filozofija.2princess,
sta je inteligencija?
PS hitno mi treba vase ljicno misljenje
filozofija.3dcolak,
Inteligencija, sposobnost da se snađe u nepoznatoj situaciji.
Sledge DAMMIR!
filozofija.4index,
÷■÷ sta je inteligencija?
Sposobnost samostalnog rasuđivanja.
Nenad
filozofija.5ilazarevic,
> sta je inteligencija?
Ja i nemam neko lično mišljenje, t.j. mislim da je vaša strukovna definicija
sasvim prihvatljiva.
filozofija.6novim,
/odgovor na 12.192/
da prebacimo ono ovde, pod tvoj resor? ovde mogu da tupim (ako se
pobuniš, vičem: "ua, ministar!")
" iz njega vidi da je ovo nesporazum. Ja sam, naime, postavio
" pitanje da li biografija nekog autora nema veze sa TUMAžENJEM a
" ne sa CIVILIZACIJSKOM VREDNOŠĆU njegovog dela. To što mi o
" Šekspiru znamo malo ili nimalo ne dokida vrednost njegovih
" drama i/ili soneta ali nam zasigurno umanjuje mogućnost
" tumačenja.
Izgleda da bi izvor nesporazuma mogao biti upravo u tome šta se
misli pod tumačenjem (u prvoj poruci si to zapravo i sam rekao). Po
mom uverenju, tumačenje nekog književnog teksta imalo bi zadatak da
izloži osnove teksta upravo kao civilizacijske vrednosti; tada mu,
tumačenju, nije potrebna biografija autora. Tu se, izgleda, slažemo.
Možemo se ne složeti, ipak, oko toga da li pod tumačenjem treba
smatrati i razna druga izlaganja o nekom književnom tekstu koja mogu
rasvetliti pojedine elemente tog teksta (od nivoa motiva do
krupnijih sklopova, radnje, likova, izvesnih "ideja" itd.). Ako je
to tumačenje, a donekle jeste, onda i biografski podatak vredi kao
činilac u igri. Formula bi onda bila ovakva: ako je reč o
parcijalnom razumevanju, genetički elementi imaju svoje mesto i
podstiču tumačenje; ako je reč o razumevanju celine (osnove,
horizonta smisla, "ejdetike" dela), onda genetički elementi umanjuju
(jer nužno redukuju) horizont smisla.
- Prvo shvatanje tumačenja je opuštenije, drugo strože. S obzirom na
profesiju kojoj u najužem smislu pripadam (teorija literature), meni
je do ovog potonjeg (makar ličilo na zamršenu sholastiku). Tvoje
stanovište koje nije primarno zainteresovano za zavrzlame ove
oblasti dopušta lagodnije tumačenje tumačenja. (Uostalom, šta mene
briga da li je broj kao izraz nekog odnosa stvar koja postoji realno
u svetu, pa ga duh samo nađe kao nešto što već postoji, ili je, pak,
pre ideja duha, koju duh iznalazi i shodno tome uvek iznova stvara;
lomi ti glavu oko toga! :))) Dabome, u ozbiljnom smislu bi se moglo
reći da sadašnja teorija literature - koja dolazi iz današnje
filozofije, pre svega rasprava hermenutike i fenomenologije (zato je
tu odjednom postao jako zanimljiv Derida, inače "bauk" za naše
nadri-naučnike; ko tebe pozitivizmom, ti njega dekonstrukcijom! :))
- sada u nastojanju da pokuša da uradi ono što je, ako dobro
shvatam, matematika već mnogo ranije uradila: da se "ontološko
pitanje" makar neko vreme ostavi po strani (ali ostave pitanja
vezana za epistemologiju, za procedure istinitosti-valjanosti, i
sl.). Zato je danas genetička ideja za teoriju književnosti u
"rezervi" (a ka' će zaigra, ne znamo).
filozofija.7milan,
> ............................ Dabome, u ozbiljnom smislu bi se moglo
> reći da sadašnja teorija literature - koja dolazi iz današnje
> filozofije, pre svega rasprava hermenutike i fenomenologije (zato je
> tu odjednom postao jako zanimljiv Derida, inače "bauk" za naše
> nadri-naučnike; ko tebe pozitivizmom, ti njega dekonstrukcijom! :))
> - sada u nastojanju da pokuša da uradi ono što je, ako dobro
> shvatam, matematika već mnogo ranije uradila: da se "ontološko
> pitanje" makar neko vreme ostavi po strani (ali ostave pitanja
> vezana za epistemologiju, za procedure istinitosti-valjanosti, i
> sl.). Zato je danas genetička ideja za teoriju književnosti u
> "rezervi" (a ka' će zaigra, ne znamo).
žini mi se da u gornjoj rečenici, drugi red iza da treba jedno
"je". Ako sam u pravu onda je to neočekivan smer (bar za mene) u kome
se razvija savremena teorija literature. Naime, matematika se jeste
oslobodila "ontološkog pritiska" još u XIX veku. No, to treba
shvatiti kao oblik emancipacije jer su postale legitimne i one
matematičke discipline koje nemaju, ili nam se bar čini da nemaju,
ontološko opravdanje ili utemeljenje. Dakle domen matematike se
time proširio! Istina, zavladalo je jedno novo gledanje na
matematiku. Dok je klasična filozofija matematike tragala za
epistemološkim objašnjenjima pouzdanosti matematike, savremena
filozofija metamatiku gleda kao na paradigmu pouzdanosti, dakle kao
na probni kamen na kome se svaka epistemologija oprobava propadajući
ili prteživljavajući, sad' svejedno.
Stoga je u najmanju ruku dubiozno da li se analogija sa
savremenom teorijom literature, onako kako si je ti opisao - a verujem
ti na reč jer su najnoviji izvori te vrste koje sam čitao stari bar
dve decenije ;) - može uspostavitii na opisani način.
Jer ako se rasprava hermeneutike i fenomenologije (potonje nema u
matematici) ima shvatiti kao probni kamen teorije literature onda je
"oslobađanje od ontološkog pritiska" u slučaju potonje objekt a ne
meta pitanje. Mutatis mutandi to znači da potiskivanje "genetičke
ideje" znači samo osiromašenje teorije literature a ne njenu
emencipaciju. No, ko sam ja da o tome sudim? :)
Pl poz M
filozofija.8novim,
" Jer ako se rasprava hermeneutike i fenomenologije
" (potonje nema u matematici) ima shvatiti kao probni kamen
" teorije literature onda je "oslobađanje od ontološkog pritiska"
" u slučaju potonje objekt a ne meta pitanje. Mutatis mutandi to
" znači da potiskivanje "genetičke ideje" znači samo osiromašenje
" teorije literature a ne njenu emencipaciju. No, ko sam ja da o
" tome sudim? :)
Još gore! :) - Teorija literature (ako pod "teorijom" smatramo
upravo neku "meta oblast", skup apriornih načela, iliti
"transcendetalnih uslova a priori" nekog saznanja - što je zapravo
definicija teorije posle Kanta) manjka, što bi rekla moja baba (kao
"proto-dekonstrukcionista" ona bi tako opisala stanje gde se teorija
bavi sobom, tako da oscilira između "objekta" i "meta oblasti").
Naime, svi pokušaji da se razjasni "kako nastaje književno delo"
(dakle, genetičko pitanje) zakazuju. Došlo se do toga da je moguće
konstruisati različite teorije čitanja, pa preko njih eventualno
nešto saznati o pisanju. Tako je teorija literature postala teorija
čitanja literature, a samo pitanje o literaturi prelazi sve
neposrednije u filozofiju (s njene strane, pak, prihvaćeno je kao
probni kamen njenih spekulacija o jeziku). Crkavanje teorije
književnosti pri tom uopšte nije loše. Jedna magla, ili par
pogrešno postavljenih pitanja manje.
(Uopšte je u toku pokušaj jednog prilično drukčijeg shvatanja
literature no što je novovekovno; ideja postmodernog - kod filozofa,
a ne ovih alapača okolo - simptom je te promene; od 18. veka inače
potiče naše moderno razumevanje literature kao "fikcije" -
"izmišljotine", pre toga je to ime bilo znatno šire, mada i
nejasnije. Odjednom, vidimo da literature nisu samo "belles
lettres", nego su i simbolički poreci - poput psihoza, ili poput
ideologija, mitova, ne samo starih, nego i tekućih, ponekad
"dnevnih" - od iste fele; sa značajnim učincima, i sa tipovima
istine koja se ne može na brzaka formalizovati, itd. O takvoj
"littérature generalisée" je reč, a tu genetičko pitanje ima šanse
da se bolje postavi. Ne kao pitanje kauzalnosti, pra-početka ili u
ma kom obliku linearnog vremena, već kao pitanje transfera, recimo.)
ps: Ako ovo zanima Sezamovce (današnje ideje u oblasti misli o
književnosti - ma, ko ludi su za tim! :)) - neka viču, pa da
smanjimo zadovoljstvo žargona i uopšte dekabališemo se. :)
Ali, ček', ček'! :) Kako to da nema fenomenologije u matematici?
Verovatno nema, nego me zanima koji bi status onda za matematiku - a
koji, opet, za filozofiju matematike, ako priznaješ tako što - imale
upravo Huserlove rasprave, od "Pojma broja" (1887) do "Porekla
geometrije" (1936). žitav Huserl (koji i beše matematičar po
formaciji) vrteo se oko matematike, "ejdetski objekti" su najzad i
shvaćeni po modelu čistih matematičkih pojmova i oblika, a sve je to
kapitalno za filozofiju, nema spora. Da li stvar s tim Huserlovim
bubama stoji tako da je to važno za filozofiju, ali ne i matematiku?
Jedino tako to shvatam. Ali opet, kako da jedna od najvažnijih
filozofskih struja u ovom veku nije bila inspirativna za matiš? Ili?
filozofija.9wizard,
> Inteligencija, sposobnost da se snađe u nepoznatoj situaciji.
I sposobnost da uživa u poznatoj. ;)
filozofija.10milan,
> .................................... Da li stvar s tim Huserlovim
> bubama stoji tako da je to važno za filozofiju, ali ne i matematiku?
> Jedino tako to shvatam. Ali opet, kako da jedna od najvažnijih
> filozofskih struja u ovom veku nije bila inspirativna za matiš? Ili?
Baš tako. Ja se istina u filozofiji matematika bavim analitičkom
filozofijom pa ne mogu reći da li, eventualno, nema autora u
filozofiji matematike na koje je Huserl delovao inspirativno, ali mi
do sada ni jedan tekst nije dopao ruku a čini mi se da ih i nema.
Objašnjenje, koje mi prvo pada na pamet, bi bilo da je rasprava
između hermeneutike i fenomenologije u matematici obavljena još kroz
raspravu kantorovaca i dedekindovaca sredinom druge polovine XIX veka.
Ona je definitivno pokazala da tu "nema 'leba" za filozofiju
matematike jer je aparat postojećih filozofskih disciplina suviše
grub - ima malu "moć razdvajanja" rekli bi optičari za teleskop ili
mikroskop - tako da se filozofija matematike okrenula aparatu
matematike same. Kada, recimo, filozofi mozgaju nad matematičkim
problemima nama to zvuči kao neki pokušaj pisanja popularnih članaka
za "Galaksiju". ;)
Pl poz M
filozofija.11novim,
" tako da se filozofija matematike okrenula aparatu matematike
Hm, sad bi neki "humanistički" cinik (što gledaš u mene? ništa još
nisam rekao da sam :)) rekao: pa da, tu onda više i nema filozofije.
O:)
filozofija.12ndragan,
/ u svetu, pa ga duh samo nađe kao nešto što već postoji, ili je, pak,
/ pre ideja duha, koju duh iznalazi i shodno tome uvek iznova stvara;
Mom shvatanju matematike (ako sam još uvek matematičar, posle ovolikih
godina za tastaturom) više godi ovo drugo tumačenje, matematika kao igra
kojoj smo (proizvoljno) dodelili pravila. Ako se u nekim tačkama
podudara sa ostalim načinima koje koristimo za spoznavanje stvarnosti,
tim bolje po stvarnost :)
Bue_ Ndragan
filozofija.13ndragan,
/ Jedino tako to shvatam. Ali opet, kako da jedna od najvažnijih
/ filozofskih struja u ovom veku nije bila inspirativna za matiš? Ili?
Ili je bilo obratno? Matiš je svojim pojmovnikom nadahnuo mudroljubne
električare (struja, ne?).
Srodnost između matematike i filozofije nalazim u podjednako
neverovatnoj količini nebuloznih pojmova, koji počinju da dobijaju
smisao kad se teorija shvati :). I, verovali ili ne, uspevao sam da ih
nekako grafički predstavim u glavi... ne toliko same 'objekte', koliko
nekakve oblasti važenja i definisane osobine.
Bue_ Ndragan
filozofija.14valhala,
>--- Naime, svi pokusaji da se razjasni "kako nastaje knjizevno
>--- delo" (dakle, geneticko pitanje) zakazuju.
Objasni malo vise, ako nije tesko. Malo sam izgleda
van toka ovog razgovora, pa ako lupim, oprosticete
mi, nadam se. A daleko od toga da se mnogo razumem
u ove teme.
Dakle, da li govorite o pojmu 'inspiracije' ili
o necem drugom?
filozofija.15ndragan,
/ Dakle, da li govorite o pojmu 'inspiracije' ili
/ o necem drugom?
Ovaj pojam (nadahnuće, lat. inspiratio, naspram izdahnuća /* "das
Pazient ist getzrkt" */, expiratio) me baš zanima, sa teorijske strane.
Sa praktične strane, prema sopstvenom iskustvu, nadahnuće je čin
probiranja među onom gomilom stvarki koje čoveku u svako doba proleću
kroz glavu, te razvijanja onih koje mu se učine nekakvim materijalom od
koga bi se dalo štogod napraviti.
Pomanjkanje nadahnuća mi se čini više sindromom preteranog očekivanja -
tip jednostavno očekuje sam od sebe neku dovoljno veliku ideju,
propuštajući ko zna koliko dobrih ideja, koje u magnovenju ne
prepoznaje kao dobre i/ili velike.
E sad da čujemo teoriju, ako postoji.