,000 Muslimana 4. Pravo da tvoja deca u skoli uce nauku i kulturu, a ne kojekakve lazi 5. Pravo da te drzava postedi ratnih huskaca i pohapsi ih po postijecem zakonu 6. Pravo da ides u crkvu, dzamiju, sinagogu ili nigde ako te volja 7. Pravo da te drzavna televizija bar informise o svemu, ako i mora da navija 8. Pravo da ides nenaoruzan i osecas se sigurno 9. Pravo da drzavni sluzbenici koje ti placas iz poreza rade svoj posao itd, itd, itd UTOPIJA, bar sto se ove drzave, ove i ovakve tice
srbija.146 cnenad,
ŁŁŁ Kako se zove pesma Dragane Mirkovic koju je P. Aksentijevic pustio za ŁŁŁ Skupstinskom govornicom ? Provokatoru ! :) Hoćeš da vidiš ko sve ovde sluša Draganu ;) Mislim da je: O, DA, BAŠ TEBE VOLIM JA Inače, pesma jeste veliki plagijat i to ne samo one pesme koju su pustili u skupštini nego i od izvesnog pevača (urlača) zvanog Khaled a njegova verzija se zvala DIDI i stvar je iz 92 godine, negde u leto.
srbija.147 superhik,
=:> UTOPIJA, bar sto se ove drzave, ove i ovakve tice Da li takva država postoji!? (osim u knjigama Marksa i Engelsa;)
srbija.148 neman,
> Provokatoru ! :) Hoces da vidis ko sve ovde slusa Draganu ;) Ozna ?! Ma neee .... :) Hvala :)
srbija.149 saricl,
!!! Svestan da praktično ništa ne znači, tek for the record, i sasvim !!! lično: onaj ko je naredio presecanje komunikacije (mislim najpre na Koliko se meni čini tebe niko ne sprečava da komuniciraš. Inače što se mene tiče "fala bogu" da se konačno zna dokle se prostire ova država, a za one sa one strane grane, kako su sejali onako će i žnjeti...
srbija.150 zqusovac,
> Da li takva drzava postoji!? (osim u knjigama Marksa i > Engelsa;) Postoji. Evo kao primer navodim Nizozemsku, po svim tackama. (Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno, Holandija nepravilno) poz, zq
srbija.151 neman,
> Inace sto se mene tice "fala bogu" da se konacno zna dokle > se prostire ova drzava, a za one sa one strane grane, kako > su sejali onako ce i znjeti... Mislis kako SMo im sejali ?
srbija.152 fancy,
ŮŢ> > kako su sejali onako ce i znjeti... ŮŢ> ŮŢ> Mislis kako SMo im sejali ? Ko god sejao, zemljište je bilo dobro nađubreno...
srbija.153 corto,
>  ova drzava, a za one sa one strane grane, kako su sejali onako >  ce i znjeti... Hm, problem je u isporuciocu semena ...
srbija.154 milan,
> (Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno, Holandija > nepravilno) To nema veze sa "jezičkim purizmom" nego sa "jezičkim standardom". Holandija je ime u srpskohrvatskom jeziku istočne varijante za Netherlands, kaogod što je Pariz ime za grad koji se inače zove Pari a piše Paris, a Beč ime za grad koji se zove Vin a piše Wien. Pl poz M
srbija.155 superhik,
=:> (Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno, =:> Holandija nepravilno) Nizozemska??????? u srbiji???????
srbija.156 fancy,
ŮŢ> Nizozemska??????? u srbiji??????? Ne, Nizozemska (Holandija ;) nije u Srbiji. Pokušaj ponovo... (hint: E_____) odo' ja, lepo se zabavljajte bez mene...
srbija.157 superhik,
=:> Ne, Nizozemska (Holandija ;) nije u Srbiji. =:> Pokušaj ponovo... (hint: E_____) ;> nisi razumeo napisao sa NIZOZEMSKA????????? u SRBIJI?????? ciljajući na izraz koji ovde NIKO ne koristi!
srbija.158 ridjobradi,
Niko ne koristi???? Pa ja koristim. I taj naziv i mnoge druge po meni logicnije. Ne znam za vas ali ja govorim Srpsko-Hrvatski jezik... Ridjobradi
srbija.159 superhik,
=:> Niko ne koristi???? Pa ja koristim. I taj naziv i mnoge druge =:> po meni logicnije. Ne znam za vas ali ja govorim =:> Srpsko-Hrvatski jezik... Dobro koristi ga 1 % Srba :(
srbija.160 fancy,
Ipak sam ovde još 2 sata, pa da odgovorim... ŮŢ> ;> nisi razumeo ŮŢ> napisao sa NIZOZEMSKA????????? u SRBIJI?????? ciljajući na izraz ŮŢ> koji ovde NIKO ne koristi! NE, razumeo sam. Samo sam se zezao... Inače, nije tačno da "NIKO" ovde ne govori "Nizozemska". Osim ako su oni koji govore tako za tebe "NIKO"..? Lično znam 3 sezamovca koji kažu "Nizozemska" i još puno drugih van Sez-a koji upravo tako zovu Nizozemsku..;) * Počelo je prebrojavanje... (i to ga baš ja započeo..:( shit...)
srbija.161 fancy,
dakle, u 4.157 beše: ŮŢ> napisao sa NIZOZEMSKA????????? u SRBIJI?????? ciljajući na izraz ŮŢ> koji ovde NIKO ne koristi! a u 4.159: ŮŢ> Dobro koristi ga 1 % Srba :( Shvatio sam..! :)) * "NIKO" su u stvari oni koji nisu Srbi... (ili... 1% Srba su NIKO, a ostali su samo Srbi...) Svaki dan nešto naučim... no body
srbija.162 ilazarevic,
> Dobro koristi ga 1 % Srba :( I ja ga koristim :)
srbija.163 i.mandic,
Pozurio si da se pohvalis? ;)
srbija.164 saricl,
!!! Mislis kako SMo im sejali ? Ma dobro :( Ja sam protiv rata bilo koje vrste ali ako neko dozvoli da u njegovoj/njihovoj državi dođe do rata iz bilo kojih razloga (misli se na građanski rat) onda bolje nije ni zaslužio. Šta misliš što istok i zapad tokom godina hladnog rata nisu ratovali direktno? Prepametni su oni za to! Pustili su vijetnamce, i bliskoistočnu "braću" da ratuju mesto njih. Naravno sad su malo i nas pustili da se iduvamo :( četrdeset godina komunizma je strašna stega ;) pa čovek mora malo oduška sebi da daa. ;))
srbija.165 mikis,
+> U suprotnom, na svaku +> 'patriotsku ćeliju' koju u VJ formiraju radikali ili Karadžićev +> SDS, nići će najmanje tri komunističke ćelije." Ma u pravu je čovek, sve njih treba potrpati u ćelije ;>>
srbija.166 superhik,
=:> (ili... 1% Srba su NIKO, a ostali su samo Srbi...) To si ti rekao a ne ja!
srbija.167 ilazarevic,
> Pozurio si da se pohvalis? ;) Ne hvalim se, samo potvrđujem brojno stanje. Inače, pre bih se hvalio srpskohrvatskim jezikom nego čistim srpskocrvenoplavobelimsaorlovima jezikom.
srbija.168 milan,
(Emitovana 20. avgusta 1994. godine) Srbotopija 68. Dobar dan po{tovani slu{aoci danas je subota, 28. avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Bo`i}. Izgleda da se leto primi~e kraju. Obi~no sredinom avgusta padnu prve ki{e i posle toga, nikada vi{e, {to zna~i sve do jula slede}e godine, bar no}u, nije preterano toplo. Ako ni{ta drugo, o ono mo`e da se spava. Da li mo`e i mirno da se spava, drugo je pitanje. To je, eto, prvi znak dolaze}e jeseni. Postoje i drugi znaci, ali su oni van meteorolo{kih prilika i spadaju, mada re~ koju }u izgovoriti deluje, u ovako kriti~nim vremenima po sve nas, kao eufemizam, u politi~ke. Pripremanje, dakle, kalendarske i politi~ke jeseni obele`ilo je ovu sedmicu. Zakazano je vanredno zasedanje republi~ke skup{tine. Idu}e nedelje se i Milo{evi} i njegovi oporbeni protivnici vra}aju sa odmora. Karad`i} i dru`ina manevri{u punom parom predla`u}i ujedinjenja unaokolo. Opozicione stranke, u odsustvu svojih lidera, zbunjeno i konfuzno pu{taju signale na sve strane ne znaju}i kako da se postave u najnovijoj nagloj promeni pozicije na srpskoj nacionalnoj {ahovskoj tabli. Jednom re~ju politi~ka sezona je na pragu. Najva`niji doga|aj ove nedelje je, sva je prilika zakazivanje vanrednog zasedanja Skup{tine Srbije. Opozicija je zatra`ila vanredno zasedanje Skup{tine Srbije ni sama ne znaju}i ba{ ta~no za{to. Preciznije zatra`ile su ga tri stranke SPO, SRS i DSS koje se me|u sobom, bar u odnosu na razlog za zasedanje, a to je bosanska kriza, razlikuju vi{e nego {to se one same razlikuju od vladaju}ih socijalista. Razlozi koji su rukovodili SRS i DSS da zatra`e sazivanje vanredne sednice skup{tine su, manje vi{e, jasni. Ove stranke su od vlasti obele`ene kao glavni motor odnosno glavni ideolozi ratnog lobija i medijski su marginalizovane dok su glasnogovornici vlasti, poput Jordana Aleksi}a, ministra iz Nove demokratije, zadu`eni da ih gade i pljuju. Istina, glavni propagandni aparat se, za sada, jo{ nije oglasio, {to verovatno zna~i da je glavna kampanja tek pred nama. No, bilo kako bilo, ovim strankama je Skup{tina potrebna kao javna tribina koja se direktno prenosi, da bi sa nje izrekle svoje vi|enje politike Milo{evi}evog re`ima. SPO, sa druge strane, bar na prvi pogled, nema nikakve razloge da ovakvo zasedanje zatra`i. Kako je, bar retori~ki gledano, politika aktuelnih vlasti postala identi~na sa politikom SPO-a - naravno samo u gledanju na mir ali to je jedino {to je u o~ima javnosti va`no tako da sve ostale politi~ke razlike bivaju potisnute i slabo vidljive - SPO nema nikakve {anse u nadmetanju u patriotskom ludilu koje mogu da nametnu radikali i Ko{tuni~ini demokrati. [ta vi{e, po{to nema nikakvog razloga de se ne pretpostavi da }e se i ovo vanredno zasedanje zavr{iti kao i ono prethodno - raspadom sednice koji }e isprovocirati radikali - postoje svi razlozi da se skandalozni cirkus sa psovanjem, podmetanjem, i uvredama - od veleizdalni~kih do nepotisti~kih - izbegava. Me|utim, SPO, posle preokreta u Milo{evi}evoj politici ima velikih problema sa ne malim brojem svojih pristalica koje, ponesene opozicionim strastima, dr`e da valja i}i protiv Milo{evi}a po svaku cenu, pa makar to produ`ilo rat. Stoga je SPO-u ova sednica potrebna da objasni i formuli{e, ako je to uo{p{te politi~ki mogu}e i politi~ki ubedljivo, politiku prema kojoj je za mir a protiv Milo{evi}a, i to tako da bivaju}i protiv njega ne poma`e ratnom lobiju ve} upravo i samo procesima osloba|anja zemlje od komunizma. Zadatak, priznajem, tako te`ak i nezahvalan da je sasvim sigurno da }e samo doprineti konfuziji koja }e vladati na sednici. \in|i}, posle pro{lomese~nih politi~kih preplivavanja koja su obavili on i njegovi najbli`i saradnici, ima skoro istu politi~ku poziciju kao SPO i SPS, ali nema problema sa svojim ~lanstvom koje se, ruku na srce, nikada nije ni rastrzalo preteranim opozicionim strastima. Stoga je, ne htev{i da svojim potpisima poma`e [e{eljevu i Ko{tuni~inu tribinu, iste i uskratio. Najve}e iznena|enje su, ipak, priredili sami socijalisti. Naime, kada je, prekju~e, zahtev za sazivanje vanrednog zasedanja stigao u Skup{tinu, aparat je bio toliko neprijatno iznena|en da nije hteo novinarima da preda ni kopiju zahteva iako su to stranke podnosioci javno obelodanile, tako da se pretpostavljalo da }e vanredno zasedanje biti gurnuto po }ilim, {to zna~i da bi, najverovatnije, bilo zakazano za kraj septembra, par dana uo~i, ionako obaveznog, redovnog oktobarskog zasedanja. No, tokom poslepodneva, a sva je prilika da je konsultovana i Titova vila u Igalu, do{lo je do naglog obrta u stavu socijalista. Zasedanje je zakazano ve} za 25. avgust, a ve} sutradan, dakle ju~e, smo dobili telegrame kojima nas Tomi} poziva sa svojim prisustvom ukrasimo zgradu u kojoj majstori naveliko {temuju zidove i renoviraju drvenariju. Verovatno je da je iz Igala do{la procena da takvo zasedanje, i pored radikala i Ko{tuni~inh demokrata, treba odr`ati. Vladina ve}ina je, naravno, dovoljna za izglasavanje rezolucije ili deklaracije, ako se takav papir uo{te i pojavi pred Skup{tinom jer je zahtev pravni~ki prili~no nepismeno sro~en pa se predla`e samo rasprava. No, to nije ono glavno na {ta socijalisti ra~unaju. Jer, sednica je zakazana dva dana uo~i referenduma u republici Srpskoj i o~igledno, socijalisti bi hteli da izvr{e poslednji pritisak na bosanske Srbe. Stoga njima u Skup{tini treba velika ve}ina te zato ra~unaju na SPO i DS, razumno pretpostavljaju}i da se DS zasigurno, a SPO verovatno ne}e odlu~iti da glasaju protiv neke rezolucije koja poziva na mir ma koliko `eleli da na{kode Milo{evi}u i destabilizuju ga. No, u svakom slu~aju ostaje da se sa~eka sednica i da se vidi da li }e socijalisti uspeti da je iskoriste kao sredstvo pritiska na bosanske Srbe i da li ona }e koristiti popravljanju turobne i konfuzne atmosfere koja je zavladala u Srbiji ili }e radikali uspeti da je pretvore u jo{ jedan cirkus. Predstoje}a sednica je zanimljiva i iz jo{ jednog ugla gledanja na na{u politi~ku scenu, koji je sam i odabrao za temu dana{nje emisije. Naime, posle naoko naglog obrta u Milo{evi}evoj politi~koj poziciji u odnosu na mir u Bosni, u srpskoj politi~koj javnosti su se naglo uzburkale politi~ke strasti koje je pratila op{ta konfuzija. To se lako mo`e videti i kroz li~ne razgovore sa prijateljima i poznanicima. Priznajte, uostalom, da ste i sami ambivalentni prema tome kako da se postavite u odnosu na novu milo{evi}evu politiku. Ipak, jedini pravi i masovni pokazatelj su medija. Pogledajmo {ta se sa njima zbilo. Medija, naro~ito ona opoziciona, koja su do ju~e upravo promovisala politiku mira i o~i kopala Milo{evi}u {to poma`e Karad`i}eve ratnike u Moskvi sada su ili zbunjena ili, su, poput NTV Studio B, postala dnevni bilten vlade na Palama. ^ak ve{tije i pa`ljivije nego prili~no vojni~ki primitivna STV sa Pala, ta medija biraju vesti koje pokazuju da je Milo{evi} samo ohrabrio ratoborne muslimane i Amerikance a da za uzvrat nije dobio i ne}e dobiti ni{ta te tako mal' te ne stvaraju atmosferu da je rat a ne mir jedina alternativa. No, ta transformacija opozicionih medija nije rezultat neke posebno perverzne subverzivne politike njihovih urednika i novinara. I ona, sli~no, onim zbunjenim pristalicama SPO- ovog radikalno opozicionog stava pla}aju cenu svog preteranog opozicionarenja. Preciznije, po{to dr`im da niko nikada ne mo`e biti "preterano opozicion", srpska opoziciona javnost zapravo prati od sindroma zamene teza, veoma ~estog u politici primitivnih dru{tava, koji se vremenom, na `alost, poja~ava. Naime, u borbu protiv Milo{evi}evog re`ima smo krenuli ne zato {to je nam je on li~no bio neomiljen ve} zato {to je on simptom na{e civilizacijske zaostalosti. Krenuli smo, dakle, protiv politike tog re`ima, protiv na~ina vladavine i, u krajnjoj instanci, protiv prirode dru{tvenog poretka koji on {titi. Vremenom, me|utim, Milo{evi} je postao paradigma tog poretka i opozicionarstvo je identifikovano sa antimilo{evi}evskim stavom. Kod {ire javnosti to je logi~no a kod pripadnika parapoliti~kog establi{menta - novinara i politi~ara - ve} je manje logi~no, iznena|ujue ~ak. Jedino obja{njenje koje mi pada na pamet je da razlog le`i u niskom, ~ak primitivno niskom, op{tem nivou politi~ke kulture i pismenosti i op{toj krizi politi~kog mi{ljenja u nas, koji ~ine da nastavljamo da mislimo u kategorijama nekog Levi [trosovskog magijskog uro|eni~kog plemena pa tako nismo u stanju da razdvojimo fenomene od epifenomena kaogod {to magijski na~in mi{ljenja ne mo`e ume da razdvoji mitsko od racionalnog. Da li je ovo moje pu~ko psiho-sociologisanje i antropologisanje osnovano ili ne, nije mo`da za ovu pri~u preterano va`no, izrekao sam ga koliko da branim svoje pravo na svoje mi{ljenje ali epifenomeni, kada o njima ve} govorimo, su vi{e nego jasni. Dakle, i u medijama i me|u politi~kim establi{mentom hara op{ta zbunjenost ne toliko nad pojavom "Slobe mirotvorca" koliko nad na~inom kako na to treba odgovoriti. Namerno sada zbunjenost prenosim na medija i politi~are uop{te, a ne samo na opozicione jer se skoro ista pojava prime}uje i kod vladaju}eg establi{menta. Naravno, po{to vladaju}i establi{ment, jer ~uva svoju ko`u i svoju vlast, pokazuje zavidnu disciplinu u sprovo|enju dnevnih zapovesti, potrebna je znatno ja~a lupa da se i kod njega uo~e pojave koje kod opozicije naprosto bodu o~i. Uo~ljivo je, recimo, da je TV Bastilja prakti~no izba~ena iz ideolo{kog {taba Milo{evi}eve mirotvorne kampanje. njoj je data drugorazredna uloga glasnogovornika i prenosioca izjava odu{evljenja {irokih narodnih masa. Glavni udarci, a pogotovu novotarije se, me|utim, plasiraju preko "Politike". Milo{evi}eva izjava, pismo Vlade Srbije, pa ~ak i ju~era{nji intervju Lili}a kojim je on poku{ao da saop{ti da postoji, dati su "Politici". Mimo nemilosti u koju je zapao Vu~eli}, koji se poslednjih dana prakti~no ne pojavljuje osim {to je uslikan kako ~inodejstvuje na objektu na kome se snima najnoviji Kusturi~in film, postoji i znatno ozbiljniji razlog. TV Bastilja je, naime, tokom ove ~etiri godine tako kadrovski remodelisana da se u njoj, prakti~no, na{ao i kompletan novinarski deo ratnog lobija. Ta pojava je prirodna jer nije nikakvo ~udo da se, vremenom, ustanova kojoj je glavni posao ratno hu{kanje, naseli samo ratnim hu{ka~ima. Po{to ih je previ{e, sa njima Milo{evi} mora postupati po metodima Pavali}enje vlasti nad Srbima u NDH ~ija je paradigma ona ~uvena monstruozna izjava: "Tre}inu pokrstiti, tre}inu prognati a tre}inu poklati!". No za to treba vremena i zato je i odabrana znatno elasti~nija i urbanija "Politika" koja se sastoji od uglavnom gradskih vukova, pelcovanih od svakog politi~ke zbunjenosti. Povrh svega ni li~ne veze direktora Anti}a sa Milo{evi}em, nisu u ovakvim slu~ajevima bez zna~aja. Bastilja, da li namerno kao izraz diskretne subverzije nekog od ratnih lobista me|u njenim urednicima ili slu~ajno, kao znak protesta nekog od prekodrinskih Srba koji su je prepunili u poslednje vreme, povremeno i diskretno da glasa od sebe i poka`e ba{ ovo o ~emu govorim. Tako je jedne subote naglo nestao na{ omiljeni lik Gruba~, jer ga je savesni i oprezni Komrakov po~istio iz Dnevnika koji je ure|ivao, ali se zato pojavio odmah u ponedeljak da jo{ malo opljuje SPO i GS, koliko da se zna da ratni lobi i dalje postoji. Isto tako, iza serije izja{njavanja za mir ~esto usledi vest o tome kako su muslimani upotrebili bojne otrove protiv Srba ili kako Deli} preti novim intenziviranjem rata. Sli~na kome{anja postoje i u drugim segmentima establi{menta ali su nam znatno manje vidljiva i dostupna. U policiji se trenutno vodi velika borba za zamenu "ratnih" kadrova "mirnodopskim". To je za budu}i Milo{evi}ev obra~un sa Karad`i}em veoma va`no jer je policija a ne vojska dr`ala mre`u u Bosni i od kriti~nog je zna~aja da je u celini, ili bar ve}im delom sa~uva i pot~ini svojoj novoj politici. O~igledno, cela ova atmosfera konfuzije koja, kona~no, prati svaku fazu tranzicije u politici jedne zemlje, mora da se odrazi i na budu}e zasedanje Skup{tine. Najmanje }e biti zanimljivo da vidimo {ta govore radikali i Ko{tuni~ini demokrati. njihove govore mo`emo, tako re}i unapred da sami napi{emo. Mnogo }e biti zanimljivije da vidimo kako }e se SPO i DS sna}i i da li }e umeti da formuli{u dr`avni~ki mudru ali ipak opozicionu politi~ku liniju koja ne ide u prilog ratnom lobiju. Socijalisti }e tako|e biti zanimljivi, mo`da i najzanimljiviji jer }emo kroz njih videti koliko je jaka i koliko koherentna podr{ka Milo{evi}u. njihove govore }e biti i najte`e pratiti jer }e svoje misli i teze zamotavati u veoma komplikovane konstrukcije i verovatno }e najvi{e pa`nje posvetiti kritici destruktivnosti opozicije. Ukratko, ~eka nas jedno zanimljivo zasedanje koje }e pokazati, pre svega, nivo politi~ke zrelosti na{e novope~ene kvaziparlamentarne pozornice. Od dr`avni~ke mudrosti na{ih politi~ara, naravno, ne}e zavisiti ishod bosanske krize ali }e zato od nje zavisiti na{a dalja budu}nost i sposobnost da se suo~imo sa modernim svetom. I, dok taj moderni svet, i sam pomalo zbunjen, prati na{a najnovija zbivanja, podele i batrganja, metafora na{e istorije i svih arhetipskih naslaga, Karad`i}, po~inje, desetak dana uo~i referenduma, da pokazuje prve znake nervoze. Prvih dana kampanje Karad`i} se, o~ekuju}i `estok odgovor Beograda posle prevare koju je po~inio, verovatno dobro pripremio i zato dobro dr`ao. na piljarsko-agresivan re~nik Beograda odgovarao "mirno i dostojanstveno" {to rekao njegov beogradski protivnik, ~uvaju}i i dr`avni~ku mudrost i dr`avni~ku blagost, ~esto ponavljaju}i re~i "Bog }e nam oprostiti!" Me|utim, izgleda da je ove sedmice po~eo da ose}a posledice, ako ne ekonomsko-vojne, a ono bar politi~ko- psiholo{ke izolacije u kojoj se na{ao. Provokacije sa otimanjem oru`ja iz depoa UNPROFOR-a i sa povremenim bombardovanjem dubrova~kog aerodroma nisu izazvale neku ve}u krizu koja bi zapretila uvo|enjem Jugoslavije u rat niti je bombardovanje NATO pakta izazvalo ovde neka preterana ose}anja brige i saose}anja sa prekodrinskim Srbima. Zatim je usledilo prvo popu{tanje - iako je prekinuo odnose sa UN - par dana kasnije ih je obnovio i primio Stoltenberga, pa zatim Aka{ija. Konvoji UN su prvo zaustavljeni pa zatim ponovo pu{teni da slobodno prolaze. Prvo je uveden pa zatim povu~en "porez na promet u gorivu" koji je raspisan UNPROFOR-u. Ove konfuzne poteze po~eli su da prate i pani~ni potezi. Prvo je Skup{tina RS izdala rezoluciju kojom poziva sve srpske zamlje a naro~ito Jugoslaviju na ujedinjenje. Kada ta rezoplucija u Beogradu nije nai{la na prakti~no nikakav odjek, Karad`i} je pani~no poku{ao da se ujedini bar sa Krajinama i tamo ga je sa~ekao hladan tu{. Marti} je odgovorio da "sada nije pogodno vreme za to". Naravno, ovo su samo fragmentarni znaci ali oni mogu zna~iti, pogotovu {to je podizanje embarga na oru`je muslimanima sada gotovo sigurna stvar koju samo potpisivanje plana kontakt-grupe mo`e spre~iti, da rasplet doga|aja mo`e uslediti i br`e nego {to nam se prethodnih nedelja ~inilo. U svakom slu~aju, o~ekuje nas zanimljiva jesen.
srbija.169 fifana,
> ~ine da nastavljamo da mislimo u kategorijama nekog Levi > [trosovskog magijskog uro|eni~kog plemena pa tako nismo u > stanju da razdvojimo fenomene od epifenomena kaogod {to > magijski na~in mi{ljenja ne mo`e ume da razdvoji mitsko od > racionalnog. Jes' ti ovo malo trapavo. Ali sta se moze kad strucnjaci, obuceni da razaznaju strukturu misljenja, pa i politickog, funkcionisu kao glasnogovornici "zbunjenih" stranaka, ne uspevajuci da sebi, bar, razjasne sta se ovde desava. I da imaju misljenje o tome. Meni se cini da je nasa politicka situacija bliza formalnom funkcionalizmu (tip Malinivski), gde mesto kauri skoljki kao sredstvo razmene, sticanja stausa opozicionara, uticaja etc, sluzi pljuvanje na ljubljenog nam vodju, bez obzira sta on rek'o, pa tako ispada da ga pozicija pita za svoje misljenje, a opozicija takodje, samo obrnuto. Sledeca faza je, bojim se, primena simpaticke magije frejzerovskog tipa, i to javno, e da bi cela opziciona javnost saznala da se deluje na uklanjanje S.M. Doduse, ne znam da l' znaju puteve kojim se krece, jer inace nece delovati :>. Lj.
srbija.170 superhik,
=:> srpskohrvatskim jezikom nego čistim =:> srpskocrvenoplavobelimsaorlovima jezikom. """""""""""""""""""""""""""""""" Zaboravio si dvoglavog orla ;) A osim toga ajde sad ti meni objasni kako možeš da živiš u državi koja NE_POSTOJI_ i kako možeš da govoriš jezikom koji NE_POSTOJI_?????
srbija.171 novim,
"> čine da nastavljamo da mislimo u kategorijama nekog Levi "> Štrosovskog magijskog urođeničkog plemena pa tako nismo u "> stanju da razdvojimo fenomene od epifenomena kaogod što "> magijski način mišljenja ne može ume da razdvoji mitsko od "> racionalnog. " " Jes' ti ovo malo trapavo. " Ali sta se moze kad strucnjaci, obuceni da razaznaju strukturu " misljenja, pa i politickog, funkcionisu kao glasnogovornici "zbunjenih" " stranaka, ne uspevajuci da sebi, bar, razjasne sta se ovde desava. I da " imaju misljenje o tome. Svi patimo od nervoze da politički stav uzmemo kao lični stav. U slučaju Milanove Srbotopije, čini mi se da ona svoje granice postavlja tamo gde dolazi do izvesne nesaglasnosti između njegovog, Milanovog, ličnog mišljenja o nekom političkom fenomenu, i stava političke grupe u kojoj deluje (posle raspada Deposa, to je još nejasnije). To bi mu bila negativna okolnost. Pozitivna je što Srbotopija, uprkos tome, ove granice uvek nastoji da razmakne. Ja Milanove polučasovne meditacije na radiju doživljavam uvek kao osveženje, nezavisno od toga da li se slažem s njegovim ocenama ili ne: Srbotopija je naprosto komentatorsko štivo visokog informacijskog (intelektualna ranga). Hoću da kažem ovo: ne zamerajmo Milanu ono što se (realnopolitički) i ne može, i imajmo u vidu ograničenje kojima podleže svaka vrsta javne delatnosti koja je uokvirena pripadnošću političkoj grupaciji. (Otuda, stručno-antropološki, tačnije bi bilo da je umesto imena Levi-Strosa uzeo ime Frejzera, ali, opet, reč nije o stručno-antropološkom uvidu, nego o metonimiji za mitske obasce nasuprot racionalnom mišljenju, za koje se on zalaže. Levi-Stros, ili Frejzer, tu je - kako bi sam rekao rečnikom poslednje Srbotopije - epifenomenalno. :)
srbija.172 fifana,
> Hocu da kazem ovo: ne zamerajmo Milanu ono sto se (realnopoliticki) i > ne moze, i imajmo u vidu ogranicenje kojima podleze svaka vrsta javne > delatnosti koja je uokvirena pripadnoscu politickoj grupaciji. (Otuda, Ma nisam uopste imala nameru da stavljam primedbe. Naprotiv. Uostalom bez Srbotopije bi bilo znatno sumornije, a i sa tvojom ocenom ranga se slazem. Htela sam samo da pricu razvijem dalje: za par meseci ce nam opozicioni prvaci JAVNO spaljivati Slobinu lutku, ili vracati nad odbacenim delovima njegovog tela (nokti, kosa, brada...) ne bi li mu stavili soli na rep. Dotle ipak jos nismo stigli, moras priznati. A hocemo, ne sumnjam. :(((( Lj.
srbija.173 ilazarevic,
> A osim toga ajde sad ti meni objasni kako možeš da živiš u državi koja > NE_POSTOJI_ i kako možeš da govoriš jezikom koji NE_POSTOJI_????? Ja ne kažem da živim u nekoj državi. Najviša instanca oko koje trenutno nema spora je grad Beograd :) Jezik postoji, to tvrde jezički stručnjaci koje new-wave srbovanje još nije zakačilo.
srbija.174 milan,
Aman, koristi dijakritičke znake, svaku rečenicu moram da čitam po dva puta da bi znao da l' se radi o nekakvom Moci ili o Moći. ;))) Pl poz M P.S. Ne vidim gde se razlikujemo u mišljenju sem što ti koristiš druge analogije?
srbija.175 milan,
> Htela sam samo da pricu razvijem dalje: za par meseci ce nam > opozicioni prvaci JAVNO spaljivati Slobinu lutku, ili vracati nad > odbacenim delovima njegovog tela (nokti, kosa, brada...) ne bi li mu > stavili soli na rep. Dotle ipak jos nismo stigli, moras priznati. A > hocemo, ne sumnjam. :(((( Ovo nije tužna nego nerealna prognoza. :((((( Pl poz M
srbija.176 superhik,
=:> spora je grad Beograd :) Jezik postoji, to tvrde jezički =:> stručnjaci koje new-wave srbovanje još nije zakačilo. Na našu sreću!
srbija.177 fifana,
> P.S. Ne vidim gde se razlikujemo u misljenju sem sto ti koristis > druge analogije? Vec sam rekla - ne razlikujemo se. Jedino mi bilo zao Strosa. Cak i da se samo pomene u kontekstu nase svakodnevice. Vise bih volela da umesto tvog "pu~kog ... antropologisanja" negde vidim neku razumnu analizu, ako je ona uopste moguca bez vremenske distance. Al' niko ni da pokusa. A neki, kao I. Kovacevic, menjaju misljenje svaki put kad im partijski tata kaze da treba :((. Zalosno. Iza nas, i za antropologiju. Lj. P.S. Opet zaboravih da ne pisem YUSCII. Sorry.
srbija.178 fifana,
> Ovo nije tuzna nego nerealna prognoza. :((((( Bojim se da nije nerealna. To je jedino sto jos nisu pokusali. A Vodja - nista. Mrtav 'ladan covek, vodi svoju politiku; onda oni reaguju na njegove poteze, pa ispada da i oni vode NJEGOVU politiku a ne svoju. Gde nestade ono vreme kada je izgledalo da ima neke nade? :(( Lj.
srbija.179 milan,
(Emitovana 27. avgusta 1994. godine) Srbotopija 68. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 27. avgust 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Ovu političku nedelju, obeležila je, po ko zna koji put u poslednje dve godine, od kako vas gnjavim sa svojim nedeljnim političkim komentarima, Bosna. Bosna cela, Bosna podeljena, Bosna na žaru, Bosna u loncu, Bosna u čenevi, Bosna na Brionima, Bosna na nosačima aviona, Bosna u američkom Kongresu, Bosna stalno i svuda. Verovatno se svima nama koji tamo nismo rođeni, geografiju ne poznajemo i ne razumemo zašto je za preživljavanje jedne države od 10 miliona stanovnika važno da li će 700 do 800 hiljada ljudi a među njima ko zna koliko birača glasati ovako ili onako, Bosna već odavno popela na glavu. No, šta je tu je. Konačno, još od Berlinskog kongresa, dakle preko vek i četvrt Bosna je važna kost u grlu evropske politike i nema ozbiljnije krize koja se o Bosnu nije očešala. Tako je, 1878., prilikom prve moderne otimačine Bosne, kada je Evropa polako počela da gleda u leđa Turskoj, hajde da ne računamo srednjovekovlje, predaleko bi otišli, brk omastila Austro-Ugarska. Obrenovići su ovo ispratili kisela lica i nisu se usuđivali da se opiru svom glavnom savezniku nego su se zadovoljili Niškim i delovima rumelijskog pašaluka. Srpski "Drang nach njest" morao je da pričeka. Atentatom 1903. i dolaskom Karađorđevića odnosno radikala na vlast, Srbija ponovo počinje da pogleda na sever i zapad. Glavni saveznik je zamenjen drugim i proruska politika ponovo počinje da dominira. Jug, stara Srbija, je ponovo bačen u pozadinu jer smo se tamo lako mogli sukobiti sa drugim ruskim saveznikom Bugarima, a Bosna je ponovo na tapetu. Kada je 1908. Austro-Ugarska konačno anektirala Bosnu koju je 1878. dobila, poput neke Namibije, više nekako da pridrži, Srbija je neuspeh morala da prećuti jer je Rusija bila nespremna da zagrize. Skupština je čak, na sramotu onih koji poput Koštunice i Tome Nikolića bez prestanka prevrću istorijske čitanke, čak morala da izglasa rezoluciju kojom se odriče Bosne jer je Srbija bila izložena tzv. carinskom ratu tj. nekoj blokadi poput današnje jedino što je ulogu Saveta Bezbednosti tada odigala Austro Ugarska. Opet je 1912. odabrano širenje na jug jer je došao vakat da se Mrtvac na Bosforu definitivno baci u predmetni Bosfor. Sledeći rat donosi Srbiji celu Bosnu ali i nešto miraza pride te se novonastala država preimenuje u Jugoslaviju koja je potrajala jedno sedamdesetak godina. I sledeći rat, jedini koji Srbija nije direktno izazivala, imao je Bosnu za glavno žarište sukoba. Dolazak komunista na vlast samo je ohladio bosanski lonac kojim se upravljalo najsurovijom ideološpkom represijom jer su komunisti ovako ili onako shvatali da im samo nacionalizam kao jedina relevantna kolektivistička ideologija može biti pravi protivnik. žim je komunistički teror oslabio, lonac je proključao. po ko zna koji put. Kada je komunizam a sa njime i Jugoslavija, definitivno propao, rat se slobodno i čilo razmahao. Ponovo su obnovljena sva stara neprijateljatva ali, bogami, izmišljena i nova. Naravno, ni u ovom ratu Bosna nije mogla da izostane. Konačno, izgleda da nam je Bosna sudbina. A i kako ne bi kada je to verovatno unikatno mesto u Evropi, mesto gde se sudaraju tri najveće konfesije sveta i na kome svaka šuša koja hoće da se učlani u klub ozbiljnih velesila, mora da oproba mišiće. Jedini specijalitet ovog, najnovijeg, rata za Bosnu je što je ovo prvi put da je Srbija u njega ušla bez saveznika jer se nije debarasirala komunističkog ideološkog nasleđa i zato u očima sveta satanizovana, a i jedini mogući saveznik - Rusija - je bio razapet procesima unutrašnje transformacije i strukturalne krize. Tako je batrganje da se od Bosne odlomi što veće parče trajalo preko dve godine. Stvorio se neverovatan galimatijas bivših komunista i ekstremnih srpskih nacionaista koji su, rame uz rame, ratovali; naravno, svako za svoje ciljeve. Komunisti da prežive tranziciju i ratom obezbede svoju budućnost a radikalni nacionalisti, pak, da ratom obezbede svoj povratak na istorijsku scenu i rentiraju svoju novonastalu političku moć.. U jednom trenutku, negde prošle godine, savez se raspao jer su komunisti zaključili da su isuviše zabrazdili. Zapadni svet je počeo da ih gleda kao ozbiljnu opasnost, a u samoj zemlji su dovedeni u situaciju da privremeni saveznik počne da im naplaćuje političku rentu. Došlo je, dakle, vreme da se zasvira i za pojas zadene. Onima koji su do juče bili u redovnim subotnjim ispiranjima mozga ocenjivani kao izdajnici pomalo je laknulo mada im je postalo hladno oko srca kada su shvatili da će Sloba da ih vodi u mir kaogod što ih je poveo i u rat - istim sredstvima čak. Onima, pak, koji su do juče u maskirnim uniformama i sa šlemom na glavi obilazili te iste Slobine jedinice naivno misleći da su njihove, počeli su da se pred vratima pričinjavaju koraci onih koji će ih odneti. U takvoj nekakvoj atmosferi otpočelo je još jedno preganjanje oko Bosne, ovog puta u srpskoj skupštini. Zasedanje je sazvalo nekoliko opozicionih stranaka - SPO, SRS i DS, a nevoljno mu se pridružila DS. Iz čista mira, odjednom, podržali su ga i socijalisti i još ga na brzinu, čim je predlog stigao, zakazali za prekjuče. Očigledno, na sednici su se sudarila bar četiri različita politička cilja. Prvi, najočigledniji i najočekivaniji, od strane DSS i SRS, je bio i najjednostavniji. Radikali i Koštuničini demokrati su pokušali da "svojoj braći preko Drine" kako ih oni rado zovu, pokažu da ima ko da ih podrži ovde u Srbiji i da su u stanju da metodom takozvane proceduralne opstrukcije, što je finiji naziv za obično ometanje parlamentarnog rada, spreče ili bar iskompromituju donošenje kakve rezolucije ili deklaracije koja bi i sa strane skupštine podržala mirovni plan kontakt grupe. Socijalisti su imali baš taj cilj, zato su uostalom hitro i pristali na održavanje vanredne sednice. njima je trebalo da uoči referenduma izglasaju kakvu podršku mirovnom planu i tako izvrše dodatni pritisak na bosanske Srbe ali i da serijom govora, poput oni kakve gledamo na Bastilji u okviru združene taktičko-pokazne vežbe "Izjasni se druže za mir!", stvore utisak da je u Srbiji ogromna većina političke javnosti za mir a la Sloba. Zato ih se, već prvog dana za diskusiju prijavilo stotinak. Sasvim druge političke projekte su, pak, imali DS i SPO. Đinđić je pokušao da odigra ulogu pomiritelja Srpstva vaskolikog kopirajući otprilike način srpske pravoslavne crkve, odnosno, blago stajući na stranu bosanskih Srba i nudeći da srpska skupština predloži saveznoj da se sa Republikom Srpskom sklopi konfederalni ugovor, sličan onome kakav su sklopili muslimani i Hrvati iz Bosne sa Hrvatskom. Vuk je pak morao da brani svoju poziciju stranke koja se već četiri godine bori za mir ali i da spreči Miloševića da kroz izjašnjavanje skupštine za mir dobije amnestiju za svoje vođenje rata tokom poslednje tri godine i, osim toga, spreči vladajuće socijaliste da preko srpske skupštine ponude bosanskim Srbima one garancije koje im od međunarodne zajednice nedostaju da bi poverovali da su stvarno dobili državu. Očigledno, četiri sasvim različite koncepcije koje se u pojedinim elementima prepliću i poklapaju a u pojedinim resko razlikuju. Takva je nekako ispala i sednica skupštine. Vladina većina je bila nervozna da istera bilo kakve zaključke pre referenduma u RS, a radikali i Koštuničini demokrati su se trudili da opstruiraju rad sednice u najvećoj mogućoj meri. Vuk je održao programski govor u kome je odredio jasnu granicu preko koje nije spreman da ide a ona se najkraće može sažeti u rečenicu: "Mir da, ali amnestija socijalistima ne!" Stoga je i DEPOS-ov predlog rezolucije podržavao plan kontakt grupe, apelovao na bosanske Srbe da ga prihvate ali nije nudio garancije da im to odmah omogućuje državu na polovini teritorije Bosne i nije pristajao da srpske aktuelne vlasti ne samo amnestira nego i bezrezervno podrži u politici realizacije plana kontakt-grupe što je tražila Vlada. Upravo to je činilo vladin predlog i Vlada je, sasvim hladnokrvno hvalila samu sebe, što je očekivano, ali je, takođe, hladnokrvno obećavala bosanskim Srbima da će za herojsku borbu i tako reći pobedu u ratu, biti nagrađeni svojom državom na pola sadašnje, iako ratom razorene i u punom raspadu ali ipak međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, što se za ovu državu baš ne bi moglo reći. Đinđić je tako mereno, otišao još dalje jer je, praktično, predložio da se ono što vlada kaobajagi garantuje ali se ipak ne obavezuje, bude čak i formalizovano kroz konfederalni ugovor sa bosanskim Srbima. Mogu da pretpostavim kako bi se taj isti Đinđić obradovao kada bi mu u Tirani izglasali konfederaciju sa Kosmetom. Istina Đinđić je to pravdao istim ugovorom Hrvata i muslimana kome je pokrovitelj bio Klinton, ali nama nije obećao tako visoko pokroviteljatvo. I, dok su se SPO, SPS i DS bavili muljanjem sa svojim predlozima zaključaka, DSS i SRS su se dosledno držali dnevnog reda koji nije predviđao nikakvo usvajanje zaključaka ali jeste predviđao pretresanje prljavog veša predsednika države i skupštine kao i njihove vlade. Radikali su, mora se priznati, veoma vešto igrali na ivici incidenta i ovog puta prikratili skupštinskom obezbeđenju zadovoljstvo da ih malo propusti kroz šake. Zato je, međutim, agresivnost ali i rečnik Koštuničinih demokrata, koji je opasno počeo da se približava radikalskom rečniku, sve iznenadio. Najpedagoškije je, u tom smislu, bilo jučerašnje pre podne. Počelo je prilično dosadno i očekivalo se da se beskonačna serija govornika nastavi. Prvi na redu je bio najpoznatiji penzioner u srbijanskoj politici Radmilo Bogdanović i očekivalo se, sa interesovanjem, šta će on da kaže jer su njegove bliske veze sa bosanskim Srbima poznate, a uostalom, i predsednik je Odbora za odnose sa Srbima van Srbije koji neki skupštinski zlobnici zovu Odbor za odnose sa Srbima van sebe. Kako je on i najoštriji kritičar tvrdoglavosti bosanskih Srba, bilo je veoma zanimljivo da se vidi kako je on izbalansirao predlog da se potpiše kapitulacija u ratu u kome je on bio jedan od glavnih vojskovođa. Međutim, i to najbolje svedoči daljem toku sednice, sve do sedam uveče kada je sednica završena, Radmilo Bogdanović nije stigao na red. Petak je, dakle, bio obeležen onim što bi se nazvalo sabotiranje parlamenta na svaki mogući način. Iako bi neki ustvrdili da je značaj sednice odnosno tema o kojoj se raspravljalo nadilazio svaki mogući parlamentarni zabavno- politički aspekt meni je, moram da priznam uz opasnost da budem proglašen za cinika, baš taj aspekt bio najzabavniji, što je možda manje važno, ali i najznačajniji što će vas možda iznenaditi. Prvi je Radmila omeo sam predsednik vlade koji se pojavio i, naravno, dobio reč preko reda. On je, mucajući, što je važno za dalji rasplet događaja, pročitao svoj govor koji je zapravo bio detaljnija razrada iz vladine izjave već poznatog cinkarenja Radovana i družine koji su u noći sa 18. na 19. juli sve do tri sata sedeli sa srpskim rukovodstvom i dogovoarali taktiku i tekst odluke Skupštine republike Srpske da bi ujutro otišli na Pale i preverili. Novost u Marjanovićevom govoru, preciznije čitanju, je bila u tome što je pročitao i dogovoreni tekst iz koga se jasno vidi da je odgovor trebalo da bude "da". Iza toga je krenula kanonada. Prvo je Koštunica raspalio po nepismenosti predsednika vlade, kao da je to neka retkost u ovoj zemlji, ali je insistirao na tome da se veštine kojima je predsednik nevičan uče u trećem razredu osnovne škole i pride potegao nekog znamenitog Francuza koji se zalagao da se u skupštinu ne pripuštaju loši govornici. Toma Nikolić se užasavao nad tajnim noćnim sastancima na kojima se kroji sudbina srpskog naroda i donose sudbonosne odluke. Pošto je Marjanović Radovanovo preveravanje trapavo formulisao Tomić je morao da ga vadi objašnjavajući da je Radovanova obmana u tome što skupštinu RS nije obavestio o predlogu, a obećao je, a ne u tome što taj nije bio usvojen. Onda je nastao i drugi krug u koji se umešao naš ustavotvorac Ratko Marković podelivši Koštuničinom demokrati Batiću kompliment da je "fiškal". Na to je Batić izvukao citate iz neke Markovićeve knjige o osnovama tadašnjeg pravnog sistema gde se u temelje, mimo komunističke ideologije same po sebi, uvode i odluke nekakvog 11. konresa SKS ili SKJ, vrag će ga znati. Koštunica je lamentirao nad odsustvom strategije u srpskoj nacionalnoj politici i krenuo da upotrebljava reči poput "pišljiv bob". Na to ga je Vučelić ocinkario da je otišao sa fakulteta, a da nije časno otišao u zatvor zajedno sa profesorom Đurićem na šta je Koštunica prizvao profesora Popovića sa Pravnog fakulteta tada studenta a sada njegovog poslanika da ga brani. Popović je to obavio osrednje, ali se Vučelić razjario pa je Koštunici izvukao da je zajedno sa Ratkom Markovićem i on pisao kojekakve sampupravno- socijalističke knjige a Nikoliću je spočitnuo pravno- političku nepismenost na šta je on braneći, kanda, parlamentarizam govorio o svojim graditeljskim uspesima gde mimo običnih građevima spadaju i groblja. Đinđić se umešao da malo mirotvori, ali među Srbima, objašnjavajući da je odbijanje mirovnog plana od strane bosanskih Srba već gotova stvar pa je vreme da se bavio šta posle da radimo i kako da posle kažnjavanja, ako preživimo zaboravio je da kaže, krenemo u ujedinjenje sa braćom. E, tu je, negde, na sreću, došao jedan sat i Tomić nas je oterao na ručak. Jučerašnje pre podne - a ja sam pokušao da vam ovim tonom prenosa fudbalske utakmice dočaram svoju sliku - je možda najkarakterističnije ako ne i najvažnije, za dijagnozu naravno, pre podne u kratkoj istoriji novopobačenog srpskog kvaziparlamentarizma. Naime, odednom, na jednom mestu smo mogli da čujemo i razglabanja o strateškim temama srpskog bivstvovanja, politike i nacionalnog interesa pomešana sa refleksijama na važna civilizacijska dostignuća i neposredno prošarana ličnim uvredama, kompromitujućim dostavama od onih tipa "ko je vera a ko nevera" pa do onih o bratu "od strica koji je bio u četnicima od ujaka". Tipično za sve plemanske narode, koji mitsko i racionalno ne razdvajaju i koji veruju da zajedno sa njima, rame uz rame ulicama i livadama hode večno neumrli Miloš Obilić i Sveti Sava ali zato rado varaju na kafanskom računu i porezu i ne vraćaju kockarske dugove, tako su mitska i racionalna ravan pomešane u glavama naših radikalnih nacionalističkih političara. S obzirom da ih je narod birao, i to čini se rado, sva je prilika da je i haos u njihovim glavama odraz haosa u glavama tog istog naroda. U ovom magijskom ritualu, pojmovi kao što su istina i vrednost, potpuno su potisnuti. O interesima naroda, naravno, tu ionako niko ništa ne misli. Istina se projavljuje a ne utvrđuje. Šta više, istinu proglašavaju vračevi, poput nekih orakula, i tek kada je proglase njihova plemena to prihvataju. Nepoštovanje unutrašnjih pravila duha parlamentarizma od strane radikalne nacionalističke opozicije je sitnica prema onome što čini vlast. Naime, cenu njihovog nepoštovanja duha demokratske politike plaćaćemo možda jednog dana kada dođu na vlast ili u njoj budu učestvovali. Vladajući socijalisti nam, pak, račun sipostavljaju odmah. žim su uočili da se zabava sa pevanjem i pucanjem može nastaviti u nedogled i da nikako pre kraja sledeće nedelje ne mogu privesti kraju i samo zasedanje, socijalisti su rešili da tokom poslepodneva završe svoj deo posla, odnosno proguraju mirotvornu rezoluciju. Odmah su započeli konsultovanja sa DEPOS-om, ne bi li dobili i njegove glasove. kao znak dobre volje, prepisali su celu DEPOS-ovu deklaraciju a, zatim, onako kao svoj dodatak, jer red je da ako će da glasaju za našu deklaraciju dodaju još štogod svoje, dopisali da srpski narod dobija pola Bosne i u to pola Bosne državu a i pohvalili sebe davši sebi skromnu, ali punu, podršku za sve što rade. jasno je bilo da DEPOS ovako nešto ne može da podrži i popodnevni deo sednice je počeo sa velikim zakašnjenjem. Vlada je mogla da bira. Da dobije 160 do 170 glasova ako povuče svoje dodatke i glasa za DEPOS-ovu rezoluciju ili da sa svojom tesnom većinom i Mađarima progura sopstvenu. očigledno, odlučila se za ovo drugo, jer verovatno ni Vučelić ni Ratko Marković ne bi smeli da iziđu pred Miloševića bez podrške šefovim višegodišnjim sedenjima na kanabetu. Povrh svega, u žurbi, Tomić je hladnokrvno odlučio da izglasa prekid rasprave i pređe na glasanje o rezolucijama. Na ovo je opozicija, pa čak i SPO, napustila salu. Ni konsultacije u pauzi nisu pomogle - DSS, SRS i DS su ionako bili nezainteresovani a SPO nije imao šta da traži jer je Vlada ostala pri svojoj rezoluciji. Posle pauze, kratke veoma da bi rezolucija stigla na Drugi dnevnik, rezolucija je izglasana a sednica će se, možda, jednom i nastaviti. Kasda se sve sabere, svako je dobio ono što je tražio. DSS i SRS priliku da pokažu kakva je vlast koja izdaje svoj narod. DS da mudruje nad velikom strategijom, SPO da brani svoju principijelnu politiku mira a vladajući socijalisti deklaraciju. Niko, međutim, nije trijumfovao. Srbija je, kao i na biralištima, ostala nepogrešivo i nespojivo podeljena. Sa stanovišta političke zrelosti, to je dobro. Sa stanovišta spoljnjeg odjeka to može biti veoma opasno jer svet može pomisliti da je srpska podrška mirovnom planu nedovoljno jaka i pokušati da je dodatnim snkcijama osnaži. Ipak, čini se da je najveći gubitnik Karadžić. ovo može delovati čudno jer je deklaracija koja je protiv ljegove politike tesno prošla, ali baš zato. Da sam na njegovom mestu, veoma bih se zabrinuo jer iz tako podeljene Srbije ne samo da ne može doći pomoć već bavljenje sobom može Srbiju, na njegov užas, odvesti u indiferentnost i blokadu kako mentalnu tako i granica. No, konačno, on je psihijatar, neka se malo pobrine i o sebi.
srbija.180 milan,
(Emitovana 3. septembra 1994. godine) Srbotopija 69. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 3. septembar 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Za normalne novinare i analitičare političkih zbivanja, najvažniji događaj ove sedmice bi, naravno, bio referendum u Republici Srpskoj. Bez obzira na političko opredeljenje, niko normalan ne može da ga mimoiđe. Jedni bi pisali o neverovatnom odzivu od 96% od navodno upisanih 974 hiljade i još nekoliko stotina, desetina i jedinica birača. Drugi bi dovodili u sumnju referendum za koji organizatori javno priznaju da je na mnogim biračkim mestima glasalo i više od 100% upisanih birača, jer su se, zaboga, zbog raseljavanja i bežanije mnogi doselili u Republiku Srpsku. Treći, baš gledanjem u emisije NTV Studio Pale B, nalazili živ primer neverovatne manipulacije jer je, uredno, laserskim štampačem, na kutijama bilo odštampano "Glasajte PROTIV plana kontakt- grupe!". žetvrti bi mudrovali nad budućim koracima sveta, Radovana i Slobodana, a peti bi se bavili posledicama "srpskog raskola" kako propalska medija melodramatično vole da zovu odluku Miloševića da obije Radovana od sise. Ukratko, medija bi bila prepuna referenduma. Umesto toga, "ostalo je ćutanje" što rekao Hamlet ili neko iz drugi istoimene Šekspirove melodrame. To što su režimska medija ćutala o referendumu, jasno je razumljivo, "takAa je bila direktiva" što bi rekli negdašnji partijski aktivisti. Kažu da je Slobodan Ignjatović, novonaimenovani "Tijanić umesto Tijanića" čak zabranio da se u nedelju na TV Politici javi ma šta o referendumu i to je opravdao; zamislite čime, sve i da nedelju dana pogađate nećete pogoditi, pa ću vam zato reći; opravdao je "izbornim ćutanjem". E, pa ako su se režimska medija i mogla opravdati "izbornim ćutanjem" ova "nerežimska" to svakako nisu mogla. Ipak, kao da je duh režima sišao i na njih. Nikakva ozbiljna istraga ovako ili onako usmerena, propalski ili antipalski intonirana nije bila sprovedena. NTV Studio Pale B, Borba i B92 javljali su o referendumu više onako zlobno, kao da Miloševiću napominju da su mu neprijatelji i dalje živi i da ih baš zanima šta će sada da im uradi dok su ostala medija ostala potpuno nema. Tako je, eto, referendum prošao bez ozbiljnog odziva u srbijanski medijama što je živ dokaz da Srbijanci, čak i kada napadaju vlast, nisu dovoljno blesavi da je stvarno dovedu u pitanje već da više nekako vole da neko drugi umesto njih bude Milan Nedić, a oni će kasnije mudro da prodiskutuju njegovu istorijsku ulogu. Zato je, za uzvrat, ova sedmica bila, ovde u Srbiji, obeležena intenzivnom međunarodnom aktivnošću. Rusi i Francuzi a, kao što ćemo na kraju videti, čak i Amerikanci su se nadmetali u uguravanju u srpski politički prostor. Izgleda da je ceo svet osetio da se jugoslovenska kriza primiče kakvom takvom razrešenju i da je vreme da se ponovo zauzima nepopunjen politički prostor odnosno da se, diskretno i iza leđa, obnove stara savezništva. Samo po sebi se razume da su Rusi i Francuzi upravo oni koji se najlakše mogu vratiti u taj prostor. I jedni i drugi, međutim, moraju da savladaju prepreke koje su se pojavile tokom rata. Prepreke su, međutim, različite prirode. Rusima su prepreke postavili sami Srbi odnosno aktuelni režim Slobodana Miloševića koji je uporno, čak i kada je bilo definitivno jasno da za prevrat nema nikakvih šansi, podržavao, propagirao a priča se čak i finansijski pomagao, nacional-patriotske snage, odnosno pobunjenike iz "Belog Doma". Francuzi su, pak, prepreke postavili sami, sasvim neodgovorno pokrenuvši jednu od najužasnijih antisrpskih kampanja sa kojima se može meriti samo ona na američkim elektronskim medijama, pre svega na CNN-u. Rusi su, iako "obično dobro obavešteni krugovi" kažu da je Jeljcin veliko zlopamtilo, prvi zaboravili na Miloševićeve nepodopštine i srdačno ga prigrlili čim je odlučio da "priđe ruci". Očigledno je se ne radi o emocijama, već da je serija spoljnopolitičkih poraza, koji su simbolično kulminirali povlačenjem poslednjih ruskih vojnika, pre neki dan, iz Nemačke, ozbiljno zabrinula režim u Moskvi koji pre počiva na komplikovanim kompromisima u bivšoj nomenklaturi i na odsustvu jasne alternative u Rusiji nego na podršci biračkog tela. Jasno je, takođe, da ni Jeljcinovi marifetluci i teatralna susretanja sa Kolom po Berlinu ne mogu odagnati iz ruskih usta gorak ukus votke pomešane sa porazom. Zato su Rusi ovog januara, posle veštog izbegavanja ultimatuma NATO pakta, prigrlili Srbe kao svoje stare saveznike. Očigledno, procena je bila da se jak otpor Zapada ne može probiti i da je ponuda o podeli Bosne pola-pola najviše što Rusija može da izvuče za svog bivšeg ali, nadaju se, i budućeg saveznika. I zato je Miloševićevo pristajanje uz plan kontakt-grupe bilo tako svesrdno i oduševljeno pozdravljeno u Moskvi jer je on, naprosto, pred njih, za razliku od Karadžića, postavio želje i zahteve unutar kojih oni mogu da manevrišu i da štogod isposluju i za sebe i za njega. Tako je ova nedelja je bila obeležena izlivima obožavanja ruskih političara predsedniku Miloševiću. Sam Kozirjev je, posle posete Beogradu, otišao još opčinjeniji Miloševićem nego i sam Oven, koga zli jezici zovu "poverenik SPS za veliku Britaniju" pa čak i sam Akaši koga isti zli jezici zovu "poverenik SK-PJ za Tokio". Kozirjev je čak imao problema kako da na svom, inače lingvistički savršenom engleskom, koji samo malo kvari njegov akcenatski sistem bliži akcentuaciji partijskog sekretara obkoma iz Karagandske obasti, izrazi svoje zadovoljstvo. Naime, mimo uobičajenih pohvala koje su se svodile na žestoko podržavanje i žestoko hvaljenje Miloševićeve politike i pozicije koju je zauzeo posle pojavljivanja plana kontakt-grupe, Kozirjevu je nedostajala prava reč, prava pohvala. Stao je pred kamere, uredno obučen, zakopčan i sa kravatom oko vrata. Par minuta je bauljao po uobičajenom engleskom diplomatskom vokabularu, da bi se, na kraju, opustio, raskopčao gornje dugme na košulji, otpustio kravatu i, na engleskom, rekao da je Milošević razumeo i prihvatio plan kontakt-grupe "correctly". To je ponovio nekoliko puta, u raznim varijantama priloga odnosno prideva "correct". U prvom momentu, ovakva nagla ljubav za ovim prilogom koji na engleskom, kao i na srpskom, nema neku posebnu težinu me je veoma zbunila. Pridev naprosto znači "pravilno", "ispravno", odnosno, na kraju krajeva, "korektno" ako tako hoćete. Ništa posebno, pogotovo posle beskrajnih izliva ljubavi i pohvala Miloševiću od strane Kozirjeva. Sa serijom rečenica kloje su sadržale ovaj pridev, Kozirjev je i završio, što bi rekli urednici na TV Bastilji, "svoje izlaganje", i povukao se iz opsega kamere. Ovako čudan obrt na kraju i ljubav prema pridevu "pravilno" ostali bi mi večita tajna da isto veče nisam čitao, sasvim drugim povodom, neke zapise iz novije istorije boljševičkog režima u bivšem SSSR. I, tu sam naišao na odgovor. Među arhivskim materijalom, u raspravama između leve i desne frakcije postrevolucionarne KPSS(b), kada su se u čeonom sudaru uhvatile Buharinova i Trockijeva frakcija, na sve strane je vrvelo od prideva "pravilno", preciznije "praviljna" kako to Rusi kažu. Ovaj ritualni prilog obavezno je dolazio uz ocenu svake diskusije i rasprave koja je od jedne ili druge frakcije bila ocenjivana kao ispravno tumačenje partijske linije. "Praviljna" je, dakle, ritualna šifra kojom su se partijski istomišljenici prepoznavali, odnosno ocenjivali jedan drugog. Vremenom, naravno, kako je pojava frakcija isterivana iz mode, čak veoma radikalnim sredstvima tako što su oni koji su bili skloni frakcionašenju slati na po nekoliko decenija u koncentracione logore iza severnog polarnog kruga da malo ohlade svoje usijane glave, prilog "praviljna" je postao ritualna šifra kojom se odobravalo onima koji su "na liniji" što bi tada rekli. I, eto, boljševička vremena su, kažu, prošla, ali drug, pardon gospodin Kozirjev nije za zaključak svog razmišljanja o stavovima druga Miloševića mogao da pronađe bolji prilog od rečim "praviljna". Dakle, drug Milošević je "praviljna" razumeo partijsku liniju i posle kratkog raskola, mnogo kraćeg, na kraju krajeva, od onog koji je besneo u rusko-srpskim odnosno, ako tako više volite, jugoslovensko-sovjetskim odnosima krajem pete i početkom šeste decenije, vratio se u okrilje Partije. Tako nešto valja nagraditi i pohvaliti jer je Bravar živ dočekao Kobinu sahranu, a Jeljcin i Kozirjev su, ipak, za života, dočekali da se, bar Kozirjev, poput Hruščova 1954. spuste na beogradski aerodrom. Odmah iza Kozirjeva je usledila druga važna poseta iz Rusije. Došao je Jegor Gajdar, koji za razliku od Kozirjeva potpuno odgovara slici Hruščova kao "loptice skočice", istina, više "loptice" nego "skočice". Gajdar je šef ruske projeljcinovske stranke demokratsko-reformske orijentacije. Bio je i visoki funkcioner u vladi i kreator jednog programa reformi, ali se pod pritiscima konzervativaca povukao. njegova stranka je na poslednjim izborima katastrofalno prošla što se tiče podrške biračkog tela ali zahvaljujući predsedničkom sistemu, dvodomom parlamentu i velikom broju poslanika koje imenuje sam Jeljcin uspela je da se sasvim dobro situira u parlamentu. Osim toga, haos koji je nastao posle izbora doneo je Gajdaru i još nekoliko desetina prebaga, tj. poslanika koji su, zahvaljujući većinskom sistemu izabrani ko zna kako i gde a koji su mu, kasnije, prišli. Tako je gajdar sada šef relativno najveće stranke u ruskoj skupštini. žovek koji, dakle, nije za potcenjivanje. Gajdar je, međutim, u Beograd došao kao gost Demokratske stranke. Đinđić je gosta shvatio sasvim ozbiljno, kao priliku da afirmiše svoju politiku. Što se kapitalizma, privatizacije i reformi u tom smeru tiče, Gajdar ga je podržao. Međutim, kada se na zajedničkoj konferenciji za štampu prešlo na znatno osetljivije pitanje bosanske krize, Gajdar je, posle žestokog Đinđićevog pledoajea u kome je predsednik DS žestoko raspalio po planu kontakt-grupe, zasvirao u zvanične ruske državne gajde. Isto kao i Kozirjev, nahvalio je politiku Jugoslavije i plan kontakt grupe. Đinđiću, na uveselenije prisutnih novinara, nije preostalo ništa drugo do da kaže da se on i Gajdar u potpunosti slažu. TV Bastilja i "Politika" su čitavu stvardodatno "doslolile" uspevši da vešto iseku Đinđića; "Politika" iz trostubačnog izveštaja, a Bastilja čak i iz kadra što je prava mala veština montaže. Priznaćete i sami da nije mala veština prikazati nekoliko minutni prikaz konferencije za štampu na kojoj Đinđić sedi pored Gajdara a da se ni jednog trenutka Đinđić ne vidi u kadru. Gajdar je, možda nesvestan kakve neprilike pravi Đinđiću koji tek stupa na polje međunarodne politike, nastavio sa šireljem "družbe narodov" pa je isposećivao i predsednika srpske vlade, bio na večeri kod potpredsednika Unkovića a, kao "šlag na tortu", izjavio da je u Jugoslaviju došao da se upozna sa stavovima svih stranaka o bosanskoj krizi. Izgleda da Đinđiću, osim računa u Interkontinentalu, ništa neće ostati od dugo pripremane i najavljivane Gajdarove posete. Valjda da mu se za ovo osveti, Đinđić ga je zgrabio i juče odveo na Pale. Sa pažnjom očekujemo izveštaj sa Pala da vidimo da li ga je i tamo Gajdar obrukao ili je pak, palskim brdskim ratnicima bar nešto obećao; Višegrad recimo. Francuzi, koji su prema Srbima mnogo više zabrljali, vraćaju se u Beograd mnogo diskretnije. Poslali su naime jednu parlamentarnu delegaciju na čelu sa potpredsednikom parlamentarnog odbora za spoljnje poslove Gijomom dok je sam predsednik čiskar DAEsten ostao u Parizu da se još malo duri na srpska zlodela u ovom ratu. Delegacija je obišla vlast, odnosno socijaliste i SPO i DS kao dve stranke za koje je, valjda, procenjeno da su relativno razumne i bliske rešenjima za mir u Bosni koje nudi kontakt-grupa. Kod socijalista i SPO-a, Francuzi su naišli na očekivan prijem i, naravno, zahteve da se založe za što brže ukidanje sankcija pošto smo sada dobri i mirotvorni. nešto slično je hteo da im kaže i Đinđić ali je u spoljnu politiku uveo sasvim neuobičajen stil. Prvo ih je izribao rečima: "Ako ste došli da nam kažete da smo pod sankcijama nije trebalo ni da dolazite jer to znamo!" a zatim im je saopštio da je plan kontakt-grupe propao i da im valja da traže novi. Valjda im je bar kafu dao, nisam stigao da to proverim. Tako bi poseta francuskih parlamantaraca prošla sasvim normalno da Đinđić na njima nije vežbao svoje diplomatsko umeće. Ne znam da li je njih zaplašio, mene bogami jeste. Posetu svojih poslanika je, onako izokola, podržao i sam predsednik Miteran. Naime, ulučio je priliku i iskukao se medijama da je Nemačka, odnosno Genšer i Kol, glavni krivac za prebrzo priznavanje otcepljenih jugoslovenskih republika kao suverenih država i da se on tome, eto, opirao ali da je pritisak bio prejak i da je, zarad evropskog jedinstva, morao na to da pristane. Očigledno, Francuzi se vraćaju a očekuju se dalja izvinjenja. Za kraj, zanimljivo je i još jedno zbivanje u spoljnoj politici. Odgralo se, međutim, na Palama a ne u beogradu pa dođe nekako u poluspoljnopolitička zbivanja ali je u svakom slučaju isnteresantno. Izgleda, naime, da se i Amerikanci guraju u ovaj prostor. Očigledno su namirisali da preokret u Miloševićevoj politici neće proći bez posledica i da i njima valja da pipaju puls na Balkanu. njihova poseta je, međutim, izvedena sasvim nezvanično i posredno. Naime, izvesni general Klark, ne osobito poznat ali šef Odseka za planiranje u Združenom generalštabu što će reći Pentagonu je posetio Sarajevo ali i Pale. Tamo se, izgleda, lepo družio sa Mladićem, rukovao se sa njim, razmenio kape i dobio na poklon flašu rakije i pištolj sa, to zapadni mediji nisu propustili da napomenu kao posebnu nepodopštinu, ćiriličnom gravurom. Kako su u Americi centri moći prilično nezavisni i kako je Pentagon uvek bio nesklon ratovanju u Bosni, Stejt Department je načisto prolupao i kroz usta svog portparola raspalio po generalu Klarku rekavši da je to isto kao da se rukovao sa Hermanom Geringom. Portparol ništa nije rekao o tome da li bi rekcija bila blaža da je gravura na pištolju bila latinična. Na veliko iznenađenje Pentagon je reagovao hladnokrvno rekavši, sada kroz usta svog portparola, da je general posetio i Sarajevo i Pale i da mu nije bilo direktno rečeno da ne ide na Pale. Poređenje sa Hermanom geringom je otklonjeno kao melodramatično. Dakle, što da ne? I tako je, izgleda, Milošević, ovog puta ni kriv ni dužan, nikoga ne posadivši na svoje kanabe jer Oven i Stoltenberg tek treba da dođu, počeo da eksploatiše prve rezultate preokreta u svojoj politici. Oni još uvek nisu doneli, a verovatno za dugo i neće, ukidanje sankcija ali je međunarodna aktivnost i borba za "srpsku dušu" očigledno već veoma intenzivna. Šta ćete. čivot.
srbija.181 supers,
Autor predhodne poruke bi mogao da dobije stubac u Telegrafu.
srbija.182 milan,
(Emitovana 10. septembra 1994. godine) Srbotopija 70. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 10. septembar 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. U utorak je "Politika" diskretno, na nekoj od unutrašnjih strana, najavila da se u Vranju sutradan, dakle u sredu, održava proslava 50 godina oslobođenja i da se tom prilikom otvara nova fabrika kompanije YUMCO i da se "očekuje", veli vest, da će sam Milošević svojim prisustvom uveličati kermes. Vest je tako diskretno plasirana da se činilo da iza nje stoji nekakva novinarska patka. Uostalom, "Politika" je već počela da nas zabavlja glupostima svojih novinara. Tu skoro je izvesni Carić gromoglasno, na pola strane što je bilo izvučeno i u antrfile na naslovnoj strani, najavio da se savezna vlada sprema da Karađorđevićima vrati državljanstvo i imovinu. To je izazvalo opšti haos u beogradskoj političkoj čaršiji, ali nam je sutradan Hadži Struja rekao: "Puj pike, ne važi!" i, u članku sa potpisom N. P. što valjda zanči "Novinari Politike", rekao kako je eto novinar pogrešio jer je to zapravo zahtev opozicionih poslanika SPO-a a da je vlada, koju novinar nije ni pitao, naravno protiv. No, ovog puta je stvar delovala ipak dovoljno važno pa smo vest odmah isproveravali i pokazalo se da je tačna. U rukovodstvima svih opozicionih stranaka je odmah nastala panika, jer, kažu, kada god Sloba krene u Vranje, uskoro imamo izbore. A, sirota opozicija ima svaki osnov da se plaši. Bez para, ošamućena radikalnim preokretnom u politici prema ratu za jugoslovensko nasleđe, iskompromitovana neuspelim ofanzivama po skupštini i sopstvenim finansijskim i kadrovskim skandalima, opozicija se na nekim skorim izborima ne može nadati da će ponoviti prošlogodišnji uspeh. Kako Miloševićevi planeri sve ovo znaju, sva je prilika da šefa i savetuju da ponovo udari rukom po Miholjdanskoj muvi i raspiše neke nove Nikoljdanske izbore; makar savezne ako ništa drugo. No, opet izgleda da im šef više ne veruje. Konačno, ni ja im ne bih verovao ako bi me natociljali poput Dačića prošlog decembra koji mu je kidao nerve izveštajima koji su stalno oscilovali oko 125 poslanika da bi se, na kraju, završili na 123. Milošević verovatno misli da je sada najvažnije obaviti diferencijaciju svojih redova i srediti nezavisna medija pa tek onda krenuti. Osim toga, možda mu na pamet pada i još jedna zlobna misao koja, uostalom, i mene proganja. Naime, u šahu važi pravilo koje glasi :"Ako pacer povuče dobar potez, ne uzbuđuj se. Ostavi ga na miru, brzo će on doći sebi i ponovo početi da greši!" E, pa slično se može primeniti i na naše opozicione stranke koje, osim stranačkih vrhova i poslanika, van izbora praktično i ne postoje jer ne učestvuju u vlasti i nemaju svoju infrastrukturu. Zlobna teorija kaže da ih tako valja ostaviti ceo mandatni period tj. četiri godine i lako će se pokazati da će mnoge od njih sledeće izbore dočekati tako slabe, pocepane i dezorganizovane da će ih biti lako potući. žesti izbori, naprotiv, mobilišu stranke, njihovo članstvo i aktiviste i teraju ih da, bar tokom kampanje, zaborave na sukobe i razlike. Dakle, što češći izbori to jače opozicione stranke. To pravilo Šešelj savršeno razume i na svojoj ovonedeljnoj konferenciji za štampu je to doslovno i rekao i skoro zatražio od Miloševića nove izbore. Biće da je to jedan od glavnih razloga što Milošević okleva. I, tako, dok su uzbuđeni izborni štabovi stranaka debatovali šta im "Sloba " sprema, bojeći se onog najgoreg, tj. izbora, druge škole mišljenja, poput ove u našoj redakciji su držale da je Sloba pošao u Vranje pre svega da se u prestonici i bastionu SPS-a malo psihološki relaksira i napuni baterije energijom svoji sledbenika ali i da pomiri posvađana rukovodstva YUMCO-a i SIMPO-a čija je svađa počela da "preti stabilnosti tog regiona", da upotrebim terminologiju koja je u ovom ratu ušla u modu. Osim toga, Milošević se, ako se izuzmu pojavljivanja tokom poseta raznih belosvetskih pregovarača, i nije pojavljivao u javnosti od svoje čuvene noćne izjave u "Politici", pa nije zgoreg da se objavi svojima, da im kaže da je živ, zdrav, borben i mirotvoran što, naravno, i od njih očekuje i oko čega će se ove jeseni i obavljati diferencijacija. Bilo kako bilo, Milošević se po sunčanom danu pojavio u fabričkoj avliji YUMCO-a i održao nezapamćeno mirotvoran govor. Obavestio nas je da ne samo da je mir naš glavni nacionalni interes već da smo mi tako veliki i moćni da moramo da se staramo o malim i nemoćnim narodima da ih čuvamo, mazimo, pazimo i zovemo ih "Đorđe" a tepamo im "Đole". Rekao nam je da već i ptice na grani kliču miru a samo tamo neki, više im se ni ime ne pominje, neće ono što je fer i u redu ponudila svetska zajednica. Ni ideološka komponenta nije bila zanemarena. Miloševića je dočekao tipično socrealistički ambijent fabričkog dvorišta i hala koje je obilazio. Hale su bile pune nezaobilaznih radnica sa sveže natapiranim frizurama koje su, čak i preko neutralnih Bastiljinih elektronskih kamera, neodoljivo mirisale na "Pokošeno seno" i jeftin lak za kosu. U svečanoj sali su bile poređane skulpture košuta koje se dodeljuju na kojekakvim sajmovima. Predsednik je zainteresovano pitao: "Koliko ste ovih dobili?" a neki usplahireni glas iz off-a je odgovorio: "Dve zlatne i pet ovih..." - kratka pauza - "srebrnih!" i, verovatno je vlasnik glasa iza toga odahnuo, izgovorivši ovako težak govor. Dotaknuti su, takođe, i radni, udarnički uspesi kolektiva, povećanje produktivnosti i broja zaposlenih usprkos sankcija ili možda, baš zahvaljujući njima? E, da odagna svaku sumnju, predsednik je imao dirljiv naspup samokritike. Setivši se, verovatno, izjava o sankcijama koje nam ni hiljadu godina ne mogu ništa, Milošević nam je u govoru konačno saopštio veliko otkriće. Eksplicitno rekao da, iako je kolektiv postigao velike uspehe pod sankcijama, sankcije ipak jesu štetne, da nam nisu potrebne i da će nam biti još lakše i, kanda, veselije kada se ukinu. Mašala! Ovo me je podsetilo na jednu epizodu iz istorije međunarodnog radničkog pokreta. U vreme orgijanja nadrimarksista u tridesetim i četrdesetim godinama veka, u Sovjetskom savezu je živeo i svašta stvarao, izvesni lingvista Mar. Mar je, kao svoj veliki doprinos marksističkom pimanju sveta, pronašao da je jezik klasna struktura i da će se u besklasnom društvu budućnosti svi jezici ujednačiti i da će svetski proletarijat komunicirati jednim jezikom. Da je potrajalo još koju godinu, Mar bi verovatno tvrdio da će se u komunizmu radnička klasa sporazumevati telepatski. Nepismena će, uostalom, svakako biti. Ovaj briljantni razvoj marksističke lingvistike je prekinuo sam drug Koba koji je 1949 napisao uvodnik u "Pravdi" kojim je blistavu karijeru Mara prekinuo, rekavši u tom uvodniku da je "ruski proletarijat i pre revolucije govorio ruskim jezikom i da je tim jezikom (o čuda! - primedba moja) nastavio da govori i posle revolucije". Posle ovoga drug Staljin je proglašen za najvećeg sovjetskog jezikoslovca, a Marova sudbina mi nije poznata. Eto kako su velike istine jednostavne. Saopštivši tako veliku i jednostavnu istinu da nam sankcije ne samo nisu korisne nego su nam čak i štetne, Milošević je zaokružio svoj salto mortale. No, da se ipak ne zaboravi da je pred nama "nova mobilizacija i nova diferencijacija" predsednik je, čak dva puta, jednom u govoru a jednom prilikom primanja povelje počasnog građanina Vranja sa okolinom, građanima predmetnog čestitao "50 godina od oslobođenja od okupatora i njihovih domaćih pomagača". Dakle, čak iako smo izbegli okupatore, borba protiv njihovih domaćih pomagača nam ne gine. Što rekao Baljak u jednom od svojih aforizama: "Borba za mir će biti takva da ni kamen na kamenu neće ostati!" Bastilja je odmah, oduševljeno, počela da emituje kraće, duže i integralne verzije predsednikovog gostovanja u Vranju. Izgleda, međutim, da je oduševljenje Bastilje uspelo da pređe i na strana medija, što je manje važno, ali i na političare u kontakt-grupi što je već ozbiljniji događaj. Ono što je delovalo kao "žurkinovo graktanje" što rekao Šešelj, izgleda da se obistinjuje. Svet je odlučio da svog novog Tita shvati ozbiljno i pruži mu podršku. Naravno mlitavu i "na kašičicu", dok se ne pokaže vitalnost novorođenčeta ali, na užas opozicije i svih demokratskih snaga u zemlji, kao da nam se neko ponavljanje istorije ponovo nagoveštava. Miloševićeva poseta Vranju, aktivnosti kontakt-grupe i konačno i najvažnije, medijska blokada TV Bastilje, zasenili su nam zbivanja sa one strane Drine. Kao da je to već postalo istorija. Da stvarno, šta se događa sa Radovanom? E, pa Radovan je uknjižio je u svoj politički tefter jedan politički poen, ne toliko važan za njegovo predstojeće odmeravanje snaga sa Miloševićem ali zato veoma važan za pokazivanje sopstvene snage i moći. Naime, kao što znate, papa se prepao, i nije se usudio da dođe u Sarajevo. Tako nam je Radovan prikratio zadovoljstvo da vidimo oduševljene muslimane kako pozdravljaju naslednika prestola Svetog Petra. Moglo bi se pomisliti da je baš ovo razlog što je Radovan bio tvrd, odnosno što je pripretio, mada se to u sasvremenom diplomatskom rečniku zove "ne garantovati bezbednost". Jer, što jesA jesA, videti muslimane kako pozdravljaju čoveka sa čijeg se prestola komandovalo krstaškim vojskama koje su kretale na te iste muslimane, flotama koje su po raznim Lepantima potapale muslimanske flote, i blagosiljali razni Marteli koji su lemali sirote Mavre, mogao bi biti loš primer za pravoslavne Srbe koji će, kadA tadA to je izvesno, uspeti da zaobiđu tvrdokorni kler sopstvene crkve i dovedu papu u neku posetu Beogradu. Šta ako ga Srbi u Beogradu, ako ne srdačno a ono ipak pristojno, pozdrave? Da ovo što pričam nije bez nekog đavola pokazao mi je jedan razgovor, vođen pre skoro pola godine. Naime, tada je Miloševićev režima naveliko manevrisao iza kulisa pokušavajući da papu nekako dovede u Beograd. žak je i predsednikova supruga išla u Moskvu da patriharha Alekseja uključi u kampanju omekšavanja srca Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ništa. Crkva je ostala tvrda u odbijanju. Kada sam saznao za propast inicijative, sasvim slučajnom vremenskom koincidencijom, imao sam prilike da razgovaram sa jednim vladikom. Odmah sam krenuo da ga ljutito propitujem za razloge zbog kojih se Srpska pravoslavna crkva opire papinoj poseti Beogradu, kada nam to, u spoljnopolitičkom smislu samo može koristiti. On mi je, sasvim iskreno, odgovorio: "Nisu nama glavni razlozi u podršci ili, u najboljem slučaju, ignorisanju od strane katoličke crkve ustaških zverstava nad Srbima. Nisu čak ni zeloti poput Atanasija i Amfilohija bili odlučujući. njegova svetost se, naime, najviše zabrinula da papa u Beogradu ne bude dobro primljen!" Tada mi je pao na pamet sasvim sličan primer, mada mnogo manje politički važan. Kada sam već kenuo da u ovoj emisiji evociram istorijske priče, što i da ne nastavim? Ispričaću vam ga, dakle. E, pa pre jedno petnaestak godina, a možda i više, čini mi se da sam još bio student, u Beograd je trebalo da, u okviru redovne razmene gostovanja između beogradske i zagrebačke filharmonije dođe zagrebačka filharmonija. njen direktor i glavni dirigent je tada bio Lovro fon Matačić, dirigent svetskog glasa koji je za vreme rata bio kompromitovan kao "šef poglavnikove bande", odnosno, bio je upravnik Pavelićevog vojnog orkestra u rangu pukovnika. Povrh svega, plemeniti Matačić je izgleda bio mason pa je svoje beogradske prijatelje masone uredno, početkom rata, odrukovao Gestapou. Inače, uoči rata je Matačić živeo i radio u Beogradu, čak je i dirigovao "Obilićem". Posle rata, poput mnogih hrvatskih kolaboranata, a za razliku od srpskih, nije mu odletela glava nego je malo proteran u Skoplje. Skoplje je i kraljevskim i komunističkim jugoslovenskim vlastima bila neka vrsta Ivanjice kralja Milana. Posle se rehabilitovao i učvrstio svoju slavu velikog dirigenta što je nema sumnje i bio. Ergo, kao direktor Zagrebačke filharmonije žudeo je da se vrati u Beograd i da ovde diriguje. Svaki put kada ga je zagrebačka filharmonija najavljivala kao gostujućeg dirigenta Vukdragović i rajičić pre svega, a i mnogi drugi beogradski muzičari su se aktivirali da njegovo gostovanje spreče. Pomenutom prilikom, zapanjeno sam pitao Stanojla Rajičića zašto se i on i njegovi drugovi toliko opiru dolasku Matačića. Zar nije bolje, pitao sam, da ga puste da diriguje pred praznom salom ili da ga, još bolje, beogradska publika izviždi. "Jesi li ti lud", rekao mi je Rajičić, "pa sala bi bila prepuna, publika oduševljena a bojim se da bi pop Cvejić, predratni član "Obilića" lično izišao na podijum da ga izljubi. Samo bi mi to još falilo. To mora da se spreči." I, sprečeno je. Eto, dakle, tog urođenog srpskog straha od sopstvenog normalnog ponašanja. Ko iziđe iz ritualnog plemenskog ponašanja i pokuša da sa svetom, makar i neprijateljskim i nenaklonjenim ali ipak postojećim, uspostavi normalnu komunikaciju odmah je prokazan. Kako je, izgleda, takvih među nama prilično, oni koji žele da nas vode, pokušavaju da nas represijom svake vrste spreče u tome. Izgleda da je Crkva upravo to imala na umu kada se opirala papinoj poseti. Radovan je nešto slično ali i praktično imao na umu kada je Svetom ocu pripretio. žuvao je svoje pleme od iskušenja ali je, pride, prikupljao poene, lokalne velesile. Ruku na srce, pokazao je da je opasan, u šta, valjda, ni Sveta stolica, nije sumnjala ali je, još jednom ruku na srce, Hrvatima zapravo doneo najveći uspeh i red je da mu se za to revanširaju. Jer, da je papa otišao u Sarajevo njegova poseta Zagrebu bi bila tretirana kao sporedan događaj, kao međustanica na putu u Bosnu. Konačno, papa u glavnom gradu jedne katoličke zemlje nije ništa neobično za ovog vazdaputujućeg popa. žudna mi čuda, malo koju katoličku zamlju papa nije posetio. Papa, međutim, u Sarajevu, u potpunosti bi zasenio Zagreb i Tuđmana. Ovako, Radovan je Tuđmanu rešio sve probleme i pomogao mu da od papine posete napravi sopstveni ekskluzivni šou sa Zagrebom kao epicentrom Balkana, šou koji će mu sigurno pomoći da ojača poljuljani legitimitet sopstvenog režima. Nama preostaje da čekamo drugu priliku da otvorimo komunikacije sa Vatikanom. Ovog puta su se Radovan i Crkva pokazali jačim. Ako ništa drugo, red je da im se, bar Radovanu, Tuđman revanšira.
srbija.184 milan,
(Emitovana 17. septembra 1994. godine) Srbotopija 71. Dobar dan poštovani slušaoci danas je subota, 17. septembar 1994. godine, a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Ove nedelje su nam došli strani posmatrači zbog kojih su se patriotske snage na čelu sa Šešeljem i Koštunicom toliko brinule. Svakakve strašne priče o njima su nam napričali. Te, to je direktno ugrožavanje našeg suvereniteta, te tako nešto ni Austro-Ugarska nije tražila od nas u ultimatumu 1914., te ovo, te ono. I, sada, kada su konačno došli, ispostavilo se da to ne samo da nisu posmatrači nego ih je naša savezna vlada pozvala da joj se nađu pri ruci prilikom pakovanja paketa sa humanitarnom pomoći za, pazite i ovo je lepo, sve narode u bivšoj Bosni i Hercegovini. Narodnosti, doduše, nisu, bar ovog puta pomenute. šta više, da sve bude kako treba oni će biti u civilu, a komanduje im jedan Šveđanin, a Šveđani su kao što je poznato fini i lepo vaspitani ljudi. Kasnije će da se ispostavi da je predmetni Šveđanin oficir, visoki čak, nešto na pola puta između pukovnika i generala, ali o tomA potom. Ovi pomagači-posmatrači su, obaveštava nas Bastilja a u tome joj pomažu sva glasila kompanije (ili već onoga što je od nje ostalo) "Politika", tako miroljubivi da ne samo da će samo pomagati u pakovanju paketa sa humanitatnom pomoći nego i nemaju nikakva ovlašćenja da zaustave bilo kakav transport koji, zbog blokade - obaveštava nas već pomenuta savezna vlada - ionako ne idu u Bosnu pa nema potrebe ni da ih zaustavljaju. Još je samo malo falilo pa da nas obaveste da oni nemaju ovlašćenja ni da posmatraju. Hm, sva je prilika da su ovi posmatrači ili slepi ili nose na svetlo nepropusne tamne naočari. Osim toga ih je šaka jada, jedva par stotina, pa sve i da neko od njih počne da posmatra od toga ne može da nastane neka velika šteta. Zato, Koštunica i Šešelj mogu slobodno da se šetaju između Beograda i Pala, pa čak i Đinđić može da ih vozi u velikom "Mercedesu" na kome mu zavide čak i Radovanovi "bezbednjaci" govoreći: "Lep auto vi imate tamo u opoziciji. Lepo, bogami, živi opozicija. Pošteno!" - posmatrači koji u stvari ne posmatraju nego pakuju humanitarne pakete ih neće primetiti. Istina, čim su došli, njihov šef se sastao sa Mihaljem Kertesom koji je, ako ste zaboravili, pre nekoliko meseci prekomandovan na mesto Šefa Carine što mu dođe isto kao da ste mačka stavili da čuva špajz a neki kažu da je to isto kao da ste seksualnog manijaka stavili na mesto upravnika ženskog manastira. Ali, svejedno, Kertes se, ovako ili onako, sastao sa njima. Jedna škola mišljenja tvrdi da je Kertes, kome je jedan od glavnih domaćih zadataka na tom mestu da što više para utera u državnu kasu, odlučio da posmatrače, kadA ionako ne posmatraju a primaju, i to dobru, inostranu platu, zaposli kao carinike volontere. Možda bi se i neka finansijska vajda mogla od njih videti. Priča se da su Šveđani savesni ljudi. Druga škola mišljenja, bliža srcu Palama, tvrdi da je okolnost da ih je primio Kertes upravo dokaz da je "Sloba" odlučio da izda srpski narod. Jer, ako "Sloba" izda naređenje nekom svom, pogotovu ovako važnom čoveku kao što je Mihalj, od milošte zvani Mihailo, Kertes, da se nekome nađe pri ruci to, u stvari, znači isto kao da ga je poljubio u čelo i dao mu blagoslov jer nema sile koja bi sprečila Kertesa da nekom svom, što će reći "Slobinom" prijatelju, pomogne ako je u nevolji, potrebi ili bar nuždi, maloj ili velikoj svejedno. Posmatrači, dakle, a prema ovoj školi mišljenja mogu da računaju na svaku predusretljivost Uprave carina. Ako im, recimo, zatreba milion tona nafte ili milion pari tamnih naočara, Mihajlo će im obezbediti. I, taman nam je Bastilja sve ovo, i ko zna šta još, u vezi sa neprimetnim posmatračima, objasnila, kadA odjednom pade ta ista vlada koja ih je pozvala. Istina, nije baš da je vlada pala, Kontić je ostao predsednik ali, to je ionako svejedno. Iz vlade je ispao čeljko Simić, inače Miloševićev posmatrač rada te iste vlade a broj ministarstava je drastično smanjen. Po nekoliko ih je sabijeno u jedno, a potpredsednici više nisu samo potpredsednici za džabe nego pride, da bi dobili platu, moraju da vode i po neko ministrastvo. Očigledno, u okviru opšte štednje, nastavlja se, na Đinđićev užas, dalje kresanje savezne države. U sledećoj rekonstrukciji, kako se eufemistički naziva ova čistka, preostaće najverovatnije samo Kontić i ministar odbrane. Šešelj je, ipak, odbio da poveruje da je to neka nova vlada, pa je saopštio da njegov predlog da se ista sruši ostaje na snazi. Bilo kako bilo, verovatno je da se "posmatrači koji ne posmatraju" nisu baš osetili najprijatnije kada su videli da im se domaćin-pozivar topi na njihove oči. Međutim, bez obzira na neumereno zadovoljstvo "umereno patriotskih snaga" koje su uspele da se ispetljaju iz te nezgodacije sa posmatračima te su tako svi zadovoljni - i Amerikanci što je neko poslat da glumi posmatrača a u stvari pakuje pakete, a i Milošević što neće morati da trpi da ga Mirko i Draško Petrović povazdan ribaju po Skupštinama što je ugrozio suverenitet države - na pamet mi je nala jedna zlokobna misao. Ova misao se u našem jeziku najbolje izražava poslovicom: "Koliko para toliko muzike!" a, prevedeno na politički rečnik, to može da znači da će za ovako malo i ovako kilave posmatrače Milošević da dobije malo za uzvrat, odnosno da će rezolucija Saveta bezbednosti da zaboravi neka od važnih obećanja koja je ponudila Miloševiću i da će sledeće ublažavanje da usledi na Kukovo leto. Kada o tome govorimo, uzmimo, recimo, oblast kojom se bavim, nauku. Ona se, u početku, pominjala u spisku sankcija koje će biti ukinute. To se ocenjivalo kao veoma povoljno jer je to jedna od oblasti u kojima se može otvoriti značajan finansijski i personalni saobraćaj sa svetom. U poslednje vreme je, međutim, niko ne spominje ali niko i ne zna da li je to zato što je, zahvaljujući načinu upotrebe reči "kultura" u stranim jezicima, svi svrstavaju u kulturu ili je to zato što će biti "zaboravljena" u ovoj turi navodnog ukidanja sankcija. U svakom slučaju, "Zvezda" će moći da dovede "Bajerna" da mu metne jedno tri komada, što, po tvrđenju poznavalaca košta jedno pola miliona maraka, a TV Bastilja će direktno prenositi prvih nekoliko poletanja aviona sa Surčina, koji je Šešelj, u besu što se saobraćajne sankcije ukidaju, pa će mu istražni organi iz Haga lakše "dolaziti na noge", pogrešno nazvao Butmirom što je zapravo Sarajevski aerodrom, pa ko voli nekA izvoli. Da li će TV Bastilja prenositi i padanje tih istih aviona, izazvano zaostalošću opreme ili nekompetentnošću posada posle toliko godina neletenja, ostaje nepoznato. Ne vredi ni da proveravate kod Vučelića, pre neko veče ga je Tijanić već sahranio. Naime, Tijanić je, pošto niko sem njegovog "Telegrafa" neće da ga štampa ili uslika, morao da ode do svog mrskog neprijatelja NTV Studio Pale B, i da se tamo, sa sve kravatom, sivim odelom, teget čarapama i braon cipelama uslika u intervjuu sa Roganovićem, još uvek urednikom te iste paljanske ekspoziture. Nema otrova i zlobe koje ova dvojica, mislim Rogan i Saša nisu razmenili jedan drugom na račun, ali je glavni utisak koji je ostao da oni slažu u tome da "najbolje vole" da Vučelić odleti. žak su se, nekako složili da je Vučelić zapravo već pao. Mrtav, a hoda, zanimljivo. No, preterano sam digresirao od "velike politike", što mi je ionako posao u ovim svakonedeljnim komentarima. Dakle, da joj se vratimo. Što se predmetne "velike politike" tiče i tu je bilo svega i svačega, naveliko, a ove sedmice pogotovo. Prvo je Papa iliti "Rara" kako ga zlobni antisrpski elementi među beogradskim novinarstvom, edabi se podsmehnuli srpskim nacionalistima, zovu, došao u Zagreb. njegovo izostajanje iz Sarajeva, a u korist Hrvata, prokomentarisali smo prošle subote. Međutim, sada se može reći da je njegovo izostajanje iz Sarajeva išlo i u "korist hrvatske štete". Papa je, naime, osetio da su Radovan i Franjo u nekoj vrsti telepatskog dogovora glede njegove posete Sarajevu i da je Radovan Papu odjurio iz Sarajeva samo da bi Franju učinio "čapras divan". Izgleda da je baš to Papu nagnalo da malo podrobnije pročita istorijske udžbenike pre svoje posete Zagrebu. U njima je Sveti Otac našao koješta iz čega je sledilo da Hrvati baš i nisu takve cvećke kakvim se predstavljaju. Naprotiv! Ispostavilo se da su i oni iskoristili svoju priliku da se Srbima naplate. Prilika je istina bila još 1941. a čini se da je ista, ako ne i slična, ovoj iz 1991. samo sa obrnutim predznakom, jer su tada Hrvati imali oružje a Srbi žicu oko uku vezanih na leđa. Papa je odmah razumeo da mu je to odlična prilika za nekažnjeno širenje "bratstva i jedinstva" po odavno poznatom Brozovom principu koji, otprilike, glasi: "Što je više zločina i krvi, bratstvo i jedinstvo nam je potrebnije!" na šta narod, poput grčkog hora valja da odvrati krilaticom: "Što je više kleveta i laži Papa nam je miliji i draži!" čime je pokazao da je spreman na sve, pa i više. Papa je čak ukorio hrvatsku rimokatoličku crkvu stavivši joj u zadatak da se bori protiv nacionalizma. O Hrvatima kao pripravnicima za "izabrani narod" nije bilo čak ni govora. Papa je, dakle, održao govor na kome bi mu i sam Milošević zavideo. Bio je toliko pun "bratstva i jedinstva" da je Tuđman, onako sam od sebe, na hipodromu stojeći i čak ni konja ne uzjahavši, počeo da sumnja da Sloba i Papa imaju istog pisca govora. Ako ste na mene posumnjali, pogrešili ste. Koliko da kompenzuje negativne efekte Papine posete, Koštunica je odmah požurio na Pale. Za raziku od vazda opreznog Đinđića, Koštunica se čak odlučio i da prenoći tamo. To ga je skupo stajalo jer je sutradan pripazario razgovore sa predsednikom Izvršnog Odbora Srpske demokratske stranke - pazi ovo, em "srpska" em "demokratska"; ovo, bogami, zajedno, nije lako podneti - Veliborom Genocidnim Ostojićem. Velibor je ovaj nadimak zaradio za vreme ovog rata pa je nekako jasno i kakav je njegov odnos prema svemu, a naravno, i svačemu. Tim pre me je razveselila vest koja se čula i na ovom radiju da je Koštunica, u ovim razgovorima, čak najavio proširenje saradnje DSS i SDS jer, obratite pažnju, ove dve stranke povezuje zajedničko gledanje na neraskidivu vezu nacionalnog i demokratskog. Ostali srbijanski političari su ove sedmice ostali u Beogradu, ni sami ne znajući da li da se zapute put Pala ili put Krita, Kipra ili kakve grčke plaže na kojoj bi mudro razmislili kako da se postave spram najnovijeg "Slobinog" veleslaloma. Đinđić se, tako, ograničio na podrobnu analizu upravljačkog sastava posmatrača koji ne posmatraju, pa je uočio da je njihov ovan predvodnik izvesni Šveđanin - već smo ga pominjali a sada i ponavljamo - povezan sa norveškom ambasadom, koji je sada pukovnik ali je, inače, bio general ama se švedska vlada pre par godina odlučila da malo "revidira" činove pa ih je nekao smanjila i istumbala te se general ponovo pretvorio u pukovnika, a, verovatnije u "brigadira" što je čin koji mi nemamo i nešto je na "pola puta" između pukovnika i generala. Povrh svega Đinđić je posumnjao da će ovi posmatrači i da stvarno posmatraju što je direktan uvreda ne samo "Slobi" nego i Mihajlu. Vesna Pešić je hrabro priznala da se ovde ipak radi o posmatračima bez obzira što ih mi možemo zvati, veli Vesna, časnim sestrama ili, čak "majkama Terezama". Vuk nije priznao ništa.
srbija.185 zqusovac,
> Prvo je Papa iliti "Rara" kako ga zlobni antisrpski > elementi medu beogradskim novinarstvom, edabi se > podsmehnuli srpskim nacionalistima, zovu, dosao u Zagreb. Dugujes pice za kopirajt i jos jedno za javnu zlobu ;) poz, zq
srbija.186 milan,
> Dugujes pice za kopirajt i jos jedno za javnu zlobu ;) Dobio si! :) Pl poz M
srbija.187 zmax,
Juče čuh otprilike sledeći tekst: .... 'žlan SPO, Milan Božić je rekao ....' ..... Dakle, Milane, da li si ti član SPO. Pozdrav, Max
srbija.188 spantic,
> 'žlan SPO, Milan Božić je rekao ....' ..... > > Dakle, Milane, da li si ti član SPO. Tekst govora je bio još bolji. Mora da je Miloševiću gusto kada Služba budi i agenta VDa ;) -> Koje ambasadorsko mesto?
srbija.189 zmax,
>> Tekst govora je bio još bolji. Mora da je Miloševiću >>gusto kada Služba budi i agenta VDa ;) >> >>-> Koje ambasadorsko mesto? Mene zanima samo formalno stanje stvari, tj. da li je milan FORMALNO član SPO ili ne, tj. koji je njegov status u SPO (DEPOS). Što se tiče govora, nisam ga slušao, pa nemam ni komentara. Pozdrav, Max
srbija.190 milan,
(Emitovana 24. septembra 1994. godine) Srbotopija 72. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 24. septembar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan Božić. Ova sedmica je bila obeležena žarkim očekivanjima režima da im se iz njujorka objavi blagovest o ublažavanju sankcija koju bi potom pretočili u medijsko orgijanje i još žarkijim očekivanjima nacionalno-demokratskog bloka da se ta blagovest ne objavi ili da bude što kilavija kako bi se mogli baciti kakvim drvljem i kamenjem na režim. U drugoj, ili čak trećoj vrsti nezgode su bili i SPO, Građanski savez, a verovatno i vojvođanski reformisti i Mićunovićeva grupa u DS kojima je režim poslednjih meseci doslovno "ukrao program" i sada su, želeli to ili ne, vezani za rezultate promena u politici režima prema svetu bez obzira što ni na nekadašnju ni na sadašnju politiku režima nisu ni najmanje uticali. Najprostije rečeno, i ova sedmica je bila jedna od tipičnih političkih sedmica, tipičnih za ovaj period koji je počeo Miloševićevom čuvenom izjavom u "Politici", a Aka će se završiti i da li će se uopšte završiti, ne znamo. Nesporno je da je ovaj događaj u potpunosti poremetio odnose na srpskoj političkoj sceni i tako izmešao karte da se i najbolji poznavaoci srbijanske politike teško snalaze u promenjenim odnosima. Ono što, kada se srbijanska politika "posle Miloševićeve izjave "Politici"" - što je sada postao tako reći zvanični naziv za ovaj period - posmatra, odmah pada u oči je činjenica da svi, bili oni političari, analitičari ili pak obični novinari, domaći ili strani svejedno, govore o "nagloj promeni kursa Miloševićeve politike", o "naglom obrtu" o "iznađujućem preokretu". Niko praktično ne primećuje, ili se, što ja mislim, pravi da ne primećuje, da se ni o kakvom "naglom zaokretu" ne radi. Milošević je, koliko da podsetim one koji su to kaobajagi zaboravili, taj zaokret napravio još pre godinu i po dana. Uostalom, zar se ne sećate dramatičnog pisma trojice predsednika? Tada je na čelu savezne države još uvek bio pisac "čija je strepnja bila dublja od nade" a koji nam se o Božićima oglašavao kukumavkama u kojima nam je ocrtavao opasnosti od "raketnog napada najvećih sila sveta". Na čelu savezne vlade je bio poznati farmaceut-biciklista i svetski putnik. Zar se ne sećate dramatičnih noćnih sednica Skupštine Republike Srpske na koje je Milošević mimo pomenute dvojice političkih pokojnika dovlačio i trećeg političkog pokojnika iz Grčke Micotakisa? Zar vam je iz pamćenja iščilelo Miloševićevo držanje govora u pola pet ujutro u kome je Radovanovu družinu poredio sa "pijanim pokerašima"? Zar je zaboravljeno da je Oven čekao u Beogradu celu noć, sve do zore kada je rezignirano seo u avion i javio Savetu bezbednosti da su svi njegovi i Miloševićevi napori propali i da u pogon treba staviti rezoluciju 820, upravo onu kojom je uvedena druga faza sankcija, mnogo gorih po nas od onih od leta 1992. godine? Nije moguće da su svi zaboravili taj čuveni, najveći i jedini do sada poznat Miloševićev politički poraz? Naravno da to nije moguće. Uostalom, ako su ga drugi i zaboravili Mlošević ga zasigurno nije zaboravio. No, verovatno je da je tada njegova politička procena - ispravna ili ne, svejedno - bila da je otpor prejak i da su političke snage koje pružaju otpor, a koje je sam uveo u igru prejake da bi ih sve odjednom likvidirao. Zato se prvo obratio unutrašnjim problemima, očistio Ćosića i Panića i pokrenuo brakorazvodnu parnicu sa Šešeljem. Političku igru u zemlji je vodio na svoj uobičajeno spor način sa puno naglih udaraca, koje razdvajaju duge pauze pune ćutanja i prividne ili stvarne neodlučnosti kuda da se krene. Na svojoj spoljnopolitičkoj poziciji sam nije radio gotovo ništa jer je i inače nesnalažljiv u suptilnim odnosima svetske moći i tajne diplomatije. Ona se popravila sama od sebe kada su početkom godine, posle čuvenog sarajevskog ultimatuma Rusi ušli u igru na njegovoj strani i odmah naterali sve ostale zapadne igrače da umere svoju politiku prema njemu. Upravo zbog načina kako politički radi Miloševiću je najpotrebnije bilo vreme i Rusi su krenuli da mu ga kupuju. Problem je nastao kada se ispostavilo da oni nisu u mogućnosti da mu ga kupe dovoljno. Ako se sećate, još krajem proleća, kada je kontakt-grupa počela intenzivnije da radi, baš u ovoj emisiji smo komentarisali taj događaj kao preran za Miloševića, kao nešto što mu je došlo u nevreme, kada su njegovi obračuni sa projektovanim, svejedno da li su stvarni ili ne, političkim neprijateljima još bili u toku i nedovršeni. Šešelj, iako ozbiljno načet, nije bio, a nije ni sada definitivno gotov. I za to je potrebno vreme i serija Šešeljevih nervoznih incidenata koju zatim prati diskreditacija, po koja uslovna osuda koja se čuva u fijoci da bi se, posle nekoliko meseci, kada se nervozni incidenti nastave, stvarno i aktivirala. Osim toga, ojačavanjem Demokratske stranke pod Đinđićevim vođstvom na prethodnim izborima, čemu su sami socijalisti kumovali medijskom promocijom koju su mu omogućili na opozicionoj političkoj sceni se pojavila još jedna varijabla za koju se ispostavilo da je nije lako kontrolisati te je tako Milošević morao da računa i sa još jednim faktorom koga valja "pacifikovati". Konačno, a što je i najvažnije, jer moći opozicije nisu takve da bi sama mogla da bitno utiče na političku scenu, Milošević je morao da se obračuna i sa sopstvenim unutrašnjim otporom bilo da se radi o radikalnim nacionalistima bilo da se radi o onim segmentima establišmenta koji su tokom rata formirali jake veza sa Zapadnim Srbima. Sasvim je, dakle, bilo jasno, da je njemu potrebno vreme da stabilizuje svoju poziciju u zemlji, ojača blok oko svoje nove politike formirane još u proleće prošle godine i da tek tada krene na hlađenje bosanskog lonca. Upravo zato sam tvrdio, a i dalje tvrdim, da mu je plan kontakt-grupe došao prerano, zatekavši ga, što bi mangupi rekli sa "smaknutim pantalonama u ćenifi". Dopadalo mu se to ili ne, morao je da na brzinu navuče pantalone i da učini ono što najviše mrzi, da krene u akciju u kojoj, povrh svega, nema rašćišćenu situaciju na terenu. No bez obzira na to što je njegova jednogodišnja neaktivnost na daljem radu na rešavanju bosanske krize - rekli bi mirotvorci - ili na "veleizdaji" - što bi rekao Šešelj -, mogla da zavara, ipak ostaje pitanje odakle sve to silno iznenađenje navodnim naglim preokretom u politici režima. Konačno, režim je bio prihvatio i prethodni mirovni plan kao i ovaj ali kao i onaj pre prethodnog. Ukratko, režim je prihvatao i prihvata sve ponude koje dođu od međunarodne zajednice. Uostalom, nema ultimatuma koji oni ne bi prihvatili. Jedino je pitanje imaju li snage i moći da osamostaljene gospodare rata na Palama i njihove ovdašnje zaštitnike pacifikuju ili stave pod kontrolu. Otkud, dakle, toliko iznenađenje? Mislim da objašnjenje nije naročito pohvalno ni za novinare i analitičare, a ni za opoziciju. Iznenađenje je, u stvari, više glumljeno no stvarno, više odraz revoltiranosti i straha od neizvesnosti nego odraz stvarnog zaprepašćenja. Naime, čitava srpska politička javnost se na ovaj rat tokom poslednje tri godine navikla kao na nešto normalno što je sastavni deo života. Svako mu se adaptirao kako je znao i umeo. Radikalni nacionalisti šešeljevske provenijencije su iz njega crpli svoju političku snagu. Umereniji nacionalisti u DS i DSS su u ratu videli šansu za realizaciju srpskog nacionalnog programa samo što su Miloševiću prigovarali način kako rat vodi. Antiratni blok oko SPO-a i GSS je na protivljenju ratu video priliku da dobije glasove Srbijanaca koji su protiv rata ali i međunarodne simpatije i podršku. Novinari i analitičari, bili oni iz režimskih ili nezavisnih medija su na ratu zarađivali svoj hleb, a bogami, kako su kao profesija postali treženi i "preko Aleba pogaču" radeći za strane medije ili bivajući podmićeni od režimskih, svejedno. Jednostavnije rečeno, svako je vremenom naučio da iz rata izvlači nekakav profit. Povrh svega, rat je postao i jedina tema tako da su sve ostale političke teme u zemlji zaboravljene. Ko uopšte ima, ako se ne bavi aktivno politikom ili nije politički zavisnik pa prati svaku reč u novinama, i najmanju sliku o tome kakav je odnos političkih stranaka u zemlji prema pitanjima političkog sistema, uređenja države, svojinskih odnosa, programa izlaska iz krize, politike u kulturi, nauci... ? Da dalje ne nabrajam. Jedino što se okvirno zna to je da opozicija uvek, što je normalno, glasa protiv predloga vlade dok tu istu vladu, opet naravno, vladina većina podržava. Na izvestan način svi su se navikli na lagodan politički život jer su eksploatisali samo jednu temu koja je toliko natkriljavala ostale i bacala ih u zasenak, da o njima naprosto niste morali ni da mislite ni da imate stav. Rat je život uprostio svakome, samo što ga je narodu ogadio a političarima i novinarima učinio lakšim. Odjednom, Milošević pritisnut, naravno, spoljnim činiocima, odlučuje da zagrize u stvar za koju su svi očekivali da će se polako razrešavati još godinama. Odjednom, on sve tera da se izjasne i postave prema problemu, što im i nije tako teško jer su se samo njime i bavili, ali im istovremeno najavljuje i nova vremena u kojima će morati da se bave drugim problemima čega se boje kao "đavo krsta". I, otuda to navodno "iznenađenje preokretom u politici". To nije nikakvo iznenađenje nego uzvik, krik, urlik protesta zbog toga što preti "izbijanje mira" koji, kao i rat, nosi sobom neizvesnosti i obavezu da se ponovo prilagođavate. No, pa da vidimo šta stoji iza te "buke i besa". Da vidimo kako je ko krenuo u prilagođavanje. Sigurno je da se najvažniji procesi odvijaju u vladajućem establišmentu ali su nam oni ponajmanje dostupni iz prostog razloga što je njihova partijska disciplina, snažna po navici iz komunističkih vremena ali i ojačana paranoidnim strahom da se ne izgubi vlast, dovoljna da ih okupi i zbije oko vođe. Kampanja, vođena preko TV Bastilje prvih dana posle Miloševićeve izjave "Politici", bila je, mimo jasnog saopštavanja "ćutljivoj većini" Srbije ono šta treba da misli, namenjena pre svega establišmentu. Establišment je, u okviru naše omiljene akcije "Izjasni se druže!", bio primoran da se izjašnjava pojedinačno i tako ne samo da narodu saopštava šta treba da misli, nego i da se tako, lično i personalno, svrstava uz Miloševićevu politiku. Uostalom taj establišment je odavno naučio da, čak iako ima sopstveno mišljenje ne mora baš uvek, čak najčešće, da se slaže sa sopstvenim mišljenjem. Opasnosti stoga za Miloševića ne mogu doći iz samog establišmenta nego iz infrastrukture koja je podloga za establišment, a koja je ogrezla u ovom ratu i, prirodno, oseća strah da može biti žrtvovana novoj politici i lako overiti vizu za Hag. Povrh svega pojavila se u raznim službama, a pre svega u policiji i vojsci, struktura koju krugovi unutar samog establišmenta naziva "ratnicima" jer su se, prirodno, dok je rat trajao, kadrovska rešenja tražila i nalazila unutar onih za koje se pretpostavljalo da su sposobni da rat vode. Ova struktura otpora je amorfna i nema neki jasno definisan centar moći ali to ne znači da, ako se kriza ne razreši, taj centar neće i da se pojavi. Milošević lek za ovo traži i pronalazi u stalnom mešanju kadrovskih karata čime, poput energične domaćice koja mesi kolače, razbija u testu gromuljice brašna ili masnoće ravnomerno ih raspoređujući po masi za pečenje. Savezna vlada je već rekonstruisana i to ne samo na ministarskom nivou nego i na nivou infrastrukture koju čine razne savezne uprave. Armija je pacifikovana malim platama i beskonačnim smenjivanjima generala. žistka kreće i ka gornjim slojevima. Govori se, tako, da će sledeće nedelje socijalisti zameniti čak sedam saveznih poslanika među kojima je i čuveni Brana Crnčević. No ovo su procesi koji se odvijaju pod velom velike diskrecije i tu možemo samo da zagrebemo po površini, da štogod načujemo ili zaključimo. Znatno lakši za izučavanje su procesi koji se odvijaju u opoziciji gde su "buka i bes" najveći, i gde je uznemirenje neizvesnom budućnošću najdublje. Na najvećem udaru su se našle dve najveće opozicione stranke, obe sa jasno profilisanom politikom prema ratu u Bosni. To su, naravno, SPO i SRS. Radikalima je jasno da je "đavo odneo šalu" jer ono što su tokom protekle godine nazivali "Miloševićevom veleizdajom" sada dobija obrise jasno definisane politike koja im saopštava da su njihovi dani odbrojani i da za njih nema više mesta na srpskom političkom brodu. Dok su u vreme Miloševićeve relativno neodlučne politike kako i kuda da krene, posle razvoda sa njima, još i mogli da računaju da mogu da drže radikalno nacionalističko krilo sada im je jasno da je presuda smrtna jer nova politika može da, u najboljem slučaju, istrpi nacionalističku opciju poput Koštuničine kao najekstremniju. Svako ekstremniji mora biti likvidiran. Otuda kod Šešelja toliko nervoznih pokušaja da se, sada i odmah, organizuje kakav otpor Miloševiću. Naravno, on time tone sve dublje zapetljavajući se u vašarsko-psovačku retoriku i sudske procese za koje javnost polako gubi interesovanje i spremnost da ga uzme u zaštitu. žini se, dakle da su radikali na odlasku. SPO se našao u sličnom "nebranom grožđu" ali sa sasvim druge strane barikade. Nije, kako mnogi pomišljaju, pravi problem SPO-a u tome što je Milošević ukrao njegovu antiratnu i mirotvornu politiku i retoriku. U normalnim uslovima, SPO bi bio više nego zadovoljan što je "došla maca na vratanca" i što je njegov arhineprijatelj sada prisiljen da ne samo prizna da je SPO vodio doslednu politiku godinama nego i da od njega traži podršku i saradnju. Problem je, međutim, što je višegodišnja opoziciona propaganda koja je od Miloševića stvorila personifikaciju zla, a čija je perjanica bio baš SPO, ciljala u pravcu ličnosti a ne politike. Sada, kao da je slika zaokružena i kao da više nije Miloševićeva politika nego on lično na tapetu tako da se u strasnim opozicionim glavama, a takvih je među SPO- ovim biračima najviše, javlja spontani refleks po kome je otpor Miloševiću primaran ma šta on radio. Ovo, naravno, stranku i njene birače drži u jednom shizofrenom i, što je još osetljivije, inertnom stanju za koje je potrebno mnogo vremena i trauma da bi se izmenilo. I SPO-u je, u tom pogledu, kao i samom Miloševiću potrebno vreme da se prilagodi na nove uslove političkog života. Ostaje, naravno, da se sačeka i vidi sa kakvim posledicama. Preostale dve opozicione stranke od značaja, DS i DSS u politički su lagodnijoj situaciji ali to ne znači da se u hodu vremena ne mogu naći u znatno složenijoj i čak težoj situaciji nego SPO. I jedni i drugi su, DS od kada je Đinđić preuzeo kormilo a DSS od kada je napustio DEPOS, krenuli u zaokret ka tvrdoj nacionalnoj politici. Kod Đinđića je sve to, naravno, bilo za nijansu opreznije i on je zadržao neku vrstu ekvidistance prema Palama i Beogradu. Kada je išao na Pale on se predstavljao kao posrednik i nije poput Koštunice otvarao procese saradnje sa SDS-om na istim programskim osnovama. žuvena je njegova rečenica koja glasi: "Sada je vreme da se energično kaže: "Ni da ni ne!"" Tako gledano, a za unutrašnju upotrebu, DS nije ugrožen osim ako se nedovoljna podrška Miloševiću u zemlji u kojoj učestvuje i DS ne pokaže kao signal Zapadu a pre svega Amerikancima da mogu da ga pritegnu žešće i otmu mu veće ustupke oklevajući sa ublažavanjem sankcija. Tada, naravno, medijska sekira režima može da krene i ka njemu a onda valja da bere kožu na šiljak. Koštunica je, pak, u znatno osetljivijoj situaciji već na početku. Kako je Šešelj u odlasku on se polako pomalja kao lider nacionalnog bloka i samim tim glavni neprijatelj Miloševića. njegova najava formiranja tog nacionalnog bloka podržana apelom grupe intelektualaca i javnih radnika bila je prilično neoprezno signaliziranje svoje pozicije. Jer, nije jasno da li mu takvo eksponiranje osobito koristi a može mnogo da mu naškodi pogotovu što se jasno ne vidi kako on može sem pomoću pojedinaca poput Leona Kojena ili malih stranaka poput NRS i SLS da ojača svoju grupaciju. Naime, osim "korektne saradnje" što mu je Đinđić obećao on od DS ne može da računa na više jer će se Đinđić svakako čuvati da ne upadne u neku koaliciju koja bi ga u očima režima markirala ko tvrdog nacionalistu a u očima sopstvenih birača kao previše radikalnog. Sa druge strane, Koštunica ne sme da se vezuje za Šešelja bilo da ga gleda kao politički leš bilo da ga gleda kao bivšeg Miloševićevog kolaboranta koji bi njega samog kompromitovao u očima antikomunističkih srpskih nacionalista na koje računa. Ispada, tako nekako, da će sve stranke morati da ostanu manje-više ukopane na pozicijama na kojima su i da će vrlo oprezno, nogu zezanih za mesto koje su zauzele, rukama mlatarati okolo ne bili našle potporu. Prva koja uspe da oslobodi i noge, neka nam se javi. Podržaćemo je iz čiste solidarnosti ka onima koji su vitalni i borbeni.
srbija.191 dejanr,
I tako, uhapsiše Šešelja...
srbija.192 stigor,
> I tako, uhapsiše Šešelja... ... a "vučko" se sprema za odlazak u Vašington ... Uvode se bedzevi na plavim uniformama ... :) Biće to još jedno zanimljivo godišnje doba ... :)
srbija.193 vitez.koja,
#=> I tako, uhapsiše Šešelja... Nije bilo tek tako, pominje se neka neverovatna količina pandura (desetine patrolnih kola) koja je učestvovala u hapšenju. bTW. prolazio sam juče (četvrtak) oko dva popodne centrom... kvadrat Andrićev venac - Beograđanka - ulica Narodnog fronta, odnosno bliža okolina skupštine, bio je prepun pandura. Htedoh da pitam nekog kakva je to zabava u toku, ali ispred samih skupštinskih vrata naletim na dva takva džibera, u očajno šarenim odelima, da me je prošla volja. Kakva slika su bila ta dvojca ;) Mislim da bi ih u nekoj ciganmali svakako proglasili za elegantnu gospodu. Poseban modni detalj jednom od njih bila je čačkalica u zubima . Stajali su naslonjeni na zid pored samih skupštinskih vrata, i pošto ih milicija nije terala bilo je očigledno da i oni tu imaju neka posla... strašno ;)) Ko zna, možda su to Bidžine gorile ? ;)
srbija.194 milan,
(Emitovana 1. oktobra 1994. godine) Srbotopija 73. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 1. oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan Božić. Ove sedmice se desilo ono što su svi dugo očekivali - uhapšen je Šešelj. Svojevremeno sam, pre jedno pola godine, ili u ovoj emisiji ili u nekoj izjavi "Politici" - ne sećam se više tačno, a mrzi me da preturam po dokumentaciji - reagovao na neku neurotičnu Šešeljevu izjavu protiv SPO-a. Tada sam parafrazirao Hegela i rekao da Vojvoda tako govori upravo zato što "na svom pragu već čuje topot nogu onih koji će ga odneti". Juče su me, zato, novinari po srpskoj skupštini, podsećali na tu izjavu. Jedni su hvalili moju dalekovidu anticipaciju a drugi, ciničniji, hvalili moju obaveštenost. Kada, danas i ovde, razmišljam o ovom hapšenju, jedino što mi pada na pamet je da sam tada predvideo neizbežno, a da smo ove sedmice prisustvovali tome neizbežnom, ne toliko politički koliko sociološki neizbežnom. Jer, u proleće 1991., kada se nacionalno-populistička opcija, negde početkom te godine, u obličju Srpskog pokreta obnove, počela pomaljati kao ozbiljna i opasna, režim se našao u verovatno najvećoj krizi od Miloševićevog zaposedanja vlasti 1987. do danas. Povrh svega, 9. marta 1991. ona je dodatno dobila na snazi skandalozno lošim - sa policijsko-logističke strane gledano - i zapanjujuće srećnim i uspešnim - sa opozicione strane gledano - raspletom događaja oko demonstracija. Niz simptoma te krize je bio veoma uočljiv. Tada i samo tada, su smenjena dvojica od možda pet-šest ključnih ljudi establišmenta - najsposobniji direktor televizije Mitević i najsposobniji policajac Bogdanović. Milošević je, poput nemačkog cara pošao u svoju Kanosu - otišao je na Univerzitet u Beogradu - i tamo od studenata predvođenih Draganom Đilasom pretrpeo najsurovije političko ribanje prema kome i najžešći napadi američke žute štampe i televizije liče na dečija blebetanja. žak je, što je meni lično, kao čoveku koji veruje onima koji imaju političku intuiciju, više nego "krunski argument", i sam čivorad-čika Minović, direktor "Politike" i paradigma "Fušea srpskog novinarstva", pomislio da Milošević pada i krenuo da uspostavlja kontakte sa opozicijom. Istovremeno, tada još cela, Jugoslavija je ulazila u definitivnu metastazu. Vođstvo Srbije je pred sobom imalo dva puta - "gorbačovsko- jeljcinovski", odnosno pristajanje na osamostaljivanje republika u samostalne države u kojima bi ostao veliki broj - skoro 2.5 miliona - Srba i kasnija borba za njihova prava i za zadržavanje tih državica u nekoj vrsti Zajednice nezavisnih država, ili rat za nasleđe i pokušaj da se od "odlazećih republika" otcepi što veće parče i srpskog naroda i teritorije. Oba izbora su, naravno, imala neizvesne implikacije i verovatno je da izbor ratnog puta nije mogao biti obavljen racionalnim odlučivanje. Baš zato je sva prilika da je upravo "beogradsko proleće" režim nagnalo na izbor kojim je krenuo. Unutrašnja slabost koju je tada osećao naterala ga je da krene u beskompromisni sukob van granica republike kako bi neutralizovao unutrašnje probleme. Baš tog marta je naloženo SDS u RH da se povuče iz pregovora koje je Degoricija otvorio o srpskim pravima u Hrvatskoj i da iz svojih redova ukloni umerene i sklone pristajanju na srpsku autonomašku opciju. Ukratko, kada se pogleda taj period, primećuje se da je to, simultano, bio najveći trenutak i krize u Jugoslaviji i krize moći poretka u Srbiji. Nauk koji je Milošević tada izvukao iz prolećnih događaja 1991. bio je jednostavan i, izgleda, ispravan. On je, najverovatnije, zaključio da mu je opozicija otela iz ruku nacionalnu energiju naroda kojom je manipulisao prethodnih pet godina. Još preciznije, nacionalistički đogat koga je on sam prvi pažljivo vodio o povocu oteo mu se iz ruku i otišao nekim novim gazdama čiji su konjušari počeli da ga vezuju tamo gde te nove gazde kažu. Možda i predosećajući predstojeći rat i nacionalne strasti, neuporedivo žešće nego one izazivane u prethodnih pola decenije, Milošević je odlučio da mu se 9. mart nikada više ne ponovi i da, patetičnim nacional-patriotskim rečnikom, tada jako modernim, rečeno, "uzme svoju sudbinu u svoje ruke". "Ako ne umemo da radimo ono bar umemo da se tučemo!" rekao je na poluzatvorenom sastanku sa predsednicima srbijanskih opština i najavio svoju novu politiku za predstojeći period. Nova politika se, ne vredi da se lažemo i prenemažemo, pokazala izuzetno efikasnom. Nova politika je, međutim, tražila i nove izvršioce. Jedan od važnih segmenata, "uzimanja svoje sudbine u svoje ruke" je bilo i ponovno ovladavanje nacionalističkom energijom masa koju je Vuk preuzeo i, podržan od većeg dela opozicije, počeo da preusmerava u građansko-demokratskom smeru, u smeru koji je opasno pretio da ugrozi poredak u zemlji i izazove političke tektonske poremećaje. Istovremeno, Milošević je dobro razumeo da ni zbog odnosa u tada još celoj zemlji, ni zbog međunarodne pozicije ali ni zbog unutrašnjih napetosti u Srbiji, gde je partizansko-komunistički lobi izuzetno snažan, on sam, kao ni njegova stranka ne smeju biti kao u periodu od 1987. do 1989. godine nosioci novog nacionalističkog pokreta. On se, dakle, morao postaviti u centar, a taj novi pokret desno od njega, zvanično van njegove stranke ali pod njegovom kontrolom. So close and, yet, so far, što rekla neka od američkih popularnih pesama. Kandidata za ovu operaciju je bilo u hrpama. Srbijanska opozicija se, od svojih početaka, krajem 1989. formirala oko tri glavna toka - tradicionalističkog, oličenog u Narodnoj radikalnoj stranci, disidentskog, oličenog u Demokratskoj stranci i populističkog oličenog u nizu političkih stranaka i pokreta koji su se spajali i razdvajali vođeni temperamentopm svojih osnivača svih svojevremeno okupljenih oko čuvenog društva "Sava" iz Pazove i udruženja "Solidarnost" koji su krajem prošle decenije zdušno podržavali Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju" da bi se kasnije odvojili od nje kao nedovoljno "nacionalne". Prvi tok je efikasno zatrt nesposobnošću rukovodstva Narodne radikalne stranke, veštim političko-policijskim akcijama ljudi ubačenih u tu stranku ali i naprosto slabim odzivom u srpskoj javnosti koja nije bila osobito dirnuta evociranjem uspomena na slavne dane srpske parlamantane demokratije. Demokratska stranka je prošla nešto bolje ali je njen rast, prirodno, bio ograničen uskim diskursom u kome se kretala srbijanska disidentura. Populističke stranke su, međutim, doživele veliki uspeh jer su kretale u istom političko-marketinškom ključu kao i Miloševićeva antibirokratska revolucija, razlikujući se među sobom samo u meri "duvanja u srpske trube". Tako posmatrano prelazak, tokom 1991., Srpskog pokreta obnove u građansko-demokratski ključ bio je zapravo disidiranje od populizma. No, ovo disidiranje je, kao što smo videli, bilo po režim, veoma opasno disidiranje jer je zaraznu privlačnost evropskih demokratskih ideja spojilo sa populističkom tehnikom političkog nastupanja i delovanja. I, tako, da bi se ovakav "Vuk disident", a sa njime i veći deo opozicije koji je počeo da ga prati, neutralisao valjalo je unutar tog istog nacionalno-populističkog ritualnog kruga pronaći protiv otrov. Neki kandidati, poput Mirka Jovića, Milana Paroškog ili Radomira Smiljanića su se već nametali ali su ili bili niskih intelektualno-političkih sposobnosti ili, pak, nesposobni da povedu veću organizaciju. I, tako je, izbor, skoro nužno, bio sveden na Šešelja. Da u javnosti ne vlada veliko uzbuđenje oko njegovog hapšenja i da on u međuvremenu nije postao paradigma jednog političkog zla čak u međunarodnim razmerama pa zato veoma poznat i primetan, njega bi, najverovatnije, najbolje i najpreciznije bilo opisati kao opskurnu ličnost. Hercegovački provincijalac, ogromne inteligencije i ambicija dolazi u Sarajevo i tokom studija postaje politički aktivan u komunističkoj partiji poput svih montanjara gladnih uspeha, novca i slave. Brzo doktorira, na doktrini narodne odbrane, i ulazi u nomenklaturu, blizak u Bosni i Hercegovini tada vladajućoj političkoj mafiji Pozderac-Dizdarević. U nomenklaturi biva kratko, stradajući u jednoj od mnogih, tada veoma popularnih čistki nacionalista i zaglavljuje na višegodišnju robiju. Intelektualno-disidentski Beograd, tada uzbuđen sudbinom srpskih nacionalista u "tamnom vilajetu", organizuje protestne večeri u Francuskoj 7, potpisuje peticije i šešelj biva pušten iz zatvora i seli se u Beograd. Pomoć i simpatije ovog kruga, pod strogom kontrolom Dobrice Ćosića, nisu dugo trajale i Šešelj, sada već formirani tvrdi nacionalista, gubi pažnju a sa time i mogućnosti za egzistenciju. Na početku Knez Mihailove kod "Ruskog cara" prekrštenog, glupo i ludo, u vremenima komunističkog ideološkog orgijanja u restoran "Zagreb", sam je prodavao je svoje knjige koje su bile uredno ali i mrzovoljno, zabranjivane od strane vlasti kao, naravno, nacionalističke i ekstremne, ali bezvredne i irelevantne. Godinu 1990. i Šešelj je osetio kao godinu nade. Srušen je berlinski zid i komunizam je počeo da se urušava, sam u sebe, po celoj Istočnoj Evropi. Osnovao je, početkom 1990., jednu fantomsku stranku, Srpski slobodarski pokret, koju je ubrzo raspustio da bi se, marta 1990., ujedinio u SPO sa svojim kumom Vukom Draškovićem, koji je pak, nekako istovremeno, bio ozbačen iz pazovačke SNO Mirka Jovića. Politička ljubav je trajala samo dva meseca i kumovi su se nepovratno razišli oko jednog naoko beznačajnog incidenta - prekida pozorišne predstave "Sveti Sava" Siniše Kovačevića, koju je zeničko pozorište igralo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, a za koju su ekstremni nacionalisti držali da vređa "lik i delo" novopronađene stare srpske nacionalno- verske paradigme. Incident se, međutim, pokazao krucijalnim za dalja zbivanja oko kretanja SPO ka evropskim demokratskim uzorima jer je Šešelj odobravao ovaj incident koji su napravili mladi SPO-ovci a Vuk, braneći autonomiju umetnosti, osporavao. Tako je nekako na rascepu sa Šešeljem ispalo da je Vuk i krenuo u Evropu, a Šešelj na Romaniju. Rascep se vremenski podudario sa prvim opozicionim mitingom 13. juna 1990. i sećam se da smo tada, birajući između dva sukobljena krila SPO, Vukovog i Šešeljevog, na sastancima Izvršnog odbora DS, u stanu advokata Ninkovića koji se, kao nekom greškom komunista nalazio kao jedini nenacionalizovan deo imovime porodice Ninković, u hotelu "Astorija" i koji je bio neka vrsta ideološkog centra opozicije, odabrali da sarađujemo sa Vukom kao bližim evropskim načelima demokratije. Vuk je, tako, tim prvim mitingom krenuo u opozicionu slavu, a Šešelj u skoro jednogodišnji zaborav. Prvo je osnovao Srpski četnički pokret koji je vlast zabranila, opet mrzovoljno, kao kroz zube procedivši "što je mnogo mnogo je". Krajem 1990., na predsedničkim izborima, osvojio je, svojom totalitarnom retorikom u jednosatnoj TV emisiji koju su imali svi predsednički kandidati, preko sto hiljada glasova i time skrenuo pažnju na sebe. Kada je početkom 1991., sa grupom pobunjenih odbora NRS koju je predvodio Toma Nikolić, osnovao SRS bio je već pravi kolaboracionista i imao punu podršku vlasti. U leto te godine, na vanrednim izborima za poslaničko mesto preminulog Miodraga Bulatovića, ulazi po prvi put u parlament. Kako se rat razvijao Šešeljeva retorika je davala sve bolje rezultate dok je druga kolaboracionistička stranka Mirka Jovića, SNO, padala sve više. Time je Šešelj definitivno preuzeo ulogu glavnog kolaboranta. U proleće 1990. kada je žabljačka Jugoslavija proglašena, Šešelj, na čelu svoje brojne bulumente koja je osvojila četrdesetak poslanika, na izborima koje je opozicija bojkotovala, ulazi u parlament. Isto ponavlja i krajem godine na izborima na koje je opozicija pristala. Nikada nećemo saznati - osim ako u miru zatvorske ćelije ili doma na Bežaniji ako se na vreme povuče iz politike i sačuva živu glavu te napiše memoare - da li je Šešelj bio ubačen od početka i imao i stvarne dogovore i obaveze prema vlastima pre nego što je krenuo u osnivanje SRS ili je, naprosto, koristeći ratnu atmosferu i potrebu vlasti za nacionalističkom kvaziopozicijom koja će neutralisati demokratsku opoziciju kao za i ratnim saveznikom koji će obavljati prljave poslove u ratu u Bosni, sticao glasove i poziciju na političkoj sceni. Lično, pre verujem u ovo drugo. Vlasti su se ponašale po trivijalnoj logici političkog interesa i minimuma upotrebe političke energije. Sigurno je, naravno, da su među radikalima imali mnogo svojih ubačenih ljudi koji je trebalo da kontrolišu stranku u najvećoj mogućoj meri. To, uostalom, nije bilo ni teško učiniti jer je Šešeljev rast bio tako brz da on naprosto nije imao dovoljno ljudi da popuni sva silna poslanička, odbornička i ko zna kakva još mesta koja su mu sledovala u podeli vlasti. Simbioza je bila tako jaka da su u jednom trenutku, posle izbora u decembru 1992. SPS i SRS ostavljale čak utisak jedne stranke sa dva krila, jednim malo mekšim i drugim, malo tvrđim namenjenim za disciplinovanje neposlušne opozicije i raznih drugih, naklonjenih preteranim slobodama. Setite se pištolja podignutog na studente, učiteljice. Setite se zarđalih kašika i, mada u vazduh, ali ipak, ispaljenih metaka na taksiste. Nikada mi neće nestati iz sećanja rečenica jednog taksiste - socijaliste po ubeđenju - koji me je, negde početkom 1993., prepoznao i zapodeo tipičnu srpsku političku svađu. Kada sam izlazio iz taksija, rekao mi je: "Dok je nama Šešelja nema vama vrdanja!" Slava je, međutim, trajala kratko. Već u proleće 1993., posle pristajanja na Vens-Ovenov plan, kao, uostalom i pristajanja na bilo koji drugi mirovni plan Miloševićevog režima, brak između radikala i socijalista je razveden. žini se da je tom prilikom Šešelj pokazao da nije običan kolaboracionista i da je brak sa socijalistima shvatio samo kao priliku da ojača u realizaciji svoje neutoljive "volje za moć". Dalje je želeo da nastavi sam. I, tu se, po svom već poznatom daru za lošu političku procenu, ponovo preračunao. Kao što je pogrešio u oceni trajnosti svoje kolaboracije sa Miloševićem, u oceni Panića i Ćosića koje je podržavao, tako se prevario i u odlučnosti vlasti da se sa njime razračuna. Kao da je isuviše ozbiljno shvatio pomodnu priču o novorođenoj parlamentarnoj demokratiji i kao da je pomislio da on, kao napuštena politička opcija, ipak može da preživi. Kada je, pak, video da je vlast krenula da se razračuna sa njime na stari, kampanjski, agit-propovski način, mešavinom medijskog rata i policijskih akcija, izgubio je nerve i naivno pomislio da opstrukcijom parlamentarnog sistema, u kome je jedino i ostao pošto je iz svih drugih segmenata političkog života izbačen, može da podrije poredak. Naravno, osim što je stalnim incidentima nervirao sve ostale poslanike po skupštinama, nije postigao ništa jer je za funkcionisanje vlasti parlamentarni sistem u ovoj zemlji ionako ireleventan. Sa zaoštravanjem mirovne kampanje od sredine leta Šešeljeva nervoza je rasla ali je rasla i nervoza vlasti da se što pre ratosiljaju Frankenštajna koga su same stvorile. Šešelj kao da im je namerno, vođen nekim samoubilačkim instinktom išao u susret. Iako je uporno, iz suđenja u suđenje, čak namerno odbijajući da se pozove na poslanički imunitet, tvrdio da će na tim procesima dokazati da je "Milošević najveći kviminalac u zemlji" i da će suđenja njemu biti početak kraja režima, bilo je jasno da od toga nema ništa i da se blazirana politička čaršija neće mnogo uzbuđivati nad njegovom sudbinom. Sadašnje hapšenje, koje možda najavljuje i ozbiljnije procese, je urađeno "na sitno" i bahato u stilu režima. Imunitet mu je skinut, ako je uopšte skinut, na tajnom sastanku a Odbor za mandatsko-imunitetska pitanja je navodno bio vlastan da to učini jer Skupština upravo zbog Šešeljeve opstrukcije nije počela redovno zasedanje. U zatvor, na 30 dana, ga je oteralo psovanje i pljuvanje Radomana Božovića istog onog ko mu je pre godinu dana sa uživanjem davao reč da maltretira Ćosića, Panića i opozicione poslanike. Sic transit gloria mundi. Oko, do juče šefa druge po veličini stranke, se, tako, podigla samo pravna prašina i ukazala prilika pravnim ekspertima da se spore međusobno i gade vlasti zbog nepostojanja pravne države. Politički niko nema ništa da kaže. Šešelj je politički mrtav, a samo od njegovog zdravog razuma zavisi da li će završiti u zatvoru ili će ipak imati priliku da ponovo na početku Knez Mihailove prodaje svoje knjige. Ista disidentska tevabija koja ga je branila pre deset godina u Udruženju književnika sada se sastaje na protestnim večerima u - O ironije! - bivšem opštinskom komitetu Stari grad koji je sada postao sedište opštinskih odbora opozicionih stranaka, među njima i Srpske radikalne. Ovoga puta Uprava Udruženja književnika Srbije je postala opreznija, nije dala prostorije. Posle svega će ostati nešto reči kojima će mudri humanisti i analitičari političkih prilika u zemlji prebacivati vlastima što su u jednom periodu naše političke istorije koristile ekstremni nacionalizam kao političko oružje. Ostalo će prekriti paprat i šaš.
srbija.195 peca,
Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima, ali ih je mnogo podbunjivao:)
srbija.196 supers,
>> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u >> samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima, >> ali ih je mnogo podbunjivao:) Dobro je Seselj prosao. U ranijim zatvorima nije bio sam. Neki zatvorenici su ga po zaduzenju maltretirali. Tada je dobio ozbiljne komplekse koji se i dan-danas mogu uociti ako se pazljivo analiziraju njegovi javni nastupi.
srbija.197 severian,
> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u > samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima, žujem da nisu dozvolili ni posetu? Samo nikako da se otmem utisku da Šešelj, na svoj uobičajeno perverzni način, profitira iz svega ovoga... Shake's on the road again?
srbija.198 peca,
!!> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u !!> samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima, !! !! Cujem da nisu dozvolili ni posetu? Samo nikako da se !! otmem utisku da Seselj, na svoj uobicajeno perverzni nacin, !! profitira iz svega ovoga... Shake's on the road again? Mozda-ali meni se cini da Seki polako ide silaznom linijom. Njegovo je bilo u vreme kada se ratovalo i busalo u grudi junacke (a posle jele sampite kod Ruskoga Cara :) a kada treba prema svetu, on nema sanse! Kada ga se setim kako je grdio svu ostalu opoziciju, najvulgarnije sto moze, potezao pucu na studente i to, ne moze da mi ga je preterano zao, ali opet,mislim da treba da se ustane ne toliko u odbranu njega, koliko toga da policija radi sta hoce i ocito nezakonito hapsi poslanika koji je po imunitetom. Ostali poslanici bi morali tu zesce da reaguju nego sto rade, jer ako nista drugo moze to i njima da se desi jednom, sa manje ili vise razloga! A ono sto je Djindjic rekao da bi trebalo staviti Kradomana i Sekija u istu celiju pa nek se dogovore, to je dobro rekao:)) PECA Uzgred me bas zanima da li ce posle 30 dna da ga puste ili ce da mu odrape onih osam meseci ili ce da ga salju pravo u Hag pred sug;)
srbija.199 peca,
Sta li se ovo desava izmedju Slobe i Marica odnosno Knina, jeli i njima stavljamo blokadu ili je ukidamo?:)) Rece mi prijatelj da se prica u americi da su u izvestaju rekli da odavde curi u RSK, a odatle u RS, tako da ce morati Sloba nekako i to da stavi katanac ako hoce avionom u Moskvu:)
srbija.200 supers,
>> Sta li se ovo desava izmedju Slobe i Marica >> odnosno Knina, jeli i njima stavljamo blokadu >> ili je ukidamo?:)) Blokada RS posredno pogadja upravo RSK. No, posto se ocekuje izvestaj posmatraca sa Drine na osnovu kojeg bi suspenzija sankcija trebala da stupi na snagu, za ocekivati je da ce vec za nekoliko dana, kada konacno svalimo "avionske" sankcije, poceti da curi roba prvenstveno u RSK, a preko nje i u RS. U Beogradu se vec utanacuje plan sa Krajisnicima o nacinu transporta nakon sto se sankcije suspenduju. Verovatno ce stvar funkcionisati na principu: posle svakog izvestaja granica postaje suplja, a kad se priblizi sto dana, onda opet malo vise discipline da bi i sledeci izvestaj bio pozitivan, pa onda opet salji itd.
srbija.201 dragisha,
-> >> Odnosno Seselja, cujem da su ga stavili u -> >> samicu, prvo je valjda bio sa zatvorenicima, -> >> ali ih je mnogo podbunjivao:) -> -> Dobro je Seselj prosao. U ranijim zatvorima nije bio sam. -> Neki zatvorenici su ga po zaduzenju maltretirali. Tada je -> dobio ozbiljne komplekse koji se i dan-danas mogu uociti -> ako se pazljivo analiziraju njegovi javni nastupi. Moj rođak mu je bio vaspitač u Zenici, i ono što on priča je daleko od ovoga. Tvrd kao čelik, i vrlo cijenjen u zatvoru. -- [What do you mean "I'm fired," I thought slaves were sold.]
srbija.202 severian,
> Uzgred me bas zanima da li ce posle 30 dna da ga > puste ili ce da mu odrape onih osam meseci ili ce > da ga salju pravo u Hag pred sug;) Koliko se ja razumem u pravo (a to, priznajem, nije previše ali za ovo je valjda dovoljno) presuda za 8 meseci uslovno još nije izvršna (najavljena je i žalba), tako da se ovih 30 dana ne može retroaktivno tretirati kao kršenje uslovne slobode. Ima li neki pravnik ovde?
srbija.203 severian,
> Sta li se ovo desava izmedju Slobe i Marica > odnosno Knina, jeli i njima stavljamo blokadu > ili je ukidamo?:)) Najzanimljivije u celoj stvari je kako Martić nesme da 'opali' po Miloševiću (ah, sve se vraća sve se plaća:))), već za blokadu napada ja_iako_madjar_ne_bojim_se_srbije Bracu Kertesa...
srbija.204 veca,
>> žujem da nisu dozvolili ni posetu? Samo nikako da se >> otmem utisku da Šešelj, na svoj uobičajeno perverzni način, Više nije u samici, a i dozvolili su mu posetu, tj. danas je Maja Gojković bila kod njega. Kaže da je imao duel sa vaspitačem ili "vaspitačem" :) tj. kad je ovaj došao, Šešelj ga je oterao i rekao da ide da vaspitava upravnika zatvora :)
srbija.205 peca,
!! U Beogradu se vec utanacuje plan sa Krajisnicima o nacinu transporta !! nakon sto se sankcije suspenduju. Verovatno ce stvar funkcionisati na !! principu: posle svakog izvestaja granica postaje suplja, a kad se priblizi !! sto dana, onda opet malo vise discipline da bi i sledeci izvestaj bio !! pozitivan, pa onda opet salji itd. Nema sanse za to, jer Sloba stvarno hoce da rusi Karadzica, dosadilo mu da mu se on opire svakom prilikom i dovodi mu autoritet u pitanje. Ovo sa Palama, sukob, to je vise naskodilo Slobinom ugledu medju NJEGOVIM biracima nego sve sto je opozicija ovde pricala pet godina. On ima srecu da mu biraci uglavnom crpe pamet sa tv Beograd, ali opet nije lako bas za dan sve okrenuti naglavacke. Sloba sad mora da srusi Karadzica i nece birati sredstva. Dali ce da uspe to da vidimo:)
srbija.206 zqusovac,
> U Beogradu se vec utanacuje plan sa Krajisnicima o nacinu transporta > nakon sto se sankcije suspenduju. Verovatno ce stvar funkcionisati na > principu: posle svakog izvestaja granica postaje suplja, a kad se > priblizi sto dana, onda opet malo vise discipline da bi i sledeci > izvestaj bio pozitivan, pa onda opet salji itd. Nazalost general bezbednjak Bo Pelnas nije mali Perica. Mehanizam ide ovako: primeti se 'curenje'. Odmah se obavestava srpska strana i MKBJ (Medjunarodna Konferencij o Bivsoj Jugoslaviji - citaj Oven i Stoltemberg), pa dalje Gali. Ukoliko u toku pet dana jos nesto procuri, humanitarni posmatraci posalju izvestaj da curi i automatski se trenutno obustavlja suspenzija sankcija. poz, zq
srbija.207 zqusovac,
> Sloba sad mora da srusi Karadzica i nece birati > sredstva. Dali ce da uspe to da vidimo:) Ovo je javni apel, ocekujem da ce mu se pridruziti i drugi: SREDI MARGINE U EDITORU, IZGLEDA MI KAO DA JE NA EKRANU BUGARSTICA poz, zq
srbija.208 superhik,
=:> Mehanizam ide ovako: primeti se 'curenje'. Odmah se =:> obavestava srpska strana i MKBJ (Medjunarodna Konferencij o =:> Bivsoj Jugoslaviji - citaj Oven i A ako sloba ne da da nešto procuri ?! O:)
srbija.209 gari,
=-> Nema sanse za to, jer Sloba stvarno hoce =-> da rusi Karadzica, dosadilo mu da mu se on =-> opire svakom prilikom i dovodi mu autoritet =-> u pitanje. Ovo sa Palama, sukob, to je vise =-> naskodilo Slobinom ugledu medju NJEGOVIM =-> biracima nego sve sto je opozicija ovde =-> pricala pet godina. On ima srecu da mu biraci =-> uglavnom crpe pamet sa tv Beograd, ali opet =-> nije lako bas za dan sve okrenuti naglavacke. =-> =-> Sloba sad mora da srusi Karadzica i nece birati =-> sredstva. Dali ce da uspe to da vidimo:) Mislim da mu je to najveci cilj za sada, jer ne samo da ce Karadzic da ga ka*a kad' god mu se cefne, nego moze da mu se desi da mu upadne i sekira u med i da Srbi iz Bosne dobiju pravo da udju u konfederaciju sa Jugoslavijom (uostalom to pravo Muslimani i Hrvati vec imaju), a tada ce Zloba ipak morati da racuna i na novo biracko telo koje po broju i nije tako mocno koliko je mocno po sadasnjem izbornom zakonu, sto se moglo videti na Kosovu (malo biraca, a puno izabranih poslanika), ali je zato (ili ce biti ;) jako nastrojeno protiv Milosevica (Ipak je STV-Pale ono sto se emituje na tom podrucju...)
srbija.210 ndragan,
/ (Napomena jezickim puristima: Nizozemska je pravilno, Holandija / nepravilno) Nizozemska je država koja ima nekoliko pokrajina, među kojim Holandiju i Limburg. To je sad pitanje da li da i dalje govorimo Holandija misleći na celu nižnju zemlju, kao što kažemo Engleska misleći na celu Veliku Britaniju, sve držeći se sopstvene navike i pazeći da ne govorimo kao bivša nam braća, ili da malo obratimo pažnju na geografiju.
srbija.211 ndragan,
/ je vrvelo od prideva "pravilno", preciznije "praviljna" / kako to Rusi kažu. Ovaj ritualni prilog obavezno je Da znaš. Doživeo sam da Rus uopšte ne ume da kaže "da" ili "tako je", nego kaže "praviljna". Pitam, "po kom to pravilu, ajde pokaži mi pravilnik", a on (tj ona) blene u mene ko tele u šarena vrata. Nije da sam ja tako loš sa ruskim, nego oni na tom mestu imaju mentalnu blokadu. / Izgleda, naime, da se i Amerikanci guraju u ovaj prostor. BTNJ, čujem po Mađarskoj trač da dinar opstaje zahvaljujući tome što ga Ameri ispod žita pumpaju dolarima, edabi kasnije uknjižili koji hektar zone uticaja, pošto su bivše nam zapadne republike već maznuli Nemci. Bilo mi je čudno, jer su Ameri već uknjižili Makedoniju, a Grci su im kao stari saveznici, te koji ćemo im još i mi, al' posle mislim da i može da ima neke logike.
srbija.213 milan,
(Emitovana 8. oktobra 1994.) Srbotopija 74. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 8. oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan Božić. Prvi putnički avion je sleteo na beogradski aerodrom dok Šešelj, valjda kao Miloševićev zalog svetskim moćnicima, i dalje sedi u zatvoru. Mimo bezakonja koje je provalilo prilikom njegovog zatvaranja, samo hapšenje izgleda nije ostavilo nikakve političke posledice. Svake večeri se u prostorijama Opštinskog odbora za Stari Grad, Srpske radikalne stranke održavaju protestne večeri. Večeras će govoriti i Vuk. Protestvovaće verovatno protiv bezakonja, pozdraviti svoje kumče Nikolu, Šešeljevog sina koga je i krstio, pozvati na hrišćanski oproštaj a možda malo podsetiti i na okolnost da ga kum, dok je on sedeo u zatvoru nije branio, naprotiv. čivot tako teče dalje i da vidimo šta nam je činiti, rekli bi naši stari odnosno gde da letimo ovog vikenda nad čeme se verovatno pitaju neki mlađi, koji su tokom ovog rata stavili u džepove stotine hiljada, a neki i milione pa su sada spremno dočekali otvaranje aerodroma i priliku da doručkuju u Beogradu a ručaju u Rimu dok im žena ili ljubavnica, ili možda obe pretresaju radnje po Via Veneto. žinjenica je da je prvi putnički avion, posle preko dve godine, na Beogradskom aerodromu izazvao veliko uzbuđenje. Istina, Amerikanci su, koliko da nam malo ogade život, još par nedelja otezali sa davanjem saglasnosti da se rezolucija o čak i ovako sitnom ublažavanju sankcija, primeni izmišljajući razne hipotetične prekršaje iako su humanitarni posmatrači na čelu sa švedskim generaslom, valjda sanitetskim, hvalili našu predusretljivost. No, konačno, avion, čudo tehnike, "teži od vazduha a leti", "čelična žtica", je sleteo i probudio mnoge emocije, i političke a i one druge, mada, prznajem, ovo "one druge" sam dodao uz reč emocije koliko radi potpunosti, jer mi uošte nije jasno ima li u poslednje vreme ikakvih drugih javnih emocija u ovoj zemlji sem političkih. Ergo, avion je sleteo - primećuje da ga ovim digresijama preterano dugo držim u vazduhu i da ste počeli da gubite strpljenje - i otvorio novu političku sezonu. Da se radi o važnom događaju ubeđivao nas je čak i BBC koji je imao snimljenu reportažu sa beogradskog aerodroma što je za njih velika retkost jer su kao blazirana medijska kuća od velike reputacije prestali da snimaju i sada daju praktično samo komentare. No, što se toga tiče, Bastilja ih je u tome pretekal još od osnivanja pre tri i po decenije, pa je niko nije proglasio za najugledniju televizijsku kuću na svetu. Naprotiv! Šta ćete, svet je pun nepravdi. Meni se ipak sve nekako čini da je BBC ovu reportažu snimio samo da bi je naši mediji - naravno oni koji podržavaju Slobinu mirotvornu politiku - reemitovali, edabi ubedili našu skeptičnu javnost da je uspeh mirotvorne politike ogroman kada, zaboga, eto sleće čelična žtica koju je došao da uslika čak i BBC. žim je predmetna žtica, inače iz ruskih šuma, sletela svi su počeli da daju prigodne izjave. Najviše su se potrudili Rusi i Britanci. Oni su se, naime, potrudili da se značaj ovog ublažavanje sankcija naduva preko svake razumne mere, a zatim i da se oni isture kao glavni srpski zaštitnici. Rusi su, pošto im je lakše da se igraju srpskog zaštitnika jer nisu pod nikakvim formalnim obavezama kakve imaju Britanci jer su članovi NATO pakta, u avion čak posadili žurkina i poslali ga da hvali Slobu i one koji ga podržavaju. žurkin je izgleda postigao razuman kompromis sa vrhovima ruskog MIP-a a i sa samim Jeljcinom, jer je, posle Goraždanskog incidenta, kada je žestoko raspalio po verolomnosti Srba, istovremeno i žestoko zagrizao da postane Kozirjev umesto Kozirjeva. No pošto je tvrda žurkinova linija gađenja Miloševića i Karadžića, u Moskvi definitivno propala, on se malo primirio i pustio da ga polako potiskuju sa mesta glavnog ruskog pregovarača za Jugoslaviju. Osim toga, potrudio se i da svaki put kada ugrabi priliku da dođe u Jugoslaviju pohvali Slobinu mirotvornu politiku. Pomirljivost se isplatila ili, finijim, diplomatskim rečnikom rečeno, žurkin je dokazao da je pravi profesionalac, pošto se u ovoj profesiji profesionalnost meri količinom prevara i uvreda koje od libanskih, libijskih, somalijskih, haićanskih i jugoslovenskih drumskih razbojnika možete da izdržite, a da ne prolupate. Kao takav, žurkin je prekomandovan na mesto ruskog ambasadora pri NATO paktu u Briselu i time je ostao na drugoj ili, u najgorem slučaju, trećoj poziciji u ruskom MIP-u jer mu je, mimo samog Kozirjeva, još jedino ambasador u UN Voroncov konkurent za sam vrh. Ovako oporavljeni žurkin, veselo je seo u Aeroflotov avion za Beograd i došao da podeli komplimente Slobi, Momiru i Zoranu - razume se, ne Đinđiću nego Liliću - kao i njihovim političkim saveznicima u takozvanoj SeReJot. Ovako trijumfalističko ponašanje Slobe i njegovih ruskih saveznika naišlo je na razumljiv revolt ovdašnjih protivnika te politike. Istina, neki od njih su u zatvoru pa ne znamo šta imaju da kažu jer Miško Radoman, upravnik Centralnog zatvora, ne dopušta Šešelju da u prostorijama ove elitne vaspitne ustanove drži konferencije za štampu a neki od njih se boje finansijske policije i hapšenja svojih vrlih finansijera pa se trude da progutaju knedlu i ne istresu šta sve misle o ovoj vazduhoplovnoj šaradi. Tako je lopta pala u Koštuničinu avliju. On, kao neko kome ni vredni Radmilovi službenici ne mogu pronaći nikakvu mrlju na biografiji, jedini je od nacdemokratskih lidera koji još čista srca i mirnog sna može da govori. Koštunica je, naravno, ocenio ublažavanje sankcija kao beznačajno, prodaju Zapadnih Srba kao genocid a Miloševićevu politiku kao katastrofalnu po zemlju. Do tog mesta je sve išlo manje više normalno i u skladu sa Koštuničinom globalnom politikom. Onda je Koštunica, i inače sklon da nadugačko i naširoko elaborira svoje teze, krenuo da minimizira, u što većoj meri, uspeh ublažavanja sankcija. Prvi let aviona iz Moskve je nazvao beznačajnim i..., i onda je, što bi rekli novinari po beogradskim redakcijama, "detonirao". Za ovoliku, izdaju, uzviknuo je Koštunica, dobili smo samo jedan avion sa jednim nižim činovnikom Ministarstva inostranih poslova Rusije! Mašala! Da mi je nesrećnim sticajem okolnosti, Koštunica predsednik vlade ili ministar spoljnih poslova, na ovakvu izjavu bih se prepao od straha. Nazvati lično Jeljcinovog izaslanika, pomoćnika ministra spoljnih poslova Rusije i njenog ambasadora pri NATO paktu, "nižim činovnikom MIP-a" nije više hrabar, čak ni oštar stav. To je samo dokaz da su u Srbiji čak i ljudi Koštuničinih intelektualnih kapaciteta, kada je strast, izazvana političkim neuspehom u pitanju, sposobni da odvale bilo šta. Na jako izoštren način ova izjava upravo pokazuje u koliko velikoj meri je u Srbiji vođenje politike određeno borbom za uspeh odnosno borbom da se bude u pravu, a u koliko maloj meri je određeno onim zbog čega navodno svi koji se politikom bave i postoje, a to je javni interes. No, da se vratimo našem avionu. Vlasti su dakle bile presrećne, nacdemokrati nesrećni a saveznici vlasti u ovoj politici, poput Britanaca, Rusa, SPO-a i Građanskog saveza su manevrisali, pokušavajući da za sebe izvuku kakvu političku korist. Rusi su, čini se, izvukli najveću političku korist i Britanci su se ozbiljno zabrinuli za svoje pozicije na Slobinom kanabetu. Verovatno je najzabrinutiji bio i inače zabrinuti lord Oven koji je verovatno pomislio da mu se ne samo Nobelova nagrada za mir - ona se ionako već smeši Miloševiću - nego, sva je prilika, i mesto genseka Ujedinjenih nacija izmiču. Zato je gospodin lord, kako je svojevremeno voleo da ga zove Alija Izetbegović, videvši da Nobelova nagrada za mir izmiče i seda na Slobino kanabe odlučio da promeni stranku i potraži sreću i karijeru na drugom mestu. Iako, naravno, nije napustio SPS- prva ljubav zaborava nema - dobro je razumeo da prava kadrovska moć leži u SK- PJ. Zato je, da najedi žurkina, i iznenadi sve svojim tipično britanskim džentlmenskim manirima, odlučio da potegne "kviska" i pohvali gospođu Marković - univerzitetskog profesora iz Beograda kako, navodno sarkastično, voli da je zove već pomenuti Koštunica. Biranim rečima lord je pohvalio njenu antiratnu i miroljubivu politiku koja nije mogla da ostane bez uticaja ni na njenog supruga što se iz priloženog vidi. Ne znamo koliko je stvar uspela jer je g-đa Marković zauzeta deložacijom i derogacijom Mihaila Markovića - onog nenokautiranog - pa još nismo videli u "Dugi" njen otpozdrav gospodinu lordu, ali je sasvim jasno da je pozicija druga Akašija, poverenika SK-PJ za Tokio i okolinu ozbiljno ugrožena. Uostalom, poštovani slušaoci, to ne treba ništa posebno da vas čudi, britanska kvaziaristokratija, koja se školovala po raznim Oksbridžima, uvek je bila sklona levičarenju i ništa me ne bi čudilo da nam opet obnovi kakvu Kominternu. Ostale vazduhoplovne kompanije su odmah počele da se nadmeću u slanju aviona u Beograd ali to više nije to, "Aeroflot" je odneo šnjur. Gospodin Panić je otkupio deset karata za prvi JAT-ov let za Moskvu ali nismo saznali da li je planirao da u Moskvu prošeta svoju prethodnu ili možda svoju buduću vladu. Vuk nije na aerodromu dočekao ni jedan avion nezadovoljan nedovoljnim ublažavanjem sankcija. Tu on očigledno deli Koštuničino mišljenje samo što Koštunica drži da nam ublažavanje sankcija samo stvara probleme i da nam otupljuje revolucionarnu oštricu u borbi za srpsku stvar dok Vuk drži da nam ni to ne bi pomoglo jer je srpska stvar ionako propala. Đinđić nije iskoristio prvi let za Moskvu. Ne znamo da li je to zato što ga je Panić pretekao i otkupio karte pa su mu u JAT-u ponudili da ga stave na listu čekanja dok Sloba ne odluči šta će sa njime ili je to možda zato što mu je Gajdar otkazao uzvratnu posetu pošto mu je po povratku u Moskvu žestoko natrljan nos zato što se smucao po Palama, makar i sa Đinđićem. Šešelj, Koštunica i Vuk takođe nisu nisu bacali pare na avionske karte; Šešelj zato što je u zatvoru, Koštunica zato što ima strah od letenja, a Vuk zašto je računao da će ga se ovom svečanom prilikom setiti i dati mu kakvu reklamnu kartu makar za turističku klasu. Isti strah nije pokazala Srpska pravoslavna crkva, a ni njegova svetost koja je avionom krenula u Rusiju da podrži Aleksija II, mitropolita moskovskog i patrijarha cele Rusije, velike Male i Bele, koji se još kako tako opire izdajničkom preduzeću Slobe i Jeljcina. Naime, u Moskvi, poštovani slušaoci stvari stoje još gore nego u Beogradu. Ovde se bar Koštunica i Šešelj bore za srpsku stvar, a Đinđić energično govori ni da ni ne, dok se tamo izdaja proširila na sve strane pa se čak ni Ruckoj i čirinovski ne oglašavaju da bezočno letenje aviona od Moskve do Beograda osude. Natrag se, međutim, njegova svetost nije vratila avionom JAT-a, pa čak ni Aeroflota, pa čak ni na surčinski aerodrom. Zato je tim avionom doleteo, kako su ga agencijske vesti predstavile, sveštenik "Makarije iz Crne Gore", a sve mi se nešto čini da se radi o Makariju, igumanu manastira Reževići. Bilo kako bilo, Makarije je doleteo i izjavio da njegova svetost nije došla ovim letom jer je "let plaćen krvlju srpskog naroda". Da Makarije nije došao tim avionom nego peške, kako priliči monasima i isposnicima, njegovu izjavu bi mogli i progutati, a ovako je opasno ugrozio Koštunicu u takmičenju za gaf nedelje. Ipak, nisu se svi u srbijanskoj političkoj čaršiji bavili vazduhoplovstvom, pa čak ni kulturom, naukom niti pak sportom. Neki su iskoristili priliku da malo porade na sprečavanju izbora. Istina, nije baš i da je neka prevelika navala u gradu na izbore. Kakva promena u odnosu na 1990., 1991., 1992. pa čak i 1993! Tada je opozicija naprosto žudela za izborima očekujući da vlastima što pre dođe glave. Kod prvih se činilo da je pobeda već viđena stvar. Leon Kojen je samo SPO-u predviđao više od sto poslanika što je, sabrano sa ostalim strankama, značilo da će socijalisti teško uopšte i ući u parlament. Pošto se tada ispostavilo da socijalisti nemaju nameru da predaju vlast i da će sve - od televizije do pogodnog prebrojavanja glasova - da učine da na vlasti i ostanu i da birači baš ne hrle, kao u ostalim istočnoevropskim zemljama, da gurnu listić u opozicionu kutiju i komuniste pošalju u istoriju, očekivanja na sledećim izborima su se umerila ali se opozicija ipak nadala da će, ako ne pojedinačno, a ono đuture da sobali Slobu. Ali, ove sezone stvari stoje sasvim drukčije. Iako je ovo oktobar, mesec kada u Srbiji padaju vlade i raspisuju se izbori, ipak nekako izgleda da niko na pokazuje entuzijazam da na njih i pohrli. Socijalisti, iako u republičkoj skupštini imaju tanku a u saveznoj nikakvu većinu, ne žele da oprobavaju sreću sa svojom novom odećom za ovu sezonu. Nekako im se čini da se publika nije dovoljno navikla i da se još mora raditi na prevaspitavanju masa u mirotvornim logorima za prevaspitavanje. Uostalom, Sloba je tek juče dobio od kraljevčana povelju za mir u svetu pa i šire, pa valja dobiti bar još pola godine na vremenu da mirotvorstvo uhvati ukorena. SPO, oslabljen unutrašnjim sukobima - svi potpredsednici izabrani pre dve godine su do sada podneli ostavku - disidiranjem Rakitićeve grupe i pobunom malog ali bučnog radikalnonacionalističkog dela članstva, na izbore gleda kao na noćnu moru. DSS je preslab da finansijski, ali i što se tiče prelaska cenzusa u pojedinim izbornim jedinicama, izdrži kampanju a radikali, bez obzira na Šešeljeve tvrdnje da Milošević pada, imali bi na izborima priliku da na svojim leđima osete propagandni bič socijalista, a možda i ozbiljnije kazneno-popravne mere ako hapšenje Šešelja uopšte nešto najavljuje. Jedino bi možda Đinđiću odgovarali savezni izbori koliko da svoj prethodni uspeh sa republičkih overi sa većim brojem poslanika ali i da se ratosilja male i tvrdoglave Mićunovićeve grupe. Ukratko, vlasti rade na sprečavanju izbora, a opozicija se baš neće pretrgnuti da ih u tome spreči. Odsustvo većine u saveznoj skupštini socijalisti su do leta rešavali Rakitićevom grupom otcepljenom od SPO-a. Jednostavno su ignorisali zahtev SPO-a da mu se vrate mandati isključenih članova i eto njima 11 glasova. Rakitićeva grupa je funkcionisala kao neka umerena šešeljevska varijanta jer je njen nacionalizam bio manje verbalno radikalan od Šešeljevog a i za razliku od njega nisu imali stranku pa bi izbori za njih bili jednaki političkoj smrti, te su do leta bili spremnai da podrže aktuelne vlasti. Međutim, posle radikalizacije Miloševićevog mirotvorstva, njihova politička platforma nije mogla da izdrži savezništvo sa socijalistima i oni su se pobunili na šta su se socijalisti obsetili da oni ipak nemaju pravo na te mandate. No socijalisti su se toga obsetili nekako "na pola" odnosno oduzeli su im mandate na Mandatsko- imunitetskom odboru ali je Radoman na samoj sednici Veća građana namerno zabrljao stvar da bi se dobilo u vremenu. Naime umesto njihovih treba da dođu SPO-ovi poslanici što onda socijalistima otvara problem dogovora sa Vukom. Politički gledano socijalisti su se približili politici SPO-a pa tu ne postoje problemi ali je SPO kao velika stranka istovremeno i prilično "zahtevna" odnosno traži stvarnu podelu vlasti. Kada su ocenili, slično kao i u januaru ove godine prilikom formiranja republičke vlade, da je cena izgleda prevelika, socijalisti su primenili isti metod kao i tada, ali na drugu, već osuđenu, Šešeljevu stranku. Jednostavno su aktivirali sedam svojih ljudi među radikalima koji su se prisetili da se Šešelj ne ponaša lepo i u skladu sa bon tonom pa su osnovali sopstvenu poslaničku grupu. Inače, ova "bon ton" poslanička grupa nema pravo da postoji jer Poslovnik dopušta da jedna lista ima samo jednu poslaničku grupu, ali zar je u ovoj zemlji zakon uopšte važan? I, sada su socijalisti rešili sve probleme oko izborne more. U samoj skupštini imaju sedam otcepljenih radikala koji po potrebi mogu da im naprave većinu ali i da spoje lepo sa korisnim i oslabe radikale. Priča se uostalom da će se ovaj blagotvorni metod primeniti i u republičkoj skupštini. Osim toga socijalisti na samim vratima skupštine imaju još 22 poslanika. To su 11 Rakitićevih, sa unutrašnje strane vrata, koji strepe da ih ne najure i 11 SPO-ovih, sa spoljnje strane vrata, koji žude da unutra uđu. Ceo ovaj cirkus, ponovljen po ko zna koji put sa arbitrarnim "uzimala-davala" određivanjem kome će ostati a kome ne mandat a povrh svega začinjen sa skidanjem imuniteta nepodobnim šešeljistima ima jednan sasvim jasan cilj. Taj cilj je diskreditacija ustanova parlamentarizma. Iako je Šešelj davao sve od sebe da to učini, on je radio u korist svoje štete a na zadovoljstvo vlasti. Jer, čim jedna ustanova novog parlamentarnog poretka ne radi, socijalisti je rado i lako zamenjuju sa svojim klasičnim upravljanjem iz senke kabineta izvršnih vlasti. Ovako, izbori neće dugo biti potrebni. Možda nikad više.
srbija.214 milan,
> BTNJ, čujem po Mađarskoj trač da dinar opstaje zahvaljujući tome što > ga Ameri ispod žita pumpaju dolarima, edabi kasnije uknjižili koji > hektar zone uticaja, pošto su bivše nam zapadne republike već > maznuli Nemci. Bilo mi je čudno, jer su Ameri već uknjižili > Makedoniju, a Grci su im kao stari saveznici, te koji ćemo im još i > mi, al' posle mislim da i može da ima neke logike. Ja sam lično uvek pristalica Okamove oštrice. Globalna velesila misli i dela globalno. Ona ne može da kaže da je ne zanima šta se radi u Singapuru jer i zbivanja u Singapuru mogu ugroziti ili pomoći njene globalne interese. Isto važi i za ovo tle. Svi se nadmeću za bivšu Jugoslaviju, dakle, moraju i oni. Pl poz M
srbija.215 milan,
> Mislim da mu je to najveci cilj za sada, jer ne samo da > ce Karadzic da ga ka*a kad' god mu se cefne, nego moze > da mu se desi da mu upadne i sekira u med i da Srbi iz > Bosne dobiju pravo da udju u konfederaciju sa Jugoslavijom > (uostalom to pravo Muslimani i Hrvati vec imaju), a tada > ce Zloba ipak morati da racuna i na novo biracko telo Te "sekire u medu" se Radovan IV boji k'o đavo krsta. Pl poz M
srbija.216 zqusovac,
> Limburg. To je sad pitanje da li da i dalje govorimo Holandija misleci > na celu niznju zemlju, kao sto kazemo Engleska misleci na celu Veliku > Britaniju, sve drzeci se sopstvene navike i pazeci da ne govorimo kao Bio bi red da postujemo stvarnost a ne da istrajavamo na svojim (istorijskim) zabludama. poz, zq
srbija.217 srdjan.j,
==> Nizozemska je država koja ima nekoliko pokrajina, među kojim Holandiju i ==> Limburg. To je sad pitanje da li da i dalje govorimo Holandija misleći U mome atlasu iz osnovne škole ( izdanje 1983-4. ) piše Holandija, koliko se ja sećam uvek se u Srbiji govorilo Holandija i šta sad ? Da li treba sada da menjamo naziv ? Srđan.
srbija.218 supers,
>> U mome atlasu iz osnovne skole ( izdanje 1983-4. ) pise >> Holandija, koliko se ja secam uvek se u Srbiji govorilo >> Holandija i sta sad ? Da li treba sada da menjamo naziv ? Dobro, dobro, u svim atlasima pise Holandija, i misljenja sam da se taj izraz toliko odomacio da ga ne treba na silu ukidati, ali cinjenica je da nije logican. Nizozemska/Holandija je drzava koja se sastoji od sledecih pokrajina: Severni Brabant, Zeeland, Limburg, Juzni i Severni Holland, Utrecht, Gelderland, Overijssel, Drenthe, Friesland, Groningen i polderi. Dakle, buduci da je Holland samo jedna oblast zemlje, logicno je upotrebljavati naziv Kraljevina Nizozemska. To je i jedini dosledni prevod njihovog Koninkrijk der Nederlanden.
srbija.219 milan,
(Emitovana 15. oktobra 1994.) Srbotopija 75. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 15. oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija", i govori vam Milan Božić. Ove sedmice mirotvorni napori g. Miloševića počeli su da daju rezultate, ali sada, na iznenađenje naivnih, ovde, u zemlji. Konačno, to im je valjda bila i osnovna namena. Očigledno, naša vlast je podršku koju je polako i neodlučno, ali sigurno i bez alternative, počela da joj pruža takozvana međunarodna zajednica shvatila kao "zeleno svetlo" da se obračuna sa svojim političkim protivnicima. Naravno, definitivni obračun bi se mogao smatrati kao neka vrsta maksimalnog političkog programa i malo je verovatno da je to, bar za sada, ostvarivo. Minimalan, pak, program se sastoji u tome da se sopstvena vlast konsoliduje, učvrsti i odmakne od prokletih 40% glasova odnosno 50% poslanika. Da se odmakne od broja odnosno procenata oko kojih se socijalisti vrte, evo, već dve godine. Okret ka miru je zapravo najviše koristio baš ovom socijalističkom preduzeću. Jer sada, potpuno neuznemiravani od međunarodne javnosti, mogu da pritegnu dizgine a i da štogod nelegalno učine bez straha da će im se na glavu obrušiti kakva antikomunistička kampanja sa Zapada podržana konkretnim udarcima, poput sankcija ili neposredne materijalne pomoći protivnicima. Deja vu, utisku, utisku "već viđenog" zaista niko ne može da pobegne. Naravno, svi imaju asocijaciju na Bravara i njegova vremena mirnog i ničim ometanog carevanja odnosno na način kako je on stigao do apsolutne vlasti u zemlji i nepodeljene međunarodne podrške. Iako se analogija ne može izbeći, ako ništa drugo a ono zbog cinizma, tako tipičnog za velike i moćne, i politike dvostrukih standarda, opet tako tipične za njih, čini mi se da sličnost tu i prestaje. Jer, nema nikakve sumnje da su vremena u kojima je Milošević u jurišnim odredima američkih medija nazivan "balkanskim kasapinom" - da li i nepovratno? - prošla. Sada je on partner, u priličnoj meri i dalje neravnopravan jer je pod sankcijama i onim što bi pravnici nazvali "osnovana sumnja", ali se na njega gleda kao na nezaobilazan faktor stabilnosti ili nestabilnosti regiona. Istovremeno i Amerika i Rusija i moćne evropske zemlje polako redefinišu i svoju politiku prema njemu i regionu kojim vlada pošto je sasvim jasno da će, ako ništa drugo a ono zato što ne smeju da ostave prazan prostor u koji će se suparnik ubaciti, morati da sarađuju sa njime. Osim toga, sasvim je izvesno da, posle odluke da "igraju na Miloševića" zapadne zemlje nemaju neki prevelik izbor što se tiče odnosa prema unutrašnjim pitanjima političkog života i demokratizacije u Srbiji. Ne jednom sam ponavljao da njih opozicija zanima samo u onoj meri u kojoj slabi Miloševićeve pregovaračke pozicije odnosno, šire gledano, njegovu ukupnu moć. Sada, pošto je proteklo nekoliko godina, postaje sasvim izvesno da se oni ne usuđuju da zaigraju na stvarnu promenu vlasti u Srbiji ne zato što vole diktatore, već zato što se, douše opravdano, boje nestabilnosti koju bi ta promena mogla da izazove. I tu negde, na rubovima ove politike prestaje i Miloševićeva sličnost sa Bravarem. Jer, sve ostalo je drukčije, ne što se suštine tiče nego što se obima, dimenzija i značaja njegove epohe tiče. Naime, država koja mu je ostala u rukama posle sakaćenja Jugoslavije znatno je manja od prethodne, pa samim tim i manje značajna. Padom berlinskog zida iščezao je bipolarni svet u kome se u rvačkom zahvatu gušaju komunizam i kapitalizam. Sada svi imaju svoje, najčešće različite interese pa je značaj jgoslovenskog prostora - i onog starog i ovog novog - kao "nečega između", iščezao. Povrh svega "sakata" Jugoslavija je sada srpska država, istina ne ona o kojoj su maštali Dobrica Ćosić, Mihailo Marković, Kosta žavoški, Miodrag Perišić i Milorad Vučelić, ali je srpska, što znači da složen sistem međunacionalnih odnosa ne privlači onoliku pažnju raznih nacionalnih i transnacionalnih organizacija i interesa kao nekad. Prostije rečeno, "magični trio", Kominterna, Vatikan i CIA se ne bavi toliko intenzivno nama. Fascikla sa našim "slučajem" jeste na njihovim stolovima ali na njoj više ne piše "hitno" i nije prva odozgo tako da šefu uvek bode oči kada izjutra dođe na posao. Tako gledano sadašnje "ponavljanje istorije" deluje kao neka minijaturizovana, minimizovana, bleda čak kopija velike freske koju su Bravar i savremenici oslikali sredinom ovog veka. U tom ključu valja čitati i najnovija zbivanja. Pre svega, to znači da Miloševiću nisu date u potpunosti odrešene ruke da situaciju razrešava kako zna i ume, već su projektima tzv. kontakt grupe postavljene stroge granice za manevrisanje na spoljnjem planu. To je, uostalom, prilično logično jer veoma složen sistem međusobno često suprotstavljenih interesa prisiljava međunarodne činioce da se solidarno drže one politike koju dogovore pošto su svesni posledica iskakanja iz koloseka. Upravo zato Amerikanci koji su najizrazitije "antisrpski" nastrojeni odustaju od radikalnih mera poput vojnih akcija i skidanja embarga na oružje muslimanima, a Rusi koji su pak ponajviše "prosrpski" postavljeni pristaju na solidarno poštovanje politike sankcija i tvrdog odnosa prema Zapadnim Srbima iako bi ih politički impuls i interes upravo vodili ka tome da ih jednostrano prekrše i ozbiljnije zalegnu za "srpsku stvar". Ovakvih ograničenja je Milošević veoma dobro svestan i zato ni ne pomišlja da od plana kontakt-grupe odstupi. Prema tome, ako Oven, Stoltenberg, Redman, Kozirjev i slično društvo tvrde da im je on obećao da će priznati Hrvatsku i Bosnu u avnojevskim granicama u to ne treba sumnjati. Pravo pitanje je kada će se to desiti. Sa jedne strane bilo bi logično pretpostaviti da će se to dogoditi za jedno godinu do dve i to redosledom: Hrvatska pa Bosna. To je normalna pretpostavka sa stanovišta spoljnopolitičkih interesa kako Jugoslavije tako i Srba. Jer, u Hrvatskoj je potrebno postići odgovarajuća ustavna rešenja kojima bi se Srbi vratili u hrvatski ustav i bar na delu teritorija dobili autonomiju uz eventualne oblike personalne ili bar kulturne autonomije za one Srbe koji ostanu van te autonomije. Tek iza toga, bilo bi prirodno da se očekuje priznanje Hrvatske. Bosanski lonac je još složeniji jer osim odbijanja Karadžićeve družine da pristane na ponuđena teritorijalna rešenja, kontakt-grupa još nije ocrtala konture ustavnih rešenja pa se ne zna ni kako će se Bosanska unija uopšte ustavno-pravno postaviti, ni koliko će biti međunarodnih subjekata, ni kakva će biti njihova međunarodna prava a kakve će biti unutrašnje obaveze. Kako je za ovaj posao potrebno svakako preko godinu dana, čak iako ne računamo politički obračun sa Karadžićem koji kad tad mora da usledi, ispada da se priznavanje Bosne i Hercegovine ne može očekivati pre kraja sledeće godine. Međutim, iz međunarodnih krugova dopiru vesti da se oba priznanja mogu očekivati čak do kraja ove godine! Ove iznenađujuće vesti dobijaju potvrde i iz domaćih "obično dobro obaveštenih krugova". U čemu je stvar? Odnosno, kako protumačiti ove, izgleda sasvim ozbiljne nagoveštaje? Svakako , sigurno je da spoljni pritisak igra ulogu. Rusi su više nego jasno stavili do znanja da se ne mogu izboriti za ukidanje sankcija do proleća, ako se odnosi bivših jugoslovenskih republika ne regulišu odnosno ako se, poput Zajednice nezavisnih država one međusobno ne "ispriznaju". Dakle, ako želi ukidanje sankcija i aktiviranje novog Maršalovog plana od čak 100 milijardi dolara za deset godina namenjenih bivšem jugoslovenskom prostoru koji Amerikanci i Evropa nude poput neke šargarepe za slučaj da razvoj događaja krene povoljnim tokom, Milošević mora da požuri. Avramovićev program je ionako na izmaku i spoljne injekcije su od presudnog značaja. Bruto-nacionalni proizvod je prepolovljen ako ne i sveden na trećinu i zemlji preti, ako se ovo stanje samo još malo produži, trajno civilizacijsko zaostajanje. Međutim, to, čini mi se, nije glavni razlog za žurbu. Bez obzira na razumljivu želju da se iz kandži sankcija izvuče, pre svega da bi politički lakše disao, režim ima osnovni unutrašnji političko-inercijski poriv da se održi. U tom smislu sankcije mu nisu pretnja. Naprotiv. žak bi, ma koliko to paradoksalno izgledalo, naglo ukidanje sankcija moglo da ga ugrozi jer bi otvorilo druga, dnevna, unutrašnjepolitička pitanja. Pravi motiv režima leži u okolnosti da njegovoj stabilnosti škodi ovo nerazrešeno stanje, ovaj limbo između rata i mira. Glavni njegov problem su "talasanja" u sopstvenim redovima. Poverljivi izveštaji koji pristižu "sa terena" iz srbijanskih palanki, varošica, varoši i gradova kazuju da, bez obzira što je autoritet samog Gazde nepoljuljan, pripadnici establišmenta postavljaju mnoga pitanja na koja ne nalaze odgovore. Mimo simpatija za Zapadne Srbe, među njima se otvara debata o smeru i toku političkih rešenja za Srbe preko Drine. Isti izveštaju kažu da nije problem u tome što među vladajućim socijalistima ima naklonosti ka Karadžiću, a ima je, koliko je problem u tome što se unutrašnja debata grana i razvija, razmatrajući mnoga potencijalna politička rešenja - od unitarne države, preko federacije i konfederacije do ekonomsko-carinskih unija - čime se, jasno, slabi ideološka i politička homogenost "vojnika partije" naviklih iz Bravareve epohe na odlučne i čvrste stavove Centra. Upravo to izgleda da je odlučujuće u donošenju odluke koja se nazire. Ako se priznanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine obavi brzo, establišment je prešao svoj Rubikon i iza toga nema povratka. Šta više, tada se odnosi, i ekonomski ali, što je mnogo važnije, i politički sa Zapadnim Srbima mogu obnoviti u sasvim novom svetlu. Jer, posle priznanja, definitivno nestaje bivše Jugoslavije čiji se leš u raspadanju mota oko nogu svakoga ko je u Srbiji na vlasti ili to pokušava. Nadalje, iza toga se sve dileme nosilaca vlasti u zemlji razrešavaju. Zapadni Srbi postaju "naša braća u inostranstvu" i onda se kreće u rešavanje njihovog statusa iz tog, sasvim novog ugla. Uticaj "srpskog pitanja" na jugoslovensku unutrašnju politiku time, naravno, neće prestati ali će ga politika rešavati na drugačiji način. Tada će, odjednom, obnova veza sa bivšim jugoslovenskim republikama, u međuvremenu stasalim u nedozrele ili poluzrele države, postati imperativ jer se time, zaboga, olakšava položaj "naših tamo". Time će i položaj Miloševića u jugoslovenskom prostoru ojačati jer će imati jednu svoju "petu kolonu" u Hrvatskoj i jednu svoju federalnu ili konfederalnu jedinicu u vazda slaboj i nestabilnoj Bosni i Hercegovini. Sa daljim stabilizovanjem stanja u tim bivšim republikama značaj SRJ će samo rasti jer ona, iako možda ne može da dobije rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine može svakako da im život pretvori u pakao taman onda kada se naviknu da koliko toliko normalno žive. Pretnja "imao pa nemao" je mnogo gora od stalnog bombardovanja na koje se kad tad naviknete, kaže sarajevski esejista Smajlović, u jednom od poslednjih brojeva "Oslobođenja". Time će Bosna i Hercegovina upasti, konačno i neopozivo u jugoslovensku sferu uticaja, a Hrvatska nikada neće moći da sa njom u potpunosti raskine. Jugonostalgičari će ponovo postati legitimni. U Hrvatskoj i BiH će biti most i faktor za kroćenje "aždaje na Istoku", a u SRJ će se legitimisati kao garanti stabilnosti života "naših tamo". Konačno, BiH neće neograničeno moći da postoji bez veza i sa SRJ i sa Hrvatskom i nije nemoguće da će se neka carinska i ekonomska unija ubrzo stvoriti, a nisu van pameti ni kasnija politička povezivanja. Milošević će se, kako to već biva, najbolje snaći, zlosrećni Lilić će biti potpisivač priznanja i neka vrsta novog Kalafatovića, a ja ću opet u miru moći da budem srpski nacionalista. No, dok se ovakvo ili slično, ili sasvim drukčije razrešenje očekuje, režim ne gubi vreme na unutrašnjem planu na kome su mu ruke potpuno odrešene bez opasnosti da ga muče i gnjave razni borci za demokratiju. Dok širu javnost zabavljaju povelje "Slobi mirotvorcu" koje mu dodeljuju Kraljevo i Ćuprija, ili kao utehu za Nobelovu nagradu koja po običaju kasni ili možda i iz straha da Milošević i ovde ne ponovi Bravarevu biografiju pa ne ostane bez svog Nobelovog odličja, vredni mravi poretka dovode polako u red ono što je rat uneredio. Nekoliko paralelnih frontova, mimo "fronta mira", otvorio je režim poslednjih sedmica. U saveznoj skupštini, cepajući stranke i strančice na frakcijice i klupčiće, vlast se polako primiče zavetnoj dvotrećinskoj većini posle koje će moći da promeni izborni sistem u većinski i time jednom zauvek reši sve svoje probleme nastale pojavom elementarne nepogode zvane višestranačka parlamentarna demokratija. Na opozicionim opštinama taj posao umesto vlasti rade sami opozicionari. Najviše par miliona maraka, koliko ukupno na tim opštinama može biti u opticaju da se ukrade, posvađalo je tri glavne opozicione stranke odnosno njihove dične odbornike koji napasti sitne, srednje i velike krađe nisu mogli da odole. Beskrajnu seriju skandala više ne mogu da reše ni stranačka rukovodstva jer na bilo kakav pritisak odbornici, izabrani u većinskom sistemu, jednostavno napuštaju stranku, sa pravom verujući da je stotinak hiljada maraka u džepu i lokal na dobrom mestu bolji vrabac u ruci, od goluba demokratskih opozicionih ideala na grani. Tako će problem lokalne vlasti koju su na desetak opština od dve stotine u Srbiji socijalisti izgubili 1992. rešiti sama opozicija uz beznačajnu pomoć vlasti koja će samo doći da pokupi leševe. Sledeći dijalog jednog poznatog beogradskog estradnog advokata i jednog vrlog opozicionara, finansijera jedne od glavnih opozicionih stranaka najbolje oslikava trenutnu političko-privrednu sliku na tom frontu. Finansijer veli: "Baviću se politikom samo dok se zemlja ne dovede u red posle ovih komunističkih štetočina, a posle ću da se bavim zarađivanjem para!". Na to mu estradni advokat odgovara: "Bavi se zarađivanjem sada. A kada se zemlja dovede u red - e, tek onda nećeš moći da zarađuješ!" Pare, koje vrte tamo i gde burgija neće, postale su jedno od glavnih političkih oružja sistema. Izgleda da su, spretni u snalaženju u svim novim situacijama, shvatili da remonetarizacija zemlje i Avramov program donose sobom i nova pravila igre. Mimo para koje će rešiti izgleda sudbinu lokalnih opozicionih vlasti, pare će rešiti i sudbinu nezavisnih medija. Lišeni pomoći organizacija za kulturnu i humanitarnu pomoć, kojima su vlade zemalja iz kojih su izgleda namignule da se više preterano ne angažuju oko naših nezavisnih medija, ova medija su izgleda osuđena na polako umiranje. Besparica, naravno, izaziva unutrašnje sukobe oko i inače nerešenih odnosa jer su sva nezavisna medija nastala pobunom novinara od nekadašnjih društvenih novinskih i radio-televizijskih kuća koje su povrh svega privatizovana na način koji je na ivici legaliteta a i rade bez odgovarajućih zakonskih dozvola što ih čini lakim plenom za vlasti, bilo da ih pokupuju, bilo da njima upravljaju pomoću deonica koje drže njihovi ljudi kao u "RTV Politici", bilo da ih poguše novim medijama poput BK telekoma, RTV giganta Braće Karić, bilo da ih zakonski povrate natrag jer su ionako njihovi. Zato sasvim patetično i komično deluje ovonedeljna serija saopštenja svih opozicionih stranaka koje podržavaju sadašnju upravu NTV Studio B sa Kojadinovićem na čelu a kritikuju Lilu Radonjić, Zorana Ostojića, Marka Jankovića, Olju Bećković, Tanju Jordović, Mariju Babović i ko zna koliko još najuglednijih opozicionih novinara koji su krenuli da se sa upravom razračunaju oko imovinskih odnosa u kući u kojoj novinari zarađuju najviše sto dinara, a i dan danas se ne zna ko od njih ima koliko deonica i po kom kriterijumu. Kako u našim opozicionim strankama saopštenja ne sastavljaju ljudi koji nisu bar deset puta bili na NTV Studio B, oni savršeno znaju da su ovi novinari baš ono što je kuću i činilo i da je bez njih sasvim svejedno da li će NTV Studio B uopšte i postojati. Ipak, oni se svrstavaju uz Kojadinovića u paničnom strahu da im se ne ugasi poslednja nezavisna televizija, a ne zato što misle da je pravda na njegovoj strani i da su pobrojani novinari stvarno "agenti režima" za šta ih saopštenjima optužuju. Međutim, beogradski mangupi tvrde da je sa nezavisnim medijama ionako gotovo jer su Amerikanci prešli na, kako se to zlobno kaže, "indirektno finansiranje opozicije". Naime, kažu poznavaoci politike iz dorćolskih kafića, "Ameri će da istovate kamion para Slobi pred kuću, a on će da deli kome hoće i ako hoće." Ako je stvarno tako Lili ne vredi ni da najuruje Kojadinovića. Osim, možda, iz moralnih razloga, ako se to nekoga još uopšte tiče.
srbija.220 zqusovac,
> Time ce Bosna i Hercegovina upasti, konacno i > neopozivo u jugoslovensku sferu uticaja, a Hrvatska nikada > nece moci da sa njom u potpunosti raskine. Jugonostalgicari Da se nisi malo zaleteo/izleteo? poz, zq P.S. > zlosrecni Lilic ce biti potpisivac priznanja i neka vrsta > novog Kalafatovica, a ja cu opet u miru moci da budem Opet mi dugujes pice.
srbija.221 astral,
│Ţ█Ů█ "Snickers"? Ognjene, jos jednom, film nema veze sa cokoladnim slatkisem ;).
srbija.222 zqusovac,
> Novi Sad je na severu Srbije ;) Novi Sad je severno od Srbije ;) poz, zq
srbija.223 fifana,
> Novi Sad je severno od Srbije ;) Al' ga stalno guraju ka jugu. Na svu srecu ne da se. ;> Lj.
srbija.224 gari,
=-> Drenthe, Friesland, Groningen i polderi. Dakle, buduci da je =-> Holland samo jedna oblast zemlje, logicno je upotrebljavati naziv =-> Kraljevina Nizozemska. To je i jedini dosledni prevod njihovog =-> Koninkrijk der Nederlanden. ili: Kraljevina Nizozemlja.
srbija.225 gari,
=->> Novi Sad je na severu Srbije ;) =-> =-> Novi Sad je severno od Srbije ;) Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije.
srbija.226 supers,
>> =-> Koninkrijk der Nederlanden. >> >> ili: Kraljevina Nizozemlja. Dobro, nemam nista protiv doslovnog prevoda, mada je pitanje koliko je u duhu naseg jezika. Ako cemo tako, Butan od sad zovemo Zemlja Zmaja.
srbija.227 superhik,
=:> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju =:> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije. Novi Sad je u Madjarskoj! Kada god odem tamo svi pričaju na madjarkom! ;((((
srbija.228 fancy,
ŮŢ> Kada god odem tamo svi pričaju na madjarkom! ;(((( Kaže se "na mađarici"..;)
srbija.229 gari,
=-> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju =-> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije. I GLAVNI grad je iste... ;)
srbija.230 gari,
=->>> =-> Koninkrijk der Nederlanden. =->>> =->>> ili: Kraljevina Nizozemlja. =-> =-> Dobro, nemam nista protiv doslovnog prevoda, mada je pitanje =-> koliko je u duhu naseg jezika. Ako cemo tako, Butan od sad zovemo =-> Zemlja Zmaja. A mi cemo biti Juzna Slavija. :)
srbija.231 gari,
=-> =:> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju =-> =:> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije. =-> =-> Novi Sad je u Madjarskoj! =-> Kada god odem tamo svi pricaju na madjarkom! ;(((( Malo teza varijanta... ;) Mora da si bio na telepu ( deo NS, kao npr. Rakovica ;) tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti da te neki kreten ne napljuje zbog toga.
srbija.232 gtomic,
> Novi Sad je u Madjarskoj! Maaaarš!
srbija.233 zqusovac,
> A mi cemo biti Juzna Slavija. :) Juzna Slavonija poz, zq
srbija.234 superhik,
=:> tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas =:> mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti =:> da te neki kreten ne napljuje zbog toga. žekaj da li smo se mi razumeli!? Koji je tvoj maternji jezik? I zašto bih se ja plašio da me u rođenoj zemlji neko ne 'napljuje' zato što sam govorio jezik svoje zemlje!??? A uostalom zašto se ulice (u Subotici) pišu i na srpskom i na mađarskom!?
srbija.235 stigor,
... i tako noćaske na PTC I, Prle i Tihi odbraniše beogradsku el. centralu ... Zato Beograd, danas, treba da im bude zahvalan što uživa u blagodetima struje ... ;))
srbija.236 severian,
> ... Zato Beograd, danas, treba da im bude zahvalan > što uživa u blagodetima struje ... ;)) Kad smo kod struje... nešto vrtim po glavi. Sada su uvodili restrikcije kada potrošnja dostigne 95*E09 Wh (podatak objavljen pre neki dan). E sad, sećam se prošle godine da je potrošnja dostizala i svih 120*E09 => instalacije mogu da izdrže ovu potrošnju i one nisu problem. Ovo jedino znači da struje nema dovoljno da podmiri potrošnju, što će reći, ako izuzmemo priče_za_malu_decu da neće da krčme rezerve za zimu, da ili struju izvoze ili nisu uradili remonte na svim kapacitetima. Kako se vrli nam guverner obrušio na povećanje cene sve mi 'smrdi' na izvoz (koji mi finansiramo mrakom:( ). PS: kad je ispod 10 stepeni isključe struju, kad je iznad 25, a oni isključe vodu. J*beš državu koja funkcioniše u temperaturnom intervalu (10,25)...
srbija.237 dejanr,
>> Ovo jedino znači da struje nema dovoljno da podmiri potrošnju, >> što će reći, ako izuzmemo priče_za_malu_decu da neće da krčme rezerve >> za zimu, da ili struju izvoze ili nisu uradili remonte na svim >> kapacitetima. Kako se vrli nam guverner obrušio na povećanje cene sve >> mi 'smrdi' na izvoz (koji mi finansiramo mrakom:( ). Ove restrikcije su, po mom mišljenju, bile čist pritisak da se povećaju cene. Remonti nisu završeni, to je istina, ali je struje bilo, osim jednom, pretprošle srede, kad je stvarno došlo do pada napona (ali tada nije ni bilo restrikcija ;)
srbija.238 dcolak,
│ Mora da si bio na telepu ( deo NS, kao npr. Rakovica ;) │ tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas │ mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti │ da te neki kreten ne napljuje zbog toga. Uđem u prodavnicu, tražim hleb, a oni meni nešto na mađarskom. Ja kažem 'ne znam mađarski' oni i dalje pričaju na mađarskom. Opsujem im sve p.s. i izađem... Sledge DAMMIR!
srbija.239 stigor,
> izuzmemo priče_za_malu_decu da neće da krčme rezerve za zimu, > da ili struju izvoze ili nisu uradili remonte na svim Javna tajna je da se izvozi za cache devize a i fakat je da 50% industrije ne radi ... Ovo po*ebava*e i plašenje naroda, o tobože "nedovoljnim količinama struje", je samo uvod pred poskupljenje ... Dešavalo se to i ranije, pogotovo pred Božić ili Novu godinu, kada naše "komšije" (Bug, Rum, Mak ..) ne pitaju za cenu struje, samo da je ima - i tako mi ostanemo u mraku zarad viših ciljeva i održanja stabilnosti dinara... :) > kapacitetima. Kako se vrli nam guverner obrušio na povećanje > cene sve mi 'smrdi' na izvoz (koji mi finansiramo mrakom:( ). Za tvoju informaciju, nije se guverner obrušio na povećanje, već naš vrli pre*ier, guverner je bio kočničar ... Sa "višeg" mesta je došla uredba o ne-poskupljenju struje, za sada ... > PS: kad je ispod 10 stepeni isključe struju, kad je iznad 25, a > oni isključe vodu. J*beš državu koja funkcioniše u > temperaturnom intervalu (10,25)... Eh, da je samo taj interval, odavno za njih više ne važe propisana odstupanja, fercera sve u šesnaest ... :)
srbija.240 dcolak,
│ Uđem u prodavnicu, tražim hleb, a oni meni nešto na mađarskom. Ja │ kažem 'ne znam mađarski' oni i dalje pričaju na mađarskom. Opsujem │ im sve p.s. i izađem... ────────────────── U sebi, naravno ;) Sledge DAMMIR!
srbija.241 vlador,
> I zašto bih se ja plašio da me u rođenoj zemlji neko > ne 'napljuje' zato što sam govorio jezik svoje zemlje!??? Tebe, verovatno, niko za to neće napljuvati. Ali ne treba napljuvati ni one koji ne govore zvaničnim jezikom koji je na snazi u YU nego (svojim) maternjim. > A uostalom zašto se ulice (u Subotici) > pišu i na srpskom i na mađarskom!? Pa? U čemu je problem? Ako je neko Mađar on ne treba da zna u kojoj ulici živi?
srbija.242 superhik,
=:> im sve p.s. i izađem... ------- Ovaj izraz nisam čuo !??? AJde mi ga objasni!
srbija.243 superhik,
=:> Pa? U čemu je problem? Ako je neko Mađar on ne treba =:> da zna u kojoj ulici živi? Problem je u tome što neki ljudi (madjari) u N.S-u NEĆE da pričaju srpski ! A ovamo se bune kako im nije dobro u YU! Imaju sva prava itd. U nemačkoj si OBAVEZAN da učiš nemački! isto i u austriji i u svakoj drugoj zemlji!
srbija.244 dcolak,
│ Uđem u prodavnicu, tražim hleb, a oni meni nešto na mađarskom. Ja │ kažem 'ne znam mađarski' oni i dalje pričaju na mađarskom. Opsujem │ im sve p.s. i izađem... ────────────────── U sebi, naravno ;) Sledge DAMMIR!
srbija.245 gari,
=->> A mi cemo biti Juzna Slavija. :) =-> =-> Juzna Slavonija ^^^^^ Tuzna ;(((
srbija.246 gari,
=-> Cekaj da li smo se mi razumeli!? =-> Koji je tvoj maternji jezik? Srpski. A, sto pitas? 'Oces da me proteras mozda? ;) =-> I zasto bih se ja plasio da me u rodenoj zemlji neko =-> ne 'napljuje' zato sto sam govorio jezik svoje zemlje!??? Nisam ni govorio o tome. Radi se o tome da ako govoris MADJARSKI, RUSINSKI, RUMUNSKI i sl. ONDA moze da se nadje neko ko ce da te napljuje... Nemoj "pogresno" inerpretirati. =-> A uostalom zasto se ulice (u Subotici) =-> pisu i na srpskom i na madarskom!? Da bi se madjari osecali ravnopravnije :) Verovatno zato sto ih ima dovoljan procenat da ako im vec opstina uzima neki porez, onda ima da se i prave table za ulice tako da su im friendly-user :) To ti je tako svugde u DEMOKRATSKOM svetu.
srbija.247 gari,
=-> =:> Pa? U cemu je problem? Ako je neko Madar on ne treba =-> =:> da zna u kojoj ulici zivi? =-> =-> Problem je u tome sto neki ljudi (madjari) =-> u N.S-u NECE da pricaju srpski ! =-> A ovamo se bune kako im nije dobro u YU! =-> Imaju sva prava itd. =-> U nemackoj si OBAVEZAN da ucis nemacki! =-> isto i u austriji i u svakoj drugoj zemlji! Jeste, a ti mi nadji primer u NS da Madjar NECE da govori srpski. To lupanje mozda moze da prodje kod Beogradjana, ali kod Novosadjana moze, ali malo sutra... A ja odmah da ti navedem primer mog drugara, zove se FEKETE SANDOR, Madjar po nacionalnosti, a NE ZNA Madjarski. Verovatno neki gadan infiltrirani element. :) Stvani pvacenik - domaci izdajnik. :))
srbija.248 gari,
=-> │ Mora da si bio na telepu ( deo NS, kao npr. Rakovica ;) =-> │ tamo ih ima sigurno vise od 40%. Znas kako je, kod nas =-> │ mozes slobodno pricati maternjim jezikom, bez opasnosti =-> │ da te neki kreten ne napljuje zbog toga. =-> =-> Udem u prodavnicu, trazim hleb, a oni meni nesto na madarskom. Ja =-> kazem 'ne znam madarski' oni i dalje pricaju na madarskom. Opsujem =-> im sve p.s. i izadem... U Novom Sadu? Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda. Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;)
srbija.249 gari,
=-> =:> im sve p.s. i izadem... =-> ------- =-> Ovaj izraz nisam cuo !??? =-> AJde mi ga objasni! po spisku, verovatno ;)
srbija.250 .obj,
> Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda. > Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da > ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa > nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;) Slažem se sa tvojim navodima, ni ja za sve ove godine u Novom Sadu nisam sreo Mađara koji ne zna ili neće da priča srpski, a BTW sam osnovnu školu završio u mešovito srpsko-mađarskoj školi "Petefi Šandor". Takve "anegdote" (o Mađarima koji neće da pričaju srpski i o Srbima koji ne znaju srpski nego mađarski) vole da pričaju, pa mom iskustvu, isključivo izbeglice (i "izbeglice"), tj. ljudi koji od odnosima Srba i Mađara znaju koliko ja znam o odnosima Tutsa i Putsa (ili kako se već zovu) u Ruandi.
srbija.251 cdragan,
Auuu ... eto nama vrlo skoro izbora... Na palmi se upravo prikazuje pornić ... i to pravi sa svim neophodnim detaljima .. :)
srbija.252 dejanr,
>> Problem je u tome što neki ljudi (madjari) u N.S-u NEĆE da pričaju srpski! >> U nemačkoj si OBAVEZAN da učiš nemački! isto i u austriji i u svakoj >> drugoj zemlji! Složićeš se da je jedno učiti, drugo znati, a treće koristiti :)
srbija.253 superhik,
=:> Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda. =:> Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da =:> ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa =:> nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;) Ko zna ...možda su dali res na ovu temu!? Ma dobro de nemoj odma da padaš u vatru ! Samo me zanima zašto bi madjari (i madjarice) trebali da se osećaju ravnopravnije kad u ovoj državi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!?
srbija.254 fancy,
ŮŢ> Samo me zanima zašto bi madjari (i madjarice) ŮŢ> trebali da se osećaju ravnopravnije kad ŮŢ> u ovoj državi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!? ...osim što im se ponekad osporava korišćanje istog... mislim, jezika.
srbija.255 maksa,
>> Na palmi se upravo prikazuje pornić ... i to pravi sa >> svim neophodnim detaljima .. :) Takvo pomno praćenje političkih previranja nije dobro za srce. ;)
srbija.256 drndi,
>> Pa? U cemu je problem? Ako je neko Madar on ne treba >> da zna u kojoj ulici zivi? Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka govori srpski.
srbija.257 gari,
=-> Ko zna ...mozda su dali =-> res na ovu temu!? =-> Ma dobro de nemoj odma da padas u vatru ! =-> Samo me zanima zasto bi madjari (i madjarice) =-> trebali da se osecaju ravnopravnije kad =-> u ovoj drzavi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!? ^^^^^^^^^^^^^^^^^ :))) Da se ne bi previse natezali, a ti lepo pozovi rinoceros ili bilo koji BBS koji je u VNET-u, pa se ukljuci u konferenciju Guns... ili HelpVojvodina i videces kako ces sa svojim stavovima okuvati diskusiju... p.s. Ukoliko ne znas brojeve, evo ti ih: ================================================= Rhinoceros Novi Sad 00-24 021/350-751 144,V42B 00-24 021/350-941 24,V42B 00-24 021/350-928 24,V42B Nucleus Podgorica 00-24 081/41-288 24,MNP5 Balkan Novi Sad 21-07 021/20-717 24,V22B Durlan HC Nis 00-24 018/713-836 192,MNP4/5 Ecstasy Indjija 00-24 022/53-218 144,V42B Genius Beograd 23-07 011/322-3881 24,V22 Magic Beograd 22-07 011/444-2850 24,V42B ================================================= Mislim da ces moci vrlo lako naci diskutante... ;)
srbija.258 crncic,
>> U nemačkoj si OBAVEZAN da učiš nemački! >> isto i u austriji i u svakoj drugoj zemlji! Još samo da mi objasniš i zašto su Srbi na Kosovu morali da uče Albanski... ;>
srbija.259 mikis,
+> ... i tako noćaske na PTC I, Prle i Tihi odbraniše beogradsku +> el. centralu ... Zato Beograd, danas, treba da im bude zahvalan +> što uživa u blagodetima struje ... ;)) A zato više nema isključenja... ;))) p.s. Kad će da dižu poštu u vazduh? ;>>
srbija.260 stigor,
>+> ... i tako noćaske na PTC I, Prle i Tihi odbraniše beogradsku > A zato više nema isključenja... ;))) Udarilo nj.v. "pokeraš" rukom o sto, i premi*ru zabranilo da podigne cenu struje i da ne zamajava više "radni" narod sa informacijama kako struje nema i da su elektrane u remontu ... I svi ućutaše, jer im se ne napušta mesto koje vuče prosečni mesečni LD u visini od soma dinara ... > p.s. Kad će da dižu poštu u vazduh? ;>> Nisu ni pokušavali, to im nije bilo u opisu dužnosti, okupatori su hteli, ali im ovi nisu dali ... ;)
srbija.261 milan,
(Emitovana 22. oktobra 1994.) Srbotopija 76. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 22. oktobar 1994., a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Udarni politički događaj ove nedelje je, naravno, bio Miloševićev govor u Centru "Sava", upriličen povodom 50 godina od pobede nad fašizmom, mada uglavljen u termin proslave ili komemoracije, već kako ko voli i kako shvata, 50 godina takozvanog oslobođenja Beograda. Kako nam TV Bastilja javlja, sve svetske agencije i novine, a i najugledniji politički analitičari i komentatori su nadugačko i naširoko analizirali Miloševićev govor i posvetili mu veliku pažnju pa i nama ne preostaje ništa drugo nego da ga malko seciramo i premećemo, ako ništa drugo a ono zato da ne izgubimo korak sa onim "najuglednijim" komentatorima i analitičarima a i da ne ugrozim svoju reputaciju. Uostalom - ko zna? - možda tako postanem i "svetski", pa Radio B92 počne da me plaća u devizama. Što se TV Bastilje tiče ona je, naravno, obratila pažnju na mirotvorno-državničku komponentu govora, bar kako je ona shvata. Nadugačko i naširoko, i naveliko i naviskoko, su navođeni citati raznih svetskih medija koji su Predsednika blagosiljali za dobru volju da se zaustavi rat i podvlačili njegove reči da je ishod rata povoljan za Srpstvo Vaskoliko te da je postignuto ono što se želelo i da je sada red da se sa susedima počnu popravljati odnosi, a u zemlji plate. Kako su ove priče i naklapanja nama odavno poznate, ja ću u svom komentaru obratiti pažnju na jednu sasvim drugu komponetnu Miloševićevog govora koja nije direktno u vezi sa njegovim nedavnim preobraćenjem ali ima itekako posrednih veza sa isti preobraženjem a čini mi se i ozbiljnih nagoveštaja budućih zbivanja. Ta komponenta nam je, posle će se ispostaviti pomalo pogrešno, bila naglašena vremenom i temom čudnog skupa na kome je Milošević govorio. Skup je održan, kako već rekoh, 20. oktobra i bio posvećen onom čuvenom takozvanom oslobođenju Beograda tj. Srbije odnosno narečenoj godišnjici pobede nad fašizmom. Antifašizam je, inače, u ideološkom životu našeg vladajućeg establišmenta, ideološka pojava čak nešto starijeg datuma od mirotvorstva. Jer, kao što je poznato, mirotvorstvo je pronađeno u noći između 30. i 31. jula ove godine dok je znamenita izjava Predsednika "Politici" u brzoj komunikaciji između Beograda i Igala prerađivana, dorađivana i doterivana da bi negde pred zoru, zaustavljena rotacija "Politike", koja je nervozno čekala, ponovo puštena u pogon da bi list na prvoj strani ponosno, celom svetu, poneo poruku koja je glasila: "Mir, brate, mir!" Antifašizam je, pak, pronađen čitava 24 dana ranije, i to 7. jula, razume se takođe ove godine, kada je predsednik, ali ne republike, već poslaničke grupe SPS u Narodnoj skupštini Republike Srbije, na proslavi jednog isto tako mutnog praznika kada je jedan avanturista ubio jednog žandara na vašaru i tako otpočeo ustanak protiv Nemaca, održao govor. Pomenuti gospodni, pogađate naravno da se radi o bastiljinom direktoru Vučeliću, je u govoru iznenađenoj javnosti objavio da smo se u II svetskom ratu mi, što će reći Titovi partizani, borili ne samo za slobodu nego i protiv fašizma. Iznenađenje javnosti je bilo ne u tome što je to tada prvi put saznala, nego što joj je ta činjenica prvih 45 godina posle rata bila toliko nabijana na i u nos da je pravo čudo što na predmetni nije prokrvarila, da bi potom, sledećih pet, dok su trajali raspad Jugoslavije i rat za nasleđe, bila zaboravljena. žinjenica, mislim, a ne javnost. Razlozi nisu bili daleko od pameti jer su, zbog razumljive zlovolje srbijanskih građana i seljaka da svoje sinove pošalju na stratišta, rat za naš račun i na naš račun, vodili uglavnom radikalni ili ostrašćeni nacionalisti koji, ako već nisu nosili samo kokardu ono nisu bežali od toga da kokardu i petokraku zajedno stave na šlem. Takvima svakako nije bilo osobito drago da im se kroz uši provlači priča o našem tradicionalnom antifašizmu i manje ili više uspešnoj antifašističkoj borbi, ne zbog toga što su sebe osećali kakvim fašistima; naprotiv, taj epitet su oni sam čuvali za ustaše i balije, već zato što je ritualna priča o antifašizmu bila obavezno garnirana dodatkom o "domaćim izdajnicima" kao fašističkim slugama. Spisak pak, "domaćih izdajnika" se istina završavao slovenačkim belogardejcima, ali je obavezno počinjao četnicima, čijim su se nastavljačima u manjoj ili većoj meri osećali svi učesnici poznijih faza rata u BiH. Stoga je Vučelićev govor 7. jula svakom poznavaocu političkih prilika u Srba, a to su, naravno svi Srbi koji su ikada popili bar kafu u kafani, bio znak da se nešto novo događa. Šta je to novo postalo im je jasno 24 dana kasnije kada su uz predmetnu kafu pročitali još uvek jeftinu - samo 30 para -"Politiku". Vučelić je, dakle, tim govorom ponovo izvukao iz rukava antifašizam ali ga je, naravno, i u skladu sa 45 godina sticanom navikom, začinio pričom o "domaćim izdajnicima". Vučelić ne bi bio Vučelić da "domaćim zidajnicima" nije pride i pripretio rekavši im da će svim sredstvima braniti "tekovine revolucije". U prvim mesecima kampanje novooživljeni antifašizam se, mora se priznati, koristio na uobičajen način, tj. služio je kao batina da se raspali po svakome ko je "pročetnički nastrojen" što u interpretaciji naših prerušenih komunista označava jednu čudnu smešu svih srpskih nekomunističkih političkih snaga, u koju se svrstavaju ne samo četnici pa čak ni samo njihovi krvni neprijatelji, Ravnogorci đenerala Mihailovića, već praktično svako ko se ne protivi da se petokraka zameni sa krunom. No, naravno, bilo je više nego jasno da je oštrica ovde usmerena pre svega na Šešelja i nacdemokrate koji podržavaju Radovanovu družinu, dok je preko Drine ciljano na pomenutu družinu koja je svoju državu u nastajanju počela da fundira, osim prirodno na vojsci i policiji, i na nekoj vrsti teokratsko-četničke tradicije o čemu ćemo pred kraj reći još nekoliko reči ali je za ovu sliku dovoljno. Režim je dakle, izvukao iz rukava antifašizam komunističkih boja i počeo da njime mlati po svojim neprijateljima. U kampanji su učestvovali svi oni kojima je to posao ali su se pridružili, sasvim nepozvani, i kadrovi iz tame prošlosti pa se tako oglasio i sam Peko Dapčević koji je uz pohvalnu reč "našoj revoluciji" naglasio da je njena najveća tekovina što je narode jugoslavije ujedinila u federativnu Jugoslaviju. Mašala! Bilo kako bilo. činilo se da antifašistička komponenta mirotvorne kampanje ima jasnu komunističku usmerenost i da joj je svrha sasvim jasna. Konačno, i sam Milošević je u svom govoru u Vranju raspalio po "domaćim izdajnicima" a bombradovanje raznim odličjima i plaketama kojima su ga u povodu 50 godina svog oslobođenja obdarivali razni srbijanski gradovi pod vlašću espesovaca nije, prestajalo. Prvoborci Kosova Polja su otišli najdalje pa su čak predložili da se Milošević odlikuje Ordenom Pobede, najvišim posleratnim komunističkim odlikovanjem. Ovaj orden se dodeljivao za ratne pobede i osim Bravara ga je dobilo još samo nekoliko najećih ratnih komandanata. Kako se nije moglo konstatovati koji je to rat Milošević vodio i dobio prerevnosni prvoborci su ljubazno odbijeni skretanjem pažnje na činjenicu da su to ordeni bivše države, one koju su Pekovi saborci stvorili, te da ordenje te države "puj pike ne važi", a da novi nisu izmišljeni pošto Šešelj ometa Božovića da donese odgovarajuće zakone. Ukratko činilo se to nekom grotesknim kao meni ili potresnim kao našim nacdemokratima, ništa neobično, ništa na šta nismo navikli iz Bravareve epohe se nije događalo jedino što je bilo stavljeno u drugu funkciju. Zato mi se i najava Miloševićevog govora na centralnoj svečanosti, kako se to nekada govorilo, u Centru "Sava", nije činila osobito zanimljivom. Računao sam da će malo da mirotvori a malo da okuplja oko sebe borce bivše Jugoslavije koji su se zatekli sa ove strane Drine i, gotovo. Međutim, govor je bio pravo iznenađenje. Ne samo da je Sloba mirotvorio i nudio dobre odnose okolnim novonastalim susedima što se i moglo predvideti, već u govoru nigde nije raspalio po "domaćim izdajnicima" a antifašističku borbu je tretirao na jedan skoro zapadnoevropski način. Najšokantniji deo govora, međutim, nije došao na kraju nego na samom početku. Naime, Milošević se svoj govor otpočeo rečima koje ću doslovno citirati. Kada je stao za govornicu rekao je: "Neka večeras, na ovoj velikoj svečanosti kojom obeležavamo pedesetu godišnjicu oslobođenja Srbije, naše prve misli budu upućene borcima za slobodu, svima koji su doprineli pobedi nad fašizmom nezavisno od rase, nacije, vere, uniforme ili zastave pod kojom su se borili za slobodu. Molim vas da im minutom ćutanja odamo poštu." Svako ko kaže da ovim nije bio zaprepašćen, laže. Odjednom, jednom rečenicom, zapravo polurečenicom, Milošević nudi ono što se od njega već skoro deceniju traži - takozvano nacionalno pomirenje. Tu, naravno, nema eksplicitnog priznanja da su u Srbiji postojala dva antifašistička pokreta - partizanski i ravnogorski - ali je poruka jasna i nedvosmislena. Bez obzira na uniformu i zastavu, svi koji su se u Srbiji borili protiv fašizma mogu počivati u miru - orakul vladajućeg poretka im je podario svoje blagovoljenje. I ostatak govora je bio u tom stilu - o Srbiji koja se naratovala, o njenim žrtvama kroz istoriju, o pomoći koju je pružala Srbima van Srbije kao i Srbima koji su van sebe, o tome kako je sada vreme da Srbija dobije bolje plate i bolje grejanje, i tako dalje i tako bliže. Nije bilo ni jednog pominjanja komunizma pa čak ni socijalizma. Sve komunističko što se, eventualno moglo pronaći na čitavoj priredbi bilo je izvođenje Teodorakisovih kompozicija. Šta bi ovakav Miloševićev govor mogao da znači? Osim puke potrebe da se pokaže državnički format i širokogrudost, koji, ruku na srce, nikada nisu bili neke Miloševićeve prepoznatljive osobine, sasvim je jasno da su i politički motivi po sredi. Koji? Kako finese o "nacionalnom pomirenju" i antifašističkim borcima svih "rasa, nacija, vera uniformi i zastava" nisu, kao značajne, prepoznatljive Zapadu - uostalom svi izveštaji agencija su se bavili Miloševićevim mirotvornim a ne ovim porukama u govoru - očigledno je da je poruka namenjena unutrašnjoj ili, ako tako hoćete, unutarsrpskoj upotrebi. Jedna od upotreba joj je jasna. To je pokušaj da se nacionalna usijanost, naglo narasla u jednom delu srpskog biračkog tela, onog okupljenog oko nacdemokratskih stranaka ali i onog koje se nalazi posvuda pa i u vladajućoj stranci, i koje se okupilo oko tri-četiri godine trubljenih ideala o stvaranju srpske države, malo ohladi. Osim toga ruka nacionalnog pomirenja je usmerena i prema aktuelnom političkom trenutku. Srpski pokret obnove koji stalno insistira na Ravnogorskom pokretu i njegovoj antifašističkoj borbi koju su komunisti posle rata falsifikovali i perverzno predstavili kao služenje okupatoru, može da ovo shvati kao novi znak pomirenja. Posle julskog mirovnog preokreta, nestaje i druge najvažnije prepreke u odnosima dveju najvećih stranaka u zemlji, pa se već naziru konture neke moguće saradnje ili čak koalicije. Mimo dnevnopolitičkih i koalicionih potreba u samoj Srbiji, ovo obaranje tenzije i uvođenje nacionalnog pomirenja na mala vrata, može da bude i signal Palama. Konflikt, u ovoj situaciji, ni Beogradu ni Palama nije nešto za čime da žude. Iako su, na duge staze, šanse Pala da se održe u sukobu sa Beogradom nikakve, predugo istrajavanje Karadžićeve družine na vlasti u sopstvenoj državi može ozbiljno da potkopa Miloševićev kredibilitet u svetu koji od njega, ako ga je već prihvatio kao novog Tita, očekuje i da vlada i da rešava probleme poput Tita. njih malo ili nimalo ne zanima Mloševićeva potreba da se temeljno obračuna sa Kradžićem već ih pre svega zanima da Milošević potonjeg, živog ili mrtvog, natera da prihvati plan kontakt grupe i uključi se u proces smirivanja bosanske krize. U tom smislu i Milošević je pred odlukom. Ili da ide na dug i temeljan sukob sa Karadžićem koji će imati izvesno pobedonosni ishod ili da rešava svoje spoljnopolitičke probleme tako što će izići u susret zahtevima takozvane međunarodne zajednice i ući u rešavanje bosanske krize a to znači da uz manje ustupke obnovi odnose sa Palama i pokuša da povrati svoj uticaj. Ovaj govor može da znači i pripremanje terena za tako nešto ili bar otvaranje prostora da tako nešto ne bude nemoguće. Sa Pala pak, bar za sada, ne stižu nikakvi slični signali. Naprotiv, Karadžić kao da se priprema za tešku rovovsku borbu. Veoma uporno pokušava da se poveže sa Krajinom i da postane činilac u pregovorima Knina i Zagreba kako bi, pošto su mu na istoku zatvorene granice, napravio sebi izlaz ka zapadu. Istovremeno, on učvršćuje svoju državu iznutra, pripremajući tako prvi srpski međudržavni konflikt od pobune zelenaša pod kraj I svetskog rata u Crnoj Gori. Sistematski rašćišćava policiju i obaveštajnu službu od ljudi povezanih sa Beogradom. Pre neki dan je krenuo i na kontraobaveštajni centar u tradicionalnom uporištu svojih protivnika, u Banja Luci. Vlada je donela uredbu o prevođenju društvene u državnu imovinu što je prvi noviji slučaj nacionalizacije od 1958 naovamo. Dobro obavešteni krugovi tvrde da se posebna pažnja obraća i vojsci čiji su aktivni oficiri ponajviše pod sumnjom da su previše odani Beogradu. Tvrdi se da je Mladićevo okruženje promenjeno tako da je sada potpuno izolovan od "beogradskih kadrova", a da je čak i njegovo lično obezbeđenje promenjeno i zamenjeno ljudima sa Pala. Jednom rečju, srpska bosanska teokratska država se učvršćuje i izgleda priprema na dug i težak sukob. Da li te pripreme znače stvarnu odlučnost ili samo pokazivanje snage pred dogovor, vreme će pokazati. Biće, uostalom, zanimljivo videti da li će najnoviji Miloševićev signal dobiti kakav odziv na Palama. I, za kraj, da ostanem u temi, jedna mala vinjeta od preko Drine. Učvršćujući svoj aparat Karadžić verovatno oseća i nedostatak iskustva u upravljanju i vladanju kako kod sebe tako i kod svojih ljudi. Aparatčici iz Bravareve epohe očigledno su nedostaju da ga poduče veštini političkog ratovanja. Više saradnju sa njima ni ne krije, pa je pre neki dan za savetnika imenovao Milanka Renovicu, bivšeg bosanskog komunističkog funkcionera, koji je, ako se sećate, bio svojevremeno jedan od onih koji su se beskonačno rotirali na čuvenim jednogodišnjim funkcijama predsednika Partije odnosno Predsedništva države. Sećam se da smo ih tada zlobno zvali "dežurni u predsedništvu". Ako ga se i ne sećate nije čudo jer ga i dok je bio predsednik Predsedništva Komunističke partije niko nije primećivao. Konačno toga se trošilo dva na godinu. A da nemate razloga da se brinete nad svojim lošim političkim pamćenjem i da je ono slično političkom pamćenju čak onih koji bi valjalo da ga imaju razvijeno, svedoči i sledeća priča o predmetnom Milanku. Priča je iz Sarajeva i potiče upravo iz vremena kada je Renovica postao predsednik Predsedništva SKJ. Mesec ili dva po preuzimanju partije, Bravarev, bar titularni naslednik je povezao suprugu da pazari po sarajevskoj čaršiji. Supruga je krenula u neku radnju, a on se parkirao na samu obalu Miljacke na mesto gde je parkiranje zabranjeno. Prišla su dva milicionera i zatražila mu dokumente. Kada je u ličnoj karti pročitao da je Milanko, rođen u čini mi se Sokolcu, ili već takvoj nekakvoj nedođiji, prvi mu je rekao: "Ovog puta neću da ti naplatim kaznu kad si iz Sokolca. Vi tamo po onim vašim livadama parkirate gde Aoćete alA ovo je bre grad, ne može da se parkira gde stoji ovaj znak. Nego sledeći put da paziš kadA dođeš u grad, inače ću da te kaznim!" Možda je zato Milanko i odabrao da savetuje Radovana na Palama. Ipak to nije neki veliki grad, lako se može parkirati bilo gde.
srbija.262 fancy,
ŮŢ> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka ŮŢ> govori srpski. Pretpostavljam da Srbi u npr. Mađarskoj moraju da govore mađarski, a u Kanadi, kanadski itd..? Jesam li ispravno shvatio tvoju logiku, ili sam možda nešto propustio?
srbija.263 vlador,
> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka > govori srpski. Hmm...
srbija.264 veca,
>> Ove restrikcije su, po mom mišljenju, bile čist pritisak da se >> povećaju cene. Koliko sam čula cene su povećane za 50% ali to nije zvanično objavljeno. Ne znam da li ste čuli u vestima na NTV, (keva i ja smo poginule od smeha) nakon žovićeve prozivke, ide otprilike ovako: elektrodistribucija pohvaljuje, dal' građane ili beograđane, ne sećam se tačno, što su, iako je niska temperatura smanjili potrošnju struje za 15% :) Ajde! :)
srbija.265 veca,
>> PS: kad je ispod 10 stepeni isključe struju, kad je iznad 25, a oni >> isključe vodu. J*beš državu koja funkcioniše u temperaturnom >> intervalu (10,25)... Eh, da je samo to. Od kad je izvršen puč na opštini Voždovac, mi naprasno imamo toplu vodu, što reče dejran, socijalisti otkrili toplu vodu na Voždovcu ;))
srbija.266 superhik,
=:> Još samo da mi objasniš i zašto su Srbi na Kosovu morali da =:> uče Albanski... ;> Ko ? Ja ? Pitaj garija! O:)
srbija.267 ilazarevic,
> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka > govori srpski. Ovo je jako lukavo rešenje (I have a cunnin' plan, što bi rekao Boldrik). Ti u stvari predlažeš iseljavanje Mađara?
srbija.268 gari,
=-> Eh, da je samo to. Od kad je izvrsen puc na opstini Vozdovac, mi =-> naprasno imamo toplu vodu, sto rece dejran, socijalisti otkrili =-> toplu vodu na Vozdovcu ;)) Pazi da vam ne otkriju i hladnu. :))
srbija.269 dcolak,
│ U Novom Sadu? │ Moram da izrazim duboku sumnju u istinitost navoda. │ Evo da ne bude da samo ja tako pricam, nadam se da │ ima jos novosadjana koji prate ovu konferenciju, pa │ nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;) Ne, ne, ne, moja greška. Nije bio Novi Sad već neki grad kod one peščare :) Išlo se tamo na ekskurziju ;) Slično je bilo i nekada davno u Sloveniji. Mi po srpski (engleski) a oni bez prestanka piče slovenački :) Ne znam u čemu je bio štos.. :) Sledge DAMMIR!
srbija.270 dcolak,
│ Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka │ govori srpski. Ma neka govori što god hoće, ali ako radi u "javnoj" firmi neka govori službeni jezik. Sledge DAMMIR!
srbija.271 dcolak,
│ Na palmi se upravo prikazuje pornić ... i to pravi sa │ svim neophodnim detaljima .. :) YESSS! :) Hm, dakle petkom u 03:00? Da nije svaki dan? Jel se repriziraju? :) Direktan prenos u Chatu? ;) Sledge DAMMIR!
srbija.272 dejanr,
>> > Ove restrikcije su, po mom mišljenju, bile čist pritisak da se >> > povećaju cene. >> >> Koliko sam čula cene su povećane za 50% ali to nije zvanično >> objavljeno. Ne! Cene uopšte nisu povećane, mada se govori o nekih 10%. Međutim, elektroprivreda je, na principu APP (ako prođe, prođe) zaračunala ljudima kilovate preko 2000 mesečno po ceni koja važi za industriju. Verovatno će to morati da opozove. U stvari, najbliže je istini da trenutno niko ne zna koliko košta struja koju troši i koliko će je platiti.
srbija.273 fancy,
ŮŢ> Slično je bilo i nekada davno u Sloveniji. Mi po srpski (engleski) a ŮŢ> oni bez prestanka piče slovenački :) Ne znam u čemu je bio štos.. :) U Engleskoj sam se trudio da sa ljudima pričam engleski, u Italiji mešavinom italijanskog i engleskog, u Grčkoj isto tako, a budući da slovenački ne znam mada razumem donekle, nije mi smetalo što sam se sa slovencima sporazumevao uglavnom na engleskom, osim kada bi neko od njih govorio srpski. Računam, jebi ga, ko mi je kriv što nisam naučio jezik jedne od republika u zemlji u kojoj sam živeo. Priznajem, ne ponosim se time, i zato nikad nisam ni insistirao na tome da svi od Vardara pa do Triglava i nazad moraju da govore srpski / hrvatski...
srbija.274 superhik,
=:> Pretpostavljam da Srbi u npr. Mađarskoj moraju da govore =:> mađarski, a u Kanadi, kanadski itd..? Pa zar ne govore!??? Među sobom nek govore šta hoće ali u prodavnicama moraju da pričaju na engleskom!
srbija.275 dcolak,
│ govorio srpski. Računam, jebi ga, ko mi je kriv što nisam naučio jezik │ jedne od republika u zemlji u kojoj sam živeo. Priznajem, ne ponosim se │ time, i zato nikad nisam ni insistirao na tome da svi od Vardara pa do │ Triglava i nazad moraju da govore srpski / hrvatski... Naravno. No kako nisam znao slovenački koristih engleski. Oni i dalje pričaše slovenačkim bez ikakve želje da koriste shj koji su očigledno znali.. Sledge DAMMIR!
srbija.276 superhik,
=:> Direktan prenos u Chatu? ;) E da ! Nevezano za conf. kada će onaj 'romansirani' log iz chat-a! (lavirint)????
srbija.277 fancy,
ŮŢ> =:> Pretpostavljam da Srbi u npr. Mađarskoj moraju da govore ŮŢ> =:> mađarski, a u Kanadi, kanadski itd..? ŮŢ> Među sobom nek govore šta hoće ŮŢ> ali u prodavnicama moraju da pričaju na engleskom! Nisi samo precizirao jel' u Mađarskoj ili u Kanadi..?
srbija.278 fancy,
ŮŢ> Naravno. No kako nisam znao slovenački koristih engleski. Oni i ŮŢ> dalje pričaše slovenačkim bez ikakve želje da koriste shj koji su ŮŢ> očigledno znali.. Bigaje... šta da ti kažem, osim da se meni zaista toliko tvrdoglave persone nisu zalomile u kontaktu sa slovencima...
srbija.279 bdm.,
## U stvari, najbliže je istini da trenutno niko ne zna koliko košta struja ## koju troši i koliko će je platiti. Tačno tako, jedino što znam jeste da mi je pre akontacija bila 7 dinara, a od ovog meseca skoro 14... :( BDM.
srbija.280 drndi,
>> Pretpostavljam da Srbi u npr. Madarskoj moraju da govore madarski, a u >> Kanadi, kanadski itd..? >> Jesam li ispravno shvatio tvoju logiku, ili sam mozda nesto propustio? Ja smatram da npr. Srbi u Madjarskoj moraju da znaju madjarski ako im je tamo stalno mesto boravka i da ga priznaju kao sluzbeni jezik. A kako ce izmedju sebe da se sporazumevaju - njihova stvar. Btw. u Kanadi ce verovatno govoriti francuski ili engleski. ;)
srbija.281 drndi,
>> Ovo je jako lukavo resenje (I have a cunnin' plan, sto bi rekao Boldrik). >> Ti u stvari predlazes iseljavanje Madara? Ne, objasnio sam ono sta sam mislio u prethodnoj poruci, pa da ne ponavljam.
srbija.282 drndi,
>> Ma neka govori sto god hoce, ali ako radi u "javnoj" firmi neka >> govori sluzbeni jezik. Pa naravno, to sam i ja rekao.
srbija.283 mikis,
+> =:> im sve p.s. i izađem... +> ------- +> Ovaj izraz nisam čuo !??? +> AJde mi ga objasni! 1) Post Scriptum 2) PostScript 3) Pravilo Službe 4) ... ;))
srbija.284 zqusovac,
> Jos samo da mi objasnis i zasto su Srbi na Kosovu morali da uce > Albanski... ;> Da im nije od tog 'viska znanja' opao ugled? Sasvim je normalno da u mesovitoj sredini, pogotovu ako je odnos toliko drasticno u korist Albanaca, Srbi uce albanski. Kroz ucenje jednog jezika dosta se nauci i o toj kulturi i mentalitetu. Uostalom, znam dosta starih Srba i Crnogoraca na Kosovu i u Crnoj Gori koji zive u sredinama gde je velik broj Albanaca koji nikada nisu isli u kole i nikada ih niko nije terao, pa odlicno govore albanski. Jednostavno, znali su da je tako i zgodnije i pametnije. Kad se sretnu stari Srbin i stari Albanac svaki pozdravlja ne na svom maternjem jeziku, vec na jeziku onog drugog. poz, zq
srbija.285 fancy,
ŮŢ> Ja smatram da npr. Srbi u Madjarskoj moraju da znaju madjarski ako im ŮŢ> je tamo stalno mesto boravka i da ga priznaju kao sluzbeni jezik. A ŮŢ> kako ce izmedju sebe da se sporazumevaju - njihova stvar. Pojam "dvojezičnost" ti ništa ne znači..? Pazi od čega je počelo (4.256): Ţ>>> Pa? U cemu je problem? Ako je neko Madar on ne treba Ţ>>> da zna u kojoj ulici zivi? Ţ> Ţ> Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka Ţ> govori srpski. Dakle: 1. Ako je neko Mađar, neka živi u Mađarskoj. 2. Ako (neko) živi u Srbiji, neka govori srpski. Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Mađara u Srbiji, dok je svim ostalima -koji žive u Srbiji- kao jezik kojim se govori određen srpski... lepo. ŮŢ> Btw. u Kanadi ce verovatno govoriti francuski ili engleski. ;) Ajde..? A koji od ta dva je službeni..?
srbija.287 drndi,
>> Dakle: >> 1. Ako je neko Madar, neka zivi u Madarskoj. >> 2. Ako (neko) zivi u Srbiji, neka govori srpski. >> Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Madara u Srbiji, dok >> je svim ostalima -koji zive u Srbiji- kao jezik kojim se govori odreden >> srpski... lepo. Uf, nesporazum. Madjari u Srbiji su navedeni cisto kao primer, to (po meni) vazi i za sve ostale. Nemam ja nista protiv toga da u Srbiji zive Madjari niti da koriste svoj maternji jezik, ali ako (kao sto je na pocetku diskusije bio slucaj) ne koriste sluzbeni jezik (u ovom slucaju srpski) na javnom mestu - npr. radnici u javnim preduzecima, onda to nije u redu. Ako neko odbija da govori sluzbeni jezik zemlje u kojoj zivi onda ni ne treba da zivi u istoj. A kako ce da se sporazumevaju izmedju sebe njihova stvar, sve dok to direktno ne ugrozava ostatak populacije - kao sto je ovde bio slucaj. >> ŮŢ> Btw. u Kanadi ce verovatno govoriti francuski ili engleski. ;) >> >> Ajde..? A koji od ta dva je sluzbeni..? Oba.
srbija.288 crncic,
>> Da im nije od tog 'viska znanja' opao ugled? Ne, nije, ali ne može se ni na taj način gledati na takvu stvar. >> Sasvim je normalno da u mesovitoj sredini, pogotovu ako je odnos toliko >> drasticno u korist Albanaca, Srbi uce albanski. Kroz ucenje jednog Ne bih se baš složio da je normalno. Normalno bi bilo da im se omogući da biraju da li će učiti jezik Albanaca ili neće. Ovako su svi bili primorani da ga uče (mislim na decu), jer to je bio obavezan predmet.
srbija.289 superhik,
=:> Nisi samo precizirao jel' u Mađarskoj ili u Kanadi..? Pa logično: u Kanadi!
srbija.290 superhik,
=:> Dakle: =:> 1. Ako je neko Mađar, neka živi u Mađarskoj. =:> 2. Ako (neko) živi u Srbiji, neka govori srpski. =:> Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Mađara u =:> Srbiji, dok je svim ostalima -koji žive u Srbiji- kao jezik =:> kojim se govori određen srpski... lepo. Kako ne shvataš!? U 'javnim' ustanovama neka govore srpski (u Kanadi engl....) a između sebe neka govore šta hoće!
srbija.291 sjer,
> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju > Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije. I Republike Srpske Krajine. :)
srbija.292 fancy,
ŮŢ> Kako ne shvataš!? Pa to i nije pisalo tamo. To što jedno pišete a drugo mislite, to je samo problem vaše artikulacije. ŮŢ> U 'javnim' ustanovama neka govore srpski (u Kanadi engl....) ŮŢ> a između sebe neka govore šta hoće! Pretpostavljam da se i od Srba koji žive i rade u nekoj, recimo, bolnici u Mađarskoj u, recimo, etnički čistom ;) srpskom mestu, očekuje da pričaju na Mađarskom..?
srbija.293 fancy,
ŮŢ> treba da zivi u istoj. A kako ce da se sporazumevaju izmedju sebe ŮŢ> njihova stvar, sve dok to direktno ne ugrozava ostatak populacije - ŮŢ> kao sto je ovde bio slucaj. Kako reče..? ugrožavanje..? a gde je to ovde bio slučaj..? Inače, ponavljam... pojam dvojezičnost itt, to ti ne govori ništa..?
srbija.294 fancy,
ŮŢ>> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju ŮŢ>> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije. ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :) Kako reče, ovo zadnje..? Gde to beše..??
srbija.295 drndi,
>> Pretpostavljam da se i od Srba koji zive i rade u nekoj, recimo, bolnici >> u Madarskoj u, recimo, etnicki cistom ;) srpskom mestu, ocekuje da ^^^^^^^^^^^^^^ >> pricaju na Madarskom..? Ajde daj neki primer etnicki cistog mesta (srpskog) u Madjarskoj!
srbija.296 drndi,
>> Kako rece..? ugrozavanje..? a gde je to ovde bio slucaj..? >> Inace, ponavljam... pojam dvojezicnost itt, to ti ne govori nista..? Pa koliko se secam, kao ugrozavanje sam shvatio da covek nije moga da kupi namirnice u Novom Sadu zato sto prodavac nije znao srpski. Tebi ne bi smetalo da udjes u pekaru u Beogradu i da trazis burek a prodavac ti kaze nesto na siptarskom? I kad si navalio, objasni sta mislis pod pojmom dvojezicnosti?
srbija.297 drndi,
>> ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :) >> >> Kako rece, ovo zadnje..? Gde to bese..?? Ako cemo tako onda se treba upitati i gde je ta SRJ? I koje su tacne granice? Nesto sam cuo, ali......
srbija.298 mikis,
+> > p.s. Kad će da dižu poštu u vazduh? ;>> +> +> Nisu ni pokušavali, to im nije bilo u opisu dužnosti, okupatori +> su hteli, ali im ovi nisu dali ... ;) Pu, majku mu, ja se taman ponadao ;))
srbija.299 mikis,
+> ŮŢ> Među sobom nek govore šta hoće +> ŮŢ> ali u prodavnicama moraju da pričaju na engleskom! +> +> Nisi samo precizirao jel' u Mađarskoj ili u Kanadi..? ;)) Sorry što se mešam u ovako zanimljivu raspravu, ali ovo me podseti na epizodu Monti Pajtona sa lažnim mađarsko-engleskim rečnicima :)))
srbija.300 superhik,
=:> Pretpostavljam da se i od Srba koji žive i rade u nekoj, =:> recimo, bolnici u Mađarskoj u, recimo, etnički čistom ;) =:> srpskom mestu, očekuje da pričaju na Mađarskom..? DA! Zato što žive u Mađarskoj! Huh! dosta mi je ove diskusije! ;)
srbija.301 stigor,
>+> Nisu ni pokušavali, to im nije bilo u opisu dužnosti, >+> okupatori su hteli, ali im ovi nisu dali ... ;) > Pu, majku mu, ja se taman ponadao ;)) Pa posle onakvog govora nj. veličanstva na 50godišnjici (oslobodjenja i prosvetljenja), Prle i Tihi su odustali, videli da je ovde sve OK, pa nisu hteli da troše dinamit zabadava ... :)
srbija.302 fifana,
> Slazem se sa tvojim navodima, ni ja za sve ove godine u Novom Sadu nisam > sreo Madara koji ne zna ili nece da prica srpski, a BTW sam osnovnu Nisam iz NS, ali sam tamo cesto bivala, imala rodbinu, majka mi iz Vojvodine - te gluposti o Madjarima koji ne znaju/nece da znaju srpski su stvarno samo za one koji nikad nisu mrdnuli iz svog sela (makar bilo veliko kao Beograd). Cak i u Subotici, gde zaista ima ljudi koji lose govore srpski, svako se, ukoliko se ljubazno i civilizovano ponasas, trudi da se sporazume sa tobom. Lj.
srbija.303 fifana,
> Uostalom, znam dosta starih Srba i Crnogoraca na Kosovu i u Crnoj Gori koji > zive u sredinama gde je velik broj Albanaca koji nikada nisu isli u kole i > nikada ih niko nije terao, pa odlicno govore albanski. Jednostavno, znali To je jedini razuman pristup odnosima. Usput, pre rata (II) moja majka je uredno, po svojoj zelji, fakultativno ucila madjarski (Subotica, Senta, Beckerek) i, kol'ko znam, nista joj nije falilo. Lj.
srbija.304 fifana,
> 1. Ako je neko Madar, neka zivi u Madarskoj. > 2. Ako (neko) zivi u Srbiji, neka govori srpski. > Koliko vidim, ovde se postavlja pitanje postojanja Madara u Srbiji, dok > je svim ostalima -koji zive u Srbiji- kao jezik kojim se govori odreden > srpski... lepo. Ma ne, to znaci da u Srbiji zive samo Srbi. To je jos lepse. Potpuno u skladu sa uvazavanjem nacionalnih manjina. ;>>>>> Lj.
srbija.305 djcorto,
>> time, i zato nikad nisam ni insistirao na tome da svi od >> Vardara pa do Triglava i nazad moraju da govore srpski / >> hrvatski... Agreed ....
srbija.306 djcorto,
>> 'romansirani' log >> iz chat-a! (lavirint)???? Cemu ? Na tapetu su bili Gremlin i Fancy .... BTW, Chedo, sta bi s jutarnjim programom, tj kako se zvase reporterka ? ;) NHF :)
srbija.307 djcorto,
>> Nisi samo precizirao jel' u Madarskoj ili u Kanadi..? Neverovatno, ali i u Madjarskoj pricaju engleski .... po prodavnicama, jakako ;)
srbija.308 djcorto,
>> Ako neko odbija da govori sluzbeni jezik zemlje u kojoj >> zivi onda ni ne treba da zivi u istoj. A kako ce da se >> sporazumevaju izmedju sebe njihova stvar, sve dok to direktno >> ne ugrozava ostatak populacije - kao sto je ovde bio slucaj. Cek, ovde postoji sluzbeni jezik ? Naravno da ce medju sobom da razgovaraju na jeziku koji im najvise odgovara ...
srbija.309 fancy,
ŮŢ> Ajde daj neki primer etnicki cistog mesta (srpskog) u Madjarskoj! Iskreno, veze nemam, ali onomad beše na TV-u, bili i naši popovi tamo, osvećivali im crkve i sve tako u tom stilu... Ima toga, mada ne toliko koliko mađarskih mesta ima po Vojvodini. Dobro de, ne baš etnički čista (nesrećan mi izraz...) ali sa većinskim "manjinskim" stanovništvom.
srbija.310 fancy,
ŮŢ> Pa koliko se secam, kao ugrozavanje sam shvatio da covek nije moga da ŮŢ> kupi namirnice u Novom Sadu zato sto prodavac nije znao srpski. Tebi Mislim da je to suviše naduvan primer, i zaista bi me zanimalo da saznam gde se to u Novom Sadu _tačno_ nalazi, i šta bi ljudi sa lica mesta (dakle, Novosađani) mogli da kažu o tome. Dosta sam bio po Vojvodini i po Novom Sadu, ali mi se nikad nije ništa slično dogodilo... Svi Mađari koje sam sreo (a sreo sam ih i srećem ih kol'ko hoćeš) su regularno govorili srpski... sa akcentom više-manje, ali ipak. ŮŢ> I kad si navalio, objasni sta mislis pod pojmom dvojezicnosti? Nešto što je postojalo u Istri, svojevremeno u SFRJ, sada u RH, u mestima u kojima ima dosta Italijana. Tako nešto postoji i u Vojvodini, i koliko znam, u zvaničnoj su upotrebi oba jezika (koja god dva da su u pitanju), čak i u službene svrhe (suđenja, itd...) * A propos službene upotrebe... Zar je prodavanje hleba "službena upotreba" o kojoj se toliko priča..? To bih pre nazvao glupim smislom za ekonomiju prodavca koji je (ako je!) odbio da komunicira na srpskom usred Srbije..;) hmm... dobro de, Vojvodine..:)
srbija.311 fancy,
ŮŢ> =:> Pretpostavljam da se i od Srba koji žive i rade u nekoj, ŮŢ> =:> recimo, bolnici u Mađarskoj u, recimo, etnički čistom ;) ŮŢ> =:> srpskom mestu, očekuje da pričaju na Mađarskom..? ŮŢ> ŮŢ> DA! ŮŢ> Zato što žive u Mađarskoj! E, izvoli pa reci tu glupost njima.
srbija.312 fancy,
ŮŢ>>> ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :) ŮŢ>>> Kako rece, ovo zadnje..? Gde to bese..?? ŮŢ> Ako cemo tako onda se treba upitati i gde je ta SRJ? I koje su tacne ŮŢ> granice? Nesto sam cuo, ali...... Koja SRJ..?
srbija.313 fancy,
ŮŢ>>> iz chat-a! (lavirint)???? ŮŢ> Cemu ? Na tapetu su bili Gremlin i Fancy .... BTW, Chedo, sta bi s ŮŢ> jutarnjim programom, tj kako se zvase reporterka ? ;) NHF :) Zvala se Marija, zove se još uvek tako... valjda. A, ujutro nikog nije bilo, tek toliko da se zna..;)
srbija.314 squsovac,
> Nemam ja nista protiv toga da u Srbiji zive Madjari niti da koriste svoj > maternji jezik, ali ak(kao sto je na pocetku diskusije bio slucaj) ne > koriste sluzbeni jezik (u ovom slucaju srpski) na javnom mestu - npr. > radnici u javnim preduzecima, onda to nije u redu. Jugoslavija je, potpisnica mnogih deklaracija od ojih izdvajam onu UN i pogotovo kasnije KEBS-a o pravima nacionalnih manjina. Problematika prava nacionalnih manina izuzetno je obimna, ali valja izdvojiti: 1. Garantovanje nacionalnim manjinama upotrebu sopstvenog jezika, 2. ŠKOLOVANJE na maternjem jeziku, 3. postojanje nacionalnih kulturnih ustanova itd. Dakle, nije reč o upotrebi jezika u "privatnim razgovorima" već je reč o daleko ozbiljnijim stvarima. Vrhunskim domašajem u ostvarenju prava nacionalnih manjina smatra se (to će ti reći gotovo svaka stranka nacionalne manjine svugde u svetu, pa između ostalog i DZVM,na primer) situacija koju su uspeli da postignu pripadnici nemačke (austrijske) nac manjine u italijanskom delu Tirola. Oni tamo en samo da se školuju na svom jeziku, i ne samo da svoj jezik koriste u "javnim poslovima", već su i sva dokumenta, sve tablem, svi napisi, pa čak i račni u trgovinama na dva jezika - italijanskom i nemačkom. I nikome to ne smeta. Naprotiv. Ne pada im na pamet da se svađaju oko gluposti, već zajedno deru turiste u mestima poput Cortine d Ampezzo.
srbija.315 squsovac,
>> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju >> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije. > I Republike Srpske Krajine. :) Sudeći po najnovijem nacrtu deklaracije UN (za koju čak i Tanjug priznaje da će deklaracija ciji je nacrt usvojen gotovo sigurno biti usvojena u Generalnoj skupstini UN) reč je ne o tzv RSK već o "okupiranim delovima Hrvatske". Ko voli ima u novinama od subote 22.10.94. tekst nacrta deklaracije. U najkraćem: Nacrt deklaracije po prvi put UNPA zone eksplicitno naziva "OKUPIRANIM PODRUCJIMA REPUBLIKE HRVATSKE". Od SR J se trazi da: 1. "odmah prekine bilo kakvu vojnu logisticku podršku samoproklamovanim vlastima u delovima Hrvatske pod srpskom kontrolom" 2. "da se u potpunosti pridrzava svih rezolucija SB UN" 3. da "striktno postuje teritorijalni integritet Hrvatske" itd U preambuli se osudjuje "osvajanje teritorija uz upotrebu sile" i izražava se podrška teritorijalnom integritetu Hrvatske u međunarodno priznatim granicama uz posebnu napomenu da to važi i za zone pod zastitom UN. Glede ranijih rasprava u kojima sam ja uporno tvrdio da su Knin, Vukovar itd. ipak u Hrvatskoj, a da je "RSK" ipak SAMOPROKLAMOVANA, i da joj nije dug vek, kada su me razni Sezamovci ubedjivali da je tzv RSK ipak normalna drzava, voleo bih da se sada uvazeni spantic, dragisha, djokab, severian, rkorda, iboris, petrovics i ostali zagovornici teze "Krajina jeste država" izjasne da li su revidirali stav, da li će ga revidirati kada GS UN krajem decembra (kako je planirano) usvoji pomenutu deklarciju ili nece revidirati stav nikada čak i kada se što reče Đodan "hrvatski stijeg zaviori nad kninskom tvrđavom".
srbija.316 sjer,
>> A mi cemo biti Juzna Slavija. :) > > Juzna Slavonija Južna Baranja ! ;)
srbija.317 sjer,
> ŮŢ>> Novi Sad je u Vojvodini, koja se nalazi izmedju > ŮŢ>> Srbije, Hrvatske, Madjarske i Rumunije. > > ŮŢ> I Republike Srpske Krajine. :) > > Kako reče, ovo zadnje..? Gde to beše..?? Zapadno! Z a p a d
srbija.318 fancy,
ŮŢ>> Kako reče, ovo zadnje..? Gde to beše..?? ŮŢ> Zapadno! Z a p a d Pazi da vam ne ZAPADne..;) (doduše, već vam zapalo..;)
srbija.319 stigor,
> (dakle, Novosađani) mogli da kažu o tome. Dosta sam bio po > Vojvodini i po Novom Sadu, ali mi se nikad nije ništa slično > dogodilo... Svi Mađari koje sam sreo (a sreo sam ih i srećem > ih kol'ko hoćeš) su regularno govorili srpski... sa akcentom > više-manje, ali ipak. Upravo tako, ovo potvrdjuje novosadjanin i manite se već jednom presipanja šupljeg u prazno ... Zašto ne bi obradjivali Kosovo, tamo je situacija diskutabilnija, ode zemlja leglano u tudje ruke, za koju godinu, i to preko tapija ...
srbija.320 severian,
> bih da se sada uvazeni spantic, dragisha, djokab, severian, *********** > rkorda, iboris, petrovics i ostali zagovornici teze "Krajina > jeste država" izjasne da li su revidirali stav, da li će ga Na stranu sad šta ja po pitanju Krajine inače mislim, ali voleo bih da mi navedeš gde sam to tačno tvrdio da "Krajina jeste država" (broj poruke moliću!). Kada bi se rukovodio manje utiscima i kvalifikacijama, a pažljivije čitao ono što kritikuješ, video bi da sam samo tvrdio (a zbog velikih izbegličkih problema u suprotnom) kako je za Krajinu "kiprizacija" trenutno najbolje rešenje. Zato, ako plediraš da se tvoje reči zasnivaju na činjenicama, izostavićeš me iz gornjeg skupa (inače uvaženih Sezamovaca). ps: Ova replika je, možda, manje upućena tebi lično, a više maniru (ovde tako prisutnom) da se onako neobavezno, na osnovu utisaka, prenebregavajući činjenice, ljudi trpaju u razne grupe, društva, lobije... Kako ljubomorno držim do svakog individualizma, ovo mi smeta i otuda i ove moje reči.
srbija.321 djcorto,
>> ukoliko se ljubazno i civilizovano ponasas, trudi da se !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! >> sporazume sa tobom. Ovaj argument je nedostajao u diskusiji ... Bravo Ljiljo :)
srbija.322 djcorto,
>> A, ujutro nikog nije bilo, tek toliko da se zna..;) Steta :)
srbija.323 gari,
=-> =:> Jos samo da mi objasnis i zasto su Srbi na Kosovu morali da =-> =:> uce Albanski... ;> =-> =-> Ko ? Ja ? =-> Pitaj garija! O:) Pre nego sto me pita: Kod nas u NS u nekim osnovnim skolama se uci madjarski jezik od prvog razreda i to fakultativno, a u jednoj (Petefi Sandor) je moguce (ne znam, neka kaze neko ko zna) da se uci obavezno, a to znaci da uce i srbi koji idu u te skole (ako hoce). Zbog toga nisam video nikoga ovde da se buni...
srbija.324 gari,
=-> Ne, ne, ne, moja greska. Nije bio Novi Sad vec neki grad kod one =-> pescare :) Islo se tamo na ekskurziju ;) =-> =-> Slicno je bilo i nekada davno u Sloveniji. Mi po srpski (engleski) =-> a oni bez prestanka pice slovenacki :) Ne znam u cemu je bio =-> stos.. :) Stos je u tome sto u Vojvodini ima jednonacionalnih sredina u kojima deca koja zavrse SAMO osnovnu skolu NE ZNAJU drugi jezik osim maternjeg. Ukoliko naidjes na takav slucaj, kod nas je obicaj da budes kulturan (a ne primitivan i da psujes) i da pokusas da pronadjes nekog ko zna i tvoj jezik... Sta mislis kako je njima kada treba negde da otputuju? Ne mogu ni kartu za voz da kupe u Novom Sadu ako im neko ne pomogne...
srbija.325 gtomic,
> te gluposti o Madjarima koji ne znaju/nece da znaju srpski su stvarno samo za ############ Ova dva pojma treba razdvojiti jer ima ih koji starno neznaju srpski (što je tužno) i to po mestima u Potisju, a ima ih, mada neuporedivo manje, koji neće (što je drsko i bezobrazno) da konverziraju na srpskom... Ono za ljubazno i civilizovano ponašanje si u pravu.
srbija.326 fancy,
ŮŢ> jezik osim maternjeg. Ukoliko naidjes na takav slucaj, kod ŮŢ> nas je obicaj da budes kulturan (a ne primitivan i da psujes) ŮŢ> i da pokusas da pronadjes nekog ko zna i tvoj jezik... Ma Dammir je bio malo nervozan tih dana... Razbio je luster u sobi mlatarajući glavom uz novu Metallicu..;)
srbija.327 cnenad,
ŁŁŁ presipanja šupljeg u prazno ... Zašto ne bi obradjivali Kosovo, ŁŁŁ tamo je situacija diskutabilnija, ode zemlja leglano u ŁŁŁ tudje ruke, za koju godinu, i to preko tapija ... Problematična stvar, ali 'glavešine' se ne bave tim jer je krompir preterano vruć i odmah ga ispuštaju iz ruke. Važno je da jedno te isto ponavljaju - 'Kosovo je neotuđivi deo Srbije'
srbija.328 stigor,
> Problematična stvar, ali 'glavešine' se ne bave tim jer je > krompir preterano vruć i odmah ga ispuštaju iz ruke. Važno je Ma ne ispuštaju oni nešto drugo iz ruke ... ;) > da jedno te isto ponavljaju - 'Kosovo je neotuđivi deo Srbije' Veoma poznata rečenica, kojoj više ne veruju ni oni koji bi trebali najviše da joj veruju (zbog toga sad i potpisuju peticiju o prevari) ...
srbija.329 dcolak,
│ jezik osim maternjeg. Ukoliko naidjes na takav slucaj, kod │ nas je obicaj da budes kulturan (a ne primitivan i da psujes) │ i da pokusas da pronadjes nekog ko zna i tvoj jezik... Pa to nisu bila deca. A i bio sam kulturan, rekoh doviđenja i zapalih van. Šta sam motao po glavi to nikad neće saznati... Ma sve je to ok, al' kako on mene razume? :) Sledge DAMMIR!
srbija.330 dcolak,
│ Ma Dammir je bio malo nervozan tih dana... Razbio je luster u sobi │ mlatarajući glavom uz novu Metallicu..;) žizs Krajst! :) Ali, kako...? :) Moraću da čekiram prozore na voajere. :)) Sledge DAMMIR!
srbija.331 squsovac,
> Na stranu sad šta ja po pitanju Krajine inače mislim, ali voleo > bih da mi navedeš gde sam to tačno tvrdio da "Krajina jeste država" (broj > poruke moliću!). Možda bi ipak bilo bolje da TI još jednom pročitaš ono što si napisao: > Pa, postoji i opcija 'kiprizacije' Krajine. Dakle, zadržavanja > status quo-a (od sveta nepriznata država, ali bez hrvatske vlasti na > terenu). Da li je to dobro ili ne, ne ulazim u diskusiju. Jednostavno, > treće mogućnosti IMA... > (severian, FORUM.12, poruka 3.1297) Dakle, napisao si: "zadržavanje status-quo-a od sveta nepriznata država" - znači, barem kako ja tumačim ovu rečenicu: Zadržava se sadašnje stanje da Krajina ostaje nepriznata država. Iz ovoga zaključujem da je po tebi ona sada država. Naravno, postoji mogućnost da si se loše izrazio, ali to onda nije moja greška.
srbija.332 zqusovac,
> pomenutu deklarciju ili nece revidirati stav nikada cak i kada > se sto rece Dodan "hrvatski stijeg zaviori nad kninskom > tvrdavom". Pobrkao si, Djodan je to rekao za Romaniju. poz, zq
srbija.333 squsovac,
>> pomenutu deklarciju ili nece revidirati stav nikada cak i kada >> se sto rece Dodan "hrvatski stijeg zaviori nad kninskom >> tvrdavom". > Pobrkao si, Djodan je to rekao za Romaniju. I za Knin na preizbornom mitingu u Dubrovniku. Ja vid'o na HTV-u.
srbija.334 fancy,
ŮŢ>>> A, ujutro nikog nije bilo, tek toliko da se zna..;) ŮŢ> Steta :) Video si je..? Je li čemu..?
srbija.335 fancy,
ŮŢ> žizs Krajst! :) Ali, kako...? :) big brother is watching you. .\ /.
srbija.336 severian,
>> Pa, postoji i opcija 'kiprizacije' Krajine. Dakle, zadržavanja >> status quo-a (od sveta nepriznata država, ali bez hrvatske >> vlasti na terenu). Da li je to dobro ili ne, ne ulazim u >> diskusiju. Jednostavno, treće mogućnosti IMA... >> (severian, FORUM.12, poruka 3.1297) > Zadržava se sadašnje stanje da Krajina ostaje > nepriznata država. Iz ovoga zaključujem da je po tebi ona sada > država. Naravno, postoji mogućnost da si se loše izrazio, ali > to onda nije moja greška. Iz "od sveta nepriznata država", u kontekstu rasprave u kojoj je 3.1297 bila replika (TREĆA mogućnost! Naime, dejanr je tvrdio da će Krajina ili biti deo Hrvatske ili neće, dakle da će biti država) jasno sledi samo da je Krajina entitet koji nije priznat kao država. žak i van tog konteksta (a bio je, ponavljam: ni RH, ni država - status quo!) zaključak je na klimavim nogama. No, nema veze. Samo sam izrazio želju da izostanem iz ekipe "Sve zvezde Krajine", ti ostaješ pri svom stavu, meni isti i dalje smeta... Idemo dalje (Vjazma je pala:))))...
srbija.337 ndragan,
/ Kada god odem tamo svi pričaju na madjarkom! ;(((( Jel' Beker Bela još uvek vlasnik "Domina"? To je najbolje mesto da stekneš gornji utisak :)
srbija.338 ndragan,
/ Ako je neko Madjar neka zivi u Madjarskoj, a ako zivi u Srbiji neka / govori srpski. ...da ga ceo svet razume?
srbija.339 ndragan,
/ To ti je tako svugde u DEMOKRATSKOM svetu. A i zato što u Mađarskoj postoje dvojezične table, kako za mesta sa mešovitim stanovništvom, tako i na putokazima prema našim gradovima. I to ne samo onako kako se piše na našem, nego baš onako kako ga mi zovemo. Naprimer, granični prelaz kod Bačkog Brega se zove Hercegszánto, a ispod piše /Santovo/. Isto na putokazu piše Zombor, pa ispod /Sombor/, Szabadka /Subotica/. Ovo ide na račun onog "!#%#&/( iz republičke skupštine koji je onomad počeo da izmišlja rupu na saksiji po ovom pitanju. Većina mesta u Vojvodini ima po dva tri imena, zavisno od jezika. Btnj, nešto se ne sećam da se neko bunio što su neka imena mesta koja su imala 'Magyar' u nazivu prekrštena, naprimer poslednje mesto pre prelaza za Rumuniju kod Srpske Crnje (ono odakle je Đura) zove se Nova Crnja, mada je otprilike podjednako staro, a ranije se zvalo Magyar Csernya. Bečej i Novi Bečej su se na mađarskom zvali Török Becse i Magyar Becse (Bečejci neka me isprave ako sam nešto ubrljao), tj. Turski i Mađarski Bečej.
srbija.340 ndragan,
/ nek me opovrgnu ili podrze, sta vec misle... ;) Studirao sam u NS, i jedino mesto gde se prvenstveno govori Mađarski je kafana Domino. Scenu iz dućana mogu da shvatim jedino tako da im je upao u razgovor i bio onako ladno balkanski ignorisan do eventualnog kraja priče.
srbija.341 ndragan,
/ u ovoj državi imaju SVE na SVOM (madjarskom) jeziku!? Pa, baš nešto i nemaju kao što su imali. Dok sam se ja školovao, bilo je otprilike onoliko odelenja na mađarskom koliko ima Mađara (oko 18%), čak i u gimnaziji (jedno odelenje od 6). Sad ima ukupno jedna osnovna škola u gradu (prečnika 7 km, sa 90.-100.000 stanovnika) sa nastavom na mađarskom, što je izvedeno pre neku godinu. U Mužlji, koja je nekad bila mađarsko selo, a sad je oko 50%, za direktora osnovne škole ministarstvo je postavilo...
srbija.342 fancy,
ŮŢ> Samo sam izrazio želju da izostanem iz ekipe "Sve zvezde Krajine", Nije loše, to je JEDAN, idemo dalje... a ostali..?
srbija.343 milan,
(Emitovana 29. oktobra 1994. godine) Srbotopija 77 Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 29. oktobar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Pre neko veče, čini mi se u sredu uveče, učestvovao sam na književnoj večeri povodom knjige, posvećene kratkoj i neslavnoj istoriji srpske opozicije. Knjiga nosi naslov "Pokrštavanje petokrake", i podnaslov "Tajni život srpske opozicije". Napisao ju je beogradski novinar i publicista Nenad Stefanović, inače ne samo hroničar nego i učesnik svih tih događanja od jeseni 1989. do danas. O samoj knjizi ću možda reći neku reč kojom drugom prilikom, ali me je na uključivanje, bolje reći na razmišljanje o ovoj književnoj večeri u ovonedeljnom političkom komentaru, podstaklo nešto sasvim drugo. To, "nešto sasvim drugo" je, naime, atmosfera samog skupa, književne večeri ili promocije, zaboravio sam kako se već zvala. Ta atmosfera, i njene veze sa prošlošću i svakidašnjicom su me toliko obuzele da sam odlučio da vas danas malo gnjavim sa time. Povrh svega, a možda i pre svega, zanimljivo je mesto gde se književna večera - mada hranu ipak služili nisu - održala. Skup je održan u balskoj dvorani bivšeg Kraljevskog oficirskog doma u ulici kralja Milana, koji je i poput same ulice menjao imena i namene. Od rata pa do pre dvadesetak godina, zgrada na uglu Ferdinandove i kralja Milana - danas je to ugao ulice Srpskih vladara i nekog meni nepoznatog ruskog generala - zvala se po izvesnom partizanskom revolverašu Panetu Đukiću, i bila je neki pandan Domu Armije, ali na nivou i tada svemoguće policije. Tačan naziv je, verovatno, bio Dom radnika SSUP-a, "Narodni heroj Pane Đukić", ili nešto slično, ali se u narodu zgrada od milja zvala: Dom UDBE. Biće da je predmetni Đukić bio neki od prvoboraca OZN-e, KNOJ-a ili neke slične humanitarne organizacije posleratnog komunističkog terora. Dobri poznavaoci istorije boljševizma u Srba pamte da je slava SSUP-a počela, sredinom šezdesetih, posle pada Rankovića i drugova, da opada te je i Dom UDB-e gubio boju fasade a, poznavaoci kažu, da je i repertoar filmova je gubio na aktuelnosti - nisu se više obavezno prikazivali pretpremijerni filmovi - dok je restoran počeo sve više da liči na menzu. U jednom momentu, koji mi je tada izmakao svojim značenjem, Dom UDB-e je naglo postao Studentski kulturni centar. Zli jezici bi rekli da ga je tada, zapravo, republička policija preotela od savezne. Ova škola mišljenja tvrdi da je to prva tvrđava savezne policije koja je pala i da je svakome ko misli to morao biti znak. Po njima je, tako, Kraljevski oficirski dom odigrao ulogu simbola najave propasti savezne države kojoj su republičke protodržave počele otkidati deo po deo federalne moći, počinjući, naravno, sa najvažnijim simbolom moći - policijom. Odavde, pak, ispada da je prošlogodišnji - ili pretprošlogodišnji, vidite više se ni ne sećamo - juriš srbijanskih republičkih specijalaca na zgradu savezne policije, bio samo poslednji čin drame nestajanja jugoslovenske policije a sa njom i Jugoslavije onakve kakvom je znamo. Pristalice ove škole mišljenja tako veruju da je prvu tvrđavu je branio Pane Đukić, a poslednju Dobrica Ćosić. Iako mi se pomisao da je "tatko ove nacije" iz Velike Drenove, baklju odbrane savezne policije preuzeo od Paneta Đukića, veoma dopada - ako ništa drugo a ono da je širim po medijama - sve mi se čini da je po sredi bilo nešto sasvim drugo. Jer, pogledajmo stvari iz praktičnog ugla. Od zgrade otete od predmetnog Đukića neku vajdu su videli beogradski rok ansambli, zatim po koji slikar, te ljubiša Ristić i njegovo Kazalište-Pozorište-Gledališče-Teatar koje je, kada je gostovalao po inostranstvu na misteriozan način gubilo ovo panjugoslovensko ime i postajalo Zagreb Theatre Company. Konačno, tu su mir nalazili i dokoni pušači jednog jedinog joint-a koji je, od ruke do ruke, kružio oko pretrpanog stola sablasno ledenog kafea ispred sale. Vajdu su videli i nosioci novih trendova u tadašnjem komunističkom parakulturnom establišmentu. Znamenita Dunja Blažević je čvrstom rukom vladala SKC-om i dovodila razne konceptualne umetnike poput čuvenog Nemca Jozefa Bojsa, koji je bio još čuveniji po tome što je bio pilot eskadrile Edlnjeiss koja je 6. aprila 1941. pohodila Beograd. Da je bivši režim imao smisla za humor, mogao je u kulturnoj rubrici najaviti Bojsovu izložbu naslovom: "Jozef Bojs po drugi put nad Beogradom!". Ispada tako da zli jezici nisu u pravu kada tvrde da se u slučaju pretvaranja Doma UDB-e u SKC zapravo radilo o zameni jugoslovenske policije srpskom policijom. Jer, establišment, koji je tada vladao Beogradom i, razume se, SKC-om, pre bi se mogao opisati kao "jugoslovestvujušći". žinio je i ideološko i kulturološko jezgro tadašnjeg režima koga bi savremeni miloševićevci nazvali "stambolićevskim", a ja lično više volim izraz iz francuske revolucije: Ancien Regime - iliti "bivši režim". njega su činili uglavnom potomci Bravarevih šumskih skrivača; potomci dobro odeveni po stranskim buticima ali i solidno odškolovani po belosvetskim kulturnim centrima u koje su sa roditeljima putovali prateći ih u njihove preteške diplomatske misije ili u koje su ih roditelji slali na raznorazna doškolovavanja. Tako mise čini da je transformacija Doma UDB-e u SKC bila znak sazrevanja bivšeg režima koji je iz političko- policijske faze polako prelazio u političko-ideološku fazu. Kako se preterana sloboda političkog izražavanja i dalje smatrala štetnom po zdravlje, parakulturne ustanove, "malotiražne" i van fokusa neintelektualne javnosti, bile su više nego pogodne da se kroz njih obavljaju razni eksperimanti na rubu kulture i politike. U dve decenije svog cvetanja, SKC je iznedrio sve moguće ideološko- kulturološke eksperimente koji su se mogli zamisliti, a koji nisu privlačili više od par stotina posetilaca. Da je tada američki Kongres slao svoje parlamentarne delegacije da proveravaju demokratičnost "zemalja pod sumnjom", našom bi bio potpuno zadovoljan. Izveštaj Komitetu za_ne_znam_šta_i_kako glasio bi da je "sve mirno i pod kontrolom". Međutim, sa propadanjem Jugoslavije propadao je i SKC. Napuštali su ga upravnici i poslenici, a razbijeni prozori i fasada čija je boja sve više nalikovala na boju beogradskog novembarskog neba, nepogrešivo su svedočili o tome. Dunju Blažević u Fiorucci-jevim džins kompletima i Gucci-jevim cipelama, smenjivali su direktori u farmerkama sa Bulevara Revolucije - pardon, kralja Aleksandra, ali Obrenovića a ne karađorđevića - i džemperima trikotaže "Partizanka". Poslednji grč jugoslovenstva, pred propast, SKC je pružio u proleće 1989. osnovavši u svojim prostorijama prvu, a izgleda i poslednju, jugoslovensku političku partiju - čuveni UJDI. UJDI nikada nije postigao nikakav pomena vredan politički uspeh, ali je zato i radikalnim nacionalistima i nacdemokratama, kako ovde tako i tamo preko, služio kao simbol sveg zla ovog sveta i sredstvo za pražnjenje svih najnižih strasti mržnje prema Jugoslaviji te je, ako ništa drugo, odigrao važnu ulogu u kolektivnoj psihijatriji ovog tla. Veliko finale, SKC je doživeo i simbolično, požarom koji je uništio unutrašnjost glavne sale - negdašnje velike balske dvorane, koja je posle rata služila kao bioskopska, odnosno pozorišna sala. Godinama je ovako izgorela sala služila kao odgovarajući ambijent poslednjim generacijama Ristićevih epigona koji su svojim katastrofističkim snoviđenjima najavljivali predstojeću kataklizmu. Vukovar je tako godinama stolovao u centru Beograda, ali smo mi mislili da su to tek kulise jedne, što bi Krleža rekao Uberspandt pozorišne predstave. Da predstava nije bila0 Uberspandt, što će reći prenapeta, pokazao nam je pravi Vukovar, par godina kasnije. Konačno, pre jedno godinu dana, vrli novi režim je preuzeo SKC od preostalih undergroud kulturnih radnika koji se u višestranačkom jednostranačju nisu snašli. Novi momci, čvrsta pogleda, kratke frizure i uredno podšišanih brkova i brada, odeveni u lister i kašmir odela pastelnih boja, preuzeli su stvar. Režim nije štedeo na ovom ponovo osvojenom simbolu shvatajući da je u brzom hodu istorije poslednjih godina previše pažnje obratio tenkovskikm brigadama, a premalo podmlatku koji se tokom studentskih demonstracija 1992 potpuno izmakao iz ruku. Zato je sada sve drukčije. Sala je renovitana i blješti, Vračarske gospođe bi rekle, "kao pre rata". Fasada je ofarbana, a kulturni sadržaji - tako su govorili nekadašnji aktivisti - su baš kako treba: "NitA smrde nitA mirišu". Ne može se tvrditi da novi momci vode neku izrazito ideologizovanu politiku. Jer, eSPeSovci su svesni da ozbiljna kultura ne može bez para dok ih opozicione demokratske snage nemaju da bi finansirale svoju, alternativnu. Zato samo čekaju, ionako će im sve što u kulturi radi i stvara, kao zrela kruška pasti u krilo, čim im zatreba para. I, tako, pošto se SKC, osim radova na renoviranju, baš i nije pretrgao od posla, on često iznajmljuje salu raznim izdavačkim kućama da promovišu svoja izdanja. Tako je i BIGZ, organizovao promociju svoje robe - Stefanovićeve knjige - na kojoj sam i ja, kako rekoh, pre neki dan učestvovao. Organizatori su, po prirodi stvari, pozvali ljude iz najrazličitijih stranaka - i onih na vlasti i onih u opoziciji - a bilo nas je šest - kako bi privukao, to je razumljivo, što veću posetu. Iako se pretpostavljalo da će se govoriti o knjizi, o istorijatu srpske opozicije, skup je najviše nalikovao na političku tribinu u Francuskoj 7, jer su manje-više svi učesnici izlagali političke poglede svojih stranaka. Publika, potpuno opoziciona - izgleda da socijalisti još ne znaju da su preuzeli ovu zgradu pa u nju i ne zalaze - je zviždala, aplaudirala i dobacivala, sasvim navijački baš kao u najslavnijim danima Francuske 7. U sali u kojoj su gipsani ukrasi renovirani, pa opet podseća na Francusku 7, bilo je užasno hladno jer nas žović još ne greje što me je takođe podsetilo na Francusku 7. I, tako, zverajući po publici, gledajući salu i smrzavajući se - učesnike nije imalo smisla slušati jer sam unapred mogao da napišem skoro do u rečenicu šta će ko da kaže - shvatio sam da ja zapravo i jesam u Francuskoj 7. No, ova Francuska 7 je znatno luksuznija. A vlasti, da su pametnije, trebalo bi samo da nam obezbede džabe piće - te večeri je čak i toga bilo jer je izdavač plaćao - te se opozicionari i njihova verna publika iz sale više nikada ne bi mrdnuli, do u beskraj se nadgornjavajući ko je veći demokrata ili ko je veći patriota. Ovaj čudan povratak prošlosti, koji sam osetio te večeri, od tada me proganja. Na svakom koraku prepoznajem znakove vraćanja u prošlost. Glavni znaci su u strateškoj defanzivi opozicije, u okolnosti da se ona skoro u celini, podelila na dve grupe, onu koja napada na vlasti zbog nedemokratičnosti poretka u kome živimo i onu drugu koja na vlast juriša zbog izdavanja srpskog naroda zapadno od Drine. U oba slučaja, međutim, nema nikakve političke ideje koja bi se komunicirala srpskoj političkoj javnosti već se samo reaguje na korake vlasti. Pozicija tipična za disidentstvo, za period osme i devete decenije i potpuno različita od perioda ofanzive u kojoj je opozicija bila od 1990 do 1993. Kao da je opozicija naglo postala troma, a vlast, oporavivši se od raspada jednog sistema, zdrava, vesela, čila i orna, počela da pravi novi sistem, sebi po meri i prilici. Međutim, mimo suštinskih, političkih znakova, povezanih sa strateškom defanzivom u koju je vlast bacila opoziciju, prisutan je i čitav niz običnih dnevnih, fenomenoloških znakova. Ovi znakovi, kao slike sa pijace, deluju psihološki mnogo jače od onih prvih, navodno objektivnih. Jer, baš dan uoči ove tribine, vlasti su povukle jedan potez koji tipično liči na prošlost. Skinule su poslanički imunitet Šešelju i grupi njegovih poslanika. Radoznalosti radi - pošto je tog dana zasedalo samo Veće građana a ne i Veće republika koga sam član - otišao sam da vidim ishod predstave. Skupština je bila prepuna policajaca u civilu koji su nas legitimisali na svakom koraku, a ne samo na ulazu u zgradu. Moju torbu, koja je sadržala i diskete za kompjuter što ih je verovatno zbunilo, "bezbednjaci" su četiri puta proturili kroz rendgen, da bi se na kraju smilovali da mi je propuste. Prilikom brojanja glasova za skidanje imuniteta Šešelju, Božović je sasvim hladnokrvno objavio da ima 85 "za" iako je imao, svi smo pažljivo brojali, 72 ili 73, što mu je sasvim dovoljno za većinu. Očigledno je, međutim, hteo da pokaže da je tako reći cela skupština protiv nestašnog Hercegovca kome je, eto, došlo vreme da malo odsedi jer je iskočio iz predviđenih pravila demokratije kako ih socsavez vidi. Odmah iza toga, par dana kasnije, tačnije juče, Šešelju su uslovnu kaznu pretvorili u bezuslovnu, istina skinuvši je na tri meseca, verovatno što bi sa kaznom većom od šest meseci izgubio mandat, a kadrovska komisija socsaveza to još nije odlučila. Kazna mu je, tako tipična za Bravareva vremena, odrezana zato što je povredio predsednikov lik i delo. Sve opozicione stranke su se, reda radi, oglasile sa protestima, ali, nikome, sve i da Šešelja "mrze kAo Nemca" ili "vole kAo Rusa", nije ni palo na pamet da preduzmu neke ozbiljnije mere. Najprostije rečeno, učlanili su se u socsavez i poštuju odluke kadrovske komisije. Istovremeno, četiri stotine kilometara južnije, oni isti Kosovci koji su Miloševiću poslužili kao odskočna daska, sastali su se i napisali peticiju. Napisali su peticiju skoro istu onakvu kakvu sam potpisivao pre deset godina protiv Stambolića, ali tada sa pedesetak hiljada Srba više na Kosmetu. Isto kao tadašnje je i nežna prema vlastima. Iako cilja na "Slobu mirotvorca" kao na izdajnika Srpstva vaskolikog, nigde ga izrikom ne pominje. Iako poziva sve skupštine u Srpstvu i Parasrpstvu (iliti Crnogorstvu) da se što pre sastanu i izjasne o svojim namerama glede Kosmeta - ako ikakve uopšte imaju - ipak nije tako demokratična već traži od tih Skupština mere i korake. Ispovest nesrećnika. Ukratko, tuga jedna i nesreća. Istorija koja se toliko ponavlja već postaje dosadna. Koštunica ju je potpisao, a ja neću. Sa istim ishodom, naravno. Peticije, Francuska 7, disidentski lideri u zatvoru... da li nam još nešto fali da se u potpunosti vratimo u prošlost. Ništa, izgleda, imamo čak i Sajam knjiga. Svi su štogod štampali, i Vuk i Cici Pavić. žak je kao zvezda vašara doveden znameniti ruski disident i moj kolega po struci - logičar - Aleksandar Zinovjev da štogod prigodno kaže. Rekao nam je da su "Rusi izdali Srbe". žak ni to nije novo. Novo je jedino da organizatori ne mogu da ga odvedu u Dubrovnik, iz "objektivnih razloga", e da bi se uslikao na Stradunu. No, Rus je to, čovek skroman, široke duše, možda se zadovolji i sa Budvom. Od Dubrovnika neće, dakle, biti ništa, ali zato imamo izdavački poduhvat godine. Da već ne znate šta je po sredi zamajavao bih vas bar jednu šlajfnu sa zagonetkom ko je dobio nagradu. No znate, čak i to je, eto, izvesno. Dobila ju je g-đa Mirjana Marković, predsednikova supruga. Vala, ovo ni Bravar nije mogao. Uostalom, ko mu je kriv što nije uzeo malo pismeniju ženu. I, tako, opet smo u prošlosti i sve je izvesno i sigurno. Jedina kladionica koja radi po beogradskim medijskim redakcijama se tiče redosleda događanja. Kladimo se, naime, šta je sledeće: hapšenje jednog opozicionog lidera ili izbor g-đe Marković za predsednika Akademije nauka. Opklade stoje 1:1. Pridružite se, manja je mogućnost da pogrešite, nego onomad kada ste ulagali kod Jezde i Dafine.
srbija.344 squsovac,
> Iz "od sveta nepriznata država", u kontekstu rasprave u kojoj je > 3.1297 bila replika (TREĆA mogućnost! Naime, dejanr je tvrdio da > će Krajina ili biti deo Hrvatske ili neće, dakle da će biti država) jasno > sledi samo da je Krajina entitet koji nije priznat kao država. žak i van > tog konteksta (a bio je, ponavljam: ni RH, ni država - status quo!) > zaključak je na klimavim nogama. Zaključak nije na klimavim nogama jer si ti rekao "Krajina ostaje nepriznata država" iz čega sam ja zaključio da ti misliš da ona i ubuduće OSTAJE ONO ŠTO I SADA JESTE - država. Naravno, uvek postoji mogućnost da se čovek loše izrazi ili da ono što kaže bude loše interpretirano, što se očito, sada desilo. Sasvim je pozitivno što smatraš da okupirani delovi Hrvatske nisu država. ;> Dakle jedan revidir'o stav (ili se ranije pogrešno izražavao) ;>. Ostali? ;>
srbija.345 fifana,
> Ostali? ;> Polako, cek da krene propagandna masina - za nekoliko meseci ce glavni turbo-Srbi nas da ubedjuju da je Krajina ODUVEK bila Hrvatska i samo Hrvatska. Ljudi ovde o'ma zaborave sta su rekli ;(((( Lj.
srbija.346 severian,
> Zaključak nije na klimavim nogama jer si ti rekao "Krajina > ostaje nepriznata država" iz čega sam ja zaključio da ti misliš > da ona i ubuduće OSTAJE ONO ŠTO I SADA JESTE - država. Naravno, > uvek postoji mogućnost da se čovek loše izrazi ili da ono što > kaže bude loše interpretirano, što se očito, sada desilo. Sada si već počeo da friziraš! Nisam rekao "Krajina OSTAJE nepriznata država", već "od sveta nepriznata (kao -prim. aut.-:) država". Dakle, sasvim jasno - nisam ulazio u to šta je, ili šta nije, Krajina, već sam samo izneo konstataciju da nije od sveta (tj. UN-a) priznata kao država. Da si se potrudio da pročitaš celu raspravu, kontekst bi ti bio sasvim jasan, i prištedeo bi nas obojicu gorčine neplodotvornih replika... Iz ovoga je sasvim jasno da ni u čemu nisam "revidirao", i to ne zbog toga što imam nešto protivu (C. by Vuk) tog čina, već naprosto što sve vreme, po ovom pitanju, mislim isto. > Sasvim je pozitivno što smatraš da okupirani delovi Hrvatske > nisu država. ;> Kako mi izgleda izjašnjavanje ne gine: smatram da UNPA zone nisu država (isto kao što smatram da nisu "okupirani delovi Hrvatske"). Smatram da su, kako to već u nadležnom planu lepo piše:), ZONE POD ZAŠTITOM UJEDINJENIH NACIJA.
srbija.347 fancy,
ŮŢ> Kako mi izgleda izjašnjavanje ne gine: smatram da UNPA zone nisu ŮŢ> država (isto kao što smatram da nisu "okupirani delovi Hrvatske"). ŮŢ> Smatram da su, kako to već u nadležnom planu lepo piše:), ZONE POD ŮŢ> ZAŠTITOM UJEDINJENIH NACIJA. Druže, u redu je, Partija će umeti da ceni to što si revidirao stav..! I... ustani već jednom, ne moraš više da klečiš...
srbija.348 squsovac,
> Kako mi izgleda izjašnjavanje ne gine: smatram da UNPA zone nisu > država (isto kao što smatram da nisu "okupirani delovi Hrvatske"). > Smatram da su, kako to već u nadležnom planu lepo piše:), ZONE POD > ZAŠTITOM UJEDINJENIH NACIJA. Ok. žujemo se krajem decembra kada u Generalnoj skupštini UN bude usvojena deklaracija (čiji je nacrt već usvojen), a u kome piše da je ono što su kol'ko do juče bile UNPA zone sada "okupirani delovi Hrvatske".
srbija.349 severian,
> Druže, u redu je, Partija će umeti da ceni to što si revidirao > stav..! I... ustani već jednom, ne moraš više da klečiš... Služim narodu, druže sveznajući...
srbija.350 sjer,
> ŮŢ> Zapadno! Z a p a d > > Pazi da vam ne ZAPADne..;) > (doduše, već vam zapalo..;) Nešto slabo uočavam to zapadanje, pre će biti da ti ne vidiš na toliku daljinu. ;)
srbija.351 fancy,
ŮŢ>> (doduše, već vam zapalo..;) ŮŢ> Nešto slabo uočavam to zapadanje, pre će biti da ti ne vidiš na ŮŢ> toliku daljinu. ;) E, čuj, sve je moguće..:) .\/. [ yellow brick road ]
srbija.352 gari,
=-> Polako, cek da krene propagandna masina - za nekoliko meseci ce =-> glavni turbo-Srbi nas da ubedjuju da je Krajina ODUVEK bila =-> Hrvatska i samo Hrvatska. Ljudi ovde o'ma zaborave sta su rekli Greska! Ljudi ovde cute, a oni sto zaborave sta su rekli....... ;>
srbija.353 fancy,
ŮŢ>> Druže, u redu je, Partija će umeti da ceni to što si revidirao stav..! ŮŢ> Služim narodu, druže sveznajući... Vrlo dobro..:) biće nešto od tebe.
srbija.354 stefan,
> žizs Krajst! :) Ali, kako...? :) Moraću da čekiram prozore na voajere. Jes' da malo kasnim ali ipak...:) Naime čovek se nije zvao Cheeses Christ nego Jesus Christ pa bi prema tome trebalo da se kaže Džizs Krajst ;) Zamisli samo, "Sirko Hrist" ;) Užas :)
srbija.355 zqusovac,
> samo, "Sirko Hrist" ;) Uzas :) Pravoslavni puristi rekli bi ti da je uzas i sto koristis zapadno 'Hrist' umesto istocnog 'Hristos'. poz, zq
srbija.356 supers,
>> Pravoslavni puristi rekli bi ti da je uzas i sto koristis >> zapadno 'Hrist' Zapadno je Krist.
srbija.357 stefan,
>>> Pravoslavni puristi rekli bi ti da je uzas i sto koristis >>> zapadno 'Hrist' > >Zapadno je Krist. Na kraju ispadoh i nesvrstan...;))
srbija.358 dcolak,
│ Jes' da malo kasnim ali ipak...:) Naime čovek se nije zvao Cheeses Christ │ nego Jesus Christ pa bi prema tome trebalo da se kaže Džizs Krajst ;) │ Zamisli samo, "Sirko Hrist" ;) Užas :) Šta imaš protiv Sirka? :)) Sledge DAMMIR!
srbija.359 ndragan,
/ Iskreno, veze nemam, ali onomad beše na TV-u, bili i naši popovi tamo, Prošao sam prošle nedelje kroz Sentandreju, ima jedan velik natipis "Dobro došli u Sentandreju" na ćirilici (neki lep stari font) i ispod njega još na šest jezika. Ostali natpisi koji su se dali videti iz kola su na mađarskom. Inače, prvi sledeći grad uzvodno odatle je Višegrad :). Tamo nisam ništa video na srpskom, mada ni drum ne ide kroz sam grad, nego bliže obali.
srbija.360 milan,
(Emitovana 5. novembra 1994. godine) Srbotopija 78 Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 5. novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. žuveni "obično dobro obavešteni izvori" kažu da je Karadžiću - Radovanu IV, a, nadamo se, poslednjem - kada je boravio u Petrovcu - rečeno: "Pazi Radovane šta radiš. Ako prodaš Petrovac, Krupu i Prijedor, mrtav si!" Ne znam, naravno, da li je Radovanu ovo rečeno u lice, ali je sasvim sigurno da mu borci sa terena nešto tako misle. Hrabriji, možda i prete. I, kada su počele operacije 5 korpusa bosansko- muslimanske vojske na potezu Bihać-Petrovac-Kulen Vakuf upravo ova rečenica mi je pala na pamet. Naime, brzina kojom su se raspale jedinice 2 krajiškog korpusa je prosto neverovatna. Pedeset kilometara dužne linije i nekoliko stotina kvadratnih kilometara teritorije je izgubljeno tolikom brzinom da je sasvim jasno da se nije radilo ni o kakvim borbama nego o pukoj bežaniji. Ako je možda i tačno da su položaji oko Bihaća bili neodrživi, jer su se nalazili u ravnici i na dometu muslimanskih položaja ukopanih u brda ili sakrivenih po gradu, za Grabešku visoravan, koja dominira glavnom komunikacijom Bihać- Petrovac se to ni približno ne može reći. Naime, položaji na toj visoravni su bili ukopani i čak ojačani betonskim bunkerima, sa nekoliko ukopanih tenkova u funkciji artiljerijskih oruđa i mogli su se držati mesecima i to veoma malim jedinicama veličine bataljona. Napuštanje tih položaja je znak da se 2 krajiški korpus zaista raspao. Očigledno, vojnicima, a verovatno i njihovim oficirima na tim položajima nije padalo na pamet da sede nedeljama u muslimanskom okruženju i trpe juriše fanatizovanih sandžaklija i dobrovoljaca iz muslimaskih zemalja koji uz urlike: "Alah uakbar!" ginu na stotine. Povrh svega, da su se našli u okruženju, ovi srpski vojnici ne bi bili sigurni da će se iko ikada odlučiti da ponovo preduzme napad i da ih izvuče. Gore, na severu, Bosanska Krupa - koja je verovatno u međuvremenu promenila ime i dobila neko od inventivnih Plavšićkinih imena poput "Srpska Krupa" - se još uvek drži ali je razlog više u upornosti jedinica među kojima je i nekoliko desetina Šešeljevih dobrovoljaca i njihovom odbijanju da se povuku ka Petrovcu ili Prijedoru nego što grad više ima smisla držati. Istovremeno, Hrvati i muslimani su zajednički preduzeli napad na Kupres i, sva je prilika, do sada već osvojili grad. Istina, Kupreška vrata, glavni klanac na visoravni koji se nalazi sa srpske strane bojišta i koji je neuporedivo važniji od samog grada, izgleda da neće uspeti da zauzmu jer je njega lako braniti ali, s obzirom na sudbinu utvrđenja na Grabeškoj visoravni, ni to nije nemoguće. Istovremeno, južno od Sarajeva, na potezu Kalinovik- Konjic kao i još južnije, u Hercegovini, na osovini Mostar - Nevesinje intenzivirane su borbe a čini se da operacije južno od Sarajeva imaju čak i dimenzije ofanzive. Dakle, po prvi put od početka rata u Bosni združeni hrvatsko-muslimanski neprijatelj vodi operacije većih razmera u kojima ima uspeha. Šta se to događa? Ako pratite režimska medija ništa nećete saznati jer im je, očigledno, u okviru mirotvorne ofanzive, naređeno da zbivanja u Bosni tretiraju slično kao i pokolje u Ruandi. U stvari, čak i slabije, jer iz Ruande bar dobijete po koju sliku a odavde ni to. Prekjučerašnja "Politika" je, tako, vest o prodoru hrvatske vojske u Kupres i ofanzivi južno od Sarajeva objavila na neverovatnoj sedamnaestoj strani kao da popunjava prostor koji je preostao pošto u zemlji nema nikakvih zbivanja. kao prava cepidlaka i pakosnik, nije me mrzelo da merim, pa sam konstatovao da je nekakav imbecilni Zakon o školskom sportu koji je DS predložila Skupštini Srbije dobio čak jedanaestu stranu "Politike" i veći prostor nego izveštaji sa ratišta u Bosni. Nezavisna medija, pak, ili poput NTV Studio Pale B prenose isprazne konfabulacije Radovanove propagande ili nemaju ljude na terenu pa više konstruišu nego što stvarno poznaju zbivanja. Novinarstvo, međutim, koje je više komentar nego vest me ni ne zanima, da komentarišem umem i sam a potrebni su mi podaci. Ponajviše se, izgleda, o samoj situaciji na terenu može saznati od beogradskih novinara koji rade za strana dopisništva pa ne samo da jedini putuju - jer režimski novinari neće a nezavisna sirotinja ne može - već po prirodi posla prate i sva strana medija kao i izveštaje muslimanskih i hrvatskih medija - ne znam ni sam da li da ih nazovem stranim ili ne. Drugi po kvalitetu su izvori povezani sa našim vojnim krugovima jedino što vam nikada nije jasno da li ste dobili informaciju ili ste dobili neki probni balon kontraobaveštajne službe koji je rezultat nekog, ko zna kakvog, obračuna između raznih struja i frakcija u KOS-u. njima ni malo ne ustupaju, čak su i bolji i graniče se sa novinarskim, radikalski izvori jer oni još uvek imaju dosta dobrovoljaca na terenu sa kojima su u stalnom kontaktu. njihovi podaci su tačni i pouzdani, ali im je glavna mana što su izfragmentisani jer njihovih ljudi nema na svim ratištima i što su najčešće bez uvida u šire strateško-taktičke zamisli komandanata. Tek na poslednjem mestu su izvori iz naših političkih krugova, naravno onih bliskih režimu, jer se samo od njih i može očekivati da nešto znaju. Naime, naši režimski političari su Slobino naređenje o izolaciji Karadžića shvatili toliko doslovno da se prema njemu odnose kao prema Šešelju i Koštunici, odnosno, prave se kao da ne postoji. Šta više, čak se i klone pretarene informisanosti o bosanskoj situaciji jer osećaju razumljiv strah da bi ih prevelika zainteresovanost za ovu temu mogla zakačiti za stub pristalica bosanskih Srba što je danas u Srbiji jednako pripadanju Stambolićevoj frakciji na Osmoj sednici. Kada se ovako komplikovano izukrštani izvori uporede, srede i očiste od kafanskih kofabulacija, o zbivanjima u bosanskom ratu se dobija otprilike sledeća slika. Karadžićeva vojska je, to su izveštaji i pre hrvatsko- muslimanske ofanzive kazivali, prilično demoralisana, ne, naravno zbog vojnih neuspeha kojih nije ni bilo nego zbog osećanja napuštenosti i uzaludnosti. Osim toga linije fronta su toliko dugačke da ih ni vojska od milion vojnika ne bi mogla pokrivati tako da su ogromni sektori fronta - po nekoliko desetina kilometara - potpuno prazni i muslimanske terorističke grupe se lako provlače kroz njih, ostavljajući posle svakog takvog prodora izmasakrirane leševe, što narušava i moral pozadine. Povrh svega muslimanski saveznik - Amerika - ozbiljno radi na pomoći svom štićeniku dok je Radovan ostao i bez podrške SRJ a da o Rusima i Francuzima i Englezima i ne govorimo. Na području gde su ovoga puta napali muslimani i Hrvati situacija je još gora jer su linije fronta razvučene a II krajišpki korpus se uglavnom sastoji od mobilisanih vojnika koji su od početka rata bili van ozbiljnijih operacija većih razmera. Partizansko-diverzantske operacije su obavljali dobrovoljci iz Srbije i drugih krajeva Bosne i Hercegovine a veće vojne operacije su obavljali Srbi iz Krajina, kako to ljudi sa terena kažu: "Martić je vršio posAo za njih!". Sa druge strane na njih je krenula najelitnija jedinica bosansko-muslimanske vojske, 5 korpus pod komandom generala Dudakovića, inače tenkiste i Mladićevog učenika, koja je stekla veliko borbeno iskustvo boreći se u okruženju skoro čitavu godinu i konačno pobedivši Abdićevu paravojsku i njihove krajiške polusaveznike. Sem toga, Dudaković je u ovom ratu po prvi put uveo u operacije veće jedinice - razmera onoga što bi se kod nas nazvalo divizijom, dakle oko i preko 10.000 ljudi - dok su u svim ranijim operacijama bosanskog rata jedinice koje su bile angažovane bile reda veličine onoga što tamo zovu brigada a što bi ovde odgovaralo bataljonu, što znači da broji nekoliko stotina do najviše hiljadu ljudi. Dudaković se pokazao dobrim učenikom bosanske ratne legende i pokazao da oficiri, bar 2 krajiškog nisu sposobni za bitke sa učešćem velikih jedinica i kompilkovanom logistikom. Očigledno, sistem komandovanja 2 krajiškog korpusa, nagrizen padom morala i velikom korupcijom i pljačkom koja vlada među čelnicima RS ovo nije mogao da izdrži i nadao se u bekstvo. Naredba Mladićevog zamenika, generala Manojla Milovanovića kojom se nalaže reorganizacija 2 krajiškog, jasno govori o raspadu jer se takve naredbe ne izdaju jedinicama u sred ratnih operacija, osim ako nije "dogorelo do nokata". Paralelni napad na Kupres vezuje tamošnje jedinica, a prebacivati jedino vrednu jedinicu sa one strane koridora, 1 krajiški korpus, i angažovati je da dalekom zapadu može biti krajnje opasno jer ostavlja koridor bez odbrane. Mladić, istina, preduzima nekakvu kotraofanzivu, ali nije jasno sa kojim jedinicama i sa kakvim uspehom. Kako se to obavlja najverovatnije sa lokalnim trupama onda one u najboljem slučaju mogu sprečiti veće gubitke teritorije ali povratiti stare položaje ne mogu Izgleda, dakle, da je situacija prilično teška i da će njen ishod, u najboljem slučaju, biti gubitak preko hiljadu kvadratnih kilometara teritorije i izbeglištvo skoro 50.000 ljudi. Ova slika, iako joj možda nedostaje po koji detalj ili nijansa koja bi dala jaču ili slabiju boju nekoj od komponenti je, ipak, čini mi se tačna. Ako je tako, a ja nemam razloga da sumnjam da jeste, pravo, sada već ne vojničko nego političko pitanje je: "Zašto je Karadžić, odnosno srpsko bosansko vođstvo čekalo da do svega ovoga dođe?" Naime, sasvim je jasno da je stanje u kome im se nalazi vojska, dužina linija fronta, podrška spoljnjeg faktora i sve ostalo što se može zamisliti, bilo jasno Radovanu i drugovima. Kada je i SRJ konačno odustala od podrške ratu u kome više nije videla perspektivu, njima je moralo postati i više nego jasno. Ipak, odbili su da pristanu na plan Kontakt grupe koji bi ih ako ništa drugo, a ono spasao od daljih ratovanja, a da li bi i kada vratili teritorije drugo je pitanje. Konačno, pregovori o ustavnim rešenjima koje predviđa sledeća faza plana Kontakt grupe, a koji, opet prema istom planu, se ne mogu završiti dok se sve tri strane ne saglase, mogli bi da potraju godinama. Planom je, takođe, predviđeno da se teritorije vrate tek po postizanju tih rešenja što bi značilo da bi bilo i vremena i političkog prostora da se štogod razmeni i da se stanovništvo pripremi za odlazak ako to želi. Ipak, nisu pristali. Zašto? Pa čini mi se da je upravo u onoj prvoj rečenici, rečenici kojom sam započeo ovonedeljni komentar, sakriven razlog. Setite, se ona glasi: "Radovane ako prodaš - pa sadA tu sledi spisak ovih ili onih mesta - bićeš mrtav!". Radovan, izgleda, naprosto ne sme da se suoči ni sa samom mogućnošću da neke teritorije preda muslimanima ili Hrvatima jer je rat iz njegovih ruku odavno otišao u ruke lokalnih gospodara rata koji su vremenom etnički očistili svoje teritorije, elitu i civilizovaniji deo srpskog življa naterali da prebegne u Srbiju i sada vladaju svojim spahilucima tako što imaju omanje jedinice prekaljenih razbojnika i pljačkaša koje kontrolišu raju koju nema koda zaštiti i organizuje jer je politička elita nestala. Koliko je strah od lokalnih gospodara rata jak na samim Palama, najbolje svedoči priča koju je ispričao Dragan Tomić, predsednik Skupštine Srbije tokom debate o rezolucijama Skupštine Srbije o planu Kontakt grupe. Tomić nam je priču, sa mnogo više detalja, ispričao i po skupštinskim kuloarima, ali pošto ju je, bar u glavnim crtama, rekao i javno za govornicom, računam da ovim prepričavanjem ne odajem neku osobiti državnu tajnu pa, dakle, ne "ofiram" gosn. Tomića. Dakle, one noći između 18 na 19 jula, kada je srpsko rukovodstvo pregovaralo sa Radovanovom družinom oko prihvatanja plana Kontakt grupe i kada je dogovoreno da odgovor glasi "da i" odnosno da se ponudi jedna deklaracija Skupštini RS koja je te noći usaglašena, a koju je Radovan kasnije naprosto sakrio od Skupštine RS i time izazvao Miloševićev bes, razgovaralo se i o mnogo čemu drugom. U jednom trenutku je sam Tomić rekao Karadžiću: "Pa zaboga, Karadžiću, na ovo naprosto moramo da pristanemo. Stvar je političke snalažljivosti kako ćemo dalje da se snalazimo ali odbijanja nema. Evo, koliko maločas kada sam polazio od kuće, čujem na televiziji da se u Rimu grupa sedam najrazvijenijih zemalja plus Rusija složila da plan Kontakt grupe sprovede ako treba i silom!" Na to je Radovan odgovorio: "Bolje i to nego da mi sami moramo da pristanemo da vratimo teritorije!" Tomić je bio, naravno, zapanjen tom naizgled bezosećajnošću za sudbinu svog naroda ali, kada se slika bosanskih zbivanja osmotri, ne sa političke tačke gledišta već sa gledišta onoga što bi se moglo nazvati sociologijom rata i kada se shvati kako se izmenila socijalna, kadrovska i psihološka slika srpskog stanovništva u Bosni, onda stvari postaju jasnije i postaje jasno da pretnja :"Radovane, ako prodaš ..." ima težinu sa kojom semora računati. Sa ovom i ovakvom situacijom u Bosni svako ko želi da sa srpske strane utiče na zbivanja mora da računa. Rukovodstvo na Palama, bez obzira na vatru koja se na njega ispaljuje, je "mila majka od racionalnosti i civilizovanosti" u odnosu na gospodare rata na terenu. Nije čak nerealna opasnost da bi, u perspektivi rat morao da traje sve dok se, poput varvara koji su zašli u tuđu zemlju, bosanski Srbi ne povuku pod batinama na teritorije za koje muslimani i Hrvati više nisu zainteresovani. Da li će i tada ponuda svetske zajednice biti toliko galantna kao što je danas ostaje da se proveri. Lično sumnjam. I, za kraj emisije, nešto što nema nikakve veze sa Bosnom ali me se, što rekli Hrvati, "jako dojmilo". Juče uveče, na nekoj od televizija, čuo sam vest da je čuveni Bravarev Muzej 25 maja našao namenu i da će ipak ostati u domenu umetnosti te da će se ne znam ko preuzeti zgradu i izlagati ne znam šta. Šta tačno, nisam jasno čuo jer sam odmah zapenušao od besa. Jer, uz sve razumevanje za komunističke funkcionere koji žele da operu svoju prošlost i da se ograde od kolaboracije sa Bravarem, pokušaji uništavanja istorijskih svedočanstava su skandalozni. Šta god da se nalazi u Muzeju 25 maja, od Bravarevog ordenja, preko poklona zadruge u Mrčajevcima do pozlaćenih slonovskih kljova cara haila Selasija, mora biti sačuvano. To je, pre svega i iznad svega istorijski dokument, svedočanstvo jednog vremena i jedne epohe koja je trajala skoro pola veka i o kojoj moramo budućim generacijama ostaviti podatke i materijal. Osim toga, bar dok smo živi, ne bi ni nama škodilo da se povremeno podsećamo tih vremena, ako ništa drugo a ono da se pogledamo u ogledalo. Uzgred, ako vam se ideja dopada, šta mislite da osnujemo jedan Odbor za zaštitu Bravareve prošlosti od komunista koji hoće da je gurnu pod ćilim?
srbija.361 supers,
>> sada vec osvojili grad. Istina, Kupreska vrata, glavni >> klanac na visoravni koji se nalazi sa srpske strane bojista >> i koji je neuporedivo vazniji od samog grada, izgleda da >> nece uspeti da zauzmu jer je njega lako braniti ali, s Toliko lako da muslimani upravo senluce na Kupreskim vratima. Sada hrvatsko-muslimanska koalicija kontrolise put Livno-Bugojno, sto predstavlja drugi vitalni put snabdevanja centralne Bosne. Drugi put ide dolinom Neretve. Sve u svemu, koalicija drzi sve strateske tacke oko Kupresa, dok je Srbima ostala samo polovina Kupreskog polja zapadno od grada. Sada su ugrozeni Sipovo, Jajce i druga mesta. Srpska kontraofanziva na 5. muslimanski korpus je vrlo jalova. Povracen je samo Kulen Vakuf, tako da drugi krajiski nigde nije blizi Bihacu od 15km, sto je za Srbe dosta porazna situacija. >> Bravarev Muzej 25 maja nasao namenu i da ce ipak ostati u >> domenu umetnosti te da ce se ne znam ko preuzeti zgradu i >> izlagati ne znam sta. Sta tacno, nisam jasno cuo jer sam Ovo je vec druga godina kako Muzej 25. maj sluzi za odrzavanje Oktobarskog salona, "tradicionalne kulturne manifestacije", kako to ovde kazu. Skinuta je tabla sa planom Titovog muzejskog kompleksa, i postavljena druga, koja oznacava trideset i neki Oktobarski salon. I trolejbuska stanica ispred zgrade je prefarbana. Dakle, Muzej 25. maj je jos pre dve godine ispraznjen od komunistickih eksponata. Lako je moguce da je to odmah unisteno, ili trune po arhivama, jer tu su bile uglavnom mape i fotokopije dokumenata. Ono sto vredi, drago kamenje, krzna i ostalo, nalazi se u Titovim rezidencijama iza muzeja. To je netaknuto, a pristup u rezidenciju je zabranjen. Dakle, Muzej 25. maj se tokom jeseni koristi za jednu manifestaciju koja takodje potice iz prohujalih crvenih vremena, ikonografija je promenjena, ali na zgradi muzeja i dalje stoje monumentalni reljefi sa partizanskom tematikom. Kada se ne odrzava Oktobarski salon, muzej zjapi prazan! Inace, ako nekoga interesuje, jos uvek radi Kuca cveca, ali samo pre podne od 9-14h, sa pauzom za rucak koju osoblje proizvoljno ustanovljava. Ulaz je slobodan, dnevno dodje 10-30 ljudi. Kustos ce vas kao i u dobra stara vremena opomenuti da u najvecoj ticini obidjete oko groba, i to u pravcu suprotnom kazaljki na satu, iliti s leva na desno! I staza koja vodi do kuce cveca je simbolicno uredjena. Podeljena je u dve trake, a ide se levom stranom!
srbija.362 milan,
> Toliko lako da muslimani upravo senluce na Kupreskim vratima. > Sada hrvatsko-muslimanska koalicija kontrolise put Livno-Bugojno, > sto predstavlja drugi vitalni put snabdevanja centralne Bosne. Dakle, još gore nego što sam mislio. žak su mi prigovarali na komentaru da je isuviše crn. :( > Dakle, Muzej 25. maj je jos pre dve godine ispraznjen od > komunistickih eksponata. Lako je moguce da je to odmah unisteno, ili > trune po arhivama, jer tu su bile uglavnom mape i fotokopije > dokumenata. Ono sto vredi, drago kamenje, krzna i ostalo, nalazi se > u Titovim rezidencijama iza muzeja. To je netaknuto, a pristup u > rezidenciju je zabranjen. Postoji, istorijski gledano neuporedivo vredniji materijal od onoga poput "zlato, drago kamenje i krzna". To su hiljade poklona Bravaru iz raznih krajeva sveta i zemlje koji su pristizali decenijama i obeležili čitavu epohu. Postoji zatim lična prepiska - dopisi nepolitičke prirode koje su mu slali građani - i, možda najvažnije, dokumentacija o radu Dvora: Dnevni log ;)) tj. raspored obaveza, stenografske beleške sa primanja ovih ili onih, zapisi sa putovanja i sl. Gde je sve ovo? Sa kojim pravom ga neko u ime "detitoizacije" prikriva ili je možda već uništeno? Pl poz M
srbija.363 severian,
> Prošao sam prošle nedelje kroz Sentandreju, ima jedan velik > natipis "Dobro došli u Sentandreju" na ćirilici (neki lep stari > font) i ispod Bio sam u Sentandreji pre 5-6 godina na ekskurziji i koliko se sećam sve što je tamo od Srba ostalo su crkve (jedno 5-6). Ali to ne smeta Mađarima da i dalje drže table na srpskom.
srbija.364 stefan,
Malopre sam u dnevniku Studija B čuo da se na nekoj konferenciji za štampu spominje nekakav "jučerašnji napad SPSa na Zorana Đinđića". Da li neko zna o čemu se tu radi?
srbija.365 fifana,
> Sa kojim pravom ga neko u ime "detitoizacije" prikriva ili je > mozda vec unisteno? Ne znam za sav materijal, ali je etnografska zbirka (u koju su ubrojene bezbrojne maramice i peskiri po kojima su zene vezle izjave tipa: "Druze Tito, mi ti se kunemo...", zatim izuzetno vredna kolekcija lutaka, oruzje ugl. iz 18. i 19. veka i gomila drugog materijala) jos uvek cela i na mestu, prosto zato sto se nisu dogovorili sta sa njom. Postojala je varijanta da se materijal razdeli nadleznim muzejima, no kako oni uglavnom vec kubure sa prostorom, to nije proslo. Takodje je postojala varijanta da se 25. MAJ dodeli Istorijskom muzeju, e da bi se njima resio problem smestaja, no ni to (potpuno opravdano) nije proslo. Meni se cini da bi, u ime pamcenja, ceo kompleks trebalo sacuvati kao spomenik ljudskoj gluposti i opomenu (iako nisam sigurna da bi i to mnogo pomoglo). Lj.
srbija.366 fifana,
> sa partizanskom tematikom. Kada se ne odrzava Oktobarski salon, > muzej zjapi prazan! Nije tacno. U doticnom prostoru, koji je zapravo vrlo lep, desavale su se i neke zanimljive izlozbe, ali su one prosle prilicno nezapazeno - prvo je daleko, drugo narod nije naucio da se tamo gleda bilo sta do stafete, a nije bilo ni odgovarajuce reklame, jer iza njih nije stajao/la aktuelni ministar/ka za kulturu sa poprilicnom kolicinom novca usmerenim u marketing. :(((( Lj.
srbija.367 milan,
(Emitovana 12. novembra 1994.) Srbotopija 79. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 12. novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Ništa se posebno nije događalo u ovoj političkoj sedmici ili, bolje rečeno, sva događanja su bila tek puka refleksija zbivanja na jednoj mnogo ozbiljnijoj, spoljnoj sceni. Ovu nedelju je, inače, obeležilo zasedanje Veća građana Savezne skupštine. Kako je Šešelj u zatvoru, pučka zabava sa pevanjem, psovanjem i pucanjem je izostala pa je Skupština delovala nekako mrtvo i tromo. U ovoj opštoj bedi i sirotinji ni televizija verovatno nema para da obavlja redovna istraživanja gledanosti svog programa ali, da ih ima, siguran sam da bi istraživanja pokazala da je gledanost direktnih prenosa Savezne skupštine bar upola manja kada Šešelj ne nastupa. Stručnjaci za estradu bi vam rekli da je to i pravdeno i da je publika uvek u pravu jer njen ukus je jedino merilo uspeha bilo koje estradne priredbe koja se pravi za pare a da o politici i ne govorimo. Uostalom, ovaj nezgrapni ali, bez sumnje i šarmantni i zabavni pajac je i doveden na političku scenu 1992 godine kada je režimu gorelo pod stražnjicom i kada je potreba za nekim ko neće biti iz vlasti ali će zato obavljati prljave poslove za tu vlast i, što je najvažnije maltretirati opoziciju praveći je, što nije teško jer ona daje dovoljno materijala za to, ali i prikazujući je, što već zahteva estradnu veštinu, blesavom, izdajničkom, glupom i slabom. Svoj posao je, dok je bio u braku sa socijalistima savršeno obavljao i, po načelu, "što dikla to navikla" nastavio da ga obavlja i posle raskida braka. Jedino što je u svoj spisak sejanje mržnje i sprdnje dodao i vladajuće socijaliste. Glumac je, dakle, ostao dosledan ali ga je to koštalo angažmana i uprava pozorišta ga je otpustila. Da bi, kanda, zaštitila ekskluzivnost svojih predstava, strpala ga je u zatvor, kako bi sprečila da zaigra za konkurenciju. I, tako je Savezna skupština postala dosadno mesto. Radoman je istina pokušao da je učini zabavnijom i napunio ju je gomilama policajcajaca u civilu i okružio je gomilama policajaca u uniformama, ali uzalud. Niko novi se nije, beogradskim žargonom rečeno, nije "primio". Očigledno Šešeljevu ulogu više niko ne želi, čak ni njegova sopstvena stranka. Revnosni radikali su, istina, tokom cele nedelje, revnosno izlazili na govornicu i ispaljivali salve na režim i posebice Vladu, pošto je upravo njihov predlog da se Vladi izglasa nepoverenje bio na dnevnom redu. Međutim, za razliku od nadarenog glumca kakav je njihov šef, njihov performance je bio slab i neubedljiv. Delovali su kao da mrzovoljno odrađuju domaći zadatak i da razne prostakluke i uvrede na račun vlasti izgovaraju više zato što se to od njih to očekuje nego što i sami veruju da je sve to tačno. Osim toga, izgleda da je i silesija policije, mnogo veća nego i u najsjajnijim danima DEPOS-ovog Vidovdanskog sabora, koja je napunila Skupštinu, učinila svoje pa radikalli nisu pokazali preterani entuzijazam u oprobavanju volje policajaca da se sa njima obračunaju. Samo u jednom trenutku, pre dva ili tri dana, Maja Gojković je bila na ivici da reprizira neku od Šešeljevih najboljih predstava. Izišla je za govornicu i govorila neko vreme dok ju je Radoman, prilično otvoreno, prekidao i provocirao. Na kraju joj je rekao da je njenih deset minuta isteklo, bez obzira što joj je on lično ukrao bar pola. Ona je odbila da prekine da govori a on je prekinuo sednicu. Očekivao se rasplet. Po skupštini su se razmilele i neke žene-policajci koje su, govorkali su skupštinski službenici, par dana ranije uvežbavale izbacivanje iz sale. Očigledno, socijalisti su spremili i polno odgovarajuće pripadnike Službe. No, izgleda da se Radoman u pauzi predomislio i kada se vratio ponudio je Gojkovićevoj čak trideset minuta da govori od kojih ona nije iskoristila ni pet. Tako je, čini se, završeno poglavlje parlamentarnih tuča u kratkoj i neslavnoj istoriji našeg kvaziparlamentarizma. I kao što se u ovoj zemlji, u komunizmu, nekada vladalo policijom a u demokratijama se vlada novcem, tako smo mi sada očigledno na putu napretka jer se u ovoj zemlji vlada kombinacijom policije i novca. Drukčije rečeno u totalitarnim porecima se vlada nasiljem a u demokratijama pevarom. Mi smo na putu napretka jer se kod nas vlada mešavinom nasilja i prevare. I u parlamentu je to bilo ove, a i prethodnih nedelja vidljivo. Radoman je stalno imao na raspolaganju oba instrumenta. Nasilje je, u vidu policijske posade parlamenta bilo uvek spremno ali nije bilo upotrebljeno. Očigledno, Radoman želi ili mu je naređeno da počne da uvodi i demokratske metode što će reći prevaru. Nasilje, odnosno instrumenti sile su tu bili prisutni samo ako demokratija otkaže. Ali, nije otkazala. Kada je Šešelju demokratski izglasao da je mu je sa 85 glasova oduzet imunitet, mada nije bilo ni potrebnih sedamdeset, Radoman je shvatio da je demokratija, odnosno glasanje jedna dobra stvar. Ono što je kod demokratije, odnosno glasanja važno je da vas ne uhvate na delu odnosno na brojanju. Zato se Radoman dobro pripremio. Našao je pouzdanog čoveka da broji, a zabranio je novinarima i naročito snimateljima i fotoreporterima da mu se smucaju po sali i snimaju glasanja. Bastilja je, tako, jedina ostala da snima, a ona po potrebi može i da ne snima po sali dok se glasa. Kada je Radoman uočio da mu se novinari kriju po galeriji i odande ga špijuniraju kako objavljuje rezultate glasanja i pri tome krajnje provokativno i uvredljivo glasove broje i sami, on ih je najurio i odatle pod opravdanjem da se sedenjem na galeriji obrušava nekakav malter koji pada na glave njegovih poslanika čije je zdravlje, lepotu i dobrobit dužan da zaštiti. Novinari su se razljutili i krenuli da pišu peticije ali im to neće mnogo pomoći u javnosti ne postoji kritična masa onih kojima je stalo do zaštite javne reči i slike i koji bi mogli da podignu dovoljnu prašinu da se ovoj nagloj provali demokratije stane na put. Očigledno, trenutak je povoljno odabran. U javnosti izmučenoj lošim životom i brigom za preživljavanje Skupština polako poprima image loše estrade za koju je došlo vreme da se zameni nečim zanimljivijim. Uostalom, vladajući socijalisti koji za to imaju više nego dobar nos da osete i namirišu već pripremaju i za srpsku skupštinu slične mere zaborava. Nacrt novog poslovnika koji nam je stigao baš ovih dana a koji će sledeće nedelje biti na dnevnom redu znatno je bolji od prethodnog, čak bi se moglo reći da je na nivou svetskih standarda sem u jednom detalju. On predviđa da televizija više ne mora da prenosi sednice već da to može da čini prema svom nahođenju i interesovanju. To znači da će mogućnost opozicionih stranaka da se direktno obraćaju javnosti biti manja ali i da će, vremenom, one sve manje biti zainteresovane za svoje parlamentarne dužnosti i da će se polako utapati u opštu apatiju. No, mimo ove buke i besa u fenomenološkoj političkoj ravni, mimo, dakle, onoga što scenu čini zabavnom, na polju stvarnih zbivanja izgleda da takođe ima događanja jedino što se ona na ovom prostoru ne obavljaju na javnoj političkoj sceni niti na njih utiče parlamentarna scena sa svojim lutkarskim pozorištem i strankama kao marionetama. Ta stvarna zbivanja se ponekad na toj sceni odraze, objave; tako da ih saznajemo u naznakama. Eto, recimo, cela ova nedelja je protekla u Skupštini u debati o poverenju Vladi. Naoko važna tema jer je vladina većina dužna da je brani a opozicija da je napada raspravljajući o navodnim uspesima i neuspesima politike Vlade. Svako, međutim zna, da je sve to irelevantno i da sudbina Vlade zavisi samo od toga da li ima ili nema većinu, a argumenti za odbranu ili napad će se već nekako pronaći. Uostalom za svaku vladu je lako naći razloge ašto treba da padne kao što je lako lagati tvrdeći da je dobra. Tako je nekako proticala i ova debata i tako bi nekako i protekla da se, svakako ne slučajno, nije oglasio i ministar spoljnih poslova Vlatko Jovanović, i to čak dva puta. Naravno, povod je bio sasvim legitiman jer je njegova Vlada bila na tapetu a pogotovu što je razlog radikalskog zahteva da se Vlada sruši bio u njenoj politici prema, kako se to patetično kaže, prekodrinskoj braći. U prvom nastupu, Jovanović je bio prilično tvrd i, odbacivši napade na izdajničko držanje Vlade, izjavio da Vlada nikada nije odstupila od svog osnovnog stava da se bori i zalaže sa samoopredeljenje Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kada je to izgovorio, nije mi bilo jasno da li je izjava bila usmerena na to da odbaci nacdemokratske optužbe o izdajničkoj politici režima ili ka tome da zaplaši Sarajevo i Zagreb ili je, eventualno, najavljivala nov preokret u Miloševićevoj politici. Izgleda da je moja zbunjenost bila veoma rasprostranjena ne samo među političkim krugovima u zemlji nego i van nje, tako da je Jovanović dva dana kasnije opet morao da izlazi za govornicu i da pojašnjava svoju prvu izjavu. Ovoga puta je održao znatno duži ali i znatno izbalansiraniji govor. Nije pravdao Vladu, nego je krenuo u direktan napad na Palsku družinu rekavši da je vodila nepotrebno tvrdu i radikalnu politiku odbijajući sve mogućnosti za pregovaranje te da je jugoslovensko rukovodstvo iz toga izvuklo zaključak da je jedina namera takve politike, ako se odbaci logička mogućnost da je vode ludaci, bila u tome da se i Jugoslavija po svaku cenu uvede u rat uz, pitanje je koliko raumnu pretpostavku, da će svet teže napasti 12 nego samo dva miliona ljudi. Nadalje, Jovanović je zalaganje Jugoslavije za samoopredeljenje Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini protumačio veoma elastično. Eksplicitno je rekao da pravo na samoopredeljenje ne znači nužno pravo na nezavisnost i da postoje razni drugi modaliteti realizacije prava na samoopredeljenje. Šta više, rekao je, zato Jugoslavija i zahteva od Hrvatske da Srbe vrati u svoj Ustav i tako im kao političkom narodu u Hrvatskoj omogući da ostvare svoja prava. Očigledno, Jovanović je reterirao od svoje prve izjave ali i od intervjua u prošlonedeljnom NIN-u kada je, samo malo finijom retorikom, ponovio čuvenu tezu Koste žavoškog da problem Srba u Krajinama valja rešavati tako što će se Hrvatska "kiprizovati" odnosno što će se na tu teritoriju dovesti trupe UN nacija koje će tamo sedeti par decenija sve dok se, kako to Kosta duhovito kaže, "Hrvati ne naviknu da to više nije njino! Uostalom, taj prosti projekat je i stajao iza potpisivanja Vensovog plana jer je Milošević dobro shvatao da je sasvim beznačajno to što taj plan sadrži i priznavanje Hrvatske kao države u avnojevskim granicama ali da je od ključnog značaja što se trupe UN dovode na teritoriju Hrvatske i što se time deo Hrvatske izuzima iz njenog suvereniteta. Hrvatima se, jasno, žuri da taj projekat ometu i da pronađu neko rešenje, političko ili vojno svejedno, sve dok zaista ne počnu da se navikavaju "da to nije njino". Tu se, međutim, i krije glavna slabost njihove politike, slična, uostalom, slabosti jugoslovenske politike. Ona leži baš u neodlučnosti kojim putem da se krene - vojnim ili političkim - odnosno u jakom sukobu radikalne i umerene struje u hrvatskom političkom vrhu ali i u Hrvatstvu vaskolikom ako ta sintagma i kod njih pije vodu. Zahvaljujući tome što ni među Srbima ali ni među Hrvatima radikalna struja nikada nije odnela definitivnu prevagu, do čeonog sukoba matica nikada nije došlo. Tako veli zamenik hrvatskog ambasadora u Beogradu inače poznati istoričar profesor Dušan Bilandžić, i čini mi se da je u pravu. Međutim, nastavljam da razmišljam dalje ja ni umerena struja nije ni kod jednih ni kod drugih odnela definitivnu prevagu pa se stoga stalno odvija sukob u dodirnim područjima. U tom stilu zato protiču i najnovija zbivanja u srpsko-hrvatskim odnosima. Hrvati vele da su bili zapanjeni kada je prošle nedelje Vlatko Jovanović bio u Zagrebu i nije doneo ništa, nikakvu ponudu od Miloševića. Naravno, oni nisu očekivali da će im Jovanović doneti uzajamno priznanje u avnojskim granicama. Oni to, ionako, ističu kao svoj zahtev zbog sopstvene javnosti, a jasno im je da se on može realizovati tek posle velikih promena u statusu i pravima Srpske Krajine. Jovanović je, naravno nudio politiku "malih koraka" pri čemu bi se prvo otvorile saobraćajne i trgovačke odnosno ekonomske komunikacije što srpskom rukovodstvu u ovom trenutku posebno treba ne samo zbog probijanja sankcija nego i zbog zaobilaženja Bosne i Hercegovine i postavljanja Palske družine u okruženje. Opet zbog svoje radikalne ratne struje, Hrvati ovo nisu mogli da prihvate iako bi im ne samo ekonomski nego i politički moglo da koristi. naime u to postepeno otvaranje, među prvim pitanjima dolaze i humanitarna pitanja, odnosno povratak izbeglica na teritoriju Srpske Krajine što bi automatski dovelo u pitanje rezultate rata a Jugoslaviju stavilo pred neprijatnu dilemu da li da brani rezultate tzv. etničkog čišćenja ili da uđe u sukob sa rukovodstvom Krajine koje sigurno ni za živu glavu ne bi moglo da prihvati mogućnost da im se Hrvati ponovo vrate na teritorije koje oni sada drže. Sa druge strane, umerena linija je takođe kumovala neuspehu prve Jovanovićeve posete jer u strahu od radikalne nije smela da ponudi nešto zauzvrat priznanju. Naime, sasvim je jasno da Milošević pa ni Jugoslavija nemaju nikakve opipljive koristi od priznavanja Hrvatske. Da bi se tako nešto isplatilo moralo bi da bude praćeno ukidanjem sankcija odnosno, kao minimum, one prošlogodišnje rezolucije 820. Hrvate ništa ne bi koštalo, čak bi im razvoju veza a jugoslavijom koristilo da to, za početak, javno zatraže a i da pritisnu preko svojih nemačkih veza. Umesto toga, da bi zadovoljili radikalnu struju, oni uporno glasaju i podržavaju uvođenje i sprovođenje sankcija protiv Jugoslavije. Neuspeh posete Zagrebu, plus prva Jovanovićeva izjava u skupštini koja je u Zagrebu izazvala ako ne strah a ono sigurno nelagodu, kumovali su i otkazivanju Granićeve posete. Ne toliko, verujem, u znak protesta nego više zbog toga što ne bi imalo o čemu da se razgovara. Tako, eto, prvi koraci i u međunarodnoj politici na teritoriji bivše Jugoslavije protiču u postepenom prelasku sa nasilja na prevare i, kako to obično biva, nespretni su i neefikasni. No, to nije važno, važno je da je počelo da se pregovara i da se istraje bar u onoj meri u kojoj je to potrebno da se ne bi dao materijal radikalnim strujama na obe strane. Naime, svako zatišje u političkoj inicijativi nužno izaziva popunjavanje tog prostora vojnim inicijativama. Tako je, recimo, plan Kontakt grupe odumro tihom smrću ali ni jedna politička inicijativa nije popunila prazan prostor. Odmah su se u njega ubacili muslimani sa svojom ofanzivom što je, možda, manje važno, ali i Amerikanci sa pretećim odustajanjem od kontrole embarga na oružje muslimanima. No, to automatski jača radikalnu struju sa srpske strane i Krajina se spontano pridružuje u odbrani Republike Srpske udaljavajući time i mogućnost dogovora sa Hrvatima koji ovo gledaju kao napad na svog saveznika. Stoga se čini da je vreme koje je kupljeno pristajanjem na mirotvornu opciju, sredinom leta, na izmaku. Ponovo su potrebne političke inicijative koje će kupiti novo vreme i sprečiti rasplamsavanje rata. No, na žalost, dar za politiku je na ovom tlu mnogo manji nego dar za ratovanje pa se čini da je ser Majkl Rouz u pravu kada kaže da mu je jedina nada da će zima ugasiti ratni požar pošto se od političara malo šta može očekivati.
srbija.368 ania,
Ne brini, samo mala porodična svađa. a.
srbija.369 bojt,
Sinoć je bila interesantna emisija na RTS1 o - odumiranju Srbije. Naime, pojava depopulacije (negativnog nataliteta), koja je ranije bila pristuna u Vojvodini, poslednjih par godina (pitam se zašto) je zahvatila centralnu Srbiju i to u intenzitetu od oko -0.1%, dok je na Kosovu preko +2%. Sve u svemu, uskoro Srba biti neće... U emisji su dizali uzbunu, pozvali na patriotizam, a došli su i do zaključka da su za tu pojavi krivi: mladi (naročito žene), ekonomija, sociologija, psihologija i šta ti ja znam šta sve ne, jedino politiku nisu ni pomenuli...
srbija.370 cnenad,
ŁŁŁ zaključka da su za tu pojavi krivi: mladi (naročito žene), ŁŁŁ ekonomija, sociologija, psihologija i šta ti ja znam šta sve ne, Pa da, umesto da gaje decu, mnogi čuvaju kućne ljubimce (psi, mačke...) ŁŁŁ jedino politiku nisu ni pomenuli... :))) Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno pitanje. Mada ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a opet porodice su imale i po devetoro dece.
srbija.371 mileusna,
>> BELA KUGA---> >> Ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a opet porodice >> su imale i po devetoro dece. Izgleda da su krivi preparati za jačanje potencije. Njih sve više, a dece sve manje. Oni koji su ih pravili izgleda nisu dodali žlicu Vegete na kraju. No šalu na stranu. Možda se nekad teško živelo, ali sigurno nije išlo dotle da nikad nisi siguran da li ćeš uspeti da kupiš hleb i mleko. Mi bre sad nemamo ni osnovne uslove za život, a kamoli standard od pre nekoliko godina.
srbija.372 dejanr,
>> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno pitanje. >> Mada ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a >> opet porodice su imale i po devetoro dece. Ništa neobično, gotovo se može reći da je pravilo da siromašniji imaju više dece. U najvećoj bedi imaju po 5, 6 i više dece, dok obrazovaniji i imućniji ljudi gledaju šta toj deci treba da pruže, pa imaju manje... Ili su možda obrazovaniji i imućniji negde načuli za kontracepciju ;)))
srbija.373 fancy,
ŮŢ> Pa da, umesto da gaje decu, mnogi čuvaju kućne ljubimce (psi, ŮŢ> mačke...) I, šta tu ima loše..? ŮŢ> ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže živelo a opet ŮŢ> porodice su imale i po devetoro dece. Da... pre rata... a i posle rata, na Kosovu. Odlika primitivnijih sredina.
srbija.374 bojt,
>> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno >> pitanje. Mada ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo >> teže živelo a opet porodice su imale i po devetoro dece. Najsmešniji u toj emisiji mi je bio onaj akademik, koji, u smislu mera koje treba preduzeti, rekao da kao prvo treba "da se redovno isplaćuju dečji dodaci"! ;) Šalu na stranu, to je svakako veoma ozbiljno pitanje, možda čak i jedno od najbitnijih u ovom trenutku. Što se uzroka negativnog nataliteta u centralnoj Srbiji tiče, ne treba zaboraviti da je u poslednjih nekoliko godina par stotina hiljada mladih (što bi rekli "u najboljim godinama za reprodukciju") promenilo koordinate. Oni će doneti na svet male kanadjane, amerikance, novozelandjane, južnoafrikance i ine. Ovi što su ostali izgleda da nemaju baš preteranu želju da gaje i jedno ili dva, a kamoli čopore dece. Sve u svemu, nacija umire. Na rate. Šteta što oni koji su se bavili krajanjem mapa to nisu imali na umu. Uvek sam se pitao kako ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece...
srbija.375 vitez.koja,
#=> No šalu na stranu. Možda se nekad teško živelo, ali #=> sigurno nije išlo dotle da nikad nisi siguran da li ćeš #=> uspeti da kupiš hleb i mleko. 'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre nekoliko (preko nekoliko:) desetina godina.
srbija.376 cnenad,
ŁŁŁ da nikad nisi siguran da li ćeš uspeti da kupiš hleb i mleko. Mi bre sad ŁŁŁ nemamo ni osnovne uslove za život, a kamoli standard od pre nekoliko Ako upoređuješ period kraj '92 - mart '94 i nekoliko zadnjih meseci, moje mišljenje je da nisi u pravu. žuo si za ženu koja je pre neki dan rodila devetog sina ? Još dva i eto fudbalskog tima :)
srbija.377 cnenad,
ŁŁŁ Ništa neobično, gotovo se može reći da je pravilo da siromašniji imaju ŁŁŁ više dece. U najvećoj bedi imaju po 5, 6 i više dece, dok obrazovaniji ŁŁŁ i imućniji ljudi gledaju šta toj deci treba da pruže, pa imaju manje... I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak, bližimo se 21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i naravno tako nešto žele omogućiti svojim potomcima.
srbija.378 cnenad,
ŁŁŁ Šalu na stranu, to je svakako veoma ozbiljno pitanje, možda čak i ŁŁŁ jedno od najbitnijih u ovom trenutku. Što se uzroka negativnog ŁŁŁ bavili krajanjem mapa to nisu imali na umu. Uvek sam se pitao kako ŁŁŁ ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece... Zaboravio si da oni sa EPS-om drže u rukama prekidač od struje ;>
srbija.379 mavava,
>> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. >> Ipak, bližimo se 21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i >> naravno tako nešto žele omogućiti svojim potomcima. Kako smo mi skromna nacija. Samo da imamo šta da jedemo, obučemo i ne treba nam više. Kao da se život sastoji samo u tome. Ova vlast to jako dobro zna i što reče Bata čivojinović vladaće još sto godina. Na žalost u pravu je. Njih uopšte ne zanima "bela kuga." Najosnovnije potrebe za jedno novorodjenče iznose negde oko 1500-1600 din. Ako sam dobro sabirao dok je vodteljka na televiziji nabrajala spisak sa cenama.
srbija.380 vlador,
> bavili krajanjem mapa to nisu imali na umu. Uvek sam se pitao kako > ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece... Možda će ove restrikcije pomoći. ;) Sad ne mogu tačno da tvrdim gde i kad je to bilo, mislim u New Yorku... Ceo grad je ostao u mraku zbog nekakvog kvara, a za 9 meseci;) nadprosečan broj novorođenčadi. :)
srbija.381 mileusna,
>> 'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre nekoliko >> (preko nekoliko:) desetina godina. odgovor i za cnenad 4.376 >>> Ako upoređuješ period kraj '92 - mart '94 i nekoliko zadnjih meseci, moje >>> mišljenje je da nisi u pravu. Pa ja sam i mislio na period, recimo 1974-1986. Dobro de, možda sam se ja ipak previše zaleteo ulazeći u ovu raspravu. Ja sam u to vreme bio još uvek bio klinac (doduše, nisam ni sad previše "mator"), ali se dobro sećam da sam u to vreme sa porodicom provodio i po mesec dana na letovanju, redovno sam išao na zimovanje, kupili smo dva automobila, imao sam sve što bih poželeo, moja majka je skoro svake godine išla na turistička putovanja van YU, a ipak smo se svrstavali u prosečnu porodicu. Ispravite me ako grešim.
srbija.382 mileusna,
>> poslednjih nekoliko godina par stotina hiljada mladih (što bi rekli >> "u najboljim godinama za reprodukciju") promenilo koordinate. Oni >> će doneti na svet male kanadjane, amerikance, novozelandjane... To je nesporno. Ali, izgleda da svi zaboravljamo da je Srbija zemlja seljaka. žini mi se da većina naših seljaka vodi računa samo o jednom, a to je da svoje stečeno imanje ne deli na više delova. Pogledajte malo priloge emisije "Srbija danas" RTS-a, u kojoj se često prikazuju uspešni poljoprivrednici. Pored velelepnih kuća, stoke mašina, njiva, uvek je u prvom planu i sin naslednik, ali samo jedan...
srbija.383 supers,
>> Cuo si za zenu koja je pre neki dan rodila devetog sina ? Jos >> dva i eto fudbalskog tima :) Da, da. Zivi u Zelezniku, u potkrovlju od 45 kvadrata. Nisu bas neki uslovi za odgajanje buduce postave FK Zeleznika... ;>
srbija.384 cnenad,
ŁŁŁ Da, da. Zivi u Zelezniku, u potkrovlju od 45 kvadrata. Nisu bas neki ŁŁŁ uslovi za odgajanje buduce postave FK Zeleznika... ;> žim najstariji sin napravi prvi angažman, imaće love za novi stan. Ostali sinovi posle donose čist profit :)
srbija.385 ilazarevic,
> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak, bližimo > se Ništa im nije falilo, osim prostora, hrane, para, ljubavi...
srbija.386 fancy,
ŮŢ> Ostali sinovi posle donose čist profit :) Rasprodajom bubrega..?
srbija.387 mavava,
>> ali se dobro >> sećam da sam u to vreme sa porodicom provodio i po mesec dana >> na letovanju, redovno sam išao na zimovanje, kupili smo dva >> automobila, imao sam sve što bih poželeo, moja majka je skoro >> svake godine išla na turistička putovanja van YU, a ipak smo >> se svrstavali u prosečnu porodicu. Sa ovim gore što si napisao tvoja porodica se ne može svrstati u prosečnu. To je daleko, daleko iznad proseka. Prosečna porodica u YU nije mogla ni 50 % od ovoga što si naveo. >> Ispravite me ako grešim. Evo zašto grešiš. Da me pogrešno ne shvatiš ovo što ću napisati ne odnosi se na tvoju prodicu. Prosečna PLATA u YU nikada nikome nije mogla da obezbedi nikakav automobil, letovanje, zimovanje, turistička putovanja, vikendicu. O tome sam diskutovao u to vreme na osnovu proste matematike. Mnogi su tada osporavali moju tvrdnju, ali sam ja lepo sabrao njihove troškove (obavezne) i dokazao da sa onim što im (ne) ostaje ne mogu sebi da priušte ni motocikl.Kao što sada neko treba da me ubedi da od 300 din? može da se živi, vozi auto, itd. Samo da dam malo podataka. Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din Računam da je to prosek u SRJ? Ako dvoje rade. 660 : 30 = 22 din. Dnevno! Za troškove nemam računicu pošto oni prelaze gore navedenu sumu. Ako neko tvrdi da nisam u pravu neka mi matematički dokaže. Na stranu što će mnogi reći: "Ma jel' si lud odakle mi 230 din. plata?!" čika Neša
srbija.388 mavava,
"SRBI-ja U MRAKU" Kao običan građanin (SRJ je prema ustavu država građana) i bivši simpatizer "opzicije" zamolio bih istu da ne daje više legitimitet Slobodanu Miloševiću i SPS-e. i skloni se sa političke scene. Pustite ljude da vladaju kad umeju. Sa vašom taktikom ih sve više učvršćujete na vlasti. Nemojte više da nam "pomažete" da izadjemo iz mraka ko boga vas molim! čika Neša
srbija.389 milan,
(Emitovana 19. novembra 1994.) Srbotopija 80. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 19. novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Postoji engleski žargonski izraz koji smo gledajući američke filmove verovatno čuli na stotine puta. On se upotrebljava u kolokvijalnom govoru i koristi kao standardni, prosečni odgovor na pitanje: "Honj are you?" i glasi: "Business as usual". Ovim izrazom Amerikanci kažu nešto slično onome što mi, kada nas neko pita kako smo, odgovorimo mrzovoljno i otegnuto: "Dobro!" Glavna razlika je, očigledno, u tome što je kod nas normalno stanje kada je "dobro" ma šta to značilo dok je očigledno kod njih sve normalno tek kada posao ide kao što treba. Ove nedelje je, međutim, posao u zemlji tekao kao što je normalno. Jedino što ovde posao ne podrazumeva da se nešto radi, trguje ili, Ne daj bože!, proizvodi nego da se "pravi posao". Hiljade muškaraca u najboljim godinama svakoga dana, baš u radno vreme, sede u kafićima, picerijama, restoranima, luksuznim ili ne, u ministarstvima. Tamo piju kafu i piće, došaptavaju se naslonjeni na šank, ili zavaljeni u klupske garniture. To se kod nas zove "poslovanje". Razume se da iz takvog poslovanja proističu i odgovarajući poslovi. Prema svecu i tropar. Zato smo ove nedelje imali jednu tempiranu bombu u automobilu jednog šanera, jedno skupštinsko zasedanje koje će ući u istoriju našeg ustavotvorstva, jedan početak kraja NIN-a i, na samom kraju, jednu bitku za Bihać. Kada se sve sabere, veoma dinamična nedelja. Najspektakularniji događaj, držim, ipak je bila bomba u automobilu. Na pedeset metara od Predsedništva Srbije, na sto metara od obe Skupštine i na isto tolikom rastojanju od Glavne pošte i Narodne banke u džipu jednog beogradskog šanera eksplodirala je bomba sa daljinskim upravljanjem. črtva je ostala bez nogu i bori se za život u Ugrentnom centru. Vozilo je uništeno kao i dvoje vozila oko njega jer je eksplodiralo na kolovozu što su novinari protumačili kao "humanost" atentatora jer je bombu aktivirao tek kada je žrtva napustila svoju kockarnicu koja se inače nalazi u zgradi Kluba inžinjera i tehničara odmah pored turske ambasade a preko puta Predsedništva Srbije. Navodno, kažu novinari, atentatori su hteli da izbegnu nevine prolaznike kao žrtve pa nisu aktivirali bombu dok je džip bio na parkiralištu na veoma prometnom mestu. Pa, hvala im. Sam događaj nije, nažalost, neki presedan. Od početka rata nasilje latino-američkog tipa je preplavilo naše ulice i bombe poput ove - setite se eksplozije ispred hotela "Avala" u Budvi proteklog leta kada istina ubice nisu bile tako pažljive prema prolaznicima pa je bomba aktivirana na samom parkiralištu - postaju svakodnevna stvar. Ipak, dok god vam se ne dogodi pred nosom vi ne shvatate da se ne događa samo drugima, događa se upravo vama. Tog jutra sam po običaju, tek negde oko jedanaest, krenuo u Skupštinu. Redovno kasnim, verovatno u nesvesnoj želji da skratim vreme koje provodim u toj pećini. Usput sam čuo eksploziju ali sam tada bio na uglu Krunske i Beogradske i nije mi se činilo da je preterano jaka, čak sam pomislio da je eksplodirala neka automobilska guma. Kako sam se približavao raskrsnici Krunske sa Miloša velikog tako je uzbuženje prolaznika koji su mi dolazili u susret raslo da bih na uglu malo desno ka Saveznoj skupštini ugledao neko deformisano potpuno belo, od praha za gašenje požara, vozilo, čoveka bez jedne noge kako takođe sav beo sedi u lokvi krvi kao i policiju, vatrogasce i medicinare kako se neki unezvereno a neki sasvim odmereno i profesionalno muvaju po razbojištu. Da scena nije bila upriličena na raskrsnici koju prolazim već decenijama i da bar neka od službenih lica nisu pokazovala nervozu i uzbuđenje pomislio bih da sanjam neki kadar nekog filma koji se obično prikazuju pod univerzalnom najavom: "američki avanturistički u boji". Gledajući razbojište, slušajući komentare građana i novinara koji su uzajamno razmenjivali informacije i konfabulacije koje su dostizale po srpskom kafanskom običaju nebeske razmere, po prvi put sam počeo da razmišljam o organizovanom kriminalu kod nas i po prvi put sam počeo da sumnjam u omiljenu čaršijsku priču o zaveri vlasti koja se koristi organizovanim kriminalom i drži ga pod kontrolom. Priča je verovatno imala osnova pre nekoliko decenija kada je politička policija koristila kriminalce u razne svrhe. U inostranstvu, što je izazivalo najveća čaršijska šaputanja, kriminalci su obavljali atentate na pripadnike emigrantskih organizacija i obavljali nelegalne finansijske transakcije. Za uzvrat bi u zemlji imali zaštitu od previše nasrtljivog Interpola. Takođe, ovde u zemlji, druga, beznačajnija struktura kriminalaca je obavljala sitnije poslove trudeći se da bude regrutovana u ovu prvu, inostranu grupu, a pride je policiji bila veoma korisna u svojstvu doušnika kao i onih koji drže pod kontrolom podzemlje. Rat, i opšta beda, moralna i materijalna istovremeno, ozbiljno su poremetili socijalnu strukturu zemlje i kriminalce po prvi put izbacili u javni socijalni plan. Istovremeno, ratnim pljačkama, crnom berzom a od uvođenja sankcija i finansijskim transakcijama po inostranstvu a u ime vlasti, taj sloj je postao nekoliko desetina puta bogatiji dok je društvo u celini postalo znatno siromašnije što im je opet spontano, omogućilo da korumpiraju neuporedivo širi sloj državne strukture nego što im je to bilo moguće pre deceniju ili dve. Politička policija se rascepila na strukturu odanu vlastima koja bi, eventualno, bila spreman da se obračuna, kao u stara vremena, sa onim kriminalcima koji su se isuviše osamostalili ali i na onu koja je, korupcijom, u potpunosti povezana sa kriminalom. Delikatan balans snaga ovih dveju struktura obema vezuje ruke ali zato kriminalce ostavlja na miru. Pred "neverne Tome", odnosno one koji misle da su kriminalci, i dalje, kao u Bravarevim vremenima tek puka produžena ruka vlasti može se podastrti niz argumenata da to više nije tako i da su se oni otrgli iz ruku. Međutim, argumenti slabo pomažu ako neko u nešto veruje pa ću zato navesti samo jedan. Najsnaniji dokaz da su vlasti izgubile kontrolu nad kriminalom je to što sada organizovani kriminal uopšte postoji. Naime, u Bravareva vremena se svaki pokušaj stvaranja organizovanog kriminala u korenu sprečavao i to na najbrutalniji način, fizičkim likvidacijama. Samo po sebi se razume zašto je to bilo tako, jer, u suprotnom, organizovane bande kriminalaca bi bilo mnogo teže ako i nemoguće kontrolisati i one bi nastavile da žive svojim životom obnavljajući se i šireći bez mogućnosti vlasti da na to više utiču. Sada, kada imamo organizovani kriminal, jasno je da je ta kontrola izgubljena. No, to je manji problem koji sa kriminalom imamo. Konačno, sve demokratske zemlje sveta imaju veoma razvijen organizovani kriminal koji je van kontrole političke policije i to ih, bar za sada, nije ozbiljno destabilizovalo osim, istina, Italije. Kod nas se, međutim, zbog rata koji je uništio srednju klasu a iscrpeo sve ostale klase slojeve, organizovani kriminal pojavljuje i kao potencijalni nosilac socijalne moći velikog obima. Okolnost da su isplivali na površinu javnog života svedoči da su već otkupili svoju budućnost. Pitanje je još jedino da li će moći da otkupe i državu. Ako se na pedeset metara od Predsedništva države može otvoriti kockarnica koju drže ljudi čiji obračuni podrazumevaju upotrebu paklenih mašina, onda je sudbina vladajućeg establišmenta ali, na žalost, i nas običnih smrtnika pod velikim znakom pitanja. Božovićevi ministri sa stotinama hiljada maraka koje zakopavaju po svojim baštama dok prebacuju hiljade tona nafte bili su najava, bomba na uglu Krunske i Miloše velikog je objava. Kako je ovo zemlja u kojoj nema belih ili crnih rešenja i boja već je sve nekako sivo sva je prilika da ćemo prisustvovati procesu u kome će se postepeno politički establišment kriminalizovati, a kriminal politizovati. I iz jednog i iz drugog sloja će u decenijama koje su pred nama otpadati oni koji su previše rigidni za saradnju. Tako ćemo, možda, poput neke Italije ali sličnije Kolumbiji, na ulici imati vojno krilo mafije, a u parlamentu političko. Možda će jedino, ako se to ostvari, prestati podmetanje bombi u vozila ispred Predsedništva države, jer, kžo velim, valjda će paziti da ne ubiju predsednika koga sami dovedu na vlast. Mada, ni to nije sigurno, možda upravo taj metod postane redovan u obavljanju smene na vlasti. Tako sam, sa ovim turoibnim mislima sam napustio ugao Krunske i Miloša velikog i produžio ka Skupštini u nadi da je bombaši sa žoška još nisu osvojili. Tamo sam stigao tek oko podne ali, na žalost, nisam dovoljno zakasnio jer je sednica počela tek u dva pošto nadležni odbori iako su zasedali od ranog jutra nisu stigli da daju mišljenje o svim amandmanima koji su pristigli. Na tapetu je bio Poslovnik, omiljena poslanička tema pa je zato pristiglo oko 400 amandmana. Iako je redovno zasedanje počelo još prvog oktobra, sve do ovog utorka nije bilo ni jedne sednice. Mogli biste da pomislite da vladajući socijalisti to namerno rade kako bi dične opozicione poslanike sprečili zastupaju narod i da se bore za svoje zakone ali je istina, kako već to obično biva, sasvim drukčija. Jednostavno, nije bilo ni razloga da se saziva sednica pošto na dnevnom redu nije bilo tako reći ništa. Niko, ni vlada ni poslanici nisu podneli svoje predloge zakona tako da dnevni red osim Poslovnika nije sadržao ni jednu značajnu tačku sem ako u to ne ubrajate /akone o rakiji i vinu i o duvanu. Istina, sam Poslovnik je dovoljan da zabavlja poslanike bar dve nedelje, ali nisam zato otvorio priču o Skupštini. Naime, na dnevnom su, pred kraj, bile i dve tačke kojima su Šešeljevi radikali tražili da se raspravlja o poverenju Vladi odnosno predsedniku skupštine. Pretpostavljam da ih je Tomić namerno stavio na kraj očekujući da će radikali u svom stilu, kako to već redovno učine na skoro svakom zasedanje, pokušavati da uvredama i incidentima isprovociraju neko nasilje da je zato hteo da mu prvo prođu Poslovnik i zakoni koji su na dnevnom redu tako da ne bude nikakve štete ako se sednica kod tih tačaka prekine. Međutim, negde tokom noći sa ponedeljka na utorak, izgleda da je iz Tolstojeve ulice došlo naređenje da se radikalskom bezobrazluku stane na rep i da predsednik, a i njegova supruga više neće da trpe uvrede. Kada naređenje stigne sa tako visokog mesta o njemu se ne raspravlja i sada su Dragan Tomić, Milorad Vučelić i Slobodan Jovanović, trojka koja trenutno vlada SPS-ovim republičkim poslanicima, morali i da ga sprovedu u delo. Zato je Vučelić, kada se utvrđivao dnevni red, hladnokrvno ustao i predložio da se te dve tačke skinu sa dnevnog reda jer su, kako se tipičnim komunističkim rečnikom izrazio, "na poznatoj radikalskoj liniji destrukcije". Dakle, u starom komunističkom stilu: "Kritika da, ali konstruktivna druže!" No, Bože moj!, pomislio bi neko, vladina većina može da izglasa šta hoće pa, kako se dnevni red na redovnim sednicama utvrđuje glasanjem, može nešto i da skine sa dnevnog reda. Problem je, međutim, u tome što tačku o glasanju o poverenju vladi Skupština nije smela da skine sa dnevnog reda pošto je proveravanje poverenja Vladi ustavna kategorija i ono se mora sprovesti ako je podnet valjan zahtev. Konačno sve i da to ne piše u Ustavu, sasvim je besmisleno, skoro da parlament gubi svrhu ako se ne vrši proveravanje poverenja vladi. Druga tačka, glasanje o poverenju Tomiću, se mogla skinuti mada je čudno što sam predsednik Skupštine nije zahtevao da ona ostane pošto bi sigurno dobio 80% glasova. Očigledno, naređenje se odnosilo i na njega i morao je da ga posluša mada bi mu politički itekako odgovaralo da se rasprava o njemu održi. Tako je Vučelić, a za njim i njegova socijalistička poslanička pastva, u bahatoj žurbi da stvar reši, odlučio da jednostavno pogazi Ustav. Nisu se čak ni potrudili da primene neki proceduralni trik i time održe privid legaliteta. Recimo, a to im Poslovnik dopušta, mogli su da zakažu posebnu sednicu na kojoj bi se o poverenju Vladi raspravljalo i da onda na nju jednostavno ne dođu. Nema kvoruma, nema sednice i gotovo. Međutim, oni su se žurili i jednostavno su nadglasali Ustav. Tako su pokazali da naš Ustav, za koji pravni stručnjaci kažu da je izuzetno tvrd jer traži čak dvotrećinsku većinu skupštine i nadpolovičnu većinu svih upisanih birača da se promeni, i nije baš tako tvrd, jer se može promeniti pukom odlukom većine da se ne ispuni neodstupna ustavna obaveza da se o poverenju vladi raspravlja kada je podnet valjan zahtev za to. Vladina većina, a sa njom i Skupština se tako upisala u istoriju srpskog pravnog bezčašća i stala rame uz rame sa Pašićem i Brozom koji se i dalje takmiče za prvo mesto. Prosto se ne zna ko je bolji, da li Pašić koji je uzviknuo: "Zakoni su za protivnici" ili Broz koji je savetovao da "Sudije ne treba da se drže zakona kžo pijan plota". Pošto im je ovaj pravni eksperiment prošao, sve dalje izmene Ustava su moguće. Šta više, ovaj pravni eksperiment je svojom uspešnošću otklonio sve bojazni socijalista šta će biti sa njihovim "Slobom" po isteku drugog mandata koliko je ustavno ograničenje. Sada je jasno da je sasvim dovoljno da ga kandiduju i po treći put a narod će ga već izabrati. Probajte vi posle da tom narodu objasnite da je to protiv tamo nekakvog Ustava. Nasmejaće vam se u brk. S pravom.
srbija.390 cnenad,
ŁŁŁ> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak, ŁŁŁ Ništa im nije falilo, osim prostora, hrane, para, ljubavi... Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu. Pošto su deca odrasla u takvim uslovima naravno da se trude svim sila da oni svojoj deci (što su donekle i uspeli) obezbede bolje uslove nego što su oni imali.
srbija.391 cnenad,
ŁŁŁ ŮŢ> Ostali sinovi posle donose čist profit :) ŁŁŁ ŁŁŁ Rasprodajom bubrega..? Više zarade ako budu majstori za fudbal a ovako ne mogu biti vrhunski sportisti.
srbija.392 jevta,
> Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din ^^^^^^^^^^^^^^^^^^^ > Računam da je to prosek u SRJ? Ako dvoje rade. > 660 : 30 = 22 din. Dnevno! Eh, čika nešo, znam da si hteo dati volje prosvetarima, ali 230 din X 2 je i dalje 460. So, 460:30=15.333 :(((
srbija.393 dcolak,
│ Pošto su deca odrasla u takvim uslovima naravno da se trude svim sila da │ oni svojoj deci (što su donekle i uspeli) obezbede bolje uslove nego što │ su oni imali. I imaju sve uslove da to i ostvare?! HA! Tjah... Sledge DAMMIR!
srbija.394 ania,
!?!'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre !?! nekoliko (preko nekoliko:) desetina godina. U međuvremenu su se pojavile pene, hormonalne pilule, spirale i ostali proizvodi koje je vatikansko-kominternovsko-masonska zavera izmislila ne bi li smanjila srpski natalitet i na taj način uništila ovaj narod... ;) Lukavo, nema šta. Pozdrav, Ania
srbija.395 severian,
> ostali proizvodi koje je vatikansko-kominternovsko-masonska ************ Last tajm aj hrd, Vatikan se, i rukama i nogama, borio protiv kontracepcije. So, ostaje kominternovsko-masonska zavera:))) No, kako su krenule ove restrikcije, ne bi me iznenadilo da Srbi pobede u foto-finišu:)
srbija.396 jmilosevic,
Danas je 21.11.1994. u vojvođanskim mestima protest zemljoradnika zbog visokih i nedovoljno smanjenih akontacija za porez na katastarski prihod od poljoprivrednog zemljišta. Sumnjam da će od ovoga nešto biti a videću da li će Bastilja nešto od toga na II dnevniku uopšte i objaviti. Međutim, pitam milana (izvini što te prozivam :( ) da li postoji način da u skupštinsku proceduru uđe izmena "zakona" ili šta je već da poljoprivrednici ukoliko ne obrađuju zemlju (nedostatak obrtnih sredstava=DEM za naftu, đubrivo, itd) ne plaćaju porez od katastarskog prihoda, nego samo na imovinu? Oni su primorani da zbog POREZA! obrađuju zemlju i da prave od zdrave valute - isplate u ratama, obveznicama, čuvenim zlatnicima i sl. Pozdrav, jmilosevic
srbija.397 aleck,
>> Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din Gde si ti učio matematiku? :)))
srbija.398 jmilosevic,
Danas je 21.11.1994. u vojvođanskim mestima protest zemljoradnika zbog visokih i nedovoljno smanjenih akontacija za porez na katastarski prihod od poljoprivrednog zemljišta. Sumnjam da će od ovoga nešto biti a videću da li će Bastilja nešto od toga na II dnevniku uopšte i objaviti. Međutim, pitam milana (izvini što te prozivam :( ) da li postoji način da u skupštinsku proceduru uđe izmena "zakona" ili šta je već da poljoprivrednici ukoliko ne obrađuju zemlju (nedostatak obrtnih sredstava=DEM za naftu, đubrivo, itd) ne plaćaju porez od katastarskog prihoda, nego samo na imovinu? Oni su primorani da zbog POREZA! obrađuju zemlju i da prave od zdrave valute - isplate u ratama, obveznicama, čuvenim zlatnicima i sl. Pozdrav, jmilosevic
srbija.399 mileusna,
>> Sa ovim gore što si napisao tvoja porodica se ne može svrstati u >> prosečnu. To je daleko, daleko iznad proseka. Prosečna porodica u >> YU nije mogla ni 50 % od ovoga što si naveo. A kako bi nazvao porodicu sa dva prosvetna radnika? Doduše sve ono što sam nabrojao nije se sticalo tako lako, već uz otplatu na rate, zajmove, prijatelje i sl. (Znaš već kakvi smo mi Srbi).
srbija.400 mavava,
>> Eh, čika nešo, znam da si hteo dati volje prosvetarima, ali >> 230 din X 2 je i dalje 460. So, >> 460:30=15.333 :((( Ako ovde ima prosvetara, eto mene za ministra prosvete.!:) Verovatno će i profesori matematike da glasaju za mene bez obzira na "sitne" greške.:) Izgleda da puno gledam TV Bastilju i oni tako prezentiraju prosečna primanja. čika Neša
srbija.401 veca,
>> Pa da, umesto da gaje decu, mnogi čuvaju kućne ljubimce (psi, >> mačke...) Ono što je strašnije od toga jeste da i oni koji bi hteli da imaju decu, najčešće i sami jedva preživljavaju :( Sve, od hrane, do odeće, obuće, dečje kozmetike je preskupo, potom školovanje etc. Ispada da je jeftinije gajiti kućne ljubimce. >> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno >> pitanje. Mada ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teže >> živelo a opet porodice su imale i po devetoro dece. Ranije? Valjda je smisao budućnosti u progresu, a ne vraćanju na staro. Moja baba je imala šestoro dece, a nas je troje. Moji stričevi su razmenjivali odeću, nasleđivali jedno od drugih, baba je uglavnom uspevala da im obezbedi minimalno obrazovanje, jeli su proju i pasuljčinu iz kazana, hrana nije bila tako skupa, a sa naturalnom proizvodnjom se, nekako ipak izlazilo na kraj.
srbija.402 veca,
>> I naravno u većini slučajeva takvoj deci ništa nije falilo. Ipak, >> bližimo se 21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i naravno tako >> nešto žele omogućiti svojim potomcima. Navikli? žekaj, jel' to mana?
srbija.403 veca,
>> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu. Ništa, sem što je procenat smrtnosti dece i novorođenčadi bio jako velik, što se umiralo od tuberkuloze (posledica slabe i nepravilne ishrane) i ostalih boleščina. >> Pošto su deca odrasla u takvim uslovima naravno da se trude svim >> sila da oni svojoj deci (što su donekle i uspeli) obezbede bolje >> uslove nego što su oni imali. Ne trude se, to je, naprosto, normalna faza u razvoju ljudske vrste. Ukoliko staneš ili se osvrneš, pokosiće te oni koji te sustižu. Svojevremeno, kad sam odbila jednom kolegi da napišem recenziju za knjigu, smatrajući da nije dovoljno dobra, rekao mi je: "znaš, kad vidim šta sve ljudi objavljuju, tešim se". Rekoh mu da se ja nikad ne upoređujem sa lošijim od sebe, samo te bolji mogu naterati da daš sve od sebe i budeš bolji (od tada je prestao da mi se javlja). Tako je i sa ovim o čemu ti pričaš i u životu uopšte.
srbija.404 milan,
> Sumnjam da će od ovoga nešto biti a videću da li će Bastilja nešto > od toga na II dnevniku uopšte i objaviti. Međutim, pitam milana > (izvini što te prozivam :( ) da li postoji način da u skupštinsku > proceduru uđe izmena "zakona" ili šta je već da poljoprivrednici > ukoliko ne obrađuju zemlju (nedostatak obrtnih sredstava=DEM za > naftu, đubrivo, itd) ne plaćaju porez od katastarskog prihoda, nego > samo na imovinu? Očigledno sediš na ušima. :)) Pa čitavo jedno vanredno yasedanje u avgustu je bilo posvećeno predlogu opozicije (zapravo tablice smo pravili Pal Šandor i ja) da se to uradi. Naravno, vlada je to odbila. Pl poz M P.S. Istina, katastarski porez je beznačajan (od recimo 2000 din troškova po hektaru žitarica on iznosi najviše 200-300 din) tako da bi ta pomoć bila simbolična. Osim toga selo je veoma različito razvijeno. Dok seljaci oko Beograda koji imaju blizu pijacu doslovno pljačkaju grad i prebogati su, seljaci po Vojvodini tavore jer ako proizvode žitarice nemaju kome osim državi da ih prodaju.
srbija.405 cnenad,
ŁŁŁ do odeće, obuće, dečje kozmetike je preskupo, potom školovanje ŁŁŁ etc. Ispada da je jeftinije gajiti kućne ljubimce. Nešto malo jeftinije ali, uvek su na raspolaganju metode koje si navela niže u tvojoj poruci. ŁŁŁ Ranije? Valjda je smisao budućnosti u progresu, a ne vraćanju na Naravno, o tome i pričam, e sad kad bi još mogli spojiti iskustva iz prošlosti i tekući i budući 'progres'... bilo bi sjajno.
srbija.406 cnenad,
ŁŁŁ>> bližimo se 21 veku, ljudi su navikli da bolje žive i naravno tako ŁŁŁ Navikli? žekaj, jel' to mana? Ovo sam rekao u pozitivnom smislu, dakle nije nikakva mana, jedna sasvim normalna stvar, koja se postigla zahvaljujući 'progresu' ;) i evoluciji.
srbija.407 cnenad,
ŁŁŁ>> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu. ŁŁŁ ŁŁŁ Ništa, sem što je procenat smrtnosti dece i novorođenčadi bio ŁŁŁ jako velik, što se umiralo od tuberkuloze (posledica slabe i ŁŁŁ nepravilne ishrane) i ostalih boleščina. Mislio sam na one koji su preživeli ;) A inače, sve što si ti navela je poznata i tačna, nažalost i tužna konstatacija, ali i to je bio jedan od razloga zašto je svaka porodica imala veći broj dece (naravno pored razloga da tada nije TV-a).
srbija.408 squsovac,
>! ?!'Nekad' se ne odnosi na pre nekoliko godina, nego na pre >! ?! nekoliko (preko nekoliko:) desetina godina. > > U međuvremenu su se pojavile pene, hormonalne pilule, spirale i > ostali proizvodi koje je vatikansko-kominternovsko-masonska > zavera izmislila ne bi li smanjila srpski natalitet i na taj > način uništila ovaj narod... ;) Lukavo, nema šta. :))))) Svaka čast.
srbija.409 squsovac,
> Šalu na stranu, to je svakako veoma ozbiljno pitanje, možda čak i > jedno od najbitnijih u ovom trenutku. Bojte, je l' ti to na mala vrata obznanjuješ da ćemo na proleće da žderemo i ločemo u čast naslednika?
srbija.410 bojt,
>> Bojte, je l' ti to na mala vrata obznanjuješ da ćemo na proleće >> da žderemo i ločemo u čast naslednika? Bio sam u nedelju na krštenju jednog (muškog) deteta. Pop na kraju reče: "...još dva ovakva pa onda može i neko žensko" ;))
srbija.411 kuki,
> Prosečna plata (zvanično u prosveti) 230 din x 2 = 660 din 230 x 2 = 460, bar je tako bilo kad su mene učili matematiku :))))
srbija.412 veca,
>> Mislio sam na one koji su preživeli ;) A inače, sve što si ti >> navela je poznata i tačna, nažalost i tužna konstatacija, ali i to >> je bio jedan od razloga zašto je svaka porodica imala veći broj >> dece (naravno pored razloga da tada nije TV-a). čeno, da ga peremo il' da pravimo novo? ;))
srbija.413 veca,
>> Bio sam u nedelju na krštenju jednog (muškog) deteta. Pop na kraju >> reče: "...još dva ovakva pa onda može i neko žensko" ;)) Ne pratiš propagandu, "Srpkinje, rađajte nam ratnike" ... :(
srbija.414 ilazarevic,
> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu. Ono što sam ja naveo itekako utiče na zdravlje dece. Sigurno je da će dete biti zdravije ako imaš da mu kupiš toplu odeću za zimu, lakšu za leto, ako imaš pare za lekove, ako dete ima svoju čistu i provetrenu sobu itd. Ne mogu deca da žive od ideja, treba nešto i da jedu.
srbija.415 spantic,
> Ne pratiš propagandu, "Srpkinje, rađajte nam ratnike" ... :( Koji je tebi đavo Veco? Isto si tako kukala i drugde. Ja smatram da se svakom detetu treba radovati. A što se ratnika tiče, pa idemo u 21. vek. Moderno doba, danas i žene ratuju ;) -> A ko da nisu oduvek ratovale?
srbija.416 fancy,
ŮŢ> Koji je tebi đavo Veco? Isto si tako kukala i drugde. Ja smatram da ŮŢ> se svakom detetu treba radovati. Pa, radiš li nešto na tome..?
srbija.417 dcolak,
│ Naravno, o tome i pričam, e sad kad bi još mogli spojiti iskustva iz │ prošlosti i tekući i budući 'progres'... bilo bi sjajno. Zašto me ovo podseća na parolu "TRAMVAJEM U 21. VEK?!" Sledge DAMMIR!
srbija.418 max.headroom,
> Mislio sam u fizičkom i zdravstvenom pogledu. Izvini što se ubacujem, ali: fudbalera i brđana imamo i za izvoz. Možda ne bi bilo loše da se ne vezujemo za kvantitet, već za kvalitet.
srbija.419 bulaja,
│ Pa, radiš li nešto na tome..? └─── Važno je da radi Mihajlo Marković (NN) :).
srbija.420 fancy,
ŮŢ> Važno je da radi Mihajlo Marković (NN) :). Ujeee... stvarno..?
srbija.421 fifana,
> Samo, koliko se god mi smejali ili ne, ovo je zaista ozbiljno pitanje. Mada > ne mogu da se otmem utisku da se ranije mnogo teze zivelo a opet porodice > su imale i po devetoro dece. Ranije su porodice imale po devetoro (i vise) dece, jer je to bilo neophodno za ekonomiju. Tolika kolicina je bila uobicajena samo u izrazito stocarskim krajevima. Meni su po Pesterskoj visoravni pricali gomilu prica sledece vrste: Ma meni je trebalo deset deca: jedno ide na Borosticu po vodu, drugo cuva jalovice, trece cuva (ne znam vise sta), cetvrto ide u Sjenica po nesto, peto........ Sa nestankom te vrste ekonomije, nestala i kolicina dece. Lj.
srbija.422 fifana,
> Ispravite me ako gresim. Ne gresis, ali se i tada kukalo da vlada bela kuga, te da narod nece da radja vise od oko 1,5 deteta po porodici. Lj.
srbija.423 fifana,
> To je nesporno. Ali, izgleda da svi zaboravljamo da je Srbija zemlja Bila. Lj.
srbija.424 fifana,
> rece: "...jos dva ovakva pa onda moze i neko zensko" ;)) A, to je stara Dobricina varijanta: mi treba da radjamo i gajimo musku decu ne bi li postali topovsko meso, zene treba da drze varjacu (u vreme kada se ne bave radjanjem), a gospodin, valjda, treba da bude sto i jeste - akademik.... Mozda je sad neka druga glupost te vrste aktuelna. Lj.
srbija.426 mavava,
"SRBI-ja U MRAKU" Tamo negde u "drugoj državi" desilo se da je NATO pakt u nekoliko navrata, vojno, upotrebom sile intervenisao. Pre nekoliko meseci predsednik SAD Bil Klinton rešio je da okonča gradjanski rat u medjunarodno priznatoj BiH. Lepo je naredio g. Aliji Izetbegoviću i g. Franji Tuđmanu da dodju u Vašington i svečano potpišu konfederaciju i plan po kome će dobiti 51 % teritorija u BiH i to one površine koje je "kontakt grupa" zacrtala. Pošto su Srbi iz Republike Srpske odbili taj plan, rešio je da ih prisili da to učine, jer kad SAD stanu iza nečega onda to mora i da se uradi. Prvi ko je to odmah "shvatio" bio je Slobodan Milošević. Pozvao je Radovana Karađića i "preporučio" mu da se plan prihvati. Medjutim, Karađić i rukovodstvo nisu pristali. Prvenstveno što se u planu ne spominje mogućnost povezivanja sa maticom Srbijom tj. SRJ. O drugim razlozima ne prihvatnja neću. Sloba je rešio da postane najveći "mirotvorac" na Balkanu, a i šire, pa je uveo nepravedne, i ničim izazvane, sankcije prema bosanskim Srbima. Ne bih se začudio da Sloba bude kandidat za Nobelovu nagradu. Lično ne verujem da bi pristao da je i primi jer je nagradnih 10.000 din., koje je dobio od Kraljevčana, ustupio penzionerima. Da je Sloba bio od samog početka YU krize za mir a ne za rat shvatila je i medjunarodna zajednica. U cilju stimulacije i daljeg angažovanja u pravcu mira UN (čitaj SAD) rešile su da delimično skinu sankcije. Kako sada više nije u trendu borba za: "Svi Srbi u jednoj državi" Sloba se "elegantno" distancira od svog "omiljenog" opozicionara Šešelja i SRS, jer nisu bili na času kad je držao predavanje na temu: "Mir". Nije ni bitno pa valjda postoji još neki opozicionar u Srbiji koji hoće da bude u trendu?. Srećni što su imali tu čast da uskoče na upražnjeno mesto Vuk Drašković i Zoran Đinđić ne propuštaju šansu. Vuk ozarena lica, posle razgovora sa Slobom, izjavljuje okupljenim novinarima kako je Slobodan Milošević duhovit čovek!. Šta li je time hteo da kaže? Bilo kako bilo, sada se politika Slobodana Miloševića uklapa u program SPO. žudno mi je da se ranije Slobina politika uklapala u program SRS, a one se dijametralno razlikuju. Nije mi jasno da li je Sloba promenio politiku ili "opozicionare"? Možda se sa njima igra? Ne verujem da bi se usudio da tako nešto uradi jer može da se desi da se jednog dana ujedine i skinu ga sa vlasti. Koliko vidim sada u parlamentu Socijalisti nemaju većinu i veoma "teško" mogu da izguraju neki zakon. Pratim ta zasedanja koja su veoma interesantna i vidim kako opozicija lukavo prikuplja glasove za sledeće izbore. Jedino mi njihova koncepcija nije najjasnija? Dobro je da se, kako vidim, polako stvara parlament kojim će se Srbija ponositi! Inače g. Tomić izvanredno vodi sednice i nije mi jasno zašto "opozicija" traži njegovu smenu?. On svima dozvoljava da iznesu svoje stavove. Ako pak dodje do spora on demokratski i po poslovniku traži da se parlament izjasni. Ali da se vratim malo na situaciju u Bosni. Bilo mi je čudno da se Milan Martić usudio da podigne avione iz Krajine i tako pomogne Srbima iz Republike Srpske?. Neki strani mediji su čak rekli da je Sloba u Krajini pomogao Martiću da pobedi na izborima. Mislim da Martić nema blage veze sa Slobom. No, sinoć je sve razjašnjeno. Milan Martić je izjavio da je neki komandant podigao avione na svoju ruku, zbog čega je odmah smenjen. Eto kako neki neodgovorni komandanti mogu da izazovu NATO na intervenciju!. Naravno NATO se nije zadovoljio sa bombardovanjem aerodroma već je ubrzo posejao nekoliko bombi po srpskim položajima!. E, sad to "nije" razlog da se ovde u Srbiji oko toga diže velika prašina, kad im je lepo rečeno da prihvate plan. Parlament ima svoj dnevni red i tačka. To što Radikali traže da se raspravlja o bombama nije bitno, treba usvojiti novi poslovnik. Pošto su Radikali izašli ostala je "opozicija" da podnese amandmane i tako da svoj doprinos izradi novog poslovnika. Izgleda da je velika većina amandmana usvojena. Za to vreme strani izveštači kažu da se u Bihaću vode ulične borbe i da UN i NATO raspravljaju o tome...Šta se to nas tiče to je njihova stvar! čika Neša
srbija.427 supers,
>> njima igra? Ne verujem da bi se usudio da tako nesto uradi jer >> moze da se desi da se jednog dana ujedine i skinu ga sa >> vlasti. Koliko vidim sada u parlamentu Socijalisti nemaju >> vecinu i veoma Sanjajmo! Postoji nesto sto se zove Nova Demokratija, i sto ima veze sa opozicijom kao Seselj prosle godine! Tvoji snovi o Ujedinjenoj opoziciji su nesto sto necemo gledati narednu deceniju. Nekada su ljudi gajili laznu nadu da se vlast moze promeniti (vreme raznih devetih martova). Sada su se oslobodili te iluzije. Ovi isti ostaju na vlasti bar do kraja balkanskog sukoba, to je bar jasno, a bicemo srecni ako to potraje ispod deset godina.
srbija.428 milan,
(Emitovana 26. novembra 1994.) Srbotopija 81. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 26. novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Neočekivani, skoro spektakularni uspesi generala Manojla Milovanovića ali i posledice ovih uspeha koje prete da bosansku igru dovedu na velikosvetske stadione, obeležili su ovu političku sedmicu, a, za bojati se je, što bi rekla naša bivša braća Hrvati, da će obeležiti i mnoge koje su pred nama. Ako se sećate, generala Milovanovića, inače formalno drugog, a sada možda i prvog čoveka srpske bosanske vojske, ostavili smo, pre nekoliko emisija, zamišljenog i zabrinutog nad raspadom Drugog krajiškog korpusa. Sa nekoliko brzih taktičkih prodora Dudakovićevog petog korpusa muslimanske bosanske vojske, ova jedinica je bila praktično razbijena a glavno srpsko uporište severno od bihaćke enklave, dobro utvrđena Grabeška visoravan, je, praktično bez borbe, pala u ruke muslimana. Kako je, skoro istovremeno, u hrvatske ruke pala kupreška visoravan, a snažna muslimanska ofanziva južno od Sarajeva počela da daje rezultate, generala Milovanovića sam tada ispratio sa turobnim mislima. žinilo se da su zamor ljudskog materijala sa srpske ali i postepeno, kroz rat i bitke sticano iskustvo hrvatsko- muslimanske vojske, počeli da proizvodi posledice po srpsku stranu u Bosni i Hercegovini. Najvažniji znak krize, ako me pamćenje ne vara pominjao sam ga tada, je bila Milovanovićeva naredba, izdata u sred najžešće muslimanske ofanzive na bihaćkom ratištu, da se pristupi reorganizaciji Drugog korpusa, praktično jedine velike srpske vojne formacije zapadno od koridora. Takve naredbe se u sred bitaka izdaju samo kada stvarno "prigusti". Glavni problem sa kojim se suočio Milovanović ali, na kraju krajeva i sama Vrhovna komanda koja se skoro kompletna preselila na bihaćko ratište se sastojao u tome kako reorganizovati i osvežiti jedinice Drugog korpusa a da se pri tome ne umanji, bar ne u značajnoj meri, brojno stanje i borbena gotovost najelitinije jedinice - Prvog krajiškog korpusa - koja čuva prostor oko koridora. Izgleda da je Milovanović i odabran od strane Vrhovne komande da rešava ovu "kvadraturu kruga" zato što on spada u retke oficire srpske bosanske vojske za koje se priča da imaju više u glavi nego u telu. Kako je sitne građe za njega kruži priča da ima pola kile mesa i 49 kila mozga, što je, priznaćete, s obzirom na mentalitet, temperament i kulturu tla na kome ratuje, skoro neverovatan kompliment. Detalji Manojlovih manevara i logističkih poteza su, iz razumljivih razloga, i dalje nepoznati ali je poznato da je on lično preuzeo komandu nad združenim srpskim snagama dok je ostatak Vrhovne komande na čelu sa samim Mladićem koordinirao operacije sa komandnog punkta koji nikada nije bio više od desetak kilometara udaljen od čela fronta. Očigledno srpska bosanska strana je kontraofanzivu na Bihać shvatila kao najozbiljniju operaciju rata u toku ove godine i sprovela ju je čak znatno ozbiljnije od goraždanske. No, bitka za Bihać ima jednu drugu sličnost sa gora- danskom operacijom. Naime, poput bitke za Goražde i bitka za Bihać je zakasnela. Šta time hoću da kažem? Pa, tokom 1992., prve godine rata, a i većim delom 1993., druge godine rata, godine srpska bosanska vojska je vodila operacije koje su činile da sž pravom ponese moj omiljeni pejorativni naziv "Karadžićeva družina" iliti "Karadžićeva bratija". U toj fazi rata koja se kod prefinjenijih analitičara sklonih eufemizmima zove "rat za teritorije" a koja se, srpski rečeno, sastojala u proterivanju ili, u mračnijim, mada ne onoliko čestim kako to prikazuje zapadna propaganda, slučajevima i u ubijanju muslimanskih suseda i pljačkanju njihove imovine, pod udarom su bili bogatiji delovi Bosne bez obzira na njihov strateški ili čak taktički značaj. Setite se, uostalom, više hiljada "Golfova" sa parkirališta "Folksvagenove" fabrike, neke od kojih možda i vi vozite poštovani slušaoci, i sve će vam biti jasno. Da li su u toj fazi Pale očekivale brzu predaju vlade u Sarajevu ili neku međunarodnu pregovaračku ponudu koja bi priznala njihovu vojnu nadmoć, teško je reći. U svakom slučaju, nade su se izjalovile i usledila je serija sankcija kojima se međunarodna zajednica obrušila na Srbe. žak ni tada Pale nisu ozbiljno prionule na zaokruživanje i obezbeđivanje granica i strateškog položaja svoje proto države. Duž Drine je ostalo nekoliko džepova od kojih je najvažniji bio Goraždanski, ne samo po veličini teritorije i broju protivničkih vojnika nego i po svom strateškom položaju koji se nalazi tačno na preseku magistrale Sandžak- Bosna sa Drinom. Time su Srbi propustili da opkorače Drinu i na nekoliko kilomatara od granice SRJ je ostala ogromna neprijateljska enklava. Takođe, koridor je ostao veoma uzan i izložen stalnim napadima - zli jezici kažu da u toj oblasti nije bilo ničega vrednog - a Zapadna Bosna je ostala potpuno van sfere interesovanja tako da je naglo "puštanje" Fikreta Abdića - Baba "niz vodu", od strane Hrvata, posle sklapanja hrvatsko-muslimanskog sporazuma zateklo Pale potpuno nespremnim. Teško je odgonetnuti uzroke ovako očiglednih političko-vojnih grešaka, ali su se one tek početkom ove godine, posle otvorenog stavljanja Amerikanaca na muslimansku stranu u Bosanskom ratu pokazale kao veoma ozbiljne. Jer, Amerikanci, odnosno NATO pakt su zaštićene zone - inače sasvim nejasne tvorevine jer, recimo, rezolucija Saveta bezbednosti o njima nije predviđala razoružavanje ljudstva unutar njih - iskoristili kao mostobrane za svoje uključivanje u rat na muslimanskoj strani. Sami nespremni da se sa kopnenim trupama uključe u rat, oni su opkoljene muslimane, pomognute logistički konvojima koji su, iako su Srbi to u izvesnoj meri sprečavali, ipak prolazili, pretvorili u svoju kopnenu vojsku kojoj su dodali sopstvenu vazdušnu podršku. I, odjednom se jedna takva, prividno neutralizovana tačka, poput Goražda pretvorila u odskočnu dasku za muslimansku ofanzivu. usledila je srpska kontraofanziva koja je na samim prilazima Goraždu zaustavljena složenom mešavinom pregovora i vojnih pritisaka. Slična stvar se ponovila i na bihaćko-krupskom frontu ali sada posle još godinu dana izolacije, izbacivanja Jugoslavije iz rata i mnogo agresivnije američke pozicije izazvana već poznatim unutrašnje političkim promenama. Pale su sada shvatile da su u ratu sa nekom vrstom čudne američko-muslimanske vojske i, mora se priznati, hrabro prihvatile izazov. Kako je sada postalo sasvim jasno da se bihaćka enklava više nije mogla ostaviti samo prigušenom jer bi, zbog zaoštravanja američkog stava prema bosanskim Srbima, tako reći odmah postala uporište za novu ofanzivu, Bihać morao da se osvoji, kao uostalom i cela Zapadna Bosna. Iza ove operacije stoji i još jedan, politički motiv koji po značaju nadrasta vojnu važnost bihaćko-krupskog fronta. Valja, naime, vratiti u igru Baba. Ne samo, kako to pomalo cinično Karadžić kaže, zbog potreba "pacifikacije" tog regiona već i zbog toga što je, pre nekoliko meseci neoprezno ispušteni saveznik Abdić, preko potreban kao četvrti igrač u bosanskoj igri, upravo onaj igrač koji treba da rasturi dosadašnju koncepciju podele Bosne pola-pola i da zatraži svoje. Iz ove, na brzinu oslikane slike se jasno i vidi zašto mislim da su i goraždanska a pogotovu bihaćko-krupska operacija zakasnele. Možda nisu nepopravljivo zakasnele ali zakasnele svakako jesu. žini se da su zakasnele više od godinu dana odnosno tačno onoliko koliko je proteklo od prvog jasnog zaoštravanja američkog stava kada je postalo izvesno da se sa njihovom vojnom intervencijom mora računati i da se stoga mora obezbediti što bolja dispozicija srpske vojske na bojištu a da se pogotovu moraju uništiti džepovi jer su oni, s obzirom na definitivnu nespremnost Amerikanaca da ubace svoje kopnene trupe, jedina mesta sa kojih mogu krenuti ofanzive pošto se iz centralne mase muslimanskog dela Bosne koji je uglavnom u ravnicama i kotlinama takve frontalne operacije ne mogu preduzimati. Ovako je general Milovanović zaista načinio čudo ali je pitanje da li će to čudo popraviti vojnu, a naročito političku situaciju bosanskih Srba. Brzim kretanjem glavnih jedinica na frontu Milovanović je ratovao potpuno suprotno, i upravo zato uspešno, u odnosu na vukovarsku operaciju. Za sobom je ostavljao opkoljene muslimanske jedinice koje su kasnije dokrajčivale pozadinske snage i sporije jedinice a put je probijao vatrom iz višecevnih raketnih bacača čija je koncentracija, kažu, bila do sada najveća u ovom ratu. Da je vođstvo na Palama igralo va banc odnosno da je sve investiralo u ovu operaciju govori i upotreba avijacije sa aerodroma Udbina u RSK što praktično znači da su i Srbi u Hrvatskoj uvučeni u sukob bez obzira što su na početku možda sudbinskih pregovora sa vladom u Zagrebu. Mišljenja analitičara se, što se ovog poteza tiče, resko razlikuju. Jedni, nakloniji vonom teoretisanju, misle da je ovaj potez bio neophodan pošto se fabrika municije u Bihaću kao i velika koncentracija žive sile van dometa artiljerije nije mogla drukčije "omekšati" nego kasetnim bombama i napalmom dok drugi, skloniji političkim razmišljanjima, uzroke ovog čudnog poteza vide u želji Pala da i Knin po svaku cenu bude uvučen u rat i tako neraskidivo poveže svoju sudbinu sa RS. Bilo kako bilo, ovo je bila kap koja je prevršila čašu, pogotovu što je upotreba kasetnih bombi i napalma razbesnela svetska medija čija je ljubav prema Srbima nadaleko poznata. Povrh svega u samom Bihaću se našlo oko 50.000 izbeglica i vojnika Petog korpusa tako da je pomisao na kolone izbeglica koje mogu početi da ga napuštaju u direktnom prenosu na kakvom CNN-u verovatno sledila ionako već polumrtvu krv u žilama Klintonove administracije. Iza toga je usledila serija vazdušnih udara u kojima je uništena pista aerodroma Udbina kao i niz srpskih artiljerijskih i protivavionskih položaja na ratištu sa kojih je, navodno, gađano gradsko jezgro Bihaća kao i avioni NATO pakta u stalnim preletima nad tim područjem. Vazdušni udari praktično ne prestaju i traju i dalje. Rat između NATO pakta i vojske Republike Srpske je, dakle, otpočeo. U svim evropskim prestonicama ovo je, posle jednostranog američkog prestanka kontrole embarga na isporuke oružja muslimanima u Bosni bio novi šok za nepune dve nedelje. Iako su se, bar zapadne zemlje, morale bar formalno saglasiti sa ovim napadima jer se obavljaju pod firmom NATO pakta koga su i one članice, u praksi je ovo, zbog snažne kontrole nad linijama komandovanja u Paktu, praktično samo američka odluka. Naime, zapadnoevropske zemlje, koje su se navikle na sporo kotrljanje bosanske krize sa povremenim uvećanim obimom ratovanja i koje računaju da srpske apetite polako uguše sankcijama i nešto poboljšanim pregovaračkim ponudama nemaju ni najmanju želju da im Amerikanci zapale novi Vijetnam pogotovu ne pod stražnjicom gde ionako imaju više desetina hiljada vojnika koji mogu biti izloženi riziku. Najveći šok je razvoj događaja, naravno, izazvao u Beogradu. Milošević, koji je počeo nekako da veruje da je novostečena blagonaklonost koju prema njemu ispoljava međunarodna zajednica počela da se širi i na bosanske Srbe bio je očigledno potpuno zaprepašćen. njegovo zaprepašćenje i zbunjenost čak su ga naterali da povuče i jedan sasvim pogrešan potez. Primio je, naime, Akašija i de la Prela u sredu pre podne upravo dok su njihovi avioni bombardovali srpske artiljerijske i protivvazdušne položaje. Ako ništa drugo, mogao je da ih drži neko vreme u Dvorskom parku da se zajedno sa novinarima smrzavaju do uveče. Izgleda da je tokom razgovora shvatio svoju grešku tako da ih je ispratio mrka pogleda slažući se sa pretnjama Srbima koji napadaju zaštićene zone ali i mrgodno prigovarajući muslimanima koji iz zaštićenih zona otpočinju ofanzive. Da je Milošević bio zatečen daljom eskalacijom rata između bosanskih Srba i NATO pakta i da posle Udbine nije očekivao dalja bombardovanja jasno svedoči uvodnik u "Politici" Hadži Dragana Antića, objavljen baš ujutro kada su došli predstavnici UN i kada su avioni NATO naveliko po drugi put bombardovali po Bosni. Hadžija u uvodniku jasno i nedvosmisleno optužuje naše sopstvene ratne huškače a naročito samog Karadžića kome pripisuje jasnu želju da eskalira rat iu da u njega uvuče i Jugoslaviju. Ne radi se, naravno, o tome da se Hadžija istrčao - Milošević baš tako i nikako drukčije ne misli - već o tome da im verovatno ne bi ni palo na pamet da objave takav uvodnik da su očekivali nekoliko dana vazdušnog rata koji će razbesneti srpsku javnost. No, opet naravno, ni od Miloševića ni od pobesnele srpske javnosti više ne zavisi dalji razvoj događaja u Bosni. Istina sami događaji se mogu iskoristiti od strane estradnih političara nacdemokratske orijentacije za nešto malo busanja u grudi i ciničnog sakupljanja jeftinih političkih poena prilikom eksploatacije naraslih nacionalnih osećanja ali tu stvari stoje toliko jednostavno i marketinški prosto na jednostavno nisu interesantne. Mnogo je značajnije da li rat između bosanskih Srba i NATO pakta ima šansu da se završi brzo ili da bar postane niskog intenziteta. To je, izgleda, moguće ako bi Srbi stali pred samim zauzimanjem Bihaća. Međutim, to je isto kao da su doživeli poraz jer glavni cilj, a to je ponovno ustoličenje Baba za gubernatora Zapadne Bosne i pacifikacija celog regiona neće biti ostvareni. Istina, ni jedno od tri glavna gradska središta Zapadne Bosne - Bihać, Velika Kladuša i Cazin - još nije u potpunosti palo jer se u sva tri grada muslimanske snage još drže u centru. Očigledno je da je za osvajanje potrebno još nekoliko dana a možda i sedmica koje Milovanović ni od kuda ne može da kupi jer su mu avioni već nad glavom i drže ga pod vatrom. Osim toga sve zainteresovane strane pa i sam Milošević su se izjasnile u korist prekida vatre i trajnijeg primirja pa Pale ne mogu to ignorisati. Zapadnoevropske zemlje članice NATO pakta, a o Rusiji i da ne govorimo, za sada nisu spremne da Amerikancima daju odrešene ruke u žandarisanju po bosanskom nebu. Pad Bihaća, međutim, kao zaštićene zone UN bio bi direktan izazov ali i lak alibi svim tim činiocima da Amerikancima upravo ovo dopuste. Izgleda, ipak, da njihova ratobornost nije tolika da oni i žele da Amerikancima dopuste da bombarduju po Bosni po svom nahođenju. Zato su juče u Beogradu bili Oven i Stoltenberg a u nedelju dolazi Kozirjev. I jedni i drugi nude nove varijante primirja i mirovnih pregovora i planova kako bi se Srbima sačuvala čast a verovatno i nešto ponudilo za uzvrat, ako bi odustali od zauzimanja Bihaća. Sva je prilika da će, na kraju, Pale pristati na tako nešto samo što je pitanje kakav će pazar utvrditi i da li se Amerikanci mogu zaustaviti u daljem eskaliranju sukoba posle ovolikog broja borbenih letova koji već ima ratne dimenzije. Jer, ako je Goražde koštalo par borbenih letova i nekoliko bombi, već do sada Bihać košta deset puta više. Sledeća muslimanska ofanziva iz neke zaštićene zone vodiće očigledno u totalni rat ako zapadnoevropske zemlje i Rusija ne uspeju da suspenduju američku ratobornost. Za svaki slučaj, da malo pojača pritisak, Milovanović je uputio Petom korpusu apel da se preda do 20 sati večeras. On čeka. Sačekaćemo i mi.
srbija.429 saricl,
!!! kad vidim šta sve ljudi objavljuju, tešim se". Rekoh mu da se ja !!! nikad ne upoređujem sa lošijim od sebe, samo te bolji mogu !!! naterati da daš sve od sebe i budeš bolji (od tada je prestao da Ova rečenica mi se jako dopada.
srbija.430 supers,
>> Za svaki slucaj, da malo pojaca pritisak, Milovanovic >> je uputio Petom korpusu apel da se preda do 20 sati >> veceras. On ceka. Sacekacemo i mi. Cekacemo mi jos dugo. Koliko je to dobro za srpsku stranu da padne Zapadna Bosna, toliko je to nedopustivo NATO-u. Eliminacija V korpusa i uspostavljanje Fikretovog emirata znaci ogroman strateski dobitak za srpsku stranu, najveci od probijanja koridora. Zato se bojim da taj film nikada necemo gledati. Koliko je Amerima bitno da Srbi to NE ostvare, vidi se iz aktivnosti NATO aviona, koja do sad u ovoj meri nije zabelezena na ovim prostorima. Srbima je alternativa da uticu na zapadnu javnost rusenjem NATO aviona, ali to znaci ubacivanje u igru zlatnih rezervi teskog naoruzanja, u trenutku kada NATO gadja sve sto je zeleno i sto im lici na raketne baterije.
srbija.431 ndragan,
/ prosečnu. To je daleko, daleko iznad proseka. Prosečna porodica u / YU nije mogla ni 50 % od ovoga što si naveo. Pazi, ja sam imao 50% od toga, ono - skromno i na snalaženje ali nikad u velikoj frci. / Mnogi su tada osporavali moju tvrdnju, ali sam ja lepo sabrao / njihove troškove (obavezne) i dokazao da sa onim što im (ne) Na tu foru je i Deniken dokazao da Egipćani nisu mogli da naprave piramide, a one ipak postoje, a da nas je sve redom ubedio u male zelene, baš i nije. Obavezni troškovi nisu za sve obavezni - računaj da se recimo ne plaća nikakva stanarina jer živiš u staroj porodičnoj kući, kakvoj takvoj, da se za deo hrane (u posnijim godinama) snalaziš iz sitnog šverca, da sitnije popravke po kući radiš sam, te da u kafanu odeš jednom u godinu - dve, ili ređe. Ta statistika je veoma varljiva, i može da dokaže sve osim postojanja prosečnog Jugoslovena. Ja, recimo, jesam jednom proveo sa roditeljima (i babom) pet nedelja na moru, ali u kampu, sa sve klopom donetom od kuće, bez ijednog ručka u restoranu. To u statistikama ne piše, po njima je to, štaviše, nemoguće.
srbija.432 ndragan,
/ Njih uopšte ne zanima "bela kuga." Kako da ih ne zanima. To je odlična stvar za popunjavanje vremena na njihovih 90 televizija, a kad o tome pričaju, narod stiče utisak da brinu o njemu. A šta konkretno rade - evo, još nije stigao dečiji dodatak za ne znam koji od prethodnih meseci (valjda za oktobar). I to pazi, onaj što je ista ta država onako velikodušno, u sklopu iste te populacione politike, obećala za treće dete, gde ne trebaju nikakve potvrde osim tri krštenice. Najveći učinak po pitanju bele kuge imaće onih nekoliko stotina hiljada mladih ljudi koje su oterali preko grane. Do pre neku godinu bih ubeđivao svoju decu da ostanu ovdje, sunce tuđeg neba... a sada ni ovo ne greje ni upola kao bilo koje drugo, i zaista ne znam čime bih ih (i zašto) zadržao. Uostalom, i sam sam jednom nogom napolju, a to što imam tri ćerke... e, ta sam vrsta ludaka.
srbija.433 ndragan,
/ mera koje treba preduzeti, rekao da kao prvo treba "da se redovno / isplaćuju dečji dodaci"! ;) To je psihološki potrebno. Preko toga narod najneposrednije oseća koliko je državi važno da ima stanovništvo. / ih noću, dok spavaju, ne probude krici nerodjene dece... ...i pobijenih penzionera. Ne znam da li još izlazi statistički godišnjak (a mislim da je to zakonska obaveza i jedan od razloga za postojanje saveznog zavoda za statistiku), da se malo uporede brojke o strukturi stanovništva po godištima, kako su se kretalo poslednjih godina. Za Zrenjanin sam načuo da je broj novorođenčadi blago prepolovljen u periodu 90-91, a mogu da mislim kako se nastavilo, a smrtnost među najstarijima je srazmerno uvećana. Da li se ti podaci još uvek objavljuju? Ima li neko nešto konkretno, makar za neku opštinu? Ti podaci ni u jednoj državi na svetu nisu nikakva tajna. --> U stvari, narod je dobar, ali tu ima vrlo nesavesnih pojedinaca, jedno desetak miliona.
srbija.434 milan,
> Cekacemo mi jos dugo. Koliko je to dobro za srpsku stranu da padne > Zapadna Bosna, toliko je to nedopustivo NATO-u. Eliminacija V > korpusa i uspostavljanje Fikretovog emirata znaci ogroman strateski > dobitak za srpsku stranu, najveci od probijanja koridora. Zato se > bojim da taj film nikada necemo gledati. Koliko je Amerima bitno da > Srbi to NE ostvare, vidi se iz aktivnosti NATO aviona, koja do sad u > ovoj meri nije zabelezena na ovim prostorima. Srbima je alternativa > da uticu na zapadnu javnost rusenjem NATO aviona, ali to znaci > ubacivanje u igru zlatnih rezervi teskog naoruzanja, u trenutku kada > NATO gadja sve sto je zeleno i sto im lici na raketne baterije. Pa ako Manojlo ima glavu da osvoji Bihać neka Radovan i razbojnici malo upotrebe glavu i u političkim manavrisanjima. Neverovatno je da imamo oficire koji su snalažljiviji od političara. Peti korpus je napustio Bihać i otišao manje više ka Cazinu. Kako je izgleda i Krupa napuštena, Peti korpus će se sa jedno 50 a možda i 100 hiljada izbeglica naći u Cazinu. Sve jedinice Petog korpusa koje ostanu u Krupi, Kladuši i Bihaću služiće samo kao zaštitnica odstupanja i njih Babo valjda može da savlada. Konačno, pobeći će i sami. Za početak, i to je dovoljno. Babo je dovoljno vešt u muvanjima, podmićivanjima i policijskim mahinacijama tako da uz malo naše vojne pomoći može održavati red. Tako će Babo imati APZB na većem delu teritorije ZB (praktično sve sem Cazina). Glavni problem će u tom slučaju ostati Cazin. Ne treba zaboraviti da Babo tamo ni 1990. nije imao nadpolovičnu većinu na izborima za predsednika. Jednostavno mesto sa okolinom je pod jakim fundamentalističkim uticajem (ima i preko 2000 mudžahedinskih dobrovoljaca). S obzirom na razmere zločina koje je počinio Peti korpus (neutralni posmatrači su mi rekli da su - po njihovoj intimnoj oceni - to čak veća zlodela nego prilikom srpskog čišćenja Prijedora) najosetljivije će biti sprečiti naše da sravne sa zemljom Cazin. Ono što zapadna štampa zove "humanitarian nightmare" a što je pretilo da se desi da je Dudaković odlučio da brani Bihać sada se seli u Cazin. To je ono što oni ne mogu da podnesu: kolone izbeglica i Christianne Amanpour ili Arnault van Lynden koji se slikaju zabrinuta izraza lica, obučeni u što odrpaniju odeću i što neumiveniji tako da izgledaju kao da su lično ratovali, i koji izgovaraju čuvenu rečenicu: "Predsedniče zašto nešto ne učinite?" Dakle, ovo se mora izbeći po svaku cenu. Ne pucati po Cazinu, istrpeti još koji udar Amera po položajima, Cazin "goraždizovati" i otvoriti seriju novih pregovora na drugim stranama kako bi se odvratila pažnja ali i sprečili jastrebovi u Savetu NATO da dalje eskaliraju sukobe jer dok političari rade oni moraju da kušuju. Zato se mora odmah nastaviti sa Silajdžićem oko primirja. Zato Martić mora da odmah nastavi sa Hrvatima i, najvažnije, ruski "plan B" koji je doneo Kozirjev i koji nudi rešenje za celu ExYu valaj odmah otvoriti i pokrenuti gomile bilateralnih i multilateralnih razgovora tako da se opet aktiviraju oni mali aviončići kojima su Faraon, Kiro, Momir, Kučan,... leteli i šatro pregovarali. Ako ih sada bude letelo deset umesto šest kao 1990-91, još bolje. Što veća gužva to veća prilika da se nešto "zapali". Radovan mora da shvati da je pogrešio što nije potpisao ali da se zbog toga ne duri nego da postane pravi političar a ne kao Koštunica. Koštunica uostalom nema vlast pa može da izigrava ideologa Bele ruže i Crne vizantije a od Radovana zavisi 600.000 ljudi tamo i položaj Srba u celini koji je najgori u novijoj istoriji. Njegov posao je da potpisuje, mućka, vara i krade na kartama da bi narodu bilo bolje a ne da izigrava Faraona od pre šest meseci. Zar je moguće da je to tako teško? Pl poz M
srbija.435 veca,
>>> Ne pratiš propagandu, "Srpkinje, rađajte nam ratnike" ... :( >> Koji je tebi đavo Veco? Isto si tako kukala i drugde. Ja smatram da >> se svakom detetu treba radovati. Nije meni nikakav đavo, nego ti ne umeš da čitaš! Svakom detetu se treba radovati, ali ne zato da bismo imali koga da pošaljemo u rat!
srbija.436 zddb,
>>>>>>>>>>>>>>>>>>> --------------------------------------------------------- (Emitovana 26. novembra 1994.) Srbotopija 81. Dobar dan poštovani slušaoci, danas je subota 26. novembar 1994. a ovo je "Srbotopija" i govori vam Milan Božić. Neočekivani, skoro spektakularni uspesi generala Manojla Milovanovića ali i posledice ovih uspeha koje prete da bosansku igru dovedu na velikosvetske stadione, obeležili su ovu političku sedmicu, a, za bojati se je, što bi rekla naša bivša braća Hrvati, da će obeležiti i mnoge <<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<< Ovog čoveka više neću da čitam!!! Prvo sam, slušajući kako superiorno deli lekcije političarima širom sveta, naivno pomislio kako ima dobre izvore, i dobre procene. Samo sam čekao ovaj nastavak da vidim kako će da se vadi ... Kad je počeo da priča o srpskoj bežaniji i pridružio se opštoj KAKA-foniji sa prvog programa, totalno sam ga otpisao ... Pokazao je da je za vojnu strategiju totalna neznalica, tuta, i još da ime kvarne namere. Srpska strategija je poznata "navlakuša" viđena bar 5 puta u ovom ratu, poznata svakom balavanderu koji je gledao kako Indijanci navlače kauboje u uzani klanac, a onda ih tamane kamenjem ... Tako da sam ubeđen da je sve to jedna velika svetska nameštaljka, jer je prosto neverovatna glupost: 1) muslimanskih vlasti i oficira školovanih u JNA 2) PENTAGONA. Pa ako su takvi debili, ništa im ne vredi što su izučavali u WEST POINTU Kolubarsku i Cersku bitku. 3) Preostaje vrhunska pokvarenost Izetbegovića i njegovih koji svesno guraju svoj narod u mašinu za mlevenje mesa. *
srbija.437 zddb,
>>>političara. Peti korpus je napustio Bihać i otišao manje više ka Cazinu. Kako je izgleda i Krupa napuštena, Peti korpus će se sa jedno 50 a možda i 100 hiljada izbeglica naći u Cazinu. Sve jedinice Petog korpusa koje ostanu u Krupi, Kladuši i Bihaću<<< Kako, zar je moguće da ne vidiš "kvaku 22"? Zar misliš da će Srbi to dopustiti (seljakanje ostataka 5. korpusa iz kasabe u kasabu)? Pa da opet opkoljavaju, pa da opet budu bombardovani? To bi jedino imalo smisla kao skretanje medijske pažnje dok se radi neki drugi posao. Ako su to Srbi dopustili, hajde da računamo neki potez dalje, nismo valjda Zapadni bilmezi? 1) Srbi su uništili teško naoružanje 5. korpusa, njegov najveći deo i zato puštaju te ostatke, računajući da ne može tako brzo ponovo postati opasan. 2) Računaju da će Babini muslimani dovršiti posao (ja se na njih ne bi oslonio). 3) Velika politička trgovina. Srbi su dobili ko zna šta za to. Lovu, teritoriju, ili su srpski zaštitnici dobili ogroman ulog. 4) Srbi računaju da su preostali delovi 5. korpusa sačinjeni od mobilisane raje koja će sama pobacati oružje. Dudaković će biti nagradno evakuisan na Zapad od strane Srba (setite se Dedakovića iz Vukovara) ili on i tvrdo jezgro likvidirani pomoću ubačenih specijalaca. Nezavisno od ovog, čujem od komšije iz Generalštaba da su naši (umalo da napišem Srbi, što bi bilo bliže istini, ja sam silom prilika prinuđen da budem Jugosloven - da sačuvamo kontinuitet ...) do preksinoć oborili desetak aviona. Lično je razgovarao sa kolegom iz Krajine. Ako neko ima još kakvu informaciju, veoma bi me zanimalo. Izgleda da su ih navlačili 3 godine, a onda pocepali s ruskim raketama. Možda su bili i ruski operateri, ko zna?