CIVIL.1

19 Nov 1991 - 30 Sep 1992

Topics

  1. istorija (291)
  2. umetnost (70)
  3. filozofija (615)
  4. religija (630)
  5. o.jeziku (1293)
  6. knjizevnost (414)
  7. mozgalice (411)
  8. ko.je.ko (500)
  9. razno (668)

Messages - ko.je.ko

ko.je.ko.103 gandalf,
ARKADIJ i BORIS STRUGACKI Ruski pisci sf-a Braca Arkadij i Boris Strugacki rodjeni su u Petersburgu 1925,odnosno 1933.godine.Arkadij Strugacki zavrsio je institut za strane jezike u Petersburgu i dugo se bavio prevodjenjem sa Japanskog i Engleskog na Ruski jezik.Boris Strugacki zavrsio je astronomiju na Masinsko tehnickom fakultetu u Petersburgu a zatim je bio zaposlen u poznatoj Pulkovskoj opservatoriji.Braca Strugacki poceli su naucnu fantastiku da objavljuju 1958.godine.Pocev od 1960. gotovo svake godine napisu po jedan roman naucno fantasticnog zanra.Njihova najpoznatija dela su: Zemlja purpurnih oblaka;Put na Almateju;Stazeri;Pokusaj bekstva;Povratak;Daleka duga;Tesko je biti bog itd. Braca Strugacki danas su najpoznatiji pisci u Rusiji.
ko.je.ko.104 hercog,
Dzordz Gersvin (George Gershwin, 1898 - 1937) Gersvin je jedan od najpopularnijih kompozitora ameri- ckog muzickog zivota u prvoj polovini XX veka. On je jedan od zacetnika simfonizovanog dzeza. Stekao je ugled kao stv- aralac muzickih komedija i muzike za film, kao i opseznih dela u koncertnoj i operskoj muzici. Najobimnije i najznacajnije Gersvinovo delo je opera Porgi i Bes, komponovana u duhu americkog folklora, na te- mu iz zivota americkih crnaca. U njoj se opisuje tesko soc- ijalno stanje eksploatisane rase, koja u dodiru sa zapadnom civilizacijom najcesce strada. U muzici ovog izuzetnog Ger- svinovog dela ispoljavaju se tipicna obelezja crnackog duha i mentaliteta. Da bi uspesno napisao ovu operu, Gersvin je boravio medju crncima u Carlstonu, u Juznoj Karolini, pro- ucavajuci i belezeci njihove pesme. Na taj nacin on je u o- peru vesto utkao crnacki muzicki folklor. Ovde je Gersvin ispoljio smisao za oblikovanje dramskih prizora i svoj ta- lenat za melodiku. Ovim delom doprineo je izgradjivanju a- mericke nacionalne opere. Najpopularnije arije iz opere Porgi i Bes su : Letnje doba, Moj covek je sada otisao, Ne mora tako biti itd. (nastavak nesto kasnije)
ko.je.ko.105 max.headroom,
MILAN OKLOPDčIĆ pisac/dramaturg Rođen je 1948. u Beogradu. Diplomirao na fakultetu dramskih umetnosti. Grupa za dramaturgiju. Magistrirao 1976. u SAD sa temom "Psihodramatske predstave - pozorište i terapija". Objavljivao je u skoro svim našim časopisima i u inostranstvu. Stalni je umetnički savetnik Međunarodnog pozorišnog festivala u San Francisku. Autor je više od desetak pozorišnih i dvadesetak radio-drama: "Volim te dok jedeš jabuku", jedna od njih, odabrana je da otvori svečanu proslavu pedesetogodišnjice evropskog radija u Parizu, 1974. u produkciji ORTF. To je delo kasnije emitovano u čestrnaest evropskih zemalja. Autor je pet knjiga: "CA. BLUES", "VIDEO", "METRO", "SIV", i "HORSELESS". Pisao je igrane serije i pojedinačne emisije za televiziju. Koautor je drame "A Day at the Wreckyard" s američkim dramskim piscem Semom Šepardom (Sam Shepard, nagrađen Pulicerom). Svirao je bubnjeve sa beogradskim rok-grupama i kalifornijskom PABLO CRUISE, radio je na kompjuterima za UCDS, kao radnik u radionici za proizvodnju specijalnih scenskih efekata, bio je asistent na UCD za predmet tehnika dramskog pisanja i pomoćnik poznatog pozorišnog stvaraoca Pitera Šumana na projektu "Monument for Ishi". Stalno je zaposlen u Televiziji Beograd, u Redakciji programa za kulturu. "Kalifornijski bluz" je dobio nagradu "Miloš Crnjanski" za 1983. godinu. Knjiga je doživela šest izdanja i ukupan tiraž od 80.000 primeraka.
ko.je.ko.106 max.headroom,
HERMANN HESSE romanopisac Nemački književnik Herman Hese (1877-1962), naturalizovani Švajcarac od 1921, poreklom je iz porodice u kojoj je verska tradicija bila veoma snažna. Počeo je da pohađa bogosloviju, ali težeći da se oslobodi uticaja religije na svoj duhovni život, beži iz nje i radi kao bravarski i knjižarski pomoćnik u Tibingenu i Bazelu. Posvetivši se književnosti, u početku je bio pod uticajem Helderlina , dok je kasnije gradio misaonu strukturu svojih dela polazeći od učenja Frojda, Ničea i Dostojevskog. Njegov prvi roman "Peter Kamencind" doživljava uspeh 1904; tema je pobuna dece protiv roditelja. Godine 1911. putuje u Indiju; boravak u toj zemlji daje novu dimenziju njegovim razmišljanjima o protivrečnostima modernog sveta. Rat 1914. uneo je veliki nemir u njegov duhovni život. Poput njegovog prijatelja Romena Rolana, pokušao je da ostane "iznad meteža", ali je besmisao događaja ipak u njemu izazvao teške unutarnje sukobe, pojačavši njegovu osamljenost. Ovo nespokojstvo izraženo je u romanu "Demijan" (1919); u "Sidarti" (1922) Hese pokušava da kroz priču nadahnutu boravkom u Indiji reši protivrečnosti s kojima se sukobila njegova misao. Ta ista težnje još je izrazitija u romanima "Stepski vuk" (1927), koji predstavlja svojevrstan psihoanalitički dnevnik, i "Narcis i Zlatousti" (1930). Najznačajnijim njegovim ostvarenjem smatra se roman "Igra staklenih perli" (1943) u kojem Hese, dok čitav svet plamti u ratu, pokušava da ostvari neku vrstu sinteze filozofije Zapada i Istoka. Junaci ovog romana, superiorni ljudi, povukavši se u jedan kutak zemlje u koji ne dopire svetska buka, trude se da sažmu sva otkrića ljudskog duha u neku vrstu simboličke algebre. Herman Hese je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1946. godine.
ko.je.ko.107 jpavlov,
BRANKO MILJKOVIĆ pesnik Rođen je 29, januara 1934. godine u Nišu, gde je i završio osnovnu školu i gimnaziju. Već u nižim razredima gimnazije počeo je da piše i prevodi sa ruskog i francuskog, a prvu pesmu objavljuje 1951. godine u niškom listu "Naš glas". Na filozofski fakultet u Beogradu upisuje se 1953. godine. 1955. godine već je stekao pesničko ime, pošto je ciklus pesama objavio u cenjenom časopisu "Delo". Iste godine objavljuje pesme i u "Književnosti", "Letopisu Matice srpske" i "Književnim novinama". Objavio je knjige pesama: " Uzalud je budim" (1957), "Smrću protiv smrti" (1959), "Vatra i ništa" (1960, za koju je dobio Oktobarsku nagradu Beograda), "Preko nade" (1960) i bibliofilsko izdanje sa Radomirom Svetićem Rasom "Krv koja svetli" (1961). Pored toga, objavio je mnoštvo književnih eseja, kao i prepeva, prvenstveno sa ruskog i francuskog, ali i sa engleskog, anamitskog, i slovenačkog jezika. čivot je završio u noći 11/12 februara 1961. godine, u jednom zagrebačkom predgrađu, samoubistvom, kako je glasila zvanična verzija. U ovakvu verziju međutim, malo ko veruje. Vreme koje dolazi, moraće dati odgovor na kakav se
ko.je.ko.108 gandalf,
ALBERTO MORAVIJA knjizevnik Ime Alberta Moravije (pseudonim Alberta Pinkerla) iznenada se nametnulo paznji kritike 1929.godine.Te godine mlad pisac(rodjen je u Rimu 1907) objavio je u Milanu svoj prvi roman"Ravnodusni ljudi".Bila je to siva i turobna slika moralnog raspadanja bez zanosa i bez izlaza,nemilosrdno analizirana i izrazena kroz zgusnuto i snazno pricanje,jednostavnim jezikom,ali vec znalacki,liseno svih sljokica,svakog ulepsavanja.Tako je,posle jezickog artizma danuncijevske proze,u Italiji doslo do pokusaja unosenja novog jezika,izdrzala su probu iskustva futurizma i postignuti znacajni rezultati,stvorena nova proza i poezija.Ali narocito proza,tako nemilosrdna i savesna,tako snazna u neposrednosti pisanja i sadrzajnosti svog srecnog ritma,nije imala primera ni ugleda,niti ce ih ubuduce imati. Mnogi su se pitali kako je mogucno da u jednom mladicu ima toliko iskrenog iskustva i toliko ostrine,a gradjansko drustvo iz visih slojeva osecalo se razgoliceno i rasporeno na najnezdravijim i najbolnijim mestima.Uspeh"Ravnodusnih ljudi"bio je nagao i trajno ostao,a Moravija je ubrzo potvrdio svoje velike spisateljske vrednosti,nastavljajuci da sece po bolnim tackamadrustva,preciscavajuci i usavrsavajuci istovremeno svoj stil. Za "Ravnodusnim ljudima"sledilo je bogato i srecno stvaranje romana,pripovedaka i "dokumenata":iz 1935 su "Lep zivot"i "Promasena castoljublja",za kojima 1937 dolazi"Spletka"a zatim iz godine u godinu "Nesrecni ljubavnik","Pokozica","Agustino","Dve kurtizane" , "Rimljanka","Neposlusnost","Bracna ljubav","Komformist","Prezir","Rimske price". Moravija je neprekidno zadrzao moralni stav nemilosrdnog hirurga koji otkriva i svlaci bedu i ruznocu,ali pisuci on ne izrazava svoj moralni sud niti pokazuje zelju da lec.No kako nema istinske umetnosti bez moralne podloge,ubedzeni smo u efikasnu moralnu sadrzajnost Moravijine proze.Nije uzalud,uostalom,Alberto Moravija imao posla sa fasistickom cenzurom,koja je u toj prozi nasla likove svoga drustva,ili sa Vatikanskim tribunalom koji je dela Alberta Moravije stavio na indeks librorum prohibitorum. .
ko.je.ko.109 gandalf,
DINO BUCATI italijanski knjizevnik Dino Bucati potice iz porodice sa cvrstim moralom drustvenom tradicijom (otac mu je bio profesor medjunarodnog prava na univerzitetu u Pavilji).Rodjen je 16.oktobra 1906.godine u staroj porodicnoj kuci u planinskom mestu Beluno,ali stalno boraviste porodice je Milano.Njegov zivot je tekao linearno,bar za one koji vole da u spoljnim dogadjejima nalaze psoholoske korene tolikih licnosti savremene literature. Kao ucenik klasicnog liceja Parni u Milanu,nasao je svog prvog pravog ucitelja,kako je voleo da kaze,u profesoru knjizevnosti koji ga je naucio da otkriva u svakom obliku duboka znacenja i odnose.Kad je zavrsio srednju skolu,zeleo je da upise studije knjizevnosti;iz postovanja prema ocu pravniku izabrao je prava,ali bez imalo sklonosti,tako da mu diploma,kada ju je najzad dobio,nikada nije posluzila.Od 1928.godine bio je novinar u listu Korijere dela sera i do kraja zivota nije napustio ni novinarstvo niti tu izdavacku kucu.Bio je specijalni izvestac i ratni dopisnik za vreme drugog svetskog rata. Bucatijeva knjzevnicka aktivnost pocela je 1933.godine objavljivanjem romana Barnabo sa planina.Knjiga je probudila prilicno iteresovanje i radoznalost kritike kao delo mladog pocetnika.Medjutim,dve godine kasnije njegov drugi roman,Tajna stare sume,gotovo da nije ni primecen.Uspeh je dosao objavljivanjem trece knjige Tatarska pustinja,koja je u roku od nekoliko godina prevedena na vise jezika i izazvala mnoga odobravanja.Priznanja su,medjutim bila umerena jer,dok je sa jedne strane podvlacena pojava znacajnog literarnog slucaja,sa druge strane je vec pocinjala igra uporedzivanja i povezivanja sa drugim autorima.Danas se ovaj roman smatra jednim od klasicnih dela svetske fantastike,a mnogo godina kasnije Bucati ga je proglasi0o knjigom svog zivota.Kad sam je pisao bilo mi je jasno da cu tu knjigu morati da pisem celog svog zivota i da je zavrsim tek pred smrt rekao je u jednom intervjuu 1966.godine. Sledece knjige doprinele su ucvrscivanju slave Dina Bucatija kod sire publike (jer ona je u pocetku bila samo elitna).Za zbirku Sezdeset pripovedaka Bucati je 1958.godine dobio najugledniju italijansku knjizevnu nagradu Strega. Bucatijeva sklonost ka fantastici,sa svim njenim mnogostranostima i sarolikostima,u potpunosti je ispoljena u pripovetkama koje omogucavaju piscu da na ogranicenom prostoru,ostavljavsi ih na brzinu da bi odmah presao na nesto drugo,evocira bezbrojne odjeke na koje u njegovoj dusi nailazi jedna egzistencijalna stvarnost koja ga neprestano iznenadjuje i odusevljva. Ako pogledamo uzore,obavezan i najznacajniji je svakako Kafka.To je vec opste mesto,dosadno i opsesivno,ali kao sva opsta mesta ima u sebi neke istine.Povezivanje Kafke i Bucatija nije neopravdano,postoji vise analogija u atmosferi i stilu;to,medjutim,nije dovoljno da odmah jednog od njih proglasimo podloznim onom drugom. Dino Bucati je umro u Milanu 16.januara 1972.godine u sezdeset i sestoj godini zivota.Pred smrt je doziveo poslednji uspeh knjigom Teske noci,zbirkom razmisljanja i fantazija o zivotu.Na srpski jezik prevedeni su njegovi romani Jedna ljubav i Tatarska pustinja K.
ko.je.ko.110 gandalf,
FRANC KAFKA knjizevnik Rodjen je u Pragu 3.jula 1883.godine.Poticao je iz imucne jevrejske gradjanske porodice,u kojoj je preovadjivao uticaj despotskog oca.Imao je detinjstvo i prvu mladost slicnu Kjekegorovim i Prustovim iskusenjima.Pohadjao je Nemacku gimnaziju,zatim je studirao prava na Nemackom univerzitetu u Pragu.Mada studira pravo i sa uspehom priprema doktorat,vise misli na knjizevnost.Ucestvuje na omladinskim knjizevnim sastancima,upoznaje se i sprijateljuje sa Maksom Brodom a kasnije sa Francom Verfelom.Napada Oskara Vajlda i Franka Vedekinda,vatreno se zalaze za Manovog "Tonija Kregera" i Floberovo "Sentimentalno vaspitanje",cita Paskala,Getea,Dikensa,Kjerkegora,Renana,Tolstoja,Dostojevskog,a kasnije Bibliju i jevrejsku kabalu:nemackim jezikom se sluzio kao maternjim,vlada takodje grckim,latinskim i francuskim,docnije uci ceski i hebrejski.Godine 1908.stupa u drzavno osiguravajuce drustvo za radnik,svoju duznost obavlja veoma savesno,omiljen je kod pretpostavljenih i saradnik,zanima se za politicke skupove,za sport,konjske trke,lovacke kerove i vegeterijanstvo.Cetiri godine kasnije upoznaje mladu nemicu "F.B.",uzajamna ljubav je snazna:iako zudi za obicnim ognjistem sa zenom i decom,Kafka bezi,tako reci ispred samog oltara,a 1917.dolazi do konacnog raskida koji ga je tesko pogodio.U vreme prvog svetskog rata pokazuju se i prvi jasniji znaci njegovih telesnih i dusevnih oboljenja:opste slabo zdravlje,ceste opake glavobolje,tuberkuloza,preterana osetljivost,velike teskoce u odnosima sa roditeljima i sestrama,sa zenama uopste,ponekad osecanje odgovornosti prema citavoj okolini koja ga okruzuje. Hrabren od Broda sa kojim isprva saradjuje Kafka pocinje da pise oko 1912.godine,1913.objavljuje zbirku skica "Posmatranje",pripovetku "Presuda" i prvu glavu romana "Amerika" pod naslovom "Lozac",a 1915.pripovetku "Preobrazaj".Uto vreme mu bogati ekspresionist,tada veoma poznat komediografi pripovedac Karl Srenhajm ustupa knjizevnu nagradu koju je upravo bio dobio;uz povoljne prikaze iz pera Kazimira Etsmita,Oskara Valcela i Maksa Broda,to je najvece priznanje koje je dobio za zivota.Godine 1919.objavljuje zbirku kratkih pripovedaka "Seoski lekar" i pripovetku "U kaznjenickoj kolonijni",a 1924.-nekoliko nedelja posle njegove smrti izlazi zbirka pripovedaka "Umetnik u gladovanju".Sva ova dela mogu da se obuhvate knjigom od oko cetiri stotine stranica. Krajem prvog svetskog rata Kafka je sasvim oboleo od tuberkuloze,ali odbija da se leci u nekom sanatorijumu,nego se odmara po banjama i u unutrasnjosti.Nove duboke psihicke potrese donosi mu ljubav sa udatom Cehinjom,Milenom,koja sa muzem zivi u Becu ("Prepiska sa Milenom").Godine 1923.upoznaje mladu Doru Diamant,Jevrejku poljskog porekla;sa njom je,mozda prvi put u zivotu,ostvario srecne odnose.Najpre su zlopatili u Berlinu za vreme vrhunca inflacije,a zatim su prilicno srecno ziveli u Pragu.Medjutim,Kafkina bolest se pogorsava i on u teskim bolovima umire 3.juna 1924.u sanatorijumu kraj Beca. Savremena svetska knjizevnost ne moze da se zamisli bez njega.Kad god je rec o onome sto je u njoj novo govori se i o njemu,u izvesnom smislu vec postoji mit o Kafki.On,doduse,nije pisac koji se cita lako,odmora a jos manje zabave radi,njegova dela nisu od onih kojima je obezbedjen uspeh kod citalaca.Za zivota je obicno bio stampan na lepoj hartiji u malom broju primeraka,prihvacen od nemackih izdavackih kuca koje su se posvetile objavljivanju ekspresionisticke knjizevnosti,ukrasene crtezima slikara ovog pravca.Za Kafku se osobito zalagao,narocito posle njegove smrti,ekspresionisticki pisac i publicist Maks Brod,a 1931.javnim proglasom istakli su "jedinstvenu vrednost njegovog dela"Martin Buber,Andre Zid,Herman Hese,Hajnrih Man,Tomas Man i Franc Verfel.Nekako u to vreme ,vec pred drugi svetski rat,stekao je Kafka iznenadnu posmrtnu slavu.Uticao je na mnoge knjizevnike Tomasa Mana ("Ispovest varalice Feliksa Krula"),Ernsta Viherta,Anu Zegers,Ernsta Jingera ("Na mramornim stenama") i Hermana Kazaka("Grad iya reke","Razboj"),na najpoznatijeg francuskog egzistencijalista Zan-Pol Sartra,na Amerikance Kristofera Iservuda i reksa Uornera. Bio je vanredno strog prema sebi i svom radu.Pisao je sporo i sa prekidima,ispravljao i doterivao stalno;sam je unistio veci deo svojih rukopisa.Pred smrt je zakleo Broda da spali citavu njegovu zaostavstinu.Srecom,posle duzeg kolebanja,Brod nije odrzao zadatu rec.
ko.je.ko.111 gandalf,
PERSI HARISON FOSET istrazivac Pukovnik Persi Harison Foset rodio se 1867.godine u Engleskoj gde se skolovao i zavrsio vojnu akademiju u Vulicu.Godine 1886.stupio je u kraljevsku artiljeriju i booi upucen u Trinkomaleju na Cejlon gde je proveo 8.godina.Na Cejlonu se duhovno zainteresovao za budizam i utrosio je sve svoje slobodno vreme i novac uzaludno trazeci,uz pomoc neke tajanstvene mape,zakopano blagoKendijskih kraljeva.Ozenio se 1901,a iste godine vec je na obavestajnom zadatku u Severnoj Africi i na Malti,gde je uzgred savladao osnove geodezije.Kao clan Kraljevskog geodezijskog drustva upucen je 1906.godine bolivijskoj vladi,da organizuje premeravanje granica u nedostupnom podrucjima Mato Grosa.Foset je,madjutim,osim tog zadatka imao na umu i jedan mnogo vazniji-pronaci Atlantidu.Fosetova uverenost u postojanje u postojanje ostataka Atlantide na podrucju Juzne Amerike temeljila se na dokumentu iz XVIII veka,koji se cuva u arhivu u Rio de Zeneiru,o postojanju nekog tajanstvenog grada,punog kamenih statua i hramova sa natpisima pisanim nepoznatim slovima,u dubinama brazilske dzungle.Drugi stub Fosetovog uverenja bio je kameni idol slican onim iz tajanstvenog grada,sto ga je ovom istrazivacu poklonio Riber Hadgard (1856-1925,americki kongresmen,napisao vise knjiga o Atlantidi od kojih je najpoznatija Atlantida-prepotopski svet). Foset je uz pomoc izvestaja psihometara i telepata zakljucio da idol potice iz nekog hrama drevne Atlantide.Te okolnosti nagnale su Foseta da ostatak zivota provede,cesto u nemogucim uslovima juznoamerickih prasuma,sledeci vekovni mit o izgubljenom kontinentu. Foset nije imao srecu da otkrije tajanstvenu Atlantidu.On je tragican heroj zbog toga sto mu je cilj stalno izmicao pred vrhovima prstiju.Trud pukovnika Foseta nije bio nagradzen cak ni nekim skromnim arheoloskim otkricem,a putevi su ga vodili ponekad,sasvim blizu ostataka,ako ne bas Atlantide,a ono carstva Inka i njihivih prethodnika.On nije doziveo slavu ni radist otkrica kao Bingam ( americki istrazivac,otkrio 1911.Macu Picu,grad drevnih Inka,u andama na visini od 2743 m.),niti je poput Stivensa (americki istrazivac 1805-1852)mogao da kupi citav grad iscezlih Maja.Fosetovo ime ne stoji danas uz imena cuvenih arheologa i istrazivaca zasluznih za otkrica iscezlih civilizacija.Njegovi dnevnici,sabrani u knjizi Tragom Atlantide,sacuvali su,medjutim,Fosetov trud i obezbedili mu trajno mesto u istoriji ljudskog duha. Kao ni zivot,ni nestanak pukovnika Foseta nije prosao bez cudnih prica,misterija i povoda za nove avanture.Godinama po njegovom nestanku,stizali su razni kontradiktorni izvestaji o tome da je vidjen,ovde ili onde i da je nastavio zivot u dzungli. Danas,krajem XX veka,gotovo da je tesko poverovati da je covek kakav je boi Foset,zaista postojao.Njegov zivotni put,pustolovine,duhovna energija i odanost jednom snu,pre ga cine slicnim junaku kakvog avanturistickog romana.Pa ipak,on je postojao i jos pre 65 godina krstario je dzunglama Juzne A merike.Poslednja pustolovina pukovnika Foseta,za razliku od onih u avanturistickim romanima,tragicno se yavrsila.Foset se sa ekspedicije u neprohodnu prasumu,1925.godine,nikad nije vratio.Misterija njegovog nestanka jos jace je osencila neobican profil ovog istrazivaca. ...Zivot pukovnika Foseta bio je ispunjen grandioznim i smelim snovima,hrabrim poduhvatima,mistikom i neiscrpnom energijom.Svoje avanture i istrazivanja opisao je vizionarskom zanesenoscu,ali i stogim analitickim naucnim rasudjivanjem radoznalog istrazivaca.
ko.je.ko.112 gandalf, -> #106, max.headroom
Video sam da si i ti napisao Heseovu biografiju al stavio sam i ja moju (kad sam vec kucao),pa nek ljudi citaju koja im se vise svidi.
ko.je.ko.113 gandalf,
HERMAN HESE knjizevnik Herman hese se rodio 1887.godine u malom mestu Kalv u pokrajini Virtemberg,kao sin pijetistickog propovednika i misionara.Strogo vaspitanje,neprikosnoveni autoritet oca koji ga salje u cuveni teoloski seminar u Maulbronu,zatim kruta stega"slamanje vilje" i uskogrudost okoline u tom zavodu obelezili su njegov unutrasnji svet neuroticnom senzibilnoscu.Posle bekstva iz seminara i teskih sukoba sa ocem nailaze,za mladog Hesea,mucne godine lutanja i traganja.To vreme,u kome radi kao zanatlija a kasnije i kao knjizar,opisuje u svom tragicnom,autobiografskim elementima protkanom romanu "Pod tockom". Prvo zvanicno prozno delo"Peter Kamencind"objavio je 1904.godine.Uspeh tog romana omogucuje mu da od tada zivi kao slobodni knjizevnik.Sit evropske"civilizacije",Hese 1911.odlazi u Indiju.Tragom tog putovanja,nastala su dela"Iz Indije"(1913),a nekoliko godina kasnije(1922)"Sidarta",jedna od najlepsih i najpoeticnijih Heseovih pripovedaka. Pacifista,Hese se za vreme prvog svetskog rata opredelio protiv"krvave besmislice rata".Odmah po zavrsetku rata 1929.godine napustio je Nemacku i nastanio se u Montanjoli kraj Lugana,a 1921.je postao svajcarski drzavljanin.Dva psihoanaliticka romana-"Demijan"(1919)i "Stepski vuk"(1927)donose mu svetsku slavu.Uprvom autor slika unutrasnje potrese i groznicava traganja mladog coveka,suprotstavljajuci se izvitoperenom pogledu na svet i laznosti morala koji mu drustvo i roditelji namecu.U drugom "Stepskom vuvu",tragicnoj i nadasve istinoljubivoj ispovesti uamljenika,Hese otkriva paklene ponore i nebeske sfere u ljudskom bicu.Upravo ga ovo delo svrstava medju najvece svetske knjizevnike. U romanu "Narcis i Zlatousti"(1930),u atmosferi jedne srednjovekovne legende Hese sintetizira stremljenje za izmirenjem jaza izmedju duha i tela. Produbljena,misaona i samosvojnim humanistickim teznjama prozimana "Igra staklenih perli"(1943),napisana u varvarsko vreme drugog svetskog rata,kruna je zivotnog dela Hermana Hesea.To je delo koje predstavlja kritiku jednog vremena,a u isti mah je i utopisticki roman,u kome pisac simbolicno istrazuje i formira mogucnosti i nuznosti vaspitnog delanja za dobrobit covecanstva.Ali junak romana umire kada se vraca u svet u kome treba da preobrazi "pedagosku provinciju"nauke i umetnosti. Pored znacajnih romana Hese je napisao i niz pripovedaka koje plene lirskim stimungom i idilicnim opisima prirode.Njegova eseisticka proza takodje zasluzuje paznju;da pomenemo samo dva dela iz te oblasti"Franjo Asiski"(1904) i "Zhvalnost Geteu"(1946).Heseova veoma osobena lirska poezija obuhvatila je u izdanju iz 1957.godine sedam tomova. Herman hese je dobitnik Nobelove nagrade za knjizevnost 1946.godine. Umro j 1962.u Montanjoli.
ko.je.ko.114 jpavlov, -> #107, jpavlov
... čivot je završio u noći 11/12 februara 1961. godine, u ... jednom zagrebačkom predgrađu, samoubistvom, kako je ... glasila zvanična verzija. U ovakvu verziju međutim, ... malo ko veruje. Vreme koje dolazi, moraće dati odgovor ... na kakav se Misterija, oko Miljkovićeva smrti, još nije rešena, ona i dalje ostaje enigma koja čeka odgovor. Ali misterija oko nestanka jednog dela teksta je rešena. Naime, mojom greškom, karakter broj 4 se isprečio ispred ostatka teksta. Nastavak glasi "način završio život jednog od velikana naše poezije"
ko.je.ko.115 ndragan, -> #90, balinda
/ današnjice" ali je veliko pitanje da li iko to vidi ovde tako i jesam / li ja uopšte u pravu? Vremenska distanca jeste jedno od solidnih sita Nemoj da se jediš. Pronađi negde spisak brljotki onog komiteja koji dodeljuje Nobelovu nagradu, biće ti lakše. Kad smo kod Nobela, među matematičarima kruži trač da nema nagrade za matematiku (iako je trebalo), zato što je Stiltjes mako ribu Nobelu. Zna li neko nešto više o tome? Bue_ NDragan
ko.je.ko.116 gandalf,
FERMA PJER matematicar Francuski matematicar (1601-1665) U mladosti je stekao znacajno jezicko i knjizevno obrazovanje,znao je latinski,grcki,italijanski,spanski.Oko 1629.posecuje naucne krugove u Bordou,ali matematicku nadarenost,pre svega u domenu infinitezimalnog racuna i teorije brojeva pokazuje permanentno.Za zivota ipak nije objavio ni jedno delo:svoja shvatanja i otkrica izlozio je u korespondenciji sa Karkavijem i Mersenom.Nikad nije dolazio u Pariz a njegovi odnosi sa naucnim krugovima odrazivali su se putem pisama,njegovi rukopisi kruzili su od ruke do ruke.Posle oceve smrti,stariji sin Samijel objavio je 1670.delo "Diofant",obogaceno cuvenim beleskama o otkricima u teoriji brojeva a 1679.celokupno delo Pjera Ferma,"Varia Opera". Vijetov ucenik,Ferma je uvek koristio algebarske oznake svog ucitelja i nikad nije prihvatio moderno pisanje koje je uveo Dekart 1637.u svojoj "geometriji".Godinu dana pre objavljivanja Dekartovog dela,Ferma je napisao studijuo"mestima u ravni i prostoru"(prava,kruznica,konusni preseci)koja takodje daje osnove analiticke geometrije,mada prevashodstvo ostaje Dekartu.Polemisuci sa kartezijancima oko 1600.o zakonima prelamanja svetlosti,prvi upotrebljava racun varijacija po kome ce se proslaviti Ojler i Lagranz.U prepisci sa Paskalom i zajedno sa njim stvara postepeno izvesne delove racuna verovatnoce.Njihovi postupci su razliciti,ali,koristeci kombinatornu analizu i nacelo slozenih verovatnoca,Ferma je superiorniji id mladog Paskala.Najzad,vazio je za arbitra teorije kojom se bavio oko 1640"radi se o teoriji magicnih kvadrata ili kvadratnih ploca cija svaka pregrada sadrzi razlicit broj,tako da je zbir brojeva jedne kolone svake od dijagonala medjusobno jednak.Moda magicnih kvadrata dosla je u matematicke krugove iz astrologije,narocito posredstvom dela"Prijatni i zabavni problemi".
ko.je.ko.117 gandalf,
KANTOR GEORG matematicar Nemacki matematicar,ruskog porekla (1845-1918) Od 1856.nastanjen u Nemackoj,Kantor pohadja razlicite skole u Visbadenu,Frankfurtu na Majni,Darmstatu.Posle krace inzenjeriske karijere u Cirihu,okrece se nauci i odlazi 1863.na univerzitet u Berlin gde 1867.brani doktorsku disertaciju,posvecenu neodredjenim jednacinama drugog strpena sto ne daje nikakav nagovestaj docnijeg pravca njegovih radova.Posle teze o transformacijama trostrukih kvadraticnih formi 1869.postao je docent u Haleu a 1872.p;rofesor.U ovo vreme pocinje da proucava trigonometrijske redove ,putuje u Svajcarsku gde upoznaje Dedekinda,sa kojim sklapa prijateljstvo i odrzava znacajnu naucnu korespondenciju u kojoj izlaze osnovne ideje iz teorije skupova.Orginalna dela iz ove oblasti pocinje da stampa 1873. .Otkrice transfinitnih brojeva objavio je 1879.Narednih godina dolazi do neocekivanih otkrica koja su ponekad iznenadila i samog autora:pojam moci apstraktnih skupova,razlika izmedju moci prebrojivog skupa i moci kontinuma,pocetak topologije,aritmetika transfinitnih brojeva,itd. Kantor je priznanja dobijao posrednim putem i nadasve polako i postepeno:u dvema raspravama Mitag-Lefler koristi prvi put Kantorove pojmove o pozitivnim istrazivanjima;na kongresu matematicara u Cirihu 1897,Admar Hurvic i Hilbert odaju veliko postovanje velikom novatoru.
ko.je.ko.118 gandalf,
KOSI OGISTEN LUJ matematicar Francuski matematicar (1789-1857) Posto je zavrsio Politehnicku skolu,,pocev od 1811.istice se radovima iz matematike,drzi nastavu na Politehnickoj skoli od 1815.i 1816.dobija veliku nagradu za matematiku.Do 1830.drzi nastavu u Kolez-de-Fransu(na katedri matematicke fizike),zatim je profesor na Fakultetu nauka.Odbijajuci zakletvu novoj vladi,1830.se dobrovoljno udaljuje u Italiju i Svajcarsku gde u Friburgu uzalud pokusava da osnuje novu akademiju i nov koledz.Sardinijski krajl obnavlja 1832.za Kosija u Torinu katedru vise fizike,koju je proslavio Avogadro.U francusku se konacno vratio 1838,a 1848.preuzima katedru na Sorboni. Kao matematicar Kosi je bio izvanredno plodan,a njegovo delo,pored Gausovog,dominira polovonom XIX veka.Jos u mladosti naucno dokazuje stavove u geometriji koji se odnose na poliedarska tela.U teoriji brojeva,u isto vreme utvedjuje Fermaov stav o poligonskim brojevima.S druge strane ,smatra se jednim od osnivaca konacnih grupa.Medjutim,najznacajniji je njegov rad infinitezimalnoj analizi.Formalna razmisljana velikih autora XVIII veka Kosi zamenjuje naucnim.On funkcije posmatra kao preslikavanja tela realnih brojeva ili tela kompleksnih na samog sebe.Pokazuje znacaj pojmova kontinuiteta jedne funkcije ili konvergencije jednog reda,dajuci kriterijume konvergencije nazvane D^Alabrerovim i Kosijevim kriterijumima i narocito Kosijevim nizovima.Precizirao je pojam odredjenog integrala i zasnovao teoriju funkcija kompleksne promenjive pomocu Kosijevog integrala
ko.je.ko.119 gandalf,
LOBACEVSKI NIKOLAJ IVANOVIC matematicar Ruski matematicar,osnivac neeuklidske geometruje (1792-1856). Skoro celi zivot proveo je u Kazanju,gde je ucio gimnaziju i studirao na Kazanjskom univerzitetu.Po zavrsetku studija ostao je na univerzitetu:od1881-1846.prosao je sva univerzitetska zvanja,od asistente da redovnog profesora.Bi0 je dekan Fizicko-matematickog fakulteta i rektor univerziteta.Poslednjih godina zivota bio je pomocnik okruznog nacelnika kazanjskog skolskog okruga.Mjegovom zaslugom Kazanjski univerzitet stekao je renome i slavu,unapredjen je njegov naucni i pedagoski rad.Lobacevski je bio inicijator i redaktor Naucnih zapisa Kazanjskog univerziteta;rekonstruisane su ili osnovane mnoge ustanove univerziteta (kabineti,klinike, opservatorija...).Lobacevski je doziveo da iz politickih razloga bude udaljen sa univerziteta poslednjih deset godina svoga zivota,sto je osamljen veoma tesko podnosio. Svoju neprolaznu slavu Lobacevski je stekao zasnivanjem nove,tyv.neeuklidske geometrije koja je predstavljala revolucionarnu tacku u razvitku matematickog misljenja XIX veka.Mnogi istaknuti matematicari pokusavali su pre Lobacevskog da dokazu peti Euklidov postulat o paralelama:da se kroz jednu tacku izvan neke prave,u ravni odredjenoj tom pravom i tom tackom,moze povuci samo jedna prava koja nace seci datu pravu.Za stampu je bio pripremio jos 1823.samostalan kurs geometrije koji zbog nerazumevanja recenzenta nije objavljen.U njemu su zaceci novih ideja Lobacevskog u odnosu na principe geometrije. Ukazivao je na vazan problem u teoriji paralelnoh pravih koji se sastoji u tome da se osnovno tvrdjenje teorije paralelnih primalo bez analize neophodnosti.Naime,pri preseku trecom pravom dveju pravih u ravni,obrazuje se osam uglova,ako je pri tom zbir unutrasnjih uglova s jedne strana dvama pravim uglovima,onda su dve prave paralelne.Da li vazi obrnuto tvrdjenje? Moze li se tvrditi da svaki put kad su dve prave paralelne,da je presekom trece prave tih pravih zbir unutrasnjih uglova sa jedne strane jednak dvama pravim uglovima?Euklidova geometrija tvrdi da to vazi i to cini sadrzinu petog Euklidovog postulata. Lobacevski je uvidjao uzaludnost pokusaja da se dokaze peti Euklidov postulat,pa na yasedanju Fizicko-matematickog odeljenja 1826.izlaze svoj rad "Sazeto izlaganje osnova geometrije sa strgim dokazom teorema o paralelama"koji obelezava datum rodjenja neeuklidske geometrije.Zahtevao je da se rad objavi u Naucnim zapisima Kazanjskog univerziteta,ali,neshvativsi sadrzinu rada,komisija sastavljena od tri profesora nije prihvatila njegovo objavljivanje. Lobacevski je nastavio sa svojim radom iako njegova pionirska istrazivanja nisu bila prihvacena.U casopisu "Kazanjski vesnik"objavio je 1829-1830.rad "O principima geometrije".Obradjivao je najpre onaj deo geometrije koji se moze izvesti bez koriscenja petog Euklidovog postulata:tako je definisao apsolutnu geometriju.Dokazao je da se pretpostavka-da se u ravni kroz jednu tacku izvan date prave moze povuci vise pravih koje nece seci datu pravu-ne moze dovesti u protivrecnost.Polazeci od toka pokazao je da se moze matematicki i logicki razviti jedna cela geometruja,razlicita od Euklidove geometrije.Tako je nastala "Imaginarna geometrija" 1835,zatim "Primena imaginarne geometruje na neke integrale",1836;"novi principi geometrije sa punom teorijom paralelnih"1835-1838,kao i dva dela objavljena izvan Rusije. Geometrija Lobacevskog se zasniva na osnovnim stavovima kao i Euklidova,samo sto se peti postulat zamenjuje postulatom da se kroz jednu tacku izvan neke prave mogu povuci najmanje dve prave koje leze sa datom pravom u istoj ravni i ne seku je.Svoju geometriju je konstruisao polazeci od osnovnih geometrijskih pojmova i svojih aksioma i dokazivao je teoreme geometrijskim metodama,slicno Euklidovoj geometriji.Kao osnova sluzila mu je teorija paralelnih pravih i to razlikuje geometruju Lobacevskog od Euklidove.Geometrija Lobacevskog otkruva novi svet geometrijskih oblika,npr:prave paralelne u smislu Lobacevskog sve vise se priblizavaju jedna drugoj u jednom smeru a u drugom smeru njihovo rastojanje se neograniceno uvecava;dve prave u istoj ravni koje imaju zajednicku normalu,na obe strane od te normale beskonacno se razilaze;zbir uglova u trouglu manji je od 180',sto znaci da u geometriji Lobacevskog cetvorougao moze imati najvise tri prava ugla a cetvrti je ostar;sve tacke koje se nalaze na jednakom odstojanju od date prave leze na krivoj liniji a ne na pravoj,kao u Euklidovoj geometriji.Ravan i prostor Lobacevskog su skupovi tacaka u kojima su odredjene prave,kretanje figura,rastojanja,uglovi i drugi elementi.Izgradio je odgovarajucu terminologiju,kao i principe analiticke i diferencijalne geometrije. Kao neeuklidska geometrija,geometrija Lobacevskog imala je protivnike medju matematicarima koji nisu shvatili njenu sadrzinu sve dok veliki italijanski matematicar Beltrami nije 1868.pokazao da geometrija Lobacevskog vredi na jednoj posebnoj povrsi nazvanoj pseudosfera.Ona je postala predmet ispitivanja velikih matematicara.U tom pogledu znacajni su radovi Nemaca Klajna i Rimana i Francuza Poenkarea koji su veoma doprineli u smislu afirmacije geometrije Lobacevskog i njene primene.Ona je nasla siroku primenu u raznim granama matematike,posebno u modernim tokovima teorijske fizike. U isto vreme ali nezavisno od Lobacevskog,dosao je do istog rezultata madjarski matematicar Boljaj (1802-1860),koji se posle objavljivanja svog rada o paralelama vise nije bavio neeuklidskom geometrijom.Na osnovu Gausove korespondencije saznaje se da je do neeuklidske geometrije dosao sam Gaus pre alaobacevskog i Boljaja.Madjutim,nije mogao da se odluci da objavi svoje otkrice,strpeci da nece biti shvacen.U jednom pismu Gaus pohvalno pise o radovima Lobacevskog koji se odnose na neeuklidsku geometriju. Kao matematicki stvaralac Lobacevski se ispoljio i u drugim granama matematike:u algebri,matematickoj analizi,posebno u teoriji beskonacnih redova,kao i u pribliznom resavanju algebarskih jednacina. Materijalistickog pogleda na svet,Lobacevski je smatrao da su polazne matematicke apstrakcije,a isto i osnovni pojmovi geometrije odrazi samo opstih i prostih realnih odnosa i osobina realnog sveta.U prirodi saznajemo kretanje bez koga nemoguca nasa osecanja,pa su skoro svi pojmovi,npr.geometrijski,proizvedeni nasim umom putem iskustva,stecenog iz osobina kretanja.Na taj nacin,prema Lobacevskom,nase prve datosti su bez sumnje uvek pojmovi koje dobijamo iz prirode putem nasih cula.U tome je matematicka sustina njegovog senzualizma.Isticao je da matematicke apstrakcije kod nas radjaju ne proizvoljno ljudskom misli,nego u rezultatu naseg uzajamnog odnosa sa materijalnim svetom.Povrsi i linije ne postoje u prirodi,podvlaci naucnik,vec samo u masti;one tako predstavljaju osobine tela cijom sposnajom se nuzno radjaju pojmovi povrsi i linija.Njegovi pogledi na teoriju i praksu potpuno su materijalisticki.Praksu smatra kriterijum istine.Podvlaci da se nuzna spoznaja ne sastoji u razvijanju pojmova otrgnutih od zivota,vec u izucavanju materijalnog sveta.Priznaje ogromnu ulogu hipoteza u naucnoj spoznaji.one moraju odrzavati odnose uocene u stvarnosti i prema tome nalaziti se u tesnoj vezi sa prakticnim primenama.Podvlacio je da"nema grane matematike,ma kako da je apstraktna,koja se jednog dana ne bi mogla primeniti na pojave stvarnog sveta". Otkrice neeuklidske geometrije spada u red najvecih otkrica u matematici.Ovim otkricem,kao i svojim celokupnom stavom matematicara i filozofa matematike,Lobacevski je otkrio nove puteve u razvitku matematike koji su usledili aksiomatskim zasnivanjima svih grana matematike i uvrstio se u red genijalnih stvaralaca.Povodom stogodisnjice njegovog rodjenja utemeljena je Nagrada Lobacevskog za dela iz neeuklidske geometrije.
ko.je.ko.120 balinda,
RASTKO NEMANjIĆ arhiepiskop i svetac Rođen je oko 1177. godine. Najmlađi sin Stefana Nemanje, župana srpskog. Zamonašio se pod imenom Sava (1192), a svetačko ime mu je Sveti Sava. U Svetoj Gori (Grčka) sa ocem Nemanjom podigao je manastir Hilandar koji se razvio u centar crkvenog i književnog obrazovanja srednjovekovnih srpskih monaha. Izmirio je zavađenu braću Vukana i Stefana i tako je očuvano jedinstvo srpske dražve koja je bila u usponu. Osamostalio je srpsku crkvu i postao prvi arhiepskop (1219). Napisao je žitije svoga oca Nemanje (čivot gospodina Simeona) a za potrebe crkve preveo je sa grčkog i prilagodio Hilandarski i Karejski tipik. Umro je 1235. godine.
ko.je.ko.121 balinda,
MILOŠ OBRENOVIĆ knez Rođen je 26. aprila 1783. godine u Srednjoj Dobrnji (Šumadija). Sin siromašnog seljaka teodora Mihailovića. U ranoj mladosti sluga, ali ga polu brat Milan prihvata i uvodi u trgovinu. Vojvoda i nahijski knez, jedan od najsposobnijih i najhrabrijih ustaničkih vođa. Naročito se istakao pri osvajanju Užica, kada je bio i teško ranjen. Zbog tajanstvene smrti brata Milana i neslaganja sa Mladenom Milovanovićem, drugim čovekom Srbije posle Karađorđa, oduzeti su mu vojvodstvo i nahija. Kada je došlo do novog rata sa Turcima, vraćen mu je položaj. Kao komandant jugozapadne vojske, obezbedio je granicu Srbije prema Bosni i Sandžaku, tako da je Turci sa Arbanasima nisu mogli probiti. Isticao se hrabrošću u borbama na Drini. Posle propasti Srbije nije napustio zemlju kao ostali prvaci, već se odmetnuo u planine. Pregovara sa Turcima i predaje se kada je priznat za oberkneza. Ali već 1815. diže Drugi ustanak. Velikim pobedama kod žačka, na Moravi, kod Požarevca i drugde, uz diplomatske pregovore sa Carigradom, oslobađa Srbiju koja će hatišerifom dobiti određenu samostalnost, a on je priznat za naslednog kneza Srbije (1830). Pri oslobođenju zemlje nije prezao ni od čega, pa ni od ubistva Karađorđa i drugih prvaka prvog ustanka. Uspeva da uguši nekoliko buna protiv svoje despotovske vladavine. Nateran je da d╬a Srbiji prvi slobodoumni Ustav (1835). Zahvaljujući turskoj podršci i organizovanoj uroti njegovih prvih doglavnika, primoran je da abdicira i napusti Srbiju (1839). Posle skoro dvadeset godina provedenih izvan zemlje, odlukom Svetoandrejske narodne skupštine vraća se na kneževski presto Srbije (1858) i vlada do smrti, 27. septembra 1860. godine.
ko.je.ko.122 balinda,
SLOBODAN JOVANOVIĆ pravnik i istoričar Rođen je 21. novembra 1869. godine u Novom Sadu. Studirao je prava u Minhenu, Cirihu i čenevi. Pravnik, profesor i rektor Univerziteta u Beogradu. žlan Srpske kraljevske akademije. Jedan od najvećih istoričara i publicista Srbije. Potpredsednik jugoslovenske vlade (1941) i predsednik emigrantske jugoslovenske vlade u Londonu (1942-1943). Kao pravnik i sociolog njegova dela zauzimaju prva mesta u srpskoj pravno-političkoj literaturi. Glavna su mu dela: O suverenosti, Država, Osnovi pravne teorije o državi, Političke i pravne rasprave, Svetozar Marković, Makijaveli, Vođi francuske revolucije, Druga vlada Miloša i Mihaila, Vlada Miloša Obrenovića, Ustavno pravo Kraljevine Srbije, Ustavno pravo Kraljevine SHS, Ustavobranitelji i mnoga druga. Bavio se i književnom kritikom koja je bila zapažena i cenjena. Umro je u emigraciji u Londonu 12. decembra 1958. godine.
ko.je.ko.123 balinda,
DOSITEJ OBRADOVIĆ prosvetitelj Rođen je 1739. godine u žakovu (Banat). Kršteno ime Dimitrije. Književnik, filozof, pedagog, lingvista i narodni prosvetitelj. Jedan od najznačajnijih i najuticajnijih ličnosti srpskog naroda krajem XVIII i početkom XIX veka. Kaluđer, sveštenik i narodni učitelj koji putuje po mnogim zemljama, uči jezike i studira, upoznaje najpoznatije ličnosti, čitajući njihova dela ili ih slušajući. Najprosvećeniji Srbin svog vremena. Kad je izbio Prvi srpski ustanak (1804) radi na prikupljanju pomoći za Srbiju u koju prelazi 1808, da srpski narod prosveti i oslobodi zaostalosti. Kao reformator bori se protiv sujeverja, nepismenosti i neznanja. Prvi se zalagoa za jedinstvo srpskog naroda, bez obzira na versku pripadnost. Borio se za upotrebu narodnog jezika u književnosti, te otvorio vrata evropskoj kulturi i stvorio osnov za savremenu srpsku književnost. Deputat Sovjeta u Bukureštu i glavni direktor svih škola u Srbiji. Karađorđev sekretar i savetnik, član Praviteljstvujuščeg sovjeta serbskog i prvi popečitelj (ministar) prosvete Srbije. Svojom besedom otvorio je Veliku školu u Beogradu (1808). Najznačajnija su mu dela: čivot i priključenija, Bosne, Sovjeti zdravaga razuma, Sobranije i dr. Najveći srpski basnopisac. Umro je u Beogradu 28. marta 1811. godine.
ko.je.ko.124 balinda,
PETROVIĆ STANA ustanik Rođena je oko 1793. godine u Sikolu (na Timoku). Druga žena Hajduk Veljka, kojeg je upoznala kad je došla da se žali na njegove bećare. Pomagala je ustanike sve do pada Srbije (1813), a onda se sklonila u Banat. Iako su je mnogi prosili, nije htela da se uda sve dok nije srela junaka, kapetana Jorgaća. Kada su ga Turci opkolili u Moldavskom manastiru, on je zapalio bure baruta i svi su odleteli u vazduh. "Mala Stana" (po turskom: žučuk Stana) dočekala je oslobođenje Grčke i prešla u Atinu, gde je i umrla u velikoj bedi 1859. godine.
ko.je.ko.125 balinda,
JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ književnik Rođen je 24. novembra 1833. godine u Novom Sadu. Završio je prava u Beču, a medicinu je studirao u Pešti. Spada u najveće srpske pesnike. Njegova plodnost bila je besprimerna. žlan Matice srpske i Srpske kraljevske akademije, jedan od osnivača Srpske književne zadruge (autor njenog zaštitnog inicijala). Najpopularniji poeta čiji je razmah poezije bio tako širok da je vezao za sebe veoma raznovrsnu čitalačku publiku. Pesnik koji je srpskoj književnosti dao najlepše ljubavne pesme: Đuliće i Đuliće uveoke. Nenadmašan dečji pesnik žika Jova, osnivač srpske dečje poezije. Napisao je i brojne patriotske pesme. Bio je i veliki satiričar i humorista. Satirične i humorističke pesme objavljivao je u Zmaju, Javoru, Starmalom, čiži, Komarcu, Nevenu. Napisao je scensku šalu Šaran, a jedno vreme bio je i dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. Bio je poliglota i bavio se prevodom književnih dela sa mađarskog, nemačkog, ruskog, engleskog i drugih jezika. Kao književnik i novinar imao je uvek pred sobom kao cilj ujedinjenje raskomadanog srpskog naroda, kao i bratstvo i slogu sa Hrvatima. Njegov patriotski rad poznat je za vreme Srpsko-turskog rata (1876-1878), kada je uređivao čuvenu "Ilustrovanu ratnu hroniku". Do smrti je svojom satirom žigosao despotizam, birokratiju, poltronstvo i sve mane vlasti i društva i zato bio proganjan. Umro je u Sremskoj Kamenici 3. juna 1904. godine.
ko.je.ko.126 balinda,
EMILIJAN JOSIMOVIĆ arhitekt Rođen je 1823. godine u Staroj Moldavi (Rumunija). Tehnički i Filozofski fakultet završio je u Beču. Bio je profesor Liceja i Velike škole, prvi srpski urbanist i teoretičar, član Srpskog učenog društva. Izradio je prvi regulacioni plan Beograda. Njegovo je delo park na Kalemegdanu. Pisao je univerzitetske udžbenike. Predlagao je izgradnju keja oko Beograda, basenskog pristaništa van korita Dunava (što je grad tek nedavno dobio), kao i tunel ispod grebena koji bi povezao savski kej i dunavsko pristanište. Umro je u Sokobanji 25. maja 1897. godine.
ko.je.ko.128 max.headroom,
JORGE LUIS BORGES (izg. HORHE LUIS BORHES) pesnik Rođen 1899. godine u Buenos Airesu, Horhe Luis Borhes je odrastao u svetu knjiga. Od samog početka enciklopedije i knjige iz očeve biblioteke imaju za malog Džordžija isti ako ne i veći značaj nego događaji iz života, a ličnosti iz knjiga su konzistentnije od stvarnih ljudi. On je shvatao književnu lektiru kao materijal od koga se može graditi nova literatura. Njegovi prvi književni pokušaji su u stvari slobodne prerade najpoznatijih dela: grčke mitologije (u sedmoj) i jedne epizode iz "Don Kihota" (u osmoj godini). Pesnike Everista Karijega i Masedonija Fernandesa, koji su posećivali dom pesnikovog oca, psihologa i prevodioca Omara Hajama, pomalo i pisca, Brohes doživljava kao fiktivne ličnosti iz književnog dela. Potpuna pomešanost fikcije i realnosti jedna su od bitnih odlika Borhesovog stvaralaštva. Atmosfera roditeljske kuće vrlo je povoljna za razvoj budućeg književnika. Blag otac i nežna majka ohrabruju rano probuđeni interes svog sina za književnost. Pošto je baba po ocu Engleskinja, u kući se, pored španskog, govori i engleski. Džordž čita u originalu Stivensona, Kiplinga, Velsa, Tvena, Dikensa, a "Don Kihot" i "Hiljadu i jedna noć" su mu najomiljenije knjige. Za formiranje Borhesove ličnosti vrlo je značajan njegov boravak, sa porodicom, u Evropi od 1914. do 1921. Posle kraćeg putovanja po Francuskoj i Italiji, Borhesovi se, po izbijanju rata, sklanjaju u Švajcarsku iz koje se 1919. sele u Španiju, a 1921. vraćaju u Argentinu. U čenevi Borhes pohađa srednju školu i stiče jedinu školsku diplomu - matursku svedodžbu. Pored latinskog, uči latinski i nemački, što mu omogućuje da u originalu čita Voltera, Igoa, Flobera, Mopasana, Verlena, Barbisa, kao i Vergilija, Šopenhauera i nemačke ekspresioniste. Na mladog pesnika najviše utiču ekspresionisti svojom pobunom protiv besmisla rata, smelim metaforama, interesovanjem za magiju, istočne religije i filozofije, a pod tim uticajem mašta o bratstvu svih ljudi i piše u slavu oktobarske revolucije, i spreman je da se u Španiji uključi u ultraistički pokret, koga vode tvorci kreacionizma - Gomes de la Serna i Vinsente Uidobre sa jedne, i Apoliniera, Reverdija, Marinetija, dadaisti i ekspresionisti sa druge strane (Ultraizam traje od 1918. do 1922. u Španiji; do 1927. u Argentini). Borhes je ne samo pesnik, već i teoretičak ultraizma koji sa grupom argentinskih pesnika, presađuje na američko tlo. U Buenos Airesu pokreće časopis "Prizma i Proa", potpisuje manifeste i objavljuje jedan značajan članak posvećen ultraizmu, u kome napada ispovedni ton i moralisanje. Prva pesma, "Oduševljenje Buenos Airesom" je objavljena 1923. godine. Kasnije izlaze i "Mesec prekoputa" (1927), kao i "Sveska San Martin" (1929). U vremenskom intervalu između "Sveske San Martin" i "Tvoritelja", Borhes je bio vrlo plodan kao esejist, pripovedač i sastavljač antologija. U tom razdoblju, između ostalog, objavljuje eseje: "Everisto Karijego" (1930), "Opštu istoriju beščašća" (1935), "Istoriju večnosti" (1936), "Istraživanja" (1952); zbirke pripovedaka: "Maštarije" (1944), "Alef" (1949) i, u saradnji sa prijateljima, više antologija: "Klasičnu antologiju argentinske književnosti" (1937), "Antologiju fantastične književnosti" (1940), "Argentinsku pesničku antologiju" (1941), "Najbolje kriminalne priče" (1943). Od događaja u ličnom životu u tom periodu treba pomenuti poznanstvo (1930) i duboko prijateljstvo s piscem Adolfom Bioj Kasaresom (Bioy Casares), s kojim će napisati niz knjiga pod pseudnimom Bustos Domek (Bustos Domecq), zatim očevu smrt (1938) i nesrećan slučaj (1938) posle koga se Borhesu pogoršava vid što ga postepeno dovodi do potpunog slepila. Za vreme Peronove diktature (1941-1955) Borhes i njegova i porodica (majka i sestra Nora, slikar) izloženi su proganjanjima. Posle Peronovog pada (1955) Borhes, već slep, postaje direktor Nacionalne biblioteke (1955). Sledeće godine biraju ga za profesora engleske književnosti na Univerzitetu u Buenos Airesu i dodeljuju mu Nacionalnu književnu nagradu. Borhes postaje poznat tek posle dodeljivanja Međunarodne književne nagrade izdavača koju deli sa Beketom (1961) iako već mnogo ranije ugledni francuski pisac Rože Kajoa (Callois), ukazuje na izuzetan značaj Borhesovog dela. Šezdesetih i sedamdesetih godina Borhes vrlo mnogo putuje i drži niz predavanja u Francuskoj, Engleskoj, Švajcarskoj i Španiji, a u nekoliko mahova predaje na američkim univerzitetima. Dobija i najznačajnije priznanje za pisce španskog govornog pordručja, Servantesovu nagradu (1980), a dobio bi i Nobelovu nagradu, da nije u Santjagu održao govor u čast Pinočea i njegovog režima. Novija ostvarenja su mu: pesme "Ustoličenje" i "20. maj 1928.", "Klepsidra", zbirke "Zagonetke" (1981), "Istorija noći" (1981) i "Pohvala tami". Iako je književnu slavu stekao najviše zahvaljujući pripovetkama, Borhes je uvek isticao da je pre svega pesnik. Ako pogledamo njegovu književnu biografiju, zapazićemo da je poezija Borhesova glavna preokupacija i na početku njegovog njiževnog rada i, kasnije, u zrelim i poznijim godinama. Borhes privremeno napušta poeziju (posle objavljivanja zbirke "Sveska San Martin, 1929), da bi se posvetio, prvo, esejistici, a zatim (od 1938) pisanju pripovedaka. žetrdesetih godina ponovo počinje da piše pesme, a objavljene zbirke "Tvoritelj" (1960) označava njegov konačan povratak poeziji. Razlog za pauzu je pesnikovo nezadovoljstvo sopstvenim pesmama. Nekih mladenačkih pesama će se potpuno odreći, a sve ostale, koje će uvrstiti u "Pesničko delo" (Obra poetica), temeljno će preraditi. Sličnu sudbinu doživeće i neka njegova prozna dela pisana dvadesetih godina, na primer, zbirka eseja "Dimenzija moje nade" (El tamano de mi esperanza", 1926). Zreli Borhes ne može da oprosti mladome Borhesu razbarušeni stil i isključivost avanagrdnog pesnika koji neki put ide do arogantnosti. Drugi razlog je Borhesovo uverenje (u čemu sledi Malarmea) da poezija i proza nisu različite književne vrste. Po Borhesu, književnik mora biti 'Dichter', pesnik u najširem smislu reči. Kritički sagledavajući moderne pesničke škole, Borhes je, reklo bi se, kao i Valeri, nastavljač pesničke tradicije XIX veka, koja započinje Poom i Bodlerom. "Pesnik je lucidni stvaralac koji razmišlja o svojoj poeziji i ne služi se samo stihom". Otud Borhes nije ni mogao doživeti nepisanje pesama kao napuštanje poezije. Pisanje eseja i kratkih priča za Borhesa su takođe vid pesničkog stvaralaštva, a ovaj argument ukazuje na pesnikovu krizu koja se ogleda u želji da pisanje stihova zameni drugom vrstom pisanja, jer se u pesmi ne može adekvatno izraziti.
ko.je.ko.129 balinda,
JOAKIM VUJIĆ književnik Rođen je 9. septembra 1772. godine u Baji (Mađarska). Završio je prava u Požunu. Radio je kao advokat, učitelj, profesor, reditelj i pisac. Bio je poliglot, bavio se prevođenjem. Protivnik reforme Vuka Karadžića. Osnivač je prvog srpskog pozorišta. Direktor "Književno-serpskog teatra", u kome je bio glavni režiser i glumac. Poznato mu je delo Putešestvije po Serbiji (1828), posrbljivao je strane pozorišne komade: Kreštalica, Negri, Šnajderski kalfa i druge, preveo je Napoleonovu biografiju, Robinzona Krusa (koga je posrbio) i druga dela, a pisao je i gramatike, geografije (zemljeopisanija), jestastvenice i dr. Napisao je i autobiografiju. U posmrtnoj zaostavštini, pored rukopisa (21 pozorišno delo) našlo se i 150 dukata koji su pripali državi. Umro je u Beogradu 8. novembra 1847. godine.
ko.je.ko.130 balinda,
MARKO LEKO hemičar Rođen je 17. septembra 1853. godine u Beogradu. Doktorirao je u Cirihu. Radio je u nemačkim i švajcarskim hemijskim fabrikama. Profesor na Velikoj školi u Beogradu, član Srpske kraljevske akademije. Napisao je više naučnih i popularnih spisa iz oblasti analitičke hemije, životnih namirnica i mineralnih voda. Umro je u Beogradu 4. novembra 1932. godine.
ko.je.ko.131 balinda,
FRANZ LISZT kompozitor Rodio se 22. oktobra 1811. godine u mestu Doborján. Otac mu je bio Madžar, nadglednik imanja Esterházy-ja, a mati Austrijanka. Od malih nogu urođene muzičke sklonosti lako su se uočavale. Liszt je u velikoj meri obogatio i obnovio evropsku klavirsku muziku romanike. Uz mnoge pojedinosti kojima je unapredio tehniku klavira, dao je klaviru romanike sjaj, blistavost i punoću orkestra. Bio je veliki pijanist, kompozitor, dirigent i muzički pisac. Nakon burnog života u 75. godini života umro je 31. jula 1886. godine u Bayreuth-u.
ko.je.ko.132 balinda,
AVRAM LUKIĆ knez Rođen je 1760. godine u Rajcu (kod žačka). Za kneza i člana Sovjeta naroda serbskog izabran je 1805. Poslat je od Sovjeta 1806. u Trst, sa Jeremijom Gagićem, za pomoć od ondašnjih Srba, a 1807. u Vlašku, u Glavni stan ruske vojske, da moli za pomoć u oružju i municiji. Kada je propala Srbija (1813) nalazi utočište u planinama zapadne Srbije. Veliki vezir Kuršid-paša postavlja ga za kneza Požeške nahije. Kada je 1815. planuo Drugi srpski ustanak, učestvuje u borbama na Ljubiću i žačku. Posle bitke na Dublju odlazi na mirovne pregovore. Osvetoljubivi veliki vezir umorio ga je na najsvirepiji način 20. jula 1815. godine.
ko.je.ko.133 balinda,
STEFAN STRATIMIROVIĆ mitropolit Rođen je 27. decembra 1757. godine u Kulpinu (Bačka). Dugogodišnji duhovni starešina srpskog naroda i crkve u Vojvodini i velik borac za nacionalna prava. Karlovački mitropolit (1790-1836). Pomagao je oba srpska ustanka velikim materijalnim prilozima i zauzimanjem za ustanike na austrijskom i ruskom carskom dvoru. Vodio je borbu protiv rimokatoličke crkve koja je radila na unijaćenju pravoslavaca. Još pre Prvog srpskog ustanka podneo je čuveni memoar ruskom caru za ostvarenje samostalne srpske države. Osnovao je u Sremskim Karlovcima bogosloviju i prvu srpsku gimnaziju. Kao dobrotvor ustanovio je zadužbinu "Stefaneum". Bio je velik protivnik jezičke reforme Vuka Karadžića. Ostavio je bogatu istorijsku dokumentaciju i arhivsku građu i radove na srpskom, latinskom i nemačkom jeziku za istoriju Srba. Umro je u Sremskim Karlovcima 23. septembra 1836. godine.
ko.je.ko.134 balinda,
TEODOSIJE pisac Monah u Hilandaru. čiveo je u drugoj polovini XIII i u prve tri decenije XIV veka. Glavno njegovo delo je čitije Svetoga Save, jedno od prvih srpskih, značajnijih, proznih ostvarenja, rađeno prema poznatom Domentijanovom spisu. Napisao je čitije Petra Koriškog i službe i pohvale Svetom Simeonu i Svetom Savi.
ko.je.ko.135 balinda,
HEINRICH HEINE nemački pesnik Rodio se 13. decembra 1797. godine u Düsseldorf-u. Bio je revolucionarni demokrat i oštar kritičar društvenog uredjenja svoga doba. "Po svom suptilnom lirizmu, iskrenosti emocije, po svojim subjektivnim pesničkim usponima koji dobijaju iznenadni obrt u poenti ciničnoj, bolnoj, duhovitoj - Heine-ova poezija se pojavila kao vrhunsko dostignuće nemačkog romantizma i, istovremeno kao njegova negacija." Umro je u Parizu 17. februara 1856. godine.
ko.je.ko.136 balinda,
VATROSLAV LISINSKI kompozitor Bio je jedan od najdarovitijih ilirskih kompozitora. Rodio se u Zagrebu 8. jula 1819. godine od oca Slovenca i majke Hrvatice. U detinjstvu je povredio nogu te je kroz ceo život ostao hrom. To je uticalo da po naravi bude skroman i povučen. Umro je 31. maja 1854. godine. Njegov neotporan organizam, izmučen patnjama i odricanjima podlegao je već u 35-toj godini života, potpuno osamljen, neshvaćen i obescenjen. Zakleo se da neće komponovati više ni jednu notu ali je prekršio zakletvu da komponuje vlastito opelo.
ko.je.ko.137 max.headroom, -> #120, balinda
> RASTKO NEMANjIĆ > arhiepiskop i svetac (SVETI SAVA), prvi srpski arhiepiskop, književnik i prosvetitelj. Rođen oko 1174., umro u Trnovu (Bugarska) 1235. godine. 1219. izborio je autokefalnost (nezavisnost) srpske pravoslavne crkve. Rastko, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, zamonašio se u Svetoj Gori i dobio ime Sava. Sa Nemanjom, koji se takođe zamonašio, obnovio je u Svetoj Gori razrušeni manastir Hilandar, srednjovekovno srpsko središte crkvenog i književnog života. Iz Hilandara se povukao u Koreju i u njoj napisao hilandarski i korejski Tipik (crkveni ustav). Posle Nemanjine smrti, s očevim moštima vraća se u Rašku da pomiri zavađenu braću Stefana i Vukana. Vešt kao diplomata i državnik, putovao je u Nikeju, gde je od vizantijskog patrijarha postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. Time je srpska crkva dobila samostalnost. Za sedište arhiepiskopije izabrao je manastir čiču, a zemlju podelio na 8 eparhija. Kao književnik i prevodilac, utemeljivač je srpskog književnog jezika. Crkva ga je proglasila za svetitelja.
ko.je.ko.138 balinda, -> #137, max.headroom
>>>> RASTKO NEMANjIĆ >>>> arhiepiskop i svetac >> >> (SVETI SAVA), O Svetom Savi smo već razgovarali u ovoj konferenciji pa je čak bio i jedan srednje dugi fajl sa njegovom biografijom. (CIVILIZACIJA:1.15) Zato mi je bilo naprijatno da opet kopiram isto. Ko hoće može da pokupi fajl iz poruke koju sam pomenuo. Tamo je sve malčice ozbiljnije prikazano a ovde sam pomislio da je primerenije zadržati samo sažetiji tekst.
ko.je.ko.139 max.headroom,
ALEXANDER S. NEILL pedagog/pisac Britanski pedagog Aleksandar S. Nil (rođen je 1883. u Forforu, Škotska, umro 1973) osnovao je sredinom dvadesetih godina ovog veka školu u kući na jednom brdu engleske pokrajine Lyme Regis. Školu je naznao Samerhil ("Summerhill"), i to ga je ime proslavilo u svetu. Osim u Engleskoj, Nil je predavao u Južnoj Africi, Skandinaviji, SAD, a objavio je i više knjiga, među kojima je "Problem deteta" (1926), "Problem roditelja" (1932), "Problem učitelja" (1939), "Problem porodice" (1948), "O Samerhilu" (1967). U školi Samerhil nastava i vaspitanje dece postavljeni su na potpuno nove pedagoške i psihološke osnove. Rad u Samerhilu, o kome govori knjiga "Slobodna deca Samerhila" (u originalu: "A Radical Approach to Child Rearing"), smatra se jednim od najznačajnijih pedagoških eksperimenata XX veka. Poslednjih decenija Nilov rad i njegove ideje bili su predmet žestoke kritike, ali su dobili velika priznanja eminentnih pedagoga, psihologa i antropologa.
ko.je.ko.140 max.headroom,
MIHAJLO IDVORSKI PUPIN naučnik Mihajlo Pupin, jedno od desetoro dece majke Olimpijade i oca Konstantina, paora iz banatskog sela Idvora, rođen je 9. oktobra 1854. godine. U nekim enciklopedijama sreće se i ime Mihailo, što nije najbolji "prepev" njegovog imena zapisanog prilikom krštenja u staroslovenskom pismu, a nije ni u skladu sa njegovom voljom, jer se u svetu do smrti potpisivao kao Mihajlo. Dalje, često se, u ispisivanju njegovog imena, izostavlja pridevak Idvorski, koji će on, kao slavan naučnik, dodati svom imenu, kako stoji i na njegovoj nadgrobnoj ploči na jednom njujorškom groblju, čime je želeo da naglasi tačno ko je i odakle je. Do pogrešnih datuma rođenja (27. septembar, 4. i 8. oktobar) dolazilo se, uglavnom, zbog netačnog preračunavanja sa ondašnjeg julijanskog na današnji, gregorijanski kalendar. Godinu 1858. pogrešno je upisao idvorski sveštenik, ispisujući krštenicu koju je 1888. godine, pod hitno iz Londona, tražio Mihajlo Pupin - radi ženidbe. Do smrti cenjeni paroh Adam Dudvarski nije mogao objasniti kako je u crkvenoj knjizi, pokraj imena Mihajla Pupina, umesto 1854. "ugledao" 1858. godinu. S druge strane, zaljubljeni oksfordovac Mihajlo ili nije primetio grešku, ili, zbog žurbe da što pre stane pred oltar Grčke crkve u Londonu, pored Sare Katarine Džekson. Od pet sinova i toliko kćeri Olimpijade i Konstantina Pupina, dečije bolesti će nadživeti samo Mihajlo i njegove tri sestre. Valjda i zato što je trebalo da nasledi 16 lanaca zemlje, Mihajlo, ili, po nadimku, Miša, bio je okružen posebnom brigom roditelja, koji su, uopšte, bili nepismeni. Inače, oni su bili potomci Srba koji su, sredinom 17. veka pod vođstvom Arsenija žarnojevića, stigli u ove krajeve, upisali se u austrijske graničare, prihvatili se odbrane južnih granica nove carevine od Turaka, i za to dobili zemlju i privilegije, koje su ih štitile od samovolje mađarskih spahija. Sve to opisuje Pupin u svojoj autobiografiji "From Immigrant to Inventor" (kod nas prevedenu: "Sa pašnjaka do učenjaka"). Baba Batikin (vidoviti starac iz Idvora) bio je prvi prijatelj i učitelj Mihajlov; Slovenac Kos, seoski školski predavač. Potom odlazi u Pančevačku realku, odakle biva poslat (na nagovor učitelja Vase čivkovića) u Prag. U Pragu, zbog rastuće političke tenzije, Mihajlo nije zadovoljan kvalitetom predavanja, te se odlučuje da ode preko Atlantika, u Ameriku (sa 28 forinti u džepu), tj. u zemlju "Franklina i Linkolna". Na veliki brod jeftine klase "Vestfaliju", pun nemaca zapućenih u novi svet, ukrcao se 12. marta 1874. godine u Hamburgu, i otisnuo se ka Njujorku. Na njegovu sreću, komisija za useljavanje mu je progledala kroz prste, kada je 25. marta 1874. godine prispeo u Njujoršku luku. Počeo je od kočijaša i čuvara mazgi kod jednog farmera u Delaveru, a zatim se vraća u Filadelfiju. Potom se obreo u južnom Merilendu i obrađivao tuđu zemlju za nadnicu. Sa 15 dolara se vraća u Njujork, gde upoznaje dobroćudnog Nemca, i sa čijim će se sinom Kristijanom dobro sprijateljiti. Radio je i na farmama u Nju Džersiju, lepio etikete na ambalaže za dvopek, itd. Pomogao mu je i nemački doseljenik Bilharc, vrsni poznavalac grčkog i latinskog, da položi prijemni ispit na Kolumbija univerzitetu na jesen, 1879. godine. (sa 25 godina), a bio je i oslobođen plaćanja školarine. Posle druge godine koledža, putuje u Evropu, brodom "Florida", u eventualni susret Maksvelu, učeniku Faradeja. Zatim se vraća u rodni Idvor, do majke, ali se ponovo vraća na Kembridž. Za vreme letnjeg raspusta 1884. godine otputovao je u Francusku, gde je uzeo Lagranžove "Analitičke mehanike". Profesori sa Kembridža i Kolumbije ga šalju Hermanu fon Helmholcu, najvećem živom autoritetu eksperimentalne fizike, gde ovaj počinje školovanje oktobra 1885. u Berlinu. Iste godine se ženi Sarom Katarinom, i, takođe, odbranio doktorsku tezu "Osmotički pritisak i njegov odnos prema slobodnoj energiji" - 1899. godine. U 47. godini života postaje profesor Kolumbija Univerziteta, gde će predano raditi četiri pune decenije, i rukovodeći Elektrotehničkom laboratorijom, u kojoj ostvaruje 24 svoja patentirana izuma. On je, kako je rečeno, zaštitio u SAD 24 patenta, i to u dva dosta vremenski razdvojena intervala: prvih 12 od 1894. do 1904., a isto kasnije, kada mu je bilo 60 godina, a odnosili su se uglavnom na radio-tehničke i antenske sisteme. Upravo tada i počinje široka primena Pupinovog električnog rezonatora, kod telegrafije/telefonije, a danas se koristi kod konstrukcije birača kanala TV-aparata, i za koji je podneo zahtev februara 1894. godine. Zatim dolazi na red sledeće epohalno otkriće - Pupinov kalem, koji je patentiran 19. juna 1900. godine. i napravio revoluciju u telefoniji. Zaštitivši svoje uređaje, zaradio je dosta novca prodajući deonice, tako da kasnije nije morao brinuti za novčano stanje. Uskoro mu umire supruga i čitavu pažnju posvećuje ćerki Varvari. Umro je u Njujorku, 12. marta 1935. godine. Sahranjen je na groblju Vudlaun u Bronksu, pod imenom Michael Pupin. Danas se u Idvoru nalazi renovirani deo "Narodnog doma Mihajla Pupina", ispred koga se nalazi spomenik Pupinu, otkriven 7. oktobra 1979, rad akad, vajara Aleksandra Zarina. Pupin je takođe i dobitnik Pulicerove nagrade: 1923. godine - "From Immigrant to Inventor", objavljenoj 1929. godine sa posvetom majci Olimpijadi. Za nju Pupin dobija Pulicerovu nagradu, kao najveće književno priznanje u SAD za knjigu godine, a i uvrštena je u lektire, odlukom Bele kuće. Doživela je 16 izdanja, a kod nas je 1932. objavljena na slovenačkom jeziku. 1924. godine - "The New Reformation", sa podnaslovom "Od fizičkih do duhovnih realnosti". 1930. godine - "Romance of the Machine", pretežno socijalno-filozofskog karaktera. Pronalasci: 1. Br. 519 346: Aparati za telegrafske i telefonske prenose (objavljen 8. V 1894); 2 Br 519 347: Transformator za telegrafske, telefonske ili druge električne sisteme (8. V 1894); 3. Br. 640 515: Tehnika razvođenja električne energije naizmeničnim strujama (2. I 1900); 4. Br. 640 516: Električni prenos rezonantnim strujnim kolima (2. I 1900); 5. Br. 652 230: Tehnika smanjenja slabljenja električnih talasa i aparati za to (19. VI 1900); 6. Br. 652 231: Metod smanjenja slabljenja električnih talasa i aparati za to (19. VI 1900); 7. Br. 697 660: Mašina za namotavanje (15. VI 1902); 8. Br. 707 007: Višestruka telegrafija (12. VII 1902); 9. Br. 707 008: Višestruka telegrafija (12. VIII 1902); 10. Br. 713 044: Proizvodnja asimetričnih struja simetričnim elektromotornim procesom (4. XI 1902); 11. Br. 768 301: Bežično prenošenje elekričnih signala (23. VIII 1904); 12. Br. 761 995: Aparat za smanjenje slabljenja električnih talasa (7. VI 19404); 13. Br.. 1,334 165: Prenošenje električnih talasa (16. III 1920); 14. Br. 1,336 378: Antena sa raspodeljenim pozitivnim otporom (6. IV 1920); 15. Br. 1,388 877: Zvučni generator (3. XII 1921); 16. Br. 1,388 441: Višestruka antena za prenošenje električnih talasa (23. XII 1921); 17. Br. 1,415 845: Selektivna impedancija koja se suprotstavlja primljenim električnim osilacijama (9. V 1922); 18. Br. 1,416 061: Radio-prijemni sistem visoke selektivnosti (10. V 1922); 19. Br. 1,456 909: Talasni provodnik (29. V 1922); 20. Br. 1,452 833: Aparat za selektivno pojačavanje (24. IV 1923); 21. Br. 1,446 769: Aperiodični pilotni provodnik (23. II 1923); 22. Br. 1,488 514: Selektivni aparat za pojačavanje (1. IV 1923); 23. Br. 1,494 803: Električno saglašavanje (29. V 1923); 24. Br. 1,503 875: Radiofonski prijemnik (29. IV 1923);
ko.je.ko.141 balinda,
JOVAN HADčIĆ književnik i pravnik Rođen je 8. septembra 1799. godine u Somboru. Doktor pravnih nauka, advokat, direktor gimnazije, političar, istoričar, književnik i filolog. Jedan od osnivača Matice srpske (u Pešti 1826) i njen prvi predsednik, član Društva srpske slovesnosti. Na poziv kneza Miloša dolazi u Srbiju i radi na zakonima ondašnje Srbije. Izradio je građanski zakon (1844). Pravni savetnik ustavobranitelja. Kada se razišao sa Tomom Vučićem Perišićem, vratio se u Novi Sad. Izabran je za srpskog poslanika na Ugarskom saboru u Požunu (1847), deputat je na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima i vladin komesar za sudsko uređenje Vojvodine (1850). Glavni protivnik Vukove reforme srpskog jezika i pravopisa. Pisao je pod pseudonimom Miloš Svetić. Bavio se novinarstvom, a urednik je Letopisa srpskog, almanaha Golubice i Ogledala srpskog. Bio je jedan od najaktivnijih pisaca i prevodilaca svoga vremena. Prevodio je Horacija, Vergilija, Lesinga, Getea, Hercena i dr. Pesme je objavio u dve knjige, a glavno mu je istorijsko delo Ustanak srpski pod Crnim Đorđem. Umro je u Novom Sadu 23. aprila 1869. godine.
ko.je.ko.142 balinda,
FELIX MENDELSSOHN-BARTHOLDY kompozitor Rodio se u Hamburgu 3. februara 1809. godine. Kao veliki nemački kompozitor, pijanista i dirigent, nesummljivo spada među najznačajnije kompozitore XIX veka, iako mišljenja o vrednosti njegovih dela nisu nikada bila jednodušna kao kad je reč o Bach-u, Mozart-u ili Beethoven-u. Nagla smrt voljene sestre Fanny duboko ga je potresla i on ubrzo umire od moždane kapi 4. novembra 1847. godine. (Leipzig)
ko.je.ko.143 balinda,
PERA TODOROVIĆ političar Rođen je 2. maja 1852. godine u Vodicama (Šumadija). Studirao je pedagogiju u Cirihu. Pedagog i novinar, idol omladine i narodnih masa. Jedan od najboljih novinara svog vremena. Izdavao je Male novine, prvi informativni list Srbije. Uređivao je Rad, prvi socijalistički časopis Srbije. Pokrenuo je list Radikal i uređivao Samoupravu, list Radikalne stranke. Najveći govornik, polemičar i politički organizator XIX veka u Srbiji. Jedan od osnivača Radikalne stranke, najveće srpske političke stranke. Bio je dobrovoljac u Srpsko-turskom ratu (1876-1878). Uhapšen je zbog manifestacije "Crveni barjak" u Kragujevcu. Političke prilike nagnale su ga da emigrira, najpre u Austriju, gde u Novom Sadu izdaje socijalistički časopis Straža, a zatim u Francusku. Posle povratka osuđen je na smrt kao inspirator Timočke bune. Uopšte, osuđivan je na smrt četiri puta, a više puta i na 27 godina robije, od kojih je u kazamatima izdržao oko šest godina. Bavio se književnošću i prevodom, naročito socijalističkih pisaca. Glavna su mu književna dela: Dnevnik jednog dobrovoljca, Karađorđe, Silazak sa prestola i dr. Umro je u Beogradu 24. oktobra 1907. godine.
ko.je.ko.144 balinda,
STEFAN II TOMAŠEVIĆ kralj Zet despota Lazara i srpski despot (1459). Postao je bosanski kralj kao sin Tomaša Stefana I (1461). Otkazao je plaćanje danka uzdajući se u pomoć hrišćanske koalicije koju je organizovao papa Pije II, te tako izazvao Tursku da uputi vojsku na Bosnu. Nespremna bosanska vojska nije prihvatila borbu. Feudalci su se predali sultanu koji ih je sve pogubio. Poslednji bosanski kralj, uhvaćen je u Ključu i pogubljen 1463. godine.
ko.je.ko.145 balinda,
MARTIN LUTHER crkveni reformator Rodio se 10. novembra 1483. godine u Ajslebenu (Eisleben, Saska). Na očigledno paradoksalno pitanje: "Kako Bog, koji je milostiv, može istovremeno biti i pravičan?" (kad iz milosti prašta i onima koji to nisu zaslužili), Luter "otkriva milosrđe Božje" i s tim otkrićem, može se reći, počinje protestantska reformacija. Pred samu smrt (umro je 18. februara 1546. godine) bio je zabrinut za svoje delo jer je znao da će protiv njegove reforme crkva preći u protiv napad drugom reformom (kontrareformacijom) i da će to biti opasnost za protestantizam. Papa Pavle III, pristalica opšteg sabora hrišćana, je želeo da uključi i protestante u crkvu. Car Karlo V nastavio je da sve češće održava skupove pomirenja protestanata i katolika ali ni već ostareli Luter nije želeo da se preda želeći da učvrsti svoje delo stvaranja posebne, protestantske crkve.
ko.je.ko.146 balinda,
IVO ĆIPIKO književnik Rođen je 13. januara 1869. godine u Kaštel-Novom (Dalmacija). Završio je šumarsku školu i jedno vreme radio kao šumar. Kao učesnik u Prvom svetskom ratu prešao je Albaniju (1915). Ta golgota srpske vojske ostavila je u njemu dubok trag i narušeno zdravlje. Izvanredan pripovedač i romansijer, opisao je mukotrpan život dalmatinskog seljaka pod tuđinom. Glavna su mu dela zbirke pripovedaka koje su u srpskoj književnosti najbolji opis mora, svetlosti i zraka: Primorske duše, Sa jadranskih obala, Sa ostrva, Kraj mora, Utisci iz rata 1912, Preljub i dr. Napisao je i dva romana: Za kruhom i Pauci. Umro je u Kaštel-Starom 23. septembra 1923. godine.
ko.je.ko.147 max.headroom,
ISAAC BASHEVIS SINGER pisac Isak Baševis Singer je rođen 1904. godine u Poljskoj, a živi u SAD od 1935. godine. Veoma je plodan pisac; objavio je brojna prozna dela (pripovetke i romane), a pisao je i liriku. Singer se ubraja među najznačajnije savremene američke književne stvaraoce te ga često (sa jidiša) prevode i tako istaknuti pisci kao što je nobelovac Sol Belou. Najpoznatija su mu dela: "Porodica Muskat", "Sotona u Goreju", "žarobnjak iz Lublina", "Spinoza sa pijace", "Rob" i "Neprijatelj". Pored romana Singer je napisao i nekoliko veoma zapaženih zbirki pripovedaka. Neočekivana dodela Nobelove nagrade za književnost 1978. uvrstila je Isaka Baševisa Singera u plejadu svetskih velikana pera. "Singer je mag poetske reči, pripovedač maštovitog nerva, tanani slikar egzotičnog kolorita drevnih jevrejskih običaja, mitova i legendi, hroničar gorke sudbine ovog naroda. No, upravo ova tematska isključivost Singerove stvaralačke inspiracije, opsednutost životom, stradanjima i nadanjima Jevreja (dugi niz godina pisao je dela samo na jidiš jeziku) objašnjavaju zašto je svetsku slavu Singer stekao tek u 74. godin4i." "Ličnosti u njegovim delima su, gotovo bez izuzetka, netipični junaci. Oni se upinju da dokuče i spoznaju istinu i suštinu stvari. Duboko su religiozni, ali u stalnom sporu i nesporazumu sa Bogom. Osećaju potrebu da svoje grehe iskupe i okaju, no ipak nastoje da probiju okove koje im sudbina nameće. Sumnja i verovanje u Boga rastržu i pisca i njegove junake. Oni su ispunjeni unutrašnjim protivurečnostima, bore se protiv zlehude sudbine, a ipak joj se priklanjaju i mire sa nevoljama". A.G.
ko.je.ko.148 max.headroom,
ARKADIJ i BORIS STRUGACKI sf pisci Braća Arkadij i Boris Strugacki rođeni su u Lenjingradu 1925, odnosno 1933. godine. Arkadij Strugacki završio je institut za strane jezike u Lenjingradu i dugo se bavio prevođenjem sa japanskog i engleskog na ruski jezik. Boris Strugacki završio je astronomiju na Mašinsko-tehničkom fakultetu u Lenjingradu a zatim je bio zaposlen u poznatoj Pulkovskoj opservatoriji. Braća Strugacki naučnu fantastiku počeli su da objavljuju 1958. godine. Počev od 1960. gotovo svake godine napišu po jedan roman naučno-fantastičnog žanra. Njihova najpoznatija dela su: "Zemlja purpurnih oblaka", "Put na Amalteju", "Stažeri", "Pokušaj bekstva", "Povratak", "Daleka duga", "Grabljive stvari veka", "Teško je biti bog", "Ponedeljak počinje u subotu", "Puž golać na urvini", "Ružni labudovi", "Bajka o Trojci", "Nastanjeno ostrvo", "Piknik kraj puta", "Hotel 'Kod poginulog alpiniste'", "Milijardu godina do kraja sveta", "Buba u mravinjaku", "Talasi smiruju vetar". Braća Strugacki danas su najpoznatiji pisci naučne fantastike u Sovjetskom Savezu, a podjednako su cenjeni i na Istoku i na Zapadu. 1988. godine im je u Njujorku objavljen izbor iz dela gotovo identičan domaćem.
ko.je.ko.149 max.headroom,
FARIA opat, hipnotizer Rođen je 1755. u portugalskoj koloniji Goa, a umro 1819. godine. 1813. preselio se u Pariz. U Indiji je proučavao hipnotičke pojave i došao do uverenja da za izazivanje hipnotičkog sna nije hipnotizeru potreban nikakav fluid, kako je verovao Mesmer, već da hipnotički san izaziva sama sugestija. Njegovi javni nastupi pobudili su jednako veliku senzaciju kao što ju je izazvalo i njegovo delo "De la cause du sommeil lucide en etude sur la nature de l'homme" (O uzroku budnih snova u okviru proučavanja čovekove prirode), objavljenoj 1819. U tom svom delu nazvao je hipnotizera "concentrateur", a hipnotisanog "concentré", dok je hipnotički san nazvao "concentration" ili "sommeil lucide". Njegova metoda hipnotisanja sastojala se u tome da bi jednostavno prišao bolesniku, oštro ga pogledao i odjednom viknuo: "Dormez!" (Spavajte!) Gotovo 50% pacijenata već je pri tom zapalo u hipnozu. Ovde se radi o preteči "hipnoze zastrašivanjem" kojom se kasnije J.M.Charcot složio u "Salpetriéri".
ko.je.ko.150 max.headroom,
JAMES BRAID doktor/hipnotizer Rođen je 1795. u Engleskoj, a umro 1860. godine. Bio je očni doktor, i 1841. je krenuo odlučnim korakom u razvoju hipnoze. Posmatrao je eksperimente švajcarskog magnetizera Lafontainea. Budući da su mu se pokazane pojave učinile neverovatnima, počeo se i sam temeljito baviti njima nameravajući raskrinkati Lafontainea. Za svoje eksperimente koristio je svoju suprugu, svog prijatelja Walkera i svog slugu. Iznenadio se kad mu je uspelo da sve troje zanese u hipnotički san. Učinio je to tako da im je u visini korena nosa držao pred očima sjajno dugme sa svoje kutije sa instrumentima. Iz svog rada kao očni hirurg znao je da trajno fiksiranje kakvog sjajnog predmeta izaziva umor. Taj veštački san nazvao je "hipnoza", prema grčkoj reči "hypnos", što znači san. Na osnovu vlastite teorije razvio je prilično jednostavan postupak za hipnotisanje ljudi i životinja. Otprilike 20 cm daleko od osobe koju je želeo hipnotisati, nekako u visini korena njezina nosa, postavio bi neki sjajan predmet, na primer staklenu prizmu. Jednostavnim fiksiranjem i bez ikakvog verbalnog uticaja postizao je već nakon nekoliko minuta početak hipnoze u velikoj većini slučajeva. Godine 1842/43. izdao je svoje glavno delo "Neurohypnology or the rationale of nervous sleep considered in relation with animal magnetism" (Neurohipnologija, ili princip živčanog sna u odnosu na životinjski magnetizam). No i Braid je među svojim kolegama doktorima požnjeo samo porugu.
ko.je.ko.151 pstojkov,
Š713Ć TESLA, Nikola Croatian-American electrical engineer Born: Smiljan , Croatia (then part of Austria-Hungary, now part of Yugoslavia) July 9, 1856 Died: New York, New York, January 7, 1943. Tesla, of Serbian ancestry though born in Croatia, began his inventing career in Hungary, where he studied enginering at the University of Graz. In 1884. he emigrated to the United States and for a time was associated with Edison Š650Ć. Edison, somewhat dictatorially, went back on a promise to pay him a sum of money for a particular invention and Tesla broke off relations at once and went into the inventing business for himself. (It should be mentioned that Tesla was a queer chap whom it was almost impossible not to offend and who was serious neurotic. In later life he bred pigeons, on whom he lavished all the afection he was unable to give human beings). As an inventor, Tesla, while not quite in Edison's class (no one ever was), nevertheless did well. In particular, he made alternating current pracrical. The great difficulty in the electrical industry of the late ninethen century was that of transporting electricity over wires without too much loss. It was found that electicity at high voltage could be transported efficiently and Tesla worked out transformers that could lift electicity to high voltage for transporting purposes and then drop it to low voltage for use at its destination. However, transformers would ever work for alternating current, so Tesla also worked out motors that would run on alternating current. Edison, meanwhile, had commited himself thorouggly to the use of direct current, and a long career of being always right made it impossible for him to endure being wrong. He fought the use of a.c. quite unscrupulosly. First he lobbied New York State into adopting a.c. for its newly devised electric (and a.c. is indeed more efficient in electrocution than d.c.) and then he pointed with great horror to the electric chair as an example of the deadly nature of a.c. Tesla, with enduring bitterness, fought back just as hard, enlisting the help of the businessman and an inventor George Westinghouse Š647Ć, and in the end the transport efficiency of a.c. won out over d.c. and the Edison prestige. In 1912 there was the intention of aearding the Nobel Prize in physics jointly to Tesla and Edison, but Tesla refused to be asociated with Edison and the prize went to a Swedish inventor of lesser merit than either. The last quarter century of his life degenerated into wild eccentricity. Even so, his achievements were great and the unit of magnetic flux density has been named the "tesla" in his honor. from >> Asimov's "Bibliographical Encyclopedia of Science and Technology" << page 492.
ko.je.ko.152 balinda,
BRANKO RADIžEVIĆ pesnik Rođen je 15. marta 1824. godine u Slavonskom Brodu. Gimnaziju je učio u Sremskim Karlovcima i Temišvaru, a studirao je prava i medicinu u Beču. Bio je Vukov i Daničićev prijatelj. Prvi je počeo da piše u duhu narodne poezije, Vukovim pravopisom. Znamenit romantičar i decenijama najomiljeniji srpski omladinski pesnik, čije su pesme učinile preokret u srpskoj umetničkoj poeziji. Za života štampane su mu dve knjige Pesama. Treća knjiga objavljena je posle njegove smrti (1862). Kruna njegovih pesama je spev "Đački rastanak", slika mladosti, protkana istorijom srpstva, a što se izražava i u pesmama "Srpsko momče" i "Juriš Srba". Poznata mu je i satirična pesma "Put", kojom žigoše protivnike Vukove reforme, kao i ljubavna poema "Tuga i opomena". Umro je u cvetu mladosti, savladan tuberkulozom, u Beču 18. juna 1853. godine.
ko.je.ko.153 balinda,
VLADISLAV RIBNIKAR novinar Rođen je 1. novembra 1871. godine u Trsteniku. Završio je filozofiju u Beogradu, a studirao je i u Parizu i Berlinu. Osnivač je i urednik dnevnog lista Politika (1904) sve do smrti. Učestvovao je u oba balkanska rata (1912-1913). Poginuo je kao komandir čete u Prvom svetskom ratu, na Sokol planini, 1. septembra 1914. godine.
ko.je.ko.154 balinda,
BORISAV STANKOVIĆ književnik Rođen je 31. marta 1876. godine u Vranju. Začetnik modernog srpskog romana, jedan od najboljih srpskih pripovedača. Dramski pisac, stvaralac evropskog značaja koji je izvanredno opisao život u Staroj Srbiji, gde se odigrao sukob ličnosti i patrijarhalne sredine, uz sve suprotnosti i strasti, moć i nemoć, individualističkog i društvenog, lokalnog, nacionalnog i univerzalnog. Njegovi romani, drame i pripovetke i danas plene čitaoca, a najpoznatija su mu dela: romani Nečista krv, Gazda Mladen, drame Koštana i Tašana, knjige pripovedaka Stari dani, Božji ljudi i dr. Umro je u Beogradu 21. oktobra 1927. godine.
ko.je.ko.155 balinda,
TOMA ROSANDIĆ vajar Rođen je 23. januara 1878. godine u Splitu. Kamenorezački zanat počeo je da uči kod oca i u radionicama u Splitu, Rimu i firenci. Vajarstvo je učio u Veneciji i Beču. Svetski uspeh je postigao na izložbi u Rimu (1911). U Prvom svetskom ratu povlači se sa srpskom vojskom i živi u emigraciji. Prvi rektor Akademije likovanih umetnosti u Beogradu, član Srpske akademije nauka. Neobično svestran i plodan umetnik. Radio je figure, biste, reljefe i spomenike. Najznačajnija su mu dela: Mlada žena, čeđ, Svirač na harfi, Autoportret, Umorni borac, Igrali se konji vrani (ispred narodne skupštine u Beogradu) i izvanredan mauzolej porodice Petrinović na Braču. Umro je u Splitu 1. marta 1958. godine.
ko.je.ko.156 balinda,
MILAN STOJADINOVIĆ državnik Rođen je 4. avgusta 1888. godine u žačku. Profesor Univerziteta u Beogradu, ministar finansija Jugoslavije (1922-1926, 1934-1935), osnivač i predsednik političke grupacije JRZ (Jugoslovenske radikalne zajednice), predsednik jugoslovenske vlade (1935-1939). Finansijski stručnjak svetske reputacije. Pred Drugi svetski rat interniran je i deportovan van zemlje, jer je po političkim koncepcijama bio blizak Musoliniju i Hitleru. Posle rata je profesor na američkim univerzitetima i urednik uticajnih ekonomskih časopisa. Glavna dela: Nauka o finansijama, Naše valutne nevolje, Monopol duvana, Borba protiv skupoće i dr. Umro je u Argentini, u Buenos Ajresu 1961. godine.
ko.je.ko.157 balinda,
KIPRIJAN RAžANIN jeromonah Jedan je od najizrazitijih nosilaca srpske književnosti krajem XVII veka. Sa patrijarhom Arsenijem III žarnojevićem otišao je u Sentandreju gde je bio "obšti duhovnik". Okupio je oko sebe "v velicej buri i metežu" nekoliko pismenih kaluđera i otvorio školu prepisivača knjiga za srpske crkve u novoj postojbini (Ugarskoj). Sačuvan je veći broj njegovih prepisa najrazličitijih crkvenih knjiga. U propovedima se služio narodnim jezikom. Imao je mnogo sledbenika, među kojima je i Gavrilo Stefanović Venclović. Najpoznatije njegovo delo je i najstariji srpski Bukvar slovenskih pismen (1717), pisan srpsko-crkvenim jezikom, po ugledu na starije ruske bukvare.
ko.je.ko.158 balinda,
STEPA STEPANOVIĆ vojvoda Rođen je 28. februara 1856. godine u Kumodražu (Beograd). Završio je Vojnu akademiju u Beogradu. Učestvovao je u Srpsko-turskom (1876-1878), a zatim u Bugarsko-srpskom ratu (1885-1886), a za pokazanu hrabrost odlikovan je Takovskim krstom sa mačevima. U Prvom balkanskom ratu predvodio je Drugu armiju u bitkama kod ćustendila, na Crnom Vrhu, Stracinu i Ovčem Polju, a pomaže Prvoj armiji kod Kumanova. Profesor istorije u Vojnoj akademiji, pomoćnik načelnika Generalštaba i vojni ministar. U Drugom balkanskom ratu komandant je Druge armije. U Prvom svetskom ratu u sudbonosnoj bici na Ceru komandovao je Drugom armijom, povratio je Loznicu i Mačvu sa Šapcem, potukavši Austrijance do nogu, te je proizveden u bojnog vojvodu. Istakao se takođe i u Kolubarskoj bici i u borbama na Drini. Kada je Bugarska napala Srbiju (1915), vodi bojeve na frontu kod Pirota, Niša, Leskovca, Puste Reke, Novog Brda, Prištine i na Sitnici na Kosovu, a potom prelazi Albaniju. Na Solunskom frontu bije najznačajnije bitke i odnosi pobede na Sokolu, Dobrom Polju i Veterniku i dobija naziv "gvozdeni čovek". Odlikovan je najvišim domaćim i stranim vojnim odlikovanjima. Bio je doživotni predsednik Narodne odbrane. Umro je u žačku 27. maja 1930. godine.
ko.je.ko.159 max.headroom,
HYPOLYTE BERNHEIM psiholog/hipnotizer Profesor Bernheim je rođen 1843 u Francuskoj, a umro 1917. godine. Zvanje profesora stekao je na univerzitetu u Nancyju. Posle nekoliko godina izučavanja hipnoze uočio je značenje Liebéaultovog učenja. Nekoliko godina intenzivno se bavio time, a godine 1866. i sam je napisao delo o sugestiji i njezinom značenju, pa je tu novu metodu lečenja uveo na medicinskoj klinici u Nancyju. Zajedno sa Liebéaultom osnovao je "Nansijsku školu", čime počinje naučna primena hipnoze. Jedan od učenika Nansijske škole bio je Sigmund Frojd, osnivač psihoanalize. U isto vreme na istraživanju i korištenju hipnoze radili su čuveni doktori kakav je bio August Forel, a isto tako i prvi sledbenici Nansijske škole Emile Coué i Ch. Baudouin.
ko.je.ko.160 max.headroom,
EMILE COUÉ doktor/hipnotizer čiveo od 1857. do 1926. u Francuskoj, i razvio nauku o autosugestiji. Spoznao je da je hipnoza u biti uvek autohipnoza. Hipnotizer izaziva u subjektu samo manje ili više snažnu predstavu nameravanog delovanja koju onda ostvaruje pomoću autohipnoze. Skovao je naučnu izreku: "Naše delovanje ne podstiče volja, veš sposobnost predočavanja". Iz toga je zaključio da svako može sebe hipnotisati i razjasnio svojim pacijentima da autosugestijom mogu izlečiti svoje bolesti. Doslovno je rekao: "Naučite sami sebe izlečiti; to možete učiniti. Ja, lično, nisam još nikoga izlečio. Mogućnost lečenja leži u vama. Pozovite u pomoć vlastiti duh neka posluži vašem telesnom i duhovnom zdravlju. Biće ovde. On će vas uvek izlečiti pa ćete biti snažni i sretni". Naveo je svoje pacijente na to da ujutru i uveče po dvadeset puta sami sebi kažu: "Svakoga dana u svakom trenutku sve više napredujem".
ko.je.ko.161 max.headroom,
JEAN MARTIN CHARCOT doktor/hipnotizer čiveo od 1825. do 1894. godine u Francuskoj. Bio je glavni doktor u pariškoj bolnici "La Salpetriére" i profesor patološke anatomije. Kao neurolog uživao je međunarodni glas. Njegovi radovi o živčanim bolestima bili su epohalni. Charcot je bio veliki protivnik Nansijske škole (vidi: Hypolyte Bernheim). Smer hipnoze što ga je on zastupao nazvan je "Pariškom školom". Suprotnost tih dvaju mišljenja mogla bi se svesti na to što je Nansijska škola vršila eksperimente sa normalnim ljudima, dok su Charcotovi pacijenti bili duševni bolesnici. Tako je Charcot došao do uverenja da je hipnoza samo veštački izazvana histerija. Služio se različitim tehnikama, ali za indukciju hipnoze uglavnom je koristio tehniku zaprepašćivanja. Tako je palio eksplozivni pamuk i služio se "Drummondovom krečnom svetlošću" koju bi iznenada zapalio, ili bi odjednom udario u glasan gong. Preplašeni duševni bolesnici grupno su zapadali u hipnotičko stanje. Reko je nešto što se nije moglo opovrći: "Vera je ona koja leči".
ko.je.ko.162 max.headroom,
THEOPHRASTUS BOMBASTUS VON HOHENHEIM (alias PARACELSUS) doktor/hipnotizer čiveo od 1493. do 1541. godine. Učio je da je odlučujući agens svog lečenja "unutrašnji doktor". Izveštavao je da su kaluđeri u Koruškoj lečili bolesnike tako da su im naređivali da gledaju u sjajnu kristalnu kuglu. Usled toga bi bolesnici obično zapali u dubok san. U tom snu davali su kaluđeri bolesnicima potrebne sugestije za izlečenje do kojega bi većinom i došlo. Taj oblik doktorske veštine bacila je u zaborav tek inkvizicija. Razlog je bio taj što se svako umeo tom veštinom služiti, izvrgavao opasnosti da bude spaljen na lomači kao zaklinjač đavola.
ko.je.ko.163 max.headroom,
ATHANASIUS KIRCHER hipnotizer čiveo je od 1606. do 1680. u Rimu, Italija. Bio je isusovački kaluđer u Rimu, i godine 1646. izveštava u svojoj knjizi "Experimentum Mirabile" o tome kako je "začarao" petla. Bila je to prva naučno obrađena klasična pojava takozvane animalne hipnoze, pa je možemo smatrati pretečom Mesmerovog "magnetismus animalisa".
ko.je.ko.164 pstojkov,
Predlažem onome koji brine o organizaciji ove lepe teme da se poruke vezane za istu osobu vežu nekeako u lance (kao "odgovori"), radi lakšeg čitanja. Pstojkov
ko.je.ko.165 pstojkov, -> #162, max.headroom
Ima li tu ičeg o Paracelzusu?
ko.je.ko.166 max.headroom, -> #165, pstojkov
> Ima li tu ičeg o Paracelzusu? Ovo je samo jedan deo njegove biografije. Ako neko ima ostatak, neka pošalje. Slično je bilo i sa muzičarima...
ko.je.ko.167 max.headroom,
MEŠA SELIMOVIĆ književnik/pisac 1910. 26. aprila rodio se Meša Selimović u Tuzli, u imućnoj trgovačkoj porodici. "Moji preci su bili age, pučkog porijekla. Ne znam kako su se obogatili, ni kada. Znam kad smo osiromašili: pred prvi svjetski rat. Ali je otac poslije rata opet imao veliku štalu, lijepih konja i uspešno se bavio trgovinom ("Sjećanja"). U kući je bila velika biblioteka (više od pet hiljada knjiga)." U rodnom mestu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Po vlastitom priznanju, najviše je voleo da čita romane Dostojevskog, "čerminal" Emila Zole, dela Maksima Gorkog. 1928. Posle završene gimnazije, dolazi u Beograd. Po očevoj želji, najpre studira rudarstvo, zatim pravo, da bi se konačno, posle dve godine, upisao na Filozofski fakultet (grupa za srpski jezik i jugoslovensku književnost). Profesori su mu bili Bogdan Popović, Pavle Popović, Vladimir Ćorović, Veselin žajkanović, Stjepan Kuljbakin, Aleksandar Belić. Učestvuje u naprednom pokretu. 1934. Diplomira na Filozofskom fakultetu. Vraća se u Tuzlu gde, kao profesor gimnazije, provodi sedam godina. 1941. Po dolasku okupatorskih snaga u Tuzlu, biva odmah uhapšen. 1942. Od marta u partizanima; bio je politički komesar Srebreničkog i Tuzlanskog odreda. 1944. U novembru dolazi u Beograd, u Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (direktor te komisije bio je dr. Dušan Nedeljković). 1945. Načelnih je odeljenja za veze sa inostranstvom Komiteta za kulturu vlade FNRJ. 1947. Preseljava se u Sarajevo. Profesor je Više pedagoške škole i pomoćnik direktora Izdavačkog preduzeća "Svjetlost". 1950. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu počinje da predaje realizam i teoriju književnosti, ali nije prihvaćen na konkursu za vanrednog profesora na fakultetu. Nastaje težak period u njegovom životu, "bez i jednog sigurnog dinara, bez posla". Radi na filmskim scenarijima. 1957. Honorarni dramaturg u sarajevskom Narodnom pozorištu, potom direktor Drame Narodnog pozorišta. 1961. Postaje glavni urednik Izdavačkog preduzeća "Svjetlost" u Sarajevu. 1965. Izabran za predsednika Saveza knjižvnika Jugoslavije. 1967. Nagrada NIN-a za roman "Derviš i smrt"; Goranova nagrada za isti roman. 1969. Njegoševa nagrada za roman "Derviš i smrt". 1970. Nagrada AVNOJ. Sada živi u Beogradu. Redovni je član Srpsk akademije nauka i umetnosti (SANU). Dela Meše Selimovića: "Prva četa", (Zora), Zagreb, 1950. "Tišine", (Svjetlost), Sarajevo, 1961. "Tuđa zemlja", (Svjetlost), Sarajevo, 1962. "Magla i mjesečina", (Svjetlost), Sarajevo, 1965. "Derviš i smrt", (Svjetlost), Sarajevo, 1966. "Eseji i ogledi", (Veselin Masleša), Sarajevo, 1966. "Za i protiv Vuka", (Matica srpska), Novi Sad, 1967. "Djevojka crvene kose", (Svjetlost), Sarajevo, 1970. "Pisci, mišljenja, razgovori", (Svjetlost), Sarajevo, 1970. "Tvrđava", (Svjetlost), Sarajevo, 1970. "Ostrvo", (Prosveta), Beograd, 1974. "Sabrana dela" (u 9 knjiga), (Sloboda), Beograd, 1975. "Sabrana dela" (u 9 knjiga), (Otokar Keršovani), Rijeka, 1975.
ko.je.ko.168 max.headroom,
JOVAN DUžIĆ književnik Jovan Dučić (1871 - 1943), književnik; prešao umetnički put od mladog pesnika u provinciji do vodećeg pesnika srpske književnosti jednog razdoblja; akademik. Rođen u Hrupjeli, Trebinje; učiteljsku školu završio u Somboru; službovao po unutrašnjosti; pokrenuo list "Zora" u Mostaru; završio prava u Parizu; u diplomatskoj službi s manjim prekidima od 1912 - 1941; umro u emigraciji u SAD. Njegovo stvaralaštvo sa odlikama kasnog simbolizma znatnih parnasovskih elemenata, izvrsno u versifikaciji, jeziku i plastičnosti slika; udarilo je pečat našoj poeziji uoči I svetskog rata, ali je i kasnije stvarao pesme trajne vrednosti, koje je najzad sam odabrao i redigovao za izdanje svojih "Sabranih dela". Osim pesama, pisao je putopise "Gradovi i himere", aforistiku "Blago cara Radovana", kao i izvrsne eseje o književnosti "Moji saputnici" o Bori Stankoviću, Vidriću, Miloradu Mitroviću, i dr. Iako su ga avangardne pesničke generacije između dva rata napale zbog mondenske i pozerske strane njegovog pesničkog dela, ipak nisu osporavali ni vrednost njegove poezije ni značaj njegovog dela u srpskoj književnosti. Ostala dela: eseji "Staza pored puta", studije "Grof Sava Vladislavić", stihovi i proza "Jutra sa Leutara".
ko.je.ko.169 pstojkov,
ABRAKSAS (AVRAKSAS;ABRASAS) Ime kosmičkog bića u predanju gnostika. Po doktrini Vasilida (sledbenika Vasilida (Bazilida), gnostička sekta iz drugog veka, Sirija), A. je vrhovni vladar neba, gospodar Eona koji u sebi objedinjuje njihove osobine. U Bazilidovom učenju, zbir brojčanih vrednosti sedam grčkih glasova koji tvore ime ŠAĆŠBĆŠRĆŠAĆŠKSĆŠAĆŠSĆ , daje 1+2+100+1+60+1+200 = 365, broj dana u godini ("svo vreme sveta") , kao i broj nebesa ("sav prostor sveta") i broj eona (svaki po jednom nebu) ("sav duhovni svet"). "Kosmički" karakter sedmice kao broja slova u imenu A. ima smisao sadržioca svega. A. ime i njegov lik (biće sa glavom petla koja gleda udesno; telom čoveka koji nosi pripijeni oklop, desnom rukom vitla bič, a levom drži okrugli štit; i nogama oblika zmija), poznati sa mnoštva pronađenih gemma-amuleta, su opšta baština ne samo hrišćanskog gnosticizma, već i celog kasnoantičkog sinkretičkog kultno-magijskog rečnika. U literaturi 20 veka ("Sedam propovedi mrtvima" C.G.Jung; "Demijan" H.Hesse) se simbol A. koristi kao izraz ideja višeg jedinstva dobrih i zlih potencijala ljudske duše. K. Santana je dao jednom svom albumu ime A..
ko.je.ko.170 petrovic,
Slobodan Milosevic Slobodan Milosevic je rodjen u Pozarevcu,20. avgusta 1941. godine. Odrastao je uz majku uciteljicu koja je,iako samohrana i sa velikim drustvenim obavezama,kakve su narocito u godinama posle rata imali mnogi clanovi KPJ-javni radnici,nastojala da svoju decu vaspita u duhu humanih i progresivnih vrednosti.U tom smislu im je i sama sluzila za primer.Osnovnu skolu i gimnaziju zavrsio je u Pozarevcu,a Pravni fakultet (1964.) u Beogradu. Kao ucenik gimnazije i student bio je drustveno veoma angazovan.Bio je glavni urednik gimnazijskih novina;sekretar Fakultetskog komiteta Saveza komunista na Pravnom fakultetu u Beogradu;potpredsednik Studentske organizacije Beogradskog univerziteta i sekretar Univerzitetskog komiteta Saveza komunista Beogradskog univerziteta. Po odlasku sa Univerziteta radio je nekoliko godina u Skupstini grada Beograda,najpre kao savetnik za privredu predsednika grada,a kasnije kao rukovodilac sluzbe za organizaciju informacionog sistema grada Beograda. Najveci deo svog profesionalnog rada proveo je u privredi-"Tehnogasu" i Beogradskoj banci. Profesionalnim politickim radom poceo je da se bavi krajem 1983.godine. Pocetkom 1984.godine izabran je za predsednika Gradskog komiteta Saveza komunista,a na funkciju predsednika CK SK Srbije izabran je 1986. godine. Za vreme nemira siptarskih sovinista i secesionista na Kosovu i Metohiji proslavio se recenicom:"Niko ne sme da bije narod".Vec nekoliko godina posle,9.marta 1991. godine,posle decembarskih izbora na kojima pobedjuje i postaje prvi posleratni predsednik Republike,istu misao gazi i salje na demonstrante i omladinu suzavac,vodu,pendreke,tenkove koji su sve gazili. Njegova zena prof.dr.Mira Markovic u javnosti veoma omiljena zbog cveta u kosi,pisac je veoma znacajnih ucbenika i knjiga o socijalizmu. Slobodan Milosevic trenutno zivi i radi trenutno u Beogradu na Dedinju. Biografiju sacinio Petrovic M. Zoran.
ko.je.ko.171 squsovac,
General armije Veljko Kadijević (zvanična biografija) Dosadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu general armije Veljko Kadijević rodjen je 1925. godine u Glavini kod Imotskog. Po nacionalnosti je Jugosloven. U narodnooslobodilački pokret se uključio 1943. godine. posle drugog svetskog rata na službi u JNA bio je profesor na vojnoj akademiji, komandnim dužnostima u operativnom sastavu JNA, zamenik načelnika generalštaba i pomoćnik saveznog sekretara za narodnu odbranu. Za saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljko Kadijević je imenovan u maju 1988. godine, u vladi Branka Mikulića. Završio je najviše vojne škole, a školovao se i na američkoj vojnoj akademiji u West Pointu.
ko.je.ko.172 squsovac,
General-pukovnik Blagoje Adžić (zvanična biografija) Dosadašnji načelnik generalštaba Oružanih snaga SFRJ, general-pukovnik, Blagoje Adžić rodjen je 1932. godine u Pridvorici kod Gackog, Republika Bosna i Hercegovina. General Adžić je po nacionalnosti Srbin. Završio je najviše vojne škole u Jugoslaviji, a školovao se i u inostranstvu. U Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji obavljao je mnoge odgovorne dužnosti, a načelnik generalštaba Oružanih Snaga SFRJ postao je 21. septembra 1989. godine, posle odlaska u penziju general-pukovnika Stevana Mirkovića.
ko.je.ko.173 squsovac, -> #172, squsovac
Ove dve ličnosti su po mom mišljenju vrlo zadužile civilizaciju, pa sam ih zato stavio ovde! ;))
ko.je.ko.174 balinda,
čIVANA čANKA STOKIĆ glumica Rođena je 24. januara 1888. godine u Rabrovu (istočna Srbija). žlanica Narodnog pozorišta u Beogradu, najpopularnija glumica svog vremana. Iako je uspešno igrala i dramske i ostale glumačke uloge, zapažen domet postigla je u karakternoj komici. Spontanost i svežina izražavanja bile su glavne odlike njene sugestivne glume. Najveći uspeh imala je u nacionalnom repertoaru, naročito u komedijama, iako se isticala i u stranom repertoaru, pa i kao odlična subreta. Umela je svojom igrom da razgali čoveka u smehu do suza. žuvene su njene uloge u Nušićevoj Gospođi ministarki i Molijerovom Uobraženom bolesniku. Umrla je Beogradu 22. jula 1947. godine.
ko.je.ko.175 balinda,
SIMO MATAVULJ književnik Rođen je 14. septembra 1852. godine u Šibeniku. Učitelj, nastavnik gimnazije, nadzornik osnovnih škola. žlan Srpske kraljevske akademije. Jedan je od najboljih i najvećih predstavnika srpskog realizma, pripovedač i romansijer. Napisao je velik broj pripovedaka i objavio zbirke: Iz Crne Gore i Primorja, Iz primorskog života, S mora i planina, Sa Jadrana, Beogradske priče i dr. Njegovi romani Bakonja fra Brne i Uskok spadaju u najbolje romane onog vremena. Pisao je i drame: Na slavi, Zavjet, kao i zapažene putopise. Bavio se i prevodom klasika sa francuskog. Umro je u Beogradu 20. februara 1908. godine.
ko.je.ko.176 balinda,
ĐORĐE STRATIMIROVIĆ general Rođen je 7. februara 1822. godine u Novom Sadu. Završio je Vojnu inžinjerijsku akademiju u Beču. Deputat vojvođanskih Srba na Ugarskom saboru u Požunu, član Državnog sabora u Pešti, na kome je najenergičnije zastupao srpske zahteve za autonomijom Vojvodine. Predsednik karlovačkog Glavnog odbora, vrhovni zapovednik srpske narodne vojske i privremeni predvoditelj srpskog naroda - vrhovni vožd u buni (1848-1849). U svim bitkama koje je vodio protiv Mađara izašao je kao pobednik, a često je dolazio u sukob sa patrijarhom Rajačićem. Posle svršetka rata sa Mađarima, austrijski car ga penzioniše iz političkih razloga, kao generala u 36. godini. Za vreme Srpsko-turskog rata (1876-77) komandovao je srpskim jedinicama kod Bele Palanke. Objavio je raspravu Die Reformen in der Turkei. Napisao je Uspomene koje su posmrtno objavljene. Umro je u Beču 15. decembra 1908. godine.
ko.je.ko.177 balinda,
MILOVAN GLIŠIĆ književnik Rođen je 6. januara 1847. godine u Gradacu (kraj Valjeva). Studirao je tehniku i filozofiju. Bio je urednik Srpskih novina, korektor u Državnoj štampariji, dramaturg narodnog pozorišta i pomoćnik upravnika Narodne biblioteke. Bavio se i politkom, kao pristalica Svetozara Markovića zatvaran je zbog pisanja članaka i širenja socijalističke literature. I njegove pripovetke predstavljaju umetničku primenu ideja Svetozara Markovića. Izvanredan pripovedač i dramski pisac. Jedan od osnivača realizma u srpskoj književnosti. Pisao je neposredno i toplo i malo je ko voleo selo kao on. Poznate su njegove pripovetke "Prva brazda", "Redak zver" i "Glava šećera". Dva njegova pozorišna komada (Dva cvancika i Podvala) još uvek su na repertoaru srpskih pozorišta. Istakao se i kao prevodilac sa ruskog, nemačkog i francuskog. Preveo je 31 pozorišni komad i više romana: Mrtve duše, Taras Buljba, Oblomov, Rat i mir, Kolomba, Šagrinska koža i dr. Umro je u Dubrovniku 20. januara 1908. godine.
ko.je.ko.178 balinda,
IVAN TABAKOVIĆ slikar Rođen je 10. decembra 1898. godine u Aradu (Rumunija). Studirao je u Budimpešti, Zagrebu i Minhenu. Profesor Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu, aktivan u grupi "Zemlja", član Srpske akademije nauka i umetnosti. Slikao je senzibilne realističke portrete, mrtve prirode, socijalno angažovane slike, pravio je maštovite kolaže, a bavio se i keramikom. Dobio je više domaćih i stranih priznanja. Umro je u Beogradu 27. juna 1977. godine.
ko.je.ko.179 balinda,
SVETOZAR MARKOVIĆ političar Rođen je 9. septembra 1846. godine u Zaječaru. Socijalistički prvak i osnivač socijalističkog pokreta u Srbiji. Nosilac teze o socijalizmu. Politički program bazirao je na najsavremenijim demokratskim načelima. Pokrenuo je list Radnik, prvi socijalistički list na Balkanu, a osnovao je i uređivao Javnost, Glas javnosti i Oslobođenje. Bio je teoretičar zadrugarstva i osnivač zanatsko-potrošačkih zadruga u Srbiji. Socijalističkim idejama suprotstavio se politici i postupcima vladajuće oligarhije, što mu donosi hapšenje i progonstvo. To će mu vremenom narušiti i inače nežno zdravlje. Pisao je mnogo, uglavnom političke rasprave, a glavno mu je delo Srbija na Istoku. Umro je u Trstu 26. februara 1875. godine.
ko.je.ko.180 balinda,
ILIJA GARAŠANIN državnik Rođen je 16. januara 1812. godine u Garašima (Šumadija). Školovao se u Zemunu i naučio nemački. Stupa u službu kod kneza Miloša koji ga postavlja za šefa svoje regularne vojske. Kao pomoćnik ministra unutrašnjih dela izradio je opsežan program nacionalne politike Srbije, poznat kao Načertanije, u kojem preporučuje naslon na Francusku i Englesku, a u Austriji vidi neprijatelja srpske države. Bio je ministar unutrašnjih dela (1843-1852, 1858), predsednik vlade i ministar spoljnih poslova (1861-1867) i počasni član Srpskog učenog društva. Najzaslužniji je za stvaranje saveza balkanskih zemalja protiv Turske. Za vreme njegovog predsednikovanja Turci su predali Srbima utvrđene gradove: Beograd, Šabac, Soko, Užice, Smederevo i Kladovo. Posle ubistva kneza Mihaila podnosi ostavku i povlači se u Grocku, gde je skromno živeo. Umro je u Beogradu 10. juna 1874. godine.
ko.je.ko.181 sasa.m,
Šešelj N. Vojislav,predsednik Glavnog odbora Srpske radikalne stranke i predsednik Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta (četnički vojvoda);poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije (r.11.10.1954,Sarajevo).Srbin,pravoslavne vere. Završio pravni fakultet i doktorirao odbranivši disertaciju Politička suština militarizma i fašizma,prilog analizi marksističke kritike političkih oblika građanske autokratije.Bio je docent Univerziteta u Sarajevu (do 1982) i naučni saradnik u Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu (do 1984). Objavio 14 knjiga i 3 brošure (veći broj u samizdatu) od kojih su značajnije:Vrijeme preispitivanja (1986) , Sumrak iluzija (1986) , Demokratija i dogma (1987) ,Pledoaje za demokratski ustav (1988) , Debrozovizacija društvene svijesti (1990). Mnoga izdanja su zabranjivana, autor je više puta hapšen, osuđivan i zatvaran (godine 1984 zbog neobjavljenog rukopisa osuđen u Sarajevu na 8 godina robije,od kojih je izdržao gotovo dve). Na studijskim usavršavanjima boravio na Univezitetu u Manhajmu (1975), Univerzitetu u Grajfsfaldu (1977) i u Mičigenu (Asocijacija državnih koledža Velike Doline, 1978).Za poslanika izabran u beogradskoj opštini Rakovica (nakon smrti kniževnika i poslanika Miodraga Bulatovića). Govori engleski i ruski.
ko.je.ko.182 sasa.m,
BOčOVIĆ RADOMAN,predsednik vlade Republike Srbije,bivši predsednik Izvršnog Veća Vojvodine ,poslanik u Saveznoj skupštini i Narodnoj skupštini Republike Srbije;redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Subotici (r.10.1.1953). Crnogorac,pravoslane vere. Završio Ekonomski fakultet,a potom magistrirao i doktorirao u oblasti ekonomskih nauka.Objavio je knjige (samostalno ili u koautorstvu) Politička ekonomija I-II (1989) , Akumulacija-privredni razvoj (1988) , Oblici svojine u socijalizmu (1988) , Problemi reforme privrednog sistema SFRJ (1989).Na studijskim usavršavanjima boravio na Univerzitetu Karl Marx u Budimpešti i Univerzitetu M.L. King u Haleu.Za poslanika Narodne skupštine Srbije izabran u 189. izbornoj jedinici (Novi Sad VI) ,kao kandidat SPS.Govori ruski,a služi se engleskim.
ko.je.ko.183 petrovic, -> #181, sasa.m
>>>> Seselj N. Vojislav,predsednik Glavnog odbora Srpske >>>> radikalne stranke i predsednik Centralne otadzbinske >>>> uprave Srpskog cetnickog pokreta (cetnicki >>>> vojvoda);poslanik u Narodnoj skupstini Republike Srbije >>>> (r.11.10.1954,Sarajevo).Srbin,pravoslavne vere. Seselj Vojislav,cetnicki cosavi vojvoda bez brade,titulu vojvode dobio od lickog cetnickog vojvode Momcila Djujica. U svojim burnim pocecima demokratske borbe bio je stvarno nekoliko puta hapsen,za vreme decembarskih poslednjih izbora proveo je veliki deo svoje predizborne kampanje u zatvoru,i za to moze da zahvali komunistima,medjutim ovo sam naveo ne zato da g. Seselja proglasimo prometejidom jer to de facto i nije,jer ubrzo od pompeznog cetnickog vojvode,koji se zalagao za veliku Srbiju,menja naglo kurs i zalaze se za Yugoslaviju!Kakav apsurd gorepomenuti postaje clan upravnog odbora kosovske elektroprivrede, profesor pristinskog Univerziteta,glasnogovornik g.Milosevica, protivu je demokratske opozicije........... >>>> Govori engleski i ruski. Pa imao je bogami dobrog ucitelja,a osim toga nedavno kada je bio u Spaniji pokazalo se kako parla jezike ali kako i mesetari srpskom krunom!
ko.je.ko.184 petrovic, -> #182, sasa.m
>>>> BOZOVIC RADOMAN,predsednik vlade Republike Srbije,bivsi >>>> predsednik Izvrsnog Veca Vojvodine ,poslanik u Saveznoj >>>> skupstini i Narodnoj skupstini Republike Srbije;redovni >>>> profesor Ekonomskog fakulteta u Subotici (r.10.1.1953). >>>> Crnogorac,pravoslane vere. Pravoslane????Apsolutno!Ja sam radoman partizan i imam dva roga i borim se protiv boga. >>>> Zavrsio Ekonomski fakultet,a potom magistrirao i >>>> doktorirao u oblasti ekonomskih nauka.Objavio je knjige >>>> (samostalno ili u koautorstvu) Politicka ekonomija I-II >>>> (1989) , Akumulacija-privredni razvoj (1988) , Oblici >>>> svojine u socijalizmu (1988) , Problemi reforme >>>> privrednog sistema SFRJ (1989).Na studijskim >>>> usavrsavanjima boravio na Univerzitetu Karl Marx u >>>> Budimpesti i Univerzitetu M.L. A gde bi drugo boravio nego na nekakvom univerzitetu..... >>>> kandidat SPS.Govori ruski,a sluzi se engleskim. Svi oni imaju istog ucitelja.I svi govore isto.Jer iste su godine svi bili rodjeni,isto su im tekli dani,na iste svecanosti zajedno su vodjeni,od svih bolesti svi pelcovani, i svi da bog da umrli u istom danu!!!!!!!!!!!!!!
ko.je.ko.185 balinda, -> #181, sasa.m
>> Šešelj N. Vojislav..... >> ..... >> Govori engleski i ruski. ....i mrcvari srpski. ;)
ko.je.ko.187 zolika, -> #185, balinda
!:>> Šešelj N. Vojislav..... !:>> ..... !:>> Govori engleski i ruski. !: !: ....i mrcvari srpski. ;) """""""""""""" Ja bih vekao da mvcvavi svpski!
ko.je.ko.188 spantic, -> #185, balinda
> ....i mrcvari srpski. ;) Pa daj Balinda, nemoj molim te. Prebaci komentare u RAZNO. Ostavimo barem korisne informacije ovde. A ostalo ili razno ili briši.
ko.je.ko.189 ilazarevic, -> #184, petrovic
█ Svi oni imaju istog ucitelja.I svi govore isto.Jer iste █ su godine svi bili rodjeni,isto su im tekli dani,na iste █ svecanosti zajedno su vodjeni,od svih bolesti svi pelcovani, █ i svi da bog da umrli u istom danu!!!!!!!!!!!!!! Ova tema je predviđena za pisanje o koliko-toliko istorijskim ličnostima (što Kradoman sigurno jeste, dal' pozitivna ili negativna, procenite sami :) Bilo bi dobro da se komentari prebace negde, to može da uradi pisac ili moderator. PS. Ovo je ipak conf. CIVILIZACIJA, može barem u njoj da se reaguje manje impulsivno.
ko.je.ko.191 sasa.m,
MIĆUNOVIĆ M. DRAGOLJUB, predsednik Demokratske stranke; poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije;redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i naučni savetnik u Centru za filozofiju i društvenu teoriju (r.14. VII 1930, Merdare,Srbija). Srbin Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu i odbranio doktorsku disertaciju "Logika i sociologija" (objavljena kao knjiga 1971).Bio je profesor u učiteljskoj školi,a na Filozofskom fakultetu (Odeljenje za sociologiju) predavao od 1960,u svim nastavničkim zvanjima.Godine 1975. Odlukom Skupštine SR Srbije udaljen je sa Univerziteta zbog "moralno-političke nepodobnosti",zajedno sa grupom profesora.Iako su kasnija sudska rešenja utvrdila neustavnost takve odluke,sama Odluka nikada nije povučena.Od 1990. ponovo je u redovnoj nastavi na Filozofskom fakultetu
ko.je.ko.192 sasa.m, -> #191, sasa.m
=> MIĆUNOVIĆ M. DRAGOLJUB, predsednik Demokratske => stranke; .................................. => neustavnost takve odluke,sama Odluka nikada nije => povučena.Od 1990. ponovo je u redovnoj nastavi na => Filozofskom fakultetu... Evo nastavka: Objavio više radova u časopisima za filozofiju u sociologiju, kao i knjige:"Nauka i filozofija" (1963),"Birokratija i javnost" (1965),"Sociologija" (1971),"Socijalna filozofija" (1989). Radovi su mu prevođeni na engleski,nemački,francuski i španski.Na stufijskom usavršavanjima boravio u Francuskoj,Nemačkoj,Engleskoj i SAD (stipendija Fondacije Aleksander von Humboldt).Za poslanika izabran u 6.izbornoj jedinici (Stari grad II).Govori nemački, ruski i francuski.
ko.je.ko.193 balinda,
FELIX MENDELSSOHN-BARTHOLDY kompozitor Rodio se u Hamburgu 3. februara 1809. Iako mišljenja o vrednosti dela ovog nemačkog kompozitora, pijaniste i dirigenta nisu nikada bila jednodušna kao kad je reč o Bach-u, Mozart-u ili Beethoven-u, nesummljiv je sud da spada u red najznačajnijih kompozitora XIX veka. U prilog ovome govori i njegova prerana smrt. (4. novembar 1847. Leipzig) Nagla smrt voljene sestre Fanny duboko ga je potresla i on ubrzo umire od moždane kapi.
ko.je.ko.194 balinda,
BRANKO LAZAREVIĆ književni kritičar Rođen je 25. decembra 1883. godine u Vidinu (Bugarska). Studirao je prava u Parizu, a diplomirao književnost na filozofskom fakultetu u Beogradu. Bavio se književnom, pozorišnom i likovnom kritikom. Uređivao je Novo vreme, Srpske novine i njihov književni dodatak Zabavnik. Učestvovao je u oba balkanska rata i u Prvom svetskom ratu, a posle rata je diplomata. Pored tri knjige Impresija iz književnosti objavio je i: Prolegomena za jednu teoriju estetike, Filozofija kritike i drugi eseji, Tri najviše jugoslovenske vrednosti i dr. Posle Drugog svetskog rata počeo je da objavljuje tek početkom sedamdesetih godina u Savremeniku i Književnim novinama. Umro je u Herceg-Novom 6. oktobra 1968. godine.
ko.je.ko.195 balinda,
RASTKO PETROVIĆ književnik Rođen je 16. maja 1898. godine u Beogradu. U Prvom svetskom ratu kao đak prelazi preko Albanije. Završava prava u Parizu. Između dva rata radio je u poslanstvima u Vatikanu, Rimu, žikagu i Vašingtonu. Jedan je od najoriginalnijih književnih talenata prve polovine XX veka. Autentičan temperament, silovit i senzibilan. Pisao je pesme, pripovetke, romane, putopise i umetničke kritike. Poznata su mu dela: romani Burleska Gospodina Peruna Boga Groma, Sa silama nemerljivim i Dan šesti, zbirka pesama Otkrovenje, lirska proza Ljudi govore, putopis Afrika i dr. Umro je u Vašingtonu 15. avgusta 1949. godine.
ko.je.ko.196 balinda,
RADOMIR PUTNIK vojvoda Rođen je 12. januara 1847. godine u Kragujevcu. Završio je Vojnu akademiju i kao kapetan istakao se u ratu sa Turcima (1876), naročito u borbama na Javoru, Šiljegovcu, Kaoniku i Đuniskim visovima, koje je ogorčeno napadao čuveni turski vojskovođa Osman-paša. Za pokazanu hrabrost unapređen je u čin majora. U drugom ratu sa Turcima (1877) zauzima Pirot i učestvuje u oslobađanju Vranja i Giljana. U ratu sa Bugarima (1885-1886) učestvuje kao načelnik štaba Dunavske divizije, a posle rata je profesor Više vojne akademije, te komandant Šumadijske divizijske oblasti. Sudija Kasacionog suda. Kao izvanredan vojni pisac napisao je poznato delo Đeneralštabna služba mirnog i ratnog doba. Od 1903, kada je proizveden za generala, u više mahova je načelnik Generalštaba, a zatim vojni ministar (1904-1905, 1907-1908, 1912). Balkanski ratovi zatekli su ga na položaju načelnika štaba Vrhovne komande. Jedan je od najzaslužnijih za briljantne pobede srpske vojske nad Turskom i oslobođenje Južne Srbije i Makedonije, kada postaje i vojvoda. U Prvom svetskom ratu, iako bolešljiv i star, kao načelnik štaba Vrhovne komande, rukuje operacijama srpske vojske koja postiže pobede nad austrougarskom vojskom na Jadru i Ceru, a zatim i u bitkama na Rudniku, Suvoboru, Kolubari i Beogradu. Pošto je sa vojskom prešao snežnu Albaniju, potpuno iznuren umro je u Nici 4. maja 1917. godine.
ko.je.ko.197 balinda,
MODEST PETROVIž MUSORGSKI kompozitor (Karevo, Pskovska gubernija) Rodio se 21. marta 1839. godine. U pismu slikaru I. Rjepinu Musorgski kaže: "Ja hoću da uobličim narod. Spavam i vidim ga, jedem i razmišljam o njemu, pijem, a on mi se ukazuje, on jedini, potpun, velik, neulepšan i bez pozlate." Umro je Petrogradu 28. marta 1881. Na jednom mestu je rekao: "čivot, ma gde se pojavio, istina, ma kako bila gorka, smela, iskrena reč dobačena ljudima u lice - eto moga pravca, to ja hoću i tu bih se bojao da ne promašim".
ko.je.ko.198 balinda,
JAŠA PRODANOVIĆ političar Rođen je 10. aprila 1867. godine u žačku. Posle gimanzije završio je prirodno-matematički odsek na Velikoj školi u Beogradu. Jedan od prvaka Samostalne stranke, ministar narodne privrede (1909-1911), koji će kroz Skupštinu sprovesti Zakon o radnjama, kojim su stvorene radničke i druge komore i uvedeno zaštitno radničko zakonodavstvo. Osnivač je Republikanske stranke (1921), kojoj je bio šef do smrti. Narodni poslanik, član Srpske kraljevske akademije. Bio je urednik Narodne misli, Odjeka i Glasnika Profesorskog društva, član osnivačkog i redakcionog odbora Dela i Srpskog književnog glasnika, sarađivao skoro u svim književnim i političkim listovima. Objavio je dve antologije narodnih pesama i pripovedaka, priredio celokupna dela više srpskih pisaca. Posle Drugog svetskog rata bio je takođe narodni poslanik i ministar, a jedno vreme i potpredsednik vlade FNR Jugoslavije. Objavio je više zapaženih dela: Ustavni razvitak i ustavne borbe u Srbiji, Vuk Karadžić i Miloš Obrenović, Naši i strani, Naša narodna književnost, Istorija političkih stranaka i struja u Srbiji itd. Umro je u Beogradu 1. juna 1948. godine.
ko.je.ko.199 hercog,
Petar Konjović kompozitor (1883 - ) Jedan je od najznačajnijih savremenih srpskih kompozitora, čije je područje stvaralaštva uglavnom opera : "čenidba Miloševa" ("Vilin veo"), "Knez od Zete", narodna op- era "Koštana" i komična opera "Seljaci". Pored ovih opera po- menućemo simfonijsku poemu "Makar žudra", a od vokalnih zbirku narodnih pesama "Moja zemlja", "Vragolan" itd. Hercog
ko.je.ko.200 hercog,
Bedžih Smetana kompozitor (1824 - 1884) žeški kompozitor, tvorac nacionalne opere, me- đu kojima su najpoznatije "Prodana nevesta", "Dalibor", "Libuše". Među mnogobrojnim kompozicijama ističu se 6 simfonijskih poema pod nazivom "Moja domovina", zatim gudački kvartet "Iz mog ži- vota" itd. Hercog
ko.je.ko.201 hercog,
Petar Ilič žajkovski kompozitor (1830 - 1893) žajkovski je jedan od najpopularnijih i najpo- znatijih ruskih kompozitora. Među simfonijama poznate su IV, V i VI "Patetična", zatim klavirski koncert b-mol, violinski koncert d-dur, a od opera "Evgenije Onjegin", "Pikova dama", balet "La- budovo jezero" kao i dečja bajka "Krcko Orašćić". Hercog
ko.je.ko.202 hercog,
Kamij Sen-Sans kompozitor (1835 - 1921) Francuski kompozitor. Među operama najznača- jnija mu je "Samson i Dalila". Pored opera pisao je simfonije, koncerte za klavir, violinu, violončelo i druge instrumente, za- tim mnoga vokalna dela itd. Njegovo popularno delo je i "Karne- val životinja". Hercog
ko.je.ko.203 balinda, -> #200, hercog
>> Bedžih Smetana >> kompozitor Zahvalan sam na aktivnom učešću u ovoj sve popularnijoj temi. Nadam se da mi nećeš zameriti ako dopunim pre svega zbog datuma? ------------------------------- BEDRICH SMETANA češki kompozitor (Litomyšl) Rodio se 2. marta 1824. godine. U četvrtoj godini počeo učiti violinu, a ubrzo i klavir. U sedmoj već svira javno, a u osmoj sam beleži svoje kompozicije, većinom za klavir. Sa šesnaest godina prvi put sluša Liszta što presudno utiče na čitav njegov život. Umro je 12. maja 1884. godine, u duševnoj bolnici u Pragu, potpuno pomračenog uma. Uprkos naglo i nepovratno izgubljenom sluhu i najdubljem očajanju, sa bednom penzijom, poslednjih 10 godina svog života proveo je u najintezivnijem stvaralačkom radu.
ko.je.ko.204 balinda, -> #201, hercog
PJOTR ILJIž žAJKOVSKIJ ruski kompozitor (Kamsko-Votkinsk) Rodio se 7. maja 1840. godine. Od najranijeg detinjstva bio je izuzetno nervno osetljiv. Materijalno nezavistan život omogućila mu je izdašna i stalna novčana pomoć izvesne imućne ljubiteljice muzike. To je Nadežda von Meck koja se oduševljavala njegovom umetnošću. Razvilo se jedno neobično prijateljstvo; po njenoj izričitoj želji nisu se nikada lično upoznali; saobraćali su jedino putem pisama. U Petrogradu, na vrhuncu slave, poznat i cenjen u Evropi i u Americi, uznenada je od kolere 6. novembra 1893. godine. Bio je nestalan i nemiran, bolesno osetljiv. Verovao je da ljudskim životom upravlja sudbina, nemilosrdni fatum, koji sprečava pojedinca da postigne zadovoljstvo i sreću. Neispunjena čežnja, da stekne unutrašnji mir osnovna je tragika njegovog života i, kao najznačajnija psihološka karakteristika, očituje se u njegovom stvaralačkom opusu.
ko.je.ko.205 hercog,
Ivo Lotka Kalinski (1913 - ) Savremeni hrvatski kompozitor, sada profesor na Muzičkoj aka- demiji u Zagrebu. Među mnogim operama ističu se "Matija Gubec", "Analfabeta", radio-opera rađena po libretu Nušićevog komada, "Pu- tovanje", prva jugoslovenska televizijska opera, zatim kantate "Hrvatska hronika", "Kerempuhova pesem" itd. Hercog