CIVIL.10

07 Sep 1996 - 04 Sep 1998

Topics

  1. filozofija (449)
  2. nauka (850)
  3. istorija (302)
  4. religija (594)
  5. književnost (1042)
  6. o.jeziku (312)
  7. umetnost (222)
  8. film (2070)
  9. galerija (1317)
  10. oko.sveta (189)
  11. hedonizam (1581)
  12. licni.stav (877)
  13. cyberworld (87)
  14. civ.savet (107)
  15. unknown (1)

Messages - istorija

istorija.1 corto,
Neko je nekada rekao: "Ko ne poznaje istoriju, osuđn je da je ponavlja". Koliko poznajete istoriju? O kojim istorijskim događajima ili ličnostima biste želeli više da znate? Možda možete drugima da preporučite neku dobru knjigu o događajima "koji su uzdrmali svet"? Možda vam učešće u ovoj temi pomogne da bolje shvatite svet u kome živite... Dobrodošli.
istorija.2 ranx,
Pre nekoliko sedmica sam u razgovoru sa jednim starijim gospodinom iz Glamoća došao do zanimljive informacije da legendarnog dr. Mladena (igra ga Ljuba Tadić u istoimenom filmu) nisu ubili četnici, nego partizani. Ima li neko više informacija o tome?
istorija.3 sav.gacic,
> Pre nekoliko sedmica sam u razgovoru sa jednim starijim gospodinom iz > Glamoća došao do zanimljive informacije da legendarnog dr. Mladena (igra ga > Ljuba Tadić u istoimenom filmu) nisu ubili četnici, nego partizani. Ima li > neko više informacija o tome? Pa, biće da sa tim stoji malo GORE nego sa Brozom u doba početaka antibirokratske revolucije kada Sloboleon objavio da je Tito stvarno umro i da đuska na groblju može da počne. Te bio je ruski Jevrejin, te Nemac, Španac, te bilo je dva Broza, pa tri Broza, pa pravi Tito nije umro, nego su u sanduk strpali nekog nedužnog dedu sa štulom, te je bio vanzemaljac i na kraju - ovo sam čuo od grlatog kolportera na žel. stanici i od smeha sam zaboravio da kupim TE novine - TITO JE BIO ŽENA!!! Poruku pisca ;) si sigurno uhvatio: kad nisu uspeli da se usaglase oko bivšeg nam sveca, kako li će tek oko Dr. Mladena? Nikakve dodatne naknadne verzije me neće iznenaditi, samo ako bude interesa da ih izmišljaju. Populistička istoriografija i to ti je...
istorija.4 corto,
Kelti su poreklom iz centralne Evrope, iz oblasti koja se nalazi izmedju Rajne i Dunava. Mozda su se vec pocetkom gvozdenog doba pojavili u severnoj Italiji (Halshtat, veliko arheolosko nalaziste, o njemu kasnije). Pocetkom 6. vrka pre n.e. nastanjuju se u Galiji, gde se njihova kultura, zvana kultura Latena (po imenu arheoloskog nalazista nedaleko od jezera Nojshatel), menja u dodiru s lokalnim stanovnistvom (postepeno napustaju spaljivanje [posmrtne urne] i uvode sahranjivanje ispod tumulusa). Vesto obradjujuci metale i drvo svojih suma, oni pronalaze najverovatnije plug s tockom (carruca) i bacvarstvo, cime se objasnjava razvoj poljoprivrede u zemljama u kojima zive. Te tehnicke osobine ispoljavaju se i u izradi njihovih opasnih maceva, cuvenih ogrlica, tzv. torques, nakita ponekad emajliranog, kao i vaza od topljenog metala. Prema tome, oni raspolazu sjajnom materijalnom kulturom koja, uz to, ima i originalnosti. Ali na politickom planu odlikuju se ratobornoscu i nesposobnoscu da osnuju veliku drzavu. Cesto vlada nered medju njihovim raznim plemenima, koja su ponekad okupljena u saveze kojima vladaju kraljevi, ali su uvek potcinjena vojnoj aristokratiji i pod uticajem svestenicke klase, druida, koji, istovremeno svestenici, sudije i bozanstva, izgleda uzivaju veci ugled od vojnih staresina. Svojim ratnickim odlikama nadoknadjuju rascepkanost i veoma brzo uspevaju da prosire podrucje svog rasprostiranja masovnim pokretom koji ih tera prema bogatim mediteranskim poluostrvima. Dok se prekorajnski Kelti, izgleda, naseljavaju na severu Galije pod nazivom "Belgi", neki od njih se nastanjuju na Iberijskom poluostrvu (6. vek pre n.e.), gde se oko 300. pre n.e. pojavljuju pod imenom Keltibera; drugi, posavsi iz Bohemije, prodiru prema Grckoj ili odlaze u malu Aziju, gde se pojavljuju pod imenom Galata.
istorija.5 corto,
Po drugim izvorima Kelti (lat. Celtea; Galli) su indoevropski narod, naseljen u prvoj polovini 1. milenijuma pre n.e. na podrucju severno od Marne. Sireci se odavde po citavoj Galiji, keltska plemena krecu u 6. veku pre n.ere prema Pirinejskom poluostrvu, zatim prema Britaniji, Germaniji i Italiji, a u 4. veku pre n. e. u Podunavlje i na Balkansko poluostrvo, da se u 3. veku pre n. e. prebace preko Helesponta u Malu Aziju. Na podrucjima gde su se trajno naselili, elementi njihove kulture postaju sastavni deo kulture starosedelaca (npr. na Pirinejskom poluostrvu keltiberska kultura; na nekim podrucjima Jugoslavije japodska kultura). Ta stara keltska kultura, koja u drugoj polovini 1. milenijuma pre n.e. dominira na prostranim podrucjima Evrope, nazvana je po nalazistu La Ten. U Britaniji je kasnolatenski stil keltske umetnosti ziveo sve do pred kraj 2. veka. Odrzavajuci se latentno i dalje vekovima, on se ponovo afirmise u 7. veku u hriscanskoj umetnosti Skotske i Irske.
istorija.6 dr.grba,
>> ...drugi, posavsi iz >> Bohemije, prodiru prema Grckoj ili odlaze u malu Aziju, gde se >> pojavljuju pod imenom Galata. I polako zakačismo jednu temu koju smo dotakli prilikom poslednjeg susreta, a koja bi mogla biti zanimljiva širem auditorijumu: Bohemija. Bohemijanci. Događaji u Engleskoj koji nalikuju događajima u Francuskoj prilikom krvavih sukoba protestanata i katolika (poznata "Bartolomejska noć"). Znam da postoji neka priča o ovome, ali je ne znam. Ova tema me dugo intrigira, najmanje zato da bismo prestali da govorimo "Boemska rapsodija" i počeli da govorimo "Bohemijanska rapsodija" kada mislimo na veliki hit grupe "Queen"; fakat je da grešimo. Dakle, voleo bih da saznam nešto o Bohemijancima.
istorija.7 corto,
> koji nalikuju dogadajima u Francuskoj prilikom krvavih sukoba > protestanata i katolika (poznata "Bartolomejska noc"). Znam > da postoji neka prica o ovome, ali je ne znam. E pa KoleZa, stvarno nemas milosti :( Gde sad Cesi (jer to jesu Cesi ;) usred Kelta. A evo ti price: Vezano je za pocetak tridesetogodisnjeg (verskog) rata u Nemackoj. U pocetku, u tom sukobu rimsko-nemacki car suprotstavlja se Cesima. Rudolf II (onaj koji je napravio Zlatni Prag i jako se interesovao za alhemiju) dao je slobodu veroispovesti carskim pismom, cije ispunjavanje nadgleda deset "branitelja vere" (protestanata). Katolicka crkva upinje se iz sve snage da ponovo osvoji svoje pozicije; istovremeno, car Matija, sa regentskim savetom Ceske, nastoji da centralizuje administraciju. Maja 1618. "branitelji vere" sazivaju protestante u Prag zbog nekog manjeg sukoba uprkos carevoj zabrani. Skup protestanata pretvara se u pobunu protiv regentskog saveta, a dva plemica katolika, clanovi saveta, izbaceni su kroz prozor prvog sprata palate Hracana (23.maja). Izvukli su se bez povreda zahvaljujuci smecu u jarku ;) Sledece godine, posle smrti cara Mateje, protestantski stalezi Ceske ne zele da priznaju njegovog sinovca i naslednika Ferdinanda, vec biraju za kralja jednog nemackog kneza, protestanta, kalvinistu, palatinskog izbornika Fridriha V, koji je krunisan u Pragu. O Fridrihu nema veze, sem da je nesrecnik bio kralj samo jednu zimu, i da su posle njegovog isterivanja iz Praga isterani i protestanti i ad je Ceska postala ponovo katolicka zemlja. A da ova poruka ne bi bila beskrajna, u sledecoj prica o Rudolfu II, koji je sve zapoceo.
istorija.8 corto,
> Dakle, voleo bih da saznam nesto o Bohemijancima. Evo dalje price, tj. ovo je u stvari pocetak :) Rudolf II (1576-1611) je bio prilicno cudan vladar. Vaspitan je u Spaniji, u najstrozoj katolickoj nepomirljivosti, ali cudljiv je i neuravnotezen, pravi habsburgovac. Za svoje sediste odredio je Prag, prepustajuci celu Austriju i juzne pokrajine svojim rodjacima. Dao je vidan sjaj starom ceskom gardu pozivajuci tamo briselske umetnike, podrzavajuci osnivanje slikarske skole, stvarajuci divne zbirke majstora Direra, Ticijana, Koredja; svedski general Kenigsmark za vreme tridesetogodisnjeg rata za racun kraljice Kristine zaplenjuje 71 bronzanu statuu, 427 slika na platnu, mnogo nakita, medalja, knjiga, itd. Rudolf privlaci na svoj dvor i mnoge cuvene naucnike: Tiha Brahea i Keplera, od kojih manje trazi astronomiju, a vise astrologiju. Upustao se u misterije Kabale sa rabinom Benom Bezabelom. U vreme kada je sklopio savez sa protestantima (da bi se odrzao na vlasti), oni su u Ceskoj predstavljali 2/3 naroda. Njihova crkva je nosila ime ceske brace, i imali su svoja sveta mesta (kao sto je Mlada Boleslav), svoje duhovne ispovednike (kao sto je Vaclav Budovac, koji je propovedao savez svih hriscana protiv Turaka), svoju odbrambenu organizaciju. Rudolf im je 1609. dao carsko pismo, koje im je izmedju ostalog dalo kontrolu nad univeszitetom. Kada su od Rudolfovog naslednika Mateje trazili da ispostuje to pismo, doslo je do tridesetogodisnjeg rata.
istorija.9 miobrado,
Subject: Seljaci Banjanskog plemena - tzv. Banjani U časopisu "Sovetskoe foto" - martovsko izdanje 1989. god. (br. 893) - a, u tekstu naslovljenom sa "Rana fotografija u Rusiji" (nadnaslov- ljenim sa: fotokamera putuje) izmedju ostalih objavljena je i foto- grafija koju je izvesni P. Pjatnickij snimio 1860. godine. Evo šta potpisnik predmetnog teksta, A. Ivanov, veli za autora i fotografiju mu: "Poćetkom šezdesetih u Rusiji sa velikim interesovanjem dočekana je "Zbirka starine i tipova slovena evropske Turske" (Hercegovine i Bosne) - osamdeset krupnoformatnih listova sa fotografijama P. Pjat- nickog, sačinjenim ya vreme putovanja po teritoriji današnje Jugo- slavije." Fajl prikačen uy ovu poruku je skenirana reprofotografija, nastala na osnovu one iy časopisa. Ono što me interesuje je da li je nekome poznato rad i delo autora, P. Pjatnickog? mi1.jpg
istorija.10 teorist,
Da li neko zna ponesto iz Rimskog dela zivota Pontija Pilata, kao i njegov datum rodjenja i smrti ?
istorija.11 miobrado,
I Z J A V A N E D E LJ E "On me nije voleo. To sam osetio kroz njegovo stalno izrugivanje turskih begova i aga." Alija Izetbegović o svom nastavniku istorije u osnovnoj školi, Srbinu, objašnjavajući zašto je imao jedinicu iz istorije. ("NIN", br. 2388, od 4.10.1996. god., str. 7.)
istorija.12 supers,
Prenosim iz Foruma diskusiju o nastanku Prve Jugoslavije... Da li su presudne bile vladarske ambicije Aleksandra Karađorđevića ili želja saveznika? >> Oni su čak bili protiv Jugoslavije. Setimo se samo da je >> Jugoslavija dosta vremena bila nepriznata država. Dugo? Do Versajskog ugovora septembra 1919. Ne bih rekao da je Antanta dovodila u pitanje postojanje Jugoslavije, samo su njene granice formalizovane u paketu sa ostalim državama nastalim na ruševinama Austrougarske. A da se podsetimo kako je izvršen čin ujedinjenja. Narodno vijeće SHS (telo "zapadnih" Jugoslovena sa teritorija Austrougarske) je uslovljavalo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom federativnim uređenjem. Ali, na kraju su ipak priznali dinastiju Karađorđevića i unitarnu državu. Zašto? Zato što ih sile Antante nisu priznale za pravni subjekt. Da su one bile protiv Jugoslavije, drugačije bi se ponašale. Evo još malo o planovima Antante u vezi nas. Istina je da oni praktično celog rata nisu bili načisto šta će sa Austrougarskom, da li da je rasturaju ili da je izoluju od Nemačke, sklope sa njom separatni mir i očuvaju je. Posle Oktobarske revolucije u Rusiji mnogi krugovi su još histeričnije počeli da se zalažu za očuvanje tog "bedema katoličanstva" (posebno Vatikan). S druge strane, bilo je i vatrenih pristalica prodora Antante na istok (francuska masonerija, recimo) koji su zastupali stvaranje Antanti odanih državica na ruševinama Austrougarske. Kada je veliki brat SAD ušao u rat na strani Antante, doktrina američkog predsednika Vilsona o "pravima malih naroda" je nagoveštavala delovanje u istom smeru. Sa američkim pojačanjima centralne sile su polako počele da pucaju na svim frontovima, Austrougarska je propustila svoju šansu za separatni mir i time nam je stvaranje Jugoslavije postalo suđeno, sviđalo se to nekome ili ne.
istorija.13 junior,
> svim frontovima, Austrougarska je propustila svoju šansu za > separatni mir i time nam je stvaranje Jugoslavije postalo > suđeno, sviđalo se to nekome ili ne. Da, ali poenta je bila, da je Aleksandar, isto tako mogao da stvori i "Veliku" Srbiju, sa značajnim teritorijama zapadno od Drine, a da se ostatak pripoji Italiji, Mađarskoj, ili eventualno oformi zasebna država Hrvata. Loša procena, šta ćeš ...
istorija.14 supers,
>> Da, ali poenta je bila, da je Aleksandar, isto tako mogao da stvori >> i "Veliku" Srbiju, sa značajnim teritorijama zapadno od Drine, a da >> se ostatak pripoji Italiji, Mađarskoj, ili eventualno oformi >> zasebna država Hrvata. Sad bih sve da vas pitam šta mislite, da li bi ijedan kralj odbacio mogućnost mu kraljevina bude što veća? Njemu su saveznici iz Antante obezbedili unitarnu državu Jugoslaviju i to je njemu savršeno odgovaralo. Ona je počela da puca kada je ponovo osnažila Nemačka u kojoj su hrvatske vođe videle šansu... Da je kojim slučajem duže potrajao svetski poredak koji je Antanta nametnula posle I svetskog rata, duže bi se održala i Kraljevina Jugoslavija. Ako Aleksandra ocenimo kao kratkovidog zato što nije predvideo da će Nemačka ponovo osnažiti, onda su jednaki slepci i svi državnici Antante iz vremena WWI... Lako je nama da neke poteze ocenjujemo kao istorijske greške ako su u prošlosti svi drukčije predviđali budućnost...
istorija.15 junior,
> hrvatske vođe videle šansu... Da je kojim slučajem duže > potrajao svetski poredak koji je Antanta nametnula posle I > svetskog rata, duže bi se održala i Kraljevina Jugoslavija. Sumnjam. Ona je počela da se raspada u trenutku kad je Hrvatska postala zasebna Banovina, tj. kad je jedan deo teritorije izdvojen (bolje rečeno ograđen) na osnovu nacionalnog principa, dok je ostatak ostao podeljen isključivo po geografsko-reljefnom principu. Do te podele, nisu se poštovale čak ni ekonomske norme kod ostalih Banovina (tipa da treba ova fabrika da ide u neku drugu Banovinu, jer bi ovde bile 2, a tamo nijedna), već isključivo graničenje tipa "reka je granica". Hrvatski problem je nagrizao 1. Jugoslaviju i sigurno ubrzao njen raspad (koji je faktički počeo od smrti Aleksandra). Isti problem je nagrizao i 2. Jugoslaviju, takođe katalizirajući njen raspad. Ne mislim Hrvate da krivim za sve što se izdešavalo, krivi su i srpski političari koji nisu znali da reše "hrvatski problem", ali činjenica stoji da nije bilo uzročnika, možda ne bi bilo ni svega ovoga. Što se samog Aleksandra tiče, nije pogrešio formiranjem Jugoslavije. Ideja je odlična - velika država na Balkanu, na raskršću svih puteva iz Evrope i Azije, država koji bi ekonomskom snagom mogla da parira i "velikim" silama .. sjajna ideja. Sa teritorijom 248500 kmř i nepunih 12 mil. stanovnika predstavljala je preokret u dosadašnjem životu ljudi (prvi put su se Južni Sloveni našli u zajedničkoj državi :), ali razlike i heterogeni sastav naroda bio je suviše velik (5,5 mil. pravoslavaca, 4,5 mil rimokatolika i 1,5 mil. muslimana). Možda jedino dobro, što se tada desilo jeste unificiranje SPC-a, izabiranje patrijarha 1920. god. i sređivanje jedinstvenog crkvenog zakonodavstva. Greška je, po meni, bila kad je doneo dekret o zabrani delovanja svih nacionalnih partija, zatim o preimenovanju, ili prekrštavanju, ili šta već, svih građana u Jugoslovene, a potom i što na istom nije ustrajao (poznato je da su Srbi mirno prihvatili izjašnjavanje kao Jugosloveni, dok su ga Hrvati naravno u potpunosti odbacili), jer je time samo podgrevao hrvatsku nacionalnu svest. Četvrta, možda i najveća greška, jeste, što komuniste, koje je smatrao za svoje najveće protivnike, i najveće protivnike za opstanak Jugoslavije nije u potpunosti izbacio sa ovih prostora, već je njihovom zabranom oterao ih u ilegalu, a potom nedovoljno progonio u ilegali, koja je veoma aktivno delovala [u tome vreme, česta su bila mnogobrojna streljanja komunista zbog terorističke delatnosti - sumnja se i da su ubili tadašnjeg ministra un. poslova Milorada Draškovića (tvorca Obznana i zakona o zaštiti države)] još od 1921. godine (nakon 6. kongresa Komiterne). Osnovali su tad čak i organizaciju - Crvena Pravda, čiji su poznatiji članovi bili Alija Alijagić (odgovoran za ubistvo min. Draškovića), Spasoje Stejić (neki molerski pomoćnik :), koji je pokušao atentat na kralja Aleksandra, i naravno njen čelnik - Rodoljub Čolak. U vreme kad je Aleksandar zaveo diktaturu (6.januara 1929), pokušao je sa likvidacijom komunista, koji su tad režim nazivali "monarho-fašističkom vlašću" (poznato zvuči, zar ne? :) i pred sud je izveo preko 400 komunista, od kojih je većina dobila smrtne presude ili su bili naknadno likvidirani. Tada su nastradali Đuro Đaković i 7 sekretara SKOJ-a :) Ispostavilo se da ni to nije bilo dovoljno, jer su komunisti imali veliko uporište u narodu [na izborima 1920. za Ustavotvornu Skupštinu, dobili su 59 mandata, što je bila 3. po redu snaga u parlamentu, iza Demokratske Stranke (98) i Narodne Radikalne Stranke (97 mandata)]. Unutrašnje krize su i uzrokovale pad/ubistvo Aleksandra, jer osim Hrvata i komunista, koji su čekali njegovu grešku, parlamentarni život bio je ravan nuli - od '21-29, bilo je 39 različitih Vlada, od čega su, samo radikali formirali njih 30. Ministarske krize ne treba ni spominjati, ali zanimljivo je da je većina njih bila uzrokovana, ne voljom naroda, već upravo ih je uzrokovao kralj i dvorska kamarila :) .. verovatno da bi imao opravdanje za kasnije uvođenje diktature. I pored svega toga, u tim godinama, on je, bar formalno, ostvario najveće uspehe (od srp. kraljeva) u novovekovnoj istoriji. Sa 24 godine, učestvovao je u Kumanovskoj bici. Sa 26 je postao vrhovni komandant pobedničke srpske vojske. Sa 30 godine je uspeo da ostvari veliku ideju o stvaranju Jugoslavije i stekne ogroman međunarodni ugled. Svoje ponašanje "čvrste ruke" pravdao je početnim potrebama jedne heterogene zemlje. Privatno, on se oženio 1922. godine, rumunskom princezom Marijom Hoencolern (krunisan je savez sa Rumunijom i stvaranje Male Antante). 1923. godine rođen je prestolonaslednik, Petar II. '28. godine je dobio sina Tomislava, a '29. i sina Andreju. Interesantno je da su im imena data, kao predstavnicima sva 3 naroda. Bio je verovatno, prvi i poslednji pravi Jugosloven :)
istorija.16 sav.gacic,
> hrvatske vođe videle šansu... Da je kojim slučajem duže potrajao svetski > poredak koji je Antanta nametnula posle I svetskog rata, duže bi se > održala i Kraljevina Jugoslavija. > Ako Aleksandra ocenimo kao kratkovidog zato što nije predvideo da će > Nemačka ponovo osnažiti, onda su jednaki slepci i svi državnici Antante > iz vremena WWI... Lako je nama da neke poteze ocenjujemo kao istorijske > greške ako su u prošlosti svi drukčije predviđali budućnost... Svaka čast, majstore! Upadljiva sličnost sa jačanjem i ujedinjenjem Nemačke, padom zida i sl. što smo mi (unutar ovoga što se zzove SRJ) veoma lakomisleno odbili da vidimo. Francuska, Britanija, Rusija i ostali naši istorijski saveznici se skoro kao i mi busaju u svoja istorijska imperijalna prsa dok se u Nemačkoj radi posao i njena reč sluša. Ostali mogu da optrče koji počasni krug radi svoje javnosti i da u potrebnom trenutku legnu na rudu i saglase se sa onim što kaže najjači Evropljanin. A nama (i ne samo nama) to može da se ne dopada do mile volje...
istorija.17 supers,
Svaka čast za tekst, stavio sam Ctrl-R. Slede neke sitne zamjedbe ;) >> Sumnjam. Ona je počela da se raspada u trenutku kad je Hrvatska >> postala zasebna Banovina, tj. kad je jedan deo teritorije izdvojen >> (bolje rečeno ograđen) na osnovu nacionalnog principa, To je bilo 1939. godine kada je Kraljevina Jugoslavija već uveliko bila prinuđena da koketira sa Nemačkom. Pod nemačkim uticajem je i došlo do sporazuma Cvetković-Maček. A da je kojim slučajem istorija išla drugačije, da je Antanta išla đonom na Nemačku čim se ova pridigla posle WWI, možda bi i Beograd dobio odobrenje da opiči Hrvate preko... Hrvatskosrpski odnosi zavise pre svega od odnosa snaga na svetskoj sceni, a ne od toga koliko je eskalirao nacionalizam jednih ili drugih. Jer eskalacija nacinalizma je posledica tih odnosa. >> svest. Četvrta, možda i najveća greška, jeste, što komuniste, koje >> je smatrao za svoje najveće protivnike, i najveće protivnike za >> opstanak Jugoslavije nije u potpunosti izbacio sa ovih prostora, Pa kako da ih eliminiše sa ovih prostora ako su imali žešću podršku (sam kažeš, 59 mandata). Hteli su i da isele sve Albance sa Kosova u Anadoliju pa je to imalo samo simbolične rezultate. Kako tek praviti čistke u sopstvenom narodu i ko bi primio komuniste (SSSR je naravno smatrao da je revolucionirima mesto u svojim zemljama ;> ). Da ne govorimo o tome koliko je omladine, studenata bilo levo orijentisano...
istorija.18 junior,
> Da ne govorimo o tome koliko je omladine, studenata bilo levo > orijentisano... Da. Ali odvratna je bila dvoličnost sa kojom su komunisti nastupali. :( Od totalno anti-jugoslovenskog stava i zastupanja teze da je Jugoslavija bedem protiv širenja komunizma (što i jeste bila :), te da se ista mora podeliti na mnogo manje delove, oni su zaokrenuli početkom WWII svoju politiku u potpunosti i pretvarali se da su branioci Jugoslavije. Čak su i jedan ustaški pokušaj dizanja ustanka ('32. godine u selu Brušani, u Velebitskom kraju) pozdravili kao početak ustanka protiv Jugoslavije. Aleksandar je imao veoma čvrsto zacrtanu spoljnu politiku, koja se u principu svodila na dosledno čuvanje versajskog poretka u Evropi, oslanjanje na Francusku, kao i na Malu Antantu (kao zaštita od Mađarske, Austrije i Bugarske koje su težile reviziji ugovora o miru) i naravno odbrana o komunista. Čak je u jednom dekretu ili pismu, rekao da je vojska dužna da: 1) štiti novi poredak od crvene opasnosti 2) štiti granice duže od 3000 km 3) unutar države se obračunava sa snagama protivnim ujedinjenju (crnogorski separatisti :) Upravo to slepo verovanje u Versajski ugovor ga je i koštalo života, jer je on, kao jedan od najpopularnijih čuvara tog poretka u Evropi, morao biti eliminisan. Atentat je naredio sam Hitler, tj. nacisti, a ustaše su oberučke prihvatile taj posao radi afirmacije svog pokreta. I opet ustaše nisu mogle da nađu čoveka koji bi bio spreman da podnese posledice, pa su morali da unajme prof. ubicu, Veličko Dimitrova, koji je imao pozamašno iskustvo i bio član VMRO-a. Glavni organizatori bili su Eugen Kvaternik i Ante Pavelić .. verovatno su tim atentatom i dobili pravo da traže nešto od Nemačke zauzvrat. Inače, interesantno je da se, kad je Aleksandar "podario" narodu Ustav, javio još veći revolt u narodu, nego prilikom uvođenja diktature iako je njime prekinuta lična vlast kralja. Sve političke stranke su osudile novi ustav, i tražile su povratak na staro (Vidovdanski ustav), s tim da su već tad (1932), članovi HSP, HSS i hrvatskih komunista u zagrebačkim punktacijama predložili da se država uredi po federalnom principu, gde će Hrvatska biti zasebna celina, a i da treba ozbiljno povesti reč, da li da ona bude monarhija ili republika. Slično je usledilo i sa vojvođanskim i sa Spahinim punktacijama, koji su tražili autonomije za Vovodinu i Bosnu, no Aleksandar ih nije prihvatio. Možda je i bilo šanse za Aleksandra, jer je u leto 1934. u razgovoru sa liderom HSS-a, Mačekom, izrazio je izvesnu spremnost na kompromis, obećavajući da će razgovor nastaviti po povratku iz Francuske. Do razgovora nije došlo .. :(
istorija.19 dizel,
** šansu... Da je kojim slučajem duže potrajao svetski poredak ** koji je Antanta nametnula posle I svetskog rata, duže bi se ** održala i Kraljevina Jugoslavija. Slažem se, ali mislim da bi se Jugoslavija, sa velikom dominacijom Srbije, održala i pored rasta moći Nemačke, da Aleksandar nije ubijen. Međutim, čim je zemlja ostala bez pravog vladara, počeo je raspad. Na neki način, ovo me podseća na smrt cara Dušana, jer se i njegova smrt dogodila upravo u trenutku kad je našoj zemlji po logici stvari, sledila lepa budućnost. ** Ako Aleksandra ocenimo kao kratkovidog zato što nije predvideo ** da će Nemačka ponovo osnažiti, onda su jednaki slepci i svi Smatram da on nije pogrešio. On je stvorio veliku zemlju, u kojoj bi on, da je poživeo, uspostavio stabilnu situaciju, a samim tim bi Jugoslavija imala velike šanse za super-brzi razvoj.
istorija.20 fortuna,
odgovorio bi nesto supersu ovo je za njega kazesh da su drzavnici bili kratkovidi jer nisupredvideli jacanje drzave pa supers niko nece moci da predvidi da ce srbija imati moc najace naoruzane imperije na svetu p.s mislim na jacanje nemacke drzave iz posle 1 sv rata
istorija.21 supers,
>> Da. Ali odvratna je bila dvoličnost sa kojom su komunisti >> nastupali. :( Od totalno anti-jugoslovenskog stava i zastupanja >> teze da je Jugoslavija bedem protiv širenja komunizma (što i jeste >> bila :), te da se ista mora podeliti na mnogo manje delove, oni su >> zaokrenuli početkom WWII svoju politiku u potpunosti i pretvarali >> se da su branioci Jugoslavije. A koji su to komunisti tada mogli da rade suprotno od onoga što naloži centrala u SSSR-u? Dok je Jugoslavija bila simbol svetskog poretka Antante, one koja je godinama ratovala na strani kontrarevolucije u Rusiji, dotle su i naši komunisti "po difoltu" morali biti protiv nje. Kad je Hitler ojačao, Staljin je u njemu video pozdanog partnera, snevao je o novom svetskom poretku sa novom ulogom Jugoslavije... I šta se desilo? Sekretar KP Jugoslavije (kako beše ime?) otišao je u Moskvu "na konsultacije" sa kojih se nije vratio, na njegovo mesto dolazi Tito i počinje akcija za "ujedinjavanje i suzbijanje frakcija KPJ"... >> Inače, interesantno je da se, kad je Aleksandar "podario" narodu >> Ustav, javio još veći revolt u narodu, nego prilikom uvođenja >> diktature iako je njime prekinuta lična vlast kralja. Nije to bio prvi put u ovoj zemlji. Njegov imenjak Aleksandar Obrenović je stradao u Majskom prevratu 1903. nakon što je "podario narodu ustav". Političke partije su strpljive za vreme lične diktature jer znaju da mogu da na**bu a i da takvo stanje ne može večito trajati. Kada vladar hoće da ozakoni svoju autokratiju, onda stranke postaju nervozne jer ustav predstavlja trajno rešenje nepovoljno po njih...
istorija.22 supers,
>> Slažem se, ali mislim da bi se Jugoslavija, sa velikom >> dominacijom Srbije, održala i pored rasta moći Nemačke, >> da Aleksandar nije ubijen. A šta misliš, koja zemlja je potpomagala ustaše, VMRO i ostale umešane u ubivstvo Aleksandra?
istorija.23 supers,
>> pa supers niko nece moci da predvidi da ce srbija imati moc najace >> naoruzane imperije na svetu "Srbija je tokom XIII i XIV veka bila kulturno i privredno najrazvijenija zemlja Evrope." Dr Dragan P. Rodić, Geografija za III razred srednje škole
istorija.24 schef,
][ " Srbija je tokom XIII i XIV veka bila kulturno i privredno ][ najrazvijenija zemlja Evrope." Bilo nekad. :)
istorija.25 vitez.koja,
#=> " Srbija je tokom XIII i XIV veka bila kulturno i privredno #=> najrazvijenija zemlja Evrope." Wow, koji smo se onda oslobađali Turaka kad nam je tako dobro išlo? sk
istorija.26 nenad,
> #=> " Srbija je tokom XIII i XIV veka bila kulturno i privredno > #=> najrazvijenija zemlja Evrope." > Wow, koji smo se onda oslobađali Turaka kad nam je tako dobro išlo? Just for the record: Turci su došli krajem XIV veka. :)
istorija.27 fortuna,
srbija ce u buducnosti biti najveca nacisticka imperija a oruzije po uzoru iz filma star wars imperija i samo mi reci supers molim te kada je pre turaka srbija bila kulturno i privredno razvijena zemlja kada smo od turaka pa na ovamo poceli da izumiremo i kao rasa i kao nacija imali smo olos i izrode na vlasti
istorija.28 lexus,
=> srbija ce u buducnosti biti najveca nacisticka imperija a oruzije => po uzoru iz filma star wars imperija i samo mi reci supers molim => te kada je pre turaka A Hrvati će biti Rebel Alliance? ;)
istorija.29 supers,
>> kada smo od turaka pa na ovamo poceli da izumiremo i kao rasa i kao nacija "Jugosloveni su brojan, radan i slobodoljubiv narod. Pored naših naroda kod nas ravnopravno žive i brojne nacionalne manjine." Dr Dragan P. Rodić, Geografija za III razred srednje škole Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1996.
istorija.30 vstan,
> srbija ce u buducnosti biti najveca nacisticka imperija Zato ti toliko tražiš ONE hitove :))
istorija.31 l.tanja,
.> > srbija ce u buducnosti biti najveca nacisticka imperija .> .> Zato ti toliko trazis ONE hitove :)) :)))))))
istorija.32 vitez.koja,
#=>> # => " Srbija je tokom XIII i XIV veka bila kulturno i privredno #=>> # => najrazvijenija zemlja Evrope." #=> #=>> Wow, koji smo se onda oslobađali Turaka kad nam je tako dobro #=> išlo? #=> #=> Just for the record: Turci su došli krajem XIV veka. :) Ux, učinilo mi se da piše XVIII i XIX vek, izvinte :) sk
istorija.33 ranx,
> Wow, koji smo se onda oslobađali Turaka kad nam je tako dobro išlo? Kojo, Kojo, pa Turci su došli posle...
istorija.34 ztasic,
reply Forum.17\srbija.645 │ ....k oja je meni izgleda kao prilično nerazumna. Ako ratuješ na n │ frontova (S. Afrika, Rusija, vazdušni rat sa Englezima, pokreti │ otpora širom Evrope itd..) svakako bi trebao preduzeti sve što možeš │ da broj tih frontova ne povećavaš. └─────────────────────────────────────── Vazdušni rat sa Englezima je bio 1940-e, a na Ruse su kidisali, ako se ne varam , juna 1941. │ Odnosno, ako su već ratovali u Rusiji i taj front (pravilno) ocenili │ kao onaj gde se odlučuje sudbina rata, onda je rasipanje snaga na └─────────────────────────────────────── Sve što je bilo vezano za front u Rusiji, bilo je pogrešno ocenjeno. Imao je ugovor o nenapadanju sa Staljinom, Romel je tukao Engleze po Africi, i trebali su prvo to da završe. Na svu sreću, verovatno mu je slava udarila u glavu, pa je krenuo na baćuške. Izgledi su mu bili sjajni, i moral u vojsci i narodu na vrhuncu: Cela Evropa na kolenima, invazija na Englesku pitanje vremena, Ameri su još uvek neutralni, njegove podmornice vladaju Atlantikom, Japanci ušli u Kinu i isterali Engleze iz Singapura... │ su sistematski sprovodili mere kojima su podsticali nezadovoljstvo │ stanovništva u zemljama koje su držali pod okupacijom. Činjenica je da │ je svako okupirano stanovnišvo nezadovoljno (dežurni zlobnici će reći └─────────────────────────────────────── Da nisu radili to što su radili, ne bi se zvali okupatori. :) Šalu na stranu, svaki okupator je svestan toga da je pokret otpora neminovan, pitanje je samo u kojoj meri (a masovnost i ne mora da zavisi od politike okupatora, već od niza okolnosti - nacionalna svest, rasna i religijska pripadnost, istorija...) I šta onda preostaje kad ili ako otpor uzme maha - osim terora. │ nezadovoljstva može (razumnom okupacionom politikom) održati na └─────────────────────────────────────── Razumna okupaciona politika? Zar to postoji? ;)
istorija.35 junior,
// reply forum:8.154 // > Postavlja se pitanje šta bi se sve dogodilo da on nije ubijen. Interesantno je bilo da je godinu dana pre nego što je ubijen, došlo je do stvaranja Austro-Ugarske i do sklapanja pakta bivše Habzburške Monarhije sa nem. carstvom. Za min. spoljnih poslova izabran je Đula Andraši (on je bio 1. ličnost u državi, posle samog vladara), koji je lako našao zajednički jezik sa Bizmarkom, te je utemeljena zajednička politika AU i Nem. a to je prodor na istok "ka Carigradu, i dalje". Logično, prva na udaru bila je BiH. Međutim, i knez Mihajlo je imao pretenzija ka njoj. Nije se zadovoljio proterivanjem Turaka iz Srbije (Srbija je ostala vazal samo na papiru), već je hteo i deo kolača u Bosni. Zato je iste 1867.g. došlo do sastanka sa Andrašijem na njegovom imanju Ivanka :). Nakon razgovora, koji je trajao celo poslepodne, a kome ni Ilija Garašanin nije mogao da prisustvuje, pretpostavlja se da je došlo do dogovora da se BiH podeli, ali da se Mihajlo okani svih drugih osvajačkih ratova. Knez Mihajlo je pristao na to, jer je zaista posle tog sastanka prestao da priča o bilo kakvim akcijama, a uskoro (u jesen '67) je otpustio i Iliju Garašanina. Da ga braća Radovanovići nisu ubili, verovatno bi došlo do ujedinjavanja "srpskih krajeva" pod knezom (tada, možda već kraljem) Mihajlom, ali sukob sa Austro-Ugarskom i Nemačkom, bio bi neminovan. Možda bi on došao u povoljnijem trenutku za Srbiju, možda ne, ali sve to što se onda dešavalo, ponavlja se i sad - širenje Nemačke na istok, podela Bosne, slabljenje Srbije ... još nam samo fali atentat na Košutnjaku :> pa da počnemo da se spremamo za idući rat sa Nemcima ;)
istorija.36 jvujnic,
> samog vladara), koji je lako našao zajednički jezik sa Bizmarkom, > te je utemeljena zajednička politika AU i Nem. a to je prodor na > istok "ka Carigradu, i dalje". Ako bi neko mogao malo više da mi kaže o Bizmarku i situaciji pre ujedinjenja Nemačke, pošto mi nije jasno koje su sve države postojale na tom prostoru i kakvu su ulogu imale. > istok, podela Bosne, slabljenje Srbije ... još nam samo fali > atentat na Košutnjaku :> pa da počnemo da se spremamo za idući > rat sa Nemcima ;) Još samo to. :>
istorija.37 junior,
> Ako bi neko mogao malo više da mi kaže o Bizmarku i situaciji > pre ujedinjenja Nemačke, pošto mi nije jasno koje su sve države > postojale na tom prostoru i kakvu su ulogu imale. Ako te stvarno zanima, čitaj dalje .. ako ne, džaba sam krečio :) * Ujedinjenje Nemačke je trajalo od 1815 do 1870/71 godine. Za razliku od ujedinjenja Italije, već 1834. godine dolazi do stvaranja carinskog saveza koji Prusija nameće velikom broju severnih nemačkih država. Ona, kao privredno jača od njih ima potrebu da trgovinu postavi na bolje mesto, pa su još 1818.g. njeni ekonomičari sastavili plan kojim će države u carinskom savezu biti ekonomski potčinjene Prusiji. Posle Bečkog kongresa (1815) i osnivanja "Svete Alijanse" čije su okosnice Habzburška Monarhija, Rusija i Prusija gde su monarsi apsolutno na vlasti, Austrijska Monarhija izašla je ojačana posedima u Veneciji i na Balkanu i ona postaje najveća nemačka država. Ostale nemačke države bile su veoma razjedinjene (takve su se još od starih plemena očuvale), te su 1815. godine postojale 34 nem. države i 4 slobodna kraljevska grada (Hamburg, Bremen, Libek, Frankfurt na Majni). Na Bečkom kongresu, radi očuvanja nemačkog sveta došlo je do stvaranja jednog saveza Nemaca u Nemački savez, koji je obuhvatao sve te 34 nem. države, 4 slobodna grada i nemačke delove Austrije. Prvenstvo u nem. svetu dato je Austriji iako je Prusija izašla na Rajnu i bila možda i jača od Austrije. Prusija je težila da ostale nemačke države potčini svojoj kontroli, što Austriji naravno nije odgovaralo, te dolazi do sve većeg suparništva Prusije i Austrije, koja ne želi da svoje prvenstvo ustupi Prusiji. Suština pitanja je bila, gde će biti prestonica nemačkog carstva - u Beču ili Berlinu. Stvaraju se 2 političke koncepcije o ujedinjenju, koje puni značaj dobijaju tek posle '48. 1848. godine, došlo je do pokušaja iz Berlina da se ujedini Nemačka, ali on je propao. U Berlinu su istaknuti zahtevi o ujedinjenju, i dogovoreno je da se sazove skupština u Frankfurtu koja će se sastojati od svih nem. država ("Frankfurtski Parlament"). Skupština je održana pred više od 600 delegata, u crkvi Sv. Petra i Pavla u Frankfurtu, gde su tokom zasedanja delegati mislili da je najveći problem ustvari pisanje Ustava. Međutim, taj njihov posao bio je uzaludan, jer napisani Ustav nije imao nikakvo značenje, a skupština je raspuštena tako što ih je vojska rasterala. 2 političke koncepcije: 1) Austrijski min. Bruk, zamislio je da se nemački svet mora ujediniti u "carstvo od 70 miliona", a da se sastoji iz svih nemačkih država i celog Austrijskog Carstva (tj. od Nemačkog saveza i ostalih delova Austrije). To Carstvo bi, po njemu, preseklo Evropu na 2 dela i postalo najjače na kontinentu. Dalje težnje bile su širenje na istok (istočno pitanje - to je pitanje za još jedan ovakav tekst, ali ukratko podrazumeva nasleđe turskih poseda na Balkanu koje se pokreće 20-tih godina 19-tog veka), ali sve to nije odgovaralo Prusima koji su zastupali 2. koncepciju, 2) po kojima bi Hoencolern dinastija bila vladajuća. Berlinu se ne dopada da bude provincijski grad (jer bi po Bruku, Beč bio prestonica), jer oni smatraju da pruska privreda nadjačava austrijsku i da su ekonomske osnove koje nudi Prusija kvalitetnije od austrijskih (carinski savez) i da samim tim, treba pitati Prusiju oko ujedinjenja. Prusima je bilo jasno da Austrija nikad neće popustiti pred Prusijom, jer je Austrija ipak bila Carstvo, a Prusija samo kraljevstvo, i uvidevši da od dogovora sa Austrijom nema ništa, počeli su da zastupaju tezu o ujedinjenu nemačkih država bez Austrije - program "Male Nemačke". 1850. godine, došlo je do diplomatskog sastanka u Ololucu u Češkoj. Spor je izbio oko sitnog (Hesenskog) vojvodstva, ali i Prusija i Austrija su želele da arbitriraju u toj pokrajini, te je skoro izbio ratni sukob između njih. Na sreću, tu se umešala Rusija, i Car Nikola I, koji je stao na stranu Austrije, te je izbegnut ratni sukob, ali to je bila teška kapitulacija pruske diplomatije. Ovaj sastanak omogućio je obnavljanje Nemačkog saveza iz 1815. godine, što je i izvršeno 1853. godine. 1864. godine, javlja se međunarodno pitanje oko pokrajina Šlezvig i Holštajn. Te 2 države su pripadale Danskoj, ali su bile članice Nemačkog saveza. Posle smrti kralja, stanovništvo te države (Nemci), nisu priznavali novog naslednika koji je došao po ženskoj liniji, te su proglasili odvajanje od Danske. Prusija i Austrija su iskoristile ovaj spor i napale su Dansku, otevši ove 2 pokrajine, koje su međusobno podelili. Ali, Prusiji se nije dopala ova deoba, već je htela obe države. 1862. godine, na čelo pruske politike došao je kancelar Oto fon Bizmark. On je prvi počeo da propoveda u Prusiji, da do ujedinjenja Nemaca neće doći razgovorom, već obračunom i krvlju, tj. da samo obračun sa Austrijom može omogućiti Prusiji da potčini nemačke države bez Austrije. On je iskoristio ovaj spor (Šlezvig i Holštajn) da isprovocira Austriju na rat, a potom je pripremio diplomatski teren u Evropi da taj rat opravda. 1866. godine, došlo je do Prusko-Austrijskog rata, u kojem su na iznenađenje cele Evrope, pruske trupe brzo savladale Austriju i uspele da joj zadaju odlučujući udarac u bici kod Sadove (3.7.1866.). Uskoro (20.8.'66), potpisan je mir u Pragu, u kojem je Bizmark poštedeo Austriju i nije tražio njeno rasparčavanje i uništenje (ustvari, pripremao ju je za svoje buduće namere), već je tražio od nje da da pristanak da Prusija obrazuje savez država severno od Majne. Iste godine, stvoren je Severni Nemački Savez, od 21 države, a 1867.godine, donešen je i ustav SNS-a. Van saveza, ostale su 4 južne države (Bavarska, Baden, Virtemberg i Hesen-Darlištat). Da i ove 4 države stupe u savez, usprotivila se Francuska, jer joj nije odgovaralo da ima ujedinjenu Nemačku, kao moćnog suseda na severu. Bizmark je shvatio (verovao je jedino u načelo vojne sile), da se i Francuska mora vojno pobediti, te je počeo da priprema teren za obračun. I Francuska je počela sa vojnim pripremama, ali je smatrala da je njena vojna snaga jača od Prusije, a pogotovo su bili sigurni zbog nedavnog patentiranja mitraljeza. 1868. godine, javio se povod za rat u vezi sa španskim nasleđem. Zbačena je španska kraljica Izabela, a Španci su presto ponudili rođaku Viljema I (pruskog kralja), koji se složio sa tom kandidaturom. Međutim, Francuska se pobunila, smatrajući da je ona trebala prva da ponudi svoje kandidate. Napoleon III, je naredio svom ambasadoru u Berlinu, da Viljemu kaže da odbije tu ponudu, na šta je ovaj, za "čast svoje porodice i Prusije" to prihvatio. Francuzi su mislili da su ostvarili najveću diplomatsku pobedu u istoriji, ali su Prusi uspeli da zataškaju spor. Tada, ambasador u Berlinu, dobija nalog da ode do Viljema I, i da zatraži pismenu garanciju da se to ubuduće neće dešavati. Viljem I se nalazio na lečenju u banji Emsu, u vreme kad ga je našao francuski ambasador i saopštio mu zahteve. Viljem I je rekao da je tu garanciju već dao i da se podrazumeva da i ubuduće Prusija neće izazivati Francusku, te da će objasniti pismeno Caru da je ponuda faktički i trajno odbijena. Međutim, tu depešu ("Emska depeša") je nosio Bizmark, koji je istu falsifikovao i u njoj je izvređao francuskog cara. U Parizu je Emska depeša izazvala burne reakcije, čija je posledica bila francuska objava rata Prusiji. Vojne operacije počele su već 19.8.1870. Na čelu francuske vojske, nalazio se Napoleon III, a na čelu pruske, kralj Viljem I i načelnik štaba, vojskovođa Moltke. U bici kod Sedana (3.9.1870), pruska vojska je opkolila francusku glavnu armiju i zarobila oko 150 000 vojnika i oficira, kao i samog Napoleona III. Na vest o tome, 4.9.'70, u Parizu je proglašena III Francuska Republika i zbačen je car. Vođe Republike odbile su uslove mira koje je nudio Bizmark (Alzas i Loren - Nemačkoj, kao i odšteta u novcu), pa je rat nastavljen, ali opet po štetu Francuza. Došlo je do okupacije Pariza, te je 18.1.1871. godine, dogovoren mir, koji je 10. maja, iste godine u Frankfurtu, i zaključen. Francuska je ipak predala Alzas i Loren, i obavezala se da će u roku 3 godine platiti ratnu odštetu, u iznosu 6 milijardi zlatnih franaka. 18.januara 1871. godine, u sali ogledala Versajskog dvorca, Severnonemački savez je pretvoren u Nemačko Carstvo, a Viljem I je bio krunisan za nemačkog cara. Tako je završeno nemačko ujedinjenje, i stvaranje jedinstvene i moćne nemačke države, koja je imala veliki značaj i dalekosežne posledice u svetskoj istoriji (a i još uvek ima :).
istorija.38 junior,
Kao posledica pruskog upada u Francusku i dešavanja u Parizu, 18.3.1871. godine, osnovana je prva radnička država - Pariska komuna. Ali republikanci (buržoazija) nisu hteli da prepuste radnicima vlast, pa su iz Versaja organizovali vojne jedinice koje su 20-21. maja počeli napade na Pariz. Nakon 7 dana uspeli su da zauzmu Pariz i postreljaju na hiljade radnika i njihovih vođa. Represalije su bile krvave, i Pariska komuna je ugušena u krvi, ali ona je teoretičarima radničkog pokreta pružila velika praktična iskustva u daljoj borbi. Nakon nje, osnovana je III Francuska Republika, koja i danas postoji.
istorija.39 dbambi,
=> daljoj borbi. Nakon nje, osnovana je III Francuska Republika, koja i danas Zar se nije Francuska koja se obnovila posle WWII nazivala IV republika ? A opet (iz meni nepoznatih razloga) posle alžirskog rata, počeli su da je zovu V republika (to je naziv koji je i danas u upotrebi) ? Bambi
istorija.40 dbambi,
Pošto me mrzi da smišljam novu poruku, prenosim ovde jednu od poruka koje sam ostavio na PRO-u. Izvinjavam se ljudima koji imaju naloge na oba sistema, pa moraju sve da gledaju dva puta :) Pre nekokoliko meseci pričalo se o izdanju " Drugi svetski rat " na CD-u. Nabavio sam ga i evo mog mišljenja: Teško se dolazi do njega. Verovatno nije dovoljno atraktivno pa je krug potencijalnih kupaca relativno uzak. Ovo je i razlog zašto većina " distributera " nije ni čula za taj naslov, a samo dve firme ga imaju za prodaju. Dolazi na dva CD-a i nešto je najbolje što sam od multimedije do sada video. Cela materija je obrađena kroz nekih 100-120 priloga koji se mogu posmatrati bilo pojedinačno bilo kombinovanjem preko raznih opcija koje su ponuđene. Konkretno, možete uzeti da posmatrate sve događaje i tada imate dokumentarni film u trajanju od nekih 6 sati. Priča počinje sa posledicama koje je za sobom ostavio prvi svetski rat, a završava sa epilogom drugog. Druga mogućnost je kombinovanje ponuđenih priloga kroz vremenski period (npr. svi događaji u toku 1942.) ili kroz geografske odrednice (npr. svi događaji na pacifičkom ratištu ). Sami prilozi sadrže veoma malo tekstualnih podataka, jer je osnovni način prenosa informacije glas naratora, ratni zvuk, ratna fotografija arhivski filmovi i drugi zvučno-vizuleni elementi. Glas naratora je upravo onakav kakav se i očekuje za ovu vrstu prezentacija (jasan čvrst, pravilnog izgovora i sa dovoljnom količinom emocija da slušanje ne bude monotono). Takođe, glas naratora neprekidno je pokriven dokumetarnom muzikom koja mi se izuzetno dopala. Svaki prilog praćen je obiljem originalnih ratnih fotografija i prikaza naslovnih strana tadašnjih vodećih svetskih listova. Posebna zanimljivost je veliki broj ratnih karikatura. Paralelno sa trajanjem samog priloga u donjem delu ekrana pojavljuju se ikonice koje vode do zanimljivih tekstova (to su zapravo i jedina mesta gde možete videti neki duži tekst) i prikaza koji dopunjuju osnovnu temu. Tu se sreću prikazi različitih oružja (tenkovi, avioni, brodovi itd..) kratke biografije poznatih ličnosti, objašnjenja taktike i strategije članci vezani za pojedine ratne aktivnosti kao što su propaganda sanitet, obaveštajne službe pozadinski rad. Ako je neka od takvih tema obimnija (npr. holokaust) ona se obrađuje kroz nekoliko priloga praćenih fotografijama, i prikazima originalnih dokumanata). Pomenute ikonice omogućuju da se čuju i zapisi originalnih govora ili radio obraćanja važnih ličnosti. Zanimljiv je npr. Čerčilov govor preko BBC-a, emitovan 22. juna 1941. povodom Hitlerovog napada na SSSR. Nije moguće primeniti standardne copy&paste opcije za tekst ili slike, ali postoji mogućnost štampanja celokupnog prikaza sa ekrana, kao i kopiranja ekrana korišćenjem tastera print screen. Međutim zbog obilja boja i slika, štampanje ima nekog smisla tek ako posedujete zver od (color) štampača. Na običnom matriksu (na kojem sam i probao da štampam) rezultati su jadni. Takođe, iako je sve namenjeno za rad pod Windows-ima (sve se radi mišem, na tastaturu ne reaguje) ne omogućava rad u prozoru, a multitasking je veoma otežan. Pored ovog, ceo program je prilično spor, čak i više nego što bi se dalo objasniti brzinom CD čitača (4X). Gašenje traje čitavu večnost. Uprkos ovih mana, svim ljudima koji vole ratnu istoriju toplo preporučujem da nabave ovaj CD. Neće se pokajati. Uz ovu i nekoliko narednih poruka šaljem neke prikaze sa ovog CD-a u *.bmp formatu. Za početak, caseblue.bmp, novinski naslovi povodom smene generala, koju je Hitler izveo potkraj 1941. Bambi caseblue.zip
istorija.41 dbambi,
guam.bmp - Američki marinci nakon zauzimanja pacifičkog ostrva Guam. Bambi guam.zip
istorija.42 dbambi,
sgrad.bmp - Novinski naslovi povodom opkoljavanja nemačke 6. armije u Staljingradu. Bambi sgrad.zip
istorija.43 dbambi,
stalin.bmp - Karikatura sa Stljinom u glavnoj ulozi. Bambi stalin.zip
istorija.44 dbambi,
hitler.bmp - Karikatura sa Hitlerom u glavnoj ulozi. Bambi hitler.zip
istorija.45 adrok,
UDRUŽENJE ZA NEGOVANJE VAZDUHOPLOVNIH TRADICIJA ASSOCIATION FOR CHERISHING AERONAUTICAL TRADITION Beograd Uzun Mirkova 4/1 . * ********************** * * A E R O B I L T E N * * ********************** * 16. decembar 1996. Br. 36. strana 6. SEKCIJA ZA ISTORIJU UDRUZENJA NASTAVLJA RAD U FEBRUARU POSLE ZIMSKOG ODMORA I OBJAVLJUJE SVOJ PROGRAM RADA. Sekcija ima svoje sednice svakog ponedeljka počev od 3. februara Ulaz za clanove i neclanove slobodan. Sednice se odrzavaju u 12.15 cas. u sali Doma Aerokluba Uzun Mirkova 4/1. Dobro dosli ***************************************************************** * PROGAM RADA * * ISTORIJSKE SEKCIJE * * 1. februar - 31. mart * * 1997. * ***************************************************************** * Istorijska sekcija u januaru 1997. godine neće raditi jer će * * se koristiti zimski odmor. * * ------------------------------------------------------------- * 190.- sednica 3.02.1997. u 12.15 č - dom Aero kluba (AK). Milorad Šljivar: Život i rad Mihajla Velimirovića (*1920 +1964). 191.- sednica 10.02.1997. u 12.15 č - dom AK. Dobrivoj Dumitrov: 61. vazduhoplovna Grupa u Aprilskom ratu. Novi podaci. 192.- sednica 17.02.1997. u 12.15 č - dom AK. Vladimir Milošević: Vazduhoplovni Opitni Centar - zadaci i rad. 193.- sednica - 24.02.1997. u 12.15 č - dom AK. Petar Bosnic: Nabavka, proizvodnja i modifikacije bombardera Bristol Blenhajm MK-1. 194.- sednica 3.03.1997. u 12.15 č - dom AK. Milivoje Jovanović: Prof. Dušan Stankov dipl.inž. Život i rad. 195.- sednica - 10.03.1997. u 12.15 č - dom AK. Stojan Korda: Pismo majke Mihajla Petrovića (marta 1927), prve žrtve našeg Vojnog Vazduhoplovstva. 196.- sednica - 17.03.1997. u 12.15 č - dom AK. Milutin Obradovic: Sećanje na početak padobranstva u VSJ 197.- sednica - 24.03.1997. u 12.15 č - dom AK. Petar Bosnić: inž. Franjo Bratina - pronalazač mlaznog motora 198.- sednica - 31.03.1997. u 12.15 č - dom AK. Jovica Mrkonjić: vazduhoplovni udesi, prouzrokovani tehničkim greškama. # # #
istorija.46 ranx,
Super je ovo o ratu, ali što ne napisa gde si ga nabavio... Mail me!
istorija.47 olio,
> Super je ovo o ratu, ali sto ne napisa gde si ga nabavio... > Mail me! Pa i nas ovo interesuje pa jel moze i malo za siri auditorijum. Poz.Oli.
istorija.48 dbambi,
Ponovo prenosim svoju (delomično izmenjenu) poruku sa PRO-a i to sa danom zakašnjenja. Ponovo izvinjotka duplim čitačima :) 31/01/1943. Feldmaršal Fridrih Fon Paulus, komandant nemačke 6. armije, potpisao je dokument o predaji svojih snaga opkoljenih u Staljingradu. Sa sovjetske strane dokument je potpisao general Vasilij Čujkov. Uprkos ovoj formalnoj kapitulaciji, otpor pojedinih nemačkih jedinica na terenu prestao je tek 3 dana kasnije, 2. februara. Kapitulacija 6. armije bila je završni čin velike Staljingradske bitke koja je otpočela prvih dana septembra 1942. godine. Tada su naime, prve nemačke jedinice stigle do staljingradskih predgrađa i otpočele višemesečne krvave ulične borbe sa sovjetskim snagama (62. i 64. armija pod komandom generala Čujkova) ) koje su branile grad. Prema prvobitnom nemačkom planu za letnju ofanzivu 1942. godine (koja je otpočela 28. juna), bilo je predviđeno da se Staljingrad samo okruži, bez upuštanja u borbe za sam grad. Ovo bi oslobodilo većinu snaga za što brže osvajanje naftonosnih polja na Kavkazu. Plan se odvijao predviđenim tempom, sve dok 23. avgusta Hitler nije odlučio da se grad ipak zauzme i poslao 6. armiju (elitnu nemačku vojnu formaciju) da to učini. U operaciji su učestvovali i delovi 4. oklopne armije, a južno i severno krilo obezbeđivale su trupe nemačkih satelita (Mađarska, Rumunija i Italija). Tokom dugotrajnih borbi za grad topila se snaga nemačkih divizija, ali je Hitler uporno slao pojačanja kako bi konačno slomio otpor sovjetskih snaga. Tokom bezmalo tri meseca uličnih borbi sovjetski borci su razvili svoju taktiku do savršenstva i uprkos bročanoj inferiornosti uspeli su da za sebe vežu nemačke snage i tako omoguće neometanu koncentraciju trupa u zaleđu Staljingrada. Ovaj uspeh plaćen je velikom cenom, pa su u predvečerje sovjetske protivofanzive 62. i 64. armija bile svedene na šačicu boraca koja je s mukom održavala mali mostobran na zapadnoj obali Volge. Zanimljivo je da je nemačka komada smatrala sovjetsku kontraofanzivu nemogućom i bila potpuno nesvesna prikupljanja velikih sovjetskih snaga (oko milion vojnika) južno i severno od grada. Sovjetski plan kontraofanzive polazio je od činjenice da su borbeno najsposobnije nemačke snage bile zauzete osvajanjem Staljingrada, a da su bokove ovih snaga čuvale jedinice malog borbenog kvaliteta. Preostale nemačke snage koje su sačinjavale "grupu armija Jug", bile su zauzete na Kavkazu (gde su osvojili naftonosna polja u mestu Baku koja su sovjeti blagovremeno uništili) i na Krimu. Zato je odlučeno da se, u međuvremenu prikupljene rezereve, podele u dve grupe. Severna grupa (tzv. jugozapadni front) bila je pod komadom generala Nikolaja Vatutina i imala je zadatak da probije severno nemačko krilo i napreduje do grada Kalača (oko 100 km zapadno od Staljingrada). Južna grupa (tzv. staljingradski front) bila je pod komadom generala Andreja Jeromenka i trebala je da uništi rumunske jedinice na južnom nemačkom krilu, a zatim se spoji sa severnom grupom u Kalaču. Operacija (pod šifrofanim nazivom " Uran " i opštom komandom generala Georgija Žukova) je otpočela 19. novembra 1942. i nakon 4 dana u potpunosti ostvarila cilj. Snage jugozapadnog i staljingradskog fronta spojile su se u Kalaču i time potpuno opkolili nemačke snage u Staljingradu. U tom trenutku, u obruču se nalazila nemačka 6. armija, delovi 4. oklopne armije i veliki broj rumunskih jedinica. Sve zajedno, oko 330 000 vojnika. Logičan izlaz za Nemce bi bio što hitniji pokušaj proboja i izvlačenja snaga, ali je Hitler to izričito zabranio. Imao je opsesiju da se " Nemački vojnik ne sme povući sa zemlje na koju je stupila njegova noga ". 6. armija je morala da čeka da bude oslobođena spolja, a za to vrme bi bila snabdevana iz vazduha. Komandanat nemačkog vazduhoplovstva, Gering lično je garantovao da će biti prebačene dovoljne količine hrane i municije (a to je značilo 700 t tereta dnevno). U stvarnosti, bilo je nemoguće ispuniti taj zadatak, kako zbog nedovoljnog broja aviona, tako i zbog dejstva sovjetskih protivavionskih baterija i gubitka sve većeg broja pogodnih aerodroma. Neuspeh ovog vazdušnog mosta doprineo je da Hitler potpuno izgubi poverenje u Geringa (jednog od svojih nabližih saradnika). Geringov položaj u nemačkoj hijerarhiji već je bio narušen zbog teških udara koje su Britanci nanosili Nemačkoj iz vazduha, a Staljingrad je doprineo da Gering do kraja rata više ne bude u užem nemačkom rukovodstvu. Kod Staljingrada, izvršen je (spoljni) pokušaj proboja obruča koji je otpočeo 12. decembra snagama koje su pod komadom fon Manštajna pristigle sa juga. Operacija je nosila naziv " Winterstorm ". Manštajn je uspeo da se uklini nekih 50 kilometra u sovjetski obruč ali ne i da ga probije. Uskoro je morao da se povuče i prepusti okoljene trupe njihovoj sudbini. Stanje u gradu postajalo je gore svakim danom, zbog nedostatka hrane, lekova i zimske odeće. 5. janura 1943. Paulusu je, od strane sovjeta ponuđena " časna predja ". Predlog je odbijen, a 23. januara počeo je konačni sovjetski napad na opkoljene nemačke snage. Uprkos stalnim Paulusovim apelima Hitleru da dozvoli predaju " jer dalja borba nema nikakvog smisla ", ovaj je to uporno odbijao i naređivao borbu " do konačne pobede ". 28. januara, Paulus je javio: " konačna predaja ne može se odlagati više od 24 časa ". Umesto odgovora, Hitler ga je unapredio u feldmaršala tvrdeći " da nijedan feldmaršal u Nemačkoj istoriji nije dozvolio da bude zarobljen ". Ipak, radije nego da počini samoubistvo, Paulus je 31. januara 1943. godine potpisao predaju svojih snaga. Sovjeti su sahranili oko 150 000 tela nemačkih i rumunskih vojnika a više od 100 000 (uključujući veliki broj generala i drugih visokih oficira) je odvedeno u zarobljeništvo. Svega 6000 njih će se posle mnogo godina vratiti u Nemačku. Sovjeti nisu ostvarili svoj sekundarni cilj, a to je presecanje odstupnice nemačkim snagama na Kavkazu, ponajviše zahvaljući umeću feldmaršala Majnštajna i njegovoj strategiji brzih i iznenadnih protivnapada ograničenog dejstva. Sovjeti se u prvi mah nisu probili do Crnog i Azovskog mora, pa su se Nemci uredno povukli sa Kavkaza. Tokom februara i marta Nemci su odbačeni do linije sa koje su i krenuli u letnju ofanzivu 1942. godine. Svi gubici i žrtve (uništeno je oko 50 nemačkih i satelitskih divizija) bili su uzaludni. Jedan od rezultata Staljingradske bitke bio je potpuni prelazak strategijske inicijative na stranu Crvene Armije i stoga je ova bitka bila prekretnica rata na istoku. Sovjetski gubici tokom ove operacije nisu nikada precizno utvrđeni. Staljingrad je proglašan za " grad heroj ", a od ostataka 62. i 64. armije formirana je 8. gardijska armija. Bila je to elitna formacija kojoj je pripala čast da izvrši poslednji juriš na Rajhstag u Berlinu, a njeni pripadnici su na krovu Rajhstaga, u zoru 2. maja 1945. poboli crvenu zastavu pobede i time označili kraj rata u Evropi. Fon Paulus je nakon zarobljavanja za Sovjete načinio niz propagandnih radio emisija kojim je pozivao svoje sunarodnike na predaju, a nakon rata je dobio visoki položaj u vojsci DR Nemačke. Bambi
istorija.49 morkin,
> Feldmaršal Fridrih Fon Paulus, komandant nemačke 6. armije, potpisao > je dokument o predaji svojih snaga opkoljenih u Staljingradu. Sa Još!
istorija.50 dbambi,
=>> Feldmaršal Fridrih Fon Paulus, komandant nemačke 6. armije, potpisao =>> je dokument o predaji svojih snaga opkoljenih u Staljingradu. Sa => => Još! Biće sredinom februara, a do tada.. mora da se položi i neki ispit :) Bambi
istorija.51 ranx,
>> Feldmaršal Fridrih Fon Paulus, komandant nemačke 6. armije, potpisao Bravo!
istorija.52 m.toljan,
Pošto sam se nešto naglo provrednio ;> reših da i ja ubacim nešto na temu Staljingradske bitke. Ovo je pregled dejstva avijacija obe strane u Staljingradeskoj bitci. _________________________________________________________________________ ----------------------------------------------------------------------------- Sudbina Šeste Armije Uništenje Šeste nemačke armije kod Staljingrada u januaru 1943. koje je donelo gubitak od preko 750.000 ljudi, nakon 5 meseci groznih pokolja, označilo je tačku preokreta na sovjetsko-nemačkom frontu, koji je otvoren 20 meseci ranije operacijom "Barbarosa". Sa britanskom pobedom kod El Alamejna u Africi, ova pobeda je predstavljala preokret u II SR. Unazad sve do jula 1942. nemačka grupa armija pod komandom feldmaršala Vilhelma Lista (Wilhelm List) je žestoko nadirala iz istočne Ukrajine i sa Šestom armijom Fridriha fon Paulusa (Friedrich von Paulus) krenula direktno na Staljingrad, grad od pola miliona stanovnika ne zapadnoj obali reke Volge. Na fon Paulusovom levom krilu bila je 4. oklopna armija, a na desnom 1. armija Paula fon Klajsta (von Kleist). Međutim Hitler je po svaku cenu nameravao da se dočepa naftonosnih polja na Kavkazu pa je septembra skrenuo 4. oklopnu armiju na jug prema Kavkazu, ostavljajući nemačko levo krilo " u vazduhu ". Tokom leta 1942. čitavo južno područje sovjetskog fronta branile su jedino 4. i 8. vazdušna armija, sa ukupno 600 aviona, dok su nemačke snage imale podršku IV i VIII vazduhoplovnog korpusa sa skoro dva puta više aviona. Naročito je 8. armija imala teške gubitke u bitkama za most preko Dona kod Kalača, kada se Nemcima suprotstavljalo i po 160 bombardera u isti mah. Ali kakvih bombardera - većinom već odavno zastareli SB i čak dvokrilnih R-5, koje su lovci 3. lovačkog puka " Udet " bez teškoća obarali! I kada su u bitke na Donu ubačena još dva puka lovaca i 150. puk bombardera Pe-2, koje je potpukovnik Polbin po prvi put vodio u obrušavanje, sovjetski piloti nisu uspeli da zadrže nemačko napredovanje. Čak ni izviđači nisu više bili dorasli situaciji i nisu umeli da utvrde gde se nalaze Nemci u prodoru. Tako lovci često nisu ni znali kamo da usmere svoje napade. Upravo je karakterističan primer vođe jedne eskadrile 88. lovačkog puka koji je na zemlji primetio kolonu sovjetskih vojnika i spustio se kraj nje ne bi li dobio potrebne podatke. Pokazalo se da je to kolona sovjetskih zarobljenika koju su Nemci vodili u pozadinu i pilot je sa svojim lovcem I-16 u poslednji čas izmakao nemačkoj pratnji. Petog Avgusta staljingradsko ratno poprište bilo je dugačko oko 700 km i branile su ga 8. vazdušna armija s njegove južne strane, 16. i kasnije 17. severozapadno, no sve tri su bile toliko oslabljene da nisu mogle naročito da ometaju nemačke oklopne klinove i fon Rihthofenove (von Richthofen) He-111 i Ju-88 da se ne okomljuju na uporni grad - tokom jedne jedine noći bombe su ubile više od 40000 civila. Suviše duge linije za snabdevanje Septembra meseca je Šesta armija stigla do predgrađa Staljingrada, naišavši na snažan otpor i odlučnost Crvene Armije i stanovnika da odbrane grad po svaku cenu. Najednom se bitka, iz odlučnog nemačkog nadiranja, izrodila u očajničku borbu za svaku kuću pa čak i sobu. Nasuprot stalnom priticanju sovjetskog snabdevanja i opskrbe ljudstvom koje je stizalo preko Volge, Nemci su sada osetili posledice predugačkih snabdevačkih linija, stvorenih njihovim munjevitim letnjim prodiranjem. Uništeni tenkovi i oružje nisu mogli da se zamene novim, uskoro su ostali bez hrane i municije, a ruska zime je nemačke kopnene snage zatekla sasvim neodgovarajuće odevene i obuvene. Uprkos tome, Nemci su branioce potisnuli bliže zapadnoj obali Volge i sredinom oktobra činilo se da će uspeti da sovjetske jedinice okruže bez izgleda da mogu da odstupe preko nadošle velike reke. Tokom ovih odbrambrenih borbi, među sovjetskim pilotima, svojom hrabrošću istaklo se podosta novih imena. Među najuspešnije ubraja se V.D. Lavrinenkov koji je iznad Volge tokom samo mesec dana postigao 16 pobeda. Raširila se i slava Rogalskog koji je uporno napadao kolonu nemačkih tenkova sve dok ga nije pogodila protivavionska artiljerija. Umesto da pokuša sletanje svojim Il-2 u plamenu, počeo je da traži nove ciljeve i onda se namerno srušio na grupu neprijateljskih tenkova. Za vreme svih tih borbi, sovjetski avioni su obavili više od 45000 avio- poletanja i na Nemce bacili 23000 tona bombi. Krajem toga meseca, iako su Sovjeti nastavili da drže uzani pojas sa porušenim zgradama na desnoj obali Volge i dobili tek jedan gardijski puk kao pojačanje, fon Paulus je uvideo da mu preti opasnost da se nađe u okruženju. Sovjetski komandanti, Žukov i Vasiljevski, su ojačali svoje snage na ratištu 4. oklopne armije na jugu, a isto tako i na severnom krilu. _____________________________________________________________________________ ----------------------------------------------------------------------------- PS - Zaboravih da napišem ovo je prvi od tri dela
istorija.53 m.toljan,
2/3 ________________________________________________________________________ ------------------------------------------------------------------------ Teškoće na ratištu došli su da rešavaju vrhovni komandant avijacije general Novikov i njegov komandant daljnje bombarderske avijacije (ADD) general Golovanov, koji su se pre svega posvetili saradnji između pojedinih vazdušnih armija, što je dotle bila slaba tačka komandovanja. Novikov je pored toga zabranio da se avioni i dalje bezglavo šalju u borbe nad gradom, jer tu nisu mogli nešto posebno da pomognu, tražeći da se stvore što veće rezerve za nastupajuću ofanzivu. Uskoro se u jedinicama kod Staljingrada nalazilo 575 Šturmovika i 426 noćnih bombardera, u koje su učvršćeni i svi zastareli SB-2, R-5 i U-2 (LNB). Jedino je 8. vazdušna armija od septembra do novembra dobila 984 novih aviona, a ujedno su ubrzano izgrađivani novi, jer ih dotle nije bilo dovoljno. Za to vreme izgrađeno je 25 pravih i 10 lažnih aerodroma, - koji su se uvek pravili ne bi li zbunili nemačke izviđače. Šturmovici su se brižljivo čuvali za nastupajuću ofanzivu, ali zato su se masovno koristili noćni bombarderi kako bi što više uznemiravali Nemce na samom i u pozadini. Oni su obavili skoro polovinu svih sovjetskih borbenih letova i tu su se naročito iskazali stari U-2 koji bi poletali i po šest puta tokom jedne noći. Nemci su ih zbog karakterističnog zvuka slabog motora zvali " šivaće mašine ". Napad Crvene armije počeo je 19. novembra 1942. i do 22. novembra je skoro potpuno presekao nemački koridor za snabdevanje zapadno od Staljingrada. Uprkos molbi fon Paulusa Hitleru, da mu odobri da izvuče svoju armiju, Šestoj nemačkoj armiji je bilo naređeno da nastavi da se bori i da zauzme grad. Sledećeg dana klopka se do kraja zatvorila u Kalaču na Donu, a četvrt miliona Nemaca i Rumuna uhvaćeno je u okruženje na teritoriji dugoj 48 km a širokoj u proseku 19 km. Istočno od ove teritorije ležali su krš i ruševine upornog Staljingrada, na zapadu su se nalazila dva sasvim dobra aerodroma i šest malih uzletišta za poletanje i sletanje aviona. Da bi stanje fon Paulusove armije bilo još gore, 4. oklopna armija nije uspela da se probije da bi mu pomogla sa juga. Bilo je tako očigledno da je Šesta nemačka armija osuđena na propast. Avijacija Crvene armije u početku ofanzive skoro i nije učestvovala, jer se tokom više dana nad ratištem ležala gusta magla. Tek kada su se oba kraka klopke stegla kod Kalača, vreme se toliko popravilo da su avioni mogli masovno da nastupe. Novikov je sada veći deo 8. vazdušne armije poslao nad opkoljenu 6. armiju a njen manji deo i 16. vazdušnu armiju na spoljašnju stranu okruženja protiv nemačkih transportera koji su odmah nakon okruženja počeli da, sa 240 km udaljenog aerodroma Fazinskaja, fon Paulusovoj armiji doturaju snabdevanje. Pošto je fon Majnštajnova (Erich von Manstein) novoformirana grupa armija nazvana Don, uzaludno pokušavala da ponovo otvori koridor za snabdevanje opkoljene armije se zapada, 24. novembra je rajhsmaršal Gering (Göring) počeo da ostvaruje plan o snabdevanju okružene armije vazdušnim putem. Po tom njegovom planu trebalo je prevesti 500 tona zaliha dnevno, iako je bilo izračunato da bi i 300 tona dnevno bilo dovoljan minimum za opstanak. Nemačka samosvest bila je zasnovana na iskustvima vazdušnog mosta kod Demjanska, prethodnog proleća, kada je ukupno 24.300 tona materijala prevezeno opkoljenim nemačkim divizijama. Međutim, sada su okolnosti bile potpuno drugačije. Pre svega, operacija kod Demjanska stajala je Luftvafe 262 aviona i više od 200 iskusnih posada - gubici koji još nisu bili nadoknađeni. Drugo u proleće uslovi su u Demjansku bili potpuno drugačiji od staljingradske zime, a i sovjetske vazdušne snage sada su bile znatno jače, posebno u lovačkim avionima. U Kotlu U početku dejstva vazdušnog mosta kod Staljingrada Luftvafe je letela tek sa "borbenih grupa za specijalne zadatke" pa i to jedino na južnom sektoru ratišta. Ove grupe su raspolagale sa 90 transportnih aviona Junkers Ju-52/3m od kojih je moglo da se koristi tek 60. Odmah je postalo jasno da su ovi avioni nedovoljni da prevezu traženu tonažu, tako da su u prva dva dana oni uspeli da prebace samo 65 tona na staljingradski aerodrom kod Pitomnika. Za nedelju dana pridružilo im se još šest grupa prilagođenih bombardera Hajnkela H-111 sa 176 aviona, tako da je 30. novembra opkoljenim Nemcima stiglo 100 tona materijala. Nadalje su velike količine materijala prevožene pomoću Ju-52 i He-111 u samo središte obruča, u "kotao", kako su tada Nemci nazvali 6. armiju. Naknadno je stiglo i nekih 60 starijih Junkersa, Ju-86 iz 21. i 22. borbene grupe ali tokom sledeća dva meseca vise od 40 ovih aviona je podleglo ruskoj zimi i dejstvu sovjetskih lovaca. Sledeći Geringov poduhvat bio je zahtev da general fon Rihthofen postavi pukovnika dr Ernesta Kila (KÜhla) za vođu objedinjenih transportnih jedinica koje su letela avionima H-111. Među njima su bile i I i II grupa KG55 kod Morozovska, kao i sve grupe iz KG/27 pod komandom potpukovnika Hans-Heninga fon Bojsta (von Beusta) i 5. i 20. puk za posebne zadatke. Vazdušne operacije nastavljene su sa sve većim intenzitetom tokom prve polovine decembra 1942. a dnevna doprema u tonaži postepeno je povećavana. U isto vreme, transporteri koji su se vraćali, nosili su stotine vojnika iz okruženja kod Staljingrada. Međutim, sovjetski pritisak na opkoljenu armiju je neumoljivo rastao, uz obnavljanje baražne vatre iz topova i raketa zvanih kaćuše. Prve veće uspehe sovjetski lovci su postigli 11. decembra kada je 8 La-5 i 9 Jak-1 235. lovačke divizije oborilo 9 Junkersa. U to vreme fon Manštajn je napustio svoje pokušaje da oslobodi 6. Nemačku armiju, i okrenuo je svoju pažnju na to da drži otvoren put za izvlačenje snaga, koje su sada bile ugrožene na Kavkazu. Na dan 23. decembra gusta magla je skrivala sovjetske oklopne jedinice koje su se probijale prema aerodromu kod Morozovska, učinile ga neupotrebljivim prisiljavajući Kila da prebaci svoje avione u Novočerkask. Međutim, nebo se u poslednjem trenutku rasčistilo i omogućilo štukama iz 1. i 2. puka da napadnu i odbiju protivničke oklopne jedinice.
istorija.54 m.toljan,
3/3 _________________________________________________________________________ ------------------------------------------------------------------------- Zima dolazi Predah je bio samo kratkotrajan i loše vremenske prilike su se povratile omogućivši napade sovjetskih tenkova KV-1 i T-34. Oni su se pokazali kao nadmoćniji i u vatrenoj snazi i oklopu na preostale nemačke tenkove PzKw III i IV, a iz vazduha nisu im mogli naškoditi avioni sa topovima kalibra 30mm. Na Badnje Veče, ledena magla je maskirala sovjetski napad na aerodrom Tacinskaja, koji su držali Nemci, i tek kada su granata počele da sevaju preko poljane, 108 aviona Ju-52/3m i Ju-86 poletelo na znak uzbune kroz užasno slabu vidljivost, probijajući se ka Novočerkasku i Rostovu. Kako je bilo posadama u bekstvu može najbolje da se vidi iz podatka da je jedan avion preleteo od Tacinskaje do Novočerkaska sa izvesnim kapetanom Lorencom za komandama koji nikad ranije nije leteo. Sledećeg dana napadnut je i aerodrom u Novočerkasku pa su nemački transportni avioni prebačeni u Salsk. Nova godina je donela nova pravila u funkcionisanju vazdušnog mosta. Nije više bilo mogućno pojedinačno preletanje transportnih aviona danju, zbog opasnosti od sve češćih napada sovjetskih lovaca, pa su Nemci uveli velike formacije transportera sa jakom neposrednom lovačkom zaštitom pod komandom Hanesa Traulofta (Hannes Trautloft). Pokušani su i noćni letovi - no to su bili skoro samoubilački poduhvati zbog čestih snežnih mećava preko zavejanih Poletno-Sletnih staza. Onda su se sveže jedinice uključile u vazdušni most kao 7. ekadrila 4. transportnog puka. Stiglo je 12 transportnih jedrilica tipa Gota Go-244 velikih kapaciteta. Devetog januara 1943. 1. i 3. eskadrila iz 40. borbene grupe došle su sa 18 aviona tipa Foke vulf Fw-200 kondor sa aerodroma Stalino na južni sektor staljingradskog fronta, gde su formirali borbenu 200. grupu pod komandom majora Hansa-Jirgen Vilijersa (JÜrgen Wiliers). Ovi veliki transportri su preletali na aerodrom Pitomnik koji je jedini raspolagao sa odgovarajućom Poletno-Sletnom stazom u "kotlu", ali već posle nedelju dana ovaj aerodrom zauzeli su Sovjeti. Od tog trenutka snabdevanje armije u okruženju moglo je da se vrši jedino iz vazduha, bez sletanja, pomoću padobrana. Oko 30 aviona tipa Hajnkel He-177 A-3 iz 50. borbene grupe, koji su sa posadama obavljali obuku u zimskim uslovima u Zaporožju, prebačeno je u oblast Staljingrada, gde je ova jedinica privremeno preimenovana u grupu za daljna dejstva br.2. Međutim, nevolje sa tim avionima su bile tolike da su ih posle samo dvanaest misija snabdevanja - tokom kojih je sedam bilo uništeno zbog izbijanja požara na motorima - povukli iz akcije. Prvog januara 1943. više od 30 aviona H-111 iz III borbene grupe uključeno je u transportne jedinice, a sledećih dana stigla je nova transportna vazduhoplovna jedinica, 290. eskadrila koja je formirana u Berlinu od raznih aviona - Junkersa Ju-90 V-4, šest Ju-90 B-1, prototipa Ju-290 V-1, Ju-29 A-1, Ju-252 V-5 i jedan Fw-200B. Dejstvujući neposredno pod komandom i kontrolom vrhovne komande Luftvafe, ovi veliki transportni avioni su obavili brojne misije snabdevanja opkoljene armije kod Staljingrada, izgubivši pritom Ju-290 V-1 koji je uništen pri udesu na poletanju. Užasni gubici Kada je aerodrom Pitomnik oslobođen 16. januara 1943. avioni Hajnkel He-111 morali su da se evakuišu na aerodrom Gumrak. Istog dana i junkersi Ju-52/3m su bili prisiljeni da se prebaziraju iz Salska u Zverevo gde su ih već sledećeg dana iznenadili na zemlji sovjetski bombarderi i 52 uništili Do 21. januara 1943. obruč kod Staljingrada se na teritoriju dužine 10 i širine 6 km. Te noći aerodrom Gumrak koji su držali Nemci napadnut je artiljerijskom vatrom i uništen, a izvestan broj H-111 je uspeo da poleti u poslednji čas. Hitler je međutim bio uporan u svom odbijanju da se fon Paulus preda. Nemački transportni avioni su uspeli da evakuišu iz obruča više od 40.000 ranjenika, nastavljajući da bacaju snabdevanje ostacima 6. armije. Do 28. januara nemačke zalihe morfijuma su bile iscrpene, a toga dana je počelo ubitačno gađanje sovjetskih minobacača baražnom vatrom, što je dovelo do preko 10.000 novih nemačkih gubitaka u ljudstvu. Dva dana kasnije na desetogodišnjicu Trećeg Rajha, Hitler je unapredio fon Paulusa u Feldmaršala, u nadi da će ga time ubediti da ne padne živ u ruke Sovjeta. Međutim, uprkos svim njegovim nadama i naporima Luftvafe, nemački komandant armije kod Staljingrada predao se jednom sovjetskom tenkovskom oficiru, 31. januara, i tako i zvanično potpisao predaju 110.000 preživelih vojnika svoje armije Generalu Šumilovu. Sporadični otpor izolovanih nemačkih grupacija se nastavio još dva dana, a onda je 3. februara 1943. poručnik Kunc (Kuntz) pilot aviona H-111 izvršio poslednji let iznad bojišta, njegove zalihe padale se među smrznuta tela. Epilog Staljingradski vazdušni most je doturio više od 20.000 tona hrane i municije opkoljenim nemačkim vojnicima tokom deset nedelja po cenu od 470 izgubljenih aviona, uključujući i najmanje 165 bombardera H-111, koji su bili od životne važnosti za Nemačku. Osim toga, drastični gubici nemačkih transportnih aviona kod Staljingrada su avijaciju tako oslabili da pet meseci kasnije, kada se sledeća nemačka armija suočila sa uništenjem ili predajom, u toplijoj klimi Tunisa, nije više bila u stanju da im na sličan način pomogne. _________________________________________________________________________ ------------------------------------------------------------------------- To je to. PS - Nadam se da zaslužujem bar CTRL-R. ;>
istorija.55 ranx,
> PS - Nadam se da zaslužujem bar CTRL-R. ;> I više od toga - BRAVO majstore!!! (još jednom)
istorija.56 dr.grba,
>> PS - Nadam se da zaslužujem bar CTRL-R. ;> I više od toga (:
istorija.57 mango,
>>> PS - Nadam se da zasluzujem bar CTRL-R. ;> > > I vise od toga (: Da, zasluzuje dupli CTRL -R;))) NHF, malasala.
istorija.58 dbambi,
Kao što sam obećao, polovinom februara... 15/02/1942 Japanskim snagama predao se britanski garnizon u Singapuru. Singapur je ostrvo površine 650 kvkm, koje se nalazi na samom vrhu malajskog poluostrva od kojeg je odvojeno uskim moreuzom Džohor. Preko tog moreuza napravljen je veštački zemljani prelaz. Singapur je bio britanska kolonija od 1820.g, a u toku perioda kolonijalne uprave zahvaljući svom izvanrednom geografskom položaju, prerastao je u najveću luku i trgovački centar dalekog istoka. Njegov položaj, na prelazu iz Indijskog okeana u Južno Kinesko more, doneo mu je veliku strategijsku važnost. Nakon pada u japanske ruke, svega dva meseca nakon izbijanja rata na Pacifiku, za Singapur se često upotrebaljavao naziv " Mažino linija dalekog istoka ". Ovaj pomalo podrugljivi naziv je svakako imao svoje opravdanje. Naime, pravilno shvatajući ekonomsku i stratgijsku važnost ove kolonije, između dva svetska rata Britanci su potrošili milione da od Singapura načine neosvojivu tvrđavu. Milioni tona čelika i betona potrošeni su da bi se načinili sistemi bunkera, utvrđenja i podzemnih skloništa. Tu se nalazio i najveći suvi dok u tom delu sveta koji je mogao da primi na popravak i najveće brodove tog doba, kao i važna postrojenja za snabdevanje i opravku podmornica. Baterije dalekometnih topova mogle su efikasno da onemuguće prilaz bilo kom neprijateljskom brodu, a zalihe hrane i municije bile su dovoljne i za izdržavanje višemesečne pomorske blokade. Ali, kao i slučaju francuske Mažino-linije učinjen je jedan bitan previd. U Francuskoj se smatralo, da je za zaštitu njenih istočnih granica sasvim dovoljna pomenuta linija odbrane dok su Ardenske planine (koje se nalaze na njenom severnom kraju) smatrane neprohodnim za moderne oklopne formacije. Smatralo se da eventualna invazija ne može doći iz tog pravca. U stvarnosti, desilo se upravo to. Planeri " Neosvojive tvrđave Singapur ", smatrali su isto tako, da napad može doći isključivo morskim putem, jer se kopneno zaleđe ostrva sastojalo od dugog i uskog malajskog poluostrva koje je, usled bujne tropske vegetacije smatrano apsolutno neprohodnim za bilo kakvu organizovanu vojnu formaciju. Ukoliko bi neko to i pokušao, mislilo se trebale bi mu stotine hiljada vojnika i meseci, ako ne i godine, da ostvari taj cilj. Čerčil, britanski premijer, jednom je čak izjavio da su Japanci ludi ako nameravaju da preduzmu opsadu Singapura. U isto vreme kada je, spektakularnim uništenjem američke pacifičke flote u Perl Harboru, otpočela opšta japanska ofanziva na Pacifiku preduzeta je i velika akcija koja je za cilj imala stavljanje svih britanskih, francuskih i holansdkih kolonijalnih poseda na dalekom istoku pod japansku kontrolu. U sklopu nje, u Indokini su se iskrcale velike japanske snage, sa zadatkom da osvoje: Hong Kong, Vijetnam Tajland, Malaju, Singapur i Burmu. Japanske snage činila je 21. armija pod komandom generala Jamašite, a imala je oko 40 000 ljudi, 500 aviona i 200 tenkova. Ovim snagama suprotstavljale su se britanske i kolonijalne trupe, sa ukupno oko 110 000 ljudi, ali bez tenkova i sa svega 150 aviona. Prvi se na udaru našao Hong Kong. Uz podršku snaga sa Tajvana, već 18. decembra 1941., grad se našao pod opsadom, a njegov garnizon se predao 25. decembra. Ipak, ovo nije predstavljalo veće iznenađenje za Britance, jer duža odbrana grada nikada nije ozbiljno ni razmatrana. Nakon, Hong Konga, Japanci su nastavili svoj prodor na jug, sve više potiskujući Britance niz malajsko poluostrvo. Ono što se do tada činilo nemogućim, sada se, na užas Britanaca, odvijalo pred njihovim očima. Dobro obučena i snabdevena japanska armija vešto i brzo se probijala kroz džunglu. Pešadija se uglavnom kretala biciklima, avijacija je pružala efikasnu vazdušnu podršku, a laki tenkovi su brzo prilagođeni kretanju po neprohodnom terenu. Nasuprot tome, Britanci su odavali utisak ošamućenog protivnika. Povlačili su se u haosu, džungla im se činila većim neprijateljem od Japanaca, a tropske bolesti i apatija uzeli su maha. Iako su bili brojno superiorni u odnosu na Japance i to skoro u odnosu 2:1, nikako nisu uspevali da stabilizuju liniju fronta. Korak po korak, povlačili su se prema jugu, da bi 21. januara 1942. i poslednji britanski vojnik napustio kopno Malaje. Sada su sve borbeno sposobne britanske jedinice u tom području bile sabijene na malo ostrvsko utvrđenje Singapur. Tokom prebacivanja Britanaca preko moreuza Džohor usled greške ili sabotaže, nije uništen kopneni prelaz na ostrvo što će Japancima znatno olakšati zauzimanje grada. U tim kritičnim momentima, singapurski garnizon je odavao žalostan utisak. 110 000 boraca, oko 20 000 ostalog vojnog personala i oko 1 000 000 civila, sa zebnjom su iščekivali svoju sudbinu. Moral je bio nizak, a nedostatak osnovnih potrepština, pre svega vode, počeo je da se oseća vrlo brzo. Nestašica vode, bila je direktna posledica previda pri planiranju grada. Glavni izvori vode bili su na kopnu, a ono je sada bilo u rukama Japanaca. U isto vreme, japanska mornarica blokirala je grad sa mora. Britanci nisu imali snaga koje bi probile ovu blokadu, jer su još 10. decembra 1941. japanski avioni uništili njihove glavne pomorske adute u tom delu sveta, bojni brod " Princ od Velsa " (jedan od učesnika potere za nemačkim " Bizmarkom ") i bojni krstaš " Ripals ". Tokom nekoliko nedelja opsade grad je bio pod neprekidnom artiljerijskom vatrom, a panika i glasine među stanovništvom rasli su iz dana u dan. Konačno, kada su prestale sve mogućnosti daljeg pružanja otpora, Britanci su se predali 15. februara. Oružje je položilo 138 000 britanskih vojnika pred japanskim snagama od 56 000 ljudi. Britanski vojnici odvedeni su u zarobljeništvo i mnogi nisu preživeli rat. Pad Singapura imao je ogroman odjek u svetu. Bio je to strahovit strategijski gubitak za Britance, ali je psihološki značaj ovog poraza daleko prevazilazio njegov vojni deo. Duboko potresen, Čerčil je izjavio da je Singapur: " ...najgora katastrofa i najveća kapitulacija u britanskoj istoriji ". Prvi put u istoriji je velika i moćna britanska imperija doživela vojni poraz takvih razmera, i, da stvar po njih bude gora, taj poraz belom čoveku nanela je jedna država žutih ljudi. Poruka je bila jasna: Britanci nisu neranjivi i ovu poruku će dobro zapamtiti svi kolonijalni podanici britanske krune. Taj račun Britancima će tek biti naplaćen nakon rata, kada počne rapidno osipanje njihovog kolonijalnog carstva, koje je otpočelo sa Palestinom i Indijom. Japanci su ostali u Singapuru do kraja rata, ali se stiče utisak da nisu iskoristili u potpunosti sve prednosti koje je pružala jedna ovakva strateška tačka. Do kraja rata, njihov singapurski garnizon je bio pasivan i položio je oružje prilikom opšte japanske kapitulacije u avgustu 1945. Bambi
istorija.59 obren,
> 15/02/1942 > Japanskim snagama predao se britanski garnizon u Singapuru. > ... Jako interesantno! Ako imaš još ovakvih priloga svakako šalji... :)
istorija.61 supers,
>> Severnjacima je više smetao robovlasnički sistem kao sistem koji se >> razlikuje od njihovog sistema, a ne kao sistem koji iskorišćava >> ljude. To da je građanski rat počeo zbog oslobađanja crnaca je >> najobičnija farsa jer istoriju piše pobednik. :( Ili još jednostavnije rečeno: Američki građanski rat je bio borba oko toga hoće li crnci raditi na plantažama juga ili u fabrikama severa.
istorija.62 junior,
> Američki građanski rat je bio borba oko toga hoće li crnci > raditi na plantažama juga ili u fabrikama severa. Ma daj, malo veću kafansku tuču, oni proglašavaju ratom ... ;) Kod nas bi takav sukob regulisala milicija.
istorija.63 dbambi,
=> Ili još jednostavnije rečeno: => Američki građanski rat je bio borba oko toga hoće li crnci raditi => na plantažama juga ili u fabrikama severa. Iako je u određenoj meri tačno to što si rekao, ipak predstavlja banalizaciju jedog istorijskog procesa. Ropstvo je bilo samo jedan (ne i najvažniji) od uzroka rata. Osnovnim uzrokom se smatra sukob interesa oko kontrole novoosvojenih teritorija na zapadu, a nije nevažna ni želja severa da SAD postane prva svetska industrijska sila čemu su stalne unutrašnje tenzije bile samo smetnja. Ako se složimo da su istorijski i društveni procesi relativno spori (tada su bili daleko sporiji nego danas) onda moramo zaključiti da je građanski rat bio ogromna stepenica na putu emancipacije crnaca u SAD. Iako ni danas (130 godina kasnije) njihov položaj nije zadovoljavajući, ipak je napredak u odnosu na to vreme fantastičan. Sama činjenica pobede Severa i formalnog ukidanja ropstva bila je veliki korak napred i nikako se ne može protumačiti kao (samo) prosti prelazak sa plantaža u fabrike. U prilog tome ide i činjenica da se nakon rata samo mali deo crnačkog stanovništva preselio na sever, a da je ogromna većina ostala gde je i bila (dakle na plantažama). Značajne migracije usledile su tek nakon WWII, kada je došlo i do opštih pomeranja stanovništva (nekih 40 miliona ljudi je promenilo mesto življanja u toku i neposredno nakon WWII). Bambi
istorija.64 dbambi,
=>> Američki građanski rat je bio borba oko toga hoće li crnci =>> raditi na plantažama juga ili u fabrikama severa. => => Ma daj, malo veću kafansku tuču, oni proglašavaju ratom ... ;) ??? 330 000 mrtvih i 650 000 ranjenih kafanska tuča ? Tih brojeva se ne bi " postideli " ni ratovi iz XX veka :) Bambi
istorija.65 schef,
][ Ako se složimo da su istorijski i društveni procesi relativno ][ spori (tada su bili daleko sporiji nego danas) onda moramo ][ zaključiti da je građanski rat bio ogromna stepenica na putu ][ emancipacije crnaca u SAD. Iako ni danas (130 godina kasnije) ][ njihov položaj nije To je sve u redu, ali ne može se reći da su na početku rata severnjaci imali jasnu viziju o tome kako sve robove treba osloboditi. To se iskristalisalo tek tokom rata. Naravno da ne kažem da abolicionisti nisu postojali i pre rata, ali su stvarno bili u manjini. :) Potez, koji je Linkoln napravio tek na pola rata je stvarno veliki potez (to što je oslobodio crnce od ropstva) ali ne verujem da mu je to bio primaran motiv. On je to potpisao jer je znao da će to njemu doneti ogromnu korist, i zašto da ne, odlučujuću prednost u ratu.
istorija.66 supers,
>> većina ostala gde je i bila (dakle na plantažama). Značajne >> migracije usledile su tek nakon WWII, kada je došlo i do opštih >> pomeranja stanovništva (nekih 40 miliona ljudi je promenilo mesto >> življanja u toku i neposredno nakon WWII). Već nakon WWI su neki veliki američki magnati, na primer Ford, izazivali bes zbog masovnog zapošljavanja crnaca na pokretnim trakama.
istorija.67 dbambi,
=>>> većina ostala gde je i bila (dakle na plantažama). Značajne =>>> migracije usledile su tek nakon WWII, kada je došlo i do opštih =>>> pomeranja stanovništva (nekih 40 miliona ljudi je promenilo mesto =>>> življanja u toku i neposredno nakon WWII). => => Već nakon WWI su neki veliki američki magnati, na primer Ford, => izazivali bes zbog masovnog zapošljavanja crnaca na pokretnim trakama. Sve je to ok, ali namera moje poruke je bila da pobije tvrdnju kako se rat vodio (samo) sa ciljem da crnci sa plantaža pređu u fabrike, jer ako je to i bio cilj, on se nije ostvario. Ogromna većina crnaca je ostala gde je i bila, najčešće na istim plantažama na kojim su radili i kao robovi. Fabrike se na jugu nisu pojavile (u značajnijem broju) ni mnogo godina posle rata (što je bio vid ekonomskog kažnjavanja). Sa druge strane, ne vidim zašto pobednik u ratu (Sever) ne bi mogao da u delo sprovede svoj ratni cilj (ako mu je to zaista bio cilj),da na neki način " prebaci " crnce sa juga na sever, tim pre što je za nešto takvu imao sve mogućnosti (praktično je držao Jug pod okupacijom). Kasnija značajnija migraciona kretanja crnačkog stanovništva i njihov polagani ulazak u ostale sfere društvenog života su posledica niza drugih društvenih kretanja i događaja koji sa građanskim ratom nemaju skoro nikakve veze. Bambi
istorija.68 supers,
>> Sve je to ok, ali namera moje poruke je bila da pobije tvrdnju kako >> se rat vodio (samo) sa ciljem da crnci sa plantaža pređu u fabrike, >> jer ako je to i bio cilj, on se nije ostvario. Naravno. Mislim da si moju lakonsku poruku o interesima vezanim za američke crnce shvatio preozbiljno.
istorija.69 dbambi,
=>>> Sve je to ok, ali namera moje poruke je bila da pobije tvrdnju kako =>>> se rat vodio (samo) sa ciljem da crnci sa plantaža pređu u fabrike, =>>> jer ako je to i bio cilj, on se nije ostvario. => => Naravno. Mislim da si moju lakonsku poruku o interesima vezanim za => američke crnce shvatio preozbiljno. Nema ljutiš :). I sam vidim da je ton moje poruke za nijansu pretvrd. Bambi
istorija.70 adrok,
UDRUŽENJE ZA NEGOVANJE VAZDUHOPLOVNIH TRADICIJA PROGRAM i PLAN RADA ISTORIJSKE SEKCIJE i UDRUŽENJA 1. april - 2. juna 1997. - 1.04.1997. - u 12 čas. Muzej Vazduhoplovstva aerodrom Bgd. IZLOŽBA "70 godina VAZDUŠNOG SAOBRAĆAJA" Prevoz autobusima JATa od Terminala - Hotel Slavija v.v. - 5.04.1997. - u 10 čas. - Novo Groblje Begrad. - Venac palim braniocima Beograda Aprila 1941. na grob kap. prve kl. Miloša Žunjića (24. parcela). - Venac palim braniocima kraljevine Jugoslavije aprila 1941. na grob kap. prve kl. Dragiše Milijevića 23. parc. - 5.04.1997. - u 12.30 čas. Crkva Sv. Marka - Beograd. Parastos - 135 vazduhoplovaca poginulih u avionima od 6 - 17. aprila 1941. - 6.04.1997.- u 12 čas. Otkrivanje spomenika pilotima palim u odbrani Beograda u Aprilskom ratu 1941. 199. sednica - 7.04.97. u 11:30 č. Dom AK Uzun Mirka 4/2. Restoran Aero Kluba. 199-1. - Promocija - spomenice palih pilota aprila 1941. 199-2. - Dr. Budimir PAVLOVIĆ: Rad beogradskog Saniteta u bombardovanom Beogradu 6 i 7. aprila 1941. 200. sednica - 14.04.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Mario HRELJA: Kraljevski, Endehazijski, Partizanski i pilot R.A.Fa Franjo Kluz. 201. sednica - 21.04.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Milivoje JOVANOVIĆ: Prof. Dušan STANKOV dipl. inž. Život i rad. 202. sednica - 28.04.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Pero ZDJELAR: Letenje pri složenim meteorološkim uslovima, nekad i sad. 203. sednica - 5.05.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Dr. Budimir PAVLOVIĆ: Avion - sredstvo transporta u srpskom vojnom Sanitetu. 204. sednica - 12.05.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Petar BOSNIĆ: Nabavka lovaca Me109E3, raspodela po jedinicama eksploatacija i održavanje. 205. sednica - 19.05.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Stojan JOVIĆ: Početak padobranstva u Jugoslaviji 1926 - 1941. godine. 206. sednica - 26.05.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Radivoje M. STIKIĆ (*1914 +1994): Aprilski rat 1941. u 107. eskadrili 4. vazduhoplovnog Puka. (nečitani rad iz programa 1. memorijalnog skupa 94). 207. sednica - 2.06.97. u 12:15 č. Dom AK. Uzun Mirkova 4/1. Miloš MARINOVIĆ: Jugoslovenski detašman u 15. * * * Udruženje za negovanje vazduhoplovnih tradicija održava svoje sednice svakog ponedeljka u 12:15 čas. u Domu AeroKluba Uzun Mirkova 4/1. Ulaz je slobodan i ko voli i zanima se za istoriju vazduhoplovstva dobro došao. Ovo je plan i program rada i aktivnosti Udruženja.
istorija.71 junior,
> Uzun Mirkova 4/1. Ulaz je slobodan i ko voli i zanima se za > istoriju vazduhoplovstva dobro došao. Ovo je plan i program > rada i aktivnosti Udruženja. Predavanja su kakvog tipa? Diskusija ili monolog? Takođe me zanima, i kakve su stručnosti tekstovi .. da li su namenjeni užoj klasi zainteresovanih, ili ih mogu čuti i oni koje 'zanima, ali se baš ne razumeju previše'? :)
istorija.72 dbambi,
Dogodilo se... U periodu 4. - 8. maja 1942.g odigrala se bitka u Koralnom moru, između japanske carske mornarice i združene savezničke flote sastavljne od američkih, australijskih i novozelandskih brodova. Ova bitka će ostati upamćena kao prva° bitka u istoriji rata na moru u toku koje protivnički brodovi nisu došli u borbeni kontakt niti su uopšte videli jedni druge. U kritičnim fazama bitke međusobno su bili udaljeni i po nekoliko stotina kilometara. ° Bitka u Koralnom moru bila je prva " bitka na daljinu " ako se izuzme japanski napad na američku flotu u Perl Harboru, koji opet i ne može da se smatra klasičnom bitkom na moru. Do bitke u Koralnom moru došlo je u sklopu šireg pregrupisavanja obeju zaraćenih strana u zoni jugozapadnog Pacifika. U toku je bio 6. mesec rata između Japana i Saveznika i bilans je za ove druge bio više nego porazan. Japanci su uspeli da se probiju do samih australijskih obala i više puta direktno zaprete ovom kontinentu, inače prvoj zemlji belog čoveka na koju su naišli tokom šestomesečnog pobedničkog pohoda po Pacifiku. Pod njihovom vlašću već su bili ogromni delovi Kine, Koreja, Indokina sve do granica Indije, Filipini, Java Borneo, Sumatra, polovina Nove gvineje, kao i sve važnije strateške tačke na pacifičkim ostrvima sa izuzetkom Midveja. Njihova vojska i mornarica bile su gotovo netaknute i uopšte, osećali su veliko samopouzdanje i verovali u buduće uspehe. Najisturenija tačka na jugozapadnom Pacifiku pod kontrolom Japanaca bila je utvrđena baza Rabaul, na ostrvu Nova Britanija. Ona je trebala da posluži kao odskočna daska za planiranu operaciju pod šifrovanim nazivom " MO ". U sklopu te operacije, Japanci su planirali zauzimanje velike australijske pomorsko-vazdušne baze Port Morezbi, koja se nalazila na istočnom kraju ostrva Nova Gvineja i bila udaljena manje od 100 milja od severne obale australijskog kontinenta. Iz ove baze Japanci su s lakoćom mogli da kontrolišu i ometaju savezničke ratne napore u celom području. Drugi cilj operacije " MO " bio je zauzimanje malog ostrva Tulagi koje se nalazi u Solomonskom otočju. Za operaciju " MO " Japanci su pripremili relativno velike snage. Imali su 150 aviona stacioniranih na zemlji, a pomorske snage bile su podeljene u dve grupe. Za podršku napadu na Port Morezbi dodeljeno je šest razarača, dve teške krstarice, dva teška nosača aviona (Šokaku i Zuikaku), kao i više pratećih brodova (tankeri, radionice, itd...) Napad na Tulagi podržavalo je takođe šest razarača, nekoliko minolovaca 11 transportnih brodova za trupe, dva laka nosača aviona i prateće brodovlje. Tokom japanskih priprema, američka obaveštajna služba je uspela da provali sistem japanskih šifara, pa su Amerikanci bili potpuno svesni japanskih namera, pa su čak znali i datume predviđenih iskrcavanja. Za suprotstavljanje velikim japanskim snagama Amerikanci su na raspolaganju imali dva teška nosača aviona (Leksington i Jorktaun) nekoliko krstarica, razarača i podmornica. Za komandanta američkih snaga postavljen je admiral Flečer, čovek koji nije u ponoj meri shvatao vrednost nosača aviona kao (što će vreme pokazati) najubojitijeg ratnog broda. Bio je svestan da će do bitke sigurno doći, ali je šablonski razmišljajući, pretpostavljao da će to biti klasičan obračun " brod na brod " i brinuo je zbog svoje daleko manje vatrene moći izražene preko manje teških ratnih brodova i manjih kalibara njihovih topova u odnosu na japanske. Japanci su se iskrcali na Tulagi 3. maja, a australijski garnizon se povukao dan ranije, tako da japanci nisu naišli na otpor. Odmah su otpočeli sa gradnjom aerodroma. Već 4. maja ujutro, Flečer je poslao veću grupu bombardera i torpednih aviona da ometeju ove japanske napore. Postigli su solidan uspeh: Uništeno je nekoliko japanskih PA baterija (jer u im posade bile relativno neiskusne), velike zalihe goriva i ratnog materijala, a većina japanske prateće flote je naterana u povlačenje ka severu. Za Amerikance je bitka počela dobro. Sve do 6. maja, dve flote su lutale naokolo tražeći jedna drugu. Tog dana, pre podne, Flečer je napunio svoje brodove gorivom, i poslao tanker i jedan razarač kao pratnju nazad u luku. Upravo ovi brodovi su bili prvi koje su japanski izviđački avioni pronašli i od tad počinje serija lažnih uzbuna i pogrešnih procena koja se dešavala na obe strane. Naime, umesto jednog tankera i jednog starog razarača, japanski izviđači su javili da su videli dva nosača sa kompletnom pratnjom. U skladu sa ovom informacijom, sa nosača Šokaku i Zuikaku krenule su velike avionske formacije da bi napale, navodno, glavninu američke flote. Tanker i razarač su potopljeni. 7. maja ujutro, američki izviđaki avioni su opazili ono za šta su mislili da je glavnina japanske flote, a to je ustvari bila druga japanska grupa koja se vraćala sa Tulagija. Sa nosača Leksington i Jorktaun poletelo je ukupno 93 aviona različitih tipova. Žestoko su napali japansku flotu i uspeli da potope laki nosač aviona Šoho kao i nekoliko manjih brodova, mada su u svojim izveštajima (a to je kasnije prenela i američka štampa) žesoko naduvali ove cifre. Izgubili su svega dva aviona (posade su spasene), dok su japanci izgubili oko 20 aviona. 8. maja ujutro, skoro istovremeno, glavnine protivničkih flota su saznale za tačan položaj one druge. Japanci su poleteli skoro trenutno i u precizno koordiniranom napadu (na nosačima Šokaku i Zuikaku, nalazili su se vrhunski japanski piloti tog vremena, a sami nosači su bili učesnici pohoda i na Perl Harbor i imali veliko ratno iskustvo) kišom bombi i torpeda zasuli su Jorktaun i Leksington. Sa druge strane američki avioni napali su japanske nosače Šokaku i Zuikaku. Tog dana Japanci su imali više sreće. Jorktaun je teško oštećen, a ista sudbina zadesila je i Leksington. Zahvaljujući požrtvovanju posade, oštećenja na Jorktaunu su sanirana i brod nije potonuo, ali nije mogao da nastavi borbu. Leksington je dobio pogodak u tankove sa gorivom i oštećenja su se progresivno širila. U 16:00 tog dana, brod je napušten, a u 18:00 nekoliko američkih razarača torpedima su dokrajčili jednog od pacifičkih veterana i jednog od prvih nosača aviona koji su ikada zaplovili morem. Oba japanska nosača su teško ošetećena, ali ne i potopljena. U vazdušnim borbama koje su se vodile iznad obe flote, Japanci su izgubili više aviona, prvenstveno zbog toga što je prilikom projektovanja njihovog glavnog mornaričkog lovca (" Zero ") mala pažnja posvećena sigurnosti pilota i njegovoj mogućnosti preživljavanja u slučaju pogotka. To je praktično značilo, da je i relativno malo oštećenje aviona dovodilo do gubitka i aviona i pilota. Nakon ovih frontalnih sudara (praktično prva bitka " nosač na nosač " u istoriji pomorskog ratovanja), obe strane su donele krupne odluke Amerikanci su, pod teškim utiskom gubitka Leksingtona, odlučili da se povuku, dok su Japanci, nesvesni koliko je slab njihov protivnik odlučili da odustanu od zauzimanja Port Morezbija, jer su smatrali da sa oštećenim nosačima ne bi mogli da pruže adekvatan vazdušni kišobran svojim invazionim snagama. Ova japanska odluka može se smatrati glavnim američkim uspehom izvojevanim u Koralnom moru. Posmatrajući izolovano ovu bitku, moglo bi se reći da je to bila japanska pobeda. Izgubili su laki nosač aviona i nekoliko manjih brodova, ostvarili onej deo plana koji se odnosi na zauzimanje Tulagija (mada će Tulagi biti jedno od prvih ostrva, na koje će uspešno biti primenjan nova američka taktika " preskakanja ostrva " i to svaga godinu dana kasnije) i, što je najvažnije, potopili za Amerikance tada dragoceni teški nosač aviona. Međutim, nisu uspeli da ostvare objektivno važniji cilj, odnosno da zauzmu Port Morezbi. To je značilo da je Australija bila sigurna od vazdušnih napada iz te baze i da su se saveznički ratni napori mogli nastaviti neometano. Na kraju apsolutno najveći američki uspeh u ovom okršaju bilo je oštećenje i višemesečno izbacivanje iz stroja velikih japanskih nosača Šokaku i Zuikaku. Naime, ova dva broda bila su planirana za učešće u japanskom pohodu na Midvej koji je bio planiran za početak juna te godine. Pored četiri nosača koja su zaista uzela učešća u toj akciji, Japanci bi imali ukupno šest takvih brodova u prvoj liniji borbe. Da su stvari uzele takav tok, bitka kod Midveja mogla se završiti drugačije (bila je to velika američka pobeda i prekretnica rata na Pacifiku), pa je i ceo pacifički rat mogao krenuti drigim tokom. Bambi
istorija.73 junior,
> Dogodilo se... Odakle prekucavaš tekstove?
istorija.74 dbambi,
=>> Dogodilo se... => => Odakle prekucavaš tekstove? Da se malo hvalim :), svi tekstovi koje sam dosada poslao u ovu temu (pomisliće neko da ih ima bog zna koliko :) su plod lične spisateljske sposobnosti. Uobičajeni izvori su mi standardne enciklopedije (ponajviše vojna), Encarta, CD - WWII (pisao sam nešto o njemu i ovde), poneki tekst sa Interneta i ostala literatura. U ovo " ostala.." prvenstveno bih ubrojao odličan serijal (ekranizovan pa je zato postao i poznat..) " Vetrovi rata " i " Rat i sećanja " koji obiluje gomilom podataka o bitkama i kampanjama, a sve to u lako svarljivom obliku, tj. prilagođenom prosečnom čitaocu i uz određenu dozu dramatizacije koja celoj stvari i daje draž. Za ovu poslednju poruku dosta sam koristio text (engleski) koji je zakačen uz ovu, a to je zapravo *.html dokument snimljen u *.txt formatu. Moj je utisak da je pisan prilično nemušto i bez osećaja sa stil, ali ipak ima dosta konkretnih podataka i u tome je njegova vrednost. Unapred se izvinjavam ako se poneki podatak iz tog teksta i moje poruke ne bude doslovce poklapao (npr. mislim da sam malo uprskao oko onih vremena napuštanja i potapanja Leksingtona..), ali u suštini, moja poruka je kompilacija svih pobrojanih izvora bez preteranog smaranja sa ciframa koje bi malo ko razumeo. Bambi koral.txt
istorija.75 mika,
**> Odakle prekucavas tekstove? odakle god da prekucava.... dobro je ! ;) samo, bambi, kako te ne mrzi dakucas toliko ?
istorija.76 junior,
> ali u suštini, moja poruka je kompilacija svih pobrojanih > izvora bez preteranog smaranja sa ciframa koje bi malo ko > razumeo. Veoma zanimljivo. ;) A ukoliko ispunjavaš muzičke želje :), može li nešto više o Korejskom ratu? Onako, u globalu ...
istorija.77 nenad,
> Veoma zanimljivo. ;) A ukoliko ispunjavaš muzičke želje :), > može li nešto više o Korejskom ratu? Onako, u globalu ... Da li je ona čuvena priča o američkim metodama "psihološkog rata" poreklom iz tog rata? Navodno su Ameri u sklopu neke kobajagi pomoći lokalnom stanovništvu pored hrane i lekova u svaki paket (bacali su ih iz aviona) ubacivali i po nekoliko kutija kondoma. Fora je bila u tome što su kondomi bili specijalno pravljeni - duplo veći nego standardni. ;) To je navodno prilično moralno porazilo lokalne vojnike... :).
istorija.78 dbambi,
=>> ali u suštini, moja poruka je kompilacija svih pobrojanih =>> izvora bez preteranog smaranja sa ciframa koje bi malo ko =>> razumeo. => => Veoma zanimljivo. ;) A ukoliko ispunjavaš muzičke želje :), => može li nešto više o Korejskom ratu? Onako, u globalu ... Evo opet da se malo hvalim :), putujem večeras na more. To znači da me nema jedno nedelju dana, a posle toga ispunjavam muzičke :). O KW nemam nešto mnogo literature, ali bože moj, tu su biblioteke i Mreža.... Pošto je moj zadnji odlazak na more bio tako davno, da se to već može smatrati istorijom, molim moderatora da bude milostiv prema ovoj poruci :) Bambi
istorija.79 junior,
> Fora je bila u tome što su kondomi bili specijalno pravljeni - > duplo veći nego standardni. ;) To je navodno prilično moralno > porazilo lokalne vojnike... :). Zanimljiva pričica ;), ali prilično nerealna. Zamisli samo američkog vojnika, koji uzima taj "bačeni" kondom, uviđa njegovu veličinu, i zapita se .. šta mi stavljaju u hranu? :)
istorija.80 chill,
- Sve o ubistvu Martina Lutera Kinga, - Tekst njegovog govora "I have a dream..." - Slika mlk.arj
istorija.81 chill,
A sad malo crni političari... :)
istorija.82 chill,
Dr. Martin Luther King, jr ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ - Biografija - Tri slike - Govori (3×WAV) dr_king.arj
istorija.83 chill,
Malcolm X ~~~~~~~~~ - Biografija - Intervju - Dve slike - Govori (2×WAV) malcolm.arj
istorija.84 chill,
Jesse Jackson ~~~~~~~~~~~~~ - Biografija jesse.arj
istorija.85 chill,
Civil Rights Movement (Istorija) crm.arj
istorija.86 dbambi,
Evo nas..ko voli dugačke poruke (30 kb) ovde će naći nešto za sebe. Ko ne voli...soba do ove molim :) Dogodilo se.... 4. juna 1942. godine odigrala se bitka kod Midveja, jedna od najznačajnijih pomorskih bitaka u istoriji. Velikih i odlučujućih bitaka bilo je i ranije, ali nigde se, kao u ovom slučaju, nije dogodio tako neverovatan splet dobrog planiranja i loših procena, lične hrabrosti i ljudske sujete, sticaja fantastičnih okolnosti i obične sreće. Do polovine februara 1942. godine, Japan je (mnogo brže i lakše nego što se bilo ko nadao) ostvario gotovo sve ratne ciljeve koje je sebi postavio. Uništenjem svih bojnih brodova i velikog broja drugih ratnih plovila američke pacifičke flote u Perl Harboru, ona je bila desetkovana pomorska sila i samo je sporadično mogla da se suprotstavlja japanskoj dominaciji na Pacifiku. Padom Singapura (15. februar) okončano je osvajanje Malaje, a zatim su japanske snage pregazile Burmu i stigle do kapija Indije. Front u Kini bio je stabilan, a skoro je okončano zauzimanje Filipina, Holandske Istočne Indije, Bornea, Jave i Nove Gvineje. Svi važniji lanci pacifičkih ostrva već su se nalazili u njihovim rukama i zona uticaja Carstva Izlazećeg Sunca dosezala je čak do Australije. Japanski rukovodioci su veoma dobro znali da je jedina stvar koju je Japan očajnički trebao bilo vreme. Početne pobede su lako ostvarene ali se nije obistinilo njihovo predviđanje da će se demoralisana Amerika brzo povući iz rata. Kada se to već nije dogodilo, bilo je za očekivati da će uskoro (godinu do dve) uslediti američki protivudar. Uz poznate ljudske i materijalne resurse jedne i druge zemlje, bilo je jasno zašto se Japan toga pribojavao. Zbog toga je bilo neophodno učvrstiti spoljne granice Carstva (tzv. perimetar) i osigurati se od američkog prodora. Za ovo je bilo potrebno vreme koje se jedino moglo kupiti na taj način što će se neprijatelju zadati što teži udarac. Na ovoj tački došlo je do neslaganja u japanskom generalšatabu. Naime, postavljalo se pitanje: Gde zadati taj udarac ? Kopnena vojska predlagala je dalji prodor u Kinu ili Indiju, dok je mornarica smatrala da su bolje alternative osvajanje Solomonskih otoka i eventualni napad na Australiju. Više (dragocenih) meseci je potrošeno na rasprave sve dok jedan događaj nije stavio tačku na to i ubrzao donošenje odluke. 18. aprila 1942.godine američka avijacija izvršila je senzacionalni prepad na Tokio, koristeći armijske bombardere koji su uzleteli sa nosača aviona Hornet. Američkoj eskadri pošlo je za rukom da se neopažena približi na svega 700 milja od japanske obale i lansira avione. Materijalna šteta od napada bila je relativno mala, ali je psihološki efekat, kako na Amerikance tako i na Japance, bio ogroman. Amerika je slavila, a Japanci su bili šokirani činjenicom da se sam Car našao u opasnosti od " bombi prljavih Jenkija ". Odlučeno je da se onemogući bilo šta slično u budućnosti. Pošto je američki napad došao sa istoka, bilo je potrebno ojačati perimetar upravo tu, odnosno zauzeti isturenu američku pomorsko-vazdušnu bazu na atolu Midvej, kao i malu grupu Aleutskih otoka na severu. Midvej je maleno parče zemlje izgubljeno u beskraju centralnog Pacifika. Sastoji se od dva atola ukupne površine 5 kvadratnih kilometara udaljenih oko 2000 km na severozapad od Havaja i nadaleko je jedino kopno u tome delu okeana. Postao je američka teritorija polovinom prošlog veka, a između dva svetska rata porasla je njegova važnost kao pomorske (posebno za podmornice) i avio baze. Odbrana Midveja za Amerikance je bila od životne važnosti, jer se smatralo da će u slučaju pada ovog ostrva, sledeći biti Havaji, a o takvom razvoju događaja niko u Vašingtonu nije hteo ni da razmišlja. Takođe, ako bi Midvej pao u neprijateljske ruke, američke podmornice izgubile bi isturenu snabdevačku bazu i time bi njihov uticaj na tok rata (potopile su oko 50% sveg trgovačkog brodovlja sa kojim je Japan ušao u rat ili izgradio tokom njega) bio znatno umanjen. Sve ovo je bilo jasno i Japancima i upravo je jedan od ciljeva pohoda na Midvej bilo izmamljivanje ostataka pacifičke flote (prvenstveno preostalih nosača aviona) na odlučujući okršaj. Znalo se da će Amerikanci pokušati sve ne bi li odbranili atol, pa su Japanci prikupili ogromne snage za taj poduhvat: 11 bojnih brodova 8 nosača aviona, 22 krstarice, 65 razarača i 21 podmornica. Bilo je još i oko 600 aviona raspoređenih na nosačima. Japanske snage bile su podeljene na pet flotnih odreda. Komandant japanske mornarice, admiral Jamamoto imao je ličnu komandu nad 7 bojnih brodova, jednim lakim nosačem aviona i pratećim brodovljem. On se trebao nalaziti zapadno od Midveja izvan radijusa dejstva tamo stacioniranih aviona. Po zauzeću atola, trebao mu je prići i u upustiti se u pomorsku bitku koja bi (prema japanskim očekivanjima) usledila. Udarnu pesnicu trebao je činiti odred pod komandom admirala Čuiči Naguma, koji se sastojao od četiri najbolja japanska nosača aviona (Akagi, Kaga, Soriju i Hiriju) i njihovih pratećih brodova. Njegov zadatak je bio da se prvi približi Midveju, uništi dva aerodroma na otoku i onesposobi sve instalacije. Takođe, trebao je uništiti eventualne američke pomorske snage. Admiral Kondo zapovedao je snagama koje su trebale izvršiti invaziju na otok, a koje su se sastojale od brodova za transport trupa, tankera, kao i odgovarajućeg broja ratnih brodova koji su im pružali zaštitu. Bilo je pripremljeno ukupno 5000 vojnika za neposrednu invaziju. Admiral Hosogaja trebao je voditi snage sa zadatkom da zauzmu Aleute, a poslednji odred činile su japanske podmornice pod komandom admirala Komacua. Japanski pogled na predstojeću bitku sastojao se u sledećem: Smatrali su da Amerikanci ne znaju za njihove namere i da u blizini Midveja neće biti ozbiljnijih protivničkih pomorskih snaga. Smatrali su (što se kasnije pokazalo kao strašna zabluda) da se svi američki nosači aviona nalaze u Perl Harboru i da će isploviti tek nakon vesti o zauzeću otoka. Tu bi ih sačekala ogromna prikupljena japanska sila i poslala na dno okeana. Na putu između Havaja i Midveja trebale su se pozicionirati japanske podmornice i osmatrati eventualni dolazak američke flote. Već u ovoj fazi bitke (planiranje) Japanci su počinili ozbiljne propuste. Većina istoričara to pripisuje njihovoj opijenosti početnim lakim pobedama i preteranim samopouzdanjem. Uglavnom, element iznenađenja uopšte nije postojao jer su Amerikanci bili u potpunosti upoznati sa japanskim namerama. To je bilo moguće jer su još 1941. godine provalili sistem japanskih vojnih šifara. Čudnom igrom sudbine, šifre su trebale biti promenjene 1. aprila 1942. godine, ali je iz raznih razloga to odlagano sve do 1. juna, kada je već sve bilo jasno. Uglavnom Amerikanci su znali za neprijateljske planove (mada ne do svih detalja) i mogli su na vreme da se pripreme. Iako su imali ovu važnu ratnu prednost, bilo je prilično teško iskoristi je. Naime, kada su 26. maja iz Hirošime isplovile snage admirala Naguma komandant američke pacifičke flote, admiral Nimic, imao je svega dva za borbu spremna nosača aviona (Hornet i Enterprajs), kao i nevelik broj drugih brodova. Jedan nosač (Saratoga) nalazio se na doku u Kaliforniji i na njega se nije moglo računati, a četvrti nosač (Jorktaun) bio je teško oštećen u bici u Koralnom moru početkom maja. Kada je (igrom slučaja takođe 26. maja) stigao u Perl Harbor, stručnjaci za popravke su tvrdili da će iste trajati 90 dana. Nimic je naredio da nosač bude spreman za borbu kroz tri dana. Fantastičnim naporom 1400 radnika 29. maja Jorktaun je bio spreman za plovidbu i odmah je krenuo ka Midveju da se pridruži Hornetu i Enterprajsu. Njih dvojica činili su " Task force 16 " i nalazili su se pod komandom kontraadmirala Rejmonda Spruensa. Komandant " Task force 17 " (Jorktaun i pratnja) bio je viceadmiral Frenk Flečer. Budući da je bilo neizvesno da li će Jorktaun uopšte učestvovati u bici, nije se znalo ko je komandant svih američkih snaga. Naime, Flečer je bio stariji po činu, ali se kasnije priključio snagama kod Midveja, a Spruens je tada već bio postavljen za formalnog komandanta. Ova zbrka u komandnoj liniji poprilično će namučiti Amerikance tokom bitke. Spruens je za komandanta postavljen sasvim slučajno. Naime, on je bio zamenik admirala Vilijema Holzija, čoveka koji je prvobitno trebao da vodi odbranu Midveja. Međutim, on se neposredno pre bitke razboleo i tada je Spruens iznenada došao da obavi posao koji nikada ranije nije radio. Naime, nikada nije zapovedao nosačem aviona. Desila se neobična situacija. Trebale su se sukobiti dve flote, od kojih je jedna (japanska) bila vođena od strane eksperta za borbenu upotrebu nosača aviona (admiral Nagumo) koji je opet imao štab koji je poput baleta reagovao na njegove komande, dok je druga (američka) imala sasvim nejasnu komadnu i novajliju na poziciji formalnog komandanta. Činjenica da se Spruensov štab uglavnom nije slagao sa svojim novim komandantom, samo je pogoršavala američke pozicije. Napad na Perl Harbor (7. decembar 1941. godine) a zatim i bitka u Korlanom moru ukazali su na činjenicu da vreme bojnih brodova kao nosilaca vatrene moći na moru prolazi i da je nosač aviona postao zvezda pomorskog ratovanja. Obe zaraćene nacije su već skoro dve decenije koristile ovakve brodove i taktike njihove borbene upotrebe bile su dobro razrađene. Suština udarne moći nosača aviona sastojala se u tzv. koordiniranom napadu. Naime, svaki nosač u to vreme nosio je tri tipa aviona: Torpedni avion, avion za obrušavanje i lovački avion. Amerikanci su za svaku namenu imali poseban tip aviona, dok su Japanci za obrušavanje i tropediranje koristili jedan te isti avion (tip 97) koji bi se samo različito naoružavao (torpeda ili probojne bombe) za pojedine nemene. Pored ovog, ovaj avion je mogao da vrši i bombardovanja ciljeva na zemlji i tada je bivao naoružan klasičnim razarajućim bombama. Japanski glavni mornarički lovac bio je čuveni " Zero ". Koordinirani napad su (barem teorijski) združeno izvodile eskadrile svih tipova. Dok bi avioni za obrušavanje privlačili neprijateljske lovce i pokušavali da pogode neprijatljeski brod, te iste lovce bi uništavala eskadrila sopstvenih lovaca. U isto vreme neometano bi se privukli torpedni avioni (bili su najsporiji i torpedo se morao ispaliti u niskom i mirnom letu) i zadali smrtonosni udarac. To je bila teorija koja se retko ostvarivala u praksi. Ipak, Japanci su u njenoj primeni pokazivali više uvežbanosti. Odlučujuća bitka imala se odigrati ujutro 4. juna. U zoru, raspored snaga oko otoka bio je sledeći: Američki nosači (3) i njihova pratnja nalazili su se oko 320 milja severoistočno od otoka, a Japanske snage (četiri nosača i pratnja) na otprilike istoj udaljenosti, ali severozapadno od Midveja. Tako su dve flote i otok činili trougao čije su se strane brzo smanjivale. Prvi su napali Japanci. U 4:30 Nagumo je uputio 108 aviona u vazdušni napad na Midvej. Amerikanci su videli njihovo približavanje na radaru i odmah podigli sve raspoložive avione na otoku. Odbrana Midveja grozničavo je pojačavana u danima koji su prethodili tako da su na otoku postojale značajne vazdušne snage, međutim, posade aviona su bile tek pristigle sa obuke. Napadi aviona sa Midveja nisu doneli nikakav rezultat tokom bitke, mada su imali izvestan uticaj neprekidno ometajući Japance. Japanski avioni izvršili su svoj zadatak. Midvej je napadnut oko 6.30 i aerodromi i instalacije su teško oštećeni, ali na iznenađenje napadača, američki avioni nisu zatečeni na zemlji. Zato je oficir koji je vodio napad zatražio (zahtev primljen u 7:06) da se pošalje i drugi val aviona kako bi završili uništavanje. U tom trenutku na palubama japanskih nosača nalazilo se 93 aviona (tip 97) naoružanih torpedima i bombama za obrušavanje koji su trebali biti upotrebljeni u slučaju da neki od izviđačkih aviona otkrije američke brodove. Pošto do tog trenutka nijedan takav izveštaj nije stigao, Nagumo je naredio da svi avioni na palubama svoja torpeda zamene razarajućim bombama kako bi bili upućeni u drugi udarni val protiv Midveja. Dok je posao zamene torpeda bombama bio u punom jeku (7:28), jedan od izviđačkih aviona (dvokrilac sa krstarice Tone. Bio je to let koji je odigrao kobnu ulogu za Japance) pronašao je američku flotu. Iako se u floti nalazilo čak tri nosača aviona (daleko najveći brodovi) i iako je dan bio potpuno vedar, šturi izveštaj pilota je glasio samo da je ugledao " deset nesumnjivo neprijateljskih brodova ". Primivši ovaj izveštaj Nagumo je naredio da se prekine zamena torpeda bombama, a pilotu izviđačkog aviona da utvrdi vrstu neprijateljskih brodova. Izveštaj je ubrzo (8:09) stigao i (potpuno pogrešno) glasio da se američka flota sastoji od pet krstarica i pet razarača i da plovi ka severoistoku uz vetar, udaljavajući se od otoka. Nagumo je bio umiren, jer je smatrao da flota bez nosača, koja je udaljena oko 300 milja ne može da ugrozi ni njega, ni planiranu invaziju. Zamena torpeda bombama je nastavljena. Međutim, jedan od oficira u njegovom štabu zapazio je da u izveštaju izviđača stoje reči " uz vetar " i " udaljava se ". Ovo je bilo nelogično. Zašto bi se neprijatelj udaljavao od borbe i zašto plovi uz vetar ? Možda flota ipak ima nosače (nosači su uvek plovili uz vetar kada bi lansirali avione) koje izviđački avion nije pomenuo ? Zamena torpeda i bombi je ponovo zaustavljena, a u međuvremenu je stigla i potvrda sumnji. U 8:20, izviđački avion sa krstarice Tone javio je " ..da neprijateljska flota izgleda ima i nosač aviona ". Nagumo je bio u škripcu. Ako napadne odmah, biće to udarac sa pola snage (samo deo raspoloživih aviona imao je u tom trenutku torpeda ili protiv-brodske bombe), a ako bude čekao da svi oni dobiju predviđeno naoružanje izgubiće vreme. Činjenica da se uskoro trbao vratiti i prvi val aviona iz napada na Midvej i da su za njih palube trebale biti čiste, samo mu je otežavala posao. Do tog trenutka, japanska flota je preživla već nekoliko vazdušnih napada koje su izveli avioni sa Midveja. Bilo je tu raznih eskadrila, od običnih lovačkih do eskadrila aviona-tvrđava B-17 koji su bacali bombe sa velike visine. Činjenica da nijedan od ovih napada nije bio uspešan i da je protiv-vazdušna zaštita japanske flote lako izašla sa njima na kraj (obarajući veliki broj američkih aviona) uverila je Naguma da može da sačeka da se kompletira naoružanje i da ne mora toliko da strepi od američkih nosača. Još dok se premišljao između mogućih alternativa, stigla mu je poruka od potčinjenog admirala Jamagučija, koji je imao komandu nad nosačima Soriju i Hiriju u kojoj mu savetuje da odmah uputi avione u napad. Ovo je bio krajnje neobičan potez u japanskoj mornarici (neki bi ga nazvali i neviđena drskost), ali je verovatno bio uzrokovan krajnjom Jamagučijevom zabrinutošću zbog ukupnog toka bitke. Nažalost, uvređen ovom porukom Nagumo je odlučio da uradi upravo suprotno. Naredio je da se svi avioni sa paluba spuste u hangare, prihvate avioni koji se vraćaju sa Midveja, svi zajedno naoružaju i onda punom snagom udare po američkoj floti. Ovo je značilo da je američka flota bezbedna još najmanje sat do sat i po. Oko 8:40 počelo je prihvatanje aviona koji su se vraćali sa Midveja. Za to vreme, napad koji je trebao krenuti sa američkih nosača izrodio se u farsu. Pošto su avioni sa Midveja već uveliko napadali Japance admiral Spruens je (za razliku od Naguma) znao položaj neprijatelja. Pošto je znao da je inferioran, odlučio se na iznenađenje. Sačekao je izveštaj o prvim napadima na Midvej (6:30) da svoje avione pošalje u napad tako da oni iznenade Japance dok ovi budu zauzeti prihvatanjem aviona koji se vraćaju sa Midveja. Lepo zamišljeno, ali tragično loše provedeno. Sa Horneta i Enterprajsa prve su uzletele (7:05) eskadrile aviona za obrušavanje i počele kruženje čekajući da uzlete torpedni i lovački avioni. Jedan od aviona na palubi Horneta se prevrnuo a prednji lift na Enterprajsu se zaglavio, tako da je poletanje kasnilo. Spruens je pod pritiskom vremena koje je isticalo naredio da avioni za obrušavanje krenu u napad sami. Zbog zbrke u komandi, avioni za obrušavanje sa Jorktauna su uzleteli više od sat kasnije (8.38). Eskadrile torpednih aviona i lovaca sa sva tri nosača uskoro su uzletele ali su se ubrzo (zbog loših radio-veza) razdvojile i počele da traže Japance nezavisno jedna od druge. Lovci su se vratili na nosače prvi zbog malog radijusa dejstva i zbog toga što su uzalud tražili neprijatelja. Neobavljna posla vratila se i eskadrila aviona za obrušavanje sa Horneta. U igri su još bile sve tri torpedne eskadrile i eskadrile obrušivača sa Enterprajsa i Jorktauna. Oko 9:40 završeno je naoružavanje i punjenje gorivom aviona na japanskim nosačima. Nosači su počeli da okreću pramce u vetar kako bi avioni počeli sa poletanjem i snagom od 150 aparata uništili američke nosače. U tome nisu uspeli, jer je u 9:45 tog dana 4.juna 1942. godine, počelo da se odigrava ono što je kasnije postalo poznato kao " Čudo kod Midveja ". U tom trenutku iznad japanske flote pojavila se eskadrila torpednih aviona sa Horneta. Našli su Japance sasvim slučajno, jer su im navigacioni uređaji bili stari i nepouzdani, a i leteli su u strogoj radio-tišini. Eskadrila je bila potpuno nezaštićena (nije bilo lovaca u pratnji) ali je ipak pokušala da izvrši svoj zadatak i napala je japanske brodove. Njen komandant, poručnik Džon Voldron, hrabro je poveo svoje ljude u napad sledeći borbena pravila. Leteli su nisko nad vodom pokušavajući da ispale svoja torpeda. U toj situaciji bili su lak plen japanskih Zero-a koji su činili vazdušni kišobran iznad nosača. Voldron je poginuo među prvima, a svi avioni su oboreni. Nijedan toprpedo nije pogodio cilj, a od celokupne eskadrile preživeo je samo jedan čovek. Dok je napad trajao, japanska flota je potpuno rasturila svoju formaciju pokušavajući da izbegne torpeda. Ovo je značilo da avioni ne mogu da polete dok se situacija ne raščisti. Čim je i poslednji torpedni avion pao u more, a Zero-i krenuli da se vrate na uobičajenu visinu patroliranja, stigla je druga američka torpedna eskadrila (9:58). Bili su to avioni sa Enterprajsa i vodio ih je poručnik Gejn Lindzi. I oni su sasvim slučajno i nezavisno od prve skadrile pronašli Japance i bez razmišljanja krenuli u samoubilački napad, jer su takođe bili bez ikakve zaštite. Deset aviona je oboreno, a četiri su uspela da se spasu. Nijedan torpedo nije naškodio neprijatelju. Ovo je Japancima uzelo još 12 minuta vremena, jer se odmah nakon završetka ovog okršaja (10:10) potpuno slučajno, pojavila i treća torpedna eskadrila koja je poletela sa Jorktauna. Zapovedao je poručnik Lens Mejsi i krenuli su da ispale svoja torpeda. Pokolj su preživela samo dva aviona. Rezultata ponovo nije bilo. Poslednji avion je pao u more u 10:18, svi Zero-i iz protiv-avionske zaštite japanskih nosača nalazili su se na nivou mora a nosači su se našli u čudnom rasporedu. Akagi (na kome se nalazio admiral Nagumo i njegov štab), Kaga i Soriju plovili su gotovo u pravoj liniji jedan iza drugoga, a Hiriju je bio dosta daleko od njih. Ostali brodovi bili su raštrkani naokolo. Prvi japanski avion poleteo je sa palube Akagija. Bilo je 10:20. U tom trenutku, stigla je katastrofa sa neba. Pojavila se eskadrila aviona za obrušavanje sa Enterprajsa, koju je predvodio poručnik Klarens Meklaski. Eskadrila je imala 37 aviona tipa " Dauntless ", koji su nosili po jednu bombu od 750 kg ili po dve bombe od 500 kg. Meklaski je podelio eskadrilu na dve grupe i odlučio da svaka od njih napadne po jedan nosač (Akagi i Kagu). Krenuli su u obrušavanje neometani od japanskih lovaca koji su u tom trenutku bili daleko ispod njih na nivou mora. Da bi stavili " tačku na i " čudu kod Midveja, ponovo sasvim slučajno, baš u tom trenutku pojavili su se i avioni za obrušavanje sa Jorktauna i krenuli u napad na treći nosač - Soriju. ---------------- Atmosferu koja je u tim trenutcima vladala u štabu admirala Naguma lepo opisuje jedan odlomak iz knjige " Rat i sećanja ", Hermana Vouka. ...tako su zbrisane sve tri američke torpedne eskadrile, a Nagumove snage su ostale nedirnute. Bilo je deset sati i dvadeset minuta. " Neka avioni uzlete u napad " - upućena je zapoved svim nosačima. Prvi eskortni lovac uzleteo je sa palube Akagija. U tom trenutku gotovo neartikulisano, jedan štapski oficir je vrisnuo i taj će vrisak odzvanjati u Nagumovim ušima, sve dok ne pogine, dve godine kasnije u borbi sa jednom drugom udarnom eskadrom Rejmonda Spruensa. " Avioni za obrušavanje ".... ---------------- Taj napad došao je u najnezgodnijem trenutku za Japance. Njihovi nosači bili su idealne mete, paluba zakrčenih avionima među kojima su se nalazile bombe i creva za gorivo. U 10:26 Akagi je dobio tri puna pogotka i nakon svega 20 minuta izdata je komanda za napuštanje broda. Kaga je dobio četiri pogotka i potonuo za nekoliko sati. Soriju je takođe dobio tri pogotka, ali se održavao na površini sve do sledeće noći. Bilo je 10:30 kada se i poslednji američki avion izvukao iz obrušavanja. Tri četvrtine japanskih udarnih snaga bilo je uništeno za svega nekoliko minuta. -------------- Ponovo odlomak iz pomenute knjige... Bio je to savršeno koordiniran napad, tempiran gotovo u sekundu. Pukim slučajem. Meklaski je ugledao usamljeni japanski razarač kako plovi prema severoistoku. Verovatno se vraća sa nekog zadatka, pomislio je. Ako je tako, njegov trag na moru predstavlja strelicu koja pokazuje gde je Nagumo. Doneo je mudru i sasvim jednostavnu odluku: skrenuti i pratiti strelicu. U međuvremenu, do gotovo istovremenog napada Voldronove, Mesijeve i Lindzijeve eskadrile došlo je savim slučajno. Isto tako, savim slučajno, trenutak kasnije Meklaski je ugledao japansku eskadru. Istovremeno, opet sasvim slučajno, nad eskadrom su se pojavili i bombarderi za obrušavanje sa Jorktauna koji su uzleteli skoro ceo sat kasnije. U planiranom koordiniranom napadu zadatak bombardera za obrušavanje bio je da privuku neprijateljske lovce kako bi se lako ranjivi torpedni avioni mogli privući brodovima i lansirati torpeda. Međutim, u ovom slučaju torpedni avioni su privukli lovce i očistili nebo tako da se bombarderi za obrušavanje mogli neometano napasti svoje mete. Ono što nije bila slučajnost ni sreća već sama duša američkog čoveka bila je spremnost tih mladih ljudi, pilota torpednih eskadrila, da idu u napad u kome su im šanse da prežive beznadno male. Bio je to onaj mali dodatni uteg koji je u toku nekoliko sudbonosnih minuta pomerio vagu istorije na drugu stranu. Dokle god čovečanstvo bude zadržavalo naviku da zaokrete istorije ostvaruje klanjem mladih ljudi - pa i kad nastupe bolji dani i kad taj oblik prinošenja ljudskih žrtava bude ukinut, kao što su ukinuti slični, nimalo strašniji paganski običaji - sećanje na te tri američke torpedne eskadrile ne sme se ugasiti....... --------------- Četvrti nosač, Hiriju, na kome se nalazio admiral Jamaguči poslao je svoje avione u napad. Oni su se u dva navrata (12:00 i 14:30) uspeli da pogode američki nosač Jorktaun koji je bio ozbiljno oštećen. U 15:00 naređeno je da se brod napusti. U 17:00 24 bombardera za obrušavanje za Horneta i Enterprajsa pronašli su Hiriju i žestoko ga napali. Potonuo je sledećeg jutra. Iako je Jorktaun bio oštećen i jako nagnut na bok izgledalo je kao da neće da potone. Ekipe za spasavanje vratile su se na brod, ugasile požare i ispravile ga do sledećeg jutra. Međutim, oštećeni nosač na nišan je uzela jedna japanska podmornica i uspela da ga pogodi. Potonuo je u zoru 7.juna. Japanci su odlučili da se povuku, a Amerikanci da ih slede. U toku potere uspeli su još da potope tešku krstaricu Mikuma, a da teško oštete krstaricu Mogami. Pošto su se Japanci povlačili prema zapadu, gde se nalazio admiral Jamamoto sa svojih 7 bojnih brodova, nadali su se da će ih Amerikanci slediti sve dotle i upasti u klopku. Međutim, Spruens je išao samo do tačke dok je imao vazdušnu podršku aviona sa Midveja a zatim je odlučio da se vrati i time zaključi bitku. Uz sve blistave uspehe koje je tokom bitke postigao, ova odluka se smatra ključnom za pobedu kod Midveja. Japanci su izgubili 4 nosača i dve krstarice kao i nekoliko manjih brodova, dok su Amerikanci izgubili jedan nosač i jedan razarač, kao i veliki broj aviona svih tipova. Međutim, ovom pobedom Amerikanci su uspeli da zaustave japansku plimu na Pacifiku, uništivši jezgro njihove flote. Na izgubljenim nosačima poginuli su najbolji japanski piloti i njih je bilo nemoguće nadoknaditi, zbog specifičnog i dugotrajnog japanskog programa obuke. Midvej je ostao u američkim rukama, dok su Aleuti pali u japanske, mada to nije imalo gotovo nikakav strateški značaj. Japanci se nikada nisu oporavili od gubitaka kod Midveja, a moral u Americi je porastao. Zanimljivo je da ova bitka nije tokom rata dobila skoro nikakav publicitet, ni u Americi (što bilo neobično ) ni u Japanu (što je razumljivo). Amerikanci su spustili loptu, jer su hteli da činjenica o njihovom čitanju japanskih šifara ostane u tajnosti, a Japanci su to učinili iz razumljivih razloga, jer je to bio najteži poraz njihove flote u poslednjih nekoliko vekova. Bambi
istorija.87 nenad,
> Evo nas..ko voli dugačke poruke (30 kb) ovde će naći nešto za sebe. Takve su najčešće i najbolje. :) Svaka čast na tekstu! :)
istorija.88 ranx,
> Takve su najčešće i najbolje. :) Svaka čast na tekstu! :) Slažem se.
istorija.89 dbambi,
Samo za prave zaljubljenike.... **************************** Sledeći tekst malo detaljnije obrađuje neke ekonomske aspekte drugog svetskog rata, prvenstveno njegovog pacifičkog dela. Tekst je uglavnom prevod *.html fajla koji se nalazi uz ovu poruku. Dozvolio sam sebi prevodilačku slobodu, tako da neki delovi ne zvuče baš kao original, ali to je učinjeno iz praktičnih razloga skraćivanja teksta i lakšeg razumevanja pojedinih delova. Takođe, potpuno je izostavljen deo koji se bavi strateškim razmatranjima toka rata u slučaju da su Amerikanci izgubili bitku kod Midveja. ****************************** Do početka drugog svetskog rata (formalno u Poljskoj 1939., neformalno u Kini 1937.) SAD su već skoro deceniju bile u tzv. Velikoj Depresiji. Konačni efekat Depresije je bila pojava mnogih slabosti u američkoj ekonomiji. Ogroman broj američkih radnika je bio ili nezaposlen (10 miliona 1939. godine) ili nedovoljno zaposlen, a sveukupni kapaciteti američke privrede su daleko prevazilazili unutrašnje potrebe. Govoreći ekonomskim terminima, " iskorišćenost kapaciteta " je bila veoma niska. Zbog svega toga, sasvim je shvatljivo što je za pojedine zemlje, kao npr. militaristički Japan, Amerika izgledala kao " meka " i nespremna za neki veliki rat. Nadalje, japanski uspesi u ratovima protiv daleko većih protivnika (Rusija 1905. i Kina tokom 30-tih godina ovog veka), kao i činjenica da je japanska industrija radila " punom parom " (uglavnom zahvaljujući nezdravo velikom vojnom budžetu, koji je iznosio 28% nacionalnog dohotka 1937. godine) su verovatno ispunili Japan pogrešnim osećajem superiornosti nad svojim budućim velikim prekomorskim neprijateljem. Uprkos svemu, objektivni posmatrač će uočiti nekoliko nepobitnih činjenica. Amerika usred naizgled nepremostivih ekonomskih teškoća, još uvek je imala: * Dvostruko više stanovnika od Japana * Sedamnaest (17) puta veći nacionalni dohodak * Pet puta veću proizvodnju čelika * Sedam puta veću proizvodnju uglja * Osamdeset (80) puta veću proizvodnju automobila Takođe, važno je primetiti i neke naizgled skrivene činjenice koje se ne vide u proizvodnim statistikama. U to vreme, Američke fabrike su u proseku, bile modernije i više automatizovane od onih u Evropi ili Japanu. Američka organizacija proizvodnje bila je najbolja na svetu. Uzeta zajedno, ova dva faktora su činila američkog radnika najproduktivnijim na svetu. Značajno je i veliko učešće žena u ratnoj proizvodnji, što nije bio slučaj ni kod jedne od sila Osovine. Uopšteno gledajući, čak i u vreme najteže depresije, američki ratni potencijal bio je oko sedam puta veći od japanskog, a eliminacijom određenih slabosti do 1939. godine bio je između devet i deset puta veći. Globalni presek ratnih potencijala budućih zaraćenih zemlja bi 1937. godine izgledao ovako: * SAD 41.7 % * Nemačka 14.4 % * SSSR 14.0 % * Velika Britanija 10.2 % * Francuska 4.2 % * Japan 3.5 % * Italija 2.5 % * Ostali 9.5 % Kada je Japan napao SAD u Perl Harboru u decembru 1941., uspavani džin se probudio. Iako je većina kapaciteta američke privrede bila u tom trenutku angažovana u proizvodnji ratnog materijala za svoje evropske saveznike u borbi protiv Nemačke (koja je bila najopasnija od sila Osovine, posmatrajući sa ekonomske strane) ipak se vremenom pokazalo da će preostati i više nego dovoljno za rat protiv Japana. Već sredinom 1942. godine, američke fabrike su proizvodile naizgled beskrajne količine vojne opreme vih vrsta. Bilo je dovoljno ne samo da se snabdeju i opreme američke oružane snage, već su ogromne količine upućivane i američkim saveznicima, pre svega Velikoj Britaniji i SSSR-u. Tokom 1944. godine većina ostalih zaraćenih država je dostigla maksimum svoje ratne proiz- vodnje. To je bila posledica uništenje industrijske baze ili izvora sirovina (slučaj Nemačke i Japana) ili iscrpljenja i gubitka stanovništva (Velika britanija i SSSR). SAD nisu imale takvih problema i beležile su neverovatnih 15% godišnjeg privrednog rasta tokom svih ratnih godina. Zastrašujuće, ali krajem rata američka ekonomija je tek počela da " hvata zalet ". U tom trenutku (1945) na SAD je otpadalo oko fantastičnih 50% globalnog bruto nacionalnog proizvoda (GNP). RATNA PROIZVODNJA Posmatrajmo samo dve sile koje su vodile rat na Pacifiku, SAD i Japan. Dole su predočeni statistički podaci o prozivodnji ratnih brodova dve zaraćene strane tokom ratnih godina. SAD 1941 1942 1943 1944 1945 Ukupno Nosači aviona - 18 65 45 13 141 Bojni brodovi 2 4 2 2 - 10 Krstarice 1 8 11 14 14 48 Razarači 2 82 128 74 63 349 Eskortni brodovi - - 298 194 6 498 Podmornice 2 34 55 81 31 203 Japan 1941 1942 1943 1944 1945 Ukupno Nosači aviona 6 4 2 5 - 17 Bojni brodovi 1 1 - - - 2 Krstarice - 4 3 2 - 9 Razarači - 10 12 24 17 63 Eskortni brodovi ? ? ? ? ? ? Podmornice - 61 37 39 30 167 Potrebno je napomenuti nekoliko stvari. Većina nosača aviona koje su proizveli Amerikanci, bili su tzv. " džip-nosači ", odnosno eskortni nosači aviona. To su najčešće bili prepravljeni trgovački brodovi koji su nosili manji broj aviona i imali slabije naoružanje i oklop od pravih flotnih nosača aviona. Njihova uloga nije bila borba protiv neprijateljskih brodova, već pružanje podrške za napade na ostrva protivpodmornička zaštita konvoja itd. Takođe, američki flotni nosači su u proseku bili veći i nosili više aviona od japanskih (80-90 naspram 60-70). Zbirni rezultat je bio da su glavne američke borbene formacije tzv. udarne grupe (task force) 38 i 58, mogle svaka ponaosob da u borbu pošalju i do 1000 borbenih aviona istovremeno. To je bila neviđena koncentracija vatrene moći i nijedna japanska ostrvska baza nije se tome mogla odupreti. Važno je uočiti i razlike u proizvodnji razarača. Japan je ostrvska zemlja koja u potpunosti zavisi od uvoza sirovina i hrane. Od vrhunske važnosti je bilo da linije snabdevanja ostanu otvorene i sigurne, a to se moglo uraditi jedino povećanom proizvodnjom brodova za protivpodmorničku zaštitu, u prvom redu razarača. Uprkos svemu, Japan je tokom rata proizveo svega 63 ovakva broda, dok su SAD porinule više od 700 brodova pogodnih za uništavanje podmornica. Američka proizvodnja ratnih brodova bila je tako velika da je američka mornarica krajem rata bila jača od svih ostalih svetskih mornarica uzetih zajedno !! Rat na Pacifiku je umnogome zavisio i od proizvodnje tragovačkih brodova jer je sve što bi bilo potrebno za odbranu ili napad na udaljena ostrva trebalo prevesti preko velikih vodenih prostranstava. Kao što je već rečeno, Japan je gotovo sve sirovine za svoju industriju morao da uvozi i to nejčešće sa Jave ili Bornea. Za ovo je bio potreban veliki broj transportnih brodova, a američka mornarica (posebno podmornice) su se posebno okomile na ovaj cilj. Pogledajmo podatke o proizvodnji u obe zemlje (u tonama): SAD Japan 1939. 376,419 320,466 1940. 528,697 293,612 1941. 1,031,974 210,373 1942. 5,479,766 260,059 1943. 11,448,360 769,085 1944. 9,288,156 1,699,203 1945. 5,839,858 599,563 Ukupno. 33,993,230 4,152,361 Zapanjujuće, ali SAD su sagradile više trgovačkog brodovlja u prvih nekoliko meseci 1943. godine nego Japan za sedam godina ! Takođe primetan je rast japanske gradnje trgovačkih brodova, ali tek od 1943. kada je već bilo suviše kasno da se izmeni tok rata. Kao i gradnja razarača i eskortnih brodova i gradnja trgovačkih brodova bila je žrtva tragično formulisane ratne strategije, koja je ušla u rat sa Amerikom nadajući se da će on biti kratak. Istina je da je većina američke proizvodnje trgovačkih brodova odlazila na Atlantik, da bi se nadoknadili gubici izazvani dejstvom nemačkih podmornica, ali je činjenica da su američka brodogradilišta pravila brodove brže nego što je bilo ko mogao da ih potapa. Čak i uz jezive gubitke koje su Saveznici trpeli na Atlantiku ipak je ostalo dovoljno brodova de prevezu brda materijala do " od boga zaboravljenih " pacifičkih ostrva. Na kraju, treba se setiti da je rat na Pacifiku bio pre svega " vazdušni " a tek potom pomorski rat. Za uspešno vođenje rata u vazduhu pored nosača aviona neophodni su i avioni. Pogledajmo kako se kretala proizvodnja u dve zemlje. SAD Japan 1939. 5864 4467 1940. 12 804 4768 1941. 26 277 5088 1942. 47 836 8861 1943. 85 898 16 693 1944. 96 318 28 180 1945. 49 761 8263 Ukupno. 324 750 76 320 Ono što se ne vidi iz prostih brojeva je činjenica da je većina američkih aviona bila i tehnički superiornija od svojih japanskih suparnika. Od 1943. SAD su proizvodile i koristile najsavremenije mornaričke avione tog vremena: F4U Corsair i F6F Hellcat. Tokom celog rata Japanci su eksperimentisali sa različitim modifikacijama svog čuvenog lovca Zero. Međutim, Zero je bio superioran samo tokom prve godine rata, a kasnije beznadežno zastareo u poređenju sa američkim lovcima. Takođe, ogroman deo američke avio-produkcije otpadao je na savršenije više-motorne avione (dva ili više motora) i to nekih 97 810 aviona. Japan je uspeo da proizvede svega 15 177 ovakvih aviona te nije bio u mogućnosti da formira bombardersku avijaciju koja bi se mogla uporediti sa američkom. Kao krajnji pokazatelj američke ekonomske superiornosti može nam poslužiti projekat izrade atomske bombe (The Manhattan Project). Ovaj projekat zahtevao je ogroman ekonomski napor i pokazalo se da su samo SAD u to vreme imale dovoljnu produktivnost i tehnološke izvore da vode dva ogromna konvencionalna rata i da pored toga odvoje istraživače resurse, retke materijale i novac (oko 2 milijarde tadašnjih dolara) u izradu oružja koje je moglo ali i nije moralo da proradi. Izrada atomske bombe se pokazala kao neviđeni tehnološki skok napred a taj skok je izvršen sredstvima koja su praktično bila " višak " od redovnih ratnih napora. Štagod mislili o moralnom aspektu upotrebe atomske bombe, jasno e da je njena izrada bila demonstracija neviđene ekonomske moći zemlje koja ju je proizvela. ZAKLJUČAK Teško je shvatiti zašto se Japan odlučio na rat, kada su mu ovakvi podaci morali biti poznati. Zapravo, jedna interna studija japanske mornarice iz 1941. godine pokazala je potpuno isti trend izgradnje ratnih i trgovačkih brodova kao što je pokazano ranije u ovom tekstu. Japanski rukovodioci nisu bili glupi i verovatno su im sve ove činjenice bile jasne. Računali su na kratak i pobednički rat i ako tako posmatramo stvari jasnije je zašto su se upustili u taj neviđeni rizik. Njihova je osnovna greška u pogrešnoj proceni volje američkog naroda da se bori. Napad na Perl Harbor probudio je američkog džina. Taj napad izazvao je bes Americi, ali je taj bes pravilno usmeren u neviđeni ratni napor i hladno i metodično uništavanje prekomorskog neprijatelja. Bambi ekonom.htm
istorija.90 sav.gacic,
> Samo za prave zaljubljenike.... Ako i nisam bio sad sam postao :) > Sledeći tekst malo detaljnije obrađuje neke ekonomske aspekte > drugog svetskog rata, prvenstveno njegovog pacifičkog dela. Tekst ... > ZAKLJUČAK > Teško je shvatiti zašto se Japan odlučio na rat, kada su mu ovakvi > podaci morali biti poznati. Zapravo, jedna interna studija japanske Izvrsno, jednom rečju. Silno, sa publicističkog, prevodilačkog, istorijskog, ekonomskog (name it) aspekta... Tekst može puno da kaže i o nama i našem regionu pola veka kasnije... Posebno preporučujem onima koji za naš debakl razloge traže u nedovoljnom ili kilavom patriotizmu, nekvalitetnim pripadnicima svog naroda... Ova vrsta tekstova mene lično zanima (primenjena globalna ekonomija..., može i istorijska), a nabaci neku proverenu Internet adresu...
istorija.91 dbambi,
=>> Samo za prave zaljubljenike.... => => Ako i nisam bio sad sam postao :) Preporučuješ li mi da osnujem svoju sektu, čim sam tako uspešan u prikupljanju novih vernika :) => Izvrsno, jednom rečju. Silno, sa publicističkog, prevodilačkog, => istorijskog, ekonomskog (name it) aspekta... Sve, sve, al' gde nađe " izvrsno sa prevodilačkog aspekta " :)) Ne znam da li si pročitao originalni tekst koji se nalazi u *.htm fajlu, ali on i moj prevod imaju malo dodirnih tačaka. Eventulano su suštine iste, ali prevodilački detalji opasno škripe. Zaista, i meni samom se čini da je prevod _očajan_, ali se namerno nisam više potrudio jer sam smatrao da ne treba insistirati na svakom detalju, već naprosto dati jedan uopšteni pregled. => Ova vrsta tekstova mene lično zanima (primenjena globalna ekonomija..., => može i istorijska), a nabaci neku proverenu Internet adresu... Ovo je uzeto sa http://www.skypoint.com/members/jbp/kaigun.htm, mada bi se moglo reći da je tamo bilo izuzetak. Naime, ta www strana je posvećena prvenstveno japanskoj mornarici i insistira pre svega na tehničkim detaljima brodova (oklop, naoružanje, pogon itd..), a tek manjim delom se dotiče ratnih događaja i bitaka. Međutim, sa ove strane vode mnogobrojni linkovi ka drugim WWII ineresantnim temama pa koga zanima... :) Bambi
istorija.92 dbambi,
Sa velikim zakašnjenjem, ali još većim opravdanjem :) U periodu 1 - 3. jula 1863. godine odigrala se najveća bitka ikada vođena na američkom tlu. U blizini malog mesta Getisburg (Gettysburg) u američkoj saveznoj državi Pensilvanija, sukobile su se armije Unije i Konfederacije. Do proleća 1863. godine, građanski rat je trajao već dve godine i bio u onoj fazi kada mu se nije nazirao kraj. Borbe su se vodile na dva glavna ratišta, istočnom i zapadnom. Na istočnom, koje je od obeju zaraćenih strana smatrano glavnim, vodilo se već nekoliko važnih bitaka i u većini od njih pobedu su odnele snage Konfederacije, dok su snage Unije uspele da pobede samo u jednoj manjoj bici i to kod Antietam-a. Na zapadu je Unija pobeđivala od samog početka rata, a stvari su na tom ratištu počele naročito povoljno da se odigravaju za Sever kada je komandu preuzeo general Grant (Ulysses S. Grant). Borbe su se uglavnom vodile duž reke Misisipi i do maja 1863. godine snage Unije ovladale su celim tokom izuzev tvrđavom i pristaništem Viksburg. Ova luka je držana pod opsadom i njen pad je bio pitanje dana. Na jugu su se upravo ovoga pribojavali, jer bi padom Viksburga teritorija Juga bila razdvojana na dva dela i Jug bi izgubio svoje države koje su se nalazile sa zapadne strane Misisipija, a time i svoje najbogatije žitnice. Mada je Konfederacija ostvarila velike vojne uspehe tokom prve dve godine rata, nije postignut važan cilj, odnosno nije dobijeno međunarodno priznanje čemu su se južnjački rukovodioci nadali (posebno od Velike Britanije). Svima na Jugu je bilo potpuno jasno da moraju brzo nešto da urade, jer u dugotrajnom ratu protiv protivnika koji je imao trostruko više stanovnika i daleko moćniju industrijsku i saobraćajnu bazu nisu mogli pobediti. Zbog svih pobrojanih razloga Jugu je bila potrebna brza i odlučujuća pobeda koja bi vodila zaključenju mira. Dogovoreno je da se ta odlučujuća pobeda ima ostvariti na taj način što će biti uništena najjača vojna formacija kojom je raspolagala Unija - Potomačka Armija (The Army of the Potomac - AOP). Ova armija bila je formirana još početkom rata i njen osnovni zadatak je bio zaštita prestonice Unije - Vašingtona. Specifičnost istočnog ratišta bila je u tome što su se prestonice obeju zaraćenih strana (Vašington i Ričmond) nalazile relativno blizu fronta i obe su tokom rata često dolazile u opasnost da budu osvojene od strane neprijatelja. Iz istog razloga su obe strane držale velike snage sa osnovnim zadatkom da štite ta dva grada. Elitna vojna formacija koju je posedovala Konfederacija zvala se Armija Severne Virdžinije (The Army of Northern Virginia - ANV) i njen zadatk je bio da brani teritoriju Virdžinije - ključne članice Konfederacije. Upravo ova armija dobila je zadatak da krene prema severu, izazove snage Unije na okršaj i zatim ih uništi. Za komandanta je postavljen proslavljeni general Robert Li (Robert E. Lee), po mnogima najveći vojskovođa koga je Amerika ikada imala. Nekako u isto vreme (druga polovina aprila 1863.) i AOP, pod komandom generala Hukera (Joseph Hooker), krenula je prema jugu. Dve armije srele su se na reci Rapahanok (Rappahannock River) koja protiče kroz Severnu Virdžiniju, krajem aprila. AOP imala je 135 000 ljudi, dok je ANV raspolagala sa 60 000 ljudi. ANV je bila ulogorena oko gradića Čanselorsvil (Chancellorsville), južno o reke. Huker je poslao delove svojih snaga uzvodno i nizvodno od protivničkog logora i naredio im da pređu reku i napadnu. Prelaz preko reke se otegao nepredviđeno dugo i tako dao Južnjacima vremena da otkriju namere vojih neprijatelja i pripreme odgovarajuću taktiku. Pošto su bili brojčano inferiorni, general Li je odlučio da se napada manjim snagama i da se prvo unište snage koje su prešle reku, a da se glavnina AOP koja se još nalazila na drugoj obali za to vreme ostavi na miru. Nizom spretnih manevara i noćnih akcija, ovaj plan je sproveden u delo i snage Unije koje su prešle reku bile su poražene i razbijene. Neobjašnjivo je zašto general Huker nije poslao pojačanje preko reke i time relativno lako rešio bitku u svoju korist, jer je u svakom pogledu bio nadmoćniji od svog protivnika. Pretpostavlja se da ga je uhvatila panika kada je video svoje razbijene snage kako se u neredu povlače preko reke. Odlučio je da se potpuno povuče i time prekine bitku. Bilans bitke kod Čanselorsvila (27. april - 3.maj 1863.), verovatno najblistavije pobede koju je izvojevao general Li, bio je takav da on ipak nije mogao biti zadovoljan. AOP je bila poražena, ali ne i razbijena, a kamoli uništena. Li je mogao da ubeleži 13 000 mrtvih i ranjenih na svojoj i 17 000 na strani protivnika. Ako se zna da je njegova armija bila duplo manja jasno je koga su ovi gubici teže pogodili. U svakom slučaju, posao koga je Li trebao da obavi ostao je nezavršen i on je to znao. Bila je potrebna još jedna bitka u kojoj bi konačno završio sa AOP jednom za sva vremena. Zbog toga je krenuo prema severu, prateći svog protivnika koji se povlačio. Međutim, budući da je on, za razliku od svog protivnika sada operisao daleko od svoje matične teritorije bilo je neophodno da se armija hrani onim što nađe na svom putu. Iz ovog razloga (da bi bilo dovoljno hrane za sve), on je podelio svoje snage na dva dela. Dok se AOP kretala direktno pravcem jug-sever između doline Šenendoa (Shenandoah Valley) i zaliva Česepik budno motreći na pokrete Južnjaka, spremna da izvrši svoj osnovni zadatak, odnosno odbrani Vašington, glavnina snaga generala Lija skrenula je malo ka zapadu i ušla u dolinu Šenendoa, pa zatim nastavila kretanje ka severu duž doline. Manji deo njegovih snaga, odnosno kompletna južnjačka konjica skrenula je ka istoku, zaobišla AOP u povlačenju, postavila se između nje i zaliva Česepik, prešla reku Potomak i kroz državu Merilend nastavila kretanje ka severu. Tri velike vojne formacije kretale su se ka severu. Jedan pogled na kartu bio bi dovoljan da se shvati kako svi putevi te oblasti konvergiraju ka jednoj tački - gradiću Getisburg u državi Pensilvanija. Prva je stigla ANV. 24. juna, zauzeta su (uz minimalan otpor lokalnih posada) dva gradića koja se nalaze severno i severozapadno od Getisburga. 27. juna, predsednik Linkoln, smenio je generala Hukera sa mesta komandanta AOP i na tu dužnost postavio generala Džordža Mida (George G. Meade). Nakon zauzimanja pomenutih gradova, delovi ANV krenuli su ka samom Getisburgu, ali su do pristizanja prednjih delova AOP uspeli da u gradu stacioniraju samo male snage prešadije. AOP se odmah po prispeću svojih prethodnica (30. jun), praktično u pokretu upustila u borbu i uz manji otpor uspela da protera južnjačku prešadiju iz grada. Po zauzeću grada, tokom večeri 30. juna i sledeće noći, snage Unije utvrdile su svoje položaje zapadno, severozapadno i severno od grada. Ove položaje držali su 1. i 11. korpus AOP pod komandom relativno neiskusnih komandanata. Bitka je počela 1. jula 1863. godine, oko 8:00. ANV je koncentrisala velike snage na severnom delu bojnog polja (grad je bio upravo tu) sa ciljem da protera AOP sa položaja oko Getisburga. Severnjački položaji oko grada su napadnuti sa svih strana i otpočele su žestoke borbe. Zbog neiskustva svojih komandi 1. i 11. korpus pretrpeli su teške gubitke i bili prisiljeni da napuste svoje položaje i povuku se južno od grada. Bilo im je naređeno da se utvrde na prvom brežuljku na izlazu iz grada i drže taj položaj po svaku cenu. To brdo je bilo tzv. grobljansko brdo (Cemetery Hill) i vojnici Unije su od njega napravili izuzetno jak odbrambeni položaj, sa preko 9000 ljudi i oko 40 topova. U toku dana pristigle su i preostale jedinice obeju armija i zauzele svoje položaje. AOP se ukopala na lancu brežuljaka koji se pravcem jug-sever pružao južno od Getisburga (Cemetery Hill Seminary Ridge, Cemetery Ridge, Culp's Hill, Little Round Top itd..) Fomirana je veoma jaka odbrambena linija u obliku potkovice, čiji je centar bio okrenut ka glavnini snaga ANV na zapadu. Tokom drugog dana bitke, zbog pogrešnih izviđačkih izveštaja general Li je bezuspešno pokušavao da probije severnjačke linije na njihovom južnom i severnom krilu. Vodile su se ogorčene borbe, ali linije su ostale čvrste. Trećeg, odlučujućeg dana bitke, general Li je odlučio da stavi sve na jednu kartu - juriš na centar severnjačkih linija. Odlučeno je da juriš izvedu sveže snage pod komandom general-majora Džordža Piketa (George E. Pickett). Kao priprema za juriš, artiljerija ANV trebala je neutralisati severnjačke topovske baterije u centru njihovih linija. Glavni topovski baraž počeo je oko 13:00 tog dana i trajao je oko 2 sata. Nije, međutim, pričinjena ozbiljnija šteta na planiranim ciljevima, jer je većina topovskih granata prebacivala svoje mete. Sa druge strane, artiljerija Unije bila je daleko preciznija i uspela da izbaci iz stroja nekoliko južnjačkih baterija i znatno omete pripreme za Piketov juriš. Napad je konačno krenuo oko 15:00. Bila je to verovatno natragičnija epizoda celog građanskog rata. 12 000 formiralo je jurišnu liniju dužine oko 1800 m. Pred njima je bilo oko 1300 m otvorenog polja koje su imali da pređu pod vatrom protivničkih topova. Južnjaci su hrabro napredovali, ali artiljerija Unije je dočekala svoj trenutak. Svi topovi koji su imali potreban domet otvorili su vatru. Efekti su bili razorni. U jurišnoj liniji su napravljene strašne rupe, ali se napadači nisu obazirali i uporno su napredovali koncentrišući svoje snage ka jednoj tački u odbrambenim linijama koja je (ko zna zašto) nosila naziv " Ugao " (The Angle). Na tom mestu nalazila se najjača severnjačka topovska baterija i južnjacima je po cenu neviđenih gubitaka uspelo da ga zauzmu, ali samo za kratko jer sa tako malim snagama koje su uspele da se probiju nisu mogli zadržati tako isturen položaj. Ceo Piketov juriš izrodio se u katastrofu, jer je od 12 000 vojnika njih preko 6 000 poginulo ili ranjeno. Gubici Unije tokom trećeg dana bitke iznosili su oko 1500 ljudi. Sledeći dan, 4. juli, protekao je u nestvarnom miru, jer su obe armije čekale da vide šta će se desiti. Iako se pobednik već znao, pobeđeni je još razmišljao šta da radi. U noći 4/5 juli, štab ANV naredio je opšte povlačenje ka jugu. Uprkos insistiranjima predsednika Linkolna koji je u uništenju ANV video najkraći put ka završetku rata i očuvanju jedinstva SAD, general Mid je odbio da se upusti u poteru za poraženom ANV, jer je smatrao da su njegove snage pretrpele suviše velike gubitke. Bitka kod Getisburga bila je prava prekretnica američkog građanskog rata, jer je tu konačno došla do izražaja objektivno veća snaga Severa. Slomljena je ofanzivna sposobnost Juga i nikada više nijedna južnjačka jedinica nije stupila na tlo Severa. 4. jula konačno je pao i Viksburg te je time teritorija Juga bila podeljana na dva dela. Getisburg i Viksburg su bili početak kraja starog Juga. Pored ovih lako uočljivih činjenica, potrebno je spomenuti i psihološki efekat koji je ova bitka imala na dalji tok rata. Obe strane su shvatile da ona druga neće odustati od dalje borbe. Ako su sve bitke pre Getisburga mogle da se posmatraju kao malo veće čarke i ako je neko mislio da će se sukob uskoro okončati, sada je konačno shvatio da je to bio pravi i krvav rat koji neće biti gotov dok jedan od suparnika ne položi oružje. To će se i desiti, ali će biti potrebne još dve duge i krvave godine. Procenjuje se da su ukupni gubici Unije iznosili oko 23 000 ljudi dok su gubici Konfederacije bili oko 28 000 ljudi. Izvori: Microsoft Encarta Britannica CD http://www.mindspring.com/~murphy11/getty/ Bambi
istorija.93 dbambi,
U ovoj poruci se nalazi govor predsednika SAD, Abrahama Linkolna koji je na bojnom polju, održan nekoliko dana nakon bitke kod Getisburga. Govor je postao poznat pod nazivom " Getisburška poslenica ". U prvom delu poruke se nalazi moj prevod, a malo niže (za one koji prevodom nisu zadovoljni :)) je originalni tekst na engleskom. Uz poruku je okačen *.wav fajl koji sadrži deo govora. Ovom prilikom se zahvaljujem nekolicini korisnika sa SezamNET-a koji su mi svojim savetima pomogli u prevođenju ovog teksta. Getisburška poslenica Pre mnogo godina, naši očevi doneli su novu naciju na ovaj kontinent. Naciju shvaćenu kao slobodnu i posvećenu verovanju da su svi ljudi stvoreni jednaki. Mi se sad nalazimo u velikom građanskom ratu, u kome proveravamo može li ta nacija ili bilo koja druga nacija, tako shvaćena i tako posvećena da opstane dugo. Sreli smo se na velikom bojnom polju ovoga rata. Došli smo ovamo da posvetimo deo tog polja onima koji su ovde dali svoje života da bi nacija mogla da živi. Tako dolikuje i mi to treba da uradimo. Ali, mi ne možemo da posvetimo ovu zemlju više nego što su to učinili hrabri ljudi, živi i mrtvi, koji su se borili ovde. Tom posvećenju mi ne možemo ništa dodati ili oduzeti. Svet možda neće dugo pamtiti šta smo mi uradili ovde, ali nikada neće zaboraviti ono što su učinili oni. Za nas ovde svakako je primerenije da se posvetimo nezavršenom poslu koji su hrabri ljudi koji su se borili ovde tako veličanstveno započeli. Primerenije je za nas ovde da se posvetimo veliko zadatku koji ostaje pred nama, da od ovih časno poginulih preuzmemo njihovo neviđeno požrtvovanje za onaj cilj za koji su oni dali konačnu meru požrtvovanja, da shvatimo da ovi mrtvi nisu uzalud dali svoje živote, da će ovj narod Božji, doživeti novo rođenje slobode i da vladavina naroda, od naroda i za narod stvorena, neće nestati sa lica zemlje... THE GETTYSBURG ADDRESS: Four score and seven years ago our fathers brought forth on this continent a new nation, conceived in liberty and dedicated to the proposition that all men are created equal. Now we are engaged in a great civil war, testing whether that nation or any nation so conceived and so dedicated can long endure. We are met on a great battlefield of that war. We have come to dedicate a portion of that field as a final resting-place for those who here gave their lives that that nation might live. It is altogether fitting and proper that we should do this. But in a larger sense, we cannot dedicate, we cannot consecrate, we cannot hallow this ground. The brave men, living and dead who struggled here have consecrated it far above our poor power to add or detract. The world will little note nor long remember what we say here, but it can never forget what they did here. It is for us the living rather to be dedicated here to the unfinished work which they who fought here have thus far so nobly advanced. It is rather for us to be here dedicated to the great task remaining before us--that from these honored dead we take increased devotion to that cause for which they gave the last full measure of devotion--that we here highly resolve that these dead shall not have died in vain, that this nation under God shall have a new birth of freedom, and that government of the people, by the people, for the people shall not perish from the earth. Bambi gettyad.wav
istorija.94 dbambi,
Ponovo problem sa prevodom :) Prevodim neki tekst koji obrađuje neka pitanja vezana za mornaricu i često se pojavljuje reč " commissioned ". Znam šta znači - postupak uvođenja novog ratnog broda u službeni registar. Naime, svaki ratni brod po izlasku iz brodogradilišta prolazi kroz izvestan period proba i testiranja. U tom periodu se uvežbava posada i otkrivaju svi eventualno neotkriveni nedostaci na brodu. Kada se taj period završi brod se upisuje u registar i postaje sastavni deo flote. Kako se taj postupak naziva u našoj mornarici i možemo li da damo neki odgovarajući prevod, ako nema već gotove reči ? Bambi
istorija.95 dr.grba,
>> Prevodim neki tekst koji obrađuje neka pitanja vezana za mornaricu >> i često se pojavljuje reč " commissioned ". Znam šta znači - postupak >> uvođenja novog ratnog broda u službeni registar. Naime, svaki ratni >> ... >> postupak naziva u našoj mornarici i možemo li da damo neki odgovarajući >> prevod, ako nema već gotove reči ? Zvuči blesavo, ali možda "regrutovan", "angažovan", "aktiviran"?...
istorija.96 dbambi,
Ko nije gledao Manevarsku municiju juče na BK, neka zna da je pogrešio. Emisija postaje sve bolja i bolja. Između ostalog, govorilo se i o ratu za Foklandska ostrva i rečeno je da je tu srušen mit o neranjivosti velikih i modernih ratnih brodova. Mit je srušen na taj način što je protivbrodskom raketom francuske proizvodnje, ispaljene sa velike udaljenosti (60 km) potopljen moderni britanski razarač " Šefild ". Slučajno sam pronašao da se u tom ratu odigrala i jedina borbena upotreba nuklerane podmornice koja je ikada službeno potvrđena. Naravno, podmornica je koristila konvencionalna torpeda. U maju 1982. godine, u sastavu britanskih pomorskih snaga raspoređenih oko Foklandskih ostrva, nalazila se i podmornica " Osvajač " (Conqueror) sa nuklearnim pogonom, klase " Čerčil " (Churchill). Britanci su imali veoma jake površinske i podmorničke snage u tom području, a njihov zadatak je bio da pruže podršku specijalnim kopnenim snagama koje su se iskrcavale na otoke. Smatralo se da najozbiljnuju pretnju ovim namerama predstavlja argentinska pomorska grupa koja se sastojala od teške krstarice " General Belgrano " (13645 tona) i dva razarača. Svi brodovi bili su relativno stara plovila koja su Argentini ustupili Amerikanci nakon otpuštanja iz američke mornarice. Iako se grupa nalazila izvan tzv. " zone izuzeća " koju su Britanci proglasili oko Foklanda, na najvišem nivou (verovatno u britanskom kabinetu) je odlučeno da se " General Belgrano " potopi. Odlučeno je da taj zadatak izvrši nuklearna podmornica " Osvajač ". Podmornica je locirala brod na svom pasivnom sonaru i po prijemu konačnog naređenja iz Londona ispalila torpeda. Iako je raspolagala sa najmodernijim torpedima tog vremena (Mk-24, žicom navođena), njen komandant je odlučio da se napad izvrši sa znatno starijim tipom torpeda (Mk-8) koja su konstruisana još pre drugog svetskog rata. Ovo je opravdano tehničkim razlozima. Naime starija torpeda su imala veće eksplozivno punjenje (340 naprema 150 kg) i mogla su se ispaliti u salvi od četiri (nasuprot dva kod novijeg tipa). Zbog toga se smatralo da je Mk-8 pogodniji za napad na velike i dobro oklopljene površinske brodove. Torpeda su ispaljena sa udaljenosti od 1280 m i imala su podešenu zakrivljenu putanju kako bi zbunili argentinske osmatrače u vezi tačnog položaja podmornice. Odmah po lansiranju podmornica je zaronila na dubinu od 300 m. Dva od četiri torpeda su pogodila " Generala Belgrana " i brod je potonuo u roku od 45 minuta. Sa sobom je odneo i tela 321 člana posade, od kojih je većina poginula prilikom eksplozije torpeda. 880 ostalih članova posade je spašeno. Izvor: " Submarines of the 20th century " - Christopher Chant Bambi
istorija.97 mmarkovic,
> ... Između ostalog, govorilo se i o ratu za Foklandska ostrva > i rečeno je da je tu srušen mit o neranjivosti velikih i modernih > ratnih brodova. Mit je srušen na taj način što je protivbrodskom raketom > francuske proizvodnje, ispaljene sa velike udaljenosti (60 km) > potopljen moderni britanski razarač " Šefild ". ... Bilo je to davno, ali se dobro sećam ;), računar na "Šefildu", koji je upravljao odbranom broda, je raketu prepoznao kao "prijateljsku" i propustio je kroz "štit"... Posle toga su baze podataka izmenjene...
istorija.98 morkin,
> i često se pojavljuje reč " commissioned ". Znam šta znači - postupak > uvođenja novog ratnog broda u službeni registar. Naime, svaki ratni _Upisivanje_ u registar (brodova RM SAD)?
istorija.99 sav.gacic,
> Sve, sve, al' gde nađe " izvrsno sa prevodilačkog aspekta " :)) Našli smo sde u nerpijateljskom okruženju - ti da se nabacuješ na komplimente, a ja da ih dajem :) > Ne znam da li si pročitao originalni tekst koji se nalazi u *.htm > fajlu, ali on i moj prevod imaju malo dodirnih tačaka. Eventulano > su suštine iste, ali prevodilački detalji opasno škripe. Zaista, i meni > samom se čini da je prevod _očajan_, ali se namerno nisam više potrudio > jer sam smatrao da ne treba insistirati na svakom detalju, već naprosto > dati jedan uopšteni pregled. Samokritika je korisna dok ima neku meru :) Tekst je tečan i efikasno prenosi suštinu. Izvini što ću napraviti ovo poređenje, ali definitivno mi je dosta što pročitanih, što odslušanih, u kojima se ne samo prepoznaje da je nešto prevod, već i sa kog jezika je, već i sa kojih je časova MATERNJEG jezika prevodilac bežao tokom svojih čak srednjoškolskih dana... Uspešan prevod je najčešće produkt dobrog vladanja svojim jezikom i materijom o kojoj je reč i opšte kulture. Uspeo si, definitivno, u onome što je skoro najbitnije - da se uživiš u ulogu slušaoca / primaoca i sklopiš tekst koji će pažnju držati svojom sadržinom, a ne jezičkim rogobatnostima pedantnog prevodioca kojem etika ne dozvoljava da neki glagolski pridev trpni slučajno ostane nepreveden... ;)...
istorija.100 dbambi,
=>> i često se pojavljuje reč " commissioned ". Znam šta znači - postupak =>> uvođenja novog ratnog broda u službeni registar. Naime, svaki ratni => => _Upisivanje_ u registar (brodova RM SAD)? Ne znam...mislim da ću ipak da upotrebim izraz " uveden u aktivnu službu " i suprotno tome " povučen iz aktivne službe ". Bambi
istorija.101 dbambi,
=> Bilo je to davno, ali se dobro sećam ;) Ja sam suviše star za te stvari, ali poslušaj što ću ti reći.... :)) Bambi
istorija.102 mmarkovic,
> Bilo je to davno, ali se dobro sećam ;), računar na "Šefildu", > koji je upravljao odbranom broda, je raketu prepoznao kao > "prijateljsku" i propustio je kroz "štit"... > > Posle toga su baze podataka izmenjene... Verovatno znate, za pad južnokorejskog aviona pre neki dan kriv je bag u softveru radarskog sistema koji je skoro "apdejtovan"... Ima još primera gde su greške u programiranju odnele živote...
istorija.103 pvlada,
> Verovatno znate, za pad južnokorejskog aviona pre neki dan > kriv je bag u softveru radarskog sistema koji je skoro "apdejtovan"... Koliko sam ja čuo kriv je pilot ? Pozdrav Vlada P.S. To sam čuo pre 2 dana i da nije 100% sigurno :)
istorija.104 mmarkovic,
>> kriv je bag u softveru radarskog sistema koji je skoro > "apdejtovan"... > > Koliko sam ja čuo kriv je pilot ? > > Pozdrav Vlada > > P.S. To sam čuo pre 2 dana i da nije 100% sigurno :) Čuo na niškoj TV...
istorija.105 pvlada,
> Čuo na niškoj TV... Ne na BK TV :)
istorija.106 chill,
Najtoplije preporučujem (svima koje to iole zanima): The Britannica Guide to Black History ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ http://blackhistory.eb.com/
istorija.107 dbambi,
U ovoj poruci nalazi se govor predsednika SAD, Frenklina Ruzvelta koji je održan 8. decembra 1941. godine, prilikom objave rata Japanu. U prvom delu nalazi se moj prevod na srpski, a ispod njega je original na engleskom. Na samom kraju nalaze se još neki detalji. Obraćanje predsednika Ruzvelta Kongresu prilikom objave rata Japanu. Juče, 7. decembra 1941. godine, dana koji ćemo pamtiti po sramu Sjedinjene Američke Države neočekivano i smišljeno su napadnute od strane mornarice i vazduhoplovstva Japanske Imperije. Sjedinjene Države su želele mir sa tim narodom i, na zahtev Japana pregovori sa njegovom vladom o očuvanju mira na Pacifiku bili su u toku. Za to vreme, jedan sat nakon što su japanske eskadrile otpočele bombardovanje Oahua, japanski ambasador u Sjedinjenim Državama i njegovi saradnici predali su našem državnom sekretaru formalni odgovor na nedavnu američku poruku. Iako se u tom odgovoru tvrdilo da su tekući diplomatski pregovori beskorisni, on nije sadržavao pretnju niti nagoveštaj rata ili napada na naše oružane snage. Ostaće zabeleženo da udaljenost između Havaja i Japana pokazuje očiglednim kako je napad planiran pre mnogo dana, ako ne i nedelja. Za to vreme, japanska vlada je smišljeno obmanjivala Sjedinjene Države lažnim izjavama o svojim nadama u očuvanje mira. Jučerašnji napad na Havaje naneo je ozbiljnu štetu američkim pomorskim i kopnenim snagama, a izgubljeno je i mnogo američkih života. Uz sve to postoje izveštaji da su pojedini brodovi torpedovani na otvorenom moru između San Franciska i Honolulua. Takođe juče, japanska vlada je otpočela i napad na Malaju. Prošle noći japanske snage napale su Hong Kong. Prošle noći japanske snage napale su ostrvo Guam. Prošle noći japanske snage napale su Filipine. Prošle noći japanske snage napale su ostrvo Vejk. Ovog jutra japanske snage napale su ostrvo Midvej. Prema tome, Japan je preduzeo iznenadnu ofanzivu širom Pacifika. Iznete činjenice govore same za sebe. Američki narod je već formirao svoje mišljenje i dobro razumeo moguće implikacije ovih postupaka na život i sigurnost naše nacije. Kao vrhovni komandant vojske i mornarice naredio sam da se preduzmu sve neophodne mere za našu odbranu. Uvek ćemo pamtiti način na koji smo napadnuti. Bez obzira koliko nam vremena bilo potrebno da savladamo neprijateljsku invaziju, američki narod sa odlučnom voljom vodiće rat do apsolutne pobede. Verujem da izražavam volju Kongresa i naroda kada tvrdim da ćemo se ne samo do kraja odbraniti, već i učiniti nemogućom bilo kakvu sličnu podmuklost koja bi mogla ponovo da nas ugrozi. Neprijateljstva su otpočela. Ne treba zatvrati oči pred činjenicom da su naš narod, naša teritorija i naši interesi u velikoj opasnosti. Sa punim poverenjem u naše oružane snage i neograničenom odlučnošću našeg naroda postići ćemo siguran trijumf, tako nam Bog pomogao. Tražim da Kongres objavi kako od neizazvanog i kukavičkog japanskog napada, u nedelju 7. decembra, između Sjedinjenih Država i Japanske Imperije egzistira ratno stanje. ******************************************* Originalni tekst.... PRESIDENT ROOSEVELT'S ADDRESS TO CONGRESS (Asking for a Declaration of a State of War between the United States and Japan, December 8, 1941) Yesterday, 7 December 1941-a date which will live in infamy-the United States of America was suddenly and deliberately attacked by naval and air forces of the Empire of Japan. The United States was at peace with that nation and, at the solicitation of Japan, was still in conversation with its Government and its Emperor looking toward the maintenance of peace in the Pacific. Indeed, one hour after Japanese air squadrons had commenced bombing in Oahu, the Japanese Ambassador to the United States and his colleague delivered to the Secretary of State a formal reply to a recent American message. While this reply stated that it seemed useless to continue the existing diplomatic negotiations, it contained no threat or hint of war or armed attack. It will be recorded that the distance of Hawaii from Japan makes it obvious that the attack was deliberately planned many days or even weeks ago. During the intervening time the Japanese Government had deliberately sought to deceive the United States by false statements and expressions of hope for continued peace. The attack yesterday on the Hawaiian Islands has caused severe damage to American naval and military forces. Very many American lives were lost. In addition American ships have been reported torpedoed on the high seas between San Francisco and Honolulu. Yesterday the Japanese Government also launched an attack against Malaya. Last night Japanese forces attacked Hong Kong. Last night Japanese forces attacked Guam. Last night Japanese forces attacked the Philippine Islands. Last night Japanese forces attacked Wake Island. This morning the Japanese attacked Midway Island. Japan has, therefore, undertaken a surprise offensive extending throughout the Pacific area. The facts of yesterday speak for themselves. The people of the United States have already formed their opinions and well understand the implications to the very life and safety of our nation. As Commander in Chief of the Army and Navy I have directed that all measures be taken for our defense. Always will we remember the character of the onslaught against us. No matter how long it may take us to overcome this premeditated invasion, the American people in their righteous might will win through to absolute victory. I believe I interpret the will of the Congress and of the people when I assert that we will not only defend ourselves to the uttermost but will make very certain that this form of treachery shall never endanger us again. Hostilities exist. There is no blinking at the fact that our people, our territory, and our interests are in grave danger. With confidence in our armed forces-with the unbounded determination of our people-we will gain the inevitable triumph-so help us God. I ask that the Congress declare that since the unprovoked and dastardly attack by Japan on Sunday, 7 December, a state of war has existed between the United States and the Japanese Empire. ************************************** Deklaracija o objavi rata je izglasana sa 388 prema 1 u Kongresu i 82 prema 0 u Senatu. Time je izolacionistička opozicija bila zbrisana. Uprkos mojim brojnim nastojanjima nisam uspeo da saznam ništa o tom jedinom kongresmenu koji je glasao protiv. Sledećeg dana rat Japanu objavila je i Velika Britanija, kao i svi njeni dominioni. Objava je obavljena u najvišem diplomatskom stilu. Navodno je Vinston Čerčil tom priliko izjavio: " Neki ljudi ne vole takva ceremonijalna izjašnjavanja. Ali, na kraju krajeva, ako si prinuđen da nekoga uništiš, ništa te ne košta da to učiniš učtivo ". Izvori: Drugi svetski rat - grupa autora. http://omni.cc.purdue.edu/~pha/master.html Bambi
istorija.108 dr.grba,
>> Ali, na kraju krajeva, ako si prinuđen da nekoga uništiš, ništa te ne >> košta da to učiniš učtivo ". Imaš li negde tekst ove objave? Verujem da zvuči veoma zanimljivo.
istorija.109 dbambi,
=> => Najtoplije preporučujem (svima koje to iole zanima): => => The Britannica Guide to Black History => ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ => http://blackhistory.eb.com/ Ima li to na CD Britannica ? Bambi
istorija.110 chill,
>> => The Britannica Guide to Black History >> => ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ >> => http://blackhistory.eb.com/ >> >> Ima li to na CD Britannica ? Pojama nemam. Verovatno da nema...
istorija.111 morkin,
> Deklaracija o objavi rata je izglasana sa 388 prema 1 u Kongresu > i 82 prema 0 u Senatu. Time je izolacionistička opozicija bila zbrisana. > Uprkos mojim brojnim nastojanjima nisam uspeo da saznam ništa o tom > jedinom kongresmenu koji je glasao protiv. Sledećeg dana rat Japanu Pišem po sećanju, ne uzimajte za zlo ako pogrešim. Nije kongresmen, nego kongresmenka. Ona nije bila protiv rata već je htela da pokaže da dobra demokratija nikad... (1) ...ne glasa jednoglasno. (2) ...ne glasa jednoglasno za rat. Šta je od ova dva, zaboravio sam. Podatak sam pročitao u knjizi nekog američkog novinara. Na nestreću, zaboravio sam njegovo ime. Korice knjige su tvrde, omot je urađen u obliku krsta nemačke armije (ne kukasti krst!) a u jednoj njegovoj četvrtini je slika Čerčila, Staljina i Ruzvelta. Fali samo Čkalja. Knjiga je ćirilična, čitao sam je kod babe i dede i odatle naučio puno o ratu.
istorija.112 dbambi,
=>>> Ali, na kraju krajeva, ako si prinuđen da nekoga uništiš, ništa te ne =>>> košta da to učiniš učtivo ". => => Imaš li negde tekst ove objave? Verujem da zvuči veoma zanimljivo. Blic pretraga po web-u nije dala rezultata. Pokušaću po grupama i listama. Bambi
istorija.113 pvlada,
> Nije kongresmen, nego kongresmenka. Ona nije bila protiv rata već je > htela da pokaže da dobra demokratija nikad... Koliko ja znam u našem jeziku za reči kao što su sudija, kongresmen,... nema ženskog roda, možda se varam ? Pozdrav Vlada
istorija.114 dbambi,
Početkom februara napisao sam jednu poruku posvećenu Staljingradskoj bici i propasti tamo okružene nemačke 6. armije. Ovde sam prekucao jedan odlomak iz knjige " Izgubljene bitke ", feldmaršala Eriha fon Manštajna, koji donekle prikazuje " nemački " pogled na taj događaj. Fon Manštajn je bio jedan od najistaknutijih nemačkih vojskovođa iz drugog svetskog rata, a za vreme Staljingradske bitke komandovao je nemačkom grupom armija " Don " koja je bezupešno pokušavala da probije sovjetski obruč oko opkoljene 6. armije u Staljingradu. ************** " Putniče, kad dođeš u Spartu javi da si video kako ležimo mrtvi kao što je zakon od nas tražio ". Nikad ovi stihovi, koji nam pričaju o junaštvu branilaca Termopila i koji od tada važe kao pesma nad pesmama hrabrosti, vernosti i poslušnosti, neće biti uklesani u kamenu kod Staljingrada, grada na Volgi, za uspomenu na podnetu žrtvu 6. nemačke armije, koja je tamo dočekala svoju propast. Nad izbrisanim tragovima tamo palih, izgladnelih i smrznutih nemačkih vojnika nikad se neće izdizati krst ili neki kameni spomenik. Sećanja, pak, na njihove neizrecive patnje i umiranja, na njihovu besprimernu hrabrost, vernost i vršenje svoje dužnosti nadživeće vremena kada će odavno zamuknuti trijumfalna vika pobedilaca, kada se više neće čuti jauci, patnje i srdžbe obmanutih i ogorčenih. Neka je ova hrabrost bila i uzaludna, neka je ova vernost bila prema jednom čoveku koji je nije niti razumeo niti na nju istom merom uzvraćao, te je prema tome nije ni zaslužio, neka je ovo izvršavanje dužnosti vodilo u smrt ili zarobljeništvo, ipak ova hrabrost, ova vernost, ovo izvršavanje svoje dužnosti jeste i biće pesma nad pesmama nemačkog vojničkog duha ! Vojničkog duha koji je, istina danas nestao i koji, izgleda, da je preživeo u jednom razdoblju kad se mogu iz sigurne udaljenosti lansirati atomske bombe koje uništavaju sve živo. Ipak će junaštvo tog nemačkog duha biti potomstvu isto tako dragoceno kao i junaštvo onih kojima su nekad posvećeni navedeni stihovi. Moguće je da žrtve budu uzaludne ako su podnete zbog jedne propale stvari a vernost besmislena ako je poklonjena jednom režimu koji je nije umeo ceniti. Moguće je da se poslušnost pokaže kao propala stvar, ako se osnove na kojima je ona počivala otkriju kao lažne. I pored svega toga ipak će ostati etička vrednost moralnog stava koji je vojnicima 6. armije nalagao da idu do kraja na svom putu patnji i žrtava ************************** Bambi
istorija.115 morkin,
> Nikad ovi stihovi, koji nam pričaju o junaštvu branilaca Termopila > i koji od tada važe kao pesma nad pesmama hrabrosti, vernosti i De Gol je vozom išao iz Turske za Moskvu negde u to doba. Rekao je: "Ipak je to veliki narod... Ne, ne mislim na Ruse. Vođeni jednom idejom stigli su tako daleko."
istorija.116 dbambi,
=>> Nikad ovi stihovi, koji nam pričaju o junaštvu branilaca Termopila =>> i koji od tada važe kao pesma nad pesmama hrabrosti, vernosti i => => De Gol je vozom išao iz Turske za Moskvu negde u to doba. Rekao je: => => "Ipak je to veliki narod... Ne, ne mislim na Ruse. Vođeni jednom idejom => stigli su tako daleko." Video sam u nekoj knjižari u Knezu njegove memoare u tri toma. Polovno i dobro očuvano po ceni od 210 din. Meni se to još uvek čini mnogo, a nisam siguran ni šta mogu da očekujem od čoveka koji nije bio baš neka top faca tokom WWII. Što se tiče samog rata u Rusiji, Nemci tamo jesu na kraju polomili zube, ali su počinili (sa čisto vojnog aspekta) fantastičan podvig. Prvo su u svega nekoliko meseci prešli rastojanje od par hiljada kilometara, a onda su ,tada već višestruko nadmoćnijim, Rusima trebale godine da ih odatle isteraju. Zvanična sovjetska istorija je posle rata tvrdila da su Staljin i partija, naravno, nepogrešivi, a da SSSR ima najbolje generale na svetu. Tek se posle Staljinove smrti i XX kongresa tamošnjih komunista postavilo manje-više otvoreno pitanje zašto se Crvena Armija pokazla toliko neefikasnom, ne samo u prvoj godini rata (koji je dočekala potpuno nespremna), već i onda kada je u ljudstvu i tehnici bila daleko superiornija od Nemaca. Naime, već od zime 1942/43 i staljingradske bitke, Sovjeti su stalno imali barem 2-3 puta više vojnika, a broj tenkova i aviona je sve više rastao u njihovu korist. Ipak im je trebalo čak dve godine da stignu do Poljske Ovo samo pokazuje nadmoćnost nemačke vojne doktrine i vojne misli uopšte, koja je došla do izražaja uprkos stravičnim greškama koje u vojnim pitanjima počinio Hitler. Zanimljivo je i jedno razmišljanje koje sam našao u knjizi " Vjetrovi rata " (snimljena serija sa Robertom Mičamom u naslovnoj roli. Prikazivana i kod nas). Zamislite samo koliko ratničke veštine ima u tom narodu (Nemcima). Pre rata ih je bilo oko 60 miliona, negde od zime 1942/43 sve glavne savezničke zemlje su uspele da maksimiraju svoj ratni napor i prebrode krize sa početka rata. Računajući samo te zemlje (SSSR, SAD i V. Britanija) saveznici su imali stanovništvo od oko 350 miliona ljudi. Nemci su dakle uspeli, da se nose skoro 6 godina sa tako nadmoćnim protivnicima i da pri tome svima njima pričine znatno veće gubitke (opet gledam samo vojne žrtve) nego što su bili njihovi sopstveni. Bambi
istorija.117 kovac.alx,
> Zamislite samo koliko ratnicke vestine ima > u tom narodu (Nemcima). Pre rata ih je bilo oko 60 miliona, negde > od zime 1942/43 sve glavne saveznicke zemlje su uspele da maksimiraju > svoj ratni napor i prebrode krize sa pocetka rata. Racunajuci samo te > zemlje (SSSR, SAD i V. Britanija) saveznici su imali stanovnistvo > od oko 350 miliona ljudi. Nemci su dakle uspeli, da se nose skoro > 6 godina sa tako nadmocnim protivnicima i da pri tome svima njima > pricine znatno vece gubitke (opet gledam samo vojne zrtve) nego sto > su bili njihovi sopstveni. Spadam u potpune laike i protivnike ratne vestine, medjutim izneti satisticki podaci o sposobnosti Nemaca podsetili su me na statisticke podatke o Izraelcima. Naime oko 4 miliona Izraelaca vodilo je od 1948. do 1979. ukupno 6 ratova protiv celokupnog arapskog sveta ssto ccini oko 300 miliona muslimana. Takodje, za razliku od Nemaca, Izraelci su daleko uspesniji u vojnim pohodima jer su pobedjivali u svim tim ratovima. Obzirom na svakodnevne dogadjaje na Bliskom istoku namece mi se pomisao da najveca i najstrasnija zrtva II SR (prim. neponovilo im se) uspesno drma ovim regionom poput svog krvnika. Doduse, istina je da za poslednjih pola veka ni Izraelci niti Arapi nisu menjali medjusobni tretman, a ovi poslednji teski su na tolerantnom pristupu kao sto je i Jevrejin ima dusu i pravo na svoju domovinu. Pozdrav od Sase
istorija.118 dbambi,
Pošto si ti jedan od retkih koji repliciraju u ovoj temi, dozvolio sam sebi malo " seckanja " :) => Spadam u potpune laike i protivnike ratne vestine, medjutim Hm...malo je neprirodno da budeš protivnik veštine kao takve. Razumem da je neko protivnik rata i onoga što on nosi, ali ratna veština je nauka koja se uči, razvija i kao takva postoji praktično od nastanka ljudskog roda. Mnogi ljudi su s pravom poneli nazive vojnih genija upravo zato što su tu veštinu doveli do savršenstva. Ja poštujem sve iz čega stoji rad i vekovi istraživanja, proučavanja i usavršavanja. Sasvim je drugo pitanje koja je konkretna namena te veštine (ubijanje u krajnjoj liniji), ali zapitajmo se ne služe li i neke navodno humanije naučne discipline ponekad sličnom cilju ? => izneti satisticki podaci o sposobnosti Nemaca podsetili su me na => statisticke podatke o Izraelcima. Naime oko 4 miliona Izraelaca => vodilo je od 1948. do 1979. ukupno 6 ratova protiv celokupnog arapskog => sveta ssto ccini oko 300 miliona muslimana. Takodje, za razliku => od Nemaca, Izraelci su daleko uspesniji u vojnim pohodima jer su => pobedjivali u svim tim ratovima. Mislim da ti podaci nisu baš najtačniji. Ja sam u nekim člancima našao da je Jevreja u trenutku nastanka Izraela tamo bilo manje od milion, a da je od tada pa sve do raspada SSSR-a, useljavanje bilo relativno skromno i rast stanovništva je uglavnom poticao od prirodnog priraštaja (koji je takođe relativnu umeren). Naime, ekspanzija jevrejskog stanovništva u Palestini imala je kratkotrajni bum odmah posle WWII, kada su tamo masovno odlazili preživeli evropski Jevreji ali čim je ovj "izvor" presahnuo, useljavanje je drastično opalo. Ovo stoga, što druga najveća jevrejska zajednica, ona u SAD, nije pokazla preterani entuzijazam za masovni odlazak u kolevku. Sledeća velika jevrejska grupacija živela je u SSSR-a, ali im je emigracia bila zabranjena, pa su to masovno počeli da rade tek po raspadu istočnog lagera. Izraelska vlada podražava ovo useljavanje, jer se smatra da će to vrlo brzo rešiti akutni problem te države, odnosno njenu demografsku utopljenost u arapskom " moru ". Trenutni problemi koji tamo postoje oko izgradnje jevrejskih naselja su direktna posledica te politike. Sledeća stvar je često ponavljana teza " protiv celokupnog arapskog sveta ". Izrael je bio u direktnom sukobu samo sa svojim susedima (Jordan, Sirija i Egipat,) dok su ostale arapske zemlja u svemu učest- vovale " sa distance ", pomažući ove tri pomenute nekad više a nekad manje. Sam arapski svet (od Maroka do Kine) je jedna vrlo heterogena grupacija i teško je zamisliti da bi se oni zajedno okupili oko bilo kakvog cilja, pa makar to bio i rat protiv Izraela. => Obzirom na svakodnevne dogadjaje na Bliskom istoku namece mi se => pomisao da najveca i najstrasnija zrtva II SR (prim. neponovilo im se) => uspesno drma ovim regionom poput svog krvnika. Doduse, istina je da => za poslednjih pola veka ni Izraelci niti Arapi nisu menjali medjusobni => tretman, a ovi poslednji teski su na tolerantnom pristupu kao sto je => i Jevrejin ima dusu i pravo na svoju domovinu. Jevreji svakako imaju pravo na svoju domovinu i nekako je prirodno da to bude baš tamo gde su njihovi koreni, ali stvari nisu tako jednostavne. Volje za dogovor nedostaje na obe strane, a ljudi ponekad zaboravljaju da se Izrael često ponašao naprosto kao udarna pesnica zapadnih sila na Bliskom Istoku i da je isto tako često vodio neprikrivenu politiku teritorijalne ekspanzije. Ta politika je dovela do toga da je današnja Izraelska teritorija nekoliko puta veća od one koja je prvobitno utvrđena rezolucijom UN. Sve to je Izrael zadobio vojnim pobedama. U potpunosti razumem strašnu žrtvu koju su Jevreji podnli tokom WWII, ali imam utisak da se taj narod vratio iz progonstva da bi drugi narod u progonstvo naterao. Bambi
istorija.119 morkin,
> De Gol je vozom išao iz Turske za Moskvu negde u to doba. Rekao je: > > "Ipak je to veliki narod... Ne, ne mislim na Ruse. Vođeni jednom idejom > stigli su tako daleko." Ispravna verzija: "Ipak je to strašan narod, vrlo velik narod. Ne mislim na Ruse. Govorim o Nemcima ... koji su tako daleko prodrli".
istorija.120 morkin,
> Uprkos mojim brojnim nastojanjima nisam uspeo da saznam ništa o tom > jedinom kongresmenu koji je glasao protiv. Sledećeg dana rat Japanu Nisi pitao na pravom mestu. Što nema na Internetu, ima kod moje babe u biblioteci. ;) Ime poslanika koji je glasao protiv je Žanet Renkin (Jeannette Rankin). Ona je bila pacifist iz Montane koja je želela da pokaže da "dobra demokratija" ne glasa uvek jednodušno za rat. Izvor: "World War II" C. L. Sulzberger and the Editors of American Heritage Izdanje "Vuk Karadžić" iz 1970.
istorija.121 mango,
> uspesno drma ovim regionom poput svog krvnika. Doduse, istina je da > za poslednjih pola veka ni Izraelci niti Arapi nisu menjali medjusobni > tretman, a ovi poslednji teski su na tolerantnom pristupu kao sto je > i Jevrejin ima dusu i pravo na svoju domovinu. Ne slazem se sa tvojom tvrdnjom. Mada izrazito ne volim islam, u ovoj sam prici na strani Arapa- jer su u pravu. Ne mogu ja tebi doci u tvoju kucu i iz nje te isterati zato sto sam ja nekad ziveo u tvom komsiluku. U principu mogla bi se postaviti paralela sa isterivanjem ljudi u Beogradu iz svojih stanova od strane izbeglih Krajisnika...
istorija.122 dbambi,
=>> uspesno drma ovim regionom poput svog krvnika. Doduse, istina je da =>> za poslednjih pola veka ni Izraelci niti Arapi nisu menjali medjusobni =>> tretman, a ovi poslednji teski su na tolerantnom pristupu kao sto je =>> i Jevrejin ima dusu i pravo na svoju domovinu. => => Ne slazem se sa tvojom tvrdnjom. Mada izrazito ne volim islam, u ovoj sam => prici na strani Arapa- jer su u pravu. Ne mogu ja tebi doci u tvoju kucu i => iz nje te isterati zato sto sam ja nekad ziveo u tvom komsiluku. U => principu mogla bi se postaviti paralela sa isterivanjem ljudi u Beogradu => iz svojih stanova od strane izbeglih Krajisnika... Ovo je zanimljivo razmatranje, ali glavna priča o tome je vođena u vreme osnivanja Izraela. Jevrejski pokret u svetu je smatrao da i Jevreji kao jedan od najstarijih naroda na planeti treba da imaju svoju državu, a ta činjenica je posebno naglašena nakon strašnog genocida koji su netom pre toga doživeli u Evropi. Vodeće svetske sile su bile voljne da pomognu, ali se pitanje lokacije buduće države pokazalo vrlo komplikovanim. Da ne dužim, u igri su bile razne kombinacije (interesantan je bio Madagaskar), ali je na kraju odabrana Palestina, verovatno zbog jakih istorijskih razloga, kao i snažne jevrejske zajednice koja je tamo već bila prisutna. Bambi
istorija.123 chill,
Na današnji dan je (1963. godine, ispred Lincoln Memorial Centra u Washingtonu) DR. MARTIN LUTHER KING JR. održao svoj čuveni "I Have a Dream..." govor. Više o Dr. Kingu imate u porukama: 3.80, 3.82 i 3.85...
istorija.124 sav.gacic,
> vodilo je od 1948. do 1979. ukupno 6 ratova protiv celokupnog arapskog > sveta ssto ccini oko 300 miliona muslimana. Takodje, za razliku > od Nemaca, Izraelci su daleko uspesniji u vojnim pohodima jer su > pobedjivali u svim tim ratovima. Sve je relativno, moj Alberte... Gole brojke, kako se vidi nikako nisu dovoljne. NIKADA među Arapima nije postojao konsenzus šta i kako sa Izraelom. Međusobno razjedinjeni, u najrazličitijim režimima, sa većom ili manjom zavisnošću od velikih sila nisu mogli da se suprotstave Jevrejima okupljenim i cementiranim oko jednog cilja - da opstanu. Ključ njihove vitalnosti je velika, organizovana i veoma moćna dijaspora koja je supersilu SAD stavila BEZUSLOVNO na svoju stranu. Pesnica izraelskih aviona i oklopa je u nekoliko dana znala da iskoreni cele generacije egipatskih pitomaca vojnih akademija - tenkista i pilota i Anvar El Sadat je bio duboko u pravu zaključivši neku vrstu separatnog mira sa Izraelom jer je upravo Egipat najviše krvario u ime tih stotina miliona muslimana u ratovima protiv Izraela. Igre velikih i sudbina (reč u priličnoj upotrebi u regionu) ih je sastavila zajedno i trebalo je pola veka krvarenja da Izraelci i Palestinci najvećim delom shvate da će jedni sa drugima, ili pored drugih - morati. Lično se radujem naporima da svoje prilike nekako srede... Nikako neće biti ni prosto ni lako, ali opasnost od žestokog istrebljivanja i ravnoteža straha će ih ipak obeshrabrivati da jedni drugima skaču za vrat... Njihov primer može biti poučan i za druge, a ti "drugi", se lako prepoznaju i na ovim prostorima.
istorija.125 mcar,
Preporucujem svima knjigu: "Opadanje i propast rimskog carstva" od Edvarda D. Gibona. Knjiga je inace napisana u 18. veku, i ne samo da realno opisuje prilike u tadasnjem rimskom carstvu nego je reevantna i za danasnje vreme. MC
istorija.126 kovac.alx,
> uspesno drma ovim regionom poput svog krvnika. Doduse, istina je da > za poslednjih pola veka ni Izraelci niti Arapi nisu menjali medjusobni > tretman, a ovi poslednji teski su na tolerantnom pristupu kao sto je > i Jevrejin ima dusu i pravo na svoju domovinu. >>Ne slazem se sa tvojom tvrdnjom. Mada izrazito ne volim islam, u ovoj sam >>prici na strani Arapa- jer su u pravu. Ne mogu ja tebi doci u tvoju kucu i >>iz nje te isterati zato sto sam ja nekad ziveo u tvom komsiluku. U principu >>mogla bi se postaviti paralela sa isterivanjem ljudi u Beogradu iz svojih >>stanova od strane izbeglih Krajisnika... Jasno je da je razgovor o Srednjem istoku poput zivog blata: lako upadas, a nikako ne izlazis. Cinjenica je i da situacija na prstorima bivse YU upravo izgleda tako, ali ja se ni po koju cenu ne bih upustala u mesanje baba i zaba. Jaser Arafat, vodja PLO, bi sigurno svakoj ugrozenoj osobi ili skupini ljudi, odnosno narodu predlozio "palestinizaciju" problema opstanka na odredjenoj teritoriji, medjutim izbegli Krajisnici primenjuju neka sasvim druga pravila igre u Beogradu. Pravilo bih opisala: dosli divlji koji teraju pitome.
istorija.127 kovac.alx,
>Sve je relativno, moj Alberte... >Gole brojke, kako se vidi nikako nisu dovoljne. NIKADA medu Arapima nije >postojao konsenzus sta i kako sa Izraelom. Medusobno razjedinjeni, u >najrazlicitijim rezimima, sa vecom ili manjom zavisnoscu od velikih sila nisu >mogli da se suprotstave Jevrejima okupljenim i cementiranim oko jednog cilja - >da opstanu. Kljuc njihove vitalnosti je velika, organizovana i veoma mocna >dijaspora koja je supersilu SAD stavila BEZUSLOVNO na svoju stranu. Pesnica >izraelskih aviona i oklopa je u nekoliko dana znala da iskoreni cele >generacije egipatskih pitomaca vojnih akademija - tenkista i pilota i Anvar El >Sadat je bio duboko u pravu zakljucivsi neku vrstu separatnog mira sa Izraelom >jer je upravo Egipat najvise krvario u ime tih stotina miliona muslimana >ratovima protiv Izraela. >Igre velikih i sudbina (rec u prilicnoj upotrebi u regionu) ih je sastavila >zajedno i trebalo je pola veka krvarenja da Izraelci i Palestinci najvecim >delom shvate da ce jedni sa drugima, ili pored drugih - morati. Licno se >radujem naporima da svoje prilike nekako srede... Nikako nece biti ni prosto >ni lako, ali opasnost od zestokog istrebljivanja i ravnoteza straha ce ih ipak >obeshrabrivati da jedni drugima skacu za vrat... Njihov primer moze biti >poucan i za druge, a ti "drugi", se lako prepoznaju i na ovim prostorima. Mada je "tvoj Albert" akcentovao paralelu brojki pre nego istorijsku pozadinu - skoro u potpunosti se slaze sa tobom. Medjutim kada vec pominjes mirovni proces meni se ipak namece pitanje koliko i jedni i drugi ozbiljno shvataju neminovnost zajednickog zivljenja bez bodljikavih zica i oruzja. Uoci majskih opstih izbora u Izraelu prosle godine, samoubilacki napadi pripadnika Hamasa u glavnim gradskim saobracajnicama opredelili su Izraelce da glasaju za "jastreba" Benjamina Netanijahua. Meni se upravo cini da ti militantni muslimani uz podrsku Sirije neprestano uticu na odrzavanje ratne psihoze, a proslogodisnjim akcijama oduzeli su mogucnost v.d. premijeru Izraela Simonu Peresu da to on i zvanicno postane. Peres, clan stare garde izraelskih politicara i ocevidac postavljanja temelja drzave Izrael, ucestvovao je u tajnim mirovnim pregovorima i sacinjavanju sporazuma iz Osla (1993.), koji je prema svojoj sadrzini nacrt o uvodjenju mira na Srednjem istoku. Netanijahu, pak, napravio je zaokret u svojoj politici prema Palestincima. Vise nije gadljiv prema Arafatu. Ne samo sto je pristao na tajni sastanak sa njim vec je poput pravog pokerasa seo pored njega za stolom za kojim je Klinton delio karte, a jordanski kralj Husein zetone. Na stranu specijalni efekti diplomatije i hrana za svetsku javnost putem CNN, ono sto me najvise buni u Netanijahuovom zaokretu sto je siva eminencija njegovog ministarskog kabineta cuveni general Arijel Saron - radi potsecanja jedan detalj iz njegove biografije: on je odgovoran za masakre nad Palestincima u logorima Sabra i Satila s pocetka osamdesetih. Sirija, koju sam pomenula, izmedju ostalog trazi vracanje Golana. Izrael se sigurno nece lako odreci tesko osvojene visoravni bogate podzemnim vodama. Jednostavno, ne radujem se niti mi se svidjaju nacini na koji oni sredjuju svoje prilike. Meni sve to pre lici na neminovnost ratovanja u tom regionu.
istorija.128 junior,
> Preporucujem svima knjigu: "Opadanje i propast rimskog carstva" > od Edvarda D. Gibona. Može li i preporuka, gde da se nabavi?
istorija.129 mcar,
Zaista ne znam kako nabaviti knjigu "Opadanje i Propast rimskog carstva", ja sam je pozajmio od druga. Knjiga je izdata kod nas, izdavac je Sluzbeni list SRJ, znaci da je knjiga stampana zadnjih godina. MC
istorija.130 mcar,
O kolonijalnim silama: Kolonijalne sile, Spanija, Portugalija, vekovima su sticale bogatstva zahvaljujuci kolonijama. Medjutim u slucaju ovih zemalja ovo bogatstvo nije bitno uticalo na standard sirih slojeva. Ove dve zemlje su do II sv. rata bile jedne od siromasnijih evropskih zemalja. Ni u slucaju modernijih kolonijalnih sila kao sto je engleska ne moze se reci da je bogatstvo iz kolonija utroseno na rast standarda. Standard je u Engleskoj narocito rastao posle II sv rata kada je ista prestala da bude kolonijalna sila. Kuda je onda otisao novac iz kolonija? MC
istorija.131 junior,
> Kuda je onda otisao novac iz kolonija? Na budžet vojske.
istorija.132 dr.grba,
BUCKINGHAM PALACE 1ST SEPTEMBER 1997 ARRANGEMENTS FOR THE FUNERAL OF DIANA, PRINCESS OF WALES The funeral of Diana, Princess of Wales will take place on Saturday, 6th September, at 11.00 a.m. at Westminster Abbey. At the request of the families, the coffin of Diana, Princess of Wales will lie privately in the Chapel Royal, within St. James's Palace, before the funeral. Her coffin will be carried in Procession from the Chapel Royal to Westminster Abbey on the morning of the funeral (see notes below for details). Following the service at Westminster Abbey, the coffin of Diana, Princess of Wales will be taken by road to the Spencer family home at Althorp for private burial. Family Mourning will be observed by members of the Royal family and by their Households up to and including the day of the funeral. (Those in uniform will wear mourning bands; those in civilian clothing will wear black ties and dark colours.) Flags will be flown at half-mast up to and including the day of the funeral. A Book of Condolence will be opened at 10.00 a.m. today at St. James's Palace. Those members of the public wishing to sign the Book are requested to approach St. James's Palace from Marlborough Road. NOTES TO EDITORS Please see following page for the general outline of the funeral arrangements. Details of all media facilities will be provided at a media briefing on Thursday 4th September at 3.00 p.m. at Church House, Westminster (entrance via Dean's Yard at Great Smith Street). GENERAL OUTLINE OF FUNERAL ARRANGEMENTS EVENT MOVEMENT OF THE COFFIN TO ST JAMES'S PALACE Following completion of the coroner's formalities, the coffin was taken to the Chapel Royal in St. James's Palace through the Clock Tower entrance in the early hours of Monday, 1st September, where it will remain until the day of the funeral. EVENT PROCESSION TO WESTMINSTER ABBEY This will take place on the day of the funeral (Saturday, 6th September). The coffin will be taken in Procession from St. James's Palace to Westminster Abbey. The route to be followed will be: Marlborough Road The Mall Horse Guards Road Horse Guards Parade and Horse Guards Arch Whitehall Parliament Street Parliament Square (East Side) Broad Sanctuary Details of composition of the Procession will be provided separately. Procession arrives at Westminster Abbey. EVENT FUNERAL SERVICE The service will take place during the morning of Saturday, 6th September, commencing at 11.00 a.m. A catafalque will be constructed under the Lantern, and on this the coffin will be placed for the service. The Princess's family and the Royal Family will be seated in the front rows. Details of the congregation will be announced separately. Details of the participating clergy and the Order of Service will be provided separately. At the end of the service, the coffin will be borne in Procession down the Centre Aisle and through the Great West door to the hearse. The Procession will include members of the Princess's family and members of the Royal family. EVENT WESTMINSTER ABBEY TO ALTHORP The funeral cortege will leave for Althorp by road. Members of the Princess's family and members of the Royal family will travel to Northampton separately. The route from Westminster Abbey to Althorp will be announced in due course. Some members of the Royal family will depart from Westminster Abbey for Buckingham Palace, before leaving later by air for Balmoral. EVENT COMMITTAL AND INTERMENT The coffin will be interred privately at family vault at Althorp, late on the same day as the funeral. http://www.coi.gov.uk/coi/depts/GQB/coi2049d.ok
istorija.133 dbambi,
U ovoj i sledećoj poruci se nalazi prekucani odlomak iz knjige " Rat i sjećanja " Hermana Vouka. U odlomku se govori o dokumentu koji je nakon drugog svetskog rata postao poznat kao " Protokol iz Vansea ". U dokumentu, koji je nastao u januaru 1942. godine, podrobno je opisana politika koje će nacisti primenjivati prema Jevrejima u godinama koje su sledile. Sam odlomak napisan je u nekoj formi prvog lica, jer ga je pisac fiktivno preuzeo iz izmišljene knjige izmišljenog autora. Izmišljeni autor je nemački general Armin von Roon, a njegove nepostojeće knjige su " Izgubljeno svjetsko carstvo " i " Svjetska kataklizma ". Iako se činjenica o nepostojanju knjiga i autora jasno naglašava u predgovoru pisac ističe da fiktivni odlomci ipak vrlo verno prenose uobičajena gledišta nemačkih autora o drugom svetskom ratu, holokaustu i s njima povezanim temama. Ovde bi se moglo još dodati da ovaj odlomak ne predstavlja nikakvu istoriografsku građu i da podatke iznete u njemu ne treba uzeti zdravo za gotovo. Međutim, uz sve manjkavosti sa te, stručne strane, tekst je ipak napisan takvim stilom da može da privuče i održi pažnju čitaoca koji možda i nemaju preteranog interesovanja za teme o kojima on govori. Kao što ćete primetiti, prevod je urađen u zapadnoj varijanti srpsko-hrvatskog jezika, pa sam ga zato i preneo u originalu. Poslednja napomena :): Zbog pomalo nezgodnih iskustava koja sam imao prilike da doživim, hteo bih da zamolim da se ovaj moj postupak ne shvati kao iznošenje mog stava. U tekstu se mogu pročitati neke stvari koji za mnoge neće biti lako svarljive, ali ja sam mišljenja da uvek treba pročitati nešto novo, pa makar se čovek i duboko neslagao sa tim. U knjizi iz koje je odlomak uzet, na jednom mestu se otprilike kaže da je potrebno čitati sve takve i slične tekstove, kako bismo videli u šta bismo mi sami _mogli_ jednom da se pretvorimo. Deo prvi. Temu ovog eseja vojni historičari uglavnom izbjegavaju iako je židovsko pitanje utjecalo na tok drugoga svjetskoga rata i njegov ishod. To se pitanje ne može vječno ignorirati. Uostalom, otvorene rasprave o cijelom problemu ne treba se plašiti, jer čast njemačkog vojnika ostaje neokrnjena. Politika nacionalista prema Židovima počela je stvarati probleme vojne prirode mnogo prije početka rata. Jedanaest milijuna ljudi raštrkanih širom Evrope pretvoreno je u zaklete neprijatelje naše države. U Njemačkoj, Nürnberškim zakonima im je onemogućeno svako učešće u društvenim, poslovnim i stručnim aktivnostima. Treći Reich, kada je započeo svoj vojni pohod za uspostavljanje normalnog stanja u Evropi morao je zbog toga od samog početka računati s tom čvrsto povezanom zajednicom razgranatom širom cijelog kontinenta, s moćnim vezama i znatnim materijalnim resursima u prekomorskim zemljama. Vojska se nije mogla upuštati u uzroke nastalog problema, mogla se samo nositi sa situacijom kakva je stvorena. Bilo je neophodno klasificirati Židove, kao potencijalno podzemlje veoma opasno po broju i sposobnosti pripadnika i sredstvima kojima su raspolagali. Neprijatelj u beznadnoj situaciji, koji više nema što izgubiti, uvijek je najopasniji. Pripadnici drugih nacionalnosti mogli su stati ili preći na našu stranu. Ali, Židovi nisu imali te mogućnosti. Vojska nije imala drugog izbora nego da se uključi u specijalne mjere režima protiv Židova. Za prirodu tih mjera vojska ne snosi nikakvu odgovornost. O tome su odlučivale razne državne policijske organizacije: RSHA, Gestapo, SD SS itd, organizacije koje su služile raznim nacističkim glavešinama kao fasada u borbi za vlast. Sve one zajedno predstavljale su jedinstveni čelični instrument Hitlerove volje, jer je politiku prema Židovima određivao osobno Adolf Hitler. Ta politika u biti se svodila na eliminaciju židovske rase u Evropi. Treba primjetiti da je ta politika doživjela neuspjeh. Iako je režim držao kontnent pod svojom vlašću gotovo pune četiri godine, približno polovina Evropskih Židova je preživjela. Sasvim nevojnički traljavi birokratizam bio je osnovna karakteristika te politike od početka do kraja. Zapravo, njemačka armija, od posljednjeg pješaka do najvišeg generala u Vrhovnoj komandi, nije o stvarnoj Hitlerovoj zamisli znala ništa sve do kraja rata, dok armije pobjednika nisu otkrile takozvane logore smrti. Sačuvana dokumentacija o toj tajnoj politici je, naravno, veoma oskudna. Sve mjere provođene su u najstrožoj tajnosti. Ključne zapovjesti izdavane su usmeno, " u četiri oka ". Pisanih dokumenata zapravo je tako malo da neki stručnjaci trezveno zaključuju kako politike istrebljenja uopće nije bilo. Prema njihovom mišljenju svi evropski Židovi, osim njih nekoliko stotina tisuća pobjegli su u Sovjetski Savez na Zapad ili u Palestinu; takozvani logori smrti bili su koncentracioni logori za nepoželjne u kojima su uvjeti života, savim razumljivo, bili teži; krematoriji su bili uobičajene higijenske instalacije za odstranjivanje leševa onih koji su umrli u zatočeništvu. Pisani dokumenti, nažalost, ma koliko malobrojni, pokazuju nešto drugo. U sačuvanim logorskim knjigama, na primjer, rijetko se gde spominje pogubljenje, ali ima dosta slučajeva, da je istog dana po nekoliko tisuća zatvorenika umrlo od " kljenuti srca ". Te masovne i simultane " kljenuti srca " sigurno su umjetno izazvane. Praviti neku razliku između toga i pogubljenje znači upustiti se u formalističko cjepidlačenje najgore vrste. Osim toga, postoje dokumenti SS u kojima se raspravlja o prednostima plina Zyklon B kao sredstva za eutanaziju u usporedbi sa strijeljanjem i gušenjem ugljičnim monoksidom, itd, itd, a i detaljna korespondencija između njemačkih tvrtki i funkcionera SS o konstrukciji i izgradnji krematorija velikog kapaciteta, itd. Svi ti nesumljivo autentični dokumenti ukazuju na postojanje plana koji će rezultirati velikim brojem ljudskih leševa i koje će biti potrebno sistematski odstranjivati. I tako nema druge nego priznati da se proces istrebljenja zaista odvijao. Od sačuvanih njemačkih dokumenata najindikativniji je Protokol savjetovanja u Wannseeu od 20. siječnja 1942. PROTOKOL IZ WANNSEEA Protokol je izišao na svjetlo dana zbog iznenadnog sloma na frontama. Na tone tajnih državnih dokumenata koji su po standardnoj sigurnosnoj praksi morali biti spaljeni, palo je tada u ruke Amerikanaca, Britanaca i Rusa. Među tim dokumentima bio je i Protokol i Wannseea. Da je naša grupa armija Centar u prosincu 1941. godine naglim udarom osvojila Moskvu, u naše ruke bi sigurno pali slični kompromitirajući dokumenti. Staljin je bio bezobziran tiranin kao i Hitler. Zapovijedio je da se u tajnosti likvidiraju tisuće sovjetskih građana što su njegovi lakeji poslušno izvršavali. Spominje se čak cifra od 60 milijuna ljudi ! Ali, o tome nisu objavljeni nikakvi službeni dokumenti koji bi užasnuli svijet. Zbog toga nitko ne optužuje Ruse da su narod ubojica. Pretpostavimo također da smo u munjevitom naletu preko La Manchea, koji sam uzalud zagovarao u lipnju 1940. osvojili London, kakvo bismo sramne dokumente otkrili u Whitehallu, što bi nam oni otkrili o jezivim postupcima Britanaca u Indiji, Egiptu, u Malaji, u Južnoj Africi zapravo svuda gdje je britanski imperijalizam poboo Union Jack ! U svim tim zemljama Britanci su oružjem brutalno gušili otpor lokalnog stanovništva da bi mu bogateći se, iscijedili i posljednju kap krvi. Ali, te stvari su ostale do danas strogo čuvana tajna. Samo je Njemačka doživjela u nesreću, da njene tajne arhive budu objavljene. Samo je Njemačka ostala gola pre svijetom. Čak je i poraženim Japancima odobreno da zadrže svog cara i upravnu strukturu čime je spriječeno da izađu na svijetlo dana dokumenti o pokolju u Nankingu i " Marša smrti " na Baatanu. Dokument kao Protokol iz Wannseea ostaje u tajnim arhivima svake države. Ljudi su po prirodi svuda jednaki. Neka Amerika otkrije svijetu svoje dokumente o istrebljenju Indijanaca, o nasilnom otcjepljenju Texasa od Meksika, o progonjenju Amerikanaca japanskog porijekla nakon Pearl Harbora...U svijetlu tih činjenica ono što otkriva Protokol iz Wannseea sigurno bi izgledalo drukčije. SAVJETOVANJE U WANNSEEU Jednu kopiju protokola, strogo poverljivog dokumenta od petnaestak stranica, pronašli su američki isljednici pretražujuću golemu zaplijenjenu arhivu našeg Ministarstva vanjskih poslova. Na dokumentu je zabilježeno da je prvobitno bio umnožen u 30 primjeraka. Sačuvan je samo primjerak broj 16, dostavljen Ministarstvu vanjskih poslova. Na kakvom je tankom koncu visio uvid svjetske povjesti u Hitlerovu politiku prema Židovima ! Tajna je gotovo sačuvana. U dokumentu je opisano savjetovanje održano u zgradi Međunarodne policije u berlinskom predgrađu Gross-Wannsee 20. siječnja 1942, ubrzo nakon stupanja Amerike u rat. Predsjedavao je Heydrich, opskurni ražalovani mornarički oficir koji je vješto plivajući u mutnim vodama nacističke politike dospio na čelo tajne policije i postao šef Glavnog ureda sigurnosti Reicha. Taj tip bio je ujedno i čovjek broj dva SS-a, prvi zamjenik neprijatnog Himmlera. SS je već početkom 1942. godine uspostavio kontrolu nad državnom policijom i obaveštajnom službom. Zbog toga su državni podsekretari bez oklijevanja dojurili na to Heydrichovo savjetovanje. Na sastanku, koji je trajao oko sat i pol sudjelovao je i izjestan broj esesovaca od kojih je jedan, potpukovnik Adolf Eichmann vodio zapisnik. Taj zapsinik što ga je kasnije redigirao Heydrich predstavlja bit Protokola iz Wannseea. Osmorica visokih funkcionera predstavljali su Ministarstvo pravosuđa Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova Ministarstvo za okupirane teritorije na Istoku, poljski Generalni guvernman, Kancelariju Reicha i opunomoćenika za čevorogodišnji plan zapravo sve glave državne organe osim oružanih snaga. Nema nikakvih dokaza da je bilo koji pripadnik oružanih snaga znao da je to savjetovanje održano. To je jedna od ključnih činjenica koja slijedi iz Protokla. Čast njemačkog naroda čuvale su oružane snage, a one nisu bile umiješane u taj prljavi posao. Bilo je to savjetovanje predstavnika tajne policije i državne birokracije. To dokazuje Eichmann - Heydrichov dokument. Heydrich je, čini se sazvao savjetovanje da bi impresionirao svoje pretpostavljene. Šest mjeseci prije toga, 31. srpnja 1941, u vrijeme kad se naš napad na Sovjetski Savez odvijao punim zamahom, Raichsmarschall Hermann Göring mu je u strogo povjerljivom pismu naredio da poduzme nešto u pogledu rješavanja židovskog problema, da angažira na tom poslu sve potrebne državne organe i da Göringu " u što kraćem roku " podnese izvještaj što je poduzeto i kakvi su daljnji planovi. Za to je, suprotno uobičajenoj praksi SS da se takve stvari ne stavljaju na papir, sastavljen Protokol savjetovanja u Wannseeu. Heydrich je očigledno želio impresionirati Göringa svojom marljivošću. Göring je u svom pismu upotrijebio izraz " konačno rješenje Židovskog pitanja ". Nakon objavljivanja Protokola, izraz " konačno rješenje " poprimio je u antinjemačkoj literaturi veoma negativan prizvuk. Heydrich je često koristio precizniji izraz " teritorijalno rešenje ". Taj izraz biće korišćen i u ovom eseju. TERITORIJALNO RJEŠENJE Tokom godina, u analizama židovskog pitanja iskristalizirala su se tri moguća rješenja: Teritorijalno rješenje, izgon i emigracija. Nacisti su u početku vjerovali da će čim preuzmu vlast najveći broj Židova emigrirati. Ali, pokazalo se da njemački Židovi nisu spremni tako lako napustiti svoje domove, poslove i grobove svojih predaka, čak ni nakon što su ih Hitlerovi Nürnberški zakoni pretvorili parije. Nadali su se da će nacistički režim biti tek prolazna oluja. U Evropi je općenito uzevši, bilo, čini se, malo Židova koji su vjerovali da će doći do rata i da će, ako do rata dođe Njemačka pobijediti. Zbog toga je daleko više Židova ostalo u Njemačkoj nego što je emigriralo. Izvan granica Njemačke broj Židova koji su odlučili da emigriraju bio je beznačajan. Međutim, i za one malobrojne koji su željeli emigrirati, to rješenje bilo je povezano sa gotovo nesavladivim problemima. Židovi su postali nepoželjni u Njemačkoj, ali se pokazalo da nisu poželjni ni u drugim zemljama. Nakon dolaska Hitlera na vlast zapadna Evropa je iz godine u godinu ograničavala mogućnost doseljavanja Židova. Rijetko naseljana prostrana područja Novog svijeta, a u prvom redu SAD, to " utočište ugnjetavanog čovječanstva ", zalupili su Židovima vrata ispred nosa. To je jedno od mračnih poglavlja u priči o neljudskom odnosu čovjeka prema čovjeku. Kad je Hitlerovom režimu konačno postalo jasno da Židovi neće emigrirati i da će teško naći utočište u nekoj drugoj zemlji, došlo je u prvi plan rješenje putem izgona, tj. njihovog prinudnog iseljavanja. Međutim ostalo je nezgodno pitanje: Kamo ? Od svih planova o izgonu u sačuvanim dokumentima najčešće se spominje Plan Madagaskar. Plan prinudnog iseljavanja evropskih Židova na taj otok uz obalu Južne Afrike, koji je bio pod francuskom upravom, privukao je stanovitu pažnju nadležnih krugova. Međutim, s obzirom na ogromne poteškoće - nedostatak brodovlja za prijevoz 11 milijuna ljudi neprijateljsku prevlast na moru, fantastičnu cijenu cijelog pothvata, protivljenje višijevske Francuske za čiju smo se naklonost borili i nepogodnu klimu tog divljeg tropskog otoka - teško je reći koliko su ti planovi bili ozbiljni. Kad je ratna mornarica upozorila Hitlera da bi se jednog dana na Madagaskaru mogli iskrcati Britanci, kako bi odatle štitili svoje pomorske puteve u Indijskom okeanu, plan o preseljavanju Židova na taj tropski otok konačno je napušten. Führer je izjavio da bi Britanci " dopustili da se bacil ponovo raširi po svijetu ". Tako je ispalo da problem treba riješiti na evropskom tlu, drugim riječima nametnulo se teritorijalno rješenje. Heydrich je u Wannseeu podigao veo s tajne kako bi birokrati iz državne uprave dobro shvatili jednom zauvijek, što je njihov posao. Bambi
istorija.134 dbambi,
Deo drugi... PROGRAM Surovom programu koji je postavljen sasvim sigurno nije bilo mijesto u dvadesetom stoljeću. Na žalost, Köln, Dresden, Katynska šuma i Hiroshima su pokazali da u ratu nemoralni postupci nisu bili isključivo specijalitet Nijemaca. Teritorijalno rešenje židovskog pitanja bila je idiotska zamisao rođena u glavama neodgovornih i nesposobnih berlinskih uredskih štakora. Administrativno promatrano, bila je od samog početka osuđena na neuspjeh. Kao gotovo svi projekti začeti u udobnim kabinetima državne administracije, bio je, izvana gledano, savršeno precizan i jasan, da bi u praksi potpuno zakazao. U cijelom procesu stradao je golemi broj Židova, ali u cijelini stvar se svela na grandiozni fijasko. Ključ teritorijalnog rešenja bio je u prostranim područjima osvojenim 1941. Okupirana područja na istoku su toliko traženi prostor za smještaj iseljenih Židova. Tu nije bilo potrebno tražiti odobrenja drugih vlada, nije trebalo uveravati lokalno stanovništvo. Bio je to rijetko naseljen polukontinent zaštićen cijevima njemačkih topova. Heydrich je iznio veoma praktičan i jednostavan plan. Evropski Židovi, bit će " prebačeni sa zapada na istok " tako što će najprije biti prikupljeni u tranzitnim getima, a zatim upućeni na okupirani teritorij u velikim radnim grupama, razdvojeni po spolovima. Tamo će graditi ceste, kojih u tim zaostalim područjima nema dovoljno, a imaju veliku stratešku važnost. U toku provođenja te akcije " veliki dio Židova bit će nesumjivo eliminiran prirodnim putem ", tj. teškim životnim uvjetima i iscrpljujućim radom. Što se tiče onih malobrojnih koji prežive sve te muke, Heydrich je otvoreno rekao da će s njima biti " postupljeno na odgovarajući način ", jer bi taj otporni produkt prirodnog odabiranja mogao predstavljati klicu iz koje bi se mogao obnoviti židovski narod. Tako je bila kruta državna ideologija tog vremena. Službenici ministarstva, svi do jednog, na to su reagirali s najvećim oduševljenjem i iznijeli niz prijedloga za poboljšanje i ubrzanje planirane operacije. Savijetovanje je završeno u duhu uzajamnog razumijevanja i suglasnosti, nakon čega je slijedio raskošan drugarski banket u stilu uobičajnom kod visoke državne birokracije. Međutim, plan je zapeo već na samom početku. Radne grupe nisu nikada organizirane. Ni jedna cesta nije izgrađena. Od 1943. godine, u toku našeg žurnog povlačenja iz Rusije, vojska je skupo platila taj promašaj. Židovi su, istina, prikupljani širom Evrope i upućivani na istok, u tranzitna geta u Poljskoj, ali tu su i ostali - kao golema masa zatvorenika koja je gutala sredsta potrebana za rat i predstavljala stalnu opasnost u pozadini, kako zdravstvenu tako i vojnu. Ne postoji dokument iz arhiva SS koji bi mogao pružiti objašnjenje zašto je Heydrichov plan napušten. Teritorijalno rešenje je sasvim proizvoljno modificirano u plan izgradnje velikih tvornica u blizini tranzitnih geta, u kojima se broj stanovnika iz dana u dan povećavao, i korištenje židovske radne snage na licu mesta. Planirana prirodna eliminacija forisirana je redukcijom ishrane, drastičnim zahtjevima u pogledu radnog efekta itd, itd. Ali, pokazalo se da je za admini- straciju preseljenje 11 milijuna ljudi nesavladiv zadatak, da on daleko premašuje mogućnosti nespretnjakovića koji su iz Berlina rukovodili programom, što je rezultiralo time da je polovina Židova, kako je već spomenuto, izbjegla eliminiaciju. Tek pet i pol, ili prema najvišim procjenama šest milijuna ljudi izgubilo je živote u provođenju plana. EUTANAZIJA Još uvijek nam nije točno poznato kada se i kako prešlo na eutanaziju (ubijanje iz samilosti) u plinskim komorama. O toj mračnoj strani problema piše se uglavnom uz iskrivljavanje činjenica i s mnogo nerazumijevanja. Heydrichov plan, pokazalo se, bio je velika iluzija iskonstruirana od birokrata naviknutih na udoban život, ljudi koji nisu - kao vojnici - upućeni u pitanja patnji, odricanja i smrti. Otpornost ljudskog tijela i duše je zapanjujuća. Ratni zarobljenici godinama podnose najteže životne uvijete. Nauče da jedu i piju gotovo sve. Zahtijevi koje postavljaju njihova iscrpljena tijela svode se gotovo na nulu, u prirodnoj težnji da se sačuva život. Svi ti fenomeni primijećeni su i u tranzitnim getima. Niska stopa smrtnosti počela je izazivati zabrinutost. Izbile su zaraze, a uzročnici bolesti ne prave razliku između čuvara i zatvorenika. Iscrpljeni Židovi postali su stalna opasnost za mjesno stanovništvo i naše oržane snage. Takav razvoj događaja naveo je, nesumjivo, realizatore plana na ovakvo razmišljanje: Budući da su ti ljudi i tako osuđeni na smrt ne bili bilo bolje osloboditi ih muka na neki brz, neočekivan i bezbolan način ? I ne bili se istodobno naše oružane snage riješile problema zagušenja saobraćajnica čiji opseg nitko na vrijeme nije sagledao ? U tome, u tim u biti humanim razmatranjima treba tražiti korijene nastanka plinskih komora. Bilo kakvo spašavanje Židova nije dolazilo u obzir. Adolf Hitler je odlučio da ih uništi, a njegova volja je bila zakon. Bilo je jedino moguće provesti je u delo na najhumaniji, najpraktičniji i najbezbolniji način dostojan civiliziranog čovijeka. Mnogo prašine diglo se oko nepobitne činjenica, da je u plinskim komorama izgublo živote oko milijun dijece i mučno je sećati se te mračne epizode. Međutim, izgladnjivanje bi toj deci donijelo sporiju i neusporedivo težu smrt, a i roditelji su bili pošteđeni bola da promatraju svoju decu kako kopne i nestaju. Što se tiče pljačkanja u logore dopremljenih Židova, pa čak i leševa tih nesretnika, ti postupci ničim se ne mogu opravdati. Organizacija SS prikupila je na taj način zlata, nakita i drugih dragocjenosti u vrijednosti od nekoliko milijardi maraka, ali je veliko pitanje je li bar dio tih sredstava uložen u ratni napor Reicha. Himmler - Heydrichova organizacija bila je veoma rastrošna i korumpirana. Priče o proizvodnji sapuna od leševa, naravno bez ikakve su osnove i predstavljaju britansku izmišljotinu još iz vremena prvoga svjetskoga rata. VOJNI EFEKTI - (1) ŽIVA SILA To nije bio pozadinski problem bez vojnog značenja. Teritorijalno rješenje materijalno je šetilo našem ratnom naporu. Najveća šteta nanesena je živoj sili. Veliki broj zdravih Nijemaca, sposobnih za frontu angažirano je na čuvanju i transportiranju Židova. Ekipe za prikupljanje i logorsko osoblje regurtirani su među mjesnim stanovništvom, ali i pored toga od ljudstva koje se natezalo sa Židovima u kancelarijama i logorima umjesto da se bori bilo je moguće formirati nekoliko elitnih divizija. Naše tvornice kronično su patile od nedostatka radne snage. Ratni zarobljenici i radnici prisilno dovedeni iz okupiranih zemalja radili su u najboljem slučaju s pola snage i uporno su sabotirali proizvodnju bez obzira na to koliko ih je za kaznu strijeljano. Židovi su predstavljali golemu rezervu vještih radnika i obrtnika te školovanih muškaraca i žena sposobnih da brzo savladaju i najsloženije poslove. Oni su tako i korišteni dok se nisu pojavile neumoljive ekipe za prikupljanje i otpremile ih na istok. Ti ljudi su veoma rijetko vršili sabotaže. Naprotiv, upravo očajnički su se trudili da izvanredno obavljajući svoje poslove sačuvaju živote i živote svojih najdražih. Na taj način izgubili smo nekoliko milijuna izvanredno pouzdanih, motiviranih i produktivnih radnika. Konačno, u doba nacionalsocijalizma bilo je pomodno govoriti s prezirom o ratničkim sposobnostima Židova. I zaista, pod čvrstom šakom SS ponašali su se kao poslušna i bojažljiva masa. Međutim, da je to bilo privremeno stanje, koje se može brzo i iz temelja promijeniti, pokazali su poslijeratni događaji u Palestini. Kako bi nam na istočnoj fronti bilo dobrodošlo milijun ili dva milijuna boraca formata današnjih izraelskih vojnika ! U ono doba takav prijedlog bio bi prihvaćen kao dobra šala. Danas, kad je već prekasno, možemo se samo pitati kakve bi ti poljedice imalo. VOJNI EFEKTI - (2) OPSKRBA I SLUŽBE Pritisak na željeznice bio je stalan i gotovo neizdrživ. Bez obzira na to koliko je ljudi nabijeno u vagone - a da je to prelazilo svaku mjeru danas je općenito poznato - izdvajanje tako velokog broja vagona i lokomotiva prestavljalo je ozbiljan problem. Za potrebe fronta nikad nije bilo dovoljno voznog parka. Divizije za popunu smrzavale su se na pozadinskim stanicama dok su pored njih tutnjali vlakovi odvozeći Židove na istok i vraćajući se prazni; bilo je zabranjeno koristiti ih za bilo šta drugo. Ta neborbena upotreba voznog parka zasnivala se na tajnom prioritetu kakav je u Americi imala samo proizvodnja atomske bombe. VOJNI EFEKTI - (3) MORAL Iako je krajnji cilj politike ostao dobro čuvana tajna, mnogi pripadnici njemačkih vojnih formacija bili su očevici odvijanja procesa. O tome postoje dokumenti. Na žalost, bilo je slučajeva da su neki vojne jedinice po zapovijedi sudjelovale ne samo u transportiranju i čuvanju Židova nego i u procesu njihove likvidacije. Mjesni vojni komandanti ponekad su opskrbljivali i prevozili pokretne ekipe za egzekuciju jer su one obavljale svoj posao po nalogu države. Te SS jedinice, nazvane Einsatzgruppen (grupe za specijalne akcije) stigle su u Rusiju na začelju naših nadirućih armija. Tim je jedinicama bilo zapovijeđeno da streljaju političke komesare bez suđenja, kako bi u korijenu zatrle svaku partizansku aktivnost; radile su to na osnovu poznatog " Naređenja o komasarima " iz ožujka 1941. Također im je bilo zapovijeđeno da bez mnogo formalnosti kao opasnost za njemačku oružanu silu likvidiraju sve Židove koji im padnu šaka. Mjesno stanovništvo spremno je pomagalo specijalnim grupama u tim akcijama protiv Židova, što je rezultiralo užasnim događajima naročito u Litvi, Rumunjskoj i Mađarskoj. Same njemačke grupe, neusporedivo discipliniranije, sustavno su strijeljale na stotine tisuća Židova u područjima koja su bila pod upravom vojske. Njemački vojnici nisu mogli uvijek gledati na drugu stranu kad su se događale takve stvari. Bilo je slučajeva da su zavedeni mjesni komandanti dopuštali ili čak zapovijedali svojim jedinicama da sudjeluju u tim pokoljima. Otud autentučne fotografije vojnika u uniformama Wehrmachta kako strijeljaju židovske žene s djecom na rukama. Takvi događaji nesumljivo su izazvali demoralizaciju u našim redovima i sijali sumnju u naše ratne ciljeve. Kad se to dogodi mora opasti borbeni duh vojnika. Tu moralnu štetu, kao i druge aspekte teritorijalnog rješenja, nemoguće je izraziti postocima ili nekim određenim brojkama. Međutim, na istočnoj froniti je ona predstavljala realan faktor. Kao i defetizam, sumnja u ispravnost vlastitih ciljeva bila je nevidljiv ali težak balast za zemlju koja ratuje. Vojnik se obučava da ubija. Vlastiti život nasuprot životu neprijatelja - to je najčišća srž vojničkog posla. Međutim, vojnici ponekad moraju obavljati i žalosnije, prljavije poslove. Moraju strijeljati špijune i partizane koji pred njima stoje bespomoćni vezanih očiju. Moraju, po zapovijedi, poneka vješati dječake, djevojke i žene, jer su to izvanredni partizanski borci. Ali, to ne znači da se vojnik - a osobito njemački vojnik, obučavan u duhu vojničke časti i poštenja koliko i za napore u borbi - može uvijek pomiriti s takvim zadacima. Ono što su nacisti u tom pogledu uradili s našom njemačkom omladinom teško je zaboraviti i oprostiti. PRIRODA NEPRIJATELJA I tako dolazimo do biti cijelog problema: je li rješenje, sa svim manama i nedostacima ipak predstavljalo imperativnu ratnu sigurnosnu mjeru ? Jesu li Židovi zaista predstavljali opasnost za sigurnost Reicha, kako je to tvrdio Hitler? To pitanje odmah nameće drugo - " Kojeg Reicha ? ". Još od francuske revolucije kroz našu filozofiju i politiku provlače se dvije nepomirljive koncepcije Reicha: a) Liberalna koncepcija: miroljubivi Reich, kozmopolitski po kulturi, sa slobodom za Židove, buržoaskom demokracijom po uzoru na Francusku i Englesku, uz podređen vojni položaj Njemačke; b) Nacionalistička koncepcija: Reich kao sve moćnija svjetska sila, prirodni nasljednik Britanskog imperija; njemačka kultura očišćena od stranih primjesa; oružane snage na bonapartističkoj osnovi " naoružanog naroda "; bezuvjetna mistična odanost caru, zemlji i starim kršćanskim vrlinama. U obje ideje infiltrirao se socijalizam sa svojim sentimentalnim i zaraznim parolama o ljudskom bratstvu, jednakosti i ukidanju privatne svojine. Međutim, njemačkom duhu je istinski odgovarao samo nacionalizam. Kad god bi u Reichu prevladao nacionalizam - 1866, 1870-71 1914. i 1917 godine - bili smo snažni i pobjeđivali smo. Kad bi izbili na površinu liberalni i socijalistički elementi, Njemačka je stradavala. Politički genij Adolfa Hitlera slio je u jednu mistiku nacionalističkog Reicha i za mase privlačenu ideju socijalizma. Nastao je nacionalsocijalizam, eksplozivni masovni pokret. Na modificirani Hitlerov socijalizam armija nije imala zamjerki. On je donio spartansku kontrolu privrede, zaposlenost, zdravstvenu i socijalnu zaštitu za sve osim za Židove. Židovi su bili kičma njemačkog liberalizma. Liberalizam im je donio građanska prava i privilegije. Liberalizam im je dao slobodu da koriste svoju energiju i vještinu u finacijskim poslovima, stručnim aktivnostima i umjetnosti. Ti ljudi, koji su nekad živjeli odvojeni od ostalih, sad su se mogli vidjeti svuda, bili su bogati, egzotični, držali su visoke položaje i indiskretno pokazivali svoja novostečena dobra. Za Židove, liberalizam je bio spas. Zato je zakleti nacionalist Adolf Hitler morao u njima vidjeti svoje glavne neprijatelje. Tragično je bilo to što je sve zavisilo od točke gledišta. STVARNA MOĆ ŽIDOVA Svi pokušaji da se opravda teritorijlano rješenje konačno padaju pred jednom praktičnom povjesnom istinom. Židovi su se pokazali nesposobnima da spašavaju sami sebe ili da nagovore nekog da ih spašava, a samoodržanje je mjerilo stvarne moći jednog naroda. Židovi izvan Hitlerova dosega nemoćno su gledali kako njihova evropska braća po krvi odlaze za svojom neizvjesnom ali sigurno mračnom sudbinom. Gdje je tada bio njihov politički utjecaj na Zapad o kome je Hitler govorio kao o gotovoj činjenici ? Gdje je tada bilo njihovo neizmjerno bogatstvo, kad nisu mogli uvjeriti ili podmititi vlastodršce bilo koje zemlje - čak ni neke male južnoameričke države - da im otvore svoja vrata ? Gdje je 1944. godine, kad je istina počela izlaziti na vidjelo i kada su uzalud pokušavali nagovoriti Angloamerikance da bombardiraju Auschwitz, gdje je onda bila ta njihova golema moć ? To govori samo za sebe. Hitler je predimenzionirao opasnost od Židova i naveo čestiti njemački narod na loš put. Židovi bi nam bili dobrodošli. Njihova brojčana snaga, sposobnost i međunarodni utjecaj itekako bi nam koristili da su bili na našoj strani, umjesto protiv nas. Možda bi čak i rat u tom slučaju završio drukčije ! Iako Židovi izvan evropskih zemalja nisu imali snage da se izbore za spas svoje braće, njihov glas snažno se čuo. Roosevelt i Churchill nepravedno su prikazivali naš narod kao Hune i divljake, čak i onda kad smo vodili bitku za kršćanstvo protiv crvenih hordi, Židovi su svojom galamom pridonijeli tome da im svijet povjeruje. Tako su rođene dvije političke fatalne za našu stvar - " najprije Njemačka " i " bezuvjetna predaja " - kojima su se dvije moćne plutokracije neopozivo postavile na stranu boljševizma. Da je nacističi režim postupao mudrije sa Židovima pod našom vlašću, ništa se od toga ne bi dogodilo. U tome je tragični vojni paradoks teritorijalnog rješenja. Židovi nisu bili moćni protivnici, ali su mogli biti moćni saveznici. Promatrana u tom svjetlu, nacistička politika prema Židovima dobija karakter skupo plaćene vojne greške. Ali, oružane snage niko ništa nije pitao i one zato ne snose krivicu. To je osnovni zaključak koji se može izvući iz najvažnijeg sačuvanog dokumenta o cijelom pitanju Protokola iz Wannseea. Bambi
istorija.135 dbambi,
Evo kratkih crtica o sudbinama nekih ljudi koji se pominju u priči o Protokolu iz Vansea... Hajnrih Himler. Rođen 1910. godine,po obrazovanju je bio poljoprivredni tehničar. Učestvovao je u Minhenskom puču 1923. godine, a 1925. godine postao je član nacističke partije. Nedugo zatim postao je šef SS-a jedne od vojnih organizacija partije, a potpm se postarao da SS postane i najjača vojna paravojna organizacija u Nemačkoj. Nakon eliminacije njegovog suparnika Eriha Rema (tokom tzv. " Noći dugih noževa " 1934.) Postao je, uz G÷ringa, verovatno najmoćniji čovek u Nemačkoj posle Hitlera. U godinama pred rat i po njegovom izbijanju, neumorno je radio na stavljanju celokupnog policijskog, obaveštajnog i kontaobaveštajnog aparata pod svoju kontrolu. Uz pomoć ove ogromne državne mašinerije spremno je izvršio naređanja o likvidaciji miliona ljudi širom Evrope. Prilikom vojnog poraza Nemačke, u maju 1945. godine, pokušao je da izbegne hapšenje prerušivši se u običnog vojnika. Prevara nije uspela i pao je u ruke zapadnih saveznika. U zatvoru je izvršio samoubistvo popivši otrov, 23. maja 1945. godine. Rajnhard Hajdrih. Himlerova desna ruka, od 1922. do 1931. godine bio je mornarički oficir. Napušta službu da bi se posvetio partijskim poslovima. Nakon dolaska nacista na vlast, brzo napreduje i uskoro postaje jedan od najmoćnijih ljudi u Nemačkoj. Tokom rata izvršavao je specijalne zadatke po različitim evropskim zemljama. Zadaci su se svodili na " disciplinovanje " pojedinih područija primenom masovnih egzekucija i terora. Zbog ovoga je dobio nadimak " Dželat " (The Hangman). 27. maja 1942. godine pripadnici češkog pokreta otpora izvršili su u Pragu atentat na njega. Od zadobijenih povreda Hajdrih je umro 4. juna iste godine. U znak odmazde, Nemci su sa lica zemlje izbrisali češko selo Lidice. Od 450 predratnih stanovnika sela pobijeni su gotovo svi. Sve seoske kuće su minirane, a teren je potom zaravnat buldožerima. Adolf Ajhman. Čovek koji je u strukturama SS i Gestapo stigao do vrlo visokih položaja a jedini posao mu je bio da što više " nepoželjnih " pošalje na onaj svet. Amerikanci su ga uhapsili 1946. godine, ali je uspeo da pobegne i nakon nekoliko godina potucanja po različitim zemljama konačno se skrasio u Argentini 1958. godine. Otkriven je 1960. godine, a nedugo nakon toga uhapsila ga je izrelska tajna služba MOSSAD i tajno ga prebacila iz Argentine u Izrael. Budući da je živeo pod tajnim imenom i formalno bio argentinski državljanin, ovaj slučaj digao je poveliku prašinu. 1961. godine izveden je pred izraelski sud. Nakon višemesečnog suđenja, u decemru iste godine izrečena mu je kazna smrti vešanjem. Kazna je izvršena u maju 1962. godine, a pošto se smatralo da njegovi ostaci ne smeju počivati na svetoj jevrejskoj zemlji, njegovo telo je spaljeno a pepeo rasut po Sredozmenom moru izvan izraleskih teritorijalnih voda. Suđenje Ajhmanu izavalo je ogromno interesovanje u svetu. On je bio najveći nacistički zločinac kome je suđeno posle Nirnberga. Osim toga, uhvaćen je tek 1960. godine kada su se emocije izazvane ratom u dobroj meri stišale, pa svetska javnost nije mogla da se načudi kako čovek njegovog fizičkog izgleda (mali je rastom i savim neupadljiv) može na duši da nosi milione života. Izvori: Britannica CD MS Encarta " Pravda - ne osveta ", Simon Vizental Bambi
istorija.136 dr.grba,
>> u dvadesetom stoljeću. Na žalost, Köln, Dresden, Katynska šuma i >> Hiroshima su pokazali da u ratu nemoralni postupci nisu bili >> isključivo specijalitet Nijemaca. Može li neko da elaborira ovu izjavu? O čemu je reč? Hirošima - jasno je, naravno i Drezden, ali ostalo? Šta je bilo u Kelnu? Katinska šuma? Šta je to? Nešto u Rusiji?
istorija.137 pifat,
>>Može li neko da elaborira ovu izjavu? O čemu je reč? Hirošima - jasno >>je, naravno i Drezden, ali ostalo? Šta je bilo u Kelnu? Katinska šuma? >>Šta je to? Nešto u Rusiji? Katinska šuma - jedan od razloga zašto su Poljaci zdravo mrzeli Ruse posle II svetskog rata. U vreme kada su Nemci i Sovjeti napravili sendvič od Poljske, u Katinskoj šumi je Crvena armija pobila veliki broj poljskih oficira i vojnika. Zvanično priznanje za ovaj zločin je, ako se ne varam, stiglo iz Kremlja tek pre neku godinu, a ne sećam se je li pruženo i neko zvanično izvinjenje.
istorija.138 mcar,
Kada citamo o zlocinima pocinjenim u raznim ratovima pa i ovim balkanskim, dolazimo do misli da je zlocin onih koji su vladali i dopustili zlocine mnogo veca od neposrednih izvrsitelja. Ipak oni skoro uvek izmaknu pravdi, ostaju slajeni od svojih naroda. MC
istorija.139 dbambi,
=>>> u dvadesetom stoljeću. Na žalost, Köln, Dresden, Katynska šuma i =>>> Hiroshima su pokazali da u ratu nemoralni postupci nisu bili =>>> isključivo specijalitet Nijemaca. => => Može li neko da elaborira ovu izjavu? O čemu je reč? Hirošima - jasno => je, naravno i Drezden, ali ostalo? Šta je bilo u Kelnu? Katinska šuma? => Šta je to? Nešto u Rusiji? Keln je nemački grad koji je teško bombardovan tokom WWII, ali mi nije jasno zašto ga autor posebno izdvaja, jer su mnogi nemački gradovi gore prošli. Naravno, Drezden je neuporediv, ali tu su i Hamburg, Libek Rostok i mnogi drugi. Keln se možda izdvaja time što je zaista (bio) prepun starih građevina. Kel je često pominjan u hladnoratovskim prepucavanjima tokom 50-tih. U memoarima ruskog maršala Žukova sam našao tvrdnju da su zapadni saveznici u tom gradu vršili selektivna bombardovanja. Naime, tvrdi on, iako je u Kelnu bilo mnogo strateški važnih fabrika, saveznici su izbegavali da ih bombarduju, a svu svoju vatrenu moć su usmerili na civilne ciljeve i gusto naseljene četvrti. Kao objašnjenje za ove postupke on iznosi tvrdnju da su u mnogima o tih fabrika zapadni investitori imali značajne interese, pa nisu želeli da one budu uništene. Koliko istine ima u ovome teško re reći. Katinska šuma je jedna od tzv. belih mrlja u rusko-poljskim odnosima. Kada se je poljska vojska kapitulirala početkom oktobra 1939. godine ogroman broj njenih vojnika i oficira je otišao u zarobljeništvo. Veliki broj ih je i pobegao iz poljske i uglavnom završio na zapadu (poljski piloti igrali su značajunu ulogu u bici za Britaniju 1940.) U Londonu je formirana i poljska vlada u izbeglištvu. Negde 1942. godine ta vlada je odlučila da formira i poljsku vojsku u V. Britaniji, jer je raspolagala sa solidnim brojem poljskih vojnika, ali se na startu pojavio problem koji niko ranije nije uočio. Naime, u svoj toj masi izbeglih vojnika bilo je veoma malo oficira, a bez njih je cela zamisao o vojsci bila neostvariva. Pokrenuta je istraga i tada je prvi put pomenuto ime Katinska šuma. Pojavilo se i nekoliko svedoka koji su potvrdili da se u toj šumi nalaze masovne grobnice sa približno 14 000 oficira i podoficira poljske vojske. Od tog trenutka priča se komplikuje. Naime obe strane koje su mogle biti krive za zločin (Nemci i Rusi) su ga poricale i svaljivale na leđa one druge. Kada je Poljska okupirana 1939. njena teritorija je podeljena između dve sile sa istoka i zapada. Katinska šuma se nalazi u onom delu Poljske koji je od 1939. do 1941. bio pod ruskom kontrolom i to je bio glavni nemački argument prilikom okrivljivanja Rusa za zločin. Takođe su tvrdili da su sve oficire koje je zarobila njihova vojska isporučili Rusima. Sa druge strane, Rusi su tvrdili da su oficiri pobijeni nakon što je Nemačka 1941. zauzela i taj deo Poljske i to potkrepljivali činjenicom da je drveće koje je posađeno preko grobnica staro četiri, a ne šest godine (istraživanje obavljeno 1945.) i da su oficiri pobijeni municijom nemačke proizvodnje. Uglavnom priča je poslužila kao materijal za žestok propagandni obračun, a odmah posle rata, kada je Poljska postala štićenik " velikog brata " cela stvar je temeljito zataškana. Kao što pifat reče tek sa slomom komunizma Kremlj je priznao zločin. Bambi
istorija.140 morkin,
> je, naravno i Drezden, ali ostalo? Šta je bilo u Kelnu? Katinska šuma? Koliko se ja razumem, u Kelnu je isto kao i u Drezdenu bombardovan grad bez potrebe. Drezden je bio "umetnički" grad bez vojne industrije. Stoga nije ni bio pod nekom naročitom zaštitom.
istorija.141 morkin,
> broj poljskih oficira i vojnika. Zvanično priznanje za > ovaj zločin je, ako se ne varam, stiglo iz Kremlja tek pre neku > godinu, a ne sećam se je li pruženo i neko zvanično izvinjenje. Jeljcin (ili još Gorbačov?) je položio venac na grob Poljaka u Katinskoj šumi. Sećam se toga sa nekih vesti.
istorija.142 mcar,
U knjizi "Opadanje i propast rimskog carstva", koju sam vec pominjao, pored izvarednog literarno istorijskog prikaza propasti rimske imperije govori se i o pocecima hriscanstva. Na jednostavan nacin Edverd Gibon opisuje stanje duha prvobitnih hriscana ( monoteista ) i sto je narocito interesantno govori o razlozima njihovog progona od strane rimske vlasti. Po Gibonu, monoteisti su u velikoj meri izazvali reakciju rimske drzave a broj tzv mucenika je mnogo manji nego sto crkva naglasava. U odnosu na svoje paganske sunarodnike prvobitne monoteiste odlikovalo je: a) verski fanatizam b) do tada nevidjena netolerancija (u odnosu na politeisticke religije) c) preziranje drugacijih - ostalih religija (koje je karakterisalo i judaizam, prvu, najstariju monoteisticku religiju koja nikada nije dostigla snagu organizacije hriscanstva) Cim je hriscanstvo postalo drzavna religija pocela su suzbijanja jeresi, doduse ne kao u srednjem veku nego nesto blazim sredstvima. Ukoliko su Gibonova tvrdjenja istinita nije nam tesko da razumemo korene monoteisticke netolerancije i zlocina koji su zbog iste usledili. MC *Kada je u novom veku autoritet crkve opao, monoteisticke religije su na zapadu zamenile monolitne ideologije sa svim posledicama monolitnog misljenja. Velike ideologije i religije obicno su iznad zakona, dok je volja ovako osmisljenih bogova nedokuciva, tajanstvena i ne dovodi se u pitanje. Za razliku od grckog panteona punog nesuglasica u judaejstvu, hriscanstvu i islamu, sve to lici na dobro organizovani hor.
istorija.143 sav.gacic,
> za kojim je Klinton delio karte, a jordanski kralj Husein zetone. > Na stranu specijalni efekti diplomatije i hrana za svetsku javnost > putem CNN, ono sto me najvise buni u Netanijahuovom zaokretu sto > je siva eminencija njegovog ministarskog kabineta cuveni general Bipolarnost je iščezla i Amerima kao "razrednom starešini" celog sveta nikako ne odgovaraju rusvaji u različitim krajevima Globusa, jer u konačnom bilansu su oni ti koji će ih miriti, jer su za njihovo ponašanje preuzeli neku vrstu odgovornosti. Potencijalnih žarišta ima na sve strane sa religioznim, kulturološkim, i sl. repovima, a čiji akteri, procenivši da je došlo njihovih pet minuta jedva čekaju da se zakače za upotrebljiv presedan... > Naravno, ne radujem se niti mi se svidjaju nacini na koji > oni sredjuju svoje prilike. Meni sve to pre lici na neminovnost > ratovanja u tom regionu. I meni to izgleda veoma rovito... ali ima li možda boljeg rešenja? Jasno je da u ovoj konstelaciji od rešavanja pitanja istrebljenjem nema ništa, a to znači - zeleni sto i natezanje na terenu... Pa tako dok svemoćni car novac ne zagladi oštrice i bar malo ne obesmisli sukob. Rat svima visi nad glavom. I njima i nama... Nema zadovoljnih, a usijane glave već sada imaju pun kofer argumenata zašto bi "jednom kad se steknu uslovi" trebalo povesti sveti rat i ispraviti vekovnu nepravdu :( Zadatak razumnih je da takve zadrže na margini...
istorija.144 sav.gacic,
> Kolonijalne sile, Spanija, Portugalija, vekovima su sticale bogatstva > zahvaljujuci kolonijama. Medjutim u slucaju ovih zemalja ovo bogatstvo > nije bitno uticalo na standard sirih slojeva. Ove dve zemlje su do II > sv. rata bile jedne od siromasnijih evropskih zemalja. > Kuda je onda otisao novac iz kolonija? Otišao je onima koji su ga oplođavali... Zlato i pogotpovo srebro iz Južne Amerike, sa izuzetkom "investicija" u raskoš (kuće, palate i sl.) je tranzitirao na sever, u francuske, nemačke zemlje, pa čpak i Đenovu i Veneciju, koje su već tada, na sopstvenoj teritoriji, bolje i modernije organizovale robnu proizvodnju, trgovinu... više proizvodile, a manje trošile...Tu su bili i ratovi, razna ujedinjenja, zaokruživanja teritorija po Iberijskom poluostrvu... Dalja analiza bi nas odvela na teren prednosti protestantizma (i racionalnog) nad katoličanstvom (verom i duhovnošću) i njihovom respektivnom sposobnošću da svoje resurse iskoriste na najbolji način... Za mene je fascinantan primer Holandije i njenih trgovačkih poduhvata, hrabrosti da se jedan mali naod u konstantnoj (fizičkoj) opasnosti od mora pusti u promet po celoj zemaljskoj kugli i da svoj položaj (u okviru realno procenjenih mogućnosti) zadrži do današnjih dana... Engleska i Francuska su bile druga priča... u svoje vreme 17-18, a posebno 19. vek bile su na vrhuncu moći: proizvodne snage uznapredovale, velika teritorija i broj stanovnika, koliko-toliko stabilna vlast koja je omogućavala stalni ekonomski rast ubrzo su ih je učinila neodoljivim za kolonijalna osvajanja, jedna po jedna porugalska i holandska tačka sa ogromnom zaleđinom (subekvatorijalna Afrika, Indijski potkontinent, Kina, Malaja...) su padale novim velesilama u ruke, teritorije su proširivane gde god je to bilo racionalno, uz takođe racionalno puštanje jakih "belih" kolonija da idu svojim putem... Zenit kolonijalizma je bio početkom 20. veka, daleke teritorije su bile idealni izvori sirovina, kao i ogromna sigurna tržišta. Činilo se da je u kolonijama ključ razvoja i veličine i dva svetska rata su u velikoj meri bili pokušaji da se izvrši preraspodela kolonijalnih teritorija. Nove sile, Nemačka (Austro-Ugarska) i Italija, u velikom zakašnjenju u hvatanju kolonija ispoljile su ogromnu odlučnost da direktnim udarom na metropole izvrše tu preraspodelu. Tražeći veće, Nemačka je izgubila iz vreće (Kamerun, Togo, Jugozapadnu Afriku, Tanganjiku, Novu Gvineju...) i u popravnom ispitu, krajem tridesetih je u liku Hitlera odlučila da ispravi tu i mnoge druge "nepravde" prema njima "poniženima i uvređenima". Ideja je bila stara: "Drang nach Osten" (Prodor na Istok) i principijelno progresivnija: pod svoju kontrolu staviti što je moguće više teritorija i ljudi - bizu svoje osnovne teritorije, sa kasnijim pokušajem da se njihovim uključivanjem u svoj privredni sistem, a kasnije postepenim uvlačenjem u svoj kulturni i civilizacijski areal, uz sve asimilativne radnje i uspostavljanje sveobuhvatnog gospodstva, recimo "sa ljudskim licem", dakle ne onom golom represijom kojom su Briti i Francuzi tretirali obojene po drugim kontinentima. Na primeru SAD i Rusije/SSSR pokazalo se da je nova "dobitna kombinacija" - velika kompaktna teritorija, veliki broj stanovnika, mogućnost koncentracije zaista ozbiljnih sredstava. U "povoljnom okruženju" nacizma, nemački stratezi su videli šansu da jednom zauvek na taj način uđe u red svetskih sila... I zamamlo da uspe... Da je na mestu ludog Adolfa bio neko sa iole većom zadrškom i smislom za meru dugo još (do danas?) bi istočna Evropa šljakala za nemačke kompanije (što je mnogima i danas sudbina, ali na drugi način)... Epilog: Ubrzo posle Drugog svetskog rata otpočeo je serijal svečanog spuštanja zastava kol. metropola (Indonezija '47, Indija, Palestina '48...) sa kulminacijom krajem pedesetih i početkom šezdesetih, kada je pompezno napuštanje kolonija bilo pitanje prestiža i novog demokratskog imidža metropola, što nije bilo ništa drugo do eufemizam za previsoke troškove i premale efekte dalje direktne uprave kolonijama... Golom kolonijalizmu na smenu došle su nove, uglavnom ekonomske formacije tipa Britanskog komonvelta, ili asocijacije frankofonskih zemalja, koji poput nekih formalnih blokovskih organizacija redovno organizuju samite, sportske manifestacije, i tsl., ali su pre svega zamišljene kao ekonomske zajednice kojima bi nekadašnjim metropolama obezbedile nekadašnje privilegije i lak dostup sirovinama i tržištu, a nerazvijenima kakav-takav priključak savremenim tokovima, standardima i organizacijama koje su im inače nedostupne (EU na primer)... Sa vremenom su i te zajednice postajale sve manje hermetične, globalizaciji su bile izložene same metropole i njihove privrede, a bivše kolonije su pomalo počele da stiču partnere i van okvira nekadašnjih gospodarskih skuta... Sa vremenske distance od tridesetak godina od formalnog kraja kolonijalizma nameće se uzaludnost ratova, žrtava i razaranja za teritorije i stanovništvo... Zastave Mercedesa, Simensa, Hoechsta, Filipsa, Macušite, Sonija, Tojote po najvišim soliterima ne samo nekadašnjih najprosperitarnijih kolonija: Malezije, Indonezije, Vijetnama, Egipta, Nigerije..., već i njihovih nekadašnjih gospodara (a o ex-socijalističkoj sirotinji i bivšoj supersili da i ne govorimo), ozarile bi sve zločince iz Nirnberga, kamikaze-pilote i ostale sa "đubrišta istorije", ali i bacile u očaj one čija imena nose ulice po slobodarskim gradovima... Poruka je jasna i svodi se na to da "dobiti" nije dovoljno, već je potrebno "stvoriti"... A na planu izvođenja radova, trebalo je samo sagledati da do cilja postoje različiti putevi...
istorija.145 mcar,
Hvala Savi Gacicu za izvrsan prikaz o kolonijama. MC
istorija.146 dbambi,
=> Zaista ne znam kako nabaviti knjigu "Opadanje i Propast rimskog carstva", => ja sam je pozajmio od druga. Knjiga je izdata kod nas, izdavac je Sluzbeni => list SRJ, znaci da je knjiga stampana zadnjih godina. Knjiga viđena u knjižari Službenog lista u Brankovoj 18. Kvalitet odličan, a cena 310 din. Bambi
istorija.147 adrok,
************************** UDRUŽENJE ZA NEGOVANJE VAZDUHOPLOVNIH TRADICIJA ************************** Beograd Uzun Mirkova 4/1 izvod iz Aerobiltena br. 42 od 15.09.1997. PROGRAM RADA istorijske sekcije i udruženja 15.09. - 29.12. 1997. 212. sednica - 15.09.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Vladimir MILOŠEVIĆ: Bitka za Britaniju. 213. sednica - 22.09.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Razgovor sa g. Đorđem STOJANOVIĆEM. 214. sednica - 29.09.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Pero ZĐELAR: Haške Ženevske konvencije. 215. sednica - 6.10.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Razgovor sa g. Nikolom POMORIŠCEM. 216. sednica - 13.10.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Petar BOSNIĆ: Avioni za bombardovanje u obrušavanju Vazduhoplovsta Kraljevine Jugoslavije. 217. sednica - 20.10.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Jovica MRKONJIĆ: Udesi u vazduhoplovstvu - Tehnički nedostaci. 218. sednica - 27.10.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Milivoje JOVANOVIĆ: Prof Tomić, jedan od osnivača vazduhoplovnog odseka na tehničkom fakultetu. 219. sednica 3.11.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Stanislav DŽodžović: Priča o Milisavu Semizu. 220. sednica - 10.11.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Jovica Mrkonjić: Udesi u vazduhoplovstvu. 221. sednica - 17.11.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Stojan JOVIĆ: Spasavanje Padobranom u Jugoslaviji u drugom svetskom ratu. 222. sednica - 24.11.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Bane JOVANOVIĆ: Rad Jugoslovena u tehničkoj Pomoći u Alžiru. 223. sednica - 1.12.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Zoran Miler: Grobovi vazduhoplovaca na Novom groblju u Beogradu. 224. sednica - 8.12.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Brana JOVANOVIĆ: Vazduhoplovstvo na našim poštanskim markama. 225. sednica - 15.12.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Petar BOSNIĆ: Nabavka, proizvodnja i modifikacije lo- vačkog aviona Hoker Hariken u vazduho- plovstvu Kraljevine Jugoslavije. 226. sednica - 22.12.97. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Sednica posvećena danu RV i PVO i jubilejima vazduho- plovstva ratnog, civilnog, sportskog. Program zada- taka i predlozi. 227. sednica - 29.12.97. u 12:15 č.Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Ocena ovogodišnjeg rada, program rada za 1998. godinu. Koktel i čestitke za Novu 1998. godinu uz pohvale i zahvalnice članovima i saradnicima. * * * u pripremi NAUČNI SKUP "UCESCE I DESTVOVANJE VAZDUHOPLOVSTVA" U APRILSKOM RATU 1941" Skup u sradnji sa naucnim i stručnim Institutima i Ustanovama održaće se: od 1 - 6. aprila 1998. Prijavljujte svoje radove Organizacionom Odboru naučnog skupa --------------------------------------------------------------- Udruženje za negovanje vazduhoplovnih tradicija održava svoje sednice svakog ponedeljka u 12:15 čas. u Domu AeroKluba Uzun Mirkova 4/1. (od 1.07. - 15.09. 1997. se neradi). Ulaz je slobodan i ko voli i zanima se za istoriju vazduhoplovstva, za našu vazduhoplovnu tradiciju - dobro došao.
istorija.149 pesic,
Da li neko zna koje su politicke stranke i organizacije bile aktivne u BiH za vreme aneksione krize 1908 godine ?
istorija.150 dbambi,
Malo da razbudimo temu :) Sledeća poruka je preuzeta iz news grupe soc.history.war.us-civil-war. Nažalost, od te poruke sam sačuvao samo originalni tekst, a bazu sam obrisao, tako da ne znam ko je autor. Nadam se da neće zameriti zbog kopirajta :). Tekst se bavi različitim aspektima problema koji su doveli do građanskog rata u Americi. Original se nalazi u datoteci uz poruku. Čvrsto uvreženi stav " Ropstvo je izazvalo građanski rat " je, formalno posmatrano, tačan, ali, naravno, ne govori ništa o svoj složenosti problema i isprepletenosti stvarnih događaja. Rasprave o mnogim pitanjima (od kojih je većina bila povezana sa postojanjem institucije ropstva i njegovom rastućem ekonomskom značaju za proizvodnju pamuka) trajale su, sa dužim ili kraćim prekidima, tokom dve generacije koje su prethodile ratu (1820-60). Ranih 50-tih godina 19-og veka, starija generacija američkih političara u kojoj su uglavnom bili zastupljeni vatreni nacionalisti sa juga, konačno se povukla i dala šansu mlađima, među kojima je ovog puta bilo znatno više Severnjaka. Nova generacija političara sa juga razlikovala se od svojih starijih kolega u dva važna detalja Bili su mnogo manje ubeđeni u neophodnost očuvanja Unije i znatno glasnije su tvrdili da je ropstvo jedna od vrhunskih vrednosti američkog uređenja. Političari, kako oni sa Severa tako i oni sa Juga, bili su svesni da rast stanovništva i ekonomske snage daje sve više i političke moći severnom delu zemlje i time je uskraćuje južnom koji je dominirao federalnom politikom još od osnivanja Unije. Najvažniji politički problem tokom decenije koja je prethodila građanskom ratu bio je pitanje ekspanzije na zapad, ekonomskog razvoja novih teritorija (građevinarstvo i gradnja transkontinentalnih pruga) kao i političko uređenje novih država koje su na tim teritorijama bivale formirane. Ovaj skup pitanja uskoro se fokusirao samo na jedno: Treba li ili ne dozvoliti ropstvo na novim zapadnim teritorijama kao i u novim državama tamo nastalim ? Nove zapadne države koje bi naginjale Severu mogle bi ubrzati opadanje političke moći Juga na federalnom nivou, posebno u Senatu gde je svaka država reprezentovana preko dva Senatora. Nadalje Južnjci su se plašli da bi ubrzani ekonomski razvoj zapadnih teritorija njih čvršće vezao za Sever (npr. time što bi se većina novoizgrađenih pruga sticala u Čikagu, a ne npr. u Nju Orleansu) i time mogao voditi ka prelasku Misurija i Kentakija u severni tabor, što je opet moglo voditi oživljavanju ideje o postepenom ukidanju ropstva koja je bila propala nakon rata iz 1812. godine (rat između SAD i V. Britanije prim. prev.) kada su stavovi " pamučara " odneli prevagu. Paralelno sa ovim ekonomskim i političkom problemima vezanim za ekspanziju na zapad tekla je i rapidna industrijalizacija Severa koja je transforimisala to društvo na način koji je oštro odudarao od načina života na Jugu, gde je ropstvo bilo jedan od stubova znatno više aristorkratskog, klasno podeljenog, ruralnog i malograđanskog društva. Iako je npr. prosečan beli Južnjak tog vremena bio dvaput bogatiji od prosečnog Severnjaka, ipak je bio i dvaput manje sposoban da čita i piše od njega. Iako je ustvari većina Severnjaka zadržala duboke rasne predrasude prema Crncima i uopšte pokazivala malo interesovanja za to pitanje Južnjaci su postajali sve uznemireniji da bi jednog dana, na neki način Sever mogao uzeti moć federalne vlade u svoje ruke i okrenuti je protiv ropstva i Juga. Ropstvo je u južnjačkoj retorici identifikovano sa Jugom, a južnjačke patriote i njihovi federalni političari su zahtevali da se ono afirmiše kao " dobra stvar ". Ovaj zahtev bio je u raskoraku sa nezvaničnom politkom po pitanju ropstva koju su formulisali još " Očevi nacije " prilikom nastanka Unije. Ta politika se svodila na verbalnu osudu ropstva " kao nemoralne stvari vredne žaljenja " i činjenju simboličnih koraka koji su ograničili njegovo širenje ( zabrana ropstva na Severozapadnim (i jako slabo naseljenim teritorijama prim. prev.) teritorijama, zabrana međunarodne trgovine robljem itd...). Takva politika bila je uvažavana od mnogih južnjačkih političara koji su nasledili osnivače SAD u godinama posle rata iz 1812. Dok su neki Severnjaci bili više nego voljni da umanje strahove svojih prijatelja sa Juga (npr. uslov da bilo koji političar dobije demokratsku predsedničku nominaciju nakon 1845. bilo je rođenje na Severu i simpatije na Jugu), zjapeća praznina na Jugu koja se protezala od hipokrizije Tomasa (" ..svi ljudi su stvoreni jednaki ") Džefersona (Tomas Jefferson) do apsolutnog fanatizma Rodžera ("...nema prava koje je beli čovek dužan da poštuje..") Tanija (Roger Taney) počela je da provocira ostale, prvenstveno ( i za potomstvo najvažnije) Abrahama Linkolna (Abraham Lincoln). Zanimljivo je osvrnuti se na jednu značajnu tačku u ovoj raspravi - čuvenu Daglas - Linkolnovu debatu. Daglas nije hteo da izjavi kako moralno ne odobrava ropstvo (jer ga je odobravao) dok je Linkoln to hteo da uradi. Zbog toga je Daglas (Douglas) bio za pravljenje kompromisa po pitanju ropstva i zapadne ekspanzije. Kompromis bi sadržavao slobdno širenje ropstva uz zadržavanje principa narodnog suvereniteta koji bi, verovao je on, u praksi zaustavio prodor ropstva na zapad. Linkoln se pak zalagao za " ostavljanje na miru " ropstva tamo gde ono već postoji (čak se zalagao i za oružano sprovođenje " Zakona o odbeglim robovima "), ali je bio oštro protiv bilo kakvog kompromisa po pitanju ropstva i zapadnih teritorija. Prilikom izbora 1860. godine, demokrate sa juga su odbile da podrže Daglasa (čak su i dvaput rasturili partijsku konvenciju) i na kraju su nominovali regionalnog kandidata, čime su praktično osigurali pobedu republikanskog kandidata - Linkolna. Unionisti sa Juga pokušali su da formiraju Ustavnu partiju Unije koja bi se zalagala za " zataškavanje " pitanja ropstva u interesu očuvanja Unije i bila sastavljena pretežno od starijih političara koju se se već povukli iz javnog života. Nažalost " zataškavanje " se pokazalo nemogućim i ova partija je shvatila da se ne može nadati čak ni podršci bivših demokratskih krila sa severa u borbi protiv ubedljive Linkolnove izborne pobede. Nakon Linkolnovog izbora, države koje su se nalazile u unutrašnjosti Juga predvođene Južnom Karolinom (čiji su snovi o secesiji datirali još od Carinske krize 1832. godine) otcepljivale su se jedna za drugom. i odmah formirale Konfederaciju sa sopstvenom federalnom vladom. Ovo su bile države u kojima su ropstvo i uzgajanje pamuka bili ekonomski najvažniji. Granične države, prvenstveno Virdžinija, Severna Karolina i Tenesi, koje su ustvari imale ljudski potencijal i industrijske resurse za vođenje rata, čekale su, pod pritiskom unionističke manjine iz područja sa malim prisustvom ropstva, udružene sa tzv. " uslovnim unionistima " koji su se nadali postizanju nekog nedefinisanog komprimisa koji bi vodio mirnom rešenju. Naposletku, ove države su se priključile Konfederaciji, vođeni apelima na " južnjački patriotizam " koji su usledili nakon događaja oko Fort Samtera (Fort Sumter). Evidentno je da je postojala ogromna količina nerazumevanja između Juga i Severa. Južnjaci su žestoko potcenili odlučnost Severa da očuva Uniju dok su Severnjaci veoma precenili južnjači unionizam. Samo su nekolicina Severnjaka bili ubeđeni abolicionisti na početku rata, ali događaji oko Fort Samtera naelektrisali su javnost na Severu i podrška federalnoj vladi bila je osigurana. Mnogi na Severu još uvek su se nadali da bi se moglo uspostaviti nešto nalik na " status quo " uz minimalno krvoproliće. Linkoln, jednim okom motreći na ono što je on verovao da je brojna skupina unionista na Jugu, a drugim na ove severnjake sklone kompromisu čija se odanost Uniji nije protezala do neprijateljstva prema ropstvu u početku je sebe predstavljao kao borca za zakonitost i ustavni autoritet federalne vlasti. Tokom rata stvarne razmere južnjačkog unionizma brzo su sagledane i smišljanje praktične strategije za povratak Juga u Uniju pomerilo se sa političkog ubeđivanje na osvajanje oružjem. Linkoln je bio ubeđen da ropstvo kao osnovni motiv višedecenijske napetosti koja je kulminirala secesijom mora biti okončano. Usmerio je zemlju ka prihvatanju emancipacije (oslobađanju robova) kao primarnom ratnom cilju zajedno sa očuvanjem Unije kao posledici toga. Najdramatičniji korak u njegovoj političkoj karijeri bio je nastanak njegove Proklamacije o Emancipaciji (Emancipation Proclamation) objavljene nakon bitke kod Antidema (Antetiem) u septembru 1862. godine, koja je stupila na snagu 1. januara 1863. godine. U deklaraciji je, kao vojna mera, objavljeno oslobađanje svih robova na teritorijama kontrolisanim od strane Konfederacije. Kasnije, pokrenuo je proces koji je vodio usvajanju 13-og amandmana, kojim je formalno okončano ropstvo na celoj teritoriji SAD. Pogledi i motivi običnih vojnika na obema stranama nalazili su se u širokom rasponu i uključivali su stvari kao što su: Želja za avanturom želja za dokazivanjem muškosti, patriotizam, posvećenost moralnim principima (okončanje ropstva) ka i patološka potreba za nasiljem i pljačkom. 1864. godine armija Unije bila je uglavnom republikanska po svom političkom opredeljenju i imala je mnoge slobodne crnce i bivše robove u svojim redovima. Bambi slave.zip
istorija.151 dalex,
Poštovane dame i gopodo, fini ljudi sa Sezama! Pred vama je istorijski osvrt na vladavinu srpskog kralja Dragutina, napisan od koleginice_po_sezamu Smilje. Oslanja se na mnoštvo istorijskih izvora, od kojih ću pomenuti: >> ISTORIJA SRPSKOG NARODA, Srpska knjizevna zadruga, Beograd 1981. >> "Unutrasnje borbe pocetkom veka" >> (Sima Chirkovic) >> " Unutrasnja politika kralja Milutina" >> (Sima Chirkovic) >> Grigorije Ostrogotski: "Istorija Vizantije",Beograd, Prosveta, 1992. Tekst koji je pred vama, dakle, je Smiljin, uz moju redakciju živopisnog rukopisa :). Treba da dodam da je ispunio svoju svrhu, tj. ubedio me da je Dragutin bio 'velika faca', a ne 'neki tamo bez veze kraljić', što sam ja u jednoj od poruka neoprezno implicirao. Lično ga smatram izuzetno kvalitetnim i zanimljivim. ----------------------------------------------------------------------------- Sedamdeste godine XIII veka bile su u znaku savezništva Srbije sa Karlom Anžujskim, gospodarem južne Italije. U okvirima jedne šire koalicije evropskih država, taj savez je kako za Uroševe tako i za Dragutonove vlade, težio razbijanju Vizantije i novoj podeli njenih teritorija. Jer za vreme Uroševe vladavine materijalne mogućnosti zemlje bile su porasle, što je pojačavalo ratoborno raspoloženje vladajućih krugova prema Vizantiji. Tako su već u doba Dragutina (1276 - 1282) dobili osnovne obrise oni materijalni i psihološki činioci koji će u toku pet - šest decenija doneti Srbiji najveće uspehe na racun Vizantijskog carstva. Sa druge strane Dragutinovo doba ne beleži nikakve uspehe niti značajnije poteze protiv Vizantije. Taj raskorak izmedju želja i njihovog ostvarenja nije mogao učiniti Dragutina popularnim u očima vlastele, pogotovu kad je došlo do neuspeha na ratištu prema Vizantiji... Kako kaže savremeni pisac, Vizantinci su, u želji da potčine Srbiju i njenog vladara, prodrli sve do Lipljana. Precizno određivanje kad se to zbilo nije moguće, ali nema sumnje da je to bila poslednja godina kraljevanja Stefana Dragutina (1281 - 82). Koliko god bio nejasan razvoj političkih prilika u Srbiji tog vremena, pomenute okolnosti pokazuju da je pred Dragutinov silazak sa prestola već bila stvorena atmosfera koja možda nije neposredno uticala na odluku o povlačenju, ali je svakako znatno doprinela njenom sazrevanju. Početkom 1282.god. Dragutin je nesrećno pao sa konja pod Jelečom. Prelom noge bio je dosta konplikovan. Savremeni izvori, uz nevelike razlike u kazivanju, taj događaj smatraju neposrednim povodom abdikacije kralja Dragutina. Psihički i fizički veoma pogođen udesom, on je u naelektrisanoj atomsferi, na saboru u Deževu ubrzo odstupio s vlasti u korist svog mlađeg brata. U svakom slučaju sporazum je veoma brzo zaključen i Milutin je preuzeo bratovljev presto, konja i oružje, kao simbole vlasti i svoga novog kraljevskog dostojanstva... Odstupajući formalno zbog bolesti i smutnje koju je ona sobom donela, kralj Dragutin je predao vlast Milutinu, podredio mu se, i čak, kako izgleda, pristao da zvanično vise ne nosi titulu kralja. Deo dinastičkog sporazuma je bio i taj da Milutina na prestolu posle njegove smrti nasledi Vladislav - sin kralja Dragutina...Značajan deo celog sporazuma činilo je pitanje teritorija koje su Dragutinu ostavljene na uživanje i upravu... Danas se ne sumnja u to da je sporazum izmedju braće sadržavao i klauzulu prema kojoj je u Dragutinovim rukama ostala posebna cela oblast. Pretpostavlja se da su u njen sastav ulazili Rudnik, Arilje i Uskoplje kod Trebinja (delom ili u celini), dok je staro Trebinje pripadalo staroj kraljici Jeleni, jer Dragutin je, porodičnim vezama i političkim ambicijama, bio vezan za ugarski dvor... Ubrzo posle njegovog odstupanja sa prestola pokazalo se da položaj njegove oblasti na severu srpskih zemalja ima kako širi politički uticaj, tako i značaj. Nakon dve godine posle sabora u Deževu, došlo je do naglog proširenja Dragutinove oblasti. Oko 1284, kao zet ugarske vladarske kuće, Dragutin dobija tzv. Mačvansku - Bosansku banovinu koju je do tada držala njegova tašta kraljica Jelisaveta. To je današnja Mačva, ostali srpski krajevi uz južnu obalu Save, uljučujući i Beograd, i severoistočna Bosna. Naglo proširenje Dragutinove oblasti, kojoj je početkom devedestih godina XIII veka pripojeno i Braničevo, znatno je ojačalo njegovu moć, a sledstveno tome podiglo i njegov ugled. Dobro osetiviši svu mogućnost svog položaja, bivši kralj je prostranom teritorijom nad kojom je imao vlast upravljao samouvereno, kao pravi kralj. Prema drugim zemljama vodio je sopstvenu politku, nezavisno od brata Milutina. Negovao je dobre odnose sa papom, nameravajući da pokrsti bogumile. Takođe je bio prvi srpski vladar koji je imao svoj dvor u Beogradu. U to vreme u Beogradu je podignuto negde oko 500 crkava. Sam dvor je važio za ogledalo raskoši na Kalimegdanu... Arhepiskop Danilo naziva Dragutina dosledno kraljem, navodeći ponekad njegovu državu Mačvu, katkad Srem, a na jednom mestu kaže da je držao zemlju otečestva svog... Anonimni istorijski izvor kaze sledeće: "Milutinova država je obuhvatala Rašku, Hum, Duklju i Primorje, dok je Dragutin vladao Srbijom, Bosnom, Mačvom i Krajinom. Dalje sa tim u vezi izričito se pominju dve države: regnum - Servie, pod kraljem Dragutinom, regnum - Rassie, pod kraljem Milutinom." Ovakvo precizno razdvajanje koje je izvršio jedan zapadnjački autor je posledica Dragutinove politke prema zapadu. Međutim Dragutinova oblast jeste prerasla u samostalnu oblast, u samostalnu i posebnu državu. Na toj osnovi Milutin postaje veoma uznemiren i tako među braćom nastaju veoma zategnuti odnosi koji će prerasti u oružani sukob. Otvoreni rat između Milutina i Dragutina izbio je negde oko 1301.god. Obaveštenja o ratu su nedovoljna i nekompletna... Ništa se ne zna pod kojim je uslovima mir sklopljen ali se zna da su braća išla u Konstantinopolj patrijarhu Nikonu i caru Androniku oko 1312.god. ----------------------------------------------------------------------------- Poz!
istorija.152 dule.n,
Svaka čast i smilji i tebi na ovom doprinosu CIVILIZACIJI. :) Ima li još toga?
istorija.153 dalex,
>> Svaka čast i smilji i tebi na ovom doprinosu CIVILIZACIJI. :) Hvala za pohvale, cvetamo na njima :). Al čast & slava pripadaju autorki, ja sam tu samo slučajno. >> Ima li još toga? U skladu sa gorerečenim, to zavisi od smilje. Ako bi bila dosledna :), poslala bi sada nešto o Dušanu Silnom! Inače, od Dragutina do Dušana kraljevali su Milutin i njegov sin, a Dušanov otac Stefan Dečanski (znači Dragutinov sin Vladislav nije, bez obzira na dogovor u Deževu dobio presto). Za Dečanskog je vezana čuvena mračna priča iz naše istorije, da su ga oslepeli i otac i sin (to očigledno malo čudno zvuči, moguće je da treba 'oslepljivali', ali ja sam čuo tako, ne znam detalje). Poz!
istorija.154 dule.n,
│ U skladu sa gorerečenim, to zavisi od smilje. Ako bi bila dosledna :), │ poslala bi sada nešto o Dušanu Silnom! └─────────────────── Smiljo, na tebe je red... :) │ Za Dečanskog je vezana │ čuvena mračna priča iz naše istorije, da su ga oslepeli i otac i sin │ (to očigledno malo čudno zvuči, moguće je da treba 'oslepljivali', │ ali ja sam čuo tako, ne znam detalje). └─────────────────── Bilo bi lepo da razjasnimo malo te detalje. Ono što i ja znam je nešto tako slično, mutno i čudno.
istorija.155 smilja,
> Smiljo, na tebe je red... :) Naravno, samo da se malo saberem... Milutin...i da proučim koliko je tačno žena imao... A to sa Stefanom Dečanskim...sin... Mada je sečenje nosa, ušiju, jezika ili oslepljivanje bilo veoma karakteristično za Vizantiju...;na taj način htelo je da se dokaže da osakaćeni nije dostojan TRONA.. Medjutim, ako se pogledaju freske u Milutinovim zadužbinama uvideće se da je on bio jedan od najlepših vladara iy dinastije Nemanjić... Nemanjići su po prirodi bili ridji..poreklom iz Ribnice... Elem ja ću ovih dana da se podsetim toga pa ću otpisati mom saradniku Dalexy a on će to da sastavi popularno a ne da davi....:) Pozdrav Smilja :)
istorija.156 dbambi,
Slučajno sam juče slušao Svetski servis BBC na srpskom i tu rekoše da je umro čuveni ruski fotograf Jevgenij Kaldei. Napravio je neke od najpoznatijih ratnih fotografija iz WWII, a najčuvenija među njima je svakako ona koja pokazuje pobadanje crvene zastave sa srpom i čekićem na krovu Rajhstaga u Berlinu, 2. maja 1945. godine. U vezi sa tom zastavom postoji jedna zanimljiva pričica koju sam našao na CD WWII. Naime, ta zastava koja se našla na Rajhstagu bila jedna od ukupno tri koje je Jevgenij doneo iz Moskve. Iz Moskve je poslat u Berlin kako bi fotografski zabeležio pobedu, a iz neke od konferencijskih sala u Kremlju uzeo je tri crvena stolnjaka od kojih je njegov ujak, inače krojač, načinio tri zastave na koje je prišio zvezdu, srp i čekić. Prva od tih zastava postavljena je na (tadašnjem) berlinskom aerodromu Tempelhof pored ogromne statue nemačkog orla druga se našla na Brandemburškoj kapiji, a treća (i najpoznatija) pobodena je na krovu Rajhstaga. Po povratku u Moskvu, Jevgenij se suočio sa mogućnošću izvođenja pred vojni sud ukoliko ne vrati tri stolnjaka koja je uzeo iz Kremlja... Inače, u emisiji koju sam pomenuo još su rekli da je on autor i drugih poznatih forografija. Spomenuli su i neke tri posebno važne. Jedna je ova sa Rajhstaga, druga je fotografija žene saobraćajca u porušenom Berlinu (ovo nisam nikada video), a o trećoj nisam ništa zapamtio. Sve ove nezaboravne fotografije načinio je polovnom Leica-om. Još da kažemi ovo, prvo mesto na mojoj listi ratnih fotografija ubedljivo drži ona koju je načinio Robert Kapa tokom španskog građanskog rata, a prikazuje španskog borca pogođenog u jurišu. Druga je " Raising Old Glory at Ivo Jimma " načinjana prilikom pobadanja američke zastave (Stara slava - nezvanični naziv američke zastave sa pedeset zvezdica) na vrhu planine Suribači na otoku Ivo Džima, a treća je pobadanje crvene zastave na Rajhstagu. Bambi
istorija.157 dbambi,
=> " Raising Old Glory at Ivo Jimma " Moj engleski...:( Treba " Rising...." Bambi
istorija.158 dr.grba,
>> => " Raising Old Glory at Ivo Jimma " >> >> Moj engleski...:( >> >> Treba " Rising...." De, lakše malo. Može i "raising". Webster: raise (rayz) v. <raised, rais-ing> n. v.t. 1. to move to a higher position; lift up; elevate: to raise one's hand. 2. to set upright. 3. to cause to rise or stand up; rouse. (...) Dakle, setting Old Glory upright at Ivo Jimma, može?
istorija.159 kovac.alx,
Reklama iz "The Economist" od 11. do 17 oktobra MISSION: Great partners understand each other, appreciate each other's goals and work to assure long-term success. They also recognize that success depends on establishing strong bonds, shared vision and mutual respect. At Lockheed Martin, we keeep these principels in mind because solid partnerships are essential to success in the world marketplace. -> ovaj tekst ispisan je u zaglavlju reklame u dva reda. Zatim sledi fotografija Vinstona Cercila sa tompusom u ustima, ususkanim u vojnicki sinjel i sa subarom na glavi, a pored njega je Frenklin Ruzvelt - pretpostavljam fotografija sa Jalte. Preko te fotografije ispisano je: WHAT MAKES A GREAT PARTNER? Pri dnu reklame za Lokcheed Martin pise: SUCCESS: Lockheed Martine worldwide alliances are a dynamic exchange of ideas, skills and technologies. Our advanced technologies (aircraft, space systems, telecommunications, electronics, information systems and more) and NATO standards (F-16s, C-130, FPS-117 radar) offer our partners opportunities to prosper, built on a history of relationships that work. www.lmco.com Nisam mogla da odolim i da sa poduzim tekstom ne pokusama da podelim moje odusevljenje doticnom reklamom sa vama. Sta da vam kazem, nema zastoja u vojnoj masineriji. Mozda Bambi ima inspiraciju na ovaj prilog. * :) * POzdrav od Sase
istorija.160 olio,
> Sta da vam kazem, nema zastoja u vojnoj masineriji. Pa to je veliki biznis i zarada velikih para za pojedine kompanije koje rade vojne stvari. Sada ima toliko voratova da je to meka za zaradu para. Posle napada Japanaca na Perl Harbour strahovito su ameri poceli da razvijaju vojnu industriju, naravno i nauku a sve u nameri da zarade pare. Vojni razvojni centri su isto tako veliki kao i civilni. Mnoga otkrica u vojnim centrima su prebacena na civilne pa se onda ide u zaradu i profit.
istorija.161 dbambi,
=> Sta da vam kazem, nema zastoja u vojnoj masineriji. Mozda => Bambi ima inspiraciju na ovaj prilog. Pa recimo da imam :) Znaš, pomalo mi idu na nerve svi zaludnici koji idu naokolo i protestuju protiv razvoja naoružanja, trošenja para na isto, pucanja ljudi jednih na druge i sličnih stvari. Da se razumemo nisam ja neki manijak koji uživa gledajući neko dete u nekoj Nigeriji bez ruku i nogu koje mu je odnela nagazna mina zaostala iz zaboravljenog rata ili gledajući ratne veterane praznih pogleda, ali želim da budem realan pre svega. Realnost je sledeća: Ratovi prate ljudski rod praktično od trenutka postanka istog. Oni počinju kad u sukob dođu interesi. Interesi dolaze u sukob jer na ovoj planeti konstantno imamo manjak nečega - teritorija, nafte, ruda, hrane ili bilo čega drugog (a često imamo višak sujete i samoljublja). Takođe, od kada ratovi postoje usavršavala su se oružja i načini njegove primene. To je kao zakon spojenih posuda - ako imaš rat imaš i oružje, a svako teži da njegovo bude bolje. Od kamenog noža i toljage stigli smo do nervnog gasa i lasera koji obaraju satelite. Da li je moralo biti tako ? Ja mislim da jeste. Međutim, ako je već moralo da se uđe u trku bez kraja i pobednika učinjeno je (poslednjih decenija) ono što je najcelishodnije. Trka je postala prijatnija za publiku. Kako ? Prosto, nekada je ljudski život bio najjeftiniji ratni resurs. Prvi svetski rat bio je živo otelotvorenje i vrhunac takvog načina ramišljnja. Ljudi su ginuli kao snoplje, a do danas neprevaziđeni rekord u broju poginulih u jednoj jedinoj bici bio je Verden. Milion mrtvih za pomeranje fronta od svega nekoliko kilometara. Vojna misao, kao i oružja koja su trebala da je sprovedu u delo, su, srećom, značajno uznapredovali, pa smo danas stigli to tzv. " rata sa nula mrtvih ". Naravno, taj koncept iznjedrila je tehnološki i vojno najnaprednija nacija današnjice, ali mu se ne može prigovoriti humana dimenzija. Jednostavno, ako su ratovi već naša neminovnost (a jesu, ubeđen sam u to) učinimo ih toliko tehnološki naprednim da ratujemo mašinama, a ne ljudima. Pobediće onaj ko ima bolje mašine (ili bolju pamet i ljude da ih naprave i njima rukuju) a ne onaj ko ima više sluđenih dvadesetogodišnjaka da ih pošalje na klanicu. Ako ratovi jesu naša neminovnost i ako smo zbog toga prisiljeni da trčimo trku za sve boljim oružjima, onda mislim da je sadašnji pravac trke namanje zlo od svih ponuđenih izbora. Bambi
istorija.162 sav.gacic,
> je postala prijatnija za publiku. Kako ? Prosto, nekada je ljudski > život bio najjeftiniji ratni resurs. Prvi svetski rat bio je živo Da, ljudski život je bitno "poskupio". Bitno više od novca, po prvi put tera stratege i planere da veoma precizno dimenzionišu i na minimum svedu sopstvene, a sve više i protivničke žrtve (posebno civile)... Elektronski mediji su u tom smislu napravili pravo čudo. Henri Kisindžer, legendarni diplomata, državni sekretar SAD, početkom sedamdesetih mirođija u svim svetskim čorbama, govorio je u više navrata da rat u Vijetnamu nije izgubljen u džunglama i na poljima te zemlje, već na ulicama velikih gradova i kampusima univerziteta širom SAD. Danas je to jedan of parametara po kome se prepoznaje nivo civilizacije ratujućih strana. Po tome nam (u ex-YU) ne pripada zavidno mesto i pokazalo se da se nismo baš iznad Irana/Iraka, Ruande, Liberije tsl. ;(. Indikativno je primetiti da se čak i u tim klanicama sa istrebljenjem uglavnom prekidalo sa dolaskom kamera... > jedinoj bici bio je Verden. Milion mrtvih za pomeranje fronta od svega > nekoliko kilometara. Vojna misao, kao i oružja koja su trebala da > je sprovedu u delo, su, srećom, značajno uznapredovali, pa smo danas > stigli to tzv. " rata sa nula mrtvih ". Naravno, taj koncept iznjedrila > je tehnološki i vojno najnaprednija nacija današnjice, ali mu se ne može > prigovoriti humana dimenzija. Jednostavno, ako su ratovi već naša Da, težnja za dominacijom spada u nagone, skoro da je na nivou instikata, dakle, nešto s čim se mora računati. U tom smislu je mnogo važnija evolucija shvatanja "vrednosti" nečeg što nema cenu - ljudskog života, nego humanizacija vojnih sredstava. Paralelno sa njima razvijena su i oružja masovnog uništenja, ali po današnjim vladajućim svetskim svjetonazorima nema spremnosti da se ista i upotrebe. Izuzetak su, naravno, razni teroristi i (samo)ubilački borci za svoju "svetu" stvar kojima će (ako već nisu) biti dostupne te jezive sprave u portabl izdanju... > klanicu. Ako ratovi jesu naša neminovnost i ako smo zbog toga prisiljeni > da trčimo trku za sve boljim oružjima, onda mislim da je sadašnji > pravac trke namanje zlo od svih ponuđenih izbora. Od pobede u ratu važniji su jedino efekti datog trijumfa. Ako je to potčinjavanje i stavljanje resursa pobeđenog pod svoju kontrolu, onda je moguće slične efekte proizvesti i drugim sredstvima koje podrazumvaju prisustvo sile, ali ne i njenu direktnu upotrebu (razne blokade, sankcije, druga ometanja i ograničenja)... Na taj način mnogi klasični konflikti bi mogli da se i završe na nivou analiza po štabovima: ima li smisla odupirati se sili, jer bi pronalaženje nekog drugog rešenja, ili zamrzavanje statusa na neko vreme sačuvalo resurse za nešto drugo, ili za bolja vremena. Sa druge strane bi vojno nadmoćnija strana pomno IZRAČUNAVALA da li se data vrsta angažovanja ISPLATI (u ljudstvu i novcu) i stavila u pogon druga sredstva koje bi dovele do istog ili sličnog cilja... U XX veku dsvi osvajački ratovi su bili uzaludni. Ni jedan od napadača nije ostvario cilj zbog kojeg je poveo rat. S druge strane, pobednicima taj trijumf i nije donosio ništa bitno, posebno ne na duži rok. A sve je moglo sa priličnom preciznošću da se izračuna, uzimajući u obzir svoje i potencijale protivnika. Iskreno rečeno, biće prava stvar ako se sukobi koji bi u prošlim vremenima završavale neminovnim ratom i izgibijom više ličiti na velemajstorske partije šaha ili video-igre sa mogućnošću da poraz ili pobedu prepoznaju na vreme... Naravno, sve deluje kao izrugivanje sopstvenoj prirodi i karikiranje nagona, ali je to možda taj progres kojem težimo... :)
istorija.163 dbambi,
PODMORNICE I PODMORNIČKI RAT Ideja o plovidbi ispod površine vode stara je nekoliko vekova, a prvi konkretni pokušaji zabeleženi su 1575. godine kada je konstruisana naprava načinjena od drveta, a imala je oblik bačve. Brod nije sačuvan. Uspešniji prototip bila je Kornjača (The Turtle) koju 1774. godine konstruisao Dejvid Bušnel (David Bushnell) i koja je takođe imala oblik bačve i drvenu konstrukciju. Pogonjena je ručno, a i nije se mogla smatrati podmornicom u pravom smislu te reči, jer je morala biti povezana sa površinom preko cevi kroz koju je ulazio vazduh za disanje posade. Podmornica je potopljenja prilikom neuspešnog napada na britanski ratni brod 1776. godine u tokom američkog rata za nezavisnost. Prva uspešna borbena primena podmornice odigrala se takođe u Americi, tokom američkog građanskog rata. Južnjačka podmornica David napala je severnjački ratni brod koji je sprovodio pomorsku blokadu. Napad je izveden uz pomoć dugačke motke na čijem je kraju bio pričvršen eksploziv. Brod je potopljen, ali je uništen i sam David a celokupna posada je nastradala. Uprkos svim tim pionirskim pokušajima, podmornica kakvu je danas poznajemo pojavila se tek u poslednjim godinama prošlog veka. Ovo nije bilo slučajno, jer su tek tada bili dostupni svi elementi neophodni za konstrukciju takvog plovila. Tek su se tada pojavili dovljno jaki čelici od kojih se mogao načiniti trup sposoban da izdrži velike hidrostatičke pritiske, kao i pouzdani SUS i električni motori koji su omogućavali kretanje podmornice po površini mora i u zaronjenom stanju. Uspešne konstrukcije pojavile su se gotovo istovremeno u svim vodećim mornaricama tog vremena, mada nisu sve na isti način gledale na to novo oružje, njegovo usavršavanje i moguće primene. Usavršavanje je išlo veoma brzo, a ono što je podmornicu konačno učinilo respektabilnim oružjem na moru bilo je njeno sprezanje sa izumom koji se pojavio nekoliko decenija ranije - torpedom. Tek tada su počele da se naslućuju gotovo neograničene mogućnosti takve smrtonosne kombinacije. Sve do pojave nuklearnog oružja i balističkih projektila (što će se desiti više od pola veka kasnije) torpedo je bio glavno udarno sredstvo podmornice. Na prvo vatreno krštenje novog oružja nije trebalo dugo čekati. Kada su 1914. godine velike sile stupile u svetski sukob, bila je to prilika i za odmeravanje snaga njihovih mornarica. Kao glavni takmaci u ratovanju na moru pojavili su se Britanci i Nemci. Na strani prvih bila je najveća mornarica na svetu, sa dugom tradicijom, povoljnim geostrateškim položajima i iskusnim komandnim kadrom. Na strani drugih pravilno sagledavanje mogućnosti novih oružja (u prvom redu podmornica), mlađi komandni kadar sa više svežih ideja, kao i neobaziranje na norme međunarodnog pomorskog prava. Ove norme su nalagale da se bez upozorenja sme napasti samo neprijateljski ratni brod. Trgovački brodovi smeli su se potopiti isključivo nakon upozorenja, a i tada samo ako su plovili pod zastavom neprijateljske zemlje. Pomorsko pravo je nalagalo i human odnos prema preživelima. Putnički brodovi se nisu smeli napadati ni pod kojim uslovima. Rukovodiocima nemačke ratne mornarice bilo je jasno da su ove norme u praktičnoj suprotnosti sa suštinom borbene upotrebe podmornice i da bi njihovo poštovanje obesmislilo tehničke prednosti koje je posedovala podmornica u odnosu na klasičan površinski brod. Osnovna karakteristika podmornice bila je njena mogućnost da se neopaženo privuče neprijatelju, brzo zada smrtonosan udarac i zatim se isto tako neopaženo povuče. Ove prednosti nestaju ako bi komandant podmornice morao da upozori svoju žrtvu na predstojeći napad. Zato se nemačka mornarica (posebno u drugoj polovini prvog svetskog rata) odlučila za tzv. neograničeni podmornički rat. Ovo je značilo da su posade podmornica bile ovlašćene da bez upozorenja potope svaki brod za koji im se učini da je neprijateljski. U praksi, ovo se svelo uglavnom na rat protiv britanskog trgovačkog brodovlja i upravo je taj način borbe umalo odlučio ishod prvog svetskog rata. Podmornice su verovatno bile prvo oružje u istoriji koje je svega dvadesetak godina po ulasku na ratnu pozornicu dobilo mogućnost da odlučuje sudbinu globalnih sukoba. Šta se ustvari dogodilo ? Nemci su ušli u prvi svetski rat sa relativno skromnim podmorničkim snagama i s namerom da igraju " fair play ", ali se ispostavilo da podmornice ne mogu da odigraju odlučujuću ulogu u borbi protiv neprijateljkih ratnih brodova. Pre svega zbog toga što su ovi bilo dobro oklopljeni, pa je samo vrlo precizan pogodak mogao da ih ozbiljno ošteti, a i najčešće su plovili u formacijama što je podmornicu koja napada jedan brod dovodilo u veliku opasnost od kontranapada ostalih. Ova mogućnost bila je vrlo prisutna iako su protivpodmornička sredstva u to vreme bila relativno primitivna. Zbog toga su se Nemci odlučili na neograničeni rat protiv trgovačkog brodovlja znajući dobro da je to Ahilova peta njihovog protivnika. Naime, V. Britanija je ostrvska zemlja i gotovo sve što bi jednoj zemlji u ratu moglo zatrebati moralo se brodovima dovesti u domaće luke. Ovo je bilo jasno i samim Britancima, pa su nakon prvih nemačkih napada na njihove linije snabdevanja organizovali protivmere. Najvažnija od njih bilo je uvođenje sistema konvoja. Konvoj je grupa trgovačkih brodova koja plovi kao organizovana formacija, a omogućuje daleko lakšu zaštitu i nadgledanje. Ipak, uprkos ovim merama, do kraja rata Britanci će izgubiti više od 9 miliona tona trgovačkog brodovlja što je predstavljalo skoro 90% predratne tonaže. Samo je fantastičan splet okolnosti spasao Britaniju od poraza i sklapanja separatnog mira sa Nemačkom. Jedna od tih okolnosti bio je i ulazak SAD u rat na strani Saveznika, što je donekle smanjilo pritisak na britansku mornaricu u borbi protiv podmornica. Smatra se da su nemačke podmornice zapravo bile i jedan od osnovnih razloga za ulazak SAD u rat, što je na kraju i dovelo do poraza Nemačke. Naime, 7.maja 1915. godine nemačka podmornica bez upozorenja potopila je britanski putnički brod Luzitanija. Poginulo je 1198 ljudi od kojih 128 američkih državljana. Ovaj događaj izazvao je veliko ogorčenje u Americi i definitifno svsrstavanje tamošnjeg javnog mnenja uz saveznički tabor. Nemačka je kapitulirala u novembru 1918. godine, a u leto 1919. godine održana je mirovna konferencija u Versaju. Posebne stavke mirovnog ugovora sa Nemačkom odnosile su se na zabranu posedovanja i usavršavanja pojedinih vrsta oružja. Između ostalih na toj listi su se našle i podmornice. Velika Britanija je najenergičnije insistirala na ovom detalju. Nemačkoj je bilo najstrože zabranjeno da poseduje podmornice a sve koje je imala u trenutku prekida neprijateljstava morala je predati silama pobednicama. Saglasno ovoj stavki, u savezničke i neutralne luke otplovilo je 176 nemačkih podmornica, koje su potom uvršćene u mornarice različitih zemalja, ali su većinom otišle u staro gvožđe posle nekoliko godina u skladu sa opštim trendom razoružanja koji je usledio nakon rata. Glavno poprište borbi sa podmornicama u prvom svetskom ratu bio je Atlantik, dok je u drugim delovima sveta njihov uticaj bio zanemarljiv. Godine su prolazile, a međunarodne okolonosti su se menjale. Koristeći naraslu klimu antikomunizma i dekadencije na Zapadu, Nemačka je počela da izvrdava jednu po jednu od odredbi iz Versajkog ugovora. Podmornice su pravljene i usavršavane u tajnosti, uglavnom u inostranstvu (Holandija i Rusija). Ovo je omogućilo nemačkoj mornarici da dočeka dolazak Nacista na vlast veoma dobro opremljena i obučena u najnovijim dostignućima na području podmorničkog rata. Još sredinom tridesetih godina na čelo nemačke podmorničke flote došao je jedan od najvatrenijih zagovornika podmornica kao " odlučujućeg oružja " - admiral Karl Denic (Karl Dönitz). Ovaj čovek smatra se kreatorom taktike " vučjeg čopora " taktike koja je dokazla svoju vrednost u tzv. " Bici za Atlantik " i koja je britanskom i savezničkom trgovačkom brodovlju zadala još teže udarce nego što su bili oni u prvom svetskom ratu. U drugi svetski rat sve najvažnije zemlje koje su u njemu učestvovale ušle su sa respektabilnim podmorničkim flotama, mada se opet ponovila priča sa početka veka. Različite zemlje su, zavisno dod svojih specifičnih vojnih, ekonomskih i istorijskih razloga, različito gledale na ulogu podmornica u budućem sukobu. Zemlje kao što su npr. Velika Britanija i Francuska, koje su u to vreme slovile za prvu i drugu pomorsku silu sveta, podmornice su posmatrale samo kao koristan dodatak svojim površinskim flotama, a nikako kao oružje koje bi moglo da odigra odlučujuću ulogu na moru ili čak da odluči rat. Sa druge strane zemlje koje su se spremale da izvrše novu prerasapodelu sveta, kao što su bile u prvom redu Nemačka, a zatim i Italija, su svojim podmorničkim flotama namenile upravo takvu ulogu. Kada je u septembru 1939. godine počeo drugi svetski rat u Evropi, Nemačka je imala svega četrdesetak operativno sposobnih podmornica. Ovako mali broj podmornica koje su se mogle poslati u akciju može se objasniti prilično velikim očekivanjima koja su nemački rukovodioci polagali u svoje (malobrojne ali moderne, brze i dobro oklopljene) površinske brodove. I njihova uloga je bila u prvom redu borba protiv trgovačkih brodova, a protiv ratne mornarice samo u slučaju da se sukob nije mogao izbeći. Međutim ovi očekivanja su se pokazala uzaludnim, jer su relativno brzo izgubili svoje najjače adute u toj klasi. Bojni krstaš Admiral Graf Špe (Admiral Graf Spee) potopljen je već u decembru 1939. godine u urugvajskoj luci Montevideo ne načinivši ozbiljniju štetu britanskim linijama snabdevanja. (Zanimljivo je da je kapetan Grafa Špea, Hans Langsdorf (Hans Langsdorff) dobio od Britanaca počasnu titulu " džentlmen od glave do pete ", zbog izuzetno korektnog odnosa prema posadama trgovačkih brodova koje je potopio). Bojni brod Bizmark potopila je britanska mornarica u maju 1941. godine (nakon što je ovaj brod naneo strahovit udarac potopivši britanski bojni brod Hud (Hood) i time izazvao jednu od najvećih tragdija u istoriji britanske mornarice, jer su od celokupne brodske posade preživela samo tri čoveka) Ostale nemačke površinske jedinice (nekoliko teških i lakih krstarica kao i bojni brodovi Tirpic i Licov) su bili takođe potopljeni ili povučeni iz upotrebe, jer su (po Hitlerovom mišljenju) bili neefikasni). Tako su Nemci praktično ostali bez površinske flote i pozornica je bila raščišćena za nastup podmornica. Do kraja rata Nemci su ih porinuli preko 1100, a načinile su pravi pokolj među savezničkim konvojima. Razlozi ovako masovne proizvodnje i upotrebe leže jednim delom u onome što je već rečeno o neefiksanosti nemačke površinske flote, ali je svakako važnije bilo to što je prosečna podmornica iz drugog svetskog rata bila relativno jeftino oružje koje je pod određenim uslovima moglo da bude strahovito efikasno. Naime, prosečna podmornica iz prvog svetskog rata bila je teška 700-800 tona a ona iz drugog nekih 1500 tona. U poređenju sa prosečnom krstaricom od 20 hiljada tona ili bojnim brodom od 40 hiljada, podmornica je izgledala kao patuljak. Jasno je da je ovako mali utrošak čelika i drugih materijala činio podmornicu jeftinim oružjem koje se lako proizvodilo u velikom broju. Ipak, pod vođstvom iskusnog komandanta i sa hrabrom posadom (sve podmorničare bije glas da su natprosečno hrabri ljudi) mogla je da napadne i potopi čak i najveće suparnike. Dobar primer za ovo je senzacionalni upad nemačke podmornice U-47 u glavnu bazu britanske Domovinske flote Skapa Flo (Scapa Flow) i potapanje bojnog broda Rojal Ouk (Royal Oak). Podmornicom je komandovao jedan od najboljih nemačkih podmorničkih komandanata Ginter Prin (Günter Prien) koji je u noći 13/14 oktobra 1939. godine uspeo da se neprimećeno probije u vrlo dobro čuvanu ratnu luku, ispali torpeda i zatim se neopaženo povuče. Za ovaj podvig Prin je odlikovan dok je, za razliku od njega, nešto ranije, jedan drugi nemački komandant podmornice smenjen, jer je počinio veliku grešku. Naime skoro do u detalje se ponovila priča iz 1915. godine kada je greškom potopljen putnički brod Luzitanija. Istog dana kada su Velika Britanija i Francuska objavile rat Nemačkoj, 3. septembra 1939. godine, nemačka podmornica U-30 bez upozorenja ja napala i potopila britanski putnički brod Atenija (Athenia). Poginulo je 112 ljudi od kojih 28 američkih državljana. Događaj je izazvao burne rekacije u Americi, a Nemci su negirali svoju umešanost. Istina se saznala tek nakon rata. Na drugoj strani sveta, na Pacifiku, dve glavne supaničke zemlje SAD i Japan su u godinama pred drugi svetski rat imale slične poglede na ulogu svojih podmornica u budućem ratu. Njihov planirani zadatak bio je podrška površinskim brodovima, izviđanje i samostalni napadi na manje ratne brodove. Rat protiv trgovačkih brodova, kao (što će se pokazati) vitalnog ratnog cilja, nijedna od dve zemlje nije razmatrala kao prihvatljivu ratnu pomorsku doktrinu. Međutim, iz dve godine atlanske podmorničke kampanje koja se odvijala pred njihovim očima Amerikanci su izvukli dragocene pouke. Stoga je podmornička flota ratne mornarice SAD, kao skoro jedini deo oružanih snaga, spremno dočekala katastrofu u Perl Harboru i ulazak svoje zemlje u rat. Još iste večeri nakon japanskog napada, 7. decembra 1941. godine izdato je naređenje kojim je otpočet totalni podmornički rat protiv svih vrsta japanskih brodova, bez ograničenja. Ova kampanja bila je toliko uspešna, da je japanski premijer Todžo (Tojo) na saslušanju nakon rata izjavio da su osnovni uzroci japanskog poraza bili američka taktika " žabljeg skoka " (japanski naziv za čuvenu američku taktiku tzv. preskakanja ostrva - island hoping) i njihova podmornička kampanja. Zapanjujuće je da se zemlja poput Japana, koja (poput Velike Britanije) u potpunosti zavisi od svojih prekomorskih linija snabdevanja nije bolje pripremila za odbranu ovih vitalnih komunikacija. Istoričari ovo objašnjavaju činjenicom da Japan uopšte nije planirao dugotrajan rat, a jedino u tom slučaju bi takve pripreme imale smisla. Sve u svemu, američke podmornice su do kraja rata potopile 5 miliona tona i to samo trgovačkog brodovlja, a imale su značajnu ulogu i u borbi protiv ratne mornarice. Specifičnost pacifičkog ratišta je njegova veličina. Kao ilustraciju ovoga je predsednik Ruzvelt na konferenciju u Teheranu (novembar 1943. godine) izneo podatak da prosečan trgovački brod može da obavi svega tri putovnja godišnje sa jednog na drugi kraj Pacifika. Zbog ovako ogromnih rastojanja i podmornice koje su se upotrebljavale na ovom ratištu imale su neke posebne karakteristike. Uglavnom su bile veće od onih sa Atlantika, a imale su i daleko veći radijus dejstva. Amerikanci su se opredelili za taktiku samostalnih napada kod kojih je u ponoj meri dolazila do izražaja inicijativa i samopozdanje komandanta i posade. Imali su i eksprimente sa taktikom čopora koji nisu dali očekivane rezultate. Sa druge strane, Japanaci iako su posedovali značajan broj vrlo dobrih podmornica tokom celog rata su propuštali da ih na odgovarajući način upotrebe. Ograničili su se na patroliranje, izviđanje i besmisleno snabdevanje svojih odsečenih ostrvskih garnizona. Na Atlantiku se bitka protiv podmornica razmahala u punoj meri sredinom 1942. godine. Tonaža potopljenog brodovlja rasla je iz meseca u mesec da bi u novembru dostigla apsolutni maksimum od 700 000 tona. Zapadni saveznicu su odlučili da je poraz nemačkih podmornica njihov prvenstveni ratni zadatak. Zbog toga su u borbu ubačeni ključni aduti - eskortni nosači aviona. Ovo su bili prepravljeni trgovački brodovi koji su nosili dvadesetak aviona i imali nekoliko razarača u pratnji. Ubrzo su snabdeveni savremenim sredstvima za lociranje podmornica i rezultati nisu izostali. Broj potopljenih podmornica je rastao iz meseca u mesec, a tonaža potopljenog brodovlja rapidno opadala. Već u maju 1943. godine bilo je nekoliko konvoja koji su preplovili Atlantik bez gubitaka. Admiral Denic je polagao velike nade u nova tehnička rešenja, kao što su bili šnorkel i tzv. Valterova trubina, kojima bi parirao savezničkoj tehničkoj premoći ali su se prve podmornice sa ovim uređajima pojavile tek pred kraj rata kada je bitka već bila odlučena. Nemci su bili sjajni konstruktori podmornica i mnoga njihova rešenja (kao i u drugim oblastima) primenile su sile pobednice na oružjima koja su počele da razvijaju posle rata. Može se smatrati da je revolucionarna nemačka podmornica tip XXI bila pretača današnjih nuklearnih podmornica. Posmatrajući nezavisno dva velika podmornička ratišta, može se izvući zaključak da je podmornica bila veoma važno oružje koje je u oba slučaja odigralo odlučujuću ulogu. Denic je zamalo dobio bitku za Atlantik, a američke podmornice su dokazale da predstavljaju najvažnije oružje u borbi protiv zemlje koja zavisi od pomorskog transporta. Za razliku od prvog svetskog rata, kada sile pobednice nisu izvukle odgovarajuće pouke o podmornicama, nakon drugog svetskog rata posvećena im je puna pažnja. Redefinisana je njihova uloga a usavršavanja su tekla neprekidno. Pojava nuklearnog oružja i odgovarajućih raketa-nosača učinila je savremenu nukleranu podmornicu najubojitijim ratnim sistemom današnjice. Izvori: Drugi svetski rat - grupa autora Totalni rat - Piter Kalvokorezi / Gaj Vint Submarines of the 20-th century - Christopher Chant CD - World War II - FlagTower MS Encarta http://rvik.ismennt.is/~gummihe/Uboats/ Bambi
istorija.164 morkin,
> Na prvo vatreno krštenje novog oružja nije trebalo dugo čekati. Kada > su 1914. godine velike sile stupile u svetski sukob, bila je to > prilika i za odmeravanje snaga njihovih mornarica. Kao glavni takmaci u > ratovanju > na ovom ratištu imale su neke posebne karakteristike. Uglavnom su > bile veće od onih sa Atlantika, a imale su i daleko veći radijus > dejstva. Amerikanci su se opredelili za taktiku samostalnih napada Da li možeš da napišeš koliki je bio radijus dejstva za podmornice u oba svetska rata?
istorija.165 dbambi,
=>> na ovom ratištu imale su neke posebne karakteristike. Uglavnom su =>> bile veće od onih sa Atlantika, a imale su i daleko veći radijus =>> dejstva. Amerikanci su se opredelili za taktiku samostalnih napada => => Da li možeš da napišeš koliki je bio radijus dejstva za podmornice u oba => svetska rata? Ovako...zaista je čudno, ali radijus dejstva nije podatak od velikog značaja za podmornicu i često se uopšte i ne navodi u specifikacijama. Ovo stoga što su sve podmornice iz prvog svetskog rata bile relativno primitivne i nisu operisale na velikoj udaljenosti od obala tj. matičnih luka. Ako se planiralo izvođenje akcija na udaljenijim lokacijama uz grupu podmornica obično je išao brod-radionica koji je nosio tehničko osoblje, delove, gorivo, hranu i rezervna torpeda. Uz stalno dopunjavanje goriva, jasno je da radijus dejstva može biti proizvoljno velik. Nemci su ovu stvar usavršili, pa su u drugom dvetskom ratu koristili specijalne podmornice koje su radile sve poslove koje sam gore nabrojao. Posade nemačkih podmornica su ih popularno zvale " krave muzare ". Ovako se radilo na Atlantiku, jer su se napadi na konvoje obavljali u čoporima i svaki čopor imao bi po jednu snabdevačku podmornicu. Na Pacifiku nije bilo čopora, svaka podmornica je (uglavnom) napadala indvidualno. Iako su imali podmorničke baze na pojedinim ostrvima (Havaji, Midvej, kasnije Marijani) Amerikanci su bili prisiljeni da naprave podmornicu koja bi bila osposobljena za ekstremno dugo samostalno preživljavanje. Pred rat su napravili verovatno najbolju podmornicu tog doba - klasu " Gato " (opstala je u naoružanju nekih južnoameričkih zemalja sve do 70-tih godina). Za nju sam jedino uspeo da iskopam radijus dejstva i on iznosi fantastičnih 18 000 kilometara ! Ova podmornica bila je u stanju da nedeljama i mesecima ostane u patroli i " lovu ", pa je zapravo tu primećen problem koji će se kasnije prikazatai u punoj meri na nuklearnim podmornicama. Radi se o psiho-fizičkoj izdržljivosti posade. Ljudi nisu mašine i ne mogu dugo da provedu u skučenom i mračnom prostoru, pa je zapravo posada postala limitirajući faktor borbene sposobnosti podmornice, dok su ranije to bile tehničke mogućnosti samog plovila. Bambi
istorija.166 sav.gacic,
> PODMORNICE I PODMORNIČKI RAT Sve čestitke i telegram podrške admiralu Bambiju :)
istorija.167 kovac.alx,
> PODMORNICE I PODMORNICKI RAT (TAKTIKE NA ATLANTIKU I PACIFIKU) Pridruzujem se prvom telegramu podrske izrucenom admiralu :) Bambiju
istorija.168 dbambi,
Setim se pre neki dan čuvenog Olivera Mlakara i Kviskoteke :) Bilo je tu svojevremeno zanimljivo pitanje: Koje je tri tjelesne tekućine Winston Churchill ponudio Britancima kada je postao premijer ? U poruci se nalazi prevod pristupnog govora britanskog premijera Vinstona Čerčila kojim se obratio parlamentu 13. maja 1940. godine. Čerčil je od izbijanja rata bio prvi lord admiraliteta (ministar mornarice) u vladi Nevila Čembrlena. Pritajeno nezadovoljstvo Čembrlenovim načinom vođenja rata kulminiralo je sa propašću britanske akcije u Norveškoj, koju su Nemci okupirali tokom aprila 1940. godine uprkos svim britanskim merama. Šačica britanskih i francuskih komandosa borila se u Narviku sve do juna meseca kada je evakuisana. Iako je idejni tvorac ove akcije bio sam Čerčil (neki su je upoređivali sa takođe katastrofalno okončanom kampanjom na Galipolju u Turskoj, u prvom svetskom ratu, čiji je kreator takođe bio Čerčil) osude za njen neuspeh pale su na leđa Čembrlenu. Upućene su mu mnoge teške reči 8. maja na sednici parlamenta (Zapamćeno je da je jedan poslanik upotrebio reči samog Kromvela " Idite, kažem vam i neka među nama bude kraj. Zaboga, idite ! ".) i Čembrlen je podneo ostavku, a kralj je 10. maja Čerčila imenovao novim mandatarom. Istog dana Nemci su napali Belgiju, Holandiju i Francusku i front je probijen gotovo odmah. Čerčil je dočekao trenutak na koji je čekao čitavog života, ali nije mogao ni zamisliti u kako teškim okolnostima će se to desiti. Govor kojim se obratio parlamentu tražeći poverenje za novu vladu ostao je upamćen kao govor " Krv, znoj i suze ", mada to nije sasvim tačna interpretacija. " Krv, muke, suze i znoj " U četvrtak uveče, primio sam ovlašćenje Njegovog Veličanstva da formiram novu vladu. Evidentna je želja parlamenta i naroda da ta vlada bude formirana na najširoj mogućoj osnovi i da treba da uključi sve partije, kako one koje su podržavale prethodnu vladu tako i one iz opozicije. Već sam obavio najvažnji deo ovog zadatka - ratni kabinet sastoji se od pet članova reprezentujući sa opozicionim liberalima, jedinstvo nacije. Lideri tri partije saglasili su se da sarađuju, bilo u ratnom kabinetu, bilo u izvršnim organima. Rukovodeća mesta u sva tri vida oružanih snaga su već raspoređena. Bilo je neophodno obaviti sve ovo u toku jednog jedinog dana obzirom na urgentnost situacije i neumoljivi tok događaja. Veliki broj drugih važnih položaja raspoređen je još juče, a proširenu listu naimenovanja podneo sam Njegovom Veličanstvu noćas. Nadam se da će popuna ključnih ministarstava biti završena sutra. Naimenovanja u ostalim ministarstvima obično traju malo duže, ali verujem da će do sledećeg zasedanja parlamenta i taj deo mog zadatka biti završen i vlada u potpunosti kompletirana. Smatrao sam kako je u interesu javnosti da predložim sazivanje parlamenta za danas. Gospodin predsedavajući se složio i preduzeo sve neophodne korake u skladu sa svojim ovlašćenjima. Nakon današnjeg zasedanja, biće predložen prekid sednice do četvrtka, 21. maja, naravno sa mogućnošću ranijeg sazivanja u slučaju potrebe. Poslovi koji su u planu za tu nedelju biće predočeni poslanicima što je pre moguće. Pozivam sada parlament, u ime predloga čiji sam zastupnik, da da svoju saglasnost za korake koji su preduzeti i izrazi svoje poverenje u novu vladu. Formiranje vlade ovakvog obima i složenosti bilo je velika obaveza samo po sebi, ali ne sme se zaboraviti da se nalazimo u preliminarnoj fazi jedne od najvećih bitaka u istoriji, da se nalazimo u akciji na mnogim tačkama u Norveškoj i Holandiji, da se moramo pripremiti za borbe u Mediteranu, da se vazdušne borbe nastavljaju i da još mnoge pripreme treba obaviti ovde u domovini. U ovakvoj krizi nadam se da će mi biti oprošteno ukoliko moje izlaganje ne bude predugačko. Nadam se u ime svih mojih prijatelja i kolega, kao i bivših kolega koji su upleteni u političke rekonstrukcije da imam sve neophodno razumevnje za izostanak bilo kakve ceremonije što je zaista neophodno. Reći ću ovom domu, kao što sam rekao i svima koji su pristali da uđu u vladu : " Nemam da ponudim ništa osim krvi, muka, suza i znoja ". U prošlosti smo već iskusili iskušenja najgore vrste. Već smo iskusili duge mesece borbi i patnji. Pitate: " Šta je naša politika ? " Reći ću vam: Voditi rat na moru, na zemlji i u vazduhu, svim svojim snagama i svom moći koju nam bog može podariti. Voditi rat protiv monstruozne tiranije dosad neviđene u tužnom katalogu ljudskih zločina. To je naša politika. Pitate: " Šta je naš cilj ? ". Odgovoriću u jednoj reči: Pobeda, pobeda po svaku cenu, pobeda uprkos teroru, pobeda bez obzira koliko dug i težak put do nje bio, jer bez pobede za nas nema opstanka. Mora se shvatiti - nema opstanka za Britansku Imperiju nema opstanka za sve ono za šta se Britanska Imperija zalagala, nema opstanka za polet i pokretačku snagu pokoljenja koja vodi ljudsku vrstu ka njenim ciljevima. Ali ja sam preuzeo ovaj zadatak sa poletom i nadom. Siguran sam da naša stvar može računati na najbolje ljude. Osećam se pozvanim da zatražim pomoć od svih i kažem - Krenimo dalje zajedno udruženim snagama. Bambi
istorija.169 dbambi,
Original govora. "BLOOD, TOIL, TEARS AND SWEAT," MAY 13, 1940 [Great Britain, Parliamentary Debates, House of Commons, Fifth Series, Volume 360, 1501-1502.] On Friday evening last I received His Majesty's Commission to form a new Administration. It was the evident wish and will of Parliament and the nation that this should be conceived on the broadest possible basis and that it should include all parties, both those who supported the late Government and also the parties of the Opposition. I have completed the most important part of this task. A War Cabinet has been formed of five Members, representing, with the Opposition Liberals, the unity of the nation. The three party Leaders have agreed to serve either in the War Cabinet or in high executive office. The three Fighting Services have been filled. It was necessary that this should be done in one single day, on account of the extreme urgency and rigor of events. A number of other positions, key positions, were filled yesterday, and I am submitting a further list to His Majesty tonight. I hope to complete the appointment of the principal Ministers during tomorrow. The appointment of the other Ministers usually takes a little longer, but I trust that, when Parliament meets again, this part of my task will be complete and that the Administration will be complete in all respects. I considered it in the public interest to suggest that the House should be summoned to meet today. Mr. Speaker agreed, and took the necessary steps, in accordance with the powers conferred upon him by the Resolution of the House. At the end of the proceedings today, the Adjournment of the House will be proposed until Tuesday, 21st May with, of course, provision for earlier meeting if need be. The business to be considered during that week will be notified to Members at the earliest opportunity. I now invite the House, by the Motion which stands in my name, to record its approval of the steps taken and to declare its confidence in the new Government. To form an Administration of this scale and complexity is a serious undertaking in itself, but it must be remembered that we are in the preliminary stage of one of the greatest battles in history, that we are in action at many points in Norway and in Holland, that we have to be prepared in the Mediterranean, that the air battle is continuous and that many preparations, ... have to be made here at home. In this crisis I hope I may be pardoned if I do not address the House at any length today. I hope at any of my friends and colleagues, or former colleagues, who are affected by the political reconstruction, all make allowance, all allowance, for any lack of ceremony with which it has been necessary to act. I would say the House, as I said to those who have joined this Government: "I have nothing to offer but blood toil, tears and sweat." We have before us an ordeal of the most grievous kind. We have before us many, many long months of struggle and of suffering. You ask, what is our policy? I will say: is to wage war, by sea, land, and air, with all our might and with all the strength that God can give us: to wage war against a monstrous tyranny, never surpassed in the dark lamentable catalogue of human crime. That is our policy. You ask, what is our aim? I can answer in one word: It is victory, victory at all costs, victory in spite of all terror, victory, however long and hard the road may be; for without victory, there is no survival. Let that be realized; no survival for the British Empire; no survival for all that the British Empire has stood for, no survival for the urge and impulse of the ages, that mankind will move forward towards its goal. But I take up my task with buoyancy and hope. I feel sure that our cause will not be suffered to fail among men. At this time I feel entitled to claim the aid of all, and I say, "Come then, let us go forward together with our united strength." Bambi
istorija.170 morkin,
> have joined this Government: "I have nothing to offer but blood > toil, tears and sweat." Evo ti zadatak - biće ti interesantno. Sve što znam o ovim citatima je datum kad su te reči bile izgovorene. Da se ne bih smarao sa prevodima, daću ih u originalu, lepše zvuče: 1. Winston Churchill, June 5, 1940 "We shall go on to the end, we shall fight in France, we shall fight in the seas and oceans, we shall fight with growing confidence and growing strength in the air, we shall defend our island, whatever the cost may be, we shall fight in the fields and in the streets, we shall fight in the hills; we shall never surrender..." 2. Winston Churchill, June 8, 1940 "If Great Britain broke under invasion, a pro-German Goverment might obtain far easier terms from Germany by surrendering the Fleet, thus making Germany and Japan masters of the New World. This dastard deed would not be done by His Majesty's present advisers, but if some Quisling Goverment were set up, it is exactly what they would do, and perhaps the only thing they could do, and the President should bear this very clearly in mind... If we go down, Hitler has a very good chance of conquering the world." 3. Adolf Hitler, July 19, 1940 "I can see no reason why this war must go on."
istorija.171 dbambi,
=>> have joined this Government: "I have nothing to offer but blood =>> toil, tears and sweat." => => Evo ti zadatak - biće ti interesantno. Sve što znam o ovim citatima je => datum kad su te reči bile izgovorene. Da se ne bih smarao sa prevodima, => daću ih u originalu, lepše zvuče: Svi Čerčilovi govori mogu se naći u njegovim memoarima " Drugi svetski rat ". Nemam ih pri ruci pa ne mogu tačno da kažem gde i kojim povodom je izgovorio reči koje si ti naveo, mada su mi svi ti govori poznati. Inače, za svoje memoare Vinston je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1953. godine, mada mnogi (a i ja među njima, skromno da dodam :)) ne misle kako je to delo toga vredno. Da se razumemo, sa istorijskog aspekta skidam kapu - memoari su sabrana sećanja čoveka koji se od pravog dana nalazio u najvećem sukobu koji je čovečanstvo ikada doživelo i koji je bio njegov neizostavni deo, ali nemaju neku preveliku književnu vrednost, što bi trebalo biti presudno za dodelu takve nagrade. Međutim, pošto je Vinston svakako jedna od najvećih faca 20. veka ne mislim da je i ovako nagrada otišla u pogrešne ruke. Verovatno je jedan od izuzetno retkih ljudi čije se izjave pamte i često citiraju i pedeset godina nakon što su nastale. Nezaboravne su " ...krv,znoj i suze... ", " ...njihov najlepši trenutak.... " , " ..nikad tako malo ljudi nije učinilo tako mnogo..." i druge... Mnogi to već znaju, ali vredi pomenuti da je on prvi skovao i izraz " Gvozdena zavesa ". => Adolf Hitler, July 19, 1940 => => "I can see no reason why this war must go on." Evo ga i antipod :) Za ove reči mislim da su se čule u Rajhstagu kome se Hitler obratio povodom pobede na zapadu. Većina Hitlerovih govora koji su ostali zabeleženi su zapravo izrečeni u Rajhstagu. Verovatno je najpoznatiji (i najciničniji :)) onaj koji je održao povodom napada na Poljsku. Inače, nakon pada Francuske, Hitler jee bio duboko ubeđen da će Engleska pristati na mir i nije nameravao da postavlja skoro nikakve uslove. Bio je spreman da ostavi Englesku netaknutu, sa svim njenim kolonijama i flotom, a jedino bi zahtevao nemešanje u kontinentalne poslove. Svedoci kažu da je bio zapanjen kada je Čerčil u britanskom parlamentu ismejao ovo što je ličilo na mirovnu ponudu. Smatra se čak su Englezi imali jedno mesec dana za dragoceni predah (od pada Francuske do prvih vazdušnih borbi nad Engleskom) upravo zbog Hitlerove ubeđenosti da će sa Engleskom uspeti da nađe zajednički jezik. U vezi sa tim, mnogi čak smatraju da je praktično " poklonio " Britancima 7 dana tokom kojih su skoro neometano evakuisali 300 hiljada ljudi iz Denkerka, iako je to mogao lako da spreči, upravo zato da bi pokazao " dobru volju " prema Britaniji sa kojom nije želeo rat. Zeznuo se, a ostalo je istorija :) Bambi
istorija.172 supers,
>> su skoro neometano evakuisali 300 hiljada ljudi iz Denkerka, iako je >> to mogao lako da spreči, upravo zato da bi pokazao " dobru volju " >> prema Britaniji sa kojom nije želeo rat. Zeznuo se, a ostalo je istorija :) Bilo bi interesantno ovo malo dublje objasniti sa vojnog aspekta. Da li je i zašto Nemačka dala fore u Denkerku. I Hitleru je moralo biti jasno da britanske snage treba odseći, a lako on može pokazati dobru volju kada ih zarobi.
istorija.173 pvlada,
> Setim se pre neki dan čuvenog Olivera Mlakara i Kviskoteke :) kad ga već pominješ video sam ga pre neki dan na HRT-u opet vodi neki kviz ;) Pozdrav Vlada
istorija.174 rades,
> Bilo bi interesantno ovo malo dublje objasniti sa vojnog aspekta. > Da li je i zasto Nemacka dala fore u Denkerku. Verovatno je ostavljeno vremena za rad tajne diplomatije.
istorija.175 dbambi,
=> Bilo bi interesantno ovo malo dublje objasniti sa vojnog aspekta. => Da li je i zašto Nemačka dala fore u Denkerku. => I Hitleru je moralo biti jasno da britanske snage treba odseći, a lako => on može pokazati dobru volju kada ih zarobi. Ovo je tema koja do dana današnjeg nije iscrpljena. Naime, jedni tvrde da su Nemci (Hitler pre svega) svesno učinili ustupak Englezima kako bi olakšali eventualne mirovne pregovore koje su očekivali u skorijoj budućnosti. Drugi tvrde da su nemački panceri bili dosta iscrpljeni da im je bio potreban predah i da su svesno povučeni iz bitke kako bi se sačuvali za okončanje borbi u Francuskoj. Treći opet tvrde da nikakvog ustupka (ni namernog ni slučajnog) uopšte nije bilo i da su britanske ekspedicione snage, mornarica i RAF platili visoku ceenu za spektakularno povlačenje _pod borbom_. Meni se ova treća teorija čini najklimavijom. Nemci su napali na zapadu 10. maja 1940. a već 20 maja su kod Abevila stigli do mora (Guderianova udarna grupa). Time su savezničke snage bile pocepane na dva dela. Na severu je bilo oko 100 000 Francuza gotovo kompleetan britanski ekspedicioni korpus, kao i veliki delovi belgijske i holandske vojske. Na opkoljenom području bile su samo tri luke pogodne za evakuaciju - Bulonj, Kale i Denkerk. Guderian je brzo krenuo uz obalu na sever pokušavajući da zauzme sve tri luke i spreči svaki pokušaj bekstva. Prvo je napao na Bulonj i Kale i na svoje veliko iznenađenje naišao na neobično jak i organizovan otpor. Ovo mu je uzelo dva dana pa je tek 24. maja mogao da kreene na Denkerk. Međutim istog dana je stigla čuvena (i veoma kontroveerzna) Hitlerova naredba da se oklopna kolona zaustavi ispred grada. Zašto je Adolf to uradio ? Prigovori da su oklopne jedinice izmorene (prešli su više od 300 km za deset dana) i da ih treba pričuvati za borbe na jugu su svakako bili na mestu, a Hitler je (posebno u ranim fazama rata) bio čovek koji je itekako imao smisla za vojnu logistiku. Takođe, hvalisavi komandant Luftvafe, maršal Gering ponudio je da vazduhoplovstvo " obavavi posao " Tako je i odlučeno, mada se Luftvafe nije baš pokazao (doduše i RAF je uložio veliki napor radi zaštite mostobrana - izgubio je čak 180 aviona) Postoje i mišljenja da su Nemci smatrali da Englezi nikada ne bi pokušali tako ludački poduhvat, pa su odlučili da sačekaju završetak obračuna sa Francuskom na jugu i potom se pozabave Britancima u Denkerku. Bilo kako bilo, Britanci su se izvukli i severno bojište je likvidirano. 14. juna zauzet je Pariz, a 22. juna Francuska je kapitulirala. Rat na zapadu okončan je za šest nedelja. Za šest nedelja kaplar je uspeo u onome u čemu cela carska vojska nije uspela za četiri godine u prvom svetskom ratu. Bambi
istorija.176 supers,
>> Ovo je tema koja do dana današnjeg nije iscrpljena. Naime, jedni tvrde >> da su Nemci (Hitler pre svega) svesno učinili ustupak Englezima kako >> bi olakšali eventualne mirovne pregovore koje su očekivali u skorijoj >> budućnosti. Ovo zvuči kranje neubedljivo. Dobra pregovaračka pozicija se stiče upravo onim što su Nemci propustili da urade - aktivnošću i zarobljavanjem snaga u Denkerku. To bi im bio mnogo jači argument za mirovne pregovore.
istorija.177 dbambi,
=> Ovo zvuči kranje neubedljivo. Dobra pregovaračka pozicija se stiče => upravo onim što su Nemci propustili da urade - aktivnošću i => zarobljavanjem snaga u Denkerku. To bi im bio mnogo jači argument => za mirovne pregovore. Hmm...u ratu i politici se ne razmišlja uvek pravolinijki. Treba poći od suštine i cilja, a tek se potom osvrnuti na formu. Formalno, Nemačka i Britanije su bile u ratu. Logično bi bilo da je cilj svake o njih vojna pobeda i potčinjavanje one druge svojoj volji. Međutim, ovo ne važi uvek. Naime, Hitler je bilo nemalo iznenađen kada su mu Francuska i Britanije uopšte objavile rat (računao je na još jedan manevar tipa Minhena), ali se posle umirio videvši da je front na zapadu uspavan a to ga je navelo na pomisao da su zapadne sile samo formalno objavile rat i da jedva čekaju da se iz njega izvuku. U svemu tome on je imao i svoje planove. Francusku je svakako nameravao vojno da porazi i većim delom okupira (što se i desilo), kako zbog čisto vojnih i strateških razloga (eliminisanje neprijatelja sa evropskog kopna i izbacivanje formalno vojno najjače države na kontinentu iz stroja. Gaženje Belgije Holandije i drugih malih država na zapadu bili su samo neophodni koraci u ovom planu), tako i zbog snažnog revanšističkog nagona kod Hitlera lično, kao i u nemačkoj javnosti. Ova osećanja direktno su poticala iz uverenja da je isključivo Francuska zaslužna za poraz i poniženje Nemačke u prvom svetskom ratu. Možda je važno dodati i to da je Hitler smatrao sve ne-germanske narode " manje vrednim ", pa Francuzi ni po tom osnovu nisu mogli da očekuju bolji odnos od strane Nemaca. Sa Britanijom je stvar stajala potpuno drugačije. Hitler je smatrao da sa njom nema neraščišćenih teritorijalnoh pitanja (izuzev nekoliko malih kolonija koje je Nemačka izgubila po versajskom mirovnom ugovoru To su bile jedna kolonija u Africi (čini mi se deo današnjeg Konga) i nekoliko malih ostrva na Pacifiku), niti nekih bitnih istorijskih računa za naplatu. Naprotiv, Hitler se, u neku ruku, divio Britancima smatrajući ih pravim izdancima arijevaca, jer su bili sposobni da osnuju i održe imperiju koja je trajala nekoliko vekova, a površinom i stanovništvom mnogostruko nadmašivala matičnu zemlju. Nadalje je smatrao da bi uništenje te imeprije donelo veliku nestabilnost u celom svetu, što on (barem kako je napisao u " Majn Kampfu " - ja je nisam čitao, pišem na osnovu tuđih komenatra) nikako nije želeo. Jedino što je zapravo ozbiljnije zahtevao od Britanije je njeno obavezivanje da se neće mešati u kontinentalne poslove i da će napustiti svoju viševekovnu politiku održavanja evropske ravnoteže. Sve ovo uopšte nije smatrao preteškim i svakako je mislio da mu nije potrebno 300 hiljada britanskih vojnika (uz prateće neminovno trošenje sopstvenih resusa) kao zalog u pregovorima koje će protivnik ionako oberučke prihvatiti. Britanci su imali savim druge namere. Iako je na njihovu odlučnost svakako uticala Čerčilova zapaljiva retorika, ništa manje nisi bitni ni suštinski razlozi Britanske tvrdoglavosti. Politika evropske ravnoteže (uvek podsticati drugu po snazi evropsku silu i time održavati ravnotežu, kako niko ne bi bio dominantan) bila je ono što je Britaniju održalo u skupu velikih evropskih sila, iako teritorijom i stanovništvom to možda nije zasluživala. Za sprovođenje ove politike Britanci su bili spremni srčano da se bore. Nije daleko od pameti ni tvrdnja da ih Hitler sigurno ne bi dugo ostavio na miru, čak i kada bi se postigao nekakav mir. Dakle, iako je postojalo formalno ratno stanje, ciljevi i razmišljanja o načinu njegovog okončanja bitno su se razlikovali. Ispostavilo se da su Nemci žestoko potcenili Britansku rešenost da se bore, a celokupna igra oko Denkerka bila je zasnovana na toj (pogrešnoj) proceni. Na kraju, pada mi na pamet sličan (mada pomalo zlosrećan) primer iz naše nedavne prošlosti koji donekle ilustruje ovo o čemu sam govorio. Prilikom raspada SFRJ jedina republika prema kojoj Srbija nije imala formalne ili neformalne teritorijalne zahteve bila je Slovenija. Sa ove strane se smatralo da Slovenija jeste neprijatelj, ali nikako onakav kakav je npr. Hrvatska ili BiH. Zahtevi u vezi sa Slovenijom svodili su se na (po ovdšnjem shavtanju) trivijalna pitanja ambasada, dugova itd. Ni za uporediti sa ogromnim teritorijalnim zahtevima prema CRO i BiH. Iz tog razloga je prilikom otcepljenja došlo do onako mlake reakcije (" oni kao hoće da se o'cepe, a mi im kao ne damo ") jer se smatralo da nema potrebe slati ogromnu vojsku ili okupirati Sloveniju zarad nekoliko pitanja koja će se svakako rešiti pregovorima, na ovaj ili onaj način. Bambi
istorija.178 morkin,
> luke pogodne za evakuaciju - Bulonj, Kale i Denkerk. Guderian je brzo > krenuo uz obalu na sever pokušavajući da zauzme sve tri luke i spreči > svaki pokušaj bekstva. Prvo je napao na Bulonj i Kale i na svoje > veliko iznenađenje naišao na neobično jak i organizovan otpor. Ovo mu > je uzelo dva dana pa je tek 24. maja mogao da kreene na Denkerk. > Međutim istog dana je stigla čuvena (i veoma kontroveerzna) Hitlerova > naredba da se oklopna kolona zaustavi ispred grada. Zašto je Adolf to > uradio ? Ne bih se zakleo baš da je Guderijan u pitanju, ali mi je u sećanju ostalo da sam pročitao izjavu nekog nemačkog komandanta kako je bio veoma iznerviran što, po izričitim Hitlerovim naređenjima, nije smeo da gađa Engleze kod Denkerka, a svi vojnici su bili veoma raspoloženi za to... Prepisaću jednom, kad budem imao vremena.
istorija.179 dr.grba,
Pričalo se o Čerčilu, pa da priložim štogođ. Ovu sliku sam sreo na barem dva ili tri mesta na Internetu, pa vam je možda već i poznata (: winston.gif
istorija.180 brka,
Zamolio bih nekog da napise nesto vise o Arcibaldu Rajsu i majoru Gavrilovicu. Unapred zahvalan. Aleksandar
istorija.181 brka,
Jos jednom molim da neko napise nesto o Arcibaldu Rajsu (nas prijatelj iz I svetskog rata) i majoru Gavrilovicu (koji je u I svetskom ratu bio junak odbrane Beograda). Hitno mi je potrebno, inace se necu dobro provesti kada me bude pitao istoriju. Pozdrav Aleksandar
istorija.182 dbambi,
=> Jos jednom molim da neko napise nesto o Arcibaldu Rajsu (nas => prijatelj iz I svetskog rata) i majoru Gavrilovicu (koji je u I => svetskom ratu bio junak odbrane Beograda). Hitno mi je potrebno, => inace se necu dobro provesti kada me bude pitao istoriju. A da odeš do neke biblioteke i malo zagrebeš po enciklopedijama ? Cenim da će vojna biti sasvim dovoljna za to što ti treba. Bambi
istorija.183 brka,
> A da odes do neke biblioteke i malo zagrebes po enciklopedijama ? Pitanje ne bih ni postavljao u ovoj konferenciji da mi nije bilo hitno, jer nisam imao vremena da odem do biblioteke. Zar to nije prednost modernih komunikacija? BTW. Danas sam odgovarao istoriju, i zapao mi je bas major Gavrilovic. Ispricao sam ono sto sam znao, medjutim nije bilo dovoljno, tako da sam dobio 4. Pozdrav i hvala ni na cemu Aleksandar
istorija.184 junior,
> čak smatraju da je praktično " poklonio " Britancima 7 dana > tokom kojih su skoro neometano evakuisali 300 hiljada ljudi iz > Denkerka, Nije li ta cifra malo preterana? Neću da proveravam, ali meni nešto u glavi zuji cifra 10ak puta manja.
istorija.185 dbambi,
=> Pitanje ne bih ni postavljao u ovoj konferenciji da mi nije bilo => hitno, jer nisam imao vremena da odem do biblioteke. Zar to nije => prednost modernih komunikacija? Pitanje si postavljao uzastopno dva dana, a biblioteka funkcioniše ovako: Odeš tamo, daš lovu i učlaniš se (odokativno 5 min. i za jednodnevni upis je manje od 10 din.) Sa članskom karticom odeš do mesta gde se nalaze enciklopedije (u zavisnosti od veličine zgrade ovo može da uzme 1-2 min.). Tamo zatražiš vojnu encikopediju. Pošto je vrlo poznata i vrlo velika nemoguće je da ne postoji u fondu bilo koje biblioteke. Službenik će je odmah ugledati, jer je 10 tomova vrlo uočljivo. Tražiš onaj tom u kome se nalaze pojmovi sa početnim slovom " g " (čini mi se da je drugi po redu). Nađeš pojam " Gavrilović " i pročitaš šta ti treba. Od trenutka ulaska u biblioteku proteklo je najviše 15 minuta. Mislim da ne stanuješ na više od pola sata do najbliže biblioteke. U tom slučaju trebalo ti je najviše sat vremena da dođeš do informacije. Ne verujem da taj sat nisi imao na raspolaganju. => Pozdrav i hvala ni na cemu => Aleksandar Ne budi na kraj srca :) BTW, ja i nisam specijalista za nacionalnu istoriju. Bambi
istorija.186 dbambi,
=>> čak smatraju da je praktično " poklonio " Britancima 7 dana =>> tokom kojih su skoro neometano evakuisali 300 hiljada ljudi iz =>> Denkerka, => => Nije li ta cifra malo preterana? Neću da proveravam, ali meni nešto => u glavi zuji cifra 10ak puta manja. Zar bi ta akcija stekla oreol kakav ima da je evakuisana šačica od 30-ak hiljada ljudi ? :) Ne, moj podatak je tačan. Štaviše, tačna cifra je nešto veća i iznosi 338 226 ljudi ( isti podatak pronađen u dva nezavisna izvora. Jedan od njih je komplet od tri toma koji ti je dobro poznat :)). Negde sam pročitao da je od ukupnog broja, bilo nekih 100 hiljada francuskih vojnika, ali u ovo ne mogu da se zakunem. Bambi
istorija.187 junior,
> Zar bi ta akcija stekla oreol kakav ima da je evakuisana šačica > od 30-ak hiljada ljudi ? :) Pa, znaš i sam koliko je potrebno za transport 30 hiljada ljudi. :) A pogotovo kad su u pitanju mali ribarski čamčići, jer ako se dobro sećam, tih dana je britanski radio pozivao ljude koje imaju brodiće i čamce da pomognu evakuaciji vojnika. U svakom slučaju, spektakularan beg. Ali, ipak, deluje mi neverovatna cifra od 300 000 ljudi, za jednu Britaniju, koja se tog trenutka faktički tek spremala za rat. To je prva neverovatna stvar. 2. neverovatna stvar, jeste da je tu bilo 300 hiljada ljudi, a da nisu pokušavali da se bore, tj. da probiju obruč, da se spuste duž obale i iseku snabdevanje Nemcima. Pa nisu oni došli u Francusku da bi bežali, već da bi se borili. I za kraj, neverovatno mi deluje da bi jedna velika sila, kao što je bila Francuska, dopustila stacioniranje 300 000 ljudi u svojoj zemlji.
istorija.188 dbambi,
=> A pogotovo kad su u pitanju mali ribarski čamčići, jer ako se dobro sećam, => tih dana je britanski radio pozivao ljude koje imaju brodiće i čamce da => pomognu evakuaciji vojnika. U svakom slučaju, spektakularan beg. Oko tih malih brodića i ribarskih čamaca je napravljena velika priča kojoj nema mesta. Tačno je da su dali određeni doprinos akciji, ali glavni teret su izneli brodovi britanske ratne mornarice (na razarače i krstarice može da se ukrca jake veliki broj ljudi) koji su bili pojačani sa nekoliko klasičnih putničkih brodova. => Ali, ipak, deluje mi neverovatna cifra od 300 000 ljudi, za jednu => Britaniju, koja se tog trenutka faktički tek spremala za rat. To je prva => neverovatna stvar. 2. neverovatna stvar, jeste da je tu bilo 300 hiljada => ljudi, a da nisu pokušavali da se bore, tj. da probiju obruč, da se spuste => duž obale i iseku snabdevanje Nemcima. Pa nisu oni došli u Francusku da bi => bežali, već da bi se borili. I za kraj, neverovatno mi deluje da bi jedna => velika sila, kao što je bila Francuska, dopustila stacioniranje 300 000 => ljudi u svojoj zemlji. Začudilo me da si ti ovo napisao, jer ovde ličiš na čoveka koji je prvi put čuo za WWII, Britaniju i slične stvari. Prvo, u maju 1940. godine Britanija se već osam meseci nalazila u ratu i daleko od toga da se tek spremala za njega. Može se razgovarati o tome da su planirane taktike i stratgijske namere bile zastarele i nedorasle onome sa čim će se zemlja uskoro suočiti, ali se ne može osporiti činjenica da su tekle ozbiljne pripreme za rat i da su one bile u poodmakloj fazi. Rat na moru je besneo od dana objave, a već je izvedeno nekoliko ozbiljnih ratnih akcija (iskrcavanje u Norveškoj npr.). Ekspedicione snage su u Francusku upućivane od samog izbijanja rata, a 300 000 je bio tek početni broj za koji je planirano da raste u skladu sa razvojem ratne situacije. Za V. Britaniju od nekih (tada) 20-30 miliona stanovnika oformiti snage od 300 000 ljudi i nije neki problem. Što s tiče " druge neverovatne stvari " :), valjda ti je poznato šta znači pojam " opkoljavanje ". Snaga (borbena i svaka druga) opkoljne formacije se topi kao maslac na suncu i ova činjenica je kristalno jasna kako onom ko pokušava da opkoli tako i onome ko bi to da izbegne. Opkoljene snage su odsečene od svog snabdevanja, a jako su im poremećene komandne i komunikacione linije. Snabdevanje je ključna stvar, a primer Staljingrada to jasno ilustruje. Tamo je za armiju od takođe 300 000 ljudi bilo potrebno 700 tona dnevno (minimum) _samo hrane_ (ovo je moralo da se izvodi sa oko 150 letova transportnih aviona po nebu koje je kontrolisao neprijatelj). Ovo znači da je toliko potrebno samo da armija biološki opstane, a nikaka da se bori. Ako se zahteva da se opkoljna formacija bori ili pod borbom probije iz obruča logistički zahtevi (municija, gorivo, rezervni delovi...) eksponencijalno rastu, a upravo to je teško ostvarljivo dok traje opsada. Zato bi bilo besmisleno zahtvati od snaga opkoljenih u Denkerku da izvedu nekakvu operaciju probijanja pre svega zato što je obruč bio dosta debeo, a i zato što se saveznički front i na jugu raspadao. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su tako velike snage bile sabijene na relativno malom prostoru, pa nisu imale skoro nikakvu manevarsku slobodu. Na kraju, da kažem nešto o trećoj stvari. Pre 3. septembra 1939. godine nije bilo britanskih vojnika u Francuskoj. Međutim, od tog dana obe zemlje su se nalazile u ratu sa Nemačkom i među njima je postojao čvrst formalani vojni savez. U toj situaciji nije neobično da se vojnici jedne zemlje stacioniraju na teritoriji druge. Uostalom, ceo prvi svetski rat je funkcionisao tako. Britanski i američki vojnici u Francuskoj, britanski francuski i srpski u Grčkoj, nemački u Austriji itd. Bambi
istorija.189 junior,
> Što s tiče " druge neverovatne stvari " :), valjda ti je > poznato šta znači pojam " opkoljavanje ". Snaga (borbena i Ajde, maši se one 3 knjižice WWII, i pogledaj sa kojim snagama je Nemačka izvršila invaziju na Francusku. Stvarno mi deluje potpuno sumanuta cifra vojnika, koja bi mogla da 300 000 vojnika, natera u, faktički, panični beg preko Kanala. Bez obzira na "opkoljavanje", i sam znaš kakve su vojne procene, sa koliko vojnika treba da napadaš tj. koliki odnos treba da imaš u svoju korist. Ako je njih stvarno bilo 300 soma, a pobegli su, mogu samo da ih nazovem pi*kicama. :) > situacije. Za V. Britaniju od nekih (tada) 20-30 miliona > stanovnika oformiti snage od 300 000 ljudi i nije neki problem. Ok, ali to je faktički ceo mirnodopski sastav vojske. Koliko su u tom trenutku (invazije) iznosile snage francuske vojske?
istorija.190 dr.grba,
>> nije bilo britanskih vojnika u Francuskoj. Međutim, od tog dana obe zemlje >> su se nalazile u ratu sa Nemačkom i među njima je postojao čvrst formalani >> vojni savez. Je, je, krili su i pilote (: It's me, Le Clerc! (: Ova digresija me podseća na jedno pitanje: kakva je priča oko raspada francuskog otpora u WW II? Šta se to tačno zbivalo?
istorija.192 johnnya,
>> Staljingrada to jasno ilustruje. Tamo je za armiju od takođe 300 000 >> ljudi bilo potrebno 700 tona dnevno (minimum) _samo hrane_ (ovo je >> moralo da se izvodi sa oko 150 letova transportnih aviona po nebu koje >> je kontrolisao neprijatelj). Ovo znači da je toliko potrebno samo da >> armija biološki opstane, a nikaka da se bori. Ako se zahteva da se A za nas je C&C samo obična igra... Zamislite kako se osećaju ljudi koji je igraju "uživo" !
istorija.193 smilja,
Zaista mi je žao što si dobio samo četvorku iz istorije ali da sam ja bila na mestu te profanke dobio bi spomenik... Major Gavrilović...pa još živiž i u Beogradu.. Ajde da Ti i oprostimo za Arčibalda Rajsa, jedinog prijatelja Srba iz Švajcarske..čije je srce bilo nekad pohranjeno ka Kajmakčalanu dok srpsko groblje nisu raskopali Bugari.. Ali kuriozitet je to, kako je umro.. Posvadjao se oko medje sa svojim komšijom, pa je dobio srčani udar...a onda je ishod bio fatalan..:( Drugi pu se pozabavi sa istorijom Beograda, jer ipak sramota je živeti u svojoj zemlji a ne poznavati je.. Pozdrav Smilja:) P.S.Inače svako znanje košta...
istorija.194 smilja,
> prednost modernih komunikacija? Prednost modernih komunikacija nije da se čovek zaglupljuje već da nauči nešto; znači ne da sedi kod kuće i čeka odgovor na tanjiru već da pomeri svoj poštovani um. Znači da ja sutra kao profesor treba da razmišljam da li je moj djak, student pronašao informaciju ili je dobio na SEZAMNETU i nabiflao to na pamet.. Bambi je u pravu:"Predlažem da se poštuje institucija biblioteke." Knjige su tu da se čitaju. Pomisli, odeš u krevet i legneš sa ekranom kompjutera i čitaš Strašnog Hogara ili Asteriksa..
istorija.195 dbambi,
=> Ajde, maši se one 3 knjižice WWII, i pogledaj sa kojim snagama => je Nemačka izvršila invaziju na Francusku. Stvarno mi deluje => potpuno sumanuta cifra vojnika, koja bi mogla da 300 000 vojnika, => natera u, faktički, panični beg preko Kanala. Beg jeste bio paničan, ali je za njega bilo ozbiljnih razloga. Od dana nemačke invazije, 10. maja, savezničke severne snage su bile konstantno potiskivane i polako sabijane na mostobran kod Denkerka. U toku povlačenja imale su velike gubitke, posebnu u tehnici što ih je ostavilo skoro bez teške artiljerije. Od dana presecanja njihove veze sa snagama na jugu (20. maj) prestao je svaki dotur municije, pa je na kraju preostalo samo nešto malo municije za lako i lično naoružanje. U takvoj situaciji nije bilo bitno sa koliko snaga su ih Nemci okružili kada su ti isti Nemci na svojoj strani imali ogromnu tehničku premoć. Pošto govorimo o zapadnom frontu, jasno je da će svaki tamošnji komandant pre narediti povlačenje ili predaju nego besmisleno jurišanje golim rukama na tenkove. => sa koliko vojnika treba da napadaš tj. koliki odnos treba da imaš => u svoju korist. => => Ako je njih stvarno bilo 300 soma, a pobegli su, mogu samo da ih => nazovem pi*kicama. :) Koja li je to božija zapovest bila - ne sudi :) Uradili su najpametniju stvar, jer proboj (po mom mišljenju) ne bi uspeo, a kada bi i uspeo samo bi dospeli u novo okruženje. Alternative su bile masovna pogibija ili masovno zarobljeništvo. Ovako je većina tih snaga dospela na druga ratišta (Severna Afrika, Daleki Istok, Grčka i drugde) što je u krajnjem skoru svakako bilo povoljnije. Bitka za Francusku je bila izgubljena pre nego što je i počela, a ja ne mislim da je preterano pametno praviti se hrabar u izgubljenim bitkama. => Ok, ali to je faktički ceo mirnodopski sastav vojske. Koliko su u => tom trenutku (invazije) iznosile snage francuske vojske? Evo iskopao sam malo podataka. Mirnodopski sastav francuske vojske bio je oko 700 hiljada ljudi dok je britanski bio oko 470 hiljada. Već do 27. septembra 1939. u Francusku je prebačeno 152 hiljade britanskih vojnika oko 10 hiljada pripadnika vazduhoplovnih snaga, ogromna količina tehnike vozila i zaliha. U aprilu 1940. godine bilo je ukupno 394 hiljade britanskih vojnika u Francuskoj od čega 237 hiljada u operativnim snagama. Svi oni činili su tzv. BEF (British Expeditionary Forces) pod komandom generala Gorta. Francuzi su u trenutku invazije imali oko 100 mobilisanih divizija od kojih su, na nesreću, dve trećine bile raspoređene na (pokazaće se) potpuno bezopasnoj Mažino liniji. Bambi
istorija.196 dbambi,
=> Ova digresija me podseća na jedno pitanje: kakva je priča oko raspada => francuskog otpora u WW II? Šta se to tačno zbivalo? Pitanje ti je malo nejsano. Da li si mislio na kolaps francusog otpora pred Nemcima ili na kasniji raspad francuskog pokreta otpora na levu i desnu frakciju ? Ako je ovo prvo, sledi priča :) Teritorija Francuske ima približno oblik uspravljenog pravougaonika. Desna ivica tog pravougaonika čini granicu sa Italijom, Švajcarskom i Nemačkom. Približno u gornjem desnom uglu leže niske Ardenske planine, a gornja ivica je granica sa Belgijom. Granicu sa Nemačkom čine prilično teški tereni i rečna korita, a upravo tu su Francuzi napravili jedno od najvećih čuda ratne tehnike - Mažino (Maginot) liniju. Ogroman sistem utvrđenja, rovova, minskih polja i veštačkih kanala koji se pružao od granice sa Švajcarskom do grada Sedana podno Ardena. Neverovatna količina novca je potrošena za ovog mastodonta koji će se pokazati kao strašna zabluda i praktično osuditi Francusku na propast. Konfiguracija terena učinila da je saveznička komanda podeli svoje snage na tri ključna fronta - Mažino liniju, ardenski i belgijski front. Smatralo se da će se masa nemačkih trupa vezati u statičnom rovovskom ratu na Mažino liniji, dok će manji deo pokušati prodor kroz severnu Francusku preko Belgije i Holandije. Smatralo se takođe da su Ardeni neprohodni za ozbiljnije oklopne snage, pa je ovom ratištu poklonjena zanemarljiva pažnja. Saveznici su nameravali da onog trenutka kada Nemci ispale prvi metak na zapadnom ratištu jurnu u (do tada neutralne) Belgiju i Holandiju, tamo zauzmu odgovarajuće položaje i zaustave severno nemačko krilo. Teritorije obe ove zemlje čine niske ravnice ispresecane velikim brojem reka i veštačkih kanala. Iz tog razloga se smatralo da nemačke oklopne snage neće moći brzo da ih pređu i da će saveznici imati vremena da uspostave stabilnu liniju fronta. Zapravo, svi su očekivali reprizu prvog svetskog rata i ponovno odigravanje čuvenog Šlifenovog plana. U skladu sa ovim očkivanjima bile su rasporđene i savezničke snage. Oko dve trećine bilo je na Mažino liniji (60 divizija), oko 30 francuskih divizija i kompletne britanske snage bile su na severu, a samo nekoliko manjih jedinica nalazilo se u podnožju Ardena. Desilo se nešto potpuno drugačije. Kada je invazija počela, 10 maja 1940. godine, činilo se da sve " ide po planu ". Došlo je do određenih borbi na Mažino liniji, a naizgled glavnina nemačkih snaga je navalila na Holandsku granicu gde su brzo zauzeli niz pograničnih utvrđenja. Savezničke severne snage su krenule u Belgiju ususret Nemcima. Onda je 13. maja usledio šok. Nemci su skoro neopaženo uspeli da prebace više od 1000 tenkova preko Ardena i izvrše veliki proboj francuskih linija kod Sedana. Nakon proboja provalili su u skoro nebranjnu Francusku. Brzo su krenuli ka zapadu i već 20. maja kod Abevila stigli do Kanala. Kompletno severno ratište bilo je odsečeno. U okružeenju su se našli veći deo britanskih ekspedicionih snaga, oko 100 hiljada francuskih vojnika i najveći deo belgijske vojske koji se još nije predao. Nakon njhove evakuacije koja je završena 4. juna, sva pažnja Nemaca okrenula se prema jugu. Na reci Somi Francuzi su uspeli da uspostave kakvu-takvu liniju odbrane, ali je i ona popustila jer iza nje skoro da nisu postojale rezerve i 14. juna Nemci su skoro bez borbe zauzeli Pariz. Francuzi skoro da nisu imali tenkova, a oskudica aviona bila je konstantna. Komunikacije su bile očajne, a stanje haosa vladalo je čak i u vrhovnoj komandi. Francuska vlada i vrhovna konada vojske povukli su se u Bordo. Front se raspadao i vladalo je opšte raspoloženje defetizma. Glavnu defetističku struju u državnom rukovodstvu predvodio je stari maršal Peten, heroj iz prvog svetskog rata. Odmah nakon pada Pariza on je prvi predložio nagodbu sa Nemcima, ali taj predlog nije prihvaćen. Međutim, situacija je postajala sve gora, a u rat se 10. juna na strani Nemaca uključila i Italija. Iako se Musolini hvalio da će svojom armijom pregaziti južnu Francusku, ta ista armija bila je zaustavljena od strane manjih francuskuh pograničnih jedinica i nije se odatle pomerila sve dok Francuzi 22. juna nisu kapitulirali pred Nemcima. Prema mirovnom ugovoru, Italija je dobila Nicu, Savoju, Korziku i nekoliko pograničnih utvrđenja. Mnogi su ovo nazvali " lešinarski zalogaj ". Francuska je kapitulirala 22.juna, a prema posebnoj Hitlerovoj želji čin kapitulacije obavljen je na posebno ponižavajući način za Francuze. Naime, u prvom svetskom ratu Nemačka je potpisala kapitulaciju u Kompjenskoj šumi nedaleko od Pariza i to u jednom železničkom vagonu. Sada su Nemci izvukli taj isti vagon iz muzeja i doneli ga u Kompjen kako bi francuski predstavnici u njemu priznali poraz svoje zemlje. Istog dana Hitler je načinio svoju prvu i poslednju posetu Parizu, kojom prilikom se i slikao ispred Ajflove kule. Prema mirovnom ugovoru Nemci su okupirali oko 2/3 francuske teritorije uključujući kompletnu atlansku obalu. Preostali deo sa sredozemnom obalom ostao je pod kontrolom vazalne vlade čiji je predsednik bio Peten. Sedište ove vlade bilo je u Višiju pa je i cela oblast dobila popularni naziv " Višijevska francuska ". Većina francuskih kolonija iskazala je lojalnost ovoj vladi, a Nemci su se složili da i francuska flota ostane pod njenom kontrolom. Upravo ovaj detalj predstavljao je trn u oku Britancima koji su sada ostali sami. Naime, pošto nisu ni pomišljali na predaju bilo je potrebno da očuvaju prednosti koje su imali. Osnovna prednost je bila prevlast na moru, ali bi se to moglo promeniti ukoliko bi velika i moderna francuska mornarica pala u ruke Nemcima. Britanci nisu verovali papiru koji je potpisan u Kompejnu i odlučili su da idu na sigurno. Većina francuske flote bila je stacionirana u Mers-el-Kebiru, ratnoj luci na alžirskoj obali dok su se manji delovi nalazili u Englskoj ili Aleksnadriji gde su brzo razoružani. Ujutro 3. jula pred lukom Mers-el-Kebir pojavio se jak odred britanskih ratnih brodova. Njegov komandant, admiral Samervil, ponudio je francuskom komandantu nekoliko mogućnosti. Francuska flota mogla se: a) priključiti britanskoj i nastaviti borbu protiv Nemaca i Italijana, b) sa smanjenim brojem članova posade otploviti u neku neutralnu ili luku pod britanskom kontrolom, c) ukoliko ne bi bila prihvaćena prethodna dva predloga Francuzi su mogli sami potopiti svoje brodove, d) u slučaju da ni ovaj predlog ne naiđe na razumevanje Britanci će otvoriti vatru. Tragedija se nije mogla izebeći, jer je francuski komandant ostao nepopustljiv. u 17.54 tog dana, nakon konačnog Čerčilovog naređenja iz Londona Britanci su otvorili vatru. Za manje od 20 minuta paljbe potopljeni su bojni brodovi Denkerk, Provansa, Bretanja, nosač aviona Komandant Teste i nekoliko razarača i krstarica. Spasao se samo bojni brod Strazbur sa malom pratnjom (ovaj brod će potopiti sami Franzuci dve godine kasnije u luci Tulon). Britanci nisu imali gubitaka, a poginulo je oko 1300 francuskih mornara. Događaj je doveo do velikog zahlađenja odnosa između Višija i Londona, a odluku o napadu na Francuze Čerčil je u svojim memoarima nazvao " nevoljnom, neprirodnom i bolnom ". Ovo je bio prvi u nizu slučajeva koji će uslediti tokom rata kada je bilo potrebno doneti neophodnu odluku o ratnim operacijama u kojim će stradati prijateljski ili neutralni vojnici i civili. Za kraj ću citirati odlomak iz knjige " Totalni rat ": Poraz Francuske predstavljao je najveći domet nemačke armije, ali i još nešto više. Nemci su savladali Francuze isto tako lako kao i Poljake. Gledano iz jednog ugla, ovo su bila dva primera superiornosti nemačkoog oružja. Ali ova dva događaja nisu podjednako uticala na savremanike. Poraz Poljske nije predstavljao iznenađenje. Niko nije verovao da će Poljaci moći duže da se odupru nemačkoj vojsci. Imali su manju, slabije opremljenu i lošije obučenu armiju. Ali francuska armija je bila jedna od velikih armija, a Francuska je predstavljala - ako se to za bilo koju pojedinačnu zemlju može reći - otelotvorenje zapadne civilizacije. Pad Francuske je predstavljao mnogo više od jedne vojne odluke. On je bio kobno menjanje istorije. Ovo je bilo još značajnije zbog toga što je potpunost pada gotovo svakog navodila na pomisao da je on konačan i nepopravljiv: 1940. godine bilo je nezamislivo posleratno vaskrsenje Francuske i njeno ponovno pojavljivanje na sceni kao jedne od zemalja koja je sposobna da vodi nezavisnu politiku i postane nuklearna sila. Dok je poraz Poljske predstavljao tragediju koja je još više ojačala Hitlerov položaj u ravnoteži snaga u Evropi, pad Francuske je za ceo kontinent predstavljao povećanje nesigurnosti, možda i više nego pobeda Turaka kod Mohača 1526. godine. Napomena od mene :) Verujem da u tekstu ima dosta grešaka u kucanju, ali razlozi su banalni. Taster " e " na mojoj tastauri vodi nezavisnu politiku :), a ja sam bio kod očnog lekara gde su mi širili zenice. Posledica je da teškom mukom fokusiram ekran i slova na njemu. Nadam se da će tekst biti čitljiv barem koliko je dugačak :) Bambi
istorija.197 dbambi,
=> Drugi pu se pozabavi sa istorijom Beograda, jer ipak => sramota je živeti u svojoj zemlji a ne poznavati je.. => Pozdrav Smilja:) Ovo je dilema pred koju često dolazim. Naime, u sebi ne nalazim skoro nikakvo interesovanje za nacionalnu istoriju, bilo ratnu, bilo opštu. Fascinira me pacifičko ratište ili istočni front, ali sam skoro potpuno ravnodušan prema bitkama na Ceru ili Kolubari. Da se razumemo, imam pojma o opštim stvarima kao što su imena vojskovođa ili važniji datumi, ali tu presteje svaka znatiželja. Istovrmeno nemam nikakav osećaj stida ili sramote zbog toga. Da li sam klinički slučaj ? :) => => P.S.Inače svako znanje košta... ...i što je još važnije - mora da se (masno) naplati :) Bambi
istorija.198 dbambi,
=> obalu. Preostali deo sa sredozemnom obalom ostao je pod kontrolom vazalne => vlade čiji je predsednik bio Peten. Sedište ove vlade bilo je u Višiju => pa je i cela oblast dobila popularni naziv " Višijevska francuska ". => Većina francuskih kolonija iskazala je lojalnost ovoj vladi, a Nemci su Da dodam i ovo.... Višijevska Francuska nestala je 11. novembra 1942. godine, kada su Nemci okupirali i taj poslednji neokupirani deo Francuske. Ovaj korak Hitler je preduzeo kao odgovor na američko iskrcavanje u Maroku i određenu nelojalnost koju su pokazali tamošnji višijevski funkcioneri. Na vesti o približavanju Nemaca Tulonu, francuskoj ratnoj luci u blizini Marseja na brzinu je odlučeno da se flota potopi kako im ne bi pala u ruke. U tom trenutku u luci su se nalazio 171, što ratni što trgovački brod. Potopljena je praktično cela francuska flota, odnosno skoro svi brodovi koji su preostali nakon borbi iz 1940. godine te britanskih akcija poput one u Mers-el-Kebiru. Zanimljivo je da je Višijevska vlada formalno egzistirala sve do kraja rata, odnosno uspostave nove degolističke vlasti. Maršalu Petenu je suđeno 1945. godine zbog izdaje i kolaboracije. Osuđen je na smrt, ali je kazna preinčena u doživotnu robiju, jer je imao već 89 godina. Umro je 1951. godine u zatvoru. Njegov bliski saradnik, Pjer Laval (tzv. " grobar Francuske ") takođe je osuđen na smrt i kazna je izvršena 1945. godine. Bambi
istorija.199 brka,
> Zaista mi je zao sto si dobio samo cetvorku iz > istorije ali da sam ja bila na mestu te profanke > dobio bi spomenik... > Major Gavrilovic...pa jos ziviz i u Beogradu.. Ovi komentari deluju stvarno uvredljivo, tako da nisam mogao da izdrzim a da ne odgovorim. O majoru Gavrilovicu znao sam dosta toga i pre nego sto sam pitanje postavio u konferenciji ('dosta toga' je relativna stvar). Znao sam (i znam) sve sto se tice majora Gavrilovica kada je u pitanju odbrana Beograda (njegov poznati govor koji je izgovorio vojnicima uoci napada Nemaca znam napamet jos iz Osnovne), medjutim ne znam skoro nista o NJEMU - gde je rodjen, karijera... a to mi je i bilo potrebno, jer je profesor izricito rekao da o nekim markantnim licnostima iz WWI kao sto su Zivojin Misic, major Gavrilovic, Arcibald Rice... nadjemo nesto vise sami. Sto se tice podataka koje si iznela o Arcibaldu Riceu - znam i vise od toga, medjutim, kada sam postavljao pitanje mislio sam da dobijem jedan obimniji odgovor nalik na one koje Bambi pise u konferenciji. > Drugi put se pozabavi sa istorijom Beograda, jer ipak > sramota je ziveti u svojoj zemlji a ne poznavati je.. Mislim da istoriju svoje zemlje, svog naroda i svog grada znam sasvim dobro. Ne razumem kako neko moze da izvodi takve zakljucke iz mog pitanja o majoru Gavrilovicu i Arcibaldu Riceu. Pozdrav Aleksandar
istorija.200 brka,
> Prednost modernih komunikacija nije da se covek > zaglupljuje vec da nauci nesto; znaci ne da sedi kod kuce > i ceka odgovor na tanjiru vec da pomeri svoj postovani um. > Bambi je u pravu:"Predlazem da se postuje institucija biblioteke." > Knjige su tu da se citaju. Mozda ce ti izgledati cudno, ali redovni sam posetilac biblioteke (kad idem ulicom ljudi vicu - ide drug clan:), i procitam u proseku dve knjige nedeljno. Pitanje na Sezamu ne bih ni postavio da mi odgovor nije bio stvarno hitan - biblioteka nije radila jer je celokupan kolektiv otisao na 7 dana u Solun na izlozbu o Svetoj Gori (jer svi zaposleni u biblioteci su zene, a ovo im je mozda jedina prilika u zivotu da vide blago Svete Gore). Zbog cega mi je jos bio hitan odgovor - onog dana kada sam postavio pitanje profesor je rekao da ce sledeceg casa da pita, i posto znam da mene pita uvek tog prvog casa sve ono sto je on predavao naucio sam jos ranije. Medjutim, tada sam prvi put cuo da treba da trazimo nesto vise u enciklopedijama i nekim strucnim knjigama o WWI. Znaci pitao me je tri dana posle postavljanja mog pitanja. Sto se tice moje konstatacije o prednostima modernih komunikacija, ocigledno je nisi dobro razumela. Mislio sam sledece - ukoliko si u vremenskom tesnacu kao sto sam bio ja, uvek imas alternativu, tj. pitas nekog na Mrezi. Mislim da si na moja pitanja odgovorila zaista cinicno. Pratio sam tvoje rasprave u temi filozofija, tako da nisam iznenadjen takvim odgovorima. Stvarno mislim da si pametnija i obrazovanija od mene (nemoj ovo pogresno da shvatis - ovo kazem bez cinizma), ali naucio sam da nikada ne pricam sa stavom 'pametniji sam od tebe', cak i ako po subjektivnom misljenju mozda to i jesam. Pozdrav Aleksandar
istorija.201 dr.grba,
>> Pitanje ti je malo nejsano. Da li si mislio na kolaps francusog otpora >> pred Nemcima ili na kasniji raspad francuskog pokreta otpora na levu >> i desnu frakciju ? Mislio sam na prvo i to me je interesovalo. Pošto sam iz tvog pitanja saznao za postojanje tačke dva, sada me interesuje i ona (: P.S. Sad sam te uhvatio: što nejasnije pitanje postavim, to bolje poruke pišeš (:
istorija.202 smilja,
> Pozdrav > Aleksandar Izvinjavam se javno! Pozdrav Smilja:)
istorija.203 smilja,
> ...i što je još važnije - mora da se (masno) naplati :) Pa onda od čega bi živeli* * *'?
istorija.204 morkin,
> Zaista mi je žao što si dobio samo četvorku iz > istorije ali da sam ja bila na mestu te profanke > dobio bi spomenik... :))))))))))))))))))))) Ne vredi deco, sad i profesori imaju kompjutere i pristup BBS-ovima.
istorija.205 dbambi,
Od četvrtka na BK televiziji počinje u nastavcima da se emituje istorijski spektakl, film " Getisburg ". Posvećen je najznačajnijoj bici američkog građanskog rata, a sniman je na sličan način kao što je ovde sniman " Boj na Kosovu ", dakle ogroman budžet, hiljade statista predivni kostimi i scenografije. Dobra glumačka ekipa, sa malom zamerkom glavnom glumcu, Martinu Šinu, koji tumači lik generala Lija. Ne propustiti. Bambi
istorija.206 smilja,
> Da li sam klinički slučaj ? :) Mislim da nisi.. Jer sve to što Ti sad pišeš o istoriji, poglavito Britanskoj...i WWII učila sam kao očenaš u njihovim školicama...I stoga mi mnogo znači da se podsetim...i mogo više od toga...jer je mnogo novih podataka... > Ovo je dilema pred koju često dolazim. Naime, u sebi ne nalazim skoro nikakvo interesovanje za nacionalnu istoriju, bilo ratnu, bilo opštu. To je ono za šta sam ja bila uskraćena čitavih petnaest godina, i prvi put sam čula za Kolubarsku bitku u 16.godini, ali zato dobro poznajem sve Britansko - Francuske ratove iz prošlih vekova.. Ali, moram priznati da volim..srednji vek..nacionalni...
istorija.207 adrok,
Udruženje za negovanje Vazduhoplovnih Tradicija Udruženje za negovanje vazduhoplovnih tradicija, koje će početkom 1998 god. proslaviti petogodišnjicu uspešnog rada i delovanja, organizator je ovog memorijalnog skupa. Osnovni zadatak Udruženja je borba za istinu o ljudima i događajima iz naše vazduhoplovne prošlosti i čuvanje tradicija. Na ovom zadatku Udruženje je do sada održalo više od 220 sednica Istorijske sekcije i dva Memorijalna Skupa o "Učešću vazduhoplovstva u Aprilskom ratu" sa preko 70 radova, i svečanu Akademiju o Aprilskom ratu 41. Već pet puta Udruženje je u crkvi Sv. Marka dalo pomen 135 vazduhoplovaca poginulih u svojim avionima od 6 -17 aprila 1941. godine. Redovno se obilaze grobovi vazduhoplovaca na dan 6. aprila i 2. avgusta, na dan vazduhoplovne slave Svetog Ilije Gromovnika. Promovisane su sve knjige koje su napisali i priredili naši članovi ili ih izdalo Udruženje. Udruženje je u kontaktu sa svojim podružnicama i pojedincima - članovima u zemlji i rasejanju širom sveta. Ove godine Udruženje je obeležilo vazduhoplovne jubileje a sada, posebno obeležava: Memorijalnim skupom 85 godišnjicu srpske vojne avijatike i 90 godina srpskog vojnog balonstva. Skup će se održati u sali Etnografskog muzeja Uzun Mirkova 2. 22.12.1997. u vremenu od 10 do 15 časova.â Posebnu zahvalnost dugujemo Etnografskom muzeju koji nam je, i ovom prilikom, dozvolio korišćenje svoje sale. Program rada memorijalnog skupa 85 godina srpske vojne avijatike iâ 90 godina srpskog vojnog vazduhoplovstvaâ 22. decenbar 1997.â Etnografski Muzej - Uzun Mirkova 2. 10:00 - Otvaranje Memorijalnog skupa; Organizacioni odbor: Dr. Mile Bjelajac, Petar Bosnić, Mr. Zlatomir Grujić, LJubiša Đorđević, Milivoje Jovanović, Stojan Korda i Dr. Predrag Pejčić. - Pozdravi i obaveštenja PRVI DEO: - Rukovodi Milivoje JOVANOVIĆ 10:30 - LJubiša ĐORĐEVIĆ: Hronologija srpske avijacije. 10:40 - Zlatomir GRUJIĆ: Formiranje srpskog vojnog vazdu- hoplovstva - činioci, značaj i uticaj na ratnu veštinu. 10:50 - Petar BOSNIĆ: Prva vazdušna borba na srpsko-austrijskom frontu. 11:00 - Šime OŠTRIĆ: Dan osnivanja Srpskog vazduhoplovstva. 11:10 - LJubomir POPOVIĆ: Samson ČERNOV ę jedan od prvih avio- snimatelja 1912. godine. 11:20 - Budimir PAVLOVIĆ: Sanitetski avion u Srpskom sanitetu. 11:30 Vlada MILOSAVLJEVIĆ: Nabavka aviona za Srbiju 1912-1914. 11:40 - Predrag PEJČIĆ: Vazduhoplovno pravni aspekti uredbe o sa- obraćajnim spravama koje se kreću kroz vazduh, iz 1913. 11:50 - Marko DANILOVIĆ: Uredba "O saobraćajnim spravama koja se kreću po vazduhu" od 21.02.1913. g. i njenom značaju kao prvom državnom propisu iz oblasti vazduhoplovstva u nas. 12.00 - Pauza, osveženje, konferencija za štampu. DRUGI DEO: Rukovodi Petar BOSNIĆ 12:30 - LJubiša ĐORĐEVIĆ: Posledice nekih obaveštajnih akcija srpske i neprijateljeve avijacije 1914 ę 1918. g. 12:40 - Bojan DIMITRIJEVIĆ: Osvrt na jedan zapostavljeni izvor istorijskih podataka: Jakov Ljotić; "služba u vojsci i učešće u ratovima." 12:50 - Nebojša ĐOKIĆ: Francuska eskadrila u Srbiji 1915. g. 13:00 _ Nebojša ĐOKIĆ: Protiv-vazdušna odbrana u Srbiji 1915.g 13:10 - Čedomir JANIĆ: Neki novi podaci o protivavionskoj odbrani na donjem Dunavu 1915. godine. 13:20 - Stevan KORDA: Začeci srpske PA artiljerije i njeno sa dejstvo sa avijacijom, prvo obaranje aviona na Balkanu 30.09.1915. godine. 13:30 - Šime OŠTRIĆ: Počeci vazduhoplovstva u Crnoj Gori. 13:40 - Šime OŠTRIĆ: Začeci Srpskog aerokluba. 13:50 - Predrag MILADINOVIĆ: Biografije prvih srpskih avijatičara. 14:00 - Zoran MILER: Spomen obeležja pilota i vazduhoplovaca Srpske avijacije. 14:10 - LJubiša ĐORĐEVIĆ: Branko Vukosavljević - Krajinski orao. Filmski prilog 14:20 - Film Stanoja STOJANOVIĆA: "Krajinski orao". 24 min. 14:50 - Zatvaranje memorijalnog skupa. Beograd 22.12.1997. organizacioni odbor * * *
istorija.208 junior,
> Ne propustiti. Da, stvarno dobar serijal, ako se ima u vidu da je njihova najkrvavija bitka, ravna malo većoj kafanskoj tuči u Srbiji. ;) Za ostale, u poruci 3.92 (dbambi) kratki uput (samo 12k poruka ;) o Getisburškoj bici.
istorija.209 dbambi,
=> => Za ostale, u poruci 3.92 (dbambi) kratki uput (samo 12k poruka ;) o => Getisburškoj bici. Ako, ako - mogu ja i kraće, samo me izazivaj :) Bambi
istorija.210 dzim,
Jel ima neshto o Hilandaru na Internetu?
istorija.211 supers,
>> da bi Bern posredovao u sporu izmedju feudalnog gospodara i veća. Bern >> je nastojao da preseče francuski uticaj skupa sa ostalim Kantonima u >> Švajcarskoj i uspeo je da u svoje ruke preuzme veće - parlament Kantona >> Nojšatel.. 1512.godine. Istorija Nojšatela koju je prenela Smilja me nešto podstakla... Da li neko zna gde bih mogao da nađem obimne i detaljne podatke o nastanku Švajcarske? Ne treba mi ono osnovno "bila tri kantona pa se konfederacija postepeno širila", treba mi neka ozbiljna istorija Švajcarske.
istorija.212 smilja,
Uskoro imam nameru da napišem nešto ozbiljiije o "Istoriji KONFEDERACIJE ŠVAJCARSKE " BIBLIOGRAFIJA: Martin Hurlimann, SWITZERLAND, Atlantis Verlag AG Zurich und Freiburg ,1971.. Jean de Senarelens, GENEVA , Historical guide, 1995 Serge Kapuln, Editions du Tricorne 14. rue Lissignol Encyclopedia de Geneve. > Ne treba mi ono osnovno "bila tri kantona > pa se konfederacija postepeno širila", treba mi neka ozbiljna istorija > Švajcarske. Ono što si čitao je bio samo putopis iz Ženeve; a komentar o Nojšatelu je bio suvišan u konferenciji umetnost...; inače ja imam i svoje beleške iz osnovne škole iz Kantona Cirih...! I knjigu,Istorija za osnovnu školu, takodje ! Za početak potraži osnovne bibliografske podatke u Enciklopediji BRITANICA...A koliko sam videla ima nešto i u ENCARTI, nije nešto ali za pošetak je dovoljno.. Pozdrav Smilja:)
istorija.213 dbambi,
Malo da se razmrdamo.... 7. decembra 1941. godine snage japanske mornaričke avijacije napale su američku pacifičku flotu koja je bila usidrena u luci Perl Harbor. Ovaj događaj predstavljao je vrhunac dvadesetogodišnje napetosti između dve zemlje i istovremeno uvod u četvorogodišnji krvavi rat koji se okončao prvim atomskim suncem u istoriji. Japan je u prvi ozbiljniji kontakt sa zapadnim svetom došao relativno kasno - tek polovinom prošlog veka. Sve do tog trenutka to je bila izolovana samodovoljna zajednica, koja zapravo i nije želela da bude država u zapadnom smislu te reči. Stvari su se dramatično promenile kada su pojedine zapadne zemlje shvatile da Japan ne sme ostati nepoznanica u svetlu brzog rasta njihovih dalekoistočnih kolonijalnih imperija. Svima je bilo jasno da se od Japana ne može napraviti klasična kolonija, kako je to već bilo učinjeno za nizom zemalja jugoistočne i istočne azije, poput Kine, Tajlanda, Malaje i drugih, pre svega zato što je imao mnogo izgrađeniju unutrašnju državnu strukturu, a zbog tradicionalne zatvorenosti japanskog društva bilo je vrlo teško doći do pouzdanih informacija o mnogim stvarima neophodnim za pokoravanje neke zemlje. Ipak, prvi korak učinili su vojnici i to tako što su demonstracijom sile naterali japanske šogune da otvore luke za nesmetanu trgovinu. Prva je stigla američka mornarica. Eskadra pod komandom komodora Perija doplovila je 1854. godine do Japana i prisilila šogunat da potpiše trgovinski ugovor sa SAD. Time se Japan po prvi put široko otvorio zapadnim uticajima. Ipak, protesi konzervativnih krugova nisu jenjavali da bi početkom 60 - tih godina prošlog veka prerasli u otvorenu pobunu. Ona je međutim bila kratkog veka, jer su ponovo došli ratni brodovi nekoliko zapadnih zemalja i nakon kratkih i krvavih okršaja po japanskim lukama pobuna je skršena. Koliko je ovaj događaj bio značajan za odnose Japana sa svetom, toliko je uticao i na unutrašnje prilike u samoj zemlji. Naime, poraz konzervativnih šoguna (uglavnom pripadnika stare dinastije Tokugava) omogućio je njihovo potpuno uklanjanje sa političke i vojne scene Japana, a to je istovremeno značilo uspon nove dinastije - Mejdži, koja je i danas na vlasti. Nova dinastija omogućila je centralizaciju državne uprave i otklonila mnoge probleme koji su postojali usled podeljenosti zemlje na posede ranijih šoguna. Istovremeno sa rapidnim otvaranjem zemlje prema svetu, u samom Japanu sazrelo je saznanje da je nemoguć ozbiljniji otpor zapadnim silama bez brze i sveobuhvatne modernizacije zemlje. Odlučeno je da se taj proces odvija planski i upravo po uzoru na svoje tutore. Bukvalno je prekopiran zapadni obrazovni sistem, sa obaveznom osnovnom školom i sistemom srednih škola i univerziteta. Dovedeni su strani armijski i mornarički oficiri čiji je zadatak bio da obuče upravo formirane armiju i mornaricu. Strani inženjeri gradili su puteve, pruge i luke po celom Japanu. Japan je izigravao marljivog učenika više od 40 godina, a onda je za samo godinu dana zaprepastio svet spektakularnom pobedom u rusko-japanskom ratu 1904/05 godine. Rusija je je u to vreme bila smtrana za jednu od pet najvećih sila na svetu, a njena ogromna veličina i brojnost stanovništva ulivali su strahopoštovanje svakom potencijalnom napadaču. Tim više je uspeh sićušnog Japana pokazao da su se pravila u tzv. velikoj politici iz korena promenila. Rat je izbio zbog sukoba interesa u Koreji i Mandžuriji (danas kineska provincija), kao i prava na korišćenje pojedinih pruga i luka (najvažnija ja bila Port Artur). Sukobi su otpočeli u proleće 1904. i do kraja godine japanska armija je potpuno porazila rusku vojsku na kopnu. Ostalo je još da se dve zemlje obračunaju na moru. Rusi su poslali svoju kompletnu baltičku flotu koja je ploveći preko Severnog mora preplovila više od 10 000 kilometara, da bi u maju 1905. godine stigla na Daleki istok. U blizini korejskog poluostrva u moreuzu Cušima, presrele su je snage japanske mornarice i gotovo potpuno uništile uz minimalne sopstvene gubitke. Pobeda u ovom ratu učvrstila je Japan na poziciji nove svetske sile, omogućila mu da ostvari teritorijalne i trgovačke povlastice na Dalekom istoku i začela jedan teritorijalni spor koji do danas nije okončan. Naime, pre rusko-japanskog rata mala grupa Kurilskoh otoka i kompletan otok Sahalin bili su pod ruskim suverenitetom, uglavnom slabo naseljeni. Pobedom nad Rusijom Japan je došao u posed ovih otoka i držao ih pod svojom kontrolom sve do 1945. godine, kada su ponovo došla pod Rusku (odnosno Sovjetsku) kontrolu. Iste godine kompletno japansko stanovništvo otoka je deportovano, a sami otoci pretvoreni u isturene vojne baze. Do dana današnjeg Japan nije prestao da polaže pravo na ovu teritoriju. Još jedna zanimljivost vezana za rusko-japanski rat iz 1905. godine je objava rata Japanu koju je, u znak solidarnosti sa Rusijom poslala (tada) kraljevina Crna Gora. Formalno ratno stanje između dve zemlje nije okončano sve do danas. Kao što je već rečeno, iz ovog rata Japan je izašao na položaju nove svetske sile. Još važnija je činjenica da su japanska vojska i mornarica imale prva ozbiljnija ratna iskustva i da su već tom prilikom pokazale i dokazale svoju vrednost. U skladu sa svojim novim statusom, Japan je dobio ponude od obe buduće zaraćene strane da uzme učešća u prvom svetskom ratu. Pažljivo procenjujući odlučio se za stranu Antante i u skladu s tim objavio Nemačkoj rat. Nakon manjih borbi došao je u posed malih nemačkih kolonija na Dalekom istoku, pre svega trgovačkih zona u Kini. To su ujedno bilo i celokupno učešće Japana u ovo ratu. Prema posleratnim mirovnim ugovorima, Japanu su pripale i važne grupe otoka u Pacifiku, kao što su Gilbertova, Maršalska, Marijanska i Karolinska. Neke od njih je dobio kao direktno preuzimanje bivših nemačkih kolonija, a neke je dobio na upravu (protektorat) od strane Lige naroda po sličnoj formuli kao što su Britanci dobili Palestinu. Dobijanjem ovih otoka Japan je zaokružio svoje prekomorsko carstvo, ali postojali su izvesni izuzeci koji će diktirati neke poteze u budućnosti. Naime, najvažniji otok u Marijanskoj grupi, Guam, ostao je pod kontrolom SAD. Ova činjenica onemogućila je Japanu da tajno utvrdi otoke pod svojom kontrolom (što mu je bilo zabranjeno uslovima mirovnih ugovora), a što je takođe u tajnosti učinio sa Maršalskim otočjem. Ove činjenice imale su za posledicu da su Amerikanci teškom mukom 1944. godine osvojili utvrđene Maršale, ali su zato mnogo lakše uzeli daleko važnije Marijane. Nakon toga sa ovih otoka pokrenuta je vazdušna ofanziva protiv japanskih gradova, a sa njih je poleteo i avion koji je bacio prvu atomsku bombu i istoriji. Uprkos nemalim teritorijalnim dobicima, Japan je nezadovoljan izašao iz prvog svetskog rata. Gotovo odmah se javio jak revizionistički pokret koji je žudeo za " novom šansom " u kojoj bi Japan konačno zauzeo mesto koje mu pripada. Pravilno je uočeno da će glavni protivnik u tom budućem sukobu biti SAD, čiji su interesi u azijsko-pacifičkom regionu postajali sve uočljiviji. Iz tog razloga već početkom dvadesetih godina godina otpočelo se sa ubrzanom modernizacijom i flote i armije. Armija se spremala za okršaje na kontinentu protiv Kine, a mornarica za odlučujući okršaj na moru protiv pacifičke flote SAD. Već tada se uočila velika podvojenost između ova dva vida oružanih snaga, a među njima je postojao i veliki rivalitet koji će dovesti do mnogih tragičnih posledica u budućnosti. Za razliku od armije koja je bila vrlo konzervativna, u mornarici se pojavila grupa mlađih oficira koja se zalagala za dalekosežnu modernizaciju i široku primenu novih ratnih sredstava, pre svega nosača aviona. Kao i štošta drugo, nosač aviona bio je zapadni izum koji je široku primenu prvo doživeo u Japanu. Naime, nekoliko decenija unazad bojni brod bio je udarna snaga svake mornarice i prevlast i pobedu odnosila je ona koja je imala više bojnih brodova sa debljim oklopom i boljim naoružanjem. Bojni brod u današnjem smislu prvi put je konstruisan krajem prošlog veka u Engleskoj, a punu borbenu verifikaciju doživeo je u već pomenutom rusko-japanskom ratu. Nakon njega sve velike svetske sile utrkivale su se u tome ko će napraviti više ovih čudovišta i čiji će imati veću brzinu, oklop ili kalibar topova. Međutim, pojava aviona početkom ovog veka i njegovo ekspresno uključivanje u borbe doveli su neke oficire u Americi na ideju da bi avion mogao da poleti (a zatim i sleti) i sa mnogo manjih uzletnih staza, te da bi se zapravo na brodove mogle ugraditi takve staze koje bi omogućile da mornarica dobije i svoju vazdušnu podršku. Time bi udarna moć bila daleko povećana jer se avion mogao poslati na udaljenost mnogo veću nego što je bio domet i najvećih granata, a i preciznost je bila nemerljivo veća. Već 1916. godine izvedeni su prvi uspešni eksperimenti, a 1919. godine izvedena je prva uspešna proba napada aviona na ratni brod (u zalivu Česepik na američkoj istočnoj obali potopljen je zaplenjeni nemački bojni brod). Pošto su mirovnim i pomorskim ugovorima sklopljenim nakon prvog svetskog rata velike sile međusobno ograničile rast svojih mornarica, Amerikanci su se dosetili da svoje još nedovršene krstarice i bojne brodove preprave u prve nosače aviona, jer ovi, kao potpuno novi brodovi, uopšte nisu ni pominjani prilikom definisanja ograničenja. Prvi brodovi koji su na taj način ušli u službu bili su američki nosači aviona Leksington i Saratoga. Japanci su krenuli drugim putem i počeli sa gradnjom potpuno novih nosača aviona, a prvi je bio Hošo, porinut 1922. godine. Tokom 20-tih i 30-tih godina teklo je ubrzano naoružavanje Japana dok su se zapadne sile razoružavale sličnim tempom. Ovi procesi doveli su do toga da je američka armija sredinom 30-tih godina imala svega 170 hiljda ljudi, manje od npr. Rumunije. Ipak, i na američkoj strani se razmišljalo o budućem ratu i formulisana je odgovarajuća strategija. Ispravno se smatralo da će Japan silovito krenuti u prvi juriš (što se i dogodilo), a da će postepenim uključivanjem svojih daleko moćnijih ljudskih i materijalnih resursa SAD uspeti polako da ga potisnu sa lanaca pacifičkih ostrva. Ova strategija, donekle izmenjena i prilagođena stvarnim uslovima, pokazala je svoju punu vrednost i dovela armiju i mornaricu SAD do pobede nad Japanom u drugom svetskom ratu. Sa druge strane, Japanski pomorski stratezi razrađivali su koncept tzv. odlučujuće bitke. Polazeći od svog ratnog iskustva i sećanja na bitku kod Cušime, smatrali su da Japanska flota ima dovoljno snage da protivniku zada odlučujući udarac u jednoj jedinoj bici. Smatrali su da će po izbijanju neprijateljstava sa SAD američka flota isploviti sa Havaja i sukobiti se se sa japanskom negde u vodama oko Filipina. Početkom tridesetih godina Japan se ponovo angažovao na azijskom kopnu otpočevši dugogodišnji konflikt sa Kinom. Ovaj sukob uskoro je skoro potpuno apsorbovao snagu japanske armije, ali i doneo ogromne teritorijalne dobitke. Uporedo sa napredovanjem u Kini, hladili su se odnosi sa Amerikom, formalnim kineskim saveznikom. Izbijanjem rata u Evropi Japan je iznenada ugledao novu šansu za ekspanziju. Naime već 1940. godine iz rata su bile izbačene Francuska i Holandija, dve velike dalekoistočne kolonijalne sile i direktni suparnici Japana u podeli kolonijalnog kolača. Iako su obe zemlje bile poražene u metropolama, nastavile su da egzistiraju bilo u vidu marionetskih režima (Viši u Francuskoj), bilo u vidu izbegličkih vlada (Holandija) oslonjenih na kolonije. Ovakav razvoj događaja odgodio je direktan japanski juriš na nebranjene kolonije, a Japan je oklevao jer su stav i reakcija SAD još uvek bili nepoznanice. Ipak, iskorišćen je nepovoljan položaj Francuske i od nje su dobijene dozvole za podizanje japanskih baza u francuskoj Indokini. Ove baze kasnije su omogućile ekspresno zauzimanje Hongkonga, Singapura i Malaje. Istovremeno, odlučeno je da se ne preduzimaju pokreti na sever, prema bogatom Sibiru, jer je procenjeno da za ekspanziju u dva pravca nema dovoljno snaga, a respektovala se i vojna moć sovjetske države s kojom se Japan već suočio tokom 1937/38 prilikom kratke i neuspešne invazije na Mongoliju. U ovim borbama prvi put se istakao sovjetski tenkovski oficir G.K. Žukov, kasnije ključna figura u ratu između Nemačke i SSSR-a. U skladu sa takvom politikom 1941. godine sklopljen je ugovor o nenapadanju sa SSSR-om. Sklapanje ovog ugovora predstavljalo je nemalo iznenađenje jer je Japan bio potpisnik tzv. antikominterna pakta koji je svojim članicama zabranjivao sklapanje bilo kakvih ugovora sa Sovjetskim Savezom. Japan je smatrao da nije u obavezi poštovanja ove odredbe, jer je i Nemačka već sklopila sa SSSR-om ugovor o nenapadanju i podeli Poljske. Ugovor o nenapadanju između Japana i SSSR-a nije bio naročito značajan ni za jednu zemlju u trenutku potpisivanja, ali je splet istorijskih okolnosti učinio da ovaj papir dobije vanrednu važnost. Naime, zbog postojanja ovog ugovora i obaveštenja od svog vrhunskog špijuna u Tokiju, Riharda Zorgea, Staljin je povukao 30 sibirskih divizja sa Dalekog istoka i bacio ih u odbranu Moskve u kritičnim danima novembra i decembra 1941.godine. Smatra se da je time praktično slomljen nemački blickrig i zaustavljen njihov pohod na istok. Zbog istog papira i Japan se nadao da su mu " ruska leđa " sigurna kada je sam došao u kritičnu poziciju tokom 1944/45. Međutim Rusi su odlučili da ovaj put ne drže " časnu reč " i odbili su da produže važnost ugovora. Napali su umirući Japan u avgustu 1945. godine i time ga praktično dokrajčili. Pošto je tokom 1940/41. definisao svoju ekspanzionističku politiku Japan je čekao povoljan trenutak da je sprovede u delo. Počev od leta 1941. godine odnosi sa SAD ubrzano su se pogoršavali. Na nagovor Velike Bitanije, koja je bila zabrinuta za svoje kolonijalne posede u tom delu sveta, SAD su uvele totalni trgovinski i naftni embargo u maju 1941. godine. Budući da je 90% svojih potreba u nafti Japan namirivao iz SAD i Holandske Istočne Indije bilo je jasno da je zemlji namaknuta omča oko vrata. Od tog trenutka za Japan su postojala dva puta: Dalji pregovori sa SAD uz neminovne bolne ustupke ili rat sa Amerikom i njenim saveznicima. Tokom leta i jeseni 1941. godine Japan je jednaku pažnju posvetio obema varijantama. Intenzivirani su pregovori sa SAD, a istovremeno su se i mornarica i vojska ubrzano pripremale za rat. Nekako u to vreme, u najviše krugove japanske mornarice probio s oficir svežih ideja - admiral Isoroku Jamamoto. Bio je vatreni zagovornik primene nosača aviona nauštrb bojnih brodova koje je smatrao preglomaznim i preskupim za upotrebu u modernom ratu. Upravo on je predložio da se predefiniše japanska strategija " odlučujuće bitke " i da se američka flota napadne PRE nego što isplovi iz svojih baza. Ovo je značilo da će se napad izvršiti pre formalne objave rata, ali na to se malo ko obazirao. U oktobru je stigao američki zahtev da se japanske snage povuku iz Kine i Indokine. Osvajanje teritorija u Kini bio je projekat u koji Japan uložio 20 godina i 200 hiljada života. Njegovo napuštanje bio je nemoguć zahtev i Japan se definitvno odlučio za rat. Sada je na potezu bila japanska obaveštajna služba koja je trebala da javi kada će se glavnina američke flote naći na okupu. Uopšte se tokom rata japanska obaveštajna služba pokazala tromom i neefikasnom, ali je ovaj put sjajno obavila svoj zadatak. Donekle zahvaljujući brojnoj japanskoj emigrantskoj zajednici na Havajima, a svakako i sopstvenim izvorima japanski obaveštajci saznali su da će se gotovo kompletna američka pacifička flota naći na okupu u Perl Harboru početkom decembra. Otpočele su ubrzane pripreme, a pažljivo je proučen i napad koji su Britanci izveli na italijansku flotu u Tarantu godinu dana ranije. Tada su korišćeni torpeni avioni, a procenjno je da će u slučaju Perl Harbora to oružje doneti i veće efekte jer je luka bila znatno dublja. Piloti torpednih aviona ubrzano su obučavani, a ceo plan držan je u najstrožoj tajnosti. Sa druge strane, Amerikanci su već više od godinu dana raspolagali sa ključem za japanske vojne i diplomatske šifre, pa su na osnovu toga zaključili da će do rata svakako doći. Jedino je bilo nejasno gde će pasti prvi udarac. Krajem novembra pregovori između Japana i SAD koji su vođeni u Vašingtonu ponovo su zapali u ćorsokak. Činilo se da je rat neizbežan. Za napad su Japanci prikupili šest svojih najvećih nosača aviona sa odgovarajućom pratnjom u vidu bojnih brodova i krstarica. U akciju je krenuo i veliki broj podmornica sa zadatkom da izviđaju i da se pozicioniraju pred ulaz u luku kako bi potopile brodove koji eventualno uspeju da pobegnu. Za operativnog komandanta postavljen je admiral Nagumo, isti onaj koji će nekih šest meseci kasnije voditi japansku flotu u njen najveći poraz kod Midveja. Flota je isplovila krajem novembra izabravši severnu rutu za neopaženo prikradanje Havajima. Svaka radio-komunikacija bila je prekinuta (iz tog razloga i Amerikanci su bili nesvesni približavanja opasnosti uprkos probijanja japanska mornaričke šifre), a ispred flote plovio je trgovački brod Tejo Maru sa zadatkom da pažljivo osmotri put do Havaja i o tome obavesti glavninu. Flota je imala tzv. fleksibilna naređenja i njen komandant je konačno odlučivao da li će se napad izvesti, a to je zavisilo od napretka pregovora u Vašingtonu i obaveštenja da li su Amerikanci podigli uzbunu u svojim bazama. Sve do kritičnog dana nijedno takvo obaveštenje nije stiglo i Japanci su se odlučili na konačan rizik. U tom trenutku u Perl Harboru (verovatno najboljoj prirodnoj luci na svetu) nalazilo se 96 brodova pacifičke flote SAD. Tu je bilo i osam od devet bojnih brodova kojima je flota raspolagala (deveti, Kolorado bio je na doku u SAD), kao i veliki broj krstarica, razarača i drugih brodova. Na aerodromima oko baze nalazilo se oko 500 aviona armijskog vazduhoplovstva. Na veliku žalost Japanaca, u luci se nije nalazio nijedan od pet nosača aviona kojima su Amerikanci tad raspolagali. Bili su na manevrima ili popravkama. Ipak, plen koji se već nalazio u luci nije bio za potcenjivanje i Japanci su udarili. Sve do trenutka napada Amerikanci nisu imali pojma šta ih očekuje. Posle podne 6. decembra, japanska flota stigla je na svoje odredište oko 500 km severno od otoka Oahu. Nijedna američka vazdušna ili pomorska patrola nije ih otkrila. Do komandanta američke pacifičke flote, admirala Kimela, u danima koji su prethodili napadu stizale su brojne upozoravajuće vesti. Razne službene depeše zahtevale su da podigne nivo spremnosti svoje matične baze za eventulanu odbranu od napada. Međutim, iako je japanski napad na američke posede bio izvestan niko nije ni pomišljao da bi se Japanci drznuli da krenu tako daleko na istok. Procene su išle u smeru verovatnijeg napada na Filipine ili otok Vejk. Sve u svemu, Perl Harbor je potpuno zbunjen dočekao japanski napad. Iako je u noći 6/7. decembar iz Tokija poslata službena objava rata, zbog meteža u japanskoj ambasadi u Vašingtonu ona je prevedena i uručena američkom državnom sekretaru Kordelu Halu tek kada je već sve bilo gotovo. Nešto pre 6 časova ujutro, u nedelju 7.decembra, na japanskim brodovima vladala je velika živost. Piloti su obavljali poslednje pripreme, a mehaničari pregledali avione. U šest časova nosači su počeli da okreću pramce u vetar i prvi avioni su poleteli. Prvi val se satojao od 180 aviona raznih tipova, a predvodio ih je iskusni pilot Micuu Fušida. Sa svih brodova orio se borbeni poklič " banzai " a po pričama preživelih očevidaca atmosfera je bila veličanstvena. Za to vreme ispred ulaza u luku bile su pozicionirane japanske podmornice i upravo tu se krila poslednja nada u spas američke flote. Naime, nešto posle sedam časova na jednu od tih podmornica slučajno je nabasao jedan američki razarač. Iznenađenje je bilo obostrano, ali se posada razarača brzo pribrala, napala i najverovatnije potopila japansku podmornicu. U 07:20 obaveštenje o ovome stiglo je do admirala Kimela koji se odmah uputio ka svom štabu, ali je propustio da izda bilo kakvo naređenje o uzbuni. Ulazeći u svoj štab u 07:50 dobija novo obaveštenje o sumnjivim japanskim ribarskim brodovima u okolini Havaja. U 07:53 pala je prva bomba. Komandant Fušida imao je mogućnost da otkaže napad ukoliko tokom leta do Havaja primeti da ga Amerikanci očekuju. U 07:49 prvi put je prekinuo radio tišinu poslavši deo ugovorene lozinke " To...to...to . ...to ". Pošto nikakav znak uzbune nije primećen u 07:53 Fušida šalje punu šifru za otpočinjanje napada " Tora, tora, tora " i time označava početak najveće katastrofe koja je ikad zadesila američku mornaricu. Prve bombe padaju po skladištima i aerodromima, a prva torpeda eksplodiraju oko brodova. Prvi su pogođeni krstarica Helena, stari bojni brod Juta i nekoliko minopolagača. Već u minut posle osam bojni brod Oklahoma ležao je prevrnut na boku, a nešto kasnije eksplodirala je municiona komora na bojnom brodu Arizona. Vatrena lopta digla se 150 metara u vazduh odnoseći posade sa paluba susednih brodova. Više od hiljadu ljudi umrlo je za samo nekoliko sekundi. Svi ostali bojni brodovi koji su zadobili teška oštećenja, tonuli su ili se jedva održavali na vodi. Iz pogođenih brodova izlila se nafta koja se razlila i gorela na površini vode. Oni koji bi se spasli sa tonućih brodova upali bi u ovo plameno more. Drugi val japanskih aviona stigao je u 08:40 i bio je koncentrisan na preostale brodove i aviona na pistama. Međutim, on je prošao nešto skuplje od prvog vala, jer je američka artiljerija koliko-toliko pribrala i počela da uzvraća vatru. Bilans napad bio je porazan za Amerikance. Svi bojni brodovi bili su izbačeni iz stroja. Arizona i Oklahoma zauvek izgubljene, a ostali (Nevada, Virdžinija, Merilend, Kalifornija, Tenesi i Pensilvanija) uglavnom teško oštećeni. nekoliko krstarica i razarača takođe je potpuno uništeno. Na aerodromima je uništeno 188 aviona, a poginulo je više od 2000 ljudi, dok ih je preko 1000 lakše i teže ranjeno. Japanci su izgubili ukupno 29 aviona i neometano se vratili u Japan. Koliko je bila zbunjena mornarica, ništa manje nije bila šokirana ni američka javnost. Ipak, postojala je izvesna razlika u odnosu na izbijanje rata u Evropi. U Americi su svi bili svesni da do rata sa Japanom pre ili kasnije mora doći. Iznenađe se odnosilo samo na činjenicu da su armija i mornarica bile toliko nespremne. Ovo je bilo potpuno suprotno u odnosu na reakcije nekih ljudi u Evropi koji su bili šokirani samom činjenicom da je objavljen rat u septembru 1939. godine, iako je pozornica za njega postavljna desetak godina unazad. U Americi je došlo do kratkotrajne panike. Smatralo se da će Japanci odmah pokrenuti invaziju na Havaje ili čak na američku zapadnu obalu. Katastrofične vizije predviđale su povlačenje američke armije do Stenovitih planina ili čak do Misisipija. Zapanjujuće, ali znakova velikog uznemirenja bilo je čak i na istočnoj obali, gde je gradonačelnik Njujorka upozoravao sugrađane da " ...se svašta može dogoditi ". Ipak, panika je brzo prošla kad su sagledane sve činjenice i odmah se pristupilo ubrzanim merama odbrane. 8. decembra predsednik Ruzvelt se obratio Kongresu i Senatu zahtevajući objavu rata Japanu i potpuni poraz te zemlje. Rat je objavljen istog dana. Istog dana kada su napadnuti Havaji (zbog datumske granice smatra se da je to bilo 8. decembra) Japanci su napali i ostale američke i britanske posede na Pacifiku. Napadnuti su Guam, Vejk i Midvej, kao i Filipini, Hongkong i Malaja. Guam je pao skoro odmah, Vejk se držao do 23. decembra, a napad na Midvej je uspešno odbijen što će imati dalekosežne posledice za dalji tok rata. Napad na Perl Harbor dokazao je superiornost trenutnu superiornost japanske mornarice i mornaričke avijacije, kao i velike propuste u komandi američke mornarice i obaveštajne službe. Napad je gotovo potpuno ogolio Ameriku, ostavljajući je skoro bez pomorske moći na Pacifiku. Međutim, došlo je do zanimljivog rezultata. Dvadeset godina je u američkoj mornarici trajala rasprava treba li dati prednost nosačima aviona ili bojnim brodovima kao nosiocima vatrene moći flote. Ta rasprava je u Perl Harboru okončana za dvadeset minuta potpunim uništenjem bojnih brodova kojima je Amerika rapolagala. Iako se većina ovih brodova vratila u službu tokom 1942/43. godine i iako su i neki novi bojni brodovi uključeni u flotu ipak je nosač aviona preuzeo primat i zadržao ga do danas. Većina bojnih brodova potopljenih u Perl Harboru imala je prilike da stupi u borbu sa Japancima, a najzapaženija je uloga bojnog broda Kalifornija u velikoj pomorskoj bici kod filipinskog otoka Lejte 1944. godine. U potopljenim brodovima bilo je zarobljeno mnogo mornara koji su pomrli usled nedostatka hrane i kiseonika. Mnogi nisu nikada izvučeni jer Oklhoma i Arizona i danas leže na dnu Perl Harbora. Budući da je luka na tom mestu bila relativno plitka, nadgrađa brodova vire iz vode. Zato je na ostacima bojnog broda Arizona podignut muzej u znak sećanja na žrtve ovog tragičnog dana. ********************* U nekoliko narednih poruka nalaze se dodatne informacije sa odgovarajućim slikama i kartama. Bambi
istorija.214 dbambi,
Kao što znate (a neki i ne znaju :)), nabavio sam skener. Blagodareći toj činjenici imaćete priliku da opteretite svoje modeme skidanjem megabajAta raznih slika, tabela i karata. Uz ovu poruku ide prva. Na ovoj slici nalazi se karta koja prikazuje plan luke Perl Harbor sa tačnim položajem svih brodova u trenutku napada. Perl Harbor je veliki prirodni zaliv sa ostrvom (otok Ford) u sredini i brojnim uvalama. Jedna je od najboljih prirodnih luka na svetu i matična baza američke pacifičke flote. Na karti je ucrtan i položaj aerodroma oko baze, kao i pozicija velikih skladišta nafte. Treba primetiti da je raspored kapitalnih brodova bio naročito nepovoljan, jer su bili gusto zbijeni što je onemogućavalo efikasnu odbranu i manevrisanje. Propust da se unište pomenuta skladišta nafte i velika remontna postrojenja smatra se jednim od glavnih uzroka brzog zaustavljanja japanske ofanzive na Pacifiku, jer se samo u skladištima na otoku Oahu nalazilo više nafte nego u celom Japanu u tom trenutku. Takođe, iako je na slici naznačeno da su u luci bila usidrena dva nosača aviona (Tanger i Kurtis) to ustvari nisu bili pravi flotni nosači, već školski nosači hidroaviona. Svi flotni nosačni nalazili su se za vreme napada van luke. Fajl je relativno velik (oko 150 k), ali dalje smanjenje nije bilo moguće bez značajnog pada kvaliteta. Već i pri ovoj veličini primetno je zamagljenje, naročito oko teksta. Bambi raspored.jpg
istorija.215 dbambi,
Na ovoj slici data je plovna ruta japanske flote na njenom putu do Havaja, kao i ruta njenog povratka u Japan. Bambi ruta.jpg
istorija.216 dbambi,
Ovde se vide preletne rute japanskih aviona prvog i drugog udarnog talasa preko havajskog otoka Oahu. Japanski nosači bili su udaljeni oko 500 km. Bambi nalet.jpg
istorija.217 dbambi,
Na ovoj karti dat je detaljan prikaz stanja na Pacifiku koje je nastalo nakon kratkotrajnog i burnog japanskog napredovanja. Naznačeno je koje su teritorije bile u japanskom posedu pre izbijanja neprijateljstava, koje su pripadale SAD ili evropskim silama kao i glavni japanski napadi. Data je i linija koja označava maksimum teritorijalne ekspanzije koju je Japan ostvario. Ucrtani su položaji otoka Midvej i Gvadalkanal kod kojih su vođene odlučujuće bitke kojima je slomljena napadna moć Japana. Koralno more (čiji naziv nije naznačen na ovoj karti) nalazi se između južnog dela otoka Nova Gvineja i severoistočne obale Australije. Bambi pacifik.jpg
istorija.218 dbambi,
Slika admirala Naguma koji je predvodio japansku flotu u napadu na Perl Harbor i kasnije u bici za Midvej. Bambi nagumo.jpg
istorija.219 dbambi,
Ovako je izgledala naslovna strana Njujork Tajmsa (The New Jork Times) na dan 8.decembra 1941. godine. Bambi nyt.jpg
istorija.220 brka,
> 7. decembra 1941. godine snage japanske mornaricke avijacije > napale su americku pacificku flotu koja je bila usidrena u luci > Perl Harbor. >> Kao sto znate (a neki i ne znaju :)), nabavio sam skener. >> Blagodareci toj cinjenici imacete priliku da opteretite svoje >> modeme skidanjem megabajAta raznih slika, tabela i karata. Uz >> ovu poruku ide prva. Svaka cast Bambi, ovo je kao neka vrsta poklona za Novu godinu! Samo nastavi. Pozdrav Aleksandar
istorija.221 vlafam,
Hvala na interesantnim podsecanjima iz istorije. Samo napred imas nasu podrsku.
istorija.222 olio,
> Ovde se vide preletne rute japanskih aviona prvog i drugog udarnog Svaka cast!!!! Jedino bih zamlio ako imas slike japanskih aviona. Ja ih imam u raznim knjigama,enciklopedijama, ali nemam ovako elektronski. U obzir dolaze i brodovi i ostalo naoruzanje. PS. Dobih mail od DAXIAIRLINES-a da oformljuje Email-listu gde ce biti sve o vazduhoplovstvu i to na srpskom. Ne znam da li znas za to? Poz.Oliver.
istorija.223 dbambi,
=> Hvala na interesantnim podsecanjima iz istorije. Samo napred imas nasu => podrsku. Samo nemojte da šaljete telegrame poštom :) SDK čestitke ću rado primiti :) Bambi
istorija.224 dbambi,
=>> Ovde se vide preletne rute japanskih aviona prvog i drugog udarnog => => Svaka cast!!!! => Jedino bih zamlio ako imas slike japanskih aviona. => Ja ih imam u raznim knjigama,enciklopedijama, => ali nemam ovako elektronski. => U obzir dolaze i brodovi i ostalo naoruzanje. Imam dosta slika po literaturi, a videću da pošaljem neku uskoro. Kupio sam Vojnu enciklopediju pre neki dan, i u njoj se može naći dosta toga, posebno tehničkih skica raznih oružja. Sad nešto listam i knjigu " Artillery, missiles & military transport " i vidim da ima dosta fotografija, posebno su dobre one koje prikazuju tenkove. Ima i dobrih crteža raznih oružja, a sve propraćeno detaljnim opisima. Međutim, nisam siguram da li to više spada ovde ili u conf extra.. => PS. Dobih mail od DAXIAIRLINES-a da oformljuje Email-listu => gde ce biti sve o vazduhoplovstvu i to na srpskom. => Ne znam da li znas za to? Ja nisam ništa čuo, ali znam da je tip koji drži taj BBS ovde bio član. Ne znam da li je još uvek, ali imao je neki sličan user nazivu svog BBS-a. Ako se neko seti, neka kaže, pa da vidimo šta je sa čovekom :) Bambi
istorija.225 vlafam,
>VF> Samo nemojte da šaljete telegrame poštom :) >VF> >VF> SDK čestitke ću rado primiti :) Posto se svaki vredan rad placa nemam nista protiv da u tome ucestvujem. Posto sam ja alergican na SDK napisi adresu i cenu pa ces od mene dobiti ne telegram podrske (i na to sam alergican) vec telegrafski uplatu. P.S. Nisam mislio da te omalovazavam vec ozboljno imas moju podrsku ako treba i materijalnu. Uostalom zbog tebe i nekolicine tebi slicnih jos uvek sam na ovom sistemu.
istorija.226 dbambi,
=> Posto se svaki vredan rad placa nemam nista protiv da u tome ucestvujem. => Posto sam ja alergican na SDK napisi adresu i cenu pa ces od mene dobiti => ne telegram podrske (i na to sam alergican) vec telegrafski uplatu. Bilo je zezanje, ne uzimaj me za ozbiljno :). Ja Sezam kapiram kao nešto što 99% funkcioniše na entuzijazmu. Uprava radi skoro džabe moderatori rade za pretplatu, pa zašto bi neko od nas trebao nešto da naplaćuje. Pored toga, ja svoje članke zaista pišem volonterski i najviše mi godi kad vidim da ih ljudi čitaju i da su zadovoljni. => P.S. Nisam mislio da te omalovazavam vec ozboljno imas moju podrsku ako => treba i materijalnu. Uostalom zbog tebe i nekolicine tebi slicnih jos uvek => sam na ovom sistemu. Hvala još jednom (a kad je bilo prvi put :)), ali o tome nema ni govora. Razmišljam doduše o pravljenju web prezentacije na srpskom (njega jedino poznajem :)) sa temom WWII, pa ću tada tražiti neke spoznzore (a mogu i sponzoruše), no to je sve neka maglovita budućnost :) Bambi koreja.jpg
istorija.227 olio,
> Ja nisam nista cuo, ali znam da je tip koji drzi taj BBS ovde bio > clan. Ne znam da li je jos uvek, ali imao je neki slican user > nazivu svog BBS-a. Ako se neko seti, neka kaze, pa da vidimo sta > je sa covekom :) Mail mu je: daxy@net.yu BBS je na tel: 543795
istorija.228 superhik,
:> nešto što 99% funkcioniše na entuzijazmu. Uprava radi skoro džabe :> moderatori rade za pretplatu, pa zašto bi neko od nas trebao nešto Ko zna zašto je to dobro :) Stvarno svaka čast za ova pisanija koja toliko dugo šalješ, u nekima sam baš uživao, a neka me generalno ne zanimaju. Samo nastavi...
istorija.229 dbambi,
=> Stvarno svaka čast za ova pisanija koja toliko dugo šalješ, => u nekima sam baš uživao, a neka me generalno ne zanimaju. Ponekad mi nedostju rečitiji kometari na moje priloge. Uglavnom ljudi kažu da je ok, ali ne zalaze dublje. Zato bi bilo lepo da malo elaboriraš šta je valjalo i još važnije, šta nije valjalo :). Ne mislim tematski (izbor teme je vrlo subjektivan, a čim je tako neka kritika i nema smisla) već sadržajno. Da li je nešto dobro objašnjeno ili nije da li stvar jezički doterana itd ? Bambi
istorija.230 dalex,
> Ponekad mi nedostju rečitiji kometari na moje priloge. Pre nekoliko meseci, kada sam 'otkrio bbs' u 25-oj ;(, pored opčinjenosti ovim medijem imao sam još par drugačijih utisaka. Naime, primetio sam da ljudi mnogo manje hvale nečije tekstove, dok su kritike daleko češće i opširnije. Otprilike kao da je teže aplaudirati, nego baciti paradajz ;). Čak sam i samog sebe uhvatio da se ponašam slično - na par poruka čiji mi se sadržaj svideo jednostavno nisam odgovarao. Nešto kasnije, međutim, kada sam bolje upoznao medij, shvatio sam njegove specifičnosti i zaključio da je Sez, zapravo, spor, ali dostižan. A valjda sam i ja ;)... (Vizuelnom inspekcijom :) prethodnog pasusa zaključujem da zauzima dobru trećinu ekrana. A čak i nema veze sa tvojom porukom, još manje sa temom. E pa, sad nećeš moći da se žališ da komentar nije rečit ;>) > Uglavnom ljudi kažu da je ok, ali ne zalaze dublje. Zato bi bilo lepo > da malo elaboriraš šta je valjalo i još važnije, šta nije valjalo :). Opšti utisak o tvojim prilozima je da su krajnje profesionalno urađeni. Ja nisam kompetentan za istorijska pitanja, ali sve godine SFRJ škole, sa istorijom u kojoj je gotovo uvek bilo lako odvojiti 'hrabre partizane & poštenu radničku klasu' od 'iskvarene buržoazije & mrskog okupatora' govore da tvoje poruke predstavljaju ono što bi ozbiljan istorijski pristup trebalo da podrazumeva - maksimalno lišavanje subjektivnog, prezentaciju što kompletnijih činjenica koje omogućuju donošenje zaključaka, bez upuštanja u veliko teoretiziranje ili navođenja na samo jednu tačku gledišta. U tom smislu, meni kao laiku bilo bi bliže kada bi u nekim stvarima jasnije istakao svoje mišljenje, tj. opšti zaključak, ali u vidu nekog sižea (znaš, kao u serijama za 'glupe Amere' kratak sadržaj prethodnih epizoda ;) ). Pri tome nikako ne mislim da bi se ovi tekstovi koje sam imao prilike da čitam bilo kako menjali, oni su odlični i nakon pažljivog čitanja daju pravu sliku o celini. Ali za nas laike, lakše bi bilo kada bi postojao neki komentar svega toga, kao fusnota da se neki tvoj opšti zaključak jasnije istakne ili slično. > Ne mislim tematski E, da, šteta što te ne zanima nac. istorija, i istorija ovog grada, a ja bih baš voleo da pročitam štošta od toga... > (izbor teme je vrlo subjektivan, a čim je tako neka kritika > i nema smisla) Da. :( Šteta. ;) > već sadržajno. Da li je nešto dobro objašnjeno ili nije > da li stvar jezički doterana itd ? Jezički? Pa, meni bi možda bilo bliže ovako: 'Ovo je priča o tome kako su Japi naguzili Amere kod Perl Harbora. Kao što svi vrlo dobro znamo, iza toga su im ovi u maniru ljubavi slobode & miroljubive koegzistencije među narodima uzvratili na bombaka, pa, ako niste specijalno emotivno vezani za male žute skotove ili neodgojene kauboje, uživajte u ovom roksovanju...' :) Al ovo bi očigledno ugrozilo kvalitete o kojima sam pričao (dobar ukus i tome slično), pa treba ipak shvatiti kao šalu. ;) Jezički je koncizno, i fascinira janoća objašnjenja koja je postignuta bez ikakvog napora. Svojevremeno je jedna sr. školska profesorka prokomentarisala odgovor ortaka koji je bio u tom maniru 'Za ovakvo izlaganje potrebno je ili izuzetno poznavanje gradiva, ili veliki IQ'! Kod njega je bilo oboje, čini mi se i kod tebe. Globalno, za ove istorijske priloge ne bi odgovaralo da kažem da su sjajni. Oni su - perfektni! I eto ti rečit komentar. Ali to je samo rogobatan način da se izrazi ono što je sezamovski 'majstor jezika' iskazao jednom rečenicom kojom ja završavam - pozdrav admiralu Bambiju!
istorija.231 supers,
>> U tom smislu, meni kao laiku bilo bi bliže kada bi u nekim stvarima >> jasnije istakao svoje mišljenje, tj. opšti zaključak, ali u vidu >> nekog sižea (znaš, kao u serijama za 'glupe Amere' kratak sadržaj >> prethodnih epizoda ;) ). A meni se Bambijevi tekstovi sviđaju upravo zato što nema sižea za pačiće male, kao u svima nama voljenim SFRJ udžbenicima, u onih nekoliko redova masnim slovima ispod naslova lekcije ;)
istorija.232 kiklop,
> > > > Od četvrtka na BK televiziji počinje u nastavcima da se emituje > istorijski spektakl, film " Getisburg ". Posvećen je najznačajnijoj > bici američkog građanskog rata, a sniman je na sličan način kao što > je ovde sniman " Boj na Kosovu ", dakle ogroman budžet, hiljade statista > predivni kostimi i scenografije. Dobra glumačka ekipa, sa malom zamerkom > glavnom glumcu, Martinu Šinu, koji tumači lik generala Lija. > > > Ne propustiti. > > > > Bambi Zar se ta dva ostvarenja mogu uporediti???? Sve što si naveo stoji i veliki budžet i hiljade statista i scenografija i dobra glumačka ekipa, ali krajnja izvedba... :( Boj na Kosovu predstavlja sramotu, za našu kinematografiju, al' što kaže naš narod: Što je brzo to je i kuso!
istorija.233 sav.gacic,
> 'Ovo je priča o tome kako su Japi naguzili Amere kod Perl Harbora. > Kao što svi vrlo dobro znamo, iza toga su im ovi u maniru ljubavi > slobode & miroljubive koegzistencije među narodima uzvratili na > bombaka, pa, ako niste specijalno emotivno vezani za male žute > skotove ili neodgojene kauboje, uživajte u ovom roksovanju...' :) > I eto ti rečit komentar. Ali to je samo rogobatan način da se izrazi ono Nedavno, na jednoj sedeljci zvezda večeri je bila "univerzitetska nastavnica" sa Istorije umetnosti (ne znam joj "čin", ali po godinama ne bi trebalo da je više od docenta) koja je plastično opisala kolokvijum iz nekog iz uvodnih predmeta. Pitanje je glasilo: "Egipatska kultura" Dizelašica gleda bledo i u nastupu inspiracije ispaljuje: Egipatska kultura? Mis'im, egipatska kultura, je ovaj, mis'im - STRAVA!!! Nastavka priče nema - ispitivačica je istrčala na hodnik i neko vreme se, držeći se zida, tresla od smeha :))
istorija.234 smilja,
> Nedavno, na jednoj sedeljci zvezda večeri je bila "univerzitetska > nastavnica" sa Istorije umetnosti (ne znam joj "čin", ali po godinama ne bi > trebalo da je više od docenta) koja je plastično opisala kolokvijum iz > nekog iz uvodnih predmeta. Samo da znate, nisam bila ja, tj. dežurni filozof (: > Egipatska kultura? Mis'im, egipatska kultura, je ovaj, mis'im - STRAVA!!! Koliko sam shvatila docentica se smejala; ja bih dizelašicu polila sokom od paradajza ( dotični se teško skida kao fleka ) pa bi jednom za svagda shvatila da treba da ćuti! Kaže jedan moj pitomac, svojevremeno: "Tutan i Kamon", mislila sam da se čovek šali ali on to ozbiljno. Nefertiri i Nefertiti i to im je isto ! A jedan profesor socijologije me je pitao na Akropolju: "Zašto je ovaj teren neravan, da li su se oni klizali kad je padala kiša ?" Sledeći je proglasio Republiku u V veku stare ere u Polisu Atina; a kod čuvenog klanca u Grčkoj Termopili pitao je sledeću stvar: "Gde je ovde voda?!" Ovaj predaje istoriju i uči decu da je republika postala u Antičkoj Grčkoj a ne zna da pravoslavna crkva nema zvonik već drvenu klepetušu u srednjem veku ! Ova gospoda predaju u elitnoj gimnaziji V ! Pita mene jedan gospodin u Jerusalimu u muzeju: "Da li moze ovo Solomonovo zlato da se kupi ?" "Pošto Kumranski rukopisi?" Sličnih pitanja je bilo i za Agamemnonvo zlato (: A tek u Kini, umalo nisu maznuli jednog Minga..(: Posle mi pacijent kaže:"Pa šta, obična keramika !? :)" Smilja:)
istorija.235 smilja,
Dame i Gospodo! PERSU! - projekat Vam predstavlja radi istorijskog proučavanja srpskog čoveka (Homo Serbicus et unificatus) da bi ste saznali nešto više o njegovoj štampi. "Beograd ima svoju štamparsku istoriju, u kojoj su izvesna mesta veoma karakteristična. On je stavio svoje ime u red onih divnih gradova i manastira u kojima su davno proradile srpske štamparije. Takodje i Cetinje je na čelu i srpskih i, uopšte, jugoslovenskih štamparija. Ono je u izuzetnoj časti jer je dalo prvu štampanu knjigu na Balkanu. "OKTOIH" Vojvode Djurdja Cnojevića i monaha Makarija baca još 1493. godine prve zrake sunca, istinskog sunca koje nikad ne zalazi... Polovinom XVI veka, 1552. godine, iz štamparije Kneza Radiše Dmitrovića izašla je prva knjiga # beogradska štampana knjiga #. Tu su pored kneza Radiše (koji je umro pre nego što se knjiga pojavila) još dva poslenika:Trojan Gundulić (Dubrovčanin) i monah Mardarije iz Mrkšine Crkve. Knjiga je Jevandjelje. Toliki je sav rad prve beogradske štamparije. Posle ovog velikog datuma u Beogradu nema štamparije još za tri stoleća. Za vreme ustanka I - Dositej Obradović, misli još početkom 1805. na njeno osnivanje. I vladajući knez Srbije Miloš. želeo je i pokušavao da otvori štampariju i to mu je pošlo za rukom tek 1830. kad su u Petrograd stigli kneževi deputati i tamo kupili štampariju. U isto vreme hatišerif priznaje kupljenu štampariju u ovoj svojoj odredbi:# Srbi imaće vlast postavljati u zemlji svojoj pečatanje knjiga #. " Izvodi iz "Grafičke revije!!" Pristigli u MAIL ZINE br.5. O ovome načinu dopisivanja bilo je već reči u konf. Umetnost.. Svima nam je dobro poznata Resavska škola a posle propasti Manasije preseljena je u Fruški goru u manastir Hopovo koji razvija i neguje prepisivačku umetnost. Dositej se tu beše zamonašio ali je vrlo brzo odbegao.. Bila sam slobodna da napišem nešto i iz ovog E-MAILa :) Smilja :)
istorija.236 dbambi,
=> Zar se ta dva ostvarenja mogu uporediti???? Nakon odgledanog serijala, nema druge nego da veliku prednost dam Getisburgu. Urađeno je znatno profesionalnije, bez nepotrebne patetike (Amerima tako svojstvene) i bez preteranog navijanja za ovu ili onu stranu. Mislim da je načinjen dobar potez time što se priča uglavnom vrti oko " malih ljudi " i ličnosti koje formalno nisu imale veliku ulogu u bici, a opet nije zanemaren opšti tok događaja. => Boj na Kosovu predstavlja sramotu, za našu kinematografiju, al' što Ne bih baš išao dotle da ga nazovem sramotom, ali da je uglavnom rađen za potrebe (tadašnje) dnevne politike, to stoji. Malo veća doza realnosti, bez patetike i čvršće oslanjanje na istorijske činjnice mogli su od tog ostvarenja načiniti mnogo bolji film. Meni lično se nije dopao ni izbor glumaca (posebno Žutić u ulozi Lazara), ali to ne mora da bude više od izdvojenog mišljenja. Bambi
istorija.237 zoran.r,
=> Nefertiri i Nefertiti i to im je isto ! Samo kao napomena: Čuvena bista Kraljice Nefertiti čuva se u Berlinu u Egipatskom muzeju i nastala je oko 1340 godine pne. Postoje mnogobrojne kopije ove biste širom sveta koje čak stoje u muzejima ali je jedina prava ona u Berlinu koju su naravno Nacisti doneli iz Egipta. Imao sam zadovoljstvo da je vidim uživo. Tek kad obiđete Berlinske muzeje možete shvatiti koliko su svetskog blaga Nacisti dovukli u Nemačku. Šta da vam pričam kad se u Pergamon Muzeju koji je jedan od svetski poznatih muzeja nalazi čitava Ishtar Kapija Babilona iz 580 god. pne - pod kapijom se ovde podrazumeva 30 metara dugačka i 10 metara visoka konstrukcija od kamenih blokova koja zaista deluje impresivno. Kako li su to samo dovukli do Nemačke?
istorija.238 supers,
>> Ishtar Kapija Babilona iz 580 god. pne - pod kapijom se ovde >> podrazumeva 30 metara dugačka i 10 metara visoka konstrukcija od kamenih >> blokova koja zaista deluje impresivno. Kako li su to samo dovukli do >> Nemačke? Rekao bih da nisu to dovukli nacisti, nego nemački arheolozi mnogo ranije, dok nisu postojale nezavisne države Egipat i Irak i dok su arheološka nalazišta bila lovišta za one koji mogu da plate iskopavanje.
istorija.239 dule.n,
│ vidim uživo. Tek kad obiđete Berlinske muzeje možete shvatiti koliko su │ svetskog blaga Nacisti dovukli u Nemačku. Šta da vam pričam kad se u └─────────────────── Čudi me da nije uređeno nekim međunarodnim pravom da se sve te stvari vrate tamo odakle su i donete.
istorija.240 dule.n,
│ Rekao bih da nisu to dovukli nacisti, nego nemački arheolozi mnogo │ ranije, dok nisu postojale nezavisne države Egipat i Irak i dok su │ arheološka nalazišta bila lovišta za one koji mogu da plate iskopavanje. └─────────────────── To već malo realnije zvuči.
istorija.241 dr.grba,
>> │ vidim uživo. Tek kad obiđete Berlinske muzeje možete shvatiti koliko su >> │ svetskog blaga Nacisti dovukli u Nemačku. Šta da vam pričam kad se u >> └─────────────────── >> >> Čudi me da nije uređeno nekim međunarodnim pravom da se sve te stvari >> vrate tamo odakle su i donete. Već dugo godina postoji zategnut odnos između Grčke i Velike Britanije zbog pročelja Partenona, koje leži u Londonu.
istorija.242 ljiljam,
Da li neko zna nesto vise o Maksimilijanu Robespjeru?
istorija.243 dbambi,
Moram da se izjadam :( Spremio sam jedan jako lep tekst od italijanskoj mornarici tokom WWII i iste večeri kada je bio kompletiran doživeo sam najveću havariju na disku do sada :(. Među gomilom uništenih nepotrebnih fajlova našao se i ovaj za mene dragocen. Hteo sam tekst upotpunjen slikama da pošaljem za neki dan, ali sad se sve odlaže za neodređeno vreme. Bambi
istorija.244 junior,
> Spremio sam jedan jako lep tekst od italijanskoj mornarici > tokom WWII i iste večeri kada je bio kompletiran doživeo sam > najveću havariju na disku do sada :(. Ma pusti, meni riknula baza u SOR-u. Odoše svi tvoji tekstovi. Sad ću morati sve ponovo da ih skidam :> > fajlova našao se i ovaj za mene dragocen. Hteo sam tekst > upotpunjen slikama da pošaljem za neki dan, ali sad se sve > odlaže za neodređeno vreme. Baci bar slike, ako su preživele.
istorija.245 dbambi,
=>> Spremio sam jedan jako lep tekst od italijanskoj mornarici =>> tokom WWII i iste večeri kada je bio kompletiran doživeo sam =>> najveću havariju na disku do sada :(. => => Ma pusti, meni riknula baza u SOR-u. Odoše svi tvoji tekstovi. Sad ću => morati sve ponovo da ih skidam :> Čemu ovaj zlobli na kraju :) => Baci bar slike, ako su preživele. Za slike nije problem, pošto ih imam po raznim knjigama, a nisu još bile ni skenirane. U onom trotomnom delu koje nam je obijici drago :) postoji ona sa Musolinijem u različitim govorničkim pozama. Između ostalog nameravao sam to da pošaljem, ali sad mi je malo glupo da idu slike bez teksta. Bambi
istorija.246 zoran.r,
=> Moram da se izjadam :( => => Spremio sam jedan jako lep tekst od italijanskoj mornarici => tokom WWII i iste večeri kada je bio kompletiran doživeo sam => najveću havariju na disku do sada :(. Među gomilom uništenih => nepotrebnih fajlova našao se i ovaj za mene dragocen. Hteo sam => tekst upotpunjen slikama da pošaljem za neki dan, ali sad se => sve odlaže za neodređeno vreme. => Bambi Tvoji tekstovi o WWII su zaista vredni čekanja. Samo napred!
istorija.247 sav.gacic,
> Moram da se izjadam :( > Spremio sam jedan jako lep tekst od italijanskoj mornarici tokom > WWII i iste večeri kada je bio kompletiran doživeo sam najveću > havariju na disku do sada :(. Među gomilom uništenih nepotrebnih Brzojav sućuti. Bojim se da svako ima svoju tužnu priču o spektakularnim padovima i gubicima. Što reče jedan od mojih ranijih "vaspitača": "Pravi kopije da drugi ne bi prepričavali tvoj slučaj" :) Tuga je što ćeš morati sve ispočetka da ukucavaš... Ali druga verzija može čak i da prevaziđe prvu. Mi ćemo ovde već sačekati i bez milosti poskidati sve što pošalješ...
istorija.248 supers,
>> Mi ćemo ovde već sačekati i bez milosti poskidati sve što pošalješ... Ovo baš i nije stimulativno... Zvuči kao obećanje korisnicima FORUM:devojke ;)
istorija.249 adrok,
 ű ******************************** * UDRUŽENJE ZA NEGOVANJE * * VAZDUHOPLOVNIH TRADICIJA * * B E O G R A D * * Uzun Mirkova 4/1 * * (Dom Aerokluba) * ******************************** posle zimskog odmora udruženje nastavlja sa radom svakog ponedeljka u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 PROGRAM RADA ISTORIJSKE SEKCIJE i UDRUŽENJA 16.02 - 30.03. 1998. 228. - sednica 16.02.1998. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Čedomir KRUNIĆ: Začeci civilnog vazduhoplovstva u Jugoslaviji. 229. - sednica 23.02.1998. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Branislav JOVANOVIĆ: Sećanje na boravak i rad u Alžiru 2.deo. 230. - sednica 2.03.1998. u 12.15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Bojan DIMITRIJEVIĆ: Razvoj Ratnog Vazduhoplovstva Jugos- slavije 1945 - 1948. 231. - sednica 9.03.1998. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Bojan Dimitrijević: Razvoj Ratnog Vazduhoplovstva Jugosla- vije 1948 - 1951. 232. - sednica 16.03.1998. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Stojan JOVIĆ: Novi podaci o spasavanju savezničkih pilota 1944 - 1945. 233. - sednica 23.03.1998. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Petar BOSNIĆ: Lovački avion IKA-3. Ideja, realizacija legenda. (prvi deo) * * * 234.- sednica 30.03.1998. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1. Godišnja skupština Udruženja * * * Dobro došli.
istorija.250 sav.gacic,
>>> Mi ćemo ovde već sačekati i bez milosti poskidati sve što pošalješ... > Ovo baš i nije stimulativno... > Zvuči kao obećanje korisnicima FORUM:devojke ;) Znači, ti si onaj što u hladnom znoju, pod hladnim svetlucanjem fosfora, drhtavim prstima po tastaturi... ;) U Forumu je najavljeno i ostvareno, i ovde će, i ovde će, ako bude srećeeee... :)
istorija.251 supers,
>> > Ovo baš i nije stimulativno... >> > Zvuči kao obećanje korisnicima FORUM:devojke ;) >> Znači, ti si onaj što u hladnom znoju, pod hladnim svetlucanjem >> fosfora, drhtavim prstima po tastaturi... ;) Pre će naš vrli moderator Foruma morati da se bavi ovakvom rabotom ;) Kako će da štiti javni moral ako detaljno ne pregleda šta ga narušava ;)
istorija.252 savaerc,
>> Spremio sam jedan jako lep tekst od italijanskoj >> mornarici tokom WWII i iste večeri kada je bio >> kompletiran doživeo sam najveću havariju na disku do sada > :(. > > Ma pusti, meni riknula baza u SOR-u. Odoše svi tvoji > tekstovi. Sad ću morati sve ponovo da ih skidam :> > A meni ode disk sa kompletnom bazom sa oba sezama. Istrebljen šum iz konferencija za poslednje 6 godine. Aiiiii, maltene se nisam ubio. :((((
istorija.253 mcar,
U Zemunu, izmedju ulice Tosin Bunar i doma penzionera na Bezanijskoj Kosi, nalazi se neobican i vrlo dubok rov. Sirina rova varira ali je takodje velika. U rovu ima kuca, cigansko naselje, a izgleda da je nekad tu isla zel. pruga. Nad rovom ima i most raspona tridesetak metara, upravo kod doma penzionera. Da li neko zna nesto o ovom objektu i njegovom istorijatu. Preporucujem posetu onima koji ga do sada nisu videli, veoma neobicno, MC
istorija.254 supers,
Videh da se nedavno mcar raspitivao za usek na Kalvariji kod Doma Penzionera, na čijem se dnu nalazi cigansko naselje. Exec mi je bio urnisan, ali priča ide ponovo :) Elem, tuda je zaista išla železnička pruga do bivše železničke stanice Zemun, iza današnjeg hotela Jugoslavija. Pruga je dalje išla preko podvožnjaka u današnjem bloku 12 (YBC), pa kroz močvaru na stari savski most :) Podvožnjak je uništen nedavno, kada je Enjub gradio naselje, a svoje mesto u istoriji je zauzeo 1968. godine kada su tadašnje generacije studenata saznavale da niko ne sme da ih bije osim združenog odreda milicije. Danas pruga ide kraćim putem, nasipom do Tošinog bunara pa kroz tunel ispod Bežanije. Jedini tragovi stare pruge su usek kod Doma penzionera sa ciganskim naseljem, i usamljeni kolosek sa stubovima u blizini hotela Jugoslavija, koji je postavljen da podseća na staru stanicu.
istorija.255 milosh.zorica,
Pre nekog vremena ovde se postavilo pitanje o rovu kod staračkog doma u zzemunu.ja lično živim u neposrednoj blizini istog. to je nekad bila jeddna odcžel.stanica uzemunu druga je bila kod juge,pre oko 20 god tu je prestala da prolazi pruga i uklonjene su šine,neki su imali u planu izgradnju sportsko poslovnog centra ali to je do danas ostalo mrtvo slovo na papiru u među vremenu su naselili ganci to mesto i do danas ne mrdaju već se šire.inače u tom rovu je poginuo jedan naš poznat glumac,igro je u izvinjavamo se mnogo se izvinjavamo ljaksona koji ide na letovanje i sreće onu damu.u toj rupi živi oko 10000 cigana u veoma primitivnim kućama,ali boli njih ceuv za sve,taj most je ulaz u zemun sa autoputa bg-zg,nasjlakši,o tom mostu znam mnogo stvari o kojima ću pričati ako nekoga zanima,mesto je meni sasvim obično,zato što tu prolazim skoro svaki dan.u toj rupi inače žive i belci.tu je baš kewl se naći oko đurđeva,inače moje slave a i mnogih ganaca.muzika trešti oni bosi trče.ta rupa je poznata u kraju pod nazivom ciganske rupe,sasvim logično,tu je najveća koncentracija cigana u beogradu i zemunu,više nego skinaca u srbiji,5puta.u toj rupi se inače prodaje i najbolje kozije mleko u gradu.u toj rupi pored građevinskih budževina ima i jedan broj normalnih i kewl kuća.oni baš znaju da žive,ne plaćaju račune,ne održavaju kuće,bole nih...
istorija.256 dbambi,
Evo teksta koji je stradao u nedavnoj havariji :) Kratak pregled istorije italijanske mornarice tokom drugog svetskog rata, sa osvrtima na opštu ratnu situaciju. Zbog dužine teksta i ograničenja dužine konferencijske poruke, tekst je podeljen na dva dela. Uz ostalih nekoliko poruka idu prateće fotografije. ITALIJANSKA MORNARICA Italijanska mornarica nastala je nedugo nakon ujedinjenja zemlje 1861. godine stapanjem malih mornarica različitih zemalja koje su ušle u sastav novostvorene kraljevine. Mlada mornarica oslanjala se na drevne tradicije, ali je integracija bila duga i teška. Poraz kod Lise (Lissa), 1866. godine, od strane Austrijanaca predstavljao je ozbiljan udarac za Italijane. Ipak, italijansko -turski rat iz 1911. godine uverio je mornaricu da je konačno stekla operativno iskustvo. Ovaj stav je dodatno učvršćen tokom prvog svetskog rata. Ipak, uprkos ovim uspesima italijanske pomorske operacije bile su ograničene na upotrebu lakih snaga i podmornica u zatvorenom moru - Sredozemlju. Ovo je onemogućavlo italijansku mornaricu da stekne pravo borbeno iskustvo na otvorenom moru protiv snažnog i dobro opremljenog protivnika. 1940. godine italijanska mornarica (Regia Marina) iako opremljena modernim brodovima patila je od velikih nedostataka u tehnologiji, organizaciji, logistci, doktrini i ponajviše u pravom borbenom iskustvu. Kada je Italija objavila rat Saveznicima (Velika Britanija i Francuska) 10. juna 1940. godine, italijanska mornarica imala je svega dva za borbu spremna bojna broda, " Conte di Cavour " i " Giuilio Cesare ". Ova dva broda sačinjavala su 5-tu diviziju prvog mornaričkog eskadrona. Oba su bila iz prvog svetskog rata povučeni iz službe krajem 20-tih, a reaktivirani i modernizovani sredinom 30-tih. Uprkos modernizaciji oba su imale velike slabosti u oklopu i naoružanju. Moderniji bojni brodovi " Littorio " i " Vittorio Veneto " sačinjavali su 9-tu diviziju, ali su se još nalazili u završnim fazama izrade ili u procesu treninga posade i biće potrebno još 3 meseca da uđu u operativnu upotrebu. " Ciao Duilio " i " Andrea Doria " su još bili u brodogradilištu, s tim da " Duilio " neće biti gotov do kraja leta, a " Doria " do kraja godine. Ostali brodovi klase " Littorio ", " Roma " i " Impero " su takođe bili u brodogradilištu, ali se njihovo vreme završetka nije moglo proceniti. Budući da su bojni brodovi italijanske mornarice (glavna italijanska brobena snaga) bili tako nespremni za rat, može se zaključiti da je objava rata bila diktirana političkim razlozima. Još jedna negativna posledica iznenadne objave rata bila je ta da se u tom trenutku veliki broj italijanskih trgovačkih brodova nalazio na otvorenom moru ili u stranim (često neprijateljskim) lukama gde su trenutno bivali zaplenjeni ili internirani. Ovo je značilo dalju redukciju ionako oskudne italijanske trgovačke mornarice. Musolini je verovao da će Francuska brzo biti poražena od strane nadirućih nemačkih trupa, a da će kapitulacija Velike Britanije posle toga biti samo pitanje vremena. Iako je Francuska zaista kapitulirala (22. juna) Britanija je odbila da pregovara o primirju. Kao rezultat, Italija se našla uvučena u dug i težak konflikt sa svojim oružanim snagama, industrijom i ekonomskom bazom potpuno nepripremljenim. Saveznička strategija kontrole Mediterana u najvećoj meri oslanjala se na veliku francusku flotu. Izbacivanjem Francuske iz rata celokupna ova strategija je morala biti potpuno predefinisana, jer je sada britanskoj mornarici ostavljeno da sama obavi taj zadatak. Ovo je takođe značilo da su se u početnoj fazi rata britanske i italijanske pomorske snage na Mediteranu našle u poziciji svojevrsne ravnoteže. Italijanska mornarica imala je dve bojna broda (sa još četiri potencijalno operativna) sedam teških i dvanaest lakih krstarica, oko 120 razarača i torpednih čamaca i preko stotinu podmornica. Ove snage su brojem bile superiorne nad britanskom mediteranskom flotom, baziranoj u Aleksandriji i " H-odredom " (na brzinu formiranom grupom koja je trebala da predstavlja zamenu za francusku mornaricu) baziranim u Gibraltaru. Zajedno, ove dve britanske eskadre predstavljale su respektabilnu silu, ali su retko operisale zajedno zbog specifičnih zadataka svake od njih. Italijani su bili hendikepirani zbog nedostatka nosača aviona što će imati velike negativne efekte u velikom broju okršaja koji će uslediti tokom rata. Nasuprot tome britanska strategija bila je bazirana upravo na širokoj upotrebi raspoloživih nosača aviona za izviđačke i napadačke zadatke. Italijanska mornarička avijacija bila je pod kontrolom lovačke komande (Regia Aeronautica) koja se opirala svim pokušajima da se mornarička avijacija učini više nezavisnom od zemljske i da se izgrade nosači aviona. Najjači zastupnik ovog mišljena bio je sam Musolini koji je smatrao da italijasko poluostrvo samo po sebi predstavlja veliki nosač aviona. Zbog toga je smatrao da je potpuno nepotrebno da se izgrade nosači i oforme specijalni odredi mornaričke avijacije sa jedinim zadatkom da zaštite flotu na moru. Potreba za nosačima konačno je shvaćena 1941. godine, ali prvi italijanski nosač " Aquila ", iako spreman u trenutku italijanske kapitulacije, nikada nije ušao u službu. Kratak period varljivog mira koji je usledio prvih nedelja nakon italijanskog ulaska u rat obe mornarice provele su procenjujući situaciju. Ipak, potreba Italijana da snabdevaju svoje snage u Libiji, a Britanaca na Malti i u Egiptu vodila je ka prvim sukobima. Uopšte, potreba za snabdevanjem biće uzrok većine pomorskih bitaka koje će se voditi na Meditranu tokom drugog svetskog rata. Prvi sudar dve mornarice odigrao se 9. jula 1940. godine u vodama oko rta Point Stilo (istočna strana " prsta " na " italijanskoj čizmi ") na obali Kalabrije. Italijanski eskadron koji se sastojao se od bojnih brodova " Cesare " i " Cavour ", 14 krstarica i većeg broja razarača došao je u borbeni kontak sa britanskom mediteranskom flotom. Britanci su u svom sastavu imali bojne brodove " Warspite ", " Malaya " " Royal Sovereign ", nosač aviona " Eagle ", pet lakih krstarica i 14 razarača. Obe eskadre vršile su eskortne zadatke, Italijani su pratili svoj konvoj za Bengazi, a Britanci su pratili dva konvoja, jedan za Maltu, a drugi koji je sa Malte evakuisao civile. Nijedna strana nije ušla u sukob preterano srčano. Borbeni kontakt ostvaren je u situaciji povoljnoj za Italijane, u blizini njihove obale, i unutar borbenog radijusa aviona stacioniranih na zemlji. U početku došlo je do razmene vatre između krstarica. U 15:53 " Cesare " i " Cavour ", svaki naouržan sa 10 topova kalibra 320 mm, otvorili su vatru na udaljenosti od 26000 metara na britanski bojni brod " Warspite ", koji je predvodio britansku eskadru." Warspite " i ostali britanski brodovi uzvratili su vatru. Na iznenađenje Italijana, u 15:59 " Cesare " je pogođen granatom od 380 mm ispaljenom sa " Warspite-a " na ekstremnoj udaljenosti. Granata je probila oklopljenu palubu i eksplodirala u unutrašnjosti broda, trenutno uzrokujući požar. Četiri od osam kotlova su prestali sa radom i komandant italijanske eskadre admiral Čampioni (Campioni) je odlučio da prekine borbeni kontakt. Italijani su se povukli pod zaštitom dimne zavese. " Cesare " je otplovio u Mesinu, gde će ostati sledeća 3 meseca na popravkama dok je ostatak flote otplovio u Taranto. Bitka kod Point Stilo-a (u britanskoj literaturi poznata kao Kalabrijska akcija) nije imala taktičkog pobednika i nijedna strana nije pretrpela značajnije gubitke. Ipak, ova bitka pokazala je inferiornost prepravljenih italijanskih bojnih brodova u odnosu na bolje oklopljene i teže naoružane britanske. Što je još važnije pokazala se veoma slaba koordinacija između italijanske mornarice i avijacije. Iako se bitka odigrala uz samu italijansku obalu, zahtevana vazdušna podrška je zakasnila, propustivši da nanese Britancima bilo kakvu štetu i čak greškom napadajući sopstvene brodove. Ovo je bilo u oštroj suprotnosti sa britanskom upotrebu aviona sa nosača " Eagle ", koji su bili prisutni tokom celog sukoba, neprekidno uznemiravajući Italijane. Pokazali su se efikasnim iako ovom prilikom nisu naneli štetu Italijanima. Psihloški efekat ove akcije bio je velik, jer je značajno podigao britanski moral koji nije posrnuo ni u najtežim danima za Britance sredinom 1942. godine. Međutim, ovaj sukob mogao je imati i sasvim drukačiji ishod. Deveta divizija, koju su sačinjavali " Veneto " i " Littorio " nalazila se u završnim fazama treninga posade i bila skoro operativna. Admiral Bergamini (Bergamini), komandant 9. divizije zatražio je dozvolu da isplovi i pridruži se italijanskim snagama u okršaju u kome bi, kako je on smatrao, svojim topovim od 380 mm preokrenuo tok bitke. Njegov zahtev je odbijen. Najspektakularnija akcija u ratu na Sredozemlju (možda u celom drugom svetskom ratu uopšte) bio je britanski napad na italijansku ratnu luku Taranto u noći 11/12. novembra 1940. godine. Zahvaljujući aktivnosti britanske obaveštajne službe britanski komandanti su znali da se svih šest italijanskih bojnih brodova u tom trenutku nalazi u luci. Taranto se nalazi u jugoistočnoj Italiji na zapadnoj strani "pete" na italijanskoj "čizmi" i predstavlja stratešku tačku u Tarantskom zalivu Jonskog mora. Britanska zamisao se sastajala u tome da se nosač aviona " Illustrious " što više približi luci, lansira svoje torpedne avione, a zatim se povuče. Dok bi trajala pometnja u italijanskoj bazi zbog napada aviona, britanski bojni brodovi i krstarice takođe bi prišli luci na domet svojih topova i otvorili vatru. U 23:15, 11. novembra " Smrt je počela kositi po Mare Grande (Veliko more) ". 24 britanska torpedna aviona obrušila su se na svoj plen. Piloti su imali precizne fotografije luke sa jasno označenim položajima svih brodova. Prvi je torpedom pogođen bojni brod " Conte di Cavour ", a odmah zatim pogotke su primili " Ciao Duilio " i " Littorio " koji je pogođen sa tri torpeda. Pogođen je i veći broj krstarica i razarača. Italijanska protiv-vazdušna odbrana je bila potpuno iznenađena i tokom celog napada nije se skoro ni primećivala, tako da su ukupni britanski gubici iznosili svega dva aviona, čije su posade spašene. " Littorio " i " Duilio " bili su potopljeni u plitkoj vodi pa je odlučeno da se izvrši namerno nasukavanje kako bi se sprečilo njihovo potonuće. " Cavour " je bio najteže oštećen, a bio je potopljen i dubljoj vodi, tako da je odluka o nasukavanju donesena prilično kasno. Potonuo je, a iz vode su viril samo najviši delovi broda. Sledećeg dana neoštećeni brodovi " Guilio Cesare ", " Vittorio Veneto " i " Andrea Doria " (koja još nije bila operativna) su otplovili za Napulj, a odbrana luke Taranto je značajno unapređena. Popravke na oštećenim brodovima počele su odmah. " Littorio " i " Duilio " su bili relativno lako oštećeni tako da su oštećenja sanirana za otprilike mesec dana. " Littorio " je bio potpuno operativan kroz četiri meseca, a " Duilio " kroz šest meseci. Najteže oštećeni bojni brod, " Cavour " zahtevao je znatno više vremena. Ustvari, " Cavour " se nikada više nije vratio u službu i u trenutnku italijanske kapitulacije nalazio se na doku u Trstu. Britanska akcija u Tarantu dala je ideju Japancima za sličnu operaciju koju su izveli godinu dana kasnije u Perl Harboru. Uprkos gubicima u Tarantu italijanska mornarica je još imala volje i materijalnih sredstava za borbu, što je i demonstrirano 27. novembra 1940. godine kada su Italijani presreli Britance kod rta Teulada (južni vrh otoka Sardinijia. U britanskoj literaturi ovaj okršaj je poznat kao bitka kod Spartivento-a). Zaključujući da će gubici pretrpljeni u Tarantu sprečiti Italijane da intervenišu, Britanci su planirali da upute konvoj trgovačkih brodova preko Mediterana. 17. novembra britanski izviđački avion ugledao je italijanske brodove na otvorenom moru i odmah upozorio komandu na njihovu aktivnost. Britanci su odlučili da svom konvoju dodele težu oružanu pratnju, tako da se " H-odred ", uključujući bojni krstaš " Renown " i nosač aviona " Ark Royal ", priključio konvoju jugozapadno od Sardinije. Jedinice mediteranske flote, uključujući bojni brod " Ramilles " trebale su da preuzmu zaštitu konvoja kod rta Bon (na severno afričkoj obali) odakle bi se " H-odred " povukao. 26. novembra italijasnki brodovi zaplovili su im u susret. Italijansku eskadru sačinjavali su bojni brodovi " Veneto " i " Cesare " kao i šest teških krstarica i 14 razarača. Britanske snage, ako se izuzme prisustvo nosača aviona, bile su približno jednakog obima. Italijani su se uputili ka jugozapadu Sardnije ujutro 27. novembra. Komandantu italijanskih snaga, admiralu Čampioniju (Campioni) bila je značajno umanjena sloboda delovanja usled naređenja koje je primio od svoje komande (Supermarina - komanda italijanske mornarice), a koje je glasilo da ne ulazi u okršaj sa britanskim bojnim brodovima osim u slučaju naročito povoljnih okolnosti. I bez ovog naređenja admiral Čampioni postupao je veoma oprezno. Zahvaljujući lošem izviđačkom radu italijanski komandant je zaključio da je nadjačan i pokušavao je da izbegne kontakt sa Britancima koji su se nalazili u neposrednoj blizini. Ipak, italijanske i britanske krstarice ugledale su se međusobno na velikoj udaljenosti i otvorile vatru. Italijani su bili precizniji pa je britanska krstarica " Berwick " pogođena odmah. Uzvraćajući na ovo Britanci su oštetli italijanski razarač " Lanciere ". Britanske krstarice nastojale su da produže bitku, a nosač aviona " Ark Royal " lansirao je svoje avione. Međutim Britanci nisu imali novih uspeha, jer su Italijani odlučili da se ubrzano povuku pod zaštitom dimne zavese. Ova akcija bila je još jedna u dugom nizu tzv. " jalovih " bitaka, u kojoj nijedna strana nije pretrpela značajnije gubitke niti je bilo formalnog pobednika. Ipak, Britanci su polagali pravo na pobedu, jer je njihov konvoj neometano preplovio Mediteran. Ova akcija ponovo je stavila naglasak na lošu koordinaciju italijanske mornarice i vazduhoplovstva, jer je bitka ponovo vođena u neposrednoj blizini italijanske obale (Sardnija), a zahtevani avioni su kasnili baš kao i u bici kod Point Stilo-a. Tokom zime 1940/41 aktivnost britanskih bojnih brodova bila je redukovana. " Littorio " i " Duilio " su bili na popravkama usled oštećenje pretrpljenih u Tarantu. " Littorio " je i dalje bio u Tarantu, dok je " Duilio " prebačen u Đenovu. Popravke na bojnom brodu " Cavour ", su takođe nastavljene, ali je procenjeno da one neće biti gotove sve do leta. " Doria " je završila trening posade i ušla u operativnu upotrebu zajedno sa bojnim brodom " Veneto ". " Cesare " je oštećen u januaru tokom britanskog vazdušnog napada na Napulj i prebačen je u Đenovu. 9. februara 1941. godine " H-odred " iz Gibraltara pod komandom admirala Samervila (Sommerville) izveo je akciju u stilu najboljih tradicija britanske mornarice. Eskadra koju su sačinjavali bojni brod " Malaya ", bojni krstaš " Renown ", nosač aviona " Ark Royal ", jedna krstarica i 10 razarača ušla je duboko u italijanske teritorijalne vode, približila se Đenovi na svega nekoliko kilometara i teško je bombardovala. Britanske mete bile su brodogradilišta, fabrike i bojni brod " Dulio " koji se nalazio u luci. Iako je italijanska obaveštajna služba upozorila svoju komandu na mogućnost ovakvog napada, Italijani su odlučili da (ponovo!) izbegnu sukob. Brodovi koji su se nalazili u luci (" Veneto ", " Doria " i " Cesare ", tri teške krstarice i 10 razarača) isplovili su iz luke malo pre početka napada. Iako u povoljnoj poziciji da presretnu Britance izbegli su okršaj tako da su Britanici završili svoju akciju bez gubitaka. Ovaj napad prouzrokovao je velika oštećenja u luci Đenove, potapanje nekoliko trgovačkih brodova, ali je možda najvažniji efekat bio veliki pad italijanskog morala. Dok su kontraverze oko napada na Đenovu još trajale italijanska mornarica je doživela verovatno najteži poraz u svojoj istoriji. U konfuznoj noćnoj bici kod rta Matapan, potopljeno je pet italijanskih brodova. Rat je dospeo u onu fazu kada je vodeća sila osovinskog saveza, Nemačka sve više preuzimala glavnu reč. Uviđajući slabost i neefikasnost svog južnog saveznika nemački rukovodioci su sve više počeli da vrše pritisak na Musolinija usmeravajući njegove akcije u određenom smeru. Kada je došla na red planirana invazija na Balkan i Grčku, od italijanske mornarice je zahtevano da u Istočni Mediteran uputi jake snage kako bi prekinula britanski konvojski saobraćaj između Egipta i Grčke. Nemci su Italijane snabdeli (netačnim) obaveštajnim podacima da britanski bojni brodovi nisu sposobni da spreče ovu akciju, a Italijani, koji su u potpunosti zavisili od snabdevanja nemačkom naftom, nisu smeli da upute nikakav prigovor. Za prestojeću akciju pripremljena je eksadra koju su sačinjavali bojni brod " Veneto ", 8 krstarica i 13 razarača. Ujutro 28. marta 1941. godine. ova eskadra nalazila se kod malog ostrva Gavdo (južno od Krita), u visini rta Matapan, gde je došla u borbeni kontakt sa 4 britanske lake krstarice i 8 razarača. Ovo su bile britanske lake snage koje su obavljale izviđačke zadatke za glavninu svoje flote, koja se sastojala od bojnih brodova " Warspite ", " Valiant ", " Barham ", nosača aviona " Formidable " i 9 razarača pod komandom admirala Kaningema. Kaningem je imao obaveštenja da su italijanske snage na otvorenom moru i težio je da ih uvuče u bitku sa osnovnim ciljem uništenja bojnog broda " Veneto ". Četiri britanske krstarice, koje su bile primećene od strane Italijana krenule su da se povlače ka jugozapadu, pažljivo ostajući izvan dometa italijanskih topova, nadajući se da će ih Italijani slediti i tako upasti u klopku koju im je spremila britanska glavnina. Italijani u početku nisu naseli i počeli su da se povlače ka svojoj glavnini (" Veneto ") nadajući se da će ih Britanci slediti. Britanci su učinili baš to i nedugo nakon toga našli su se pod teškom vatrom topova sa " Veneto-a ". Shvatajući svoju grešku britanske krstarice su se u žurbi povukle, a u međuvremenu je sa nosača aviona " Formidable " uzletela grupa aviona i napala Italijane. Admiral Jačino (Iachino) je shvatio da je izgubio element iznenađenja i odlučio je da se vrati u matičnu luku. Pošto su italijanski brodovi bili brži od britanskih, Britanci su se nadali da će vazdušnim udarima uspeti da barem oštete " Veneto " i time omoguće svojoj glavnini da stigne Italijane. Ovo im je i uspelo, jer je jedan torpedo pogodio " Veneto " u zoni propelera, što je uspelo skoro da zaustavi brod. Međutim, kako se ispostavilo, oštećenje nije bilo veliko i " Veneto " je nakon manje od sata povećao brzinu na 19 čvorova i žurno se udaljavao ka Italiji. Pored oštećenja " Veneto-a " britanski avioni, uspeli su da teško oštete modernu italijansku krstaricu " Pola " (iz klase Zara). Oštećenje je bilo takvo da je krstarica bespomoćno plutala u blizini rta Matapan. Iako svestan da Britanci imaju potpunu vazdušnu kontrolu (pozivi za vazdušnom podrškom od italijanskog ili nemačkog vazduhoplovstva nisu urodili plodom), admiral Jačino je naredio da se u pomoć oštećnoj krstarici " Pola " upute krstarice " Zara ", " Fiume " i 4 razarača. Admiral Kaningem je za razliku od Jačina imao dobar pregled situacije, samo je verovao da je zaustavljeni brod u stvari " Veneto ", a ne krstarica. Zbog toga je ka njoj uputio kompletnu svoju glavninu. Uveče 28. marta italijanski odred se približavao oštećenoj " Poli ", a zbog mraka i neposedovanja radara bio potpuno nesvestan britanskog prisustva. Tačno u 22:25 na britanskim brodovima upaljeni su reflektori koji su potpuno zaslepeli Italijane, a u istom trenutku Britanci su otvorili uragansku vatru. Za svega nekoliko minuta " Zara ", " Fiume " i dva razarača, ne stigavši da opale i jednu granatu otišli su na dno. Dva razarača su uspela da pobegnu, a oštećenu " Polu " potopila je sama posada. Nijedan britanski brod nije oštećen, niti je bilo gubitaka među njihovim ljudstvom. Ovo je bila bitka koja teško da ima primera u istoriji, prema količini ispoljene nesposobnosti i neefikasnosti jedne od strana. Italijani su izgubili pet velikih brodova i 2.400 ljudi (među kojima i jedan admiral) dok britanci uopšte nisu imali gubitaka. Ishod po Italijane je mogao biti još strašniji, da Britanci nisu napravili nekoliko grešaka koje su omogućile da se spase bojni brod " Veneto ". Uzroci italijanskog debakla mogu se tražiti u slaboj razrađenosti noćne borbe u njihovoj mornarici, nedostatku radara, slabom radu obaveštajne službe i izostanku efikasne vazdušne podrške. Iako je ovo bio bolan poraz za Italijane, ravnoteža na Mediteranu nije bitnije promenjena. Italijanski bojni brodovi su i dalje bili praktično nedirnuti, a imali su još uvek četiri krstarice dok su britanci imali samo jednu (to je bila krstarica " York " koja će biti izbačena iz stroja u maju 1941. godine briljantnim napadom od strane italijanskih diverzanata, koji su koristili torpedo sa ljudskom posadom. U trenutku napada brod se nalazio u zalivu Suda na Kritu. Brod je oštećen tako teško da popravka nije bila moguća.) Bambi
istorija.257 dbambi,
Drugi deo.... " Littorio " koji je bio potpuno opravljen preuzeo je od oštećenog " Veneto-a " (koji će biti na popravkama sledeća tri meseca) dužnost komandnog broda, a operativni su bili i " Doria", " Duilio " i " Cesare ". Proleće 1941. godine je bio period velikih uspeha za sile osovine, jer su munjevitim zauzimanjem Balkana i Grčke u potpunosti izmenili strategijsku situaciju na Mediteranu. U ovom periodu britanska mornarica je pretrpela teške gubitke pokušavajući da zaštiti svoj konvojski saobraćaj ka Grčkoj i štiteći kasniju evakuaciju svojih snaga iz Grčke i sa Krita. Italijanska mornarica nije učestvovala u ovim akcijama (uglavnom zbog nedostatka goriva) pa su Britanci glavne gubitke pretrpeli od nemačkog vazduhoplovstva. Sile Osovine su sada kontrolisale Istočni Mediteran, što je značajno unapredilo sigurnost njihovog konvojskog saobraćaja sa Severnom Afrikom. U narednom periodu Britanci će se ograničiti na uporne pokušaje snabdevanja Malte i zaštite svojih konvoja ka Egiptu. Italijani će činiti isto sa svojim konvojima ka Libiji, dok će se njihova situacija sa gorivom pogoršavati iz dana u dan. U junu 1941. godine ratna situacija se potpuno promenila nemačkim napadom na SSSR. Većina nemačkih aviona do tada korišćenih na Sredozemlju prebačena je na istočni front čime je smanjen pritisak na britansku mornaricu i njihovo uporište na Malti. Ovo je značilo da će više snabdevačkih konvoja biti prebačeno na to ostrvo i da će porasti aktivnost britanskih podmornica i aviona koji su operisali iz ove baze. Upravo to se i dogodilo i do novembra 1941. godine gubici trgovačkih brodova koji su prevozili snabdevanje za Romelov afrički korpus porasli su na 63% !. Nije potrebno obrazlagati kakvog je uticaja ovo imalo na Romelove operacije u tom periodu. Ovakva situacija prisilila je italijansku mornaricu da snabdevanje i trupe u Severnu Afriku prevozi na ratnim brodovima i tako još više iscrpljuje svoje male rezerve nafte. Situacija sa naftom bila je kritična, kako za italijansku mornaricu tako i za Romela. Nekoliko puta se desilo da se nafta prevozi u buradima utovarenim na razarače. Ovo ih je učinilo maksimalno ranjivim na bilo koju vrstu napada i nekoliko brodova je uništeno na ovaj način. Ipak, težina situacije prislila je Nemce da ponovo prebace značajne vaduhoplovne snage na Sredozemlje, a italijansku mornaricu da koristi svoje teške jedinice (bojne brodove) za zaštitu severnoafričkih konvoja. Bojni brodovi su rapidno trošli tanke naftne rezerve, čineći da još više poraste italijanska zavisnost od nemačkih isporuka rumunske nafte, ali su se pokazali kao efikasni na poslovima zaštite konvoja a to je omogućilo značajniji priliv zaliha Romelovim snagama. Zbog toga je on sredinom decembra 1941. godine krenuo u ofanzivu prema Egiptu zaobilazeći Tobruk koji nije mogao osvojiti i koji će ostati pod opsadom sledećih nekolkio meseci. Početni uspeh ofanzive nagnao je njegove pretpostavljene da organizuju dodatni konvoj sa zalihama koje bi pojačale snagu ofanzivnog zamaha. Konvoj se sastojao od četiri velika teretna broda sa neposrednom zaštitom od osam razarača. Blisku podršku pružali su bojni brod " Duilio " tri krstarice i četiri razarača. U pripravnosti su bili i bojni brodovi " Littorio ", " Doria ", " Cesare ", dve teške krstarice i deset razarača. Veličina angažovanih snaga ukaziva je na svu ozbiljnost situacije u Severnoj Africi. Ponove je omanulo italijsnko izviđanje. Kada su saznali za prisustvo britanskih snaga, pomislili su da te snage nameravaju da presretnu njihov konvoj, dok su Britanci, ustvari, štitili svoj konvoj upućen na Maltu. Suparničke strane susrele su se 17. decembra 1941. godine. Britancima je bilo naređeno da izbegavaju borbu dok konvoj ne doplovi do Malte, a tada je protiv Italijana lansiran vadušni napad. Italijanske snage za blisku podršku dobile su naređenje da presretnu britanske brodove, ali je oko 17:00 tog dana admiral Jačino odlučio da povuče svoje snage zbog toga što je konvoj koji je trebalo da štiti bio otkriven i tražio je njegovu podršku, a i uzdržavao se od noćnog sukoba sa britanskim brodovima koji su imali (za razliku od njega) radarsku opremu. U toku ovih događaja slučajno je naišlo nekoliko italijanskih aviona i napalo britanske brodove bez rezultata. Videći da se britanci nalaze pod vazdušnim napadom, Jačino se okrenuo i otvorio vatru na njih. Britanci su postavili dimnu zavesu i povukli se iz bitke a Jačino ih nije sledio. Ova akcija poznata je kao prva bitka kod Sirte. Sledeće noći, 18/19 decembra 1941. godine, odigrala se verovatno najspektakularnija diverzantska akcija tokom rata na Sredozemlju. Italijanska podmornica prikrala se neopažemo britanskoj luci Aleksandrija u Egiptu i lansirala dva torpeda (ustvari male podmornice) sa ljudskom posadom. Ova plovila su prodrla u luku, a njihove posade su pričvrstile eksploziv na bojne brodove " Valiant " (veteran bitke kod Matapana) i " Queen Elizabeth ", kao i jedan tanker. Tanker je potopljen a oba bojna broda izbačena iz stroja za dug period vremena. Svi italijanski diverzanti su zarobljeni. Pošto je u novembru već bio izgubljen bojni brod " Barham " (takođe veteran bitke kod Matapana) usled napada nemačke podmornice, a izgubljeni su i bojni brodovi " Prince of Wales " i " Repulse " usled japanskog vazdušnog napada u blizini Singapura ravnoteža snaga na Sredozemlju značajno se pomerila u italijansku korist. Svi ovi događaji doprineli su tome da Romelovi snabdevački konvoji ponovo počnu pristizati u značajnijem broju. Pošto je situacija na Malti postajala sve teža, Britanci su odlučili da ka njoj upute konvoj iz Aleksandrije. 20. marta 1942. godine četiri teretna broda, sa pratnjom u vidu teške krstarice i šest razarača krenula su na put. Za blisku podršku određene su tri lake krstarice i četiri razarača, a predviđeno je da zaštitu pruže i snage bazirane na Malti. Konvoj je opazila italijanska podmornica, a mornarica je brzo reagovala šaljući dve teške i jednu laku krstaricu kao i četiri razarača iz luke u Mesini, dok je iz luke u Tarantu krenuo bojni brod " Littorio " sa četiri razarača. Britanska podmornicaa je opazila italijanske snage i konvoju je naređeno da skrene prema jugu kako bi se izbegao kontakt sa Italijanima. Vreme je bilo loše i 23. marta u 14:24 italijanska krstarica je pronašla Britance koji su pokušali da pobegnu pod dimnom zavesom. Italijani su učinili isto nadajući se da navuku Britance na bojni brod " Littorio ". Nesvesni njegovog prisustva, Britanci su upali u klopku. U 16:18 " Littorio " se pridružio krstaricama. Do tog trenutka vreme se pogoršalo i duvao je vetar od 30 čvorova. Britanci su i dalje puštali dimne zavese a admiral Jačino je držao svoje snage između njih i Malte. Došlo je i do kratke razmene vatre između protivničkih brodova, ali bez rezultata. Zbog pogoršanja vremena, te noći Italijani su izgubili dva razarača i odlučili su da se vrate kući, a zbog njihovog povlačenja britanski konvoj je ujutro ponovo pokušao da se domogne Malte. Zbog zadržavanja koje je izazvala italijanska akcija, konvoj je od ranog jutra bio izložen napadima nemačke avijacije i samo je manji broj brodova stigao na odredište. Ova akcija može se smatrati uspešnom po Italijane, ali ipak su vremenske prilike odigrale odlučujuću ulogu za britasnki neuspeh. Ponovo se pokazalo da su njihove operativne sposobnosti značajno redukovane nedostatkom nosača aviona. Ova bitka se u literaturi još naziva i drugom bitkom kod Sirte U međuvremenu, Romel je u severnoj Africi obnavljao svoje zalihe i otpočeo je novu ofanzivu u maju 1942. godine. Ofanziva je bila toliko uspešna da su njegove snage krajem juna našle na svega 100 kilometara od Aleksandrije i Sueckog kanala. Ovi uspesi bili su direktno povezani sa povećanim pritiskom snaga Osovine na Maltu. U aprilu i maju Britancu su preduzeli velike napore kako bi obnovili snabdevanje ostrva i ojačali njegovu odbranu, posebno vazduhoplovne snage. Veliki broj aviona poslat je na Maltu tako što bi uzleteli sa nosača (najznačajniji je bio američki " Wasp ") kada se ovi dovoljno približe. Ipak, vadušni napadi nemačkih aviona na ostrvo nisu jenjavali. Tokom juna 1942. godine situacija u Mediteranu bila je izrazito povoljna za sile Osovine. Romel se nalazio ispred El Alamejna, Malta je usled neprekidnih napada bila skoro neutralisana kao ofanizivna baza, a italijanska mornarica je prilično uspešno štitila svoje konvoje. Ipak, sa ulaskom SAD u rat svima je bilo jasno da se balans snaga ubrzano menja i da je Osovini preostalo malo vremena da situaciju u regionu razreši u svoju korist. Shvatajući da se Malta ne može neutralizovati ničim osim direktnim napadom i okupacijom, Italijani i Nemci su počeli da planiraju amfibijsku operaciju sa ciljem zauzimanja ostrva. Iako je bila u završnoj fazi priprema, ova operacija (pod šifrovanim nazivom Hercules) bila je odložena na Romelov zahtev, jer je smatrao da njegova predstojeća operacija kod El Alamejna treba da dobije prednost u snabdevanju. Do tog trenutka situacija sa zalihama na samoj Malti je bila kritična. Britanci su planirali da istovremeno pošalju dva konvoja, jedan iz Aleksandrije, a drugi iz Gibraltara. Nadali su se da snage osovine neće biti u stanju da zaustave oba konvoja. Konvoj iz Aleksandrije sastojao se od 9 teretnih brodova, jednog tankera, 8 krstarica i 22 razarača. Konvoj je primećen 13. juna, nedugo nakon isplovljavanja i postao je meta nekoliko vazdušnih napada. 14. juna " Littorio ", " Veneto " i 6 razarača, koji su činili jednu grupu i 4 krstarice i 4 razarača u drugoj grupi, isplovili su da bi presreli konvoj. Italijani su opaženi pa je konvoj promenio kurs i izbegavao Italijane. U međuvremenu su Britanci lansirali nekoliko vazdušnih napada, ali bez uspeha. Ujutro 15. juna teška krstarica " Trento " pogođena je torpedom. Ovo je navelo Britance da pomisle kako su Italijani zaustavljeni i konvoj je ponovo zaplovio ka Malti. Vazdušni napadi protiv Italijana su nastavljeni i istog jutra " Littorio " je pogođen avionskom bombom sa američkog B-24, ali je pretrpeo minimalnu štetu. Britanski konvoj je neprekidno napadan podmornicama i torpednim čamcima, a kada je primljeno obaveštenje da italijanska flota i dalje aktivna, konvoj se vratio u Aleksandriju. U međuvremenu je, " Trento " je potonuo nakon drugog pogodka torpedom, a " Littorio " je ponovo dobio pogodak koji nije pričino veću štetu. Konvoj iz Gibraltara zaplovio je 12. juna i sastojao se od 6 trgovačkih brodova sa jakom neposrednom pratnjom i nekoliko brodova koji su pružali podršku sa odstojanja (bojni brod, dva mala nosača i 8 razarača). Italijani su odlučili da presretnu konvoj manjim snagama stacioniranim na Siciliji, koje bi bile podržane eskadrilama sa kopna i sa nekoliko krstarica. Krstarice su napale 15. juna u blizini ostrva Pantelarija (jedno u grupi malih ostrva koje se nalaze u prolazu između Sicilije i obale Severne Afrike). Ovaj napad je bio toliko uspešan da su svega dva trgovačka broda, iako teško oštećena, uspela da stignu na Maltu. Ove dve konvojske bitke su postale poznate pod nazivom " junske bitke " i njima je sprečeno značajnije snabdevanje Malte. Bitke su predstavljale čistu pobedu snaga Osovine, a izvojevala ih je italijanska mornarica uglavnom samostalno. Tokom ovih dešavanja, 14. juna 1942. godine poslednji bojni brod iz klase " Littorio ", " Roma " predat je mornarici i odmah je otpočeo trening posade na Jadranu. U brodogradilištu se nalazio još jedan brod klase " Littorio ", " Impero " ali je on prebačen u Trst pre završetka, da bi izbegao svakodnevne savezničke vazdušne napade. Ovaj brod nikada neće biti dovršen. Uprkos kritičnoj situaciji sa snabdevanjem, Malta se održala, a u međuvremenu se neprekidno pogoršavala situacija italijanske mornarice sa snabdevanjem gorivom. U to vreme gorivo se tankovalo jedino u najveće brodove, koji su štitili trgovačke konvoje ka Severnoj Africi. U augustu 1942. godine, Britanci su pokrenuli do tada najveću operaciju koja je imala za cilj snabdevanje Malte i nosila je šifrovani naziv " Pedestal ". Bitka koja će se razviti oko ovog konvoja predstavljaće ključni okršaj celog rata. Italijanski teški brodovi bili su nesposobni da reaguju zbog nedostatka goriva. " Doria ", " Duilio " i " Cesare " su bili povučeni u rezervu. Na raspolaganju su bili avioni, podmornice i torpedni čamci koji, uprkos žestokim napadima, nisu uspeli da zaustave britanski konvoj i nekoliko brodova se probilo do ostrva. Iako su Britanci izgubili nosač aviona i dve krstarice, ovaj okršaj se može smatrati njihovom pobedom, jer je Malta sada bila popunjena sa zalihama i odmah je počela sa ofanzivnim akcijama protiv snaga Osovine. Propust da se zauzme Malta sada se sa velikom kamatom vraćao Nemcima i Italijanima. 23. oktobra 1942. godine britanska 8. armija pokrenula je veliku ofanzivu u Severnoj Africi (kod El Alamejna), a savezničke snage su se 8. novembra iskrcale u Alžiru i Maroku. Krećući se sa istoka i zapada, ove snage su brzo saterale snage Osovine na područje Tunisa, gde su se predale u maju 1943. godine. 10. juna 1943. godine Saveznici su se iskrcali na Siciliji. U tom trenutku " Veneto " se nalazio na popravkama štete koje je pretrpeo 5. juna od američkog vazdušnog napada. " Roma " i " Littorio " su bili operativni, a " Doria " i " Duilio " ponovo aktivirani. " Cesare " je priključen mornaričkoj školi u Puli. Devet lakih krstarica i nekoliko razarača su takođe preostali u službi. Odlučeno je da se sačuva što je moguće više brodova, kako bi bili predmet trgovine prilikom eventualnih pregovora o primirju, što je većina Italijana želela. Ukoliko ovo ne bi bilo moguće odlučeno je da se cela flota žrtvuje u velikoj konačnoj bici. 25. jula 1943. godine pala je Musolinijeva vlada, a sam Musolini je uhapšen. Maršal Pjetro Badoljo (Pietro Badoglio) formirao je novu vladu i odmah otpočeo tajne mirovne pregovore sa Saveznicima. Kapitulacija Italija objavljena je 8. septembra 1943. godine, a nemačka reakcija bila je brza i energična. Sve italijanske jedinice su razoružane, Nemci su praktično okupirali Italiju i odlučili da se žestoko suprotstave Saveznicima na Jugu. Okupacioni komandant Italije postao je admiral Keserling i njegova zadržavajuća strategija (kojoj su pogodovale geografske karakte- ristike italijanskog ratišta) pokazala je uspeh koji niko nije očekivao. Pre svog iskrcavanja u Italiji, Saveznici su planirali da zauzmu Torino pre kraja godine. Uspešnim otporom na Gustav liniji (južno od Rima) i Gotskoj liniji (severno od Rima) Nemci su zaustavljali Saveznike skoro dve godine, pa su oni stigli u severnu Italiju tek prilikom opšte nemačke kapitulacije u aprilu 1945. godine. U vreme pregovora o primirju glavne snage italijanske mornarice bile su stacionirane u lukama na severu, La Speciji i Đenovi. Umesto da se upute u borbu protiv Saveznika, ovim brodovima je bilo naređeno da otplove ka najbližoj luci pod savezničkom kontrolom i da se tamo predaju. Detaljima mirovnog sporazuma bilo je precizirano da će brodovi biti razoružani, ali da će ostati pod italijanskom zastavom i sa delimično smanjenom posadom. Naređenje o isplovaljavanju odnosilo se na sve brodove izuzev na one koji su bili na popravkama ili pod nemačkim nadzorom. Posadi nekolicine ovih brodova bilo je naređeno da uništi svoja plovila. Glavnu borbenu snagu flote u tom trenutku činio je bojni brod " Roma " pod komandom admirala Karla Bergaminija (Carlo Bergamini) zatim " Veneto " i " Italia " (ovo je bio " Littorio " koji je dobio novo ime nakon pada Musolinijeve vlade). Ova tri broda činila su 9. diviziju koja je napustila La Speciju u noći 8/9 septembra, a sa njima je zaplovilio i 6 lakih krstarica, 10 razarača, kao i svi ostali brodovi sposobni za plovidbu. Zbog tajnosti misije nije zatražena vazdušna podrška ni od matičnog vazduhoplovstva niti od Saveznika. Još u toku noći nemački izviđački avion opazio je Italijane u blizini Sardinije. Čim je svanulo nemački bombarderi, Dornier Do-217 stacionirani u Marseju počeli su napad. Ovi avioni su bili opremljeni specijalnim tipom radio-kontrolisane bombe, koja je imala bojevu glavu od 350 kg. Svaki avion nosio je po dve ovakve bombe. Bez vazdušne zaštite, Italijani su predstavljali lak plen. U 15:42 9. septembra, bojni brod " Roma " pogođen je u palubu, a druga bomba je stigla nekoliko minuta kasnije, pogađajući magacin sa municijom. Na brodu je izbila strahovita eksplozija koja je bukvalno prepolovila brod na dva dela. U 16:11 " Roma " je potonula, odnoseći sa sobom 1167 mornara i 86 oficira, među kojima je bio i admiral Bergamini. Spasilo se 622 člana posade. Od ostalih brodova pogođena je " Italia ", ali nije pretrpela veću štetu. Nakon pogibije admirala Bergaminija komandu nad flotom preuzeo je admiral Oliva, koji je bezbedno doveo flotu u Maltu, 11. septembra. Na Malti su se već nalazili " Doria " i " Duilio " koji su stigli prethodnog dana iz Taranta. Nekoliko dana stigao je i " Cesare " iz Pule. Komandu nad svim italijanskim brodovima na Malti preuzeo je admiral Da Zara, koji je odlučio da deo brodova pošalje u Aleksandriju kako bi se rasteretila luka na Malti. Ka Aleksandriji su zaplovili " Italia " i " Veneto ", zajedno sa nekoliko manjih brodova. Preostali italijanski bojni brodovi, " Impero " i " Cavour " nalazili su se na doku u Trstu, pod nemačkom kontrolom. Nemci su skinuli većinu opreme sa ovih brodova, a ono što je preostalo potopila je saveznička avijacija u februaru 1945. godine. 23. septembra 1943. godine Saveznici i nova italijanska vlada sklopili su sporazum u kome se detaljnije definiše sudbina italijanske flote. Ovim sporazumom je precizirano da se svi brodovi izuzev bojnih uključe u rat protiv Nemačke (Italija je Nemačkoj objavila rat 13. oktobra 1943. godine), a da bojni brodovi budu internirani do kraja rata. U skladu sa tim " Italia " i " Veneto " internirani su u Velikom gorkom jezeru (Great Bitter Lake) u Sueckom kanalu sa ograničenom posadom. Ovi brodovi su se tamo nalazili od oktobra 1943. godine do februara 1947. godine. " Cesare ", " Doria " i " Duilio " su ostali na Malti sa smanjenim posadama do juna 1944. godine, kada su se vratili u Italiju. " Cesare " je povučen iz službe u Tarantu, a preostala dva broda su korišćena za trening i obuku posade u vodama južne Italije. Italijanska vlada nastojala je da se i " Italia " i " Veneto " vrate u Italiju i stupe u službu. U cilju popravljanja svog međunarodnog imidža, Italijani su predložili da se ovi brodovi upute na Pacifik i tamo stave u savezničku službu, ali su ovi odbili taj predlog. Umesto toga brodovi su u Egiptu usred pustinje nalik na taoce, na žalostan način simbolizujući poraženu naciju. Konačno su zaplovili ka domovini u februaru 1947. godine gde ih je čekala još žalosnija sudbina. 1944. godine Sovjetski Savez zahtevao je da odmah dobije deo italijanskih bojnih brodova, na šta je imao pravo kao jedna od zemalja pobednica nad Italijom. Zapadni Saveznicu su smatrali da ovo nije praktično dok rat traje, pa su Sovjetima predložili da im predaju neke britanske i američke brodove dok se rat ne završi. Sovjeti su pristali, pa su im uskoro bili predati britanski bojni brod " Royal Sovering " i američka krstarica " Milwaukee ". Po završetku rata Sovjeti su ponovili svoj zahtev. 10. februara 1947. godine Italija je potpisala mirovni ugovor sa silama pobednicama. Ovim ugovorom je bilo određeno da se bojni brod " Cesare " i nekoliko manjih jedinica predaju SSSR-u, " Veneto " Britaniji, a " Italia " SAD-u. " Doria " i " Duilio " su ostali u italijanskom posedu. " Cesare " je razoružan i izbrisan iz vojnog registra. Dobio je službeno ime Z-11 i pod zastavom italijanske trgovačke mornarice 6. februara 1949. godine zaplovio ka albanskoj luci Valona, gde je trebao biti predat Sovjetskom Savezu. Sovjeti su mu dali novo ime " Novorosik " i koristili ga u trenažne svrhe. Iako službeni podaci nisu dostupni, veruje se da je brod potonuo u oktobru 1955. godine usled naletanja na minu. " Italia " i " Veneto " provodili su vreme po različitim lukama sve dok nisu poslati u rezalište 1955. godine. Brodovi koji su ostali u Italiji, " Doria " i " Duilio ", su bili od male upotrebne vrednosti zbog svoje starosti i zastarele konstrukcije. Korišćeni su kao trenažni i izviđački brodovi. " Duilio " je bio aktivan do 1953. godine, kada je konačno ukotvljen u La Speciji, a " Doria " sa nalazila u Tarantu, gde je korišćena za potrebe lokalne mornaričke škole. " Duilio " je poslat u rezalište 1957. godine, a " Doria " 1961. godine. Njihovim nestankom italijanski bojni brodovi postali su deo istorije. Bambi
istorija.258 dbambi,
Na ovoj karti prikazana je strategijska situacija u Sredozmenom moru na početku neprijateljstava. Označene su sve važnije luke u Italiji kao i britanske baze. Bambi karta.jpg
istorija.259 dbambi,
Na ovom kolažu fotografija vidi se Italijanski predsednik vlade Benito Musolini, snimljen dok govori u različitim pozama. Ovaj govor Musolini je održao sa balkona palate Venecija u Rimu, 10. juna 1940. godine kada je objavio ulazak Italije u rat na strani Nemačke. Bambi benito.jpg
istorija.260 dbambi,
Na ovoj fotografiji vide se italijanski Duče, Benito Musolini i nemački Firer, Adolf Hitler snimljeni prilikom jednog od svojih mnogobrojnih susreta. Nakon italijanske kapitulacije (8. septembra 1943. godine), saveznička propaganda prepravila je fotografiju i i u milionima primeraka bacala je po Nemačkoj u vidu letaka. Bambi adio.jpg
istorija.261 dbambi,
=> => => => Na ovoj fotografiji vide se italijanski Duče, Benito Musolini i => nemački Firer, Adolf Hitler snimljeni prilikom jednog od svojih => mnogobrojnih susreta. Nakon italijanske kapitulacije (8. septembra => 1943. godine), saveznička propaganda prepravila je fotografiju i => i u milionima primeraka bacala je po Nemačkoj u vidu letaka. Pošto nemam nikakav rečnik nemačkog kod sebe, bilo bi lepo da neko prevede tekst sa slike. Bambi
istorija.262 smilja,
Pa moje znanje nemačkog je na staklenim nogama ali ajde' da pokušamo ! (; Ovo je bila prvorazredna lakrdija/ STREICH je ovde imenica jer je pisana velikim slovom...samo jedan odlomak iz rečenice; Da je napisano malim slovom streich bi značilo : namazati... Ali s obzirom da su Englezi pisali tekst mislim da je suštinsko značenje : PRVORAZREDNA LAKRDIJA :) Smilja
istorija.264 chill,
"Early morning, April four, Shot rings out in the Memphis sky. Free at last, they took your life, They could not take your pride..." U2 "Pride" Na današnji dan... 1968. godine u Memfisu, ubijen je Dr. Martin Luther King jr... dr_king.jpg
istorija.265 adrok,
***************************** * UDRUŽENJE ZA NEGOVANJE * * VAZDUHOPLOVNIH TRADICIJA * * BEOGRAD UZUN MIRKOVA 4/1 * ****************************** PROGRAM RADA sekcije za istoriju April - juni 1998. 236.- sednica 13.04.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Mile ĆURGUS: Piloti Sava Poljanec i Arsenije Boljević Na dan 20.04.98. g. Nema sednice - USKRS Svim našim članovima i prijateljima čestitamo USKRS sa HRISTOS VASKRESE ! 237.- sednica 27.04.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Petar BOSNIĆ: Lovac IK-3, 2 serija (drugi deo) 238.- sednica 4.05.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Brana JOVANOVIĆ: Nastanak i razvoj jugoslovenske vazduhoplovne industrije. 239.- sednica 11.05.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Čedomir KRUNIĆ: Počeci saobraćajne avijacije. ( drugi deo) 240.- sednica 18.05.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Bojan DIMITRIJEVIĆ: Istorija Ratnog Vazduhoplovstva 1951 - 1958. Vojna pomoć Zapada. 241.- sednica 25.05.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Bojan DIMITRIJEVIĆ: Istorija Ratnog Vazduhoplovstva Tršćanska kriza 1953. 242.- sednica 1.06.98. g. u 12:15 č. Dopm AK Uzun Mirkova 4/1 Petar BOSNIĆ: Lovac IK3 (Treći deo), odlazak u Odlazak u legendu. 243. sednica 8.06.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Dragutin POPOVIĆ: Naše Vazduhoplovstvo i Astronautika u filmskim Novostima. 244.- sednica 15.06.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 Mladen IGNJATIJEVIĆ: Iskustva iz geoloških ispitivanja avionima i helikopterima 1966/68. 245.- sednica 22.06.98. g. u 12:15 č. Dom AK└49. Milan MICEVSKI: Lovački avion S-49 246.- sednica 29.06.98. g. u 12:15 č. Dom AK Uzun Mirkova 4/1 LJ. ĐORĐEVIĆ: Izveštaj o rezultatima rada i budući zadaci Udruženja. * * *
istorija.266 dbambi,
Posle duže pauze evo jedne lepe priče u ovoj temi. Na zahtev mnogobrojnih obožavalaca (junior mi prvi pada na pamet :)) sledi pregled ratnih i političkih operacija koje su se odigrale tokom korejskog rata. Uvodni deo je hronologija događaja koji su doveli do jednog od najvećih vojnih sukoba posle drugog svetskog rata. Mada se čovečanstvo ovog rata seća tek po činjenici da i danas postoje dve korejske države, ne treba zaboraviti da je ovo bio prvi u nizu sukoba koji su svet doveli na ivicu globalne nuklearne kataklizme. Već spomenuti uvodni deo napisao sam ja, a glavnina je preuzeta iz vojne enciklopedije. Originalni članak je (karakteristično za domaću istoriografsku literaturu posebno iz posleratnog perioda) bio opterećen raznim ideološkim i navijačko-žmurimo-na-jedno-oko detaljima, što i nije toliko neobično, ako se ima u vidu kakva je ideologija vladala ovde, a kakve su ideologije bile u sukobu tamo. U svim takvim slučajevima sebi sam dao slobodu intervencije, pa ćete stoga videti donekle " prečišćen " (neka se ne shvati kao cenzura) tekst. Tekst je zbog dužine i sezamovih ograničenja podeljen na dva dela. Uz prvu poruku je i geografska karta celog korejskog poluostrva na kojoj se vide gotovo sva mesta spomenuta u tekstu, kao i današnja granica između dve Koreje, koja se ne poklapa u potpunosti sa famoznom 38. paralelom. Vide se i granice Koreje sa susednim zemljama, kao i okolna mora. Iskreno se nadam da će vam se dopasti ono što pročitate. KOREJSKI RAT Na konferenciji velikih sila (SAD, SSSR i V. Britanija) koja je održana novembra 1943. godine u Teheranu prvi put je spomenuta mogućnost ulaska SSSR-a u rat protiv Japana na Dalekom istoku dva do tri meseca posle poraza Nemačke. Zapadni lideri su smatrali da će ovo biti neophodno da bi se porazio Japan, jer su već ranije Ruzvelt i Čerčil doneli važnu stratešku odluku o načinu vođenja rata koja je postala poznata po krilatici " prvo Nemačka ". Ovo je značilo da se naglasak, a shodno tome i većina resursa, upućuje na evropska ratišta, dok se Japan privremeno ostavlja po strani. Odluka je doneta još 1941. godine kada niko nije bio svestan neverovatnih mogućnosti američke privrede, koja je tokom ratnih godina dokazala da je u stanju da podmiri ne samo potrebe oba (evropsko i pacifičko) glavna ratišta, već da snabdeva veliki broj saveznika (u prvom redu SSSR) i gerilskih grupa širom sveta. Bilo kako bilo, činilo se da će rat protiv Japana potrajati suviše dugo i političari sa zapada su nastojali da što više umanje njegovu cenu, pre svega u životima svojih mladića. Tako se rodila ideja o sovjetskom ratu protiv Japana. Sa druge strane, Staljin nije imao ništa protiv, a i sovjetska javnost je poduprla ideju o " vraćanju starih dugova " (ovako je to formulisala sovjetska propaganda, a odnoslio se na bolni poraz Rusije u rusko-japanskom ratu iz 1905. godine). Uspešna proba prve atomske bombe (16. juli 1945. godine) iznenada je umanjila želju zapada za sovjetskim angažovanjem, jer su uvideli da se sada rat protiv Japana može dobiti vrlo brzo i uz minimalnu cenu barem kada je reč o broju poginulih. Sovjeti su postali prvo nepotrebni, a zatim i nepoželjni. Međutim, sovjetske armije su se valjale prema Dalekom istoku i ništa ih više nije moglo zaustaviti. 8. avgusta 1945. godine (dva dana nakon Hirošime) SSSR je objavio rat Japanu i njegove snage su iz Mongolije i teritorije sovjetskog Dalekog istoka prodrle u severoistočnu Kinu, Mandžuriju i Koreju. Japanska armija je brzo potučena, a Japan je položio oružje 15. avgusta. Rat je time bio okončan, ali je sled događaja iniciran još u Teheranu nezaustavljivo vodio ka stvaranju velikog kriznog žarišta koje preti i dan-danas. Koreja je poluostrvo u istočnoj Aziji koje se pruža pravcem sever-jug. Na severu se graniči sa Kinom i Rusijom, a na jugu je Cušimskim prolazom (u kome je 1905. godine japanska mornarica do nogu potukla rusku flotu) odvojeno od Japana. Na istoku se nalazi Korejski zaliv koji je deo Žutog mora, a na zapadu Japansko more odnosno Tihi okean. Koreja ima vrlo staru civilizaciju i kulturu i vekovima je imala sopstvene vladajuće dinastije koje su bile pod jakim kineskim uticajem. U drugoj polovini 19. veka, kada je moć Kine počela da opada, Koreja sve više ulazi u period nestabilnsti i unutrašnjih previranja. Istovremno je počela da se javlja i opasnost od rastuće japanske moći. Japan je u ratovima iz 1895. i 1905. godine porazio Kinu i Rusiju, te time dobio pravo na dominirajući status u Koreji koju je praktično odmah okupirao a 1910. godine i formalno anektirao. Bezuslovnom kapitulacijom koja je potpisana na američkom bojnom brodu " Misuri " u Tokijskom zalivu, 2. septembra 1945. godine, Japan se odrekao svih teritorijalnih poseda na azijskom kopnu, pa je time aneksija Koreje i formalno prestala. Istovremeno su se SAD i SSSR sporazumeli da tamo formiraju dve okupacione zone (SSSR na severu a SAD na jugu) koje bi razdvajala granica povučena po 38. paraleli. (kruži priča da su ovu granicu konkretno povukli jedan ruski major i jedan američki kapetan). Dogovoreno je i da se odmah formira komisija koja bi radila na ponovnom ujedinjenju Koreje pod zaštitom UN. Stvari su međutim pošle drugim tokom. SSSR je na severu doveo na vlast marionetski režim pod vođstvom Kim Il Sunga, pa je Severna Koreja postala još jedna u nizu sovjestkih satelita. Na jugu su Amerikanci instalirali " svoj " režim, koji je poveo zemlju ka čvršćem povezivanju sa zapadom. Seme razdora je bilo posejano i suprotnosti između dva dela iste zemlje rasle su iz dana u dan. Ništa se nije promenilo ni kada su (do 1949. godine) obe Koreje napustile sve sovjetske i američke trupe. Rat je visio u vazduhu. POČETAK RATA I AKCIJA UN Korejski rat je vođen od 25. juna 1950. godine do 25. jula 1953. godine na teritoriji Koreje. U njemu su pored Severne i Južne Koreje, učestvovale, na strani Severne Koreje, jedinice NR Kine, a na strani Južne Koreje, u sastavu Ujedinjene komande, jedinice SAD i kontingenti V. Britanije, Novog Zelanda, Turske, Kanade, Australije, Filipina, Tajlanda, Holandije, Francuske, Grčke, Belgije, Etiopije, Kolumbije, Luksemburga, Švedske, Norveške, Italije, Danske, Južnoafricke Unije i Indije. U zoru 25. juna 1950. godine severnokorejske pešadijske i oklopne jedinice (kako se kasnije ispostavilo, bez znanja i saglasnosti Kine i SSSR-a) prešle su 38. paralelu, granicu izmedu Severne i Južne Koreje kod Hedžua (Haeju), Kesonga (Kaesong) i Čunčona (Ch'unch'on). Izvedeni su i pomorski desanti sa oko 10000 ljudi kod Kangninga (Kangnung) i Šamčoka (Samch'ok). Prve akcije na frontu praćene su uzajamnim optuživanjem vlada Severne i Južne Koreje za agresiju. Na dan izbijanja sukoba održana je vanredna sednica Saveta bezbednosti, kojoj nije prisustvovao sovjetski predstavnik. Na predlog američkog delegata, Savet je usvojio Rezoluciju kojom se Severna Koreja proglašava agresorom, i poziva da odmah povuče svoje trupe na 38. paralelu. Vlada Severne Koreje oglasila je Rezoluciju nezakonitom, obrazlažuci da nije bila konsultovana, i da sednici Saveta bezbednosti nisu prisustvovali predstavnici SSSR i NR Kine. Pošto je vlada Severne Koreje odbila da povuče trupe na 38. paralelu, Savet bezbednosti se ponovno sastao 27. juna 1950. godine i na predlog američkog predstavnika usvojio Rezoluciju, kojom se svim članicama Ujedinjenih nacija (UN) preporučuje da pruže pomoć Južnoj Koreji. Pošto se oko 40 zemalja izjasnilo za pružanje pomoci Južnoj Koreji, Savet bezbednosti je 7. jula 1950. godine usvojio novu Rezoluciju, kojom se preporučuje da se na čelo Ujedinjene komande (UK), svih snaga koje se bore na strani Južne Koreje, postavi lice koje odredi vlada SAD. Istom Rezolucijom precizirano je da će se te snage boriti pod zastavom UN. Ovo je bio prvi slučaj u istoriji da snage jedne međunarodne organizacije pružaju vojnu pomoć ugroženoj članici. OFANZIVA SEVERNOKOREJSKE ARMIJE U trenutku izbijanja sukoba, zaraćene strane su raspolagale, približno jednakim snagama (100 000 - 120 000 vojnika), s tim što su na severnoj strani bila preimućstva u obučenosti jedinica i naoružanju, naročito teškom (tenkovima i artiljeriji). Snage Južne Koreje bile su organizovane u 8 divizija, a Severne u 7 divizija i 5-6 brigada (3-5 oklopnih), koje su obrazovale prvi strategijski ešelon severnokorejske armije. U kasnijim fazama rata (pre kineske intervencije), Severnokorejci su uveli još 9 divizija, dok su na suprotnoj strani pojačanja stizala, uglavnom, spolja (Ujedinjena komanda). U početnim dejstvima severnokorejska armija je imala oko 150, a južnokorejska 16 aviona. Iznenađenje i bolja pripremljenost omogućili su Severnoko- rejcima da brzo slome otpor protivnika u graničnoj oblasti. Uda- rima na više pravaca razbili su većinu južnokorejskih jedinica, i gonjenjem onemogućili njihovo sređivanje i pregrupisavanje. Četvrtog dana rata (28. juna 1950. godine) zauzet je Seul, sedište južnokorejske vlade. Južnu Koreju je zahvatila panika, a njene oružane snage rasulo. Mase vojnika i civilnog stanovništva bežale su na jug. Ozbiljnijeg i organizovanijeg otpora nije bilo. U takvoj situaciji na korejsko bojište stupaju oružane snage SAD. Predsednik SAD Hari Truman izdao je 27. juna 1950. godine naređenje oružanim snagama SAD na Dalekom istoku, da pruže zaštitu i podršku trupama južnokorejske vlade. Američko ratno vazduhoplovstvo, sa oko 500 borbenih aviona iz baza u Japanu, odmah je stupilo u akciju. Napadnuti su severnokorejski aerodromi i uništen najveći broj aviona na njima. Time je zadobijena potpuna prevlast u vazduhu. Bombardovana je prestonica Pjongjang i rafinerije nafte. Istovremeno jedinice ratne mornarice SAD pre- duzele su blokadu korejske obale. No, sve to nije bilo dovoljno da se spreči slom južnokorejske armije. Zato je predsednik Truman ovlastio generala Daglasa Mekartura, koji je 8. jula 1950. godine naimenovan za komandanta snaga Ujedinjene komande, da u Koreji angažuje i izvesne snage američke kopnene vojske. Iz američke 24. pešadijske divizije, stacionirane u Japanu, izdvojena je borbena grupa jačine pola bataljona (Task Force Smith), i 1. i 2. jula 1950. godine avionima prebačena u Pusan, odakle je hitno upućena na front, gde je u blizini Osana, imala 5. jula 1950. godine prvi borbeni dodir sa severnokorejskim snagama. Narednih dana pristizali su na bojište i ostali delovi američke 24. divizije, koji su iz Japana prebačeni morem. Posle zauzimanja Seula, Severnokorejci su se brzo pregrupisali, uveli u borbu jednu svežu diviziju, i usmerili glavne snage duž komunikacije Seul-Tedžon (Taejtin). Na tom pravcu napadale su severnokorejske 1., 2., 3. i 4. pešadijska divizija i 3-4 oklopne brigade. Na pomoćnom pravcu, u centralnoj Koreji, nastupale su dve severnokorejske divizije. Nanoseci južnokorejskim jedinicama velike gubitke, Severnokorejci su 15. jula 1950. godine izbili na reku Kim (Kum-gang). Front nije bio neprekidan. Severnokorejci su napadali u kolonama na raznim pravcima, nastojeći da okruže i unište što veći broj protivnikovih jedinica. Američka 24. pešadijska divizija vodila je tih dana zadržavajucu odbranu, da bi usporila nastupanje Severnokorejaca i time obezbedila potrebno vreme do pristizanja drugih američkih jedinica. Njena situacija bila je otežana i akcijama severnokorejskih infiltriranih delova i partizana, koji su u pozadini protivnika rušili mostove komunikacije, napadali pojedince i manje jedinice. Uz to, i američki tenkovi tipa " Šerman " (Sherman), kojima je tada raspolagala 24. divizija nisu bili u stanju da se ravnopravno nose sa tenkovima T-34 kojima su bile naoružane severnokorejske jedinice. Vanrednu teškocu predstavljalo je i veliko blato stvoreno monsunskim kišama, koje su lakše podnosili severnokorejski vojnici, navikli na takve uslove i manje opterećeni tehnikom i opremom. Posle trodnevnih ogorčenih borbi, Severnokorejci su 20. jula 1950. godine zauzeli Tedžon. Pošto se američka 24. divizija povukla prema Pusanu, Severnokorejci su, nailazeći na slab otpor južnokorejskih jedinica, brzo zauzeli celu oblast do Mokpoa (Mokp'o), Sunčona (Sunch'Iin) i Gindlua (Chinju). Krajem jula Severnokorejci su držali dve trećine Južne Koreje, a polovina južnokorejskih oružanih snaga bila je uništena. No, i pored takvih uspeha, Severnokorejci nisu postigli ono sto je bilo presudno: nisu dobili bitku za vreme, odnosno završili rat pre iskrcavanja američkih snaga sposobnih da onemoguće konačnu pobedu Severne Koreje. Vec 18. jula 1950. godine iskrcale su se američka 1. konjička (ustvari oklopna) divizija kod Pohang-donga i 25. pešadijska divizija u Pusanu, a krajem jula američka 29. samostalna borbena grupa sa ostrva Okinava 5. pukovska borbena grupa sa Havaja i 1. brigada mornaričke pešadije iz SAD. BORBA ZA PUSANSKI MOSTOBRAN ( 1. avgust - 14. septembar 1950. godine). Krajem jula na korejskom kopnu se u rukama UK nalazio samo pusanski mostobran, čija se granica protezala od grada Jongdoka (Yongdok) na istočnoj obali, preko Andonga, Vegvana (Waegwan) zapadnije od reke Naktong (Naktong-gang) ka južnoj obali. Borbe za njegovu likvidaciju Severnokorejci su počeli 1. avgusta 1950. godine udarima na pravcima Jongdok-Pohang-dong, Vegvan-Tegu (Taeegu) i Tindžu-Masan. Prema 4 američke i 5 južnokorejskih divizija (oko 120 000 ljudi), angazovali su 13 pešadijskih i jednu oklopnu diviziju (oko 140 000 ljudi). Borbe su dobile nov karakter. Umesto izrazito manevarskih dejstava, kakva su do tada bila, uporne borbe vode se za svaki važniji objekt. Tri severnokorejske divizije napadale su Tegu najvažniji oslonac u odbrani pusanskog mostobrana. U rejonu Pohang-donga severnokorejska 12. divizija, uz podršku partizana i infiltriranih elemenata, dovela je u kritičnu situaciju južnokorejsku 3. diviziju, koja se 16. avgusta 1950. godine morala evakuisati morem. Severnokorejci su ušli u zapaljen Tegu, ali su ga nakon nekoliko dana morali napustiti. Borbe su bile vrlo žestoke, i obe strane trpele su velike gubitke. Pregrupisavanjem postojećih i uvođenjem novih snaga, UK je odolela severnokorejskim napadima, koji su postepeno gubili početnu udarnu snagu. Poslednji pokušaj da ovladaju mostobranom, Severnokorejci su preduzeli 6. septembra 1950. godine. Zauzeli su Pohang-dong, Kigje (Kigye) i Songdžu (Songju), ali ne i ključne tačke Tegu i Masan. Odbrana je izdržala i konačno slomila ofanzivu Severnokorejaca. Na njihov neuspeh odlučujuce je uticalo nekoliko faktora. Premoć u naoružanju, koju su severnokorejske snage imale u prvim danima rata, postepeno se gubila pristizanjem američkih snaga, da bi u vreme borbi za pusanski mostobran bila na strani snaga UK. Naročito težak problem za severnokorejsku armiju predstavljalo je snabdevanje na dugim komunikacijskim pravcima. Ionako slabe komunikacije bile su neprekidno izložene snažnim udarima protivnikove nadmoćne avijacije. Vazduhoplovstvo UK u julu i avgustu uništilo je oko 220 mostova i propusta, a početkom septembra otpočelo sa sistematskim i neprekidnim napadima na ciljeve i komunikacije u Severnoj Koreji radi usporavanja pokreta trupa i slanja borbenih potreba u Južnu Koreju. Neuporedivo jače pomorske snage UK sprovele su efikasnu blokadu obala a nosači aviona pružili su vazdušnu podršku trupama na mostobranu, naročito pomorsko-desantnim jedinicama. U takvim uslovima, karakterističnim i za kasniji tok rata, gotovo jedino transportno sredstvo za snabdevanje severnokorejskih (kasnije i kineskih) jedinica bili su ljudi i stoka. PROTIVOFANZIVA SNAGA UK (14. septembar - 24. novembar 1950. godine). Odbranom pusanskog mostobrana, UK je obezbedila neophodan preduslov za prelaz u protivofanzivu. Ona je i preduzeta sredinom septembra, čim se, zbog promenjenog odnosa snaga i drugih okolnosti, ugasila ofanzivna moć Severnokorejaca. Pri tome su dejstva 8. armije iz pusanskog mostobrana (američki 1. i 9. i južnokorejski 1. i 2. korpus, pod komandom američkog generala Voltona Vokera (Walton Walker)) sinhronizovana sa dejstvima američkog 10. korpusa (1. mornarička i 7. pešadijska divizija), koji se 15. septembra 1950. godine iz baza u Japanu iskrcao kod Inčona 30 km zapadno od Seula i time potpuno iznenadio protivnika jer se iskrcao u dubokoj pozadini Severnokorejaca. Amerikanci su brzo zauzeli Seul, presekli glavne komunikacije, i time ugrozili protivnikove snage na pusanskom mostobranu. Severnokorejci su mogli američkom 10. korpusu da suprotstave dva puka i lokalnu posadu, 5000 do 10000 ljudi. Ubrzano prebacivanje nekih severnokorejskih jedinica sa pusanskog mostobrana nije bitnije uticalo na situaciju. Snage američkog 10. korpusa zauzele su do 17. septembra 1950. godine Inčon i obližnji aerodrom. Seul je pao 26. septembra posle žestokih uličnih borbi. Na taj način otvoren je drugi front, 240 km iza linija glavnog fronta na pusanskom mostobranu, gde je glavnina severnokorejske armije dovedena u tešku situaciju. Usklađujuci svoju ofanzivu sa akcijom američkog 10. korpusa, 8. armija je prešla u napad 16. septembra 1950. godine. Posle trodnevnih ogorčenih borbi, Severnokorejci su bili prinuđeni na odstupanje koje se pretvorilo u grčevito nastojanje da se izbegne opkoljavanje. Prednji odredi 8. armije i američkog 10. korpusa sastali su se već 26. septembra 1950. godine južno od Suvona (Suwon). Uz velike gubitke, severnokorejske jedinice povlačile su se na sever u težnji da se što pre prebace preko 38. paralele. Nekim severnokorejskim jedinicama nije uspelo da to ostvare, pa su zajedno sa gerilcima nastavile borbu u pozadini fronta. Protiv tih snaga, UK je bila prinuđena da angažuje čitav američki 9. korpus. Do kraja septembra sva Južna Koreja je bila pod kontrolom snaga UK. Tada se postavilo pitanje prelaska 38. paralele. General Mekartur i ostali američki viši komandanti bili su rešeni da neodložno nastave ofanzivu na sever. Ali, vlada SAD, iako je imala iste namere želela je da za akciju preko 38. paralele dobije prethodnu saglasnost UN. U međuvremenu, iz Pekinga je 30. septembra 1950. upućena opomena kineskog premijera Ču En Laja da " ...kineski narod nece čekati skrštenih ruku dok imperijalisti obesno osvajaju teritoriju njegovih suseda...". Ta opomena nedvosmisleno je ukazivala na opasnost proširenja rata ako snage UK pređu 38. paralelu. Ipak, pod uticajem SAD, Generalna skupstina UN je 7. oktobra 1950. godine sa 47:5 i 7 uzdržanih glasova, (jedan od njih bio je i jugoslavenski), izglasala rezoluciju kojom je Mekarturu i formalno otvoren put u Severnu Koreju, u koju su snage južnokorejske 3. i Capitol divizija bile prodrle oko 70 km još pre odluke UN. Nadirući na sever, snage UK zauzele su 19. oktobra 1950. godine severnokorejsku prestonicu Pjongjang. U težnji da okruži i uništi što veći broj severnokorejskih jedinica, UK je preduzela vazdušne i pomorske desante u protivnikovoj pozadini, ali severnokorejske jedinice brzo su se povukle u planinske predele na krajnjem severu Koreje. Jedinice južnokorejske 6. divizije izbile su 26. oktobra 1950. godine na reku Jalu kod Čosana (Ch'osan), na kineskoj granici, ka kojoj su nadirale i ostale snage UK. U takvoj situaciji Mekartur je izjavio da ce se rat završiti pre kraja godine. Ali, situacija se naglo izmenila intervencijom kineskih snaga. Bambi koreja.jpg
istorija.267 dbambi,
Drugi deo teksta o korejskom ratu.... INTERVENCIJA SNAGA NR KINE Prisustvo kineskih snaga u Koreji, koje su, prema Mekarturovom izveŠtaju Savetu bezbednosti, identifikovane 16. oktobra 1950. godine, ponovno je stavilo korejski problem pred UN. Komisija UN za ujedinjenje i obnovu Koreje obrazovana na osnovu rezolucije od 7. oktobra 1950. godine, podnela je 8. novembra 1950. godine izveštaj. Po njemu, Kinezi koji se bore na strani Severne Koreje, nisu dobrovoljci, kako se to u Kini tvrdi, već pripadnici regularnih vojnih jedinica. Po oceni te komisije u Koreji se tada nalazilo 213 000 kineskih vojnika. Posto je SSSR 30. novembra 1950. godine stavio veto na rezoluciju Saveta bezbednosti o povlačenju kineskih snaga iz Koreje, Generalna skupstina UN je 14. decembra 1950. godine usvojila rezoluciju 13 azijsko-afričkih zemalja o pripremama za određivanje osnova za prekid vatre u Koreji. Dok se u svetskoj organizaciji odvijala veoma napeta diplomatska aktivnost, u kojoj su vanblokovske zemlje nastojale da se izbegne nastavljanje i proširenje ratnog sukoba, na bojištu je došlo do kratkih, ali žestokih kineskih i severnokorejskih napada. Snage UK su odbačene, neke i uz osetne gubitke. Jedinice 8. armije povukle su se na reku Čongkon (Ch'ongch'on-gang), a prednji delovi američkog 10. korpusa su odsečeni. Prvi put u Koreji uvedeni su u borbu mlazni avioni sovjetske konstrukcije Mug-15. Početkom novembra Kinezi i Severnokorejci obustavljaju napad i svode svoje akcije na patroliranje i dejstva manjim jedinicama. Na to su snage UK obnovile napad, potiskujuci kineske i severnokorejske snage ka reci Jalu. OFANZIVA KONESKIH I SEVERNOKOREJSKIH SNAGA Insistirajući na vojničkom resenju korejskog problema, makar i po cenu proširenja rata, Mekartur je 24. novembra 1950. naredio preduzimanje završne ofanzive. Ali, veoma se brzo ispostavilo da je plan o nanošenju poraza protivniku južno od reke Jalu nerealan. Već 25. novembra 1950. kineske i severnokorejske snage preduzele su žestoku ofanzivu udarom na izloženi levi bok snaga UK. U oblasti Tokčona (Tokch'on) potpuno je razbijen južnokorejski 2. korpus. Teški udarci zadati su i americkom 10. korpusu u rejonu rezervoara Čangdžin (Changjin). Kineske jedinice napadale su u uzastopnim talasima, pri čemu je dolazilo do čestih borbi prsa u prsa, koje snage UN nisu izdržale. Pošto je prodor kineskih jedinica kod Tokčona ugrozio desni bok 8. armije, a opasnost od okruženja zapretila i američkom 10. korpusu, povlačenje je bilo jedina alternativa. Ono se izvodilo pod veoma teškim uslovima neprekidnih kineskih napada, velike hladnoće i zaleđenih puteva, akcija gerilaca i severnokorejskih jedinica, koje su, odsečene u prethodnoj ofanzivi snaga UK, dejstvovale u pozadini. Za nedelju dana 8. armija povukla se 80 km na jug. Zahvaljujuci prednosti u tehnici i premoći u vazduhu i na moru, većina jedinica izbegla je okruženje i uništenje. Tome su u znatnoj meri doprinele i ograničene mogućnosti Kineza da bez predaha eksploatišu svoje taktičke uspehe. Pošto se dotur sredstava jedinicama na frontu obavljao najvećim delom ljudskom i stočnom snagom, morali su sami usporavati napredovanje da ne bi došlo do prekida u snabdevanju. Uz to, njihove jedinice uglavnom su se kretale pešice, preko snežnih planina i zaleđenih reka, dok su se jedinice UK služile transportnim sredstvima. Jedinice americkog 10. korpusa koje su bile prodrle duboko u severoistočnu Koreju, i izbile na reku Jalu kod Jesandina (Hyesa-njin) povlačile su se oko 100 km preko planinskog terena, stalno napadane, presecane i okružavane. Posle trinaest dana teških borbi, efikasno pomognute iz vazduha i sa mora, uspele su da se probiju do obale, odakle su morem prebačene u Južnu Koreju. Zahvaljujuci prevlasti na moru i u vazduhu, evakuacija je potpuno uspela: iz Činampoa (Chinnam'po) evakuisano je 5. decembra 1950. godine oko 8000 ljudi, do 5. januara 1951. godine. iz Inčona 69 000 ljudi, 1400 vozila i 62 000 tona opreme. Od 2. do 24. decembra 1950. godine iz luka Hingnam (Hungnam), Songdžin (Sbngjin) i Vonsan (Wonsan) evakuisano je 105 000 boraca i ratnih zarobljenika, 98 000 civila, 350 000 t opreme (17 500 vozila itd). Samo kod Hingnama za evakuaciju je upotrebljeno 80 transportnih, 40 desantnih i više pomoćnih brodova. Pomorsku evakuaciju u celosti obezbeđivali su jedan bojni brod, 7 nosaca aviona, 5 krstarica, 66 razarača, 9 minolovaca pozadinski odred (20 brodova sa radionicama i sanitetskim uređajima). Posle prebacivanja u Južnu Koreju, američki 10. korpus ušao je u sastav 8. armije. Krajem decembra 1950. godine nage UK povukle su se južno od 38. paralele i obrazovale odbrambeni front dug 220 km, od Žutog do Japanskog mora. Nastalo je kratkotrajno zatišje, kojim se severna strana koristila za privlačenje snaga radi produženja ofanzive, a južna za učvršćenje odbrane. Pošto je 23. decembra 1950. godine general Voker poginuo u automobilskom udesu, za komandanta 8. armije postavljen je general Ridžvej. Pored američkih i južnokorejskih jedinica, u sastavu snaga UK nalazile su se do tog perioda i jedinice nekih drugih zemalja: V. Britanije - 2 brigade 2 artiljerijska puka, 1 tenkovski puk; Novog Zelanda - 1 artiljerijski puk Turske - 1 brigada; Kanade - 1 brigada i 1 artiljerijski pukk; Australije Filipina, Tajlanda, Holandije, Francuske, Grčke, Belgije - od bataljona do pukovske borbene grupe. U 1951. godini stigle su manje jedinice iz Etiopije, Kolumbije i Luksemburga. Švedska, Norveška i Italija uputile su bolničke jedinice, Danska bolnički brod, a Indija poljsku ambulantu. U celini je kopnena vojska UK u pocetku 1951. godine imala 365 000 ljudi organizovanih u 6 korpusa (američki 1., 9. i 10. i južnokorejski 1., 2. i 3). Glavnu pomorsku snagu UK činila je americka 7. flota (9. nosača aviona, 2 bojna broda, 3 krstarice, 39 razaraca, 30 desantnih brodova, 80 transportnih brodova, 14 fregata i 15 minolovaca). Što se tiče vazduhoplovnih snaga, SAD su u početku angažovale 1000, a do kraja rata 2000 borbenih aviona, Australija jednu lovačku i jednu transportnu eskadrilu Južnoafrička Unija i Kanada po jednu lovačku a Turska i Grčka 1-2 transportne eskadrile. Nasuprot tim snagama, duž 38. paralele bilo je, prema podacima UK, 486 000 kineskih i severnokorejskih vojnika (21 kineska i 12 reorganizo- vanih severnokorejskih divizija). Znatne rezerve bile su stacionirane iza reke Jalu. Pomorske snage Kineza i Severnokorejaca bile su slabe; imale su samo pomoćnu ulogu, i nisu bile u stanju da probiju pomorsku blokadu obala, koju su sprovele snage UK. Prema podacima iz zapadnih izvora, Kinezi i Severnokorejci imali su oko 600 mlaznih lovaca Mug-15 i isto toliko drugih borbenih aviona. Medutim, te vazduhoplovne snage upotrebljavane su gotovo isključivo za zaštitu komunikacija i gradova, a ne i za podršku trupa na bojištu. Nasuprot tome, težišni zadatak američke avijacije bila je neposredna podrška jedinica na kopnu, i dejstava po protivnikovim snagama u nastupanju. PRODOR KINESKIH I SEVERNOKOREJSKIH JEDINICA PREKO 38. PARALELE Posle jake artiljerijske pripreme, kineske i severnokorejske trupe prešle su u zoru 1. januara 1951. godine u napad duž celog fronta, nanoseći glavni udar na zapadnom i centralnom sektoru, gde su se nalazili americki 1. i 9. korpus. Sedam kineskih armija i 2 severnokorejska korpusa prodrli su duboko prema Seulu i Vondžu (Wonju). U teznji da sačuva svoje jedinice od velikih gubitaka, a računajuci sa teškoćama u snabdevanju koje ce protivnik imati, general M. Ridžvej doneo je odluku o povlačenju, bez upustanja u odsudne odbrambene borbe. Prvih dana kineske i severnokorejske jedinice primenjuju taktiku gonjenja, u nameri da protivniku onemoguće organizovano povlačenje. Na aerodromu Kimpo (Kimp'o), u blizini Inčona, na primer, snage UK nisu imale vremena da evakuišu materijal, koji se tamo nalazio, pored hangara, baraka i drugih vojnih objekata, pa su spalile znatne količine goriva i napalma, koji je prvi put počeo da se primenjuje u Koreji. Četvrtog januara napušten je Seul, a odmah potom i luka Inčon. Snage UK povukle su se na liniju Pjongtek (P'yongt'aek) - Samčok. Mase izbeglica zakrčile su puteve i pruge prema Pusanu. Iznenada, Kinezi i Severnokorejci prekidaju napade južno od Seula i deo snaga sa tog sektora prebacuju na centralni i istočni deo fronta. Tu se ubrzo razvijaju oštre borbe. Živu aktivnost ispoljavaju i gerilci i severnokorejske jedinice koje su se infiltrirale u pozadinu snaga UK. Ali, i na tom delu fronta Kinezi i Severnokorejci odjednom prekidaju napade. Front se stabilizuje izvode se samo akcije sa ograničenim zadacima (nasilno izviđanje i zaposedanje povoljnijih položaja). Na iznenadno prekidanje napada kinesko-severnokorejska komanda se odlučila zbog teškoca oko snabdevanja i popune jedinica. No, verovatno su na to uticali i politički faktori s obzirom na živu aktivnost za okončanje rata, koja se upravo u to vreme odvijala. Uviđajuci nerealnost pokušaja rešavanja korejskog problema oružanih putem, većina u UN teži mirnom resenju. S tim u vezi Generalna skupština je 13. januara 1951. godine usvojila nov plan za uspostavljanje mira u Koreji. Izmedu ostalog planom se predviđalo da se odmah prekine vatra, da se iz Koreje povuku sve strane trupe i da, dok traje primirje, UN imaju nadzor nad upravom u celoj Koreji. Da bi se Kina privolela na prihvatanje tog plana, njime se predviđalo i stvaranje specijalne agencije UN za rešenje glavnih problema Dalekog istoka, uključujuci pitanje ostrva Tajvana i članstva Kine u UN. Sovjetski Savez je odbacio taj plan s obrazloženjem da u njegovom donošenju nisu učestvovali Kina i Severna Koreja. Kineski premijer Ču En Laj zatražio je sazivanje konferencije sedam zemalja (Kine, SSSR, V. Britanije, SAD, Francuske, Indije i Egipta) koja bi raspravljala o Korejskom ratu, povlačenju SAD sa ostrva Tajvana i o drugim dalekoistočnim problemimaa. SAD su taj zahtev odbile, a potom izdejstvovale osudu Kine: Generalna skupština je 1. februara 1951. godine sa 44:7 i 9 uzdržanih glasova (među kojima se opet nalazila i Jugoslavija) usvojila rezoluciju o agresiji Kine u Koreji. OPERACIJE OGRANIČENIH CILJEVA Krajem januara 1951. godine jedinice UK preduzimaju oprezne napadne akcije, vodeći računa da ne oslabe stabilnost svojih glavnih položaja. Bez većeg otpora stigle su do Seula, ali su tada nocu 11/12. febrara 1951. godine delovi kineske 40.i 66. armije i severnokorejskog 5. korpusa izvršili jak napad severno od Engsonga (Hoengsong) na južnokorejsku 3., 5. i 8. diviziju, razbili ih i prinudili na povlačenje. Do žestokih borbi došlo je i u oblasti Inčona. U centru nadiru jake severnokorejske snage ka Pjongčangu (P'yongch'ang) i ugrožavaju desno krilo američkog 10. korpusa. Ali, već 18. febrara pritisak kineskih i severnokorejskih snaga popušta. Na to je general Ridžvej, sa američkim 9. i 10. korpusom preduzeo 21. februara. operaciju pod nazivom " Killer ", radi nanošenja što većih gubitaka protivniku i pomeranja fronta bliže 38. paraleli. Do 1. marta 1951. godine linija fronta pomeren je na sever na pola puta između 37. i 38. paralele. Ujedinjena komanda je preduzela 7. marta novu napadnu operaciju pod nazivom " Ripper ". Noću 14/15. marta jedinice UK ulaze u Seul. Izbijanjem snaga UK na 38. paralelu operacija Ripper je završena. Odluku o prelasku paralele predsednik SAD prepustio je odgovornom komandantu, s motivacijom da ona zavisi od taktčko-operativnih faktora. Mekartur i Ridžvej rešili su da nastave napredovanje. Kao nastavak operacije Killer i Ripper, preduzeta je 5. aprila operacija " Rugged ", u kojoj su trupe UK na centralnom i istočnom delu fronta pomakle liniju fronta nešto severnijenije od 38. paralele. U međuvremenu su sve više su dolazila do izražaja neslaganja između predsednika Trumana i generala Mekartura u pitanju daljeg vođenja rata. Mekartur je bio nezadovoljan ograničenim ratom u Koreji. Ne prezajuci od opasnosti proširenja rata i njegovog pretvaranja u konflikt svetskih razmera, insistirao je na bombardovanju postrojenja i baza na kineskoj teritoriji. Tome su se suprotstavljali mnogi saveznici SAD kao i svetska javnost. Predsednik SAD H. Truman smenio je 12. aprila 1951. godine generala Mekartura i time okončao višedecenijsku karijeru ovog kočopernog čoveka koji je imao nadasve bogat i zanimljiv životni put. Njegove funkcije preuzeo je general Ridžvej, koji je komandu nad 8. armijom predao generalu Van Flitu (James Van Fleet). KINESKO - SEVERNOKOREJSKA PROLEĆNA OFANZIVA (22. april - 19. maj 1951. godine) U jutarnjim časovima 22. aprila 1951. godine počela je ofanziva kineskih i severnokorejskih snaga duž celog fronta. Pošto je osnovni cilj operacije bio izolacija Seula i okruženje trupa UK na zapanom delu fronta, glavni udar bio je usmeren na američki 1. i 9. korpus. I u tim borbama Kinezi su primenjivali svoju uobičajenu taktiku juriša ljudskih talasa. Napadali su, uglavnom, noću, a danju su se ukopavali i maskirali, u čemu su ispoljavali veliku veštinu. Kinezi su, pošto je izrazito nadmoćna protivnikova avijacija gotovo potpuno proterala sa bojišta njihove tenkove i artiljeriju, osnovne borbene zadatke rešavali pešadijom koja je platila punu cenu u krvi za sprovođenje ovakvog načina ratovanja. Kinezi i Severnokorejci uspešno su izvodili partizanska dejstva u protivnikovoj pozadini. Izvodeći zadržavajucu odbranu, snage UK povukle su se do kraja aprila 1951. godine ispred Seula, i tu, uz jaku artiljerijsku i avio-podršku (7420 avio-poletanja za 8 dana), održale odbrambenu liniju. Noću 15/16. maja Kinezi i Severnokorejci ponovno su prešli u napad. Vođene su žestoke borbe u kojima su Kinezi Severnokorejci, uz znatne gubitke u ljudstvu, postigli samo manje taktičke uspehe. Do 20. maja kinesko-severnokorejska prolećna ofanziva se ugasila. Pokušaj snaga UK da ponovno preuzmu inicijativu, sveo se na ograničene operacije oko 38. paralele, koje nisu donele nikakve znatnije promene. Više nije moglo biti nikakve sumnje da je uspostavljena takva ravnoteža snaga koja ni jednoj ni drugoj strani nije stavljala u izgled znatnije mogućnosti za rešenje korejskog problema oružjem. U toj situaciji diplomatija je ponovno stupila na scenu. ZAKLJUČENJE PRIMIRJA SAD su diplomatskim kanalima stavile do znanja SSSR da su voljne da pregovaraju, našta je sovjetska delegacija u UN predložila (23. juna 1951. godine), da se povedu pregovori o primirju. Pošto je u međuvremenu i NR Kina izrazila sklonost ka takvom kursu, pregovori su počeli 10. jula 1951. godine u Kesongu (S. Koreja). Sa severne strane glavni delegat bio je severnokorejski general Nam Il, a sa južne komandant pomorskih snaga SAD na Dalekom istoku viceadmiral Tarner (Joy Turner). Iako su, prema obostranoj saglasnosti, neprijateljstva trajala sve do potpisivanja primirja, nijedna strana nije pokazivala spremnost za preduzimanje većih akcija na frontu. Nešto jače borbe vođene su u avgustu 1951. godine, u vreme kada su pregovori bili prekinuti. Ali, i one su trupama UK donele samo ograničene taktičke uspehe. Međutim, dejstva avijacije i artiljerije bila su vrlo intenzivna. U tom periodu kineska artiljerija postala je aktivnija (dnevna potrošnja artiljerijske i minobacačke municije prelazila je nekada 24 000 zrna). Amerikanci su u periodu avgust-oktobar 1951. godine izveli vazdušnu operaciju " Strangle ". U njoj su izgubili 146 aviona, a uništili ili onesposobili 155 protivnikovih. U 1952. godini bombarderima Boeing B-29 Super Fortress, kasnije mlaznim lovcima bombarderima F-84C Thunderjet, intenzivno su napadali hidroenergetska postrojenja na reci Jalu. U međuvremenu su pregovori otezani i prekidani. Najviše je bilo neslaganja oko repatrijacije ratnih zarobljenika, jer su pregovarači sa severa zahtevali da se zarobljenici vrate po principu " svi za sve " a oni sa juga su imali stanovište da svi zarobljenici budu oslobođeni a zatim prema sopstvenoj volji odluče, da li žele da se vrate u svoju zemlju ili ostanu u onom delu Koreje gde su se zatekli. Najzad su pregovori okončani 27. jula 1953. godine potpisivanjem sporazuma, koji je kao najvažnije odredio demarkacionu liniju (to je zapravo i današnja granica između dve Koreje i nalazi se nešto severnije od 38. paralele) i demilitarizovanu zonu, mere za obustavljanje vatre i uspostavljanje primirja repatrijaciju ratnih zarobljenika i sazivanje političke konferencije za definitivno rešenje korejskog pitanja. Naredne godine, 26. aprila - 15. juna 1954. godine Ženevska konferencija razmatrala je korejsko pitanje, ali bez rezultata. Koreja je i dalje ostala podeljena. GUBICI 415 000 poginulih i 428 568 ranjenih Južnokorejaca (od čega oko 1/5 otpada na vojne gubitke), 29 550 poginulih, 103 429 ranjena i 3486 nestalih Amerikanaca. Ostale zemlje čije su se jedinice borile u sastavu snaga UK imale su 2843 poginulih, 11 833 ranjena i 525 nestalih. Severnokorejci i Kinezi nisu objavili svoje gubitke. Po proceni UN u Južnoj Koreji je do februara 1952. godine razoreno 600 000 domova, raseljeno 500 000 lica, dok je 100 000 dece ostalo bez roditelja. U Severnoj Koreji je, prema istom izvoru, poginuo svaki deveti stanovnik. U obe Koreje su svi veći gradovi teško oštećeni. Bambi
istorija.268 dbambi,
=> odvojeno od Japana. Na istoku se nalazi Korejski zaliv koji je deo => Žutog mora, a na zapadu Japansko more odnosno Tihi okean. Koreja ima Ovo treba obrnuto. Dakle, na zapadu je Korejski zaliv, a na istoku Japansko more. Bambi
istorija.269 dr.grba,
>> ...Mada se >> čovečanstvo ovog rata seća tek po činjenici da i danas postoje dve >> korejske države... I po seriji M.A.S.H. (: Sjajne poruke.
istorija.270 dbambi,
Tek sad sam primetio da uz poruku 3.266 nije zakačen fajl. Nemam objašnjenja, pošto sam sve obavio " po propisu ", ali da ne bih gnjavio suviše zakačio sam ga ponovo. Dakle, uz poruku 3.266 sada se definitivno nalazi karta korejskog poluostrva. Bambi
istorija.271 supers,
>> UK pređu 38. paralelu. Ipak, pod uticajem SAD, Generalna >> skupstina UN je 7. oktobra 1950. godine sa 47:5 i 7 uzdržanih >> glasova, (jedan od njih bio je i jugoslavenski), izglasala >> rezoluciju kojom je Mekarturu i formalno otvoren put u Severnu Koreju Ovo mi je najčudniji deo priče u političkoj istoriji Korejskog rata. Kako je odluka o prelasku 38. paralele mogla biti doneta mimo Saveta bezbednosti? U ovom slučaju bi Sovjeti na toj sednici sigurno bili prisutni, za razliku od početka Korejskog rata kada su se pravili ludi. I stavili bi, naravno, veto na rezoluciju.
istorija.272 morkin,
> bogat i zanimljiv životni put. Njegove funkcije preuzeo je general > Ridžvej, koji je komandu nad 8. armijom predao generalu Van Flitu Ima neka priča o strogosti generala Ridžveja. Čitao sam negde da su po njemu kontrolori karata dobili svoje popularno ime - ridže.
istorija.273 dbambi,
=>> bogat i zanimljiv životni put. Njegove funkcije preuzeo je general =>> Ridžvej, koji je komandu nad 8. armijom predao generalu Van Flitu => => Ima neka priča o strogosti generala Ridžveja. Čitao sam negde da su po => njemu kontrolori karata dobili svoje popularno ime - ridže. Priča je tačna :), a tu reputaciju je širokoj javnosti Ridžvej pokazao upravo u Koreji. Naša javnost je o tom ratu bila prilično dobro i redovno obaveštavana. Inače, Metju Ridžvej (Matthew Bunker Rigway) je po specijalnosti bio padobranski oficir. Smatra se jednim od osnivača ovog roda vojske u armiji SAD, a dugo godina je bio na čelu jedne od najponzatijih padobranskih jedinica na svetu - američke 82. vazdušno- desantne divizije. Uz rivalsku 101. vazušno-desantnu, ova jedinica utemeljila je obrazac upotrebe " letećih pešaka " na mnogim frontovima drugog svetskog rata. Obe divizije, a i sam general Ridžvej učestvovale su u najvećem vazdušnom desantu ikad izvedenm - operaciji " Market - Garden " koja je za cilj imala zauzimanje neoštećenih mostova na velikim rekama u Holandiji i Belgiji u jesen 1944. godine. Amerikanci su uspešno završili svoj deo posla, ali su omanuli Britanci koji nisu uspeli da zauzmu i zadrže holandski grad Arnhem. Nakon te operacije Ridžvej je upućen na novu dužnost, a američki padobranci su ponovo dospeli na naslovne strane herojskom odbranom Bastonja i St. Vit-a tokom ardenske ofanzive. Odbrana Bastonja (koju je uglavnom činila 101. divizija) ušla je u istoriju kako zbog činjenice da je upornost njegovih branilaca verovatno spasla saveznički front od raspada i sprečila Nemce da osvoje Antverpen, tako i zbog čuvene poruke koju je američki general Mekolif (McAuliffe), komandant snaga opkoljenih u Bastonju, uputio nemačkom komandantu kada je ovaj zatražio predaju njegovog garnizona. Nemački general Von Litvic (Von Lüttwitz) zatražio je predaju Amerikanaca tvrdeći da je njihova situacija beznadežna. Mekolif nije tako mislio i njegov odgovor je to nedvosmisleno pokazao. Sastojao se od tri reda: " Nemačkom komandantu: GLUPOSTI ! Američki komandant ". Inače, Ridžvej je posle završetka korejskog rata zauzimao mnoge važne funkcije, a dogurao je i od komandanta kopnene vojske oružanih snaga SAD. Međutim, na tom položaju je ostao kratko, jer je penzionisan već 1955. godine, verovatno zbog izbora Dvajta Ajzenhauera na mesto predsednika SAD. Ajzenhauer je bio Ridžvejev nadređeni tokom rata u zapadnoj Evropi i poznato je da se nisu baš dobro slagali. Brzo penzionisanje verovatno je bilo izravnavanje starih računa. Bambi
istorija.274 dbambi,
=> =>>> UK pređu 38. paralelu. Ipak, pod uticajem SAD, Generalna =>>> skupstina UN je 7. oktobra 1950. godine sa 47:5 i 7 uzdržanih =>>> glasova, (jedan od njih bio je i jugoslavenski), izglasala =>>> rezoluciju kojom je Mekarturu i formalno otvoren put u Severnu Koreju => => Ovo mi je najčudniji deo priče u političkoj istoriji Korejskog rata. => Kako je odluka o prelasku 38. paralele mogla biti doneta mimo Saveta => bezbednosti? U ovom slučaju bi Sovjeti na toj sednici sigurno bili => prisutni, za razliku od početka Korejskog rata kada su se pravili ludi. => I stavili bi, naravno, veto na rezoluciju. Ne kapiram baš najbolje unutrašnju organizaciju UN, a čini mi se da se ona često i menjala, zavisno od međunarodnih prilika. Npr. sve do 70-tih godina stolicu Kine u Savetu bezbednosti držao je Tajvan jer se smatralo (barem na zapadu) da je to legalna Kina. Tito je jednom prilikom izjavio da je cilj pokreta nesvrstanih da u svoje redove privuku što više članova, kako bi prostim brojem stekli većinu i premoć u Generalnoj skupštini UN čime bi, kako je on smatrao, treći svet dobio političku ulogu koja mu pripada na svteskoj sceni (time je opravdao okupljanje svetske sirotinje :)). Verovatno je u vreme kada je on to rekao politička težina Generalne skupštine bila veća od težine Saveta bezbednosti, ali vidimo da su se stvari danas promenile. Bambi
istorija.275 dbambi,
=>>> ...Mada se =>>> čovečanstvo ovog rata seća tek po činjenici da i danas postoje dve =>>> korejske države... => => I po seriji M.A.S.H. (: Predivna serija i jedan od razloga što se intimno divim Amerikancima kao naciji. Kako ja vidim stvari, retko gde se može videti tolika sposobnost nacije da se naprosto smeje na račun sopstvene istorije i da je istovremeno toliko neguje. Pored smejanja, pokazali su se sposobnim da na filmovima i knjigama prikažu najveće mrlje svoje istorije (odnos prema Crncima i Indijancima) jasno upirući prstom na krivca. Radi mentalne vežbe, pokušajte da zamislite ovde snimanje filma finansiranog srpskim parama i masovno gledanog u srpskim bioskopima koji npr. pravi za*ebanciju od prvog ili drugog svetskog rata (u bilo kom aspektu) ili prikazuje nas kao KRIVCE za nešto ružno u bližoj ili daljoj prošlosti. Bambi
istorija.276 dr.grba,
>> su u najvećem vazdušnom desantu ikad izvedenm - operaciji " Market - >> Garden " koja je za cilj imala zauzimanje neoštećenih mostova na velikim >> rekama u Holandiji i Belgiji u jesen 1944. godine. Amerikanci su uspešno >> završili svoj deo posla, ali su omanuli Britanci koji nisu uspeli da >> zauzmu i zadrže holandski grad Arnhem. O ovom događaju je snimljen sjajan film. A što se tiče daljih detalja o ovom desantu, mislim da imamo čoveka koji će to sa zadovoljstvom da iščačka na, takođe, zadovoljstvo ovde prisutnih (: Je l' tako, Darko?
istorija.277 morkin,
> su u najvećem vazdušnom desantu ikad izvedenm - operaciji " Market > - Garden " koja je za cilj imala zauzimanje neoštećenih mostova na > velikim rekama u Holandiji i Belgiji u jesen 1944. godine. > Amerikanci su uspešno završili svoj deo posla, ali su omanuli > Britanci koji nisu uspeli da zauzmu i zadrže holandski grad Arnhem. U ranu jesen 1944. Saveznici su zbog razvučenih linija snabdevanja imali dve mogućnosti - da napadnu preko Zapadnog Zida (Amerikanci, Paton) ili da napadnu kroz Belgiju i Holandiju (Englezi, Montgomeri). Odlučeno je da se izvrši desant padobrancima na pet mostova i osigura se prodor u srce Rajha. U Market-Gardenu bilo je planirano da se osvoji 5 mostova, a Britanci su bili zaduženi da napadnu poslednji i da ga drže 48 sati, koliko je (kako je Montgomeri cenio) bilo potrebno Savezničkim tenkovima da prodru do Arnhema i osiguraju sve mostove. Igrom sudbine, u miran kraj kod Arnhema dva dana pred početak operacije doveden je na odmor deo X oklopne SS divizija (možda nije bila SS, možda nije bila ni deseta, pišem po sećanju). Kako se Zapadni front nalazio u rasulu usled kolapsa Hitlerove strategije o održavanju trenutnih položaja hitno su obrazovane nove jedinice u samom Rajhu. To nisu bili trećepozivci, već veterani nemačkih padobranaca. Naime, nakon masakra prilikom zauzimanja Krita oni nisu bili upotrebljavani, uglavnom zbog premoći savezničke avijacije. Tako su Britanci spušteni oko 2 km dalje od planiranog cilja, probijali se kroz grad uličnom borbom. Izgubili su protivtenkovsku opremu, a onda su naišli Tigrovi. Britanci su pružili očajnički otpor, ali su Nemci jednostavno rušili kuće u kojima su se padobranci nalazili. Nakon četiri (ili pet) dana žestokih borbi dobar deo Britanaca se evakuisao. Napad kopnom je takođe kasnio tako da su Nemci imali priliku da sruše i četvrti most. Ispod njega je bio podmetnut eksploziv koji nije bio demontiran od strane Saveznika ili holandskog pokreta otpora. Kada su saveznički tenkovi počeli da prelaze most, nemački komandant je izdao naređenje da se most sruši. Do danas nije ostalo razjašnjeno zašto most nije odleteo u vazduh.
istorija.278 junior,
> Posle duže pauze evo jedne lepe priče u ovoj temi. Na zahtev > mnogobrojnih obožavalaca (junior mi prvi pada na pamet :)) Majstore, legendo, care :) Samo da te pohvalim, a sad se bacam na čitanje texta pa te posle kritikujem ;)
istorija.279 junior,
> O ovom događaju je snimljen sjajan film. Jel' to film koji se onako surovo završava, kad jedan britanski oficir preklinje nekog generala da isforsiraju prodor ka Arnhemu da bi spasili ljude, a ovaj mu odgovara - uvek sam smatrao da je Arnhem bio "a bridge too far"? Strašan film.
istorija.280 spantic,
> Ovo mi je najčudniji deo priče u političkoj istoriji Korejskog rata. > Kako je odluka o prelasku 38. paralele mogla biti doneta mimo Saveta > bezbednosti? U ovom slučaju bi Sovjeti na toj sednici sigurno bili > prisutni, za razliku od početka Korejskog rata kada su se pravili ludi. > I stavili bi, naravno, veto na rezoluciju. To je zapravo i najčudnije u celoj priči oko Korejskog rata. Sovjeti su mogli vetom da spreče celu priču, ali su se uzdržali. A u to vreme stolicu NR Kine je držao Tajvan, mada mi zaista nije najjasnije da li su raspolagali pravom veta.
istorija.281 spantic,
> u Generalnoj skupštini UN čime bi, kako je on smatrao, treći svet dobio > političku ulogu koja mu pripada na svteskoj sceni (time je opravdao > okupljanje svetske sirotinje :)). Verovatno je u vreme kada je on to > rekao politička težina Generalne skupštine bila veća od težine Saveta > bezbednosti, ali vidimo da su se stvari danas promenile. Zapravo nije u tome stvar. Sovjeti su se prosto uzdržali, što je blago rečeno još danas veoma čudno.
istorija.282 poulos,
* da bi spasili ljude, a ovaj mu odgovara - uvek sam smatrao da je * Arnhem bio "a bridge too far"? Ako se dobro sećam, baš tebi je, naročito daleko ti bio kad sam te odrao u svojoj debitantskoj partiji "Panzer"-a. ;)
istorija.283 morkin,
> U Market-Gardenu bilo je planirano da se osvoji 5 mostova, a Onima koje interesuje više o temi preporučujem knjigu Predaleki most (A Bridge too Far), autor Cornelius Ryan (nisam siguran za tačno spelovanje).
istorija.284 morkin,
> Jel' to film koji se onako surovo završava, kad jedan britanski > oficir preklinje nekog generala da isforsiraju prodor ka Arnhemu > da bi spasili ljude, a ovaj mu odgovara - uvek sam smatrao da je > Arnhem bio "a bridge too far"? Ta izreka je istinita, a izgovorio ju je jedan član Montgomerijevog štaba. Na brifingu desetak dana pre desanta, nakon saslušanog riskantnog plana, oficir je prišao karti i zapitao Montija "aren't we going a bridge too far?" što se najtačnije prevodi kao "ne idemo li jedan most više nego što treba". Kod nas se ta fraza iskrivila u "predaleki most".
istorija.285 dalex,
> Predivna serija i jedan od razloga što se intimno divim Amerikancima > kao naciji. Kako ja vidim stvari, retko gde se može videti tolika > sposobnost nacije da se naprosto smeje na račun sopstvene istorije i > da je istovremeno toliko neguje. Pored smejanja, pokazali su se > sposobnim da na filmovima i knjigama prikažu najveće mrlje svoje > istorije (odnos prema Crncima i Indijancima) jasno upirući prstom > na krivca. Btw Masha, jer se replika odnosila na njega, skoro sam čitao knjigu (ona džepna izdanja, fest - roman?), to je tek izvrsno. Samo recimo replika kad Hok dovodi Kopljaša Olivera Džonsa, inače hirurga, ali i ragbi profija, ne bi li razbili generalovu ekipu. Džons, crnac, priča kako se spajtao s njim dok su delili sobu: Džons: Je li, Hok, kako to da si ti sa mnom sasvim Ok, i javljaš se po nekom od moje braće koji dolaze kod mene, ali neke ne zarezuješ ama ni malo? Hok: Pa jel se tebi sviđaju svi oni beli momci okolo? Mash je, međutim, pre svega kritika američke armije, mada je nadmašuje najbolja od svih (za mene) "Kvaka 22". Glede američkog duha koga si se dotakao, taj deo je i mene oduvek na momente uspevao da fascinira. Zanimljivo je da imaju parodije na sve i svašta, kritike svega, od Bele kuće i rasne netrpeljivosti do Šoubiza i malograđanštine, a da imaju i sve to samo po sebi, on the run. A opet, u finalu, to sve dovede do toga, da, recimo, ljudski život ima veliku cenu, da se ne igra vojnim akcijama, da pritisak javnosti po nešto znači... Ne znam, Amerika je puna protivrečnosti, mogu da nađem i 20 primera za loše stvari, a i tema je 100% promašena, al opet, setim se recimo slogana koji je tamo na snazi poodavno: Ovo je slobodna zemlja. Slogan je slogan, ne pokazuje ništa, a opet kad vidim manifestacije toga, tipa da neko izjavi 'Ja imam prava, plaćam porez!', da se brlja po Klintonovom donjem vešu i prave vicevi na tu temu, što, ma kakav bio ishod, dovodi do toga da nauči ljude da te politička funkcija ne postavlja iznad zakona ili morala, eto, zadivim se... Nego, btw tvojih poruka, jedan ortak kazao: kao da gledaš film...
istorija.286 dbambi,
=>> O ovom događaju je snimljen sjajan film. => => Jel' to film koji se onako surovo završava, kad jedan britanski => oficir preklinje nekog generala da isforsiraju prodor ka Arnhemu => da bi spasili ljude, a ovaj mu odgovara - uvek sam smatrao da je => Arnhem bio "a bridge too far"? U planovima je to sve lepo izgledalo, i ako bi se trebalo suditi na osnovu podataka sa kojima su saveznički štabovi ušli u ovu operaciju onda ne bi bilo osnova za ocenu "a bridge too far". Pretpostavljalo se da u oblasti desantiranja neće biti nemačkih jedinica veće borbene vrednosti (u tom trenutku zaista je tako i bilo. Svega nekoliko dana pre desanta, u oblast Arnhema su stigle 9. i 10. SS oklopna divizija. Obe divizije su bile desetkovane borbama u Normandiji tokom jula i avgusta i imale su vrlo mali broj ljudstva i tenkova. Međutim, a to će se pokazati kao ključno, imale su veoma iskusan i hladnokrvan komandni kadar koji se nije dao iznenaditi vazdušnim desantom niti omesti savezničkom vazdušnom premoći koja je bila apsolutna tokom celog prvog dana operacije, 19. septembra). Planirano je zatim, da se prvog dana desanta iz aviona izbaci samo trećina ljudstva i neznatan deo opreme. Ostatak bi sledio u narednim izbacivanjima, sutradan i dan nakon toga. 20. septembra nad celom severozapadnom Evropom spustila se teška magla, koja je značila da će se britanski padobranci boriti sa trećinom borbenog sastava, sa malim zalihama hrane i municije i gotovo bez PT artiljerije koja bi, da su je imali, verovatno preokrenula tok bitke. Nemačku oklopnu superiornost samo je uvećalo prisustvo na bojištu prvih primeraka nemačkog tenka " Tigar " koji je u to vreme bio verovatno najbolji tenk na svetu. Dakle, ja se ne bih složio sa tvrdnjom da su planovi u startu bili nerealni ili predimenzionirani. Naprosto je nesrećan splet okolnosti sastavljen od neažurnih obaveštajnih podataka i loših vremenskih prilika doveo do takvog ishoda. Bambi
istorija.287 dbambi,
=>> Ovo mi je najčudniji deo priče u političkoj istoriji Korejskog rata. =>> Kako je odluka o prelasku 38. paralele mogla biti doneta mimo Saveta =>> bezbednosti? U ovom slučaju bi Sovjeti na toj sednici sigurno bili =>> prisutni, za razliku od početka Korejskog rata kada su se pravili ludi. =>> I stavili bi, naravno, veto na rezoluciju. => => To je zapravo i najčudnije u celoj priči oko Korejskog rata. => Sovjeti su mogli vetom da spreče celu priču, ali su se uzdržali. => A u to vreme stolicu NR Kine je držao Tajvan, mada mi zaista nije => najjasnije da li su raspolagali pravom veta. Ne bih rekao da su Rusi mogli prostim vetom da spreče ceo sled događaja, ali je i njihovo uzdržavanje zaista stvar za diskusiju. Izostanak rukog veta je samo značio da će cela vojna kampanja u Koreji formalno biti pod pokroviteljstvom UN, ali bi, da je veto i bio uložen zapad sasvim sigurno intervenisao, jer su (u prvom redu) SAD bile odlučne u nameri da se širenje komunizma mora zaustaviti. Pokazalo se da dosta puta nakon toga da famozni veto ipak nije svemoćan i da će se istorija i dalje krojiti interesima pre svega. Isti ti Amerikanci u svega deceniju i po kasnije imali u Vijetnamu više vojnika nego u Koreji i ti vojnici su tamo ostali znatno duže i sa znatno razornijim posledicama (i taj rat se doduše okončao drugačijim ishodom), a da sve vreme američka akcija nije imala nikakvo pokriće UN. Rusi su mogli da mašu vetom koliko hoće, isto kao i Ameri u slučaju Avganistan. Bambi
istorija.288 morkin,
> Dakle, ja se ne bih složio sa tvrdnjom da su planovi u startu bili > nerealni ili predimenzionirani. Naprosto je nesrećan splet > okolnosti sastavljen od neažurnih obaveštajnih podataka i loših > vremenskih prilika doveo do takvog ishoda. Možda sam ja pod utiskom autora knjige, ali mislim da je plan ipak bio pretenciozan. Bolje bi bilo da je snabdevanjem potpomognut Paton i da je on ušao u Nemačku.
istorija.289 shoom,
Svaka čast za tekst. Mogu samo da dodam prigodnu pesmu 'Pismene Mode' : @SONG: EVERYTHING COUNTS -- Construction Time Again and People Are People The handshake Seals a contract From the contract There's no turning back The turning point Of a career In Korea being insincere The holiday Was fun packed The contract: Still intact The grabbing hands Grab all they can All for themselves After all It's a competitive world Everything counts in large amounts The graph On the wall Tells the story Of it all Picture it now See just how The lies and deceit gained a little more power Confidence taken in By a sun tan And a grin The grabbing hands Grab all they can All for themselves After all It's a competitive world Everything counts in large amounts The grabbing hands Grab all they can Everything counts in large amounts
istorija.291 dbambi,
=>> Dakle, ja se ne bih složio sa tvrdnjom da su planovi u startu bili =>> nerealni ili predimenzionirani. Naprosto je nesrećan splet =>> okolnosti sastavljen od neažurnih obaveštajnih podataka i loših =>> vremenskih prilika doveo do takvog ishoda. => => Možda sam ja pod utiskom autora knjige, ali mislim da je plan ipak bio => pretenciozan. => => Bolje bi bilo da je snabdevanjem potpomognut Paton i da je on ušao u => Nemačku. Paton i jeste ušao u Nemačku :), čak i pre Montgomerija kome je bila dodeljena uloga onoga koji će prvi preći Rajnu (kod Vazela). Tvoja tvrdnja o postojanju dve koncepcije koje su različito gledale na problem " kojim putem u Nemačku " je tačna, a ja ću pokušati detaljnije da obraložim obe i dam svoj sud. Britanci su se, naravno, zalagali da se u Nemčku uđe severnim krilom savezničkih snaga (upravo onim koje su oni držali). Ovo je bilo pitanje prestiža, ali je cela stvar poduprta i sa nekoliko jakih argumanta. Prvo, put u Nemačku od Normandije i Pariza je znatno kraći ako se ide severnom rutom, preko Belgije i Holandije. Dalje, " na dohvatu ruke " su odlične luke (Roterdam Antverpen, pa možda i Hamburg) kao i putna mreža koji su se u dotadašnjem toku rata na zapadu pokazali kao ključni faktori. Zemljište je ravničarsko i pogodno za nastupanje velikih oklopnih formacija, a jedinu smetnju u tom pogledu predstavljao je veliki broj reka i kanala od kojih su neki bili vrlo široki. Dalje, ako bi se u Nemačku ušlo severnom trasom izbegao bi se famozni Zapadni bedem (nemački ekvivalent Mažino linije) a i trenutno bi se iz igre izbacilo najveće nemačko industrijsko područje Rurska oblast. Zbog Rura su zavezni godinama slali hiljade aviona da bacaju svoje bombe i sada su želeli da ga vide konačno van stroja, a nadali su se da bi i za nemačku vojsku gubitak Rura bio fatalan. Na kraju, pošto u tom trenutku niko nije mogao da zna koliko će rat još trajati (pesimisti su predviđali nekoliko godina) izvesnu težinu je imao i britanski argument da bi se osvajanjem " Niskih zemalja " (Low Countries) eliminisali svi lanseri raketnog oružja ( V-1 i V-2 ) kojima su bila ugrožena britanska ostrva, a eventualnim osvajanjem Hamburga i Danske nemačke podmornice bi praktično bile eliminisane iz rata. Amerikanci koji su držali južno (desno) krilo savezničkog fronta želeli su da oni uđu prvi i mada nisu mogli poreći britanske argumente trudili su se da naglase neke problematične detalje. Prvo su se osvrnuli na pitanje reka i kanala. Reke poput Šelde, Meze i Rajne su u Holandiji klasične široke i spore ravničarske reke velike širine. Problem ih je preći bez mosta čak i u miru, a kamoli kada drugu obalu drži neprijatelj. (ovaj aragument su u priličnoj meri pobili Rusi, koji su nekako u isto vreme pregazili Poljsku i baltičke zemlje sa sličnom hidrografijom). Dalje Amerikanci (Paton pre svega) su tvrdili da će najjači nemački otpor biti koncentrisan upravo tamo gde su najosetljiviji - na severu. Sa druge strane, tvrdili su, na jugu ima znatno manje nemačkih snaga, Rajna je osetno uža, a i Saveznici su tu imali više snaga. Ono što nisu želeli da vide bio je Zapadni bedem koji se isprečio pred njima. Mada se kasnije pokazalo da je Zapadni bedem običan mit, jer niti je u originalu bio makar približno ravan Mažino liniji, niti je u tom trenutku imao svoju punu snagu, jer su mnoge instalacije i naoružanje bili preneti za izgradnju famoznog (i beskorisnog) Atlanskog bedema. Logistika je na jugu, na gornjoj Rajni, bila znatno teži problem, jer su najbliže luke (Šerbur i Brest) bile udaljene stotinama kilometara, a i same su bile relativno malog kapaciteta. Sve u svemu, ja bih prednost ipak dao Britancima na severu, a takva odluka je i donesena. Sa druge strane, Ajzenhauer, kao vrhovni komandant se nadao da će kočoperni Paton učiniti nešto na svoju ruku (kako je i bilo) i tako deo slave za prelazak Rajne otkinuti i za Amerikance. Čistom ratnom srećom i skoro neplanirano Patonove snage zauzele su dva skoro neoštećena mosta kod Remagena i Openhajma (oba osvojena pre Montgomerijevog prelaska reke kod Vazela). Sa ovih mostobarana američke snage su se raspršile po južnoj Nemačkoj i Bavarskoj, spojile se sa Rusima na Elbi, pocepali Rajh na dva dela i odvojili italijansko ratište. Iako je njihovo napredovanje bilo spektakularno (prvenstveno zahvaljujući Patonovoj neverovatnoj energiji) ipak je strateški značaj ostao na donjoj Rajni, kod Britanaca. Bambi
istorija.292 spantic,
> Ne bih rekao da su Rusi mogli prostim vetom da spreče ceo sled > događaja, ali je i njihovo uzdržavanje zaista stvar za diskusiju. Nismo se razumeli. Potpuno se slažem da moćni silom nameću svoja gledišta, ali ono što nije jasno zašto su Rusi omogućili formalno pokriće u suštini jednostrane intervencije Zapada.
istorija.293 askripka,
­=- Potpuno se slažem da moćni silom nameću ­=- svoja gledišta, ali ono što nije jasno zašto su Rusi omogućili ­=- formalno pokriće u suštini jednostrane intervencije Zapada. Kao i uvek u sličnim situacijama, u pitanju je bila klasična trgovina. Šta je ko tu dobio, teško je proceniti, naročito običnim smrtnicima. Pa pogledaj šta se dešavalo u bliskoj prošlosti i šta se dešava danas (mislim na politiku Rusije na ovim prostorima): Rusi se malo deru, malo prete, malo se uvlače, i - dobiju kredit. Verovatno i još nešto, možemo samo da nagađamo. A onda se naprasno smire i 'uzdrže' na svim bitnim glasanjima. Da se razumemo: ovo nije osuda Rusije. Mislim da tako i treba postupati (naravno, ko je u poziciji da to sebi može da priušti).
istorija.294 dbambi,
=> Kao i uvek u sličnim situacijama, u pitanju je bila klasična trgovina. => Šta je ko tu dobio, teško je proceniti, naročito običnim smrtnicima. => Pa pogledaj šta se dešavalo u bliskoj prošlosti i šta se dešava danas => (mislim na politiku Rusije na ovim prostorima): Rusi se malo deru, malo => prete, malo se uvlače, i - dobiju kredit. Verovatno i još nešto, možemo => samo da nagađamo. A onda se naprasno smire i 'uzdrže' na svim bitnim Možda je je bilo i ovako kako ti kažeš, ali je malo verovatno zbog toga što je situacija tada na relaciji Rusi-Zapad bila potpuno drugačija nego sada. SSSR je početkom pedestih bio na vrhuncu svoje moći u svakom pogledu, a pošto su 1949. godine Rusi npravili svoju atomsku bombu zapad nije imao ništa čime bi mogao otvoreno da zapreti ili da bezbolno ponudi nešto što bi Staljinu eventualno zatrebalo. Baš činjenica da je tada još na vlasti bio Koba, čini tvrdnju o nekoj trgovini (u kojoj bi on _nešto_ ustupio!) krajnje diskutabilnom. Ja sam mišljenja da da su Rusi hteli pre svega da izmire neke rečune sa Kinezima koji su bili braća samo po fasadi, a zapravo je pritajeni sukob tinjao od dana pobede Mao-a i društva u Kini. Diplomatska igra bila je vrlo tanana ali neki potezi ove dve zemlje tokom rata ukazuju na činjenicu da su u tom trenutku njihovi međusobni odnosi bili na temeljnom preispitivanju. Bambi
istorija.295 chill,
Beše to davne 1955. godine, u gradu Montgomeriju u Alabami... Jedna žena je pokazala da ima mnogo veća muda od svih pripadnika crne rase tog vremena... Naime, ona je bila prva osoba koja je odbila da sedi u zadnjem delu autobusa predvidjenom samo za crnce (što je za to vreme bio više nego hrabar podvig). Iz dana u dan je prkosila rasističkoj Americi vozeći se na prednjim (belim) sedištima, sve dok je nisu uhapsili i osudili zbog nepoštovanja tzv. Segregacionih Zakona... E, TADA JE SVE POČELO!... Ovaj dogadjaj je napokon pokrenuo crnce! Počeli su svakodnevni protesti, predvodjeni tada nepoznatim liderom Martinom Lutherom Kingom... Sve je to kasnije preraslo u višedecenijsku borbu crnaca protiv segregacije i rasizma... rosa_p.jpg
istorija.296 chill,
Svašta se dešavalo kasnije... Ubijeni su i Dr. King i Malcolm X... Nešto kasnije, u Sijetlu osnovana je THE BLACK PANTHERS PARTY, predvodjena Hjui Njutnom... Baje su imale trip da Malcolmove radikalne ideje sprovode u okvirima tadašnjih zakona... Za to doba je bilo prilično zastrašujuće videti gomilu uniformisanih crnaca sa oružjem u rukama kako štite svoja ionako mala prava, i to sve legalno i po propisima... Elem, uhapsi policija malopre pomenutog Hjui Njutna i osudi ga na robiju... I BAM!!!... pokupi se nekih 400.000 ljudi (i crnih i belih) i ode pred Vrhovni Sud da traži oslobodjenje lidera Crnih Pantera. Demonstracije trajaše desetak dana... Naravno, Hjui je pušten... (Na slici je prikazano nekoliko pripadnika Crnih Pantera kako na stepeništu zgrade Vrhovnog Suda obezbedjuju demonstracije) panthers.jpg
istorija.297 chill,
Na Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiko Sitiju, dvojica crnih atletičara stojeći na pobedničkom postolju izrazili su svoj protest protiv rasističkih zakona Amerike držeći podignutu ruku stegnute pesnice (što je bio znak koji su upotrebljavali pomenuti Crni Panteri, tzv. BLACK POWER pozdrav) tokom inotniranja himne SAD-a... Ubrzo zatim, izbačeni su iz Američkog Olimpijskog Tima, i vraćeni kući... tommie_s.jpg
istorija.298 kameni,
Povod za članak o arapsko-izraelskom ratu iz 1973. je rasprava u FORUMU o tome da li je Izrael izgubio ovaj rat. Tekst je iz Britanike. Valjda neće smetati što je na engleskom. Inače, za one koje interesuje istorija, Britanika je bolji izbor od Enkarte i ostalih enciklopedija. Možda nije toliko ažurna kao Encarta, zbivanja od par zadnjih godina su slabije obrađena, ali su tekstovi interesantniji (naravno sve je ipak na kraju stvar ukusa). A sad... čaršav: Yom Kippur War The most populous frontline (i.e., bordering Israel) Arab state, but one without oil revenues, was Egypt. Since 1955 Egypt had undergone a demographic explosion. Population was growing at a rate of 1,000,000 per year, and 35,000,000 people were crowded into the Nile valley and delta. The numbers and youth of the Egyptians (over half were under 25 in 1980) and the country's economic weakness meant that frustrated and unemployed youth posed the constant threat of political instability. Certainly Egypt could no longer afford an endless crusade against Israel. These considerations dominated the thinking of Nasser's successor as president, Anwar el- Sadat. He could not, however, abandon Nasser's legacy, especially with the Sinai under Israeli occupation, without losing his legitimacy at home. Accordingly, Sadat laid a risky and courageous plan to extricate his country from its foreign and domestic stalemates. Husbanding the arms provided by the U.S.S.R. after 1967, he abruptly expelled 20,000 Soviet advisers in July 1972 and opened a secret channel to Washington, hinting that Egypt and the United States together could eliminate Soviet involvement in the Middle East. Only the Americans, he reasoned, might influence the Israelis to return the occupied regions. Then, on Oct. 6, 1973, during the Jewish holiday of Yom Kippur, he launched the fourth Arab-Israeli war. The Egyptian army moved across the Suez Canal in force and engaged the Bar-Lev line. For the first time it made substantial progress and inflicted a level of casualties especially damaging for the outnumbered Israelis. Syrian forces also stormed the Golan Heights. The United States and the Soviet Union reacted with subtle attempts to fine-tune the outcome by alternately withholding or providing arms to the belligerents and by urging or discouraging a UN cease-fire. Nixon denied Israel an airlift of arms until October 13, preventing Israel from launching a prompt counterattack and thereby signaling Sadat of American sympathy. Once assured of U.S. aid, however, the Israelis struck on both fronts, regained the Golan Heights, and crossed the Suez Canal. Kissinger, alarmed that the Israeli victory might be so complete as to hinder a lasting settlement, quickly agreed to call, with the Soviet Union, for a UN cease-fire. The cease-fire broke down at once, and Israeli forces encircled a 20,000-man Egyptian army corps. Brezhnev curtly warned Nixon of possible Soviet military intervention, which the United States moved to deter, perhaps recklessly, with a worldwide alert of its military forces. Finally, Kissinger threatened a cutoff of arms deliveries unless Israel halted its offensive, and peace was restored. The 1973 war saved Egyptian honour and solidified Sadat's prestige to the point where he could afford to be conciliatory. The United States emerged as the "honest broker" between Egypt and Israel. As Kissinger put it, "The Arabs can get guns from the Russians, but they can get their territory back only from us." Kissinger's "shuttle diplomacy" between Tel Aviv and Cairo secured an Israeli withdrawal beyond the Suez in January 1974, the reopening of the canal, the insertion of a UN force between the antagonists, and, in September 1975, an Israeli retreat from the crucial Mitla and Gidi passes in the Sinai. The United States flooded both countries with economic and military aid, and Sadat repudiated Nasser's Socialism in favour of policies stimulating domestic private enterprise. The limited rapprochement that emerged from the 1973 war was purchased at great economic cost, for the Arab OPEC nations, led by Saudi Arabia, seized the opportunity to enact a five-month embargo of oil exports to all nations aiding Israel. More telling still was the price revolution that preceded and followed. OPEC had already engineered a doubling of the posted price of oil to $3.07 per barrel by the eve of the war. In January 1974 it nearly quadrupled the price again, to $11.56 per barrel. The importance of this sudden rise cannot be exaggerated. The resulting shortages and exorbitant costs accelerated the growing inflation in the Western world, exposed the energy-dependency of the industrial nations, created a vast balance-of-payments deficit in many industrial states, wiped out the hard-won economic progress of many developing nations, and placed massive sums of petrodollars in the hands of a few underpopulated Middle Eastern states. The political upshot was that the United States and Europe would have to pay close attention to the desires of those Arab states in foreign policy as long as OPEC unity survived. In November 1977, Sadat shocked the Arab world by announcing his willingness to go to Jerusalem personally to seek peace. When his talks with the new Israeli prime minister, Menachem Begin, broke down, President Carter invited them both to Camp David in September 1978. During 11 days of intensive discussion, Carter succeeded in bringing the rivals together. The Camp David Accords provided for complete Israeli evacuation of the Sinai, gradual progress toward self-rule for West Bank Palestinians over a five-year period, and a peace treaty signed by Begin and Sadat at the White House in March 1979. This historic settlement dismayed other Arab states and split the PLO asunder, the so-called rejectionists refusing to recognize the settlement. Qaddafi purchased huge amounts of Soviet arms and expanded Libya's training and supply of terrorists. In December 1979, 300 Muslim fundamentalists seized the holiest of all Islamic shrines in Mecca. Sadat himself was assassinated by Arab extremists in 1981.
istorija.299 dalex,
> > Btw, Dis je stradao u brodolomu, ali nisam siguran da li je u > > pitanju bio čuveni 'Titanik'. Zna neko? > Nije. Ne znam ime broda, ali se DIS udavio 1917. Ai, memory out of range in 077D h :) Koje je godine bio brodolom Titanika?
istorija.300 mure,
Titanik je potonuo 1912. (valjda u martu)
istorija.301 balinda,
>> Titanik je potonuo 1912. (valjda u martu) Zapravo, 15. aprila 1912. (Negde oko 2h posle ponoći, po lokalnom vremenu.) P.S. Vladislav Petković Dis se utopio kod Krfa, u Jonskom moru, u brodu koji je torpedovala nemačka podmornica, 16. maja 1917.
istorija.302 m.s.pesic,
b> >> Titanik je potonuo 1912. (valjda u martu) b> b> Zapravo, 15. aprila 1912. (Negde oko 2h posle ponoći, po lokalnom b> vremenu.) Datum je u redu. Tačno vreme je 02.20. b> P.S. Vladislav Petković Dis se utopio kod Krfa, u Jonskom moru, b> u brodu koji je torpedovala nemačka podmornica, 16. maja 1917. Pošto je krenuo kući da vidi zašto njegova supruga ne dobija pare koje joj je slao preko nekog prijatelja.